Putovanje i prva stanka u Ravnoj Gori, protegnusmo noge, pojedosmo prvi sendvič, popismo malo tekućine i dalje. Do izlaza s autoceste Zagreb Rijeka u Rijeci (na Grobniku; znate tamo je automotodrom), zaobilazimo Rijeku (našu najveću luku, brodogradilište 3. maj, svetište na Trsatu), prolazimo kroz Bakar (nekada s visokim dimnjakom koksare), Kraljevicu (brodogradilište), preko Krčkog mosta i “hitamo” u Rudine na otoku Krku kako bismo posjetili špilju Biserujku.

Nije baš sve išlo glatko. Naš autobus nije “normalan”, on je 3 metra duži od uobičajenih pa je vozač (uz našu pomoć i pomoć slučajnih prolaznika) morao mnooooogoooo puta manevrirati kako bi skrenuo sa glavne ceste prema Rudinama.
Nakon Biserujke nastavljamo put preko Krka do Jurandvora. Tijekom puta čujemo glas našeg pratitelja o nekim značajkama otoka Krka, o njegovim prirodnim ljepotama, povijesti, turizmu…Nije bio naporan, zna za mjeru.
U Jurandvoru nam je gđa Dana ispripovijedala priču o crkvici sv. Lucije i Bašćanskoj ploči, a u akvariju u Baški vidjesmo tisuće primjeraka morskog svijeta.
E, sad. Treba malo odmora, a i gladni smo. U bistrou Baška pojeli smo pizze (ne baš do kraja, bile su prevelike), malo se odmorili i nastavili prema trajektnoj luci Valbiska. Došli 5 minuta prije polaska broda, sretni, jer, u protivnom, morali bismo slijedeći trajekt čekati najmanje 1,5 sat. Bravo za vozača (nemojte misliti da je norio po cesti, vozio je u granicama dopuštenoga).
Na Cresu smo. Serpentine, uspon, prelijepi pogledi na otoke i kopno. I tako prolazimo grad Cres, zastajemo kod Vranskog jezera (mala edukacija), vozimo se Cresom i promatramo mnoge parcele ograđene suhozidima koje su vrijedne ruke nekada intenzivnije obrađivale, a danas se u njima nađe pokoje stado poznatih creskih ovaca.
Približavamo se Osoru, danas gradiću sa 60 stanovnika (a nekada, kaže priča, i 25000; da, dobro ste pročitali), slušamo priču (legende) o nastanku kvarnerskih otoka, o ljubavima grčkog junaka i kraljevne, o biskupu Gaudenciju, kojemu (prema legendi) zahvaljujemo što otoci Cres, Lošinj, Susak, Unije, Ilovik nemaju zmija otrovnica, o njegovu dvadesetgodišnjem životu u špilji na Osorčici (bio protjeran od vlasti jer je htio prekinuti njihovo međusobno bračno povezivanje), o Osorčici i stazama planinara na njoj, o drevnim Liburnima koji su prokopali kanal u tom mjestu i tako odvojili nekada jedinstveno kopno na dva dijela.
I konačno, dođosmo u Veli. Dođosmo u Lječilište u kojemu ćemo sljedećih dana boraviti. Ulazimo u sobe, ne snalazimo se baš najbolje, ali tu su naše učiteljice i sve, za čas, dođe na svoje mjesto. Ali što sad? Tko će posložiti robu u ormar? Sjetismo se mame, bake. Ali dobro, snaći ćemo se. Prva večera. Ne ide baš tečno. Pa što smo mi toga tijekom dana unijeli u želudac, a i uzbuđenje je tu. Idemo mi na rivu, na šetnju, na prvi izvid terena. Na prvi sladoled u našem novom boravištu.
Tijekom putovanje prihvatili smo prijedlog animatorice da ćemo nakon šetnje na mali program upoznavanja te zabavu i ples. Ma, ni govora. Većina je bila za to da odemo u sobe te se zabavljamo na naš način. Bilo je tu pjesama, igara, svirke (Mihael je i harmoniku ponio pa kad je “rastegnuo” i počeo… Na malenom brijegu… Ludilo.
Idu sati. 22,00, 23,00, 24,00,…učiteljice bi spavale, 1,00…hm, nije dobro, iako nikomu ne smetamo, ipak se trebamo malo stišati. Stišali smo se, zaspali smo ali samo do 5,00 u jutro. Radoznali smo kako je to u tuđemu svijetu…
Doručak i vraćanje u realnost. Treba raditi. Imamo program. Idemo do Plavoga svijeta (dupini i zaštita mora), Kule, šećemo uz vodičkinju Dijanu Velim Lošinjem, a ona priča, priča… I pita nas, misli da je nismo slušali, ali prevarila se. Sve smo zapamtili.

Nakon ručka i kraćeg odmora posjetili smo Mali Lošinj, upoznali njegove prirodne, povijesne, kulturne, gospodarske i ine vrijednosti, šetali uličicama, spuštali se stubama (ima ih preko 300), zahvaljujući anđelu (vjetrokazu) na vrhu tornja župne crkve odredili smo kojega je smjera vjetar koji puše.

Na Čikatu, u toj šumi borova, prošetali smo uvalom u kojoj se nalazi spomenik poznatom prirodnjaku Ambrozu Haračiću, vidjeli vilu Karolinu (dar njezina dragoga), vidjeli mnogo hotela, ali i namočili noge ili prste u moru. Kupali bismo se mi, ali čekala je gđa Sandra u Miomirisnom vrtu.
Prošetali smo kroz vrt u pratnji domaćice, upoznali koja je biljka dobra za dobar san, koja za budnost, koja za liječenje rana, koja za spravljanje sokova, pekmeza, koja za dobivanje ulja, ali i koja za borbu protiv komaraca i buha. Uradili smo herbarij, kupili nekakve sitnice za naše najmilije i krenuli prema Velom. Nakon večere program predstavljanja riječju, glumom, pjesmom, recitacijom, plesom…Potom ples, disco. I spavanje (ma ne odmah, oko 24,00 sata). Danas smo malo umorniji.
Srijeda. Jutro za zadaće od učiteljica/učitelja. Radne bilježnice, slikanje, matematika… Ne previše, tek tako da kažemo da smo i ozbiljne radnje radili.
Nakon ručka, autobusom u luku M. Lošinj, brod i plovidba na otok Susak. Plovili smo jedan sat jedva čekajući dolazak na taj otok pijeska (debljine 97 m), iseljenički otok (danas je na Susku oko 150 žitelja, a u Americi se nalazi oko 2500 Susčana), otok origana, otok trske (učvršćuje pijesak), otok vinograda, otok bez ulica (samo je Susak i broj kuće), otok karakterističnog govora, karakterističnih nošnji, otok pomoraca…
Kupanje, šetnja, igra i vrijeme brzo prođe. Povratak je bio katamaranom Dubravka. I tu plovidbu smo doživjeli. Trebalo mu je 10 minuta da doplovi do ulaza u luku Malog Lošinja i tada polako, polako, polako…Zašto? PA što bi se dogodilo s obalom, malim barkama, čamcima, kupačima, šetačima kada bi uplovljavao velikom brzinom?
Četvrtak je bio dan za dopodnevno kupanje na Rovenjskoj, a popodnevno na Čikatu. Na Čikatu smo se natjecali u plivanju, u “bazenu” za vaterpolo. Bio je to pravi doživljaj, ali i muka kada smo se trebali iz mora popeti na podeste da bismo izašli van. Bilo je čak i malih ogrebotina.
Večer je prošla u biranju miss i mistera, karaokama te discu. Svi smo glasovali tako da nije moglo biti nikakvog namještanja. Izabrani su pravi. A karaoke. E, to je pak posebno. Razne pjesme, razni izvođači, razne scene, interesantni pratitelji. Znate, i učiteljice su pjevale. Nije bilo loše.
Nakon podjele diploma čuli smo nekoliko riječi zahvale od strane domaćina pa od našeg učitelja Branka. Ma znate odrasle. Oni trebaju na kraju dati ocjenu. Nisu pretjerivali u govoranciji, a i s ocjenama se slažemo. Slažemo se da smo se dobro družili, da smo dosta toga novoga vidjeli, naučili, da smo se umorili, da je program bio opširan, da smo stekli nove prijatelje, da smo stekli nove simpatije, da su se neki zaljubili, da…
Petak, dan za pakiranje, kupnju suvenira, druženje, sređivanje dojmova. Bilo je onih koji su sjedili zamišljeni, onih koji su tražili da još ostanemo, onih kojima je super samo da se ne mora sve na vrijeme…
Bilo je i onih koji su predložili grupu koordinatora (iz svakog odjela po jedan), koji će već sutra početi s pripremama za mali maturalac.
Ali vjerujte, bilo je i onih koji su rekli da će ponavljati IV. razred kako bi opet išli u Školu u prirodi.

U Jurandvoru nas je gđa Dana uvela u crkvicu sv. Lucije i počela priču o Bašćanskoj ploči, tom prvom dokumentu pisanom na hrvatskom jeziku, pisanom oblom glagoljicom. Kopija je to ploče, a ona prava se nalazi u Zagrebu u nekoj našoj akademiji, ma nismo baš sigurni da smo o njoj puno učili. Ali dobro, neka je Bašćanska ploča na sigurnom, a o toj akademiji ćemo mi već nešto više saznati kada još malo odrastemo. Naravno, tu je i zajednička fotografija.

Ostajemo u krugu, lijepo uređenom platou ispred info centra, zasjedamo na klupe i ručak. Slasno, fino.
Kratko smo se vozili do Baške i posjetili akvarij. Uh, treba to vidjeti, taj svijet voda.

Odmor na prelijepoj plaži Baške, sladoled i polazak prema domu. Još jedna stanka u Ravnoj Gori, a u daljini prelijepi odsjaji duginih boja. Iza negdje je naš dom, naši najbliži već čekaju. A mi? Brzo će maturalac!!!

Nije daleko, oko 3,5 km ili oko 2500 betonskih “kocki”. Netko je valjda brojao, mi nećemo, imamo zanimljivijeg posla. A kojega? Udisanje čistog i mirisnog zraka, prolaz pokraj uvala i uvalica, osluškivanje glazbe koju stvaraju mali valovi, pogled u daljinu, na Osor, Punta Križu, brodiće, barke… I odgovori na pitanje: što ima za posljedicu strujanje/gibanje zraka? Polako, reče postavljač pitanja, i dođosmo do odgovora. Zaustavili smo se u uvali Valdarke kako bismo izmjerili temperaturu mora (nije ovo na fotografiji ribarski štap, nego pomoćno sredstvo kako bismo termometar porinuli u more). Vrijednost temperature nam nešto reče. Ali tu su i naše paziteljice, naše drage učiteljice, koje će ipak za našu ideju imati posljednju riječ. Vidjet ćemo, idemo mi po redu.

U Miomirisnom vrtu dočekali su nas domaćica Sandra, zeko i magarac Dragan. A bilje, ma divno, mirisno, šareno, bujno. Nakon šetnje i branja dijelova biljaka (prema Sandrinom naputku), zasjeli smo, dobili papir, selotejp i olovke te za kratko vrijeme izradili miomirisni herbarij, na kojem su se, u raznim pozicijama, našli dijelovi masline, koromača, žutike, lavande, smilja, bugenvilije, kadulje.

U društvu vodičkinje Dijane došetali smo do župne crkve, od koje se prostire prekrasan pogled na malološinjsku panoramu, luku, brodogradilište, kalvariju, školu u obliku broda, stare kapetanske kuće. Stubama, njih mnogo, mnogo u centru. Na trgu još nekoliko riječi o Lošinju, o životu stanovnika Lošinja, o ribarnici (peškariji).

I tada, slobodno za osobne potrebe. Trebamo se za 40 minuta naći kod fontane s dupinima. Razbježali smo se po slastičarnicama, dućanima, i zna se. Zaslužili smo “slobodu”. To nam se samo činilo da smo slobodni. Na koju god stranu da smo krenuli, sreli smo neku od učiteljica ili našeg domaćina ili našeg vozača ili našu vodičkinju. Ma bravo za naše učiteljice i ostale, ipak smo mi samo djeca. Neka oni nas bodre.

Eh, a sad ručak. Iako smo u Malom pojeli sladolede, grickalice, netko čak i tople sendviče, popili sokove, morali smo za ručak pojesti sve ponuđeno jer smo čekali iznenađenje. Koje? Pitali smo našeg domaćina što nam učiteljice spremaju, a on… Ma ne znam, čut ćemo…
Pojeli smo većinu ručka i učiteljica Mira reče: Odmora pola sata te priprema za plažu. Jupiiii! Kakav odmor? Brzo kupaće gaće, kostime, ručnike, zaštitne kreme i eto nas u autobusu koji nas je odvezao na Čikat. Zar mislite da je more hladno? Znali smo mi koja je temperatura. Naravno, nemojte misliti da je 25 i više stupnjeva, ali dovoljno je toplo za nas hrabre. Kupanje, picigin, ronjenje, trčanje, sunčanje, ali i igra s pijeskom ili u pijesku.

Vjerujte, 2,5 sata boravka na plaži brzo prođe. Nakon večere smo dobili slobodno za rekreaciju, a ona se ogledala u šetnji parkom, igri na dječjem igralištu i, naravno, nogometu. Nogometu za dečke, mislite? Ma, ubacila se u ekipu i naša Lana. Na kraju, rezultat? Zar je to važno?

Otišli smo u sobe, pripremati se za današnji povratak. Ne izravno doma. Treba posjetiti Jurandvor, Bašku, možda se još i okupati u Baški. O tomu u sljedećem postu. Pozdrav svima onima koji čitaju naše dnevnike, posebno tatama, mamama, sekama, bracama, bakama, djedovima!

Od vodičkinje Dijane doznali smo da je mjesto naseljeno u 12. stoljeću, da se prvih osam obitelji doselilo na prostore na kojima se danas nalazi crkva sv. Ane; da su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, da je u Velom postojalo brodogradilište, da su Velološnjani bili poznati i priznati moreplovci, kapetani; da su sa svojih dalekih putovanja donosili razne vrste bilja te ih sadili oko svojih vila.

Vidjeli smo mnogo različitog bilja, onoga kojeg ne susrećemo kod nas na otvorenom prostoru: agruma, kaktusa, borova, magnolija, maslina, smokava; saznali smo da su Lošinjani nekada čak i agave izvozili.

Mnogo je crkvica i kapelica u Velom Lošinju, a najveća je crkva sv. Antuna u centru Lošinja, čiji zvonik je posebna građevina, odvojena od objekta crkve. Vidjeli smo okolne otoke i otočiće, Vele i male Orjule, Palaciol, Ilovik, Pag, kao i Velebit na kopnu.

A u Plavom svijetu upoznali smo se sa projektom zaštite dobrog dupina kao i njihovom načinu života, osobinama, navikama. Kula je danas muzejsko-galerijski prostor u njoj smo vidjeli djelić povijesti; da je izgrađena zbog zaštite od uskoka i neprijatelja s mora, da se u njoj danas čuvaju sačuvani predmeti lošinjskih kapetana (škrinje, karte, nautički instrumenti…) te makete jedrenjaka.

Poslije zasluženog ručka, odvezli smo se u Mali Lošinj, na Čikat na kupanje, pripremili smo se, htjeli u more, ali je vijeće starijih odlučilo da se ne upuštamo u tu avanturu jer temperatura mora nije prikladna. I što sad? Naš domaćin nas je “nagradio” kupanjem u bazenu u hotelu Bellevue.
Navečer smo se družili s Ivanom, radili lude frizure, plesali i oko 22 sata već bili na zasluženom odmoru.
Treći dan je bio planiran za odlazak na Susak. Međutim, vrijeme nam nije bilo naklonjeno pa smo odlučili odustati od tog izleta. Ali alternativa uvijek postoji! Pripremljeni za uspon, uputili smo se na brdo na kojemu se nalazi kapelica sv. Ivana. Pješačenje je bilo naporno i zahtjevno s obzirom na kamenit, uzak i strm put. Postoji i drugi put, ali smo mi odlučili za teži. Nismo se pokajali, lagani hod, nekoliko stanki i cilj je dostignut. Prekrasan pogled na Veli, na okolne otoke, otočiće, a od biljaka tu je puno kadulje i origana.

Poslije ručka su nas učiteljice “napustile” i “predale” našem domaćinu, koji nas je proveo kroz park šumu Podjavori, u kojoj se nalaze objekti u kojima smo i mi smješteni. A mi smo smješteni u zgradi Park I, koju je izgradio austrijski nadvojvoda i u kojemu je tijekom zimskih mjeseci zimovala obitelj. U parku je mnogo raznovrsnog bilja, onoga autohtonog, a najviše onoga koje je donešeno iz drugih krajeva svijeta. Ponovili smo pravila ponašanja u takvim parkovima, upoznali što se ne smije činiti u parku, sakupili nešto otpalih listova listopadnog ili zimzelenog/vazdazelenog lišća; tu su borovi, cedrovi, čempresi, magnolije, agave, kaktusi, ginko, prekrasne palme (kanarske datulje, žumare.).
Na gradskoj plaži Rovenjska proveli smo oko 2 sata u igri, prikupljanju kamenčića, školjki. Kupanja nije bilo, samo smo malo namočili noge i ruke.:)
Danas nas čeka odlazak u Mali Lošinj, posjet miomirisnom vrtu i još mnogo toga. A i vrijeme bi trebalo biti ljepše.

U špilji Biserujki u mjestu Rudine na otoku Krku upoznali smo se s dugotrajnim nastankom stalaktita, stalagmita, doznali smo da su oni u tako čvrstom obliku samo u špilji jer ako bi došli u dodir s vanjskim svijetom, postali bi porozni, krhki; da je u špiljama stalna tama, da je vlažnost 75-95%, da je temperatura oko 10 stupnjeva, da je životinjski svijet navikao na tamu.

Poseban doživljaj je bila plovidba na trajektu Ilovik na liniji Valbiska (Krk)-Merag (Cres). Iako se osjetio hladniji vjetar, nismo se dali u unutrašnjost; promatrali smo okolne otoke, pučinu, brodove u daljini Kvarnera, valove koje je stvarao trajekt.

Po dolasku u Beli na otoku Cresu fotografirali smo se, s mjestom Beli u pozadini.

U Eko centru su nas dočekali volonteri te smo tu proveli oko 1,5 sat u razgledanju centra. Saznali smo da je glavni cilj otvaranja centra zaštita bjeloglavog supa, ali i šire, cijelog područja oko Belog, tzv. Tramuntane. Saznali smo kako supovi lete: ne mašu krilima kao manje ptice, nego ih vjetar “nosi” – nešto slično kao paraglajder. Obitavališta supova su danas vrlo rijetka (bilo ih je više, čak i u Slavoniji), ali njihov je broj smanjen zbog nedostatka hrane (supovi su strvinari).

Vidjeli smo kako volonteri spašavaju male supove, one koji su upali u more, one koji su bolesni, te ih donose u oporavilište ili “bolnicu” za supove. Tu ih njeguju dok ne procijene da su sposobni za odlazak u prirodu.

Prstenuju ih i puštaju (nije slučaj kao u Utočištu medvjeda). Na Cresu se nalazi oko 120 jedinki supova.

Kraće zadržavanje u mjestu Vrana i upoznavanje fenomena Vranskog jezera koje je dugo oko 5,5 km, široko oko 1,5 km, a duboko oko 84m. Doznali smo da je ono jedini izvor pike vode za otoke Cres i lošinj, da mu je razina ispod razine mora.
Nastavak puta prema Osoru, prijelaz preko pokretnog mosta (prokopani kanal koji je podijelio Cres i Lošinj, prolaz kroz Nerezine, Čunski, pogled na zračnu luku, obilazak Malog Lošinja i, konačno, dolazaku Lječilište u Veli Lošinj.

Naš pratitelj nam se sada obrati kao domaćin, podijelio nam je ključeve soba, otišli smo u sobe, smjestili se, raspremili, osvježili, nabacili šminku i otišli na večeru. Upravo tada se prolomio oblak te je nekih dvadesetak minuta pljuštalo, nakon čega je opet granulo sunce. Kratka šetnja do rive, sladoled i dolazak na večernji zabavni program. Animatorica Ivana  nas je animirala raznim igrama.

Slušali smo glazbu… I… Umor je na kraju ipak pobijedio. Otišli smo u sobe, ne da odmah zaspemo, nego da se malo družimo, odemo u posjet prijateljima u drugu sobu, da prepričavamo doživljaje.

Da, jedan naš prijatelj, je li od umora, uzbuđenja ili nostalgije za domom, potužio se da mu nije dobro. Odmah je došao dr. Postolović i obavio doktorska posla, a naš je prijatelj pohitao s nama na druženje.

Ma znate, od nas 32 samo je jedna djevojčica malo uplakana, sjetila se doma, roditelja. Mi ćemo je, vjerujte, utješiti, tako da će “zaboraviti” dom bar ovih 5 dana.
Do sutra!:)

Prva postaja je bila Zavičajni muzej „Muzej Gacke“ u Otočcu, gdje ih je kustosica Muzeja provela po odjelima; govorila im o davnoj prošlosti, prošlosti kada su ove terene naseljavali Japodi; o životu ličkog čovjeka, o ličkoj kapi, o domovinskom ratu uz razgledanje ostataka naoružanja, o nošnji, oruđima za rad, o ljepoti ljepotice Gacke i mlinicama na toj rijeci.

U Utočištu za medvjede volonter Maks iz Njemačke, koji je hrvatski svladao dobovljno dobro da se međusobno razumijemo – iako su i ruke i noge dobro došle!:) – govorio je o svrsi Utočišta, životu medvjeda u Utočištu te volonterima, koji iz cijeloga svijeta dolaze brinuti se o medvjedima. U utočištu živi osam medvjeda, a najstariji ima 10 godina. Bilo je pitanja o zimskom mirovanju, o tome što medvjedi jedu – pogrešno se misli da jedu meso!:) – razmnožavanju te o skučenim životnim uvjetima. Postavljeno je i pitanje humanosti držanja medvjeda u malom ograđenom prostoru (doduše u ZOO je još manji) te zašto nisu pušteni u divljinu nakon oporavka u Utočištu.

U Krasnom nas je dočekao velečasni te upoznao sa životom na ovim prostorima, s ljepotama i surovošću Velebita, zimskim uvjetima. Tu je bilježen snijeg u svim mjesecima godine, a ovdašnji ljudi ne lože samo od 15. srpnja do 15. kolovoza. Velečasni je došao u Krasno prije 26 godina, samo „privremeno“ dok dočeka iz Beograda vizu za Kanadu (kamo je planirao otići raditi budući da je poznavao/studirao engleski), ali iz Krasna se na kraju nije maknuo.:)

NP Sjeverni Velebit, sa dva stroga rezervata, jedinstvena je planina u svjetskim razmjerima po geološkim i prirodnim vrijednostima, biljnom svijetu. Tu rastu poznata Velebitska degenija i Sibireja (koja raste još i u Sibiru!). Meteorološka postaja na Zavišanu mjeri prosječnu godišnju temperaturu 3 stupnja.

Ovdje žive medvjedi, vukovi, risovi i sve je puno špilja, jama, a u jamama čak i pijavica. Nakon svega viđenoga, uslijedilo je ono što učenici najviše (ne) vole: provjera usvojenog znanja!;)

Za opuštanje nakon pokazanog izvrsnog znanja, učenici su otišli na Vrila Gacke, obišli mlinice te se divili čistoći, bistrini, ljepoti Gacke.

Ali ničemu se učenici nisu divili i ništa ih nije toliko osvježilo kao ono što smo ostavili za kraj – sladoled!:)