Estetska hirurgija

noreply@blogger.com (Lector) — Wed, 12 Oct 2016 17:18:00 -0700

Kad anđeli marširaju

noreply@blogger.com (Lector) — Wed, 12 Oct 2016 17:18:00 -0700

P(oruka s neba: početak je kad se rodiš, a kraja nema)

"U revolucijama postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste."

(Napoleon Bonaparte)

Pokušavam ovog jutra, bezuspješno, da zasiječem prve rezove u poprilično zbrčkanom i podnadulom tkivu svekolikih zbivanja iz netom minule sedmice, i kao u bunilu skakućem oko tastature, nemoćna da sistematično domislim prioritete, a sudeći po mnogo čemu, ishod će biti, kako stari Marfi veli, sličan početku, pa mi se sve više čini da sam izlapjeli patolog u nekoj skromno opremljenoj mrtvačnici, izgubljen u prostoru i vremenu, koga čeka poprilično zahtjevan zadatak. Ma što učinila, skrušeno priznajem da nisam dorasla izazovu čudovišnog Frankenštajn miksa međugalaktičke plazme, vatrenih zmajeva, izniklih iz priča prastarih vremena, te bezbožnih utvara sa osušenim krilcima šišmiša i žabljim kracima, stumbanih na gomilu ispred mene, poput sadržaja Pandorine kutije koji kozmetičkim eufemizmom nazivam vlastitim mislima. U toj polifonoj i nelijepoj gomili preturam po apokaliptičnima slikama nezadržive vodene nemani iz oceana, prekrivenoj rastočenim, plutajućim ostacima što su se, do samo dan dva ranije, nazivali toplim domom bezimene gomile mrtvaca, pa, potom, nadirućeg mulja koji se, gotovo nevidljiv od krhotina života gura između brodovlja, automobila i objekata do samog središta porušene japanske prijestonice. Slušam glasove iz tek pročitanih tekstova o tajnim fotonskim topovima u skrivenim bazama velesila, i onim „pravim“, čeličnim, što rigaju vatru osiromašenog urana po naftnim poljima i lukama, uvijek pomalo velom misterije obavijene Libije, zamišljajući jauke nevidljivih umirućih vojnika, palih za krvotok civilizacije i prokletstvo razvoja. I, sve projektirano izvan domašaja nas običnih smrtnika, vojnika vječnosti careva bez carstava i podanika.

Za Pogorelićem ostaje nesagorio eho u kome razaznajem atoniju HAARP i ‘Weather Wars’, pojmove čije značenje skeptike ostavljaju u nevjerici, racionalne gura u sablazan da se i na to troši novac „poreskih obveznika“, iliti harač, a futuriste impresionira dometom tehničko-tehonološke revolucije. U mislima nesvjesno premećem fragmente tek iščitanih ili odslušanih medijskih prezentacija i spekulacija o milenijskoj tragediji i prijetećoj nukleranoj katastrofi, za što TV voditeljica lokalne BH postaje, pokroviteljski iskustvena dušebrižnica, samouvjereno saopštavajući pučanstvu da razloga za paniku nema, jer je negdje „tamo daleko“, na što sam sjela u nevjerici, pitajući sebe iz koje sam galaksije ovamo spuštena i zbog kakvog zločina kažnjena čak i na zaborav o svojim „korijenima“?! Nisam uopće projektirana za udvorištvo bolesnicima čiji je lik uramljen u slici Novog doba, izjedenoj rđom taštine i pohlepe, ofarban zeleno-zlatnom dolarskom bojom strasti i impulsivnog straha od siromaštva. Sistematično planiran haos , lukavo smišljen i na velikom pladnju serviran svjetini u potrazi za demokracijom, kao demarkacionoj liniji između dva ropstva , preduboko je usadio zlo koje se manifestuje izdajom svih ideala, religijskih i etičkih, zbog čega su gospodarima sa „pedigreom“ potrebni čuvari i blindirani automobili, ne ekskluzivno kao zaštita od nezadovoljnika, već kao dokaz da su USPJELI! Teško je odgonetnuti u čemu vide i kako prepoznaju vlastiti trijumf, ali bi im samo pouka i poruka iz kratkog štiva rahmetli Zuke Đumhura, „Visoka škola marifetluka“, koje bi trebalo prevesti na sve jezike svijeta, bila potrebnija i korisnija od Biblije, Musafa i Talmuda, nad čim prisežu bez imalo stida lažući, varajući, kradući, zarad nečeg što ne postoji, čemu nijedan rekvijem, a niti sveta knjiga, neće više biti potrebni.

Zatečena sve češćom upotrebom naziva gore rečenih projekata, pronjuškam po dostupnim sjatovima na Internetu i saznam da su odavno „operativni“, u nevidljivom ratu jonosferom, ali i drugim dijelovima atmosfere, pa zbunjena spekuliram o nejasnom cilju, i ništa mi ne pada na pamet, osim dominacije i supremacije, pod vječitom krinkom odbrane, zbog čega stalno izniču vojne baze diljem svijeta, uz trku u naoružanju, a sve u funkciji ovladavanja prezasićenim tržištem i istrošenim resursima. Trebalo bi, zaključujem u maniru malog Perice, da uspostavimo novu naučnu disciplinu, mislim na čovječanstvo, sažimajući sebe u elaborat o društveno-eonomskoj opravdanosti osnivanja internacionalne udruge za povratak civilizacije i lijepog ponašanja, pod radnim naslovom: „Kako odbraniti sebe od samog sebe, demonski samorazorajaćujeg“. Za sada ličimo, manje ili više, na glavne i sporedne junake u skupo plaćenom autorstvu šund romana o Flašu Gordonu i Supermenu, pa do tv serijala o Ratovima zvijezda i intergalaktičkom „zemljanom mirotvorstvu“. Četiri metra zemljotresom odbačeno japansko ostrvo prema Istoku pravdati osvetom Majke Prirode, ili Stvoritelja, groteskno je do bolne naivnosti, ili perfidnost bez presedana, svejedno, kao što je otrcano vaziti floskulama o ljudskom nemaru, „građenju kula od karata“ na Vatrenom Prstenu i trusnoj regiji uzoholjenih Azijskih tigrova koji „izmiču kontroli“ i dosežu tačku kada postaju nezavisan i respektabilan faktor na svjetskoj sceni. Uzgred budi rečeno, još nisam čula da vladari i vlastela ne prežive sve "magnitude" i stihije, dok nesrećne žrtve i ne znaju šta ih je strefilo, iznikud, jer pojma nemaju patuljci da nešto slično postrojenjima u Kini i na Aljsaci postoji i u tragovima mogućnosti.Spominjati kaznu božiju, igrajući se sa sunčevim pjegama i plazmom "šuge", krajnji je sarkazam, a ne patetično vajkanje.

Mi ini, u mentalnom razvoju zaostali mučenici, još uvijek sanjamo san o svijetlijoj budućnosti, nježno se privijajući uz Rođenje novih potomaka naših najmilijih, kao neočekivano otvaranje prozora kroz koji se prostire široki pogled na čudesan prospekt. Što se to dogodilo? Čudo. Razmijenili smo ništa za mogućnost koja znači sve, znači budućnost. Nama "dosljednim" temeljnim etičkim principima i ugrađenom sistemu kakvih takvih ljudskih vrijednosti, dušu počinje da razara misao o milionima volti, upućenih u Zemljinu orbitu, iza kojih ostaju desetine i stotine hiljada mrtvih, stvarajući i kreirajući arhitekturu nekih novih Olimpa. A sve to štiti gomila čemera, izmiljela ispod Gogoljevog šinjela, izdresirana da javašlukom pokriva tajnu kohorti zatočenika Napolenovog kompleksa za koje je ovaj bio curica sa čipkanim gaćicama i žiponima. Istina, riječ je ozamjenjivoj bezličnoj masi između živih i neživih organizama, što nas „obične“ poput visursa spopadne, baca i kotrlja kroz procjepe i urvine između novovjekovnih Scila i Haribdi, prisiljavajući nas na predaju i potpuno povlačenje, te osjećanje beskorisnosti. Dok djeca umiru od bolesti i gladi, gospodari ni ne trepnu dajući milijarde dežurnim redušama, zaduženim za reduciranje i usporavanje moždane aktivnosti precizno ciljanim poremećajima u elektromagnetnom polju, uspjevajući, tako, život potpuno naopako okrenuti, ubiti misao, i izborom „najkvalitetnijih uzoraka“ eksperimenta, dakle najlabilnijih i najprilagodljivijih na sva pomijeranja, uključujući i tektonska, kao u Kini prije nekoliko godina sa 80 hiljada mrtvih, te Indoneziji sa boljim učinkom od 200 hiljada i još zadugo neprebrojenim Japancima, podmetnuti kukavičije jaje.

Ranko Marinković, jedno od najmoćnijih hrvatskih pera, u romanu „Kiklop“: „"Približava se Polifem, taj jednooki krvoločni gad. Glavno je da znaš i da možeš reći sebi mrtav si, ne smiješ trepnuti. Ne smiješ okom odati svoj život. Živjeti - to je izazov... čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti i obrstiti on, požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se, budi hladna, ledena stegnuta mrazom. Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob. I sebi reci: ne diši, ne miči se - polokat će ti dah, slomit će ti pokrete!" Pred nasrtajima Polifema Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis, a ljudi u krvoločne zvijeri, vraćajući se oživljenim kainskim instinktom „na "estetiku" kiklopske pećine.“ (M. S.)

Mart, 2011.g

–Campi Flegrei

5. veljače 2013 – Napulj, Italija – super volcan, zapadno od Napulja, podiže nervozu kod lokalnog talijanskog stanovništva. Campi Flegrei “gori polja”, također poznat kao Flegrejska polja, je porasla više nego u posljednjih nekoliko tjedana za kratko vrijeme, što upičuje na podzemnu aktivnost tog vulkana.-Vulkan Chaiten, Čile.Nakon što je 9.000 godina mirovao, vulkan Chaiten koji se nalazi u južnom dijelu Čilea, 10 kilometra udaljen od gradića Chaitén probudio se 2008. godine i tada je započela serija erupcija koja je miljama u nebo širila pepeo. Vulkan se umirio ali opasnost od erupcije još uvijek postoji.-Vulkan Vezuv, ItalijaVezuv je aktivni vulkan u Italiji. Nalazi se istočno od Napulja, a njegova je erupcija 79. godine uništila Pompeje i Herculaneum. Unatoč mračnoj povijesti milijuni ljudi žive u njegovoj blizini. Mnogi stručnjaci vjeruju da je Vezuv najopasniji vulkana na svijetu.-Vulkan Popocatépetl, Meksiko
Popocatépetl, poznat i kao El Popo, je vulkan u središnjem Meksiku visine 5 462 metara i jedan je od najaktivnijih vulkana u Meksiku. Zabilježeno je više od 20 velikih erupcija ovoga vulkana, a posljednja velika erupcija dogodila se 21. prosinca 1994.
–Vulkan Merapi, IndonezijiMerapi u Indoneziji spada među najopasnijim vulkanima na svijetu. Kada je eruptirao 1930. godine poginulo 1,300 ljudi, a aktivirao se i 2006. zbog potresa. Vulkan Merapi koji se nalazi u blizini potresom najteže pogođenog grada Bantul, je tjednima prije potresa pojačao svoju aktivnost, a kratko nakon prvog potresa izbacio je oblak plinova i pepela visok 3,5 km.
-Vulkan Nevada del Ruiz, KolumbijaKada je kolumbijski vulkan Nevada del Ruiz koji se nalazi u pokrajini Caldas eksplodirao 13. studenog 1985. u mjestu Chinchini je ubio 1,927 ljudi pisalo je u izvještajima. Bila je to najteža prirodna katastrofa u Kolumbiji. A 2008. godine tisuće Kolumbijaca morale su napustiti svoj dom na području uz vulkan Nevado del Huila, na jugozapadu zemlje, pošto je iz vulkana počeo sukljati pepeo i plin, žrtava tada nije bilo.-Vulkan Fuji, JapanVulkan Fuji visok je 3776 metara, a nalazi se u središnjem dijelu otoka Honshu i ujedno je i najviši vrh u Japanu. Udaljen je stotinjak kilometara zapadno od Tokija. Zbog svoje slikovitosti i značaja koji ima za Japance, Fuji je postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Japana. Iako je posljednja erupcija bila 1707. godine, zbog niza potresa u 2000. i 2001. godine mogućnost ponovne erupcije se povećala.
-Vulkan Rainier, WashingtonVisoka 4,392 metara, Mount Rainier je najviša planina i aktivni vulkan te ujedno i velika turistička atrakcija koju posjećuju brojni turisti. Udaljena je 87 kilometara jugoistočno od Seattlea.
http://www.volcano-news.com/hr/paluweh/news.html

Nekako na to se nadovezuje:Stotine čudnih riba se nasukalo na obali Istre radi se o ribama Mačevima, 05. 02 ’13. Mač srebrnjak je mezopelagična riba, što znači da živi na dubini od 200 do 500, pa i više metara, i iznimno rijetko dolazi na površinu.Jednako tako se zabilježuju sve veći brojevi nasukanih riba i kitova diljem planete, neovisno o vrsti. Ta nasukavanja morskih životinja je usko vezana uz magnetno polje zemlje, jer se ribe, kao i morski sisasvci baziraju na zemljino magnetno polje i po njemu se ravnaju

Pa što je onda toliko krivo, a ujedno povezano sa potresima, vulkanima i gubitkom magnetnog kompasa? Koja je to karika koja povezuje sve te komponente? Kakva je mogućnost da se to izrazi i na bića koja žive na kopnu? Da li postoji daleko veći uzrok tome od onoga što smo do sada naveli? Ima li HAARP kakve veze sa događanjima na zemlji? HAARP ima snagu mijenjati vrijeme na planeti, no da li ima snagu mijenjeti magnetske polove? Kako je planeta zemlja vezana uz svijest u ljudskom obliku i kako ta svijest utječe na nju…. da li je zemlja uzdrhtala?

U slijedećim nastavcima…

Butterfly Effect

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 12 Sep 2015 18:29:00 -0700

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođenda

U namjeri da dan uoči predaje kolumne funkcioniram kao leptir, leteći od cvijeta do cvijeta na pejzažima globalne nam otadžbine, nakon dubioznih analiziranja „vrućeg“ ljeta, dvoumim se s koje strane da zarežem u, naizgled, bezobličnu oteklinu u vremenu.. Tačka u kojoj sam zastala, zapravo, jeste moja vječita potreba da logičkoj slagalici dam matematički smisao uzročno-posljedične povezanosti događaja koje karakterizira efektat domina u relativno kratkom period od samo mjesec dana. Primjenjujući teoriju haosa in vitro i ukalkulisani efektat leptirovih krila od juče na sutra koje je počelo prije 10 hiljada godina, svekolika zbivanja počeše dobijati potpun smisao ispod mog pera. Pa tako i informacija, primjerice, da je slavljenik Natanijel Rotšild, predsednik investicionog fonda vrijednog 22 milijarde dolara, za svoju rođendansku žurku u ekstravagantnoj marini za megajahte “Porto Montenegro” navodno potrošio milion eura, na najvećem party-u viđenom ove godine na Mediteranu koji je doveo u Tivat svjetski jet-set.. Više od 300 gostiju došlo je na “Disko veče” pored ogromnog bazena, gdje su tekli potoci najfinijeg šampanjca, raznih koktela, jela se domaća pršuta, smokve i riba iz Jadrana, a navodno je u tri dana ludih zabava potrošeno gotovo pet tona hrane i pića.Iako je lista gostiju trebala ostati u tajnosti, odali su ih pozlaćeni avioni i luksuzne jahte, a jedan od uglednih gostiju bio je, vele, i nova rado viđena figura među odabranim, kralj Kgosi Leuro Molotego, suveren kraljevine Bafokeng, polu-autonomne južnoafričke plemenske oblasti bogate platinom – još jedan od Rotštildovih kontakata, čvrsto zapečačenih njegovim interesovanjem za rudna blaga. Svoje mesto među VIP zvanicama našli su i bogati Rusi, te Egipatski businessmani, čileanski kralj bakra Androniko Lukšić, porijeklom sa Hvara, princ Farhad Farman Farmaijan iz kajanske dinastije koja je 130 godina vladala Iranom, Jan Haman, direktor „Morgan Kazanove” i jedan od vodećih arhitekata u Evropi, i da ne nabrajam suvlasnike najatraktivnijih destinacija Jadrana, negdašnjeg državnog erara vještačke maćehinske tvorevine, SFRJ, gdje su bila locirana sramotna sindikalna odmarališta ze radničku klasu (ko je još vidio da radnici odmaraju, osim kampovima?).

Vrijeme naplate

Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.

Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava, promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obezglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i dalje... To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što je više pijemo, to smo žedniji

Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?

„Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens"

)Klasika!Otrcano: divide et impera i jos gadljivije:Laz; Strah, Manipuliranje:

httpws://ww.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8

Idealno & Pragmatično: Milovan Đilas - Nova klasa (Narodna knjiga, 1990)

noreply@blogger.com (Lector) — Thu, 10 Sep 2015 01:39:00 -0700

Idealno & Pragmatično: Milovan Đilas - Nova klasa (Narodna knjiga, 1990): Odlukom Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici dana 5. oktobra (!) 1957. godine doneta je presuda po kojoj je Milovan Đilas osuđen na sedam godi...

Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 18 Aug 2015 14:35:00 -0700

Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer

Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijsih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naša ustajali i pomalo mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnenvice, iz koje se rađa nova bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami,za korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvoreni magijom New Age alhemije u Pandorine kutije pohlepe, egoizma i bezumlja, bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemnita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje,ljubav,praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo njegovo znamenje.

Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramu u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“

U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šešriom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.

-„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima, ponavljajuci joj da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. . Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, do detalja upoznata kroz kakav sam pakao prošla, Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima:

“ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Dubok, mukao glas muškarca kraj mene prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir kao osupnutost nemilim događajem, ali me prenu predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

- “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin i praznim plavim očima gleda u mene, netremice taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi. Jesam li bio u pravu? Vidi šta ti se desi!“ Pričali su njegovi učitelji i nastavnici da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

ZlZ-Lector

Ubiti Pticu trkačicu i spasiti kojota ( ili oksimoron)

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 15 Aug 2015 16:11:00 -0700

Tvoj zadatak nije da tragaš za ljubavlju, nego samo da tražiš i nađeš barijere unutar sebe koji si izgradio prema njoj. (Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.) Jalal al-Din Rumi

Pažnju mi ovih dana zaokuplja misao o društvenim mrežama, oliti eufemizmu za portale izravnog komuniciranja među ljudima koji, po prvi put, razgovaraju bez diplomatskih posrednika što se, svako malo izvrgne u svojevrsni reality show ili farmu sa staklenim zidovima, iza kojih svi suptilni i delikatni dekori ostaju nevidljivi. Da ne bi bilo zabune i krivih tumačenja, inokuliranih i u prividno korektne sugovornike, prethodna konstatacija ne naslanja se, iskljućčivo, na subjektivno, iskustveno proživljeno, nimalo uljuđeno! Uporište su „objektivna“ istraživanja svjetskih znanstvenika o psihološkim efektima novog vida, naoko bezazlenog čavrljanja preko, primjerice Facebooka i Twittera, zaključujući da je fascinacija slobodom iza tastature uvelike pretvorila Internet u svojevrsno sveti(li)šte, kao derivat glagola svetiti (se) i zadovoljenje, ne baš altruističkih, nakana jednog ovećeg broja abonenata degustacija, posebno onih sa političkim i umjetničkim delicijama, prenoseći svoje apetite na teren zagarantirane privatnosti. A, znatiželja duhovno oštećene percepcije nikada nije dobronamjerna kad proniče u tajni tuđi svijet najdublje čuvane istine o nama, o sebi, muteći virove suza što nas ne mogu isplakati, besane samoće i gromoglasne tišine. Postaje frustrirajuće, nalaz je psihologa, i treba imati želudac da se "provari" nevjerovatan zbir anahronosti, kontroverzi i kontradikcija, a da o ostalim iracionalnim krivuljama duha i duše, ne govorimo.

Veoma težak teren za nekog ko je iz reda „ostali“, čija su glasna razmišljanja, inače ekskluzivno pravo samo "certificiranih" PR majstora, nerijetko bila predmetom palanačke žvake sa ruba pameti i beskrajno ružnog mirisa i ukusa, valjda kao dimna zavjesa u rimfuzi, kako bi se zasjenila nakana „neobičnih“ i njima odanih „polu-običnih“da se, razgrčući sve živo i neživo rukama i nogama, zauzme , ako ništa, a ono jedno od prednjih mjesta u pozorištu, dok je loža ciljna odrednica! Ostavljen nam je izbor: Štokholmski ili Pakistanski sindrom. Klasični primjer oksimorona. Alternativa su čipovi pace-peace-makera, ili ona čudna bijela košulja. Zvuči poznato, zar ne?

Krenimo redom! Naime, nakon odlaska u mirovinu, posljednju (ne)zasluženu nagaciju, ali i svih čudesnih faza transformiranja od roba do groba, prijatelji su mi sugerirali da se „upišem“ na novi fakultet Univerziteta Facebook International, jer je to, po njima bio pravi put do relaksacije i rekompenzacije sebe zaturenog pod tuđe crvene tepihe. Sada, pak, dok razmišljam o toj „dobitnoj kombinaciji“ na koju sam potrošila dvije dragocjene godine, nalazim milion osim jednog opravdanja ( „obaveza“ na FarmVille-u) zašto ne dijelim njihovo uvjerenje (puno mi je, brate, trebalo!). Naprosto, oduzima mi previše vremena koga odbrojava neko drugi, neumoljiviji i određeniji od iluzije o sebi besmrtnom, a ispostavilo se, ujedno, da je u suprotnosti sa mojom prirodom, lišenom takmičarskog elana i prevelike društvenosti, kojima su bliske ekstatične i skliske staze promocije kroz distancom zaštićene manifeste, pamflete, proklamacije o zdravijem življenju sa grupnim vještinama ekološki prihvatljivog prakticiranja bacanja kamena s ramena i beskonačnih natezanja konopca, te gađanja u glavu i pleksus kažnjenika u sredini polja „Između dvije vatre“, najčešće izuzetih iz koalcija, dobrovoljno, ili nemilošću „vođe“, svejedno.

Retuširanje? Da, zasigurno, reći mislima i živcima:"Zbor" na ovaj način, retuširanje je samog sebe, meni poprilično strano i, pomalo, frustirajuće, dok o onom efektu u stilu; “Ubiti pticu trkačicu!“ što zlostavlja jadnog kojota, ovdje i sada, da ne počinjem. Prečesto rezultira navadom da vezemo po vlastitoj svijesti i savjesti tupom iglom i koncima turobnih boja koje nam je neko tutnuo, neželjene, u ruke, što je, složićemo se sve drugo, osim razbibriga. Priznajem, zbunila me dvojnost, jing-jang, žestina-blagost, nježnost-strastvenost, poetičnost-prizemnost, a samo je trebalo imati volje kojih 150 godina, da sve te krajnosti naučim i objedinim u profinjenu renesansnu ličnost, i čarobni portret brižljivo skrivan na tavanu.

-„Pa nisi ti Dorian,“ rekoh sebi.“Ma to bi više ličilo na dr Jackilla i mr. Hydea. Ti jesi renesansni pokus od baršuna, a da bi se nosila s tim mixom oksimorona, trebalo bi još uvijek vrijedno iščitavati markiza Sadea, da se malo uzburka krv: ima romantike i u naizgled vulgarnim eksplicitnostima!“ Potom slijedi logična dilema: „Šta bi bila autentična inspiracija za ovaj mazohistički nolens volens pristanak i rekonfiguraciju samog sebe, koji bi, eto malo da bude dijelom one bučne i kitnjaste javnosti, gdje nas ne primjećuju, namećući nam osjećanje nelagode dok govorimo u Ich formi?“ U početku bijaše samo riječ: topla, ljudska, unikatni biser, i kad je dobila svoju vrijednost kroz pohvalu koja je svakom normalnom ljudskom biću podsticajna, odjedamput je postala bič božiji, Atila, što se ljutito obrušava na sljedbenike koji moraju biti tu, u strogom poretku stroja sa zaštitnim znakom, ako žele ostati u funkciji pratećeg voda, zaduženog za naše sujete. Razumljivo, čovjek nije izolirana jedinka, već dio društvenog okruženja na kome se, kao u ogledalu, projiciraju plime i osjeke, usponi padovi svih silnica što determiniraju jedan civilizacijski milje, u širem kontekstu. Upravo zbog toga, a ne iz skromnosti, moram reći da sve što nas okružuje, uključujući i samu sebe, uzimam sa velikom dozom rezerve, skepse, pa i zebnje, jer ne umijemo ili nemamo dovoljo hrabrosti postati ono što smo mogli biti-Ljudi, a ne strunjače i nove akrobate u poletu.

I dok traje beskonačna prepiska međusobnog pomilovanja u ostrakizmu nove dimenzije, treću sedmicu Egipćani na ulicama drevnog Kaira traže pravdu za sebe, djecu, stare i onemoćale, te ostavku već odavno izlapjelog lidera, teškog 70 milijardi dolara.koji je ukinuo stanovnike ove predivne, bajkovite zemlje. Vrhunac ironije je ponuđena nagodba o povećanju penzija i plaća za 15 odsto od aprila. Nema tog pakla koji bi im otvorio vrata, ili kako kaže Arsen Dedić:

„Ako su to te vrline
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja

Ako je to taj kralj
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda

Na našim stranama ništa novo: stara postava svira evergreen. Nostalgično i apatično, ali ne i atipično, pa je Incko riješio da dijeli crvene kartone zbog distoniranja zanesenih u svoje dionice. Naime, „Visoki predstavnik može da smjenjuje zvaničnike ili donosi zakone, pa tako može i da obustavi isplatu njihovih primanja iz budžeta institucija, a ovakav scenario ozbiljno se razmatra i u Briselu, jer bi se njime jednim udarcem uradile dvije važne stvari:političari bi bili kažnjeni, a nova primjena bonskih ovlaštenja ne bi naišla na veliku osudu javnosti, jer građani mjesecima negoduju zbog činjenice da poslanici primaju basnoslovne plate, a ništa ne rade.“(Vijesti.ba) Čemu žurba, a i jedna plaća, manje-više; neće ostati gladni, još manje na ulici, bez posla! I dok se iza zatvorenih vrata, pet mjeseci nakon izbora, vodi pravi rovovski rat za osvajanje ključnih pozicija u vlasti, običan se čovjek zabavio svojim jadima sa najavljenim poskupljenjima, i onim na hinjaka. Indikativno je da je upravo u ovom trenutku Klinton zakazao Konferenciju pod nazivom "Amerika na raskršću: Dejtonski sporazum i početak diplomacije 21. stoljeća", uz prisustvo mudrih glava iz regije.

Kulise se doimaju kao za Dayton II... Čini se da su sve su opcije otvorene, a asociraju na nezaboravni citat iz nedavno filmovanog trilera „The Prestige“, engleskog pisca Christophera Priesta: „Svaki veliki magijski trik sastoji se od tri dijela: prvi dio nazvan je "Postavka". Mađioničar pokazuje nešto obično: špil karata,zeca u šeširu ili čovjeka... dajući mogućnost da provjerite da li je to doista pravi, nepromijenjen, normalan. Ali, naravno, vjerojatno nije. Drugi čin se zove „Performans“. Mađioničar uzima to nešto obično i učini ga izvanrednim (ili nevidljivim). Sada ste u potrazi za tajnom, ali nećete je pronaći, jer, naravno, vi to ne tražite stvarno. Zapravo, realno ne želite znati. Želite biti prevareni. Međutim, još nećete pljeskati. Jer učiniti da nešto iščezne nije dovoljno; vi osjećate da to morate vratiti. Zato svaki trik magije ima treći čin, najteži dio: „Prestiž“ (efekat, utjecaj)“. Šta se krije iza ove formule za pamćenje od tri „P“, teško je proniknuti, ali, uz ostalo, asocira i na Ludolfovu konstantu π za mjerenje kružnice i krugova( Danteovih).

lustratum non omittenda

noreply@blogger.com (Lector) — Sun, 9 Nov 2014 04:01:00 -0800

Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.P. Kočić

Vrijeme obuke "marksističkih" uzdanica!

Postoji jedna konstanta istorijske zakonomjernosti deklinacije i inklinacije unutar zatvorenih i otuđenih državotvornih struktura, ali i izvan jedinstvenog ekonomsko-političkog entiteta, gdje se milenijima, uz neznatne kozmetičke zahvate, održava tek jedno zlatno i učinkovito pravilo moći, za koju se ubija, laže, kleveće, jednom rječju, čine zlodjela. Motiv i cilj te norme, od iskona, su nepromijenjeni: ovladati stvorenim i prirodnim resursima, uz dosljedno održavanje davno uspostavljenog dužničkog ropstva, upakovanog u lijepo dizajniranu ambalažu ljudskih prava i sloboda, sa bogato podvezanom mašnicom od purpura, da bude uvjerljivije, jer asocira na ljubav, na slobodu kojih nema. I, pritom učiniti sve da se jurisdikcija, ni carska ni spahijska, ne odnosi na najkvarljiviji stratum iz Raja izgnanih,

zaštićenih imunitetom od istih zakona koje kroje za puk, čiji mandat koriste kao svoje

neotuđivo pravo, suprotno kodexu elementratne etike.

Primjereno rečenom su i enormno visoke plaće naših domaćih gurua političkog i

ekonomskog kolapsa koje, kao da odašilju urbi et orbi poruku, kako je najdragocjeniji

doprinos razvitku čovječanstva sijanje siromaštva, ispranje mozgova podanika Stradija do

tabula raze i depopulacija, a za život u zdravlju i rahatluku. I, sve to uz mainstream

koketiranje sa upotrebom čovjeka kroz jeftini turbo-folk performans promiskuitetnih očeva,

nestašne velike i male braće, veselih sestara, usopljenih majki, osionih strina i tetaka, čiji krug

životnih intresovanja počinje u plexusu i završava na dnu trbuha, blizu jedinog izvora i uvira

potreba i želja, uz neizostavnu priču o visokom IQ. Valjda da se zasjeni prostota i sakrije

bizarnost manipulacije pučastvom, posebno onim dijelom bez oslonca u dijaspori i emigraciji,

satjeranim uza zid neimaštiom, bolešću i stalnim generiranjem recesije sa pedeset postotnom

nezaposlenošću, o čemu Noam Čomski postavlja logički aksiom bezbjednog denominiranja

cijena na tržištu rada. Koja to vlada u svijetu, osim onih u angolama, istina, do prve strijelice

sa kurareom, opstaje na tronu sa poražavajućim rezultatima dalekosežne devastiranosti

privrednog i društvenog tkiva, na čijim je razvalinama osmišljenom strategijom, već u prvom

poratnom petoljećju prebogatih donacija i povoljnih kredita, bilo očekivano

tehničkotehnološko, kadrovsko i ekonomsko restrukturiranje, u okviru dogovorenih reformi

za euroatlantske integracije? Dakle, već napisanog i prevedenog u sam osvit rata, a

obnarodovanog u britanskom Economistu, u intervju sa Jeffry Saxom, gdje se prvi put

pojavljuje kodni naziv Deseterac, ili projekat izgradnje ekonomske unije deset vodećih država

na Mediteranu. Demokratska, zasigurno, nije! Svakom iole odgovornom ljudskom biću, bio bi

nepojmljiv čin pružiti ruku prema nabrekloj koverti i trošiti nezarađeno na s-audijce, uživajući

u luksuzu iz otetog sa trpeze staraca i djece. Razvijenim zemljama Zpada koje se sa nama

hrvu po Briselu, bilo bi puno jeftinije sve nesite raseliti, i ostaviti vukovima i divljim

zvijerima jedno osebujno, i rijetko lijepo i bogato stanište. Možda bi ga umjeli daleko bolje

iskoristiti, nego li to ljudi čine!

Ježeva kućica!

„Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih

podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i

okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i

pust vijek. Za sve drugo, oni su neosjetljivi i nepristupni. Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.“ Andrić

Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa

onim što smo, na kraju, uspjeli sačuvati samo za sebe. Naprosto, bilo je nimalo decentno i

prihvatljivo da otmjena i dostojanstvena ličnost svoj ego spušta ispod pojasa, koristeći ga kao

jedinu vodilju kroz život, u stilu pijačnih nona, što svako jutro izvikuju najbolju ponudu,

žesteći se šporkim jezikom na konkurenciju i, u isto vrijeme se licemjerno cereći poznatoj

mušteriji, iza čijeg odlaska slijedi mitraljeski rafal reptilskih epiteta...Sjetim se Miljenka

Smoje i njegovih likova iz malog i velog mista. To smo mi onda i sada, tačnije, vrlo brojan

stratum, izmilio ispod tanke pokorice civiliziranosti koja je sve manje uvjet statusa, i

društvenog, a i ekonomskog, pa i kulturološkog. Infiltirao se sitem negativne selekcije, sada

već duboko inokuliran i u obitelj, pa se na površinu podigao onaj uspjenjeni talog koji je samo

čekao na prvu buru! Pobjednici su likovi jakog želuca, već viđeni hipokriti, čije su nezdrave

ambicije poodavno debelo nadmašile njihove mogućnosti i talente. Utoliko su i opasniji!

Ponovo mi misao odleti na maestralni Al Paćinov monolog iz Đavoljeg advokata:

Vodeći EU dileri na berzi ljudskih života!

„Edi Barzun. Edi Barzun. Pazio sam ga kroz dva razvoda. Lečenje zavisnosti od kokaina i trudnu recepcionarku. Božije stvorenje, a? Naročito Božije stvorenje? Upozorio sam ga, Kevine. Stalno sam ga upozoravao. Gledao sam ga kako skakuće sa jedne stvari na drugu. Kao jebena igračka na navijanje. Kao 100 kilograma samouslužne pohlepe na točkovima. Sledeći milenijum je iza ugla. Edi Barzun. Dobro ga pogledaj, on je primer za sledeći milenijum. Ti ljudi… nije tajna odakle dolaze. Izoštriš ljudski apetit sve do tačke kad počne razdvajati atome snagom svoje gramzivosti. Gradiš ego veličine katedrale. Spojiš optičkim vlaknima svet sa svakim snažnim nagonom. Namastiš i najdosadnije snove sa dolarsko zelenim… pozlaćenim fantazijama sve dok svako ljudsko biće ne postane car, postane sam svoj Bog. I gde možeš odatle da kreneš? (Pogrešan put!)“

Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja

Prateći tokom ovog pretoplog ljeta godine gospodnje 2013., agendu priprema za predstojeću jesen elite, preumorne od međusobnih plećkanja i borbi za prijestolje, te nespretne

konstrukcije i instalacije demagoga naci marketinga pred popis stanovništva, prvi u više od 20 godina, uz već otužnu priču i nerazumljivo, gotovo aspurdno nadmudrivanje o realiziranju

odluke suda u Strazburu prema tužbi Sejdić-Finci, a sve u znaku početka nove školske godine kao prilike za dopunska koškanja o jezičkoj politici, nacionalnoj grupi predmeta i vjeronauci, što se doimalo kao spremanje nužne zimnice, zapitah se, u posvemašnjoj konfuziji: kakav to grijeh plaća cijeli ljudski rod kao tribut ljenosti i ispraznosti, preduboko zagnjuren u ostrašćen i nemilosrdan kainski obračun, gdje visokosofisticirane tehnologije i neslućena naučna otkrića služe kao oružje kojim čovjek čovjeku, u ime slobode, u ime života, dokazuje koliko je bratska ljubav slijepa? Jer, nezamjenjiv mizanscen za organizirani haos su naša žestoka, besprincipijelna prepucavanja kojim, valjda, gladne i ostarjele vojnike redefinirane prošlosti, osiromašene i zbunjene, besplatno zabavljaju majstori velikih i malih igara, da zaborave

koliko su nestali u novoj pragmatičnoj paradigmi patriotizma, gdje su radom stečeno pravo na

čovjeka dostojan život i naknađivanje izgubljenog i propuštenog, odgođeni na neizvjestan rok! Cijeli taj scenario upotrebe čovjeka i mentalnog manipuliranja, neodoljivo asocira na Platonovu usporedbu razumijevanja i nerazumijevanja najviših ideja kroz čuvenu parabolu o pećini u VI knjizi Države! Naime, nerazumijevanje ideje Dobra paralizira ljude koje prikazuje kao sužnje prikovane za stijenu u pećini. Oni ne mogu glave svoje u krug okretati i bulje na površinu ispred sebe. Na toj se površini reflektiraju sjene predmeta koje pronose iza zida neki njima skriveni ljudi, dajući im zvučne efekte i sužnjima stvaraju doživljaj svijeta, uvjereni da je to jedini i pravi svijet. Predmeti se u pećini ne gledaju kroz ideju Dobra, odnosno u svjetlosti Sunca, već u lažnoj svjetlosti vatre, kao u Karagoz pozorištu sjena. Zato oni nisu ni pravi predmeti, već oponašanjem stvarnosti, iskonstruirani. Iako nisu površni, već imaju i volumen, nemaju bitka i žitka u sebi. Odvojeni su od svoje ideje! To su puki stereotipi koji se mehanički izmjenjuju jedan za drugim, stvarajući privid neke žive interakcije.

Razbijanje stereotipa traži osobnu hrabrost, a ona je unutarnja snaga da napustimo poznato, da izađemo iz pećine, jer vani je tajna slobode!

Cijelo to vrijeme trajanja demokratske nebesko-rovovske debate sunce maćehinski prži Plavu Planetu, rušeći i posljednju iluziju da su lomače Srednjeg vijeka nestale zauvijek. I, bijaše, u dobar čas, i Kurban bajram, da potvrdi rješenost klero-nacionalne elite na diskurzivnu solidarnost u tumačenju odricanja i žrtvovanja, kao primarnog uvjeta za put do dženneta/raja u slavu jedinog Stvoritelja, o koga se, od iskona, spotiče samo sirotinja. Jer, kad organizam na kome se udobno parazitira napravi odveć krupne korake ka progresiji svjesnosti vlastitog postojanja, osnaži i postane samouvjereno zahtjevan, tada se, po pravu koje štiti tzv. privatnu svojinu, (šta je sa kreatorima i stvaraocima te, rekla bih prije „otuđene svojine“ i

njihovim pravom?) u tišini ilegale sklanja ukupna novčana masa u opticaju. Cilj nevidljive

operacije je uspostaviti sigurnosni bedem oko vlasnika kapitala i njihove odabrane političke

vrhuške, kako radnik ne bi mogao steći ekonomsku neovisnost cijenom svoga rada (noćna

mora kapitalista), najefikasnijim oružjem za dokidanje apsolutne supremacije i dominacije

pojedinaca u grupa, relativizirajući, tako, uzurpiranu ulogu gospodara života i smrti. Pa se,

primjerice, krediti za otplatu stana, ili poslovnog prostora, preko noći udvostruče, uz sva

ostala fiskalna davanja, gradeći najvišu branu protoku ideja, istraživačkog rada i

inovativnosti, rječju-znanju i vještinama, pretvarajući potpuno benigan stratum, očito Olimpu

zastrašujuće konkurencije istinskih stvaralaca materijalnih dobara, u pauperizirani

lumpenproletarijat koji se počinje klati zbog onih drugih koji su im oteli hljeb iz usta,

proprocionalnom alavošću dojučerašnjih istih, ili malo većih kokuza.

Enigma i stigma

Banke su legalizirani teroristi!

Mašinerija za „promociju“ ovako snobovskog sinopsisa, svako malo, vrši opsežne

pripreme za svoj teatralni nastup u ulozi ideologa dogmatičara, najprije dugoročnim

zaglupljivanjem jednih, a potom sistematskim sklanjanjem drugih, nekooperativnih, iliti onih

„što se prave pametni“. Jer, veliki učitelj Seneka je još davno primijetio: „Nil sapientie

odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja!“

Ostali nastoje, pod visoku cijenu koju prebacuju, u pravilu, na tuđa nemoćna leđa, postići sve „ovdje i sada“, ne misleći na muku svog „izabranog hranioca“, sve dok ovaj ne klone iscrpljen i,silom prilika, uskrati trošarinu godspodarima , već potpuno lišenim opreza da ništa nije zavijeka garantirano, te da circulus viciosus od prapostanka svijeta mijenja pravila igre, pa objekat postaje subjekat, et vice versa. Ili, po naški, dok ne izgube izvor nimalo hipotetskih reketeiranja. Prema Hajdegerovom tumačenju, toj i takvoj metafizici je imanentno nasilje, kao specifikum čovjekova opstanka: „Metafizika je “fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije i, stoga, totalitarna.“

Od početka recesije u svijetu je udvostručen broj milionera!

Činjenica je da je riječ o veoma jakim strukovnim udruženjima manipulativnih i nimalo senzibilnih poklonika abakusa za kontrolu nad svijetom: ljudima superega, za koje se mogu opkladiti da ne umiju uključiti perilicu za veš, sebi opeglati košulju, napraviti jaje na oko, a kamoli popraviti bicikl, dok mu je najmoderniji kompjuterizirani auto „torba u glavi“, ako samo jedan čip otkaže. Ili, nedajbože, snalaziti se na internetu i koju suvislu napisati, jer ljudi žele čuti ono što plaćaju! Za takvu namjenu oni imaju svoju ergelu rasnih lipicanera, po pravilu osrednjih stručnih potencijala, sa jasno definiranom i šifriranom ulogom: piramida moći ne smije biti urušena ugrožavanjem daljeg raslojavanja na bogate i siromašne, i time dobrano narušena sigurnost generacije planski usmjerenih na crvene tepihe, pomno biranih nasljednika trona privilegija i nerada, ljubavnih afera i sukoba svakojake vrste, posebice onih za koje treba neko da plati stotine hiljada eura ili noć od pišljivih 5,000! Berluskoni je imao više stila, finansijskog, u skladu sa backgroundom!. Preživjele artefakte tih i takvih etičkih standarda nije teško reanimirati i prihvatiti, posebno ima li se u vidu da odluke o kadrovskom ekipiranju donose upravo oni, tvrdeći da ih plaćaju. Možda, ali čijim novcem? Nekoliko generacija naših „spasitelja“ će preživjeti

čuvajući jedni drugima leđa. Na njihovu žalost, socijalni procesi su podložni prirodnim

zakonima, pa će evolucija vrlo brzo morati ispravljati sve što je generirana devolucija dovela

do bezumnog kolapsa. I, ponovo ćemo loptu na centar, ali ovaj put, s tim saznanjima neka ide

i pamet u glavu: nema na Zemlji božijeg trusta trutova, niti konstante simbiotičkog zagrljaja

pojedinca i vlasti! Na kraju balade, sve postaje enigma i stigma!

https://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8

Trojanski konj imperijalizma i stereotip „Aufviderzeen unt Alajhmanet“

noreply@blogger.com (Lector) — Sun, 23 Mar 2014 14:18:00 -0700

Pismo gastarbajtera:

''Merhaba ti unt Gut Morgen majne libe babo! Evo vec su dvije hefte kako sam iz majn hauz cu Dojčland heraus. Kako su Mehaga i Her dajdža Ramo? Je l' se udala Frau Šefika, šiken sam joj poštom cvaj dojče ibrika! Čujem da se Bruder Ahmo škole batalio i da se šljiwovitz propio. Recite mu da je to grose grehota. Šiken vam pozdravima Muterima, Faterima, Bruderima i Švesterima. Aufviderzeen unt Alajhmanet! Bruder Zijo, alaselamet!''

Bosanski goniči i brdski konjići

Danima u kući, bez dodira sa realnim svijetom, čitam hronologiju bosanskog pas(j)aluka i pitam se da li će me išijas ponovo stegnuti, jer se učas nanerviram zbog usuda svojih zemljana, rasutih diljem svijeta i užeg mu univerzuma, što postadoše kozmopoliti sa nekoliko jezika i isto toliko domovina, kako ilustrativno i plastično svjedoči gorenavedeno pismo jednog od srećnika. Nema ih u knjigama državotvorstvenim, ali su na broju statistike MMF-a i sličnih humanitarnih pregalaca, kad odmjeravaju spasiteljsku pomoć u širokogrudim kreditinim zaduženjima, bez grejs perioda, sa Šajlokovim kamatama, tek da ne bismo kojim slučajem, kroz kruh sa sedam kora, primijetili kameleonski krug kredom, opasan nevidljivom gujom, sa glavom na demirli pendžeru starostavnih fabrika, u zemlji, uvijek istim stražnjicama, pohabanih minderluka. Žongliraju, tako, novi žitelji gradova respektabilnim jezičkim bogatstvom, podebljani zemljoposjedničkim knjigama, pa, kupujući kuće, stanove, paščare, na radost ovještalog i ostarjelog urbanog lumpenproletarijata, ulažu mukom zarađeno u nekretnine, tek da smjeste za pišljivih dvjestotinjak eura stare i islužene gradske profešure, inženjere, doture, službenike etc, i njihovu djecu, sve bez izgleda da išta zarade! Ali, to je, nazdravlje im bilo, dug domovini i domoljubima, kojima su svi putevi zatvoreni za tamo daleko, gdje ura rada košta uncu zlata, ili bi, moguće, dobrohotnim altruizmom ksenofobičnih domaćina, bili počašćeni, za skupo plaćenu, ili, na jedvite jade, stečenu diplomu, savršenim tunelima gradske kanalizacije. I to, valja naglasiti, neka se ima u vidu, nakon deartizacije žute podloge koja nimalo ne tukne bosanski i apstraktno, već do neba odjekuje realizmom Viljemovke i ruskog kavijara! Sitnozubi i bezubi, pak, i dalje biju bitku sa atavizmima prastarih troglavih aždaha, dodo ptica rugalica, bez mrven osjećanja da viza za budućnost nije u Park(ing)u Jure(ćih) Zvjerica i utvrdama nOve eLite, kojoj Bruder Ahmo nikako da oprosti stečenu prednost.

Mnogi su se, nakon povratka, vođeni nostalgijom obespravljenih, oglušili o imperativ tranzicije, zbrinuti, na neizvjestan rok, pristojnim ušteđevinama. Ni na kraj pameti im nije da nisu formacijski u prvom safu nove paradigme kadrova koja je, kao prevashodni zadatak u prvim posljeratnim godinama, oštrim manevrima i brzim regrupiranjem već etabliranih oružnika, odlučno krenula u planiranje elita za buduća vremena, kao najčvršći oslonav vizije nove demokracije. Istina, taj i takav entuzijazam zauzimanja busija je rezultirao produkcijom poželjnih tipova inteligencije koja bi trebalo, a to istinski zdušno čini, da podupre prelaz od socrealističkog, do liberalno kapitalisitčkog društva! Tačnije, projekat kakav se ne pamti u novijoj historiji, a za koji je potreban ekstremno izoštren sitnosopstvenički mentalitet, kao najpouzdaniji oslonac višepartijskog društva, formiranog od donedavnih čuvara jednoumlja. Na pozornici nedavnih opravdanih radničkih protesta zbog neučinkovitih pripravnika u eksperimentalnoj fazi tranzicije vlasničke strukture državne imovine i ratobornih sinopsisa najgrlatijih titulara sa raspašoj akcentom u funkciji potvrde odanosti ljudskim, a najpoije nacionalnim pravima i identitetu potlačenih, do gole kože operušenih, nisu se mogli vidjeti prominentni ustavobranitelji sa TV ekrana, i ikonoklasti iz redova negdašnjih rigidnih ideoloških čistača, sa tragovima peopela na glavi, već su sa njihovih skrivenih hacijendi nagrnuli bosanski goniči i brdski konjići, da uz fićfiričke trikove, poput Kerbera i Trojanskih skalamerija, rastjeraju umorne radnike i izvarane ratnike.

Kurva je odvajkada najveći moralista!

Mislim, dragi moji, da bi relativiziranje ovakvih agresivnih, nimalo dezorganiziranih i nesistematičnih "istraživanja javnog mnijenja" i „ispitivanja revolucionarnog duha ulice“ bilo pogubna greška naivaca, naspram onih koji motorikom svog predatorskog instinkta pomno prate kretanje "plijena", ne zanemarujući činjenicu da nema jednom zauvijek datog suvereniteta, ali ni tapije na "privatizirana" sredstva za rad i resurse koja jesu bila općenarodna imovina, iz naših plaća alimentirana decenijama. S druge strane, pak, nimalo benigno nije to "što neko tamo o nama priča", ako se ono projicira kroz siromaštvo i otete šanse za normalan život. Voljela bih da me uvjere kako ne postoje čuvari autoritarnih statusa političkih zvaničnika, povezani sa inozemnim centrima moći sjajno sinhornizivanim akcijama i brdom love, čija jedna jedina riječ može biti presudna, bez obzira na to koliko se mi borili da dokažemo kako su, upravo oni, irelevantni.

Takav stav je naivnost visokog rizika, ili pak, nešto sasvim drugo, što pripada domeni precizno proračunate distance od svega već viđenog i doživljenog, uključujući pokolje i otimačinu pod eufemizmom privatizacije, imanentne ovakvoj BiH, ali i svijetu u kome dijelimo sudbinu jadovana, a ne radovana, nikada udaljeniji od sebi sličnih. Tranzicija je, sama po sebi, proces senzorne deprivacije više nego tehnološko-tehničko i vlasničko restrukturiranje privrede u jedan neprihvatljiv oblik raspolaganja ZAJEDNIČKIM DOBRIMA, ali i ljudskim kapacitetima. Taj odnos je posve neprirodan i, baš zbog toga, su sva čula majstora novih načela organiziranja i privredjivanja distribuirana na poveliku armiju "čuvara poretka", u principu uvijek istih komutarnih identiteta, koji će vam u prvom razgovoru reći kako ste loš čovjek i kako on zna sve o vama!!! Trudiće se vrlo neumoljivo da "prikupi" što više dokaza u prilog svojoj već naučenoj lekciji da nema nevinih među osiromašenim. Vjerojatno su u pravu, jer smo toliko puta (s)jebani za samo jedan ljudski vijek, da je potpuno logično pitanje: otkuda nam ta etička tirada o nevinosti, te duhovnom i mentalnom junferluku?! Pa, ja, mi kanda smo zaboravili da se u tu, davno zauzetu fortifikaciju, ne možemo sakriti kad zagusti, jer je "blagovremeno" prošla kroz proces tranzicije i dobila legitimitet devetog kruga Danteovog Pakla koji je, poput Sunca, promijenio polove, pa sad dno pliva po površini. A, kurva je od iskona karakterna crta i ne treba nas čuditi da joj, u ovoj i ovakvoj nebeskoj konstelaciji, pripada status najvećeg moraliste, te da u njenoj DNK postoji zapis o neprobojnom štitu, još od Izgona!

Šumski plodovi, dodo ptica i izgubljeni raj

Paralalno sa ovom dimenzijom, kao dimna zavjesa se diže krkljajući cvrkut Dodo začina od ptice rugalice u bosanskom loncu, uz pratnju diskretne ritam-sekcije Lepi i Tihi, da se ne zaboravi prisustvo glavnog faktora razbijanja iluzije kako je život uopće moguć. Istovremeno se o Drinu, Savu i Dinaru odbija visokofrekventni eho: mrš napolje, hrsuzi! Hoćete hljeba bez motike i iz međunarodne pomoći, a nećete prebiti noge njinim globtroterima i jebivjetrima i zdipiti neki Krimčić! Eno vam ostaci ostataka fabrika, tuđih njiva pod najam, šumski plodovi su blizu minskih polja, pa vam se, možda, i posreći...Sljedeće neprijateljsko gnijezdo je dobro plaćeni stručnjak za krizne situacije, security ćelavko, sa debelim mesom, na kome bi mu i Brazilke na krnjevalu u Riu pozavidjele, a osobito Pride poklonici!

Serenada dobro ušuškanog Vučića na hinjaka dopire iz susjednog trapa! Ušančio se i čeka bolje dane za sebe i jarane, pa da kao Mikajilo stavi zlatastu repliku Omege na ruku, tranđu na uvce, nabije širok kez sa zubićem vilenjaka i krene u pohode novim Prekorbojnim. Oni priko ne pivaju lipo i glumataju da su ljuta sjerotinja, otkada Sanader ode na duži službeni put, sve se vajkajući kako nema teže kletve nego imati, pa nemati! Potraga za Svetim Gralom stoljećima traje, exyu sindikalnim liderima i njihovim zaštitinicima nije trebalo ni pola godine rata, pa da u hipu prilagode svoj pogled na svijet bezdušnoj eksploataciji muke i neimaštine, dok i kamen ne iscijede. I, svi se već navikli da se tom prastarom stazom ide u Europu!

U tom i takvom kontekstu, zanimljiv mi je fenomen ljudske potrebe za učešćem u tuđim "ratovima" , premda je, bez iznimke, riječ o najnižim porivima... Generacijski animoziteti između, uvjetno govoreći, moćnih obitelji, u modificiranim oblicima krvne osvete, u pravilu ojačavaju bojovnici lake zarade i brzog uzleta na socijalnoj ljestvici, obrušavajući se na ciljnu metu neprincipijelno, bez razloga i povoda, lične interakcije ili bilo čega empirijski potvrđenog i logičnog! Dakako, njihov izbor je, bez iznimke, na strani većeg i jačeg bataljona! Nekritički se regrupiraju i povlače sa nišanskim spravama u svoje bunkere nesnosne lakoće razmetanja licemjerjem i duhovnom ljenošću, spremni da eliminiraju nepoćudne, bez oklijevanja, uz argumente mentalno retardiranih petogodšnjaka...Njihov koeficijent ili "spiritus movens"(!) su puna crijeva i kolekcija tuđih rezultata i uspjeha, oduzetih ili obezvrijeđenih! Učinkovit obrazac, pak, "ratnih" zapovjednika, u funkciji očuvanja morala kohorti je: svoj dio nagrade nikada ne darivati, (čak ni u maniru Al Kaponea), jer puk voli bogate pobjednike, već nagradu za podršku naći u sehari žrtve, ili naumu ljudske srdžbe i pohlepe nepokornih ...

A, gdje je tu ljubav koja nas čini ljudskim bićem? Ona je još uvijek tamo gdje mali broj očiju pohodi: u pjesmi, u stihu, u duhu, u mrskoj vradžbini čudoređa:

„Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.Ti je imas. Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti... Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu. Neka te ne boli. To nije mana; to je dar bozji...Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u cast bezazlenosti...u cast ljubavi i vjere ...u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.“/Tagore

Ma kako peklo, bosa ću ponovo sama...

I, na kraju, ne mogu prešutjeti istinu o ljubavi i mržnji, o nekoj superiornoj inteligenciji koja bdije nad svojim odrazom u čovjeku, čija je uloga da stvara, nadgrađuje, reaguje, napreduje, da bi odražavao to božansko u sebi! Pojave kojima nazočimo, ružne su, i treba ih demistificirati, prikazati u svoj njihovoj nakaradnosti. One ne smiju biti uzor pokolenjima, već primjer kako se raskiva obmana i kuje istina. Osjećam, znam po načinu kojim me zdrave, sjaju oka kad me ugledaju, po nimalo suptilnim riječima i sintagmama, inotnaciji i temama, da je sve oko mene kockarski blef koji bi da zadrži status quo ante, ali plašim se da sam prestara za nagodbe sa đavoljim igračima. Ma kako peklo, bosa ću, ponovo sama, po ko zna koji put, a možda druge prilike i ne bude! Ostaće žiška zapretena, i nije mi žao za neke nove baklje dogorijevati. Sve ostalo nisam ja.

21.3.2014

Butterfly Effect

noreply@blogger.com (Lector) — Thu, 16 Jan 2014 04:17:00 -0800

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođendan

Vrijeme naplate

    Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.

            Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava, promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obzeglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i da je Einsteinova formula uspjeha, nimalo relativna za opstanaki: „Ako A predstavlja uspjeh, onda je A = x + y + z. Rad je x, y je igra, a z je držanje usta zatvorenim.“ Ostaje mi, duhovnom evnuhu, nejasno samo značenje „y“, ali to za neko drugo vrijeme maštovatih igara bez granica i garancija.

La Comédie humaine

I sve me u meni i oko mene neodoljivo asocira na Eugène de Rastignaca, junaka novele Le Père Goriot iz sjajnog Balzakovog ciklusa La Comédie humaine u njegovom prvom naletu na high society, duboko uvjerenog da se uspjeh i status grade radom i osobnim zaslugama. Nas oboje imali smo, svako svoju, godpođu de Bozean, ne možemo krivo svjedočiti, koja je pokušavala razbiti iluziju :"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

            Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što ih više pijemo, to smo žedniji

            Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?

            „Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens")

...me under construction...

noreply@blogger.com (Lector) — Mon, 13 Jan 2014 04:04:00 -0800

Obećavam svečano

Revnim biografima da ću se popraviti

Dušebrižničkoj bratiji da ću se klanjati
Tron kraljice licemjera životom štiti
Svim podancima žutu traku pokloniti
Najljepše nekrologe ponosu i vrlini pisati.

U najdublju brazdu duše i duha
Ljepotu i dobrotu ću utamničiti
U kovčegu od časnih namjera,
Izmjerenih za dužinu Prokrusta
Okovati negvama taštine i ludosti
Zaštiti ih ukusom i bojom zluradosti...

I, povrh svega cvijeće ću zla zasaditi
Revnosno i predano himbom zalijevati
Tek da dragocjena biljčica ne uvene
Taj ukras za kosu i zapućak
Na glamuroznim sahranama ljudskosti
I epskim svadbama Crnorepog Prijateljstva
Sa plemkinjom Nevjerstvom od Zloćudi!

Obećavam svečano
Zaboraviću voljeti,
I tuđe samoljublje krilatiti
Pa, tu smiješnu rabotu, jos uza sve,
Servilno slaviti!
O, naučiću vještinu okuženja hajkom,
Glasinama evoluirajući
Od hrabre mete vječitog barjaktara
Do ćudoređa besmrtnog silnika.
Plaćenički predano
Drskost krijeposti olajavat,
Da puk blijedi ne posumnja,
(kakvo zlo!)
U hinjenu iskrenost
Il` mizantropiji gorljivu odanost!

Obećavam svečano
Poništiću gizdave lente, odličja i pohvalu
Ukinuti sebe tananu, plačljivu i dosadnu...
Družiti se sa odabranim društvom lupeža
Usudu tragikomičom brnjicu Jagovu vezati
I magičnom privlačnošću osvetoljubivosti
Aranžirati pikanterije, puštajuć muhe da kinje
Neke tamo raznježene romantike i krhke zlotvorke.

Obećavam!

Jer, najbolje stvari dese se, kad od njih digneš ruke!

zlz
11.1.2014

BEZ IZOSTAVLJENE CRTICE I ZAREZA

noreply@blogger.com (Lector) — Thu, 20 Jun 2013 04:21:00 -0700

Henri Becque
- "Opći potop nije uspio, ostao je čovjek!"

Po ko zna koji put vraćam se istoj temi, i već sam sama sebi naporna, kao da život nije krenuo ni pedlja sa mrtve tačke, gotovo pola vijeka unazad! Još uvijek sam zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih Rock-and-Roll cura, pa mi se pred očima vrti Univerzum, krećući se u stilu „Eppur si muove“, gdje ne nađoh vlastitog lika odraz. „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, rekao bi u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Očito je da ne može svaki Đordano Bruno klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj močvari, nakrcanoj alama i utvarama, preodjevenih u kokoške. Kao da je većina nas iskreno uvjerena da je i noga u dupe korak naprijed, pa ponavljamo istoriju! A, u svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i jasne distance od "zvanične" politike i njenih izabranika, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu.

Dozvolite da imam, istine zarad, neodoljivu potrebu ponovo obnarodovati priču o nekim već zaboravljenim, ratnom dramom potisnutim malim velikim stvarima, nenašminkanim i bez dodatnih uresa, ili rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju! Ne zaboravimo: publikum, a osobito glavni protagonisti u ovoj farsi, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti novoj sistematizaciji, ogradivši se od stare tek nakon prvog demokratskog pucnju populizma, pa se nameće logično pitanje, nimalo retoričko: koja je njihova uloga u cijelom zamešateljstvu na Balkanu? Nikada nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za naš probitak“. Ne želim se više skrivati šćućurena u nirvanu, ofijunjena zamišljenom ljepotom i muzikom semantičkog ugođaja, koja uspavljuje damar iz života prognanih. A, nisam, niti hoću biti bilo čija projekcija, umjesto svog vlastitog Ja, iza koga se predugo skriva tajna, pomno čuvana kao vlastita sramota, da, primjerice, kao diplomirani turkolog i diplomirani arabista, nakon ekskurzije s ocem i majkom 71. g, nikada više Istanbul nisam vidjela, niti jednu arapsku zemlju posjetila. Nije mi svejedno, iako znam da drugi ne mare. A, i zašto bi?

Uprkos toj našoj prividnoj indiferentnosti, svakom razumnom se nameće pitanje: zašto se, i zarad čega, upravo tako desilo na vječito turbulentnoj sredokraći svjetova? Istovremeno se čudnim čudom čude kada kažem da me avioni zaobilaze, pa nikako da se ukrcam na jedan let u nepoznato. Slično je i sa brodovljem, za koje je čak i svjetska sirotinja imala novce u potrazi za novim kontinentom, ako ništa, a ono u jednom pravcu, zbog čega danas cijelu planetu smatra svojim zavičajem; „Ubi bene, ibi patria.“. Baš zbog propusta da isto učinim, i ja bih, ruku na srce, voljela znati zašto je redatelj u scenariju iznenada izmijenio dramatuški zaplet starim sinopsisom, pa se i ovaj put bosanskohercegovačka istorija prelama preko potomaka uvijek istih dežurnih krivaca za oslobođenje i denacifikaciju, bez izostavljene crtice i zareza?! Razlog mora postojati, a on nije u meni, definitivno! Za to treba imati razvijene vještine plagiranja i kloniranja, dakle, mnogo više od mojih skromnih intelektualnih potencijala nekog tamo odličnog đaka i studenta, brižne matere! Tačno tako: moja malenkost pristaje da bude tek mastilo na peru Gabrijelovom/Džebrailovom, i podsjeti čitateljstvo na prvo anđeosko načelo: „Živi kako hoćeš , ali znaj da ćeš umrijeti.“ Možemo li si dopustiti luksuz luđačke oholosti rastrošnog Luja XV, i reći nimalo pametnu:“Poslije mene potop“, da bi samo 16 godina nakon smrti njegovom unuku bila odrubljena glava?! Teško! Treba biti LujXV i zaboravit da život ima nepisanam, surova pravila.

Tekst objavljen u BH Danima, 2000.-te godine.

Demoni i jedanaesta brazda

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 10 Jul 2012 06:29:00 -0700

„Sjedim na leđima čoveka, gušim ga i tjeram da me nosi, a ipak se postaram da je i meni i drugima jasno da mi je veoma žao, i trudim se da mu što više olakšam, ali nipošto da mu siđem sa leđa.“ Tolstoj

Ko krije istinu, osuđen je ponavljati zablude, ili "zadužiti" potomstvo bezvremenim grijehom nečinjenja koji ne izmiče istorijskom sjećanju u kolektivnoj svijesti, ma koliko ingenizni znalci frizirali povijest svijeta! Ima jedna sjajna poučna priča koju sam nedavno čula od prijatelja iz BG. U skraćenoj verziji glasi: Za neki vjerski blagdan, označen crvenim na kalendaru kao neradni dan, pozva gazda slugu i naredi da preže konje i ide uzorati jedan dolac. Usprotivi se sluga, ali uzalud bijaše njegova riječ protivu gazdine, pa ode u staju pripemati mal i plug, sve mrmoreći ljutito. Kad je bio na kapiji avlije, doviknu gazda:" Upamti na koju je brazdu sletjela prva vrana!". Sluga pokorno klimnu glavom: „Zapamtiću, gospodaru!“ odgovori sa gotovo neprimjetnim prizvukom prijetnje u glasu. Kad se umoran i potišten, gladan i iscrpljen sluga vratio predvečer, priupita ga gazda o onoj brazdi i vrani, a sluga će suho: " Sletje na jedanaestu!" Ozari se bogatun i veli: "Uf, pade mi kamen sa srca. Grijehe moje ispaštaće tek jedanaesto koljeno!" Utješno!

Postoji neko zlo među ljudima koje ih spriječava da se udružuju, da budu solidarni jedni s drugima, čak i u najvećim nevoljama, i nagoni ih da između sebe otvaraju duboke ponore. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste, a ljubav je razbor, nerijetko nemoćan, jer je hijerarhijski iza glasa demontirane savjesti i reducirane svijesti utihnulih jaganjaca nekih nevidljivih Hanibala Lektora. To ljudoždersko inokulira u našoj podsvijeti, još od iskona, iskrivljenu percepciju i recepciju, što se u aktualnim političkim i ekonomskim, društvenim i kulturnim relacijama današnjice, već dobrano manifestira kao spontana reakcija na uvelike razvijenu doktrinu šoka, neki inovirani oblik latinske gnome „divide et impera", kako ju je američka novinarka, Naomi Kempel, definirala u svom bestseleru, identičnog naslova. Besprjekorno funkcionira u svijetu koji je izgubio kompas, ne shvatajuću da u nesreći što ih zadesi, ništa nije slučajno, a još rijeđe je tek simplificiran sukob dogmatiziranih lokal-patriotskih, kvazi-plemenskih i kvazi-kulturoloških holograma. Sve se jasnije naziru obrisi strogo kontroliranog haosa što, dakako, zbunjuje neupućene, frustrira i iritira do granice surovih bratoubilačkih obračuna, pouzdanog zvučnog signala da unaprijed kreirani tajni planovi globalističkih trustova mozgova postaju operativni. Slijedi nimalo benigna propagandna mašinerija, za koje je gebelsovština sitna dječija opačina u kindergartenu, usmjeravajući oštricu sanaderiziranih demokrata i kvazi-religijskih fanatika svih konfesija protiv, najnovijeg otpadnika, Sirije, zemlje-prćije sataniziranog tiranina, čija glava se cijeni na bilijune barela, pardon, dolara, uz već prepoznatljiv scenarij masakra, zbog koga demokracija duguje intervenciju, koristeći i brigade proskribirane Al Kaide. Da zaštiti žitelje još jedne potlačene arapske zemlje. Uzgred, iranske transverzale do Hezbollaha, palestinskih i libanonskih bojovnika, desnom i opasnom smetalu teritorijalnim pretenzijama najvećih stradalnika WW2, čiji kredibilitet je teško dovesti u pitanje, pa bio on i u funkciji korporacionih interesa najmoćnijih zemalja svijeta, njihovih zaštitnika, od kojih je veći broj i prije Hitlera imao razrađene programe za uvijek aktualno jevrejsko pitanje. Istinska Žrtva je, kako smo i sami iskusili, namudriji izbor štita u nakanama koje nemaju ničeg zajedničkog sa altruizmom i emaptijom, ako ne računamo onaj strogo selekcionirani stratum od nekoliko moćnih obitelji i njihovih jedinica za zabavu i podršku.

“Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.” Hesse

U tom i takvom zamešateljstvu, glasno i prilično jasno su se oglasili Putin sa svojim inauguracijskim dekretima, te Medvedev stiliziranom parabolom da se „libijska tragedija” ne smije ponoviti, a sve uz bezglasnu „distancu” azijskih tigrova, od kojih će samo Japanu biti uskoro potrebno 10 miliona novih stručnjaka, bez obzira na HARP i cunami, valjda kao znak da nova dizanja kulisa u karagöz pozorištu sjena nije nimalo komično i da su svi kriteriji dummy prestave o čovjeku, definitivno pogubljeni, pa je vrijeme reći: “Zbogom oružje!“ Nastavak bi, kako ugledni svjetski analitičari tvrde, korespondirao sa sinopsisom Rata zvijezda, dok čak i moćna imena Reganove konzervativne administracije, primjerice, upozoravaju da USA nije više svjetski lider tehnološkog napretka, niti san svih mladih ljudi svijeta i darovitih stručnjaka, nego vojna sila koja se sasvim otrgla kontroli Deklaracije o nezavisnosti i tom poveljom potvrđene privrženosti ljudskim pravima i slobodama. Osjetna je konsterniranost demokratskih snaga diljem svijeta, jer predugo traje svo ovo krvavo ubjeđivanje, e da ne bi ostavilo opor ukus ekstremno militantnog, neodoljivo asocirajući na analitičku Fromovu socio-psihološku analizu strukture ličnosti protagonista iščašene logike njemačke unutarnje i vanjske politike uoči WW2, njihovu ekstatičku destruktivnost i analno-zgrtačku strast, te gotovo nekrofilijsko obožavanje tehničko-tehnološke supremacije kao sindroma potisnute agresije, u traktatu “Anatomija ljudske destruktivnosti“. Gotovo nestvarnim se doima upozorenje nekih svjetskih medija da postoji, uz svu zastrašujuću tehnologiju, i spisak imena, podugačak, koga treba ukloniti sa planete, tako da je i cijena jednog leta bespilotnog aviona zanemarljiva u poređenju sa opasnošću koja prijeti čak i od sedamnaestogodišnjih maloljetnica!

"Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera, drugim su ljudima uvijek neugodni”, reče Hesse i preživje Istinu!

Da li je, tada, za čuđenje da umirovljeni zapovjednik NATO-a za SEEU, Wesley Clark, sada direktor kanadske tvrtke Envidity koja se bavi alternativnim izvorima energije, traži na prostoru ex-Yu napuštene rudnike ugljena koji su neisplativi po konvencionalnim tehnologijama? Kosovski mediji su, naime, ovih dana prenijeli vijest da je tvrtka zainteresirana za proizvodnju 100.000 barela sintetičke nafte na dan, te da je spremna u projekt uložiti 8 milijardi dolara, i već je zatražila dozvolu od kosovskih vlasti, objavio je portal “Jeta ne Kosove”, (Život na Kosovu). Kompanija Wesleyja Clarka koristi nove tehnologije miješanja ugljena i ukapljenog plina radi stvaranja sintetičke nafte, pogodne za proizvodnju struje, plastike i umjetnih gnojiva. Takvo gorivo američke zračne snage koriste za pokretanje vojnih aviona. Envidity je već osnovao svoj ogranak na Kosovu, ali još uvijek je nije dobio zeleno svjetlo za koncesiju. Oborio me s nogu uzvik konsterniranosti mladića iz BiH: „ A, ja mislio oni nas vole..!“, na što će pozategli građanin Srbije:“ Znali smo mi da je morala postojati neka sirovina osim štrudli i šećerlema”, dok se kočićevski na kraju nije javio nepoznati Mićan iza kace, hrvatski umirovljenik: „U stvari smo mi, ljudi moji, njihove najveće sirovine..."

Da se razumijemo: ovo nije ekskluzivno invencija Clark-ova i njegovih poslodavaca, Kanađana, već davna praksa ovih naših balkanskih, tačnije, mediteranskih prostora, legla licemjerja i urota, gdje su teško primjetne tek beznačajne bihejvioralne nijanse! Citiraću istinski pronicljivog i lukavog čovjeka koji je obilježio jednu epohu opasnog življenja, piscu ovih redova nimalo simpatičnog (dapače!), Al Kaponea, čija je neoprostiva greška bila "nepoštovanje" vladajuće elite: „Kapitalizam je ozakonjeni "reket" vladajuće klase.” Zvuči prilično slobodoumno i oštroumno, na fonu Williama Tella ili Robina Hooda, i znači u Šekspirovom prijevodu:” Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.”

Nas – one sa znakom, možda je svijet s pravom smatrao čudnim, štaviše i bezumnim i opasnim. Mi smo bili probuđeni ili oni koji se bude, i težili smo da uvijek budemo sve savršenije budni, dok su težnje i traženja sreće drugih išle ka tome da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću vežu sve tješnije uz krdo. Hesse

Vratimo se za trenutak na naše prostore i podsjetimo na impresivnu cifru doznaka za žitelje BiH koja, bez sumnje znači standard kakav bi sebi srećnici teško sami priskrbili. S druge strane, pak, taj isti novac maskira ekstremno siromaštvo, o čemu Svjetska banka, kao meritoran izvor, govori u tamnim tonovima, upućujući na zaključak da velika zaduženja nisu utrošena na proces reanimiranja ratom uništenih privrednih kapaciteta, te tehničko-tehnološke transformaciju proizvodnih procesa koji za svjetskim dostignućima kasne pola stoljeća, ili ih uopće nema. Dok ih Wesley Clarkovi ne donesu. Više je nego jasno da "izdržavanjem" građana BiH, dijaspora sasvim nesvjesno kupuje socijalni mir, održavajući standard jednom broju stanovništva. Ostali su na ivici egzistencije, ili se približavaju toj kritičnoj granici. Pa, ipak, teško se bilo lišiti barem privremenog zadovoljstva iza fasade novih kuća i nešto skupljih kola, da gledamo oronule komšije kako tuguju za nekim vremenima kada se lijepo živjelo od vlastitog rada! To smo mi, koje istorija nikada ničemu nije naučila! Uvijek ćemo naći načina da isti ovaj svijet učinimo toplom, obiteljski bliskom, a i dovoljno prostranom baricom, za uspješan razvoj iz punoglavca u kreketuše i krastače. Dokle, nije ni važno, ako je san o sreći ispunjen šuškavo! A da i raj ima kraj, potvrdile su majske, gotovo pučističke kadrovske promjene, kojima su novi koalicioni partneri u BiH naložili tiho povlačenje bogato nafutranih izabranika i miljenika stranaka sa strogo nacionalnim programima. Solomonsko rješenje su bili neki novi klinci, pretpostavljam, sa pedigreom koji bi trebalo da iz pepela, sa zaleđem od babe Fenixa, osove zemlju na noge lagane, i riješe najsloženija pitanja ekonomskog oporavka, rasta i razvoja, koje su im prebogati patroni (stvarni i hipotetički) ostavili u amanet, uz pedesetpostotnu stopu nezaposlenisti i dramatičnu socijalnu sliku nepopisanih duša. A da nije riječ o šupljoj priči, svjedoči i ECAPOV-a baza podataka koja ekstremno siromaštvo definira kao življenje od manje od 2,5 USD dnevno, dok se siromaštvo definira kao život sa manje od pet USD dnevno, pa krenimo u proračun sa nekih 200 KM do 2000, za „najzaslužnije”. (Nemojte me samo pitati u čemu!) Stopa siromaštva za Bosnu i Hercegovinu je vjerojatno značajno potcijenjena, a i nema, kao i uvijek u ovako delikatnim stvarima, tačnih podataka, navodi se u izvještaju Svjetske banke. „Zemlje JI Evrope imaju veće stope siromaštva i nezaposlenosti nego druge zemlje istočne Evrope i centralne Azije”, bila je, doista, trešnjica na šlagu!

O, da, ima tu na Balkanu još pikanterija, nije više nikakva tajna, premda se uvijek kola slome na onom ko izgubi podršku „baze". Naime, bezočna Sanaderova pohlepa pohrlila je preko granica, (kako naivno!) dok se sve u ataru popljačkano ne smatra otuđenjem, već pravom pobjednika da bogatstvom ovjeri svoju teško, preko miliona leđa, stečenu veličine. Zanimljiv detalj je i da su kod njegovog prijatelja iznenada iskrsnule 24 nestale slike Vlaha Bukovca, nacionalno blago, procijenjeno na 230 hiljada eura. Starini je savjest omeduzila, pa je prišapnuo USKOK-u, već beznadno godinu dana u potrazi, da je malo pogriješio, jer ih je za drugara sakrio, a i spominje neki posuđeni sitniš od par miliona kuna! E, moj dragi Asange, ništa ti nisi znao, derište nijedno! Zaboravio si, ili nisi dokučio svojim kusim iskustvom, da nema Bog ništa sa ovom strašću avid golfera, izniklih iza krpenjača na zelenoj travi doma svoga, nego mnogo više i žešće sa šutnjom o strahotama i sramoti kozmičkih razmjera, kao znakom odobravanja ljudi u pokušaju, svjesnih da su nesvjesni. Tik uz njih je i ona nemala rijeka mudrih ronilaca u mutnom i lovaca u raži za koje je život prekratak da bi se bavili ljudskim stomacima i njihovim punjenjem, jer su iznad ovih profanih tema, a i što bi se zamarali propračunima da se u svijetu svakih osam dana na naoružanje troši suma novca, potrebna za umiruće gladne u toku jedne godine, kad oni tu ne mogu ništa učiniti. Umjesto zaključka, po ko zna koji put ovih dana mi se vraća citat iz Coelhove priče o demonu i gospođici Prym. Razlog, svakako, postoji, a rhješenje zagonetke ostavljam čitaocu:

"Preuzeti na sebe ulogu dobre duše svojstveno je onima što se u životu boje zauzeti stav. Svakako je lakše vjerovati u vlastitu dobrotu nego se suočiti s drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego skupiti hrabrost da uđeš u sukob s jačim, uvijek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a tek noću-dok supružnik ili sustanar spava-tek noću potajice oplakati naš kukavičluk"

DIOGEN pro kultura

хttp://diogen.weebly.com

Kad anđeli posrću i Klepetani o ljubavi pjevaju

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 23 Jun 2012 17:43:00 -0700

Za razliku tebe, ovještalog žigola,

ja znam kada treba vlastitu bol prigušit

i uskom stazom trnovitog bola

kroz život s osmjehom produžit. (ja)

Prvorazredna vijest na početku proljeća bio je ponovni, deseti po redu, dolazak rodana Klepetana nakon pređenih 13 i pol hiljada kilometara u gnijezdo Malene, nježne rode oštećenog krila, zbog čega nije mogla letjeti sa svojim drugom tamo kamo ih instinkt zove svake jeseni. O njoj, toj tankoćutnoj ptici, simbolu rođenja novog života, čednoj i nebeski odanoj ženki letećeg roda, brine zimi jedno veliko ljudsko srce, duboko utonulo u vjeru da je Univerzum nedjeljiv i da ne zavisi od dobre volje tiranosaura, nikada izmurlih, tek nekim čudom, ili višim naumom, transformiranih u oblik što oponaša ljudsko biće.

„- Sretan sam što je došao. Malena je ovih, ne baš toplih dana zbog vjetra, nestrpljivo čekala. Jadnica je drhtala u gnijezdu, ali je bila uporna. Više nije htjela sići ni noću. Stajala bi i promatrala mladi mjesec i zvijezde, kao da je bila sigurna da će Klepetan doći ... I, hvala Bogu, njena se nada ispunila. Malo sam se bojao, jer ni on više nije mlad, mislim da ima preko trideset godina“ - rekao je Stjepan Vokić, umirovljeni domar Osnovne škole Brodski Varoš, prisjećajući se da je prošle godine kasnio nekoliko nedjelja, uz komentar:

„- Lopina stara nije se umorio; kao da je jedva čekao susret s draganom. Vidno je iscrpljen, perje mu je prljavo, ali unatoč tome nema vremena za uređivanje, jer Malena je nestrpljiva. Jedino je uspio iz posude koju sam ostavio pored gnijezda uzeti dvije ili tri ribe, i napiti se vode, da koliko toliko ublaži glad i žeđ. Očito je više gladan ljubavi Malene!“

Moja vrla prijateljica, dr Dubravka B.:

„-...Ne znam kako vi, ali svim svojim bićem uronjena sam u Klepetanovu ljubav za Malenu...vjernost, odanost, hrabrost, upornost......biser života, dragulj postojanja i bitka..i radost ničim usporedivu!“

O, mila moja, ljudi su izgubili taj profinjeni instinkt: uđu ti u život, zabodu se kao trn i nemaš pojma šta tu rade, osim što te ponekad zabole, da podsjete kako su sveprisutni, a zapravo, nema ih nigdje: ni blizu, niti daleko, bez glasa, bez boje, potpuno neosjetljivi na radost, tugu i sve što bi čovjeka trebalo da čini čovjekom. Nepozvani dođu i odu, bez upozorenja, i bez imalo obzira! Postoji hiljadu načina da se to učini, ne mjereći pređeni put, a da ne slomiš ponos i srce. Nisam željela etički traktat pisati, ali , eto, desilo se; zbog Klepetana, i svih onih „inih“, u srce kao rapir zabodenih.

Kada previše opraštaš, ljudi naviknu da te povrjeđuju

Upravo zbog tog trnja po tijelu i duši, ontoloških besmislica, prizemnih diskursa i bogohulnih rakursa (želim da ne razumiju, jer ih to dovodi do ludila!), dojadila sam samoj sebi sa finom didaktičkom retorikom i našla izlaz, barem za neko vrijeme, u mantri koju bi moji, netom preminuli, vrli prijatelji iz generacije na odlasku, posebice književnik Andrej Glišić, pozdravili odobravanjem, sa neizostavnim početkom: „Zlatna Zlatana, Zlatousta...“:

„Bože, Stvoritelju, Harmonijo svjetova,

Kad imam stvarno loš dan
Pomozi mi da ne zaboravim da su
Potrebna čak 42 mišića da se namrštim,
A samo 4 da im srednji prst pokažem !“

Jer, prvi put kada kažemo da je „dosta“, da ne ide dalje tako, tada smo čista inkarnacija pakla i sotone, uz epitete koje je bezbožno spominjati.

Ivan R. oštro pero susjedne nam, nekad bratske države:.
-„Ne, ne sviđa mi se, ali je prokleto tačno.“

Dubravka će, pak, tiho i konsternirao:
-“...Šta li se to dogodi u tom jednom trenutku, sekundi vremena, duši na rane svikloj? Šta se to pokrene i slije u toj riječi DOSTA? Čini se posljednjom obranom, no nužnom, zaustavljanja na putu umiranja sebe samog‎! A, onda, spomenuti epiteti sapliću se zvezkajući i razbijaju se o zid....no do uha ne dopiru.“

Usuditi se reći DOSTA, a biti žena, balkanski velikomučenik zbog uspjeha koji se ne prašta, sa primitivnim pridjevkom da se "pravi pametnom"(!) po procjeni novoizniklih autoriteta iz nevjenčanog braka ratnog profita i genocida, inače, neupitnih Narcisa i samobeatifikovanih svetaca, namjerenih da sebe legitimiraju u maniru Luja XIV: „Država to sam ja.“ (L´etat c´est moi.), bez njegovih zasluga za promicanje Francuske kao najmoćnije tadašnje evropske države, ne samo vojno, već ekonomski, privredno, a posebno u oblasti umjetnosti i znanosti, hrabro je i ludo, u isto vrijeme.

Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati je u lice. Gete

Onomad napisah nešto o uzročno-posljedičnom spiritus movensu koji se vijekovima ne mijenjana balkanskim vjetrometinama (koji oximoron!):“.. problematizirati fenomen balkanizacije regije, anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovin, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku (i svaku drugu) misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih determinanti na razmeđi svjetova, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru.“ Nerijetkim zapadanjem u amneziju, pak, sasvim odgovara ova boldirana Geteova misao, jer čim istina proviri sramežljivo, i pogleda u lice, protagnosti svekolikih igara bez granica se povlače u ilegalu, sa nevidljivim nišandžijama, plaćenim snajperistima, koji budno prate svaki pokret, dočekujući ih na sjekiru, metak ili nož, nimalo naivni i benigni, već odlučni da ustraju u svojoj spremnosti da prihvate svaku promjenu i nastave svoj dance macabre! Što jače i spektakularnije igraju, uvlačeći, svako malo, svježe snage, to je i veći koeficjent punih trbuha podanika beskonačnih čistki, za što je potrebno silno bezdušje, veliko i moćno kao najgolemije, najstarije i najčvornatije drvo (za vješanje). Kako bi, inače, opstajali nedomisleni i alavi, ako ne postoji kontinuitet dokaza da su tu, među nama, genetski neizmijenjeni nakoti vještica koje treba, svako malo, spaliti, jer su griješno čedo Radodajke Prirode i Palih Anđela? Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova, da je gotovo iluzorno misliti kako bilo što može biti učinkovito spasonosno, ako nas neko, posebno "bližnji" i dojučerašnji „hajd` sokole“ prijatelji, ne slučajno spomenuti u knjigama starostavnim, dovedu na taj kanal samo jedanput! Sve ostalo je rutina! Déjà vu!

- ‎"Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova". Zlatno žensko biće, skidam kapu po stoti put pred tvojim misaonim tokom, i nemam šta da dodam. To je to! Rekao bih ja još koješta, ali uz epitete koje je "bezbožno spominjati", a večeras nisam u tom fazonu, pa ostajem pri tvojim nadahnutim, mudrim i bogobojažljivim stavovima, ubojitijim od svake psovke.“, gorčinom će komentirati Ivan.

KlimoGlavci i ČedoMir

Možda skidaš kapu ti, prijatelju, ali ne i oni koji će demolirati „običnog puka arogantni izdanak“, po nečijem nalogu „sumnjivo lice“ i, istodobno, braniti iz svih raspoloživih oruđa i oružja nesutrašivog Čedu Jovanovića, jer je imao odvažnosti reći sve što nije bila njegova dužnost; ni građanska, a ni nacionalna, pa ni agit-prop glasnogovornika svjetskih moćnika. Ali je, zato, bila nemjerljivo ljudska! Trijumfalno fb glasanje o Dodikovom verbalnom porazu je nadmudrivanje na nivou koji je on determinirao, i ne rezultira ničim konstruktivnim, već generira nova identična plećkanja, tjerajući, pritom, vodu na mlin aktualnoj bih političkoj nomenklaturi koja ne zavisi od rezultata svoga rada, već izlizanih glasova duboko pozlijeđenog i gnjevnog puka! Kao i uvijek, mi stvari pogrešno postavljamo, vežući tako, svjesno ili ne, svima omču o vrat, izuzev lošim momcima, što potrđuju i riječi Sarajlije bistrog uma, Zvonimira N.:

- „Nikad neću shvatiti ljude koji se poistovjete sa svojim liderom i napad na njega doživljavaju kao napad na narod, ili na njih lično. Pokušajte doći do njih da vam riješe neki problem! Spriječiće vas 20 dresiranih vučjaka u obliku savjetnika, sekretara! NEĆE vas nikad primiti onaj kojem ste svojim glasom obezbjedili fotelju, tobože, zaštitnicima vitalnih interesa svoga naroda. Za to vrijeme (prepirke) oni će se bogatiti na vašem radu, djeca će im se provoditi na studijima u inostranstvu, a mi ćemo se i dalje prebrojavati na Vaše i Naše, i uvijek naći povod da par dana živimo u rahatluku, jer je Naš Vašeg slomio u nekoj izjavi... A, zapravo, jadni mi i sa jednima i sa drugima i sa trećima!“

Ili, kako to Petar Luković, bard beogradskog novinarskog umijeća, u svom prepoznatljivom maniru, anacionalno, brišući sve vještačke podjele i barijere, veli:

„Kad je na svojoj teritoriji, okružen klimoglavcima, Kusturicom i sličnom felom, među preplašenim narodom koji ne sme da zine od straha – Mile Dodik izgleda kao nekakav ozbiljan političar koji na RTSRS zna šta radi; njegovo kurčevito insistiranje da će se Bosna raspasti (mirnim putem), a da će on, dok svi budu u govnima, u belom odelu, proglasiti nezavisnost ove Genocidne Tvorevine – jer mrzi Sarajevo, mrzi Bosnu, mrzi Bošnjake, mrzi sve – uteruje teror među veselim Srbima čije ludilo radi na papučici propagande; što luđe, to bolje!“ Ostaje otvoreno pitanje Lukoviću: da li je vole oni što joj poskidaše i razbacaše cvjetne haljine, jašući je po starini, konačno slobodni da svoje fantazije, ne baš omiljenih Maleckih, bez ustezanaja i za džabalamu isprobaju na srcolikoj dvoimenoj i troglavoj konkubini svih osvajača, uz kreštavo i kakofonično opetovanje prava prvorođenog?

U šahu, kao i u životu, primećujemo svoje greške tek kad se drugi njima koriste. Tolstoj

Ponekada je nužno napraviti inventuru u vlastitom životu: raščistiti sa uspomenama, tajnama, tugama, strahovima, bolnim spoznajama, naivnim uvjerenjima, zabludama, dilemama, navikama, ljubavima, podsjećanjima, ne praveći čestu grešku sa puno toga što godinama nije ničemu poslužilo, osim dodatnom espapu u tegobnim selidbama od mene Atene u grčkom, do mene krampe u bosanskom horoskopu, vajkajući se: "zlu netrebalo". Život ide dalje i, premda, u nekim godinama nema velikih planova za budućnost, sadašnjosti treba napraviti dostatan manevarski prostor za malo mira, spokoja i pokoju novu, drugačiju, svježiju mrvicu duše i ljubavi, prijateljstva.Unatoč svom trudu da se usredotočim na danas i sutra, iznenada, kao u inat, iskrsnu iz nekog ugla zatomljenih sjećanja Platonov traktat o državi, podsjećajući da ništa nije gotovo, da nije ostalo u nekom juče, nego se kao sjena vuče za nama, do kraja, te da smo o okruženju ovisni kao kužni o samoći:

–„ Treba biti načistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.“

William Shakespeare - Hamlet ...The rest is silence. I, vraćamo se na početak priče: Klepetani će uvijek, bez svetačke aure i anđeoskih krila, prevaliti kozmičke razdaljine da stignu do nekih Malenih, a i ne treba im Erich Fromm da znaju kako je ljubav aktivna briga za život i razvitak bića koje volimo! Do nekih boljih vremena nam ostaje utjeha da se osvrnemo na one čije sudbine zornije od naših svjedoče nizozemsku narodnu mudrosti: Ljubav, vjernost, vjera i pravda otišli su na spavanje; kad se probude na svijetu će sve biti bolje.

U KROŠNJI BAOBABA

noreply@blogger.com (Lector) — Wed, 11 Apr 2012 10:10:00 -0700

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali globalnih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa, što u "Zemlji krvi i meda", poslije mučne 15-mjesečne trudnoće, uz pomoć EU "babice" "porodiše", ne Vladu, nego Vijeće ministara, sastavljenu od dva suprotstavljena tabora dušebrižnika za uveseljavanje izgladnjelog i umornog puka. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje u komentaru profesora Midhata Medića, građanina Kraljevine Švedske:

" I se je to vražja zamotavka

i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si".

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.", dodadoh ja onako nemušto, kao u magnovenju se prisjećajući Krležinog oštrog prosvjeda zbog negiranja mog vlastitog postojanja. Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)

noreply@blogger.com (Lector) — Wed, 11 Apr 2012 08:32:00 -0700

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali svjetskih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa. „U "Zemlji krvi i meda" poslije 15-mjesečne trudnoće "socijaldemokrati" i nacionalisti uz pomoć EU "babice" "porodiše" ne Vladu ,nego Vijeće ministara. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje ;

" I se je to vražja zamotavka

i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si", komentar je profesora M. Medića, a ja dodadoh:

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)

POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 1 Oct 2011 04:00:00 -0700

Moj unuk i Blakanika

Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama!

-" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene salve uzvika radosti, uz skakanje ukrug po antreu, ne obazirući se na majčine proteste što joj cijelo jutro svojom egzaltiranošću probija bubne opne, nošen neslućenom radošću zbog povratka svojoj kućici, svojoj slobodici. Kad sam ga poljubila osjetio je da mi lice vlaži, uzeo za ruku i poveo ka svom krevetiću, pokazavši mi začuđenoj spasonosne vlažne baby maramice i prateći sve to svojim komentarom „mamatc“, rukama završivšio rečenicu pokretom pantomimičara koji briše znoj s lica.Tek potom je kod mene zapazio paketić sa poklonima i, oduševljenjem svojstvenim samo djetetu, dohvatio antracit sivu majicu, diskretno ukrašenu nekim bijelo-žutim natpisom. Trebalo je da vidiš kojom ju vještinom maneken prislanja uz tijelo, ogledajući se, poskakujući i vrteći se, jer je baka kupila pravu mušku odoru, sličnu tatinoj, a ne bebinsku rezede... Prenu me iznenadno zatišje, a potom se prolomiše slapovi tonova, obrušavajući se niz Balkaniku. Ugledah mu u očima sjaj oduševljenja, dok se tijelo njihalo u besprjekornom ritmu, a čula ostala prikovana uz mali ekran, gdje je sve blještalo svjetlima cirkuske šatre koja hipnotizira i pretvara cijeli svijet u iluziju.

Posmrtni marš klovnova

Pišući ovomjesečnu kolumnu, ne baš slučajno za početak izabrah reminiscencije na susret sa dvadesetomjesečnim unukom, nakon njegovog kraćeg izbivanja. Prvi razlog je samo za moju dušu; niko mi se tako nikada nije radovao, bez ikakvih rezervi i potpuno spontano, bez interesa i pragmatičnih primisli, i drugi, ne manje značajan, je sociopsihološki fenomen meni neshvatljivog erodiranja onog najljepšeg dijela naše primarne emotivne i intelektualne supstance, sadržane u tom orkanu radosti pri susretu sa dragim bićem. Kakav to mehanizam djeluje na svijest čovjeka, pa sve što što simbolizira iluziju u stilu Balkanike nadograđuje profanom matricom kvazihumanosti i polovne himbenosti tokom procesa sazrijevanja, predanošću palanačkih ronilaca u oceanu ljudske muke i gluposti, potpomognut izdašno utjecajima okruženja u održanju stereotipa o alfa muškarcima i ženama, zanemarujući da su atavizmi životinjskog carstva? Da bismo slijedili te iskrivljene obrasce, najprije umjesto glave, pretpostavljam, instaliramo troglavu aždahu, pa prvu polovinu života provedemo trčeći za stražnjicom i njenim potrebama, a drugu posvetimo njenom spasavanju, rigajući, pritom, lavu iz sve tri glave, kao preventivnu mjeru održavanja distance sa stvarnosti. Gubimo, pritom, iz vida da uvijek postoji neko zadužen za "mentalno zdravlje", posebno u društvenim zajednicama, nastalim na razvalinama epoha, gdje se živi sistemom bez sistema i odakle dolaze najiskusniji kreatori discipliniranja vegetirajućih duhova koje više niko ne ubraja među žive, već u gubitnike bez aure mučenika.

Ti suludi voajeri, dileri magle u rimfuzi, podrepni kukci, ali ne i tupsoni, fasciniraju svojom pit bull terrier strategijom, urokljivim okom i misterioznom vještinama balegara, svete bube starih Egipćana, baš kao u Knjizi mrtvih. Svako malo se naklate na kosti svojim "simpatijama" u velom misterije prekrivenoj ulozi, ako ništa, a ono sunčanog obzora zavodljivog hakera-gerilca sa par naučenih trikova banovanja i potkradanja pasvorda, da bi zaštitili gospodare torova, čija je objest čak i nama bezveznjakovićima i all inclusive blesovima, dozlogrdila. Neće taj, majkoviću, među slične sebi koji bi mu bili zahvalni za novi vježbovni poligon. A, ako kontaktirate Telecom, ne daj Bože, odmah će vas s nokta skinuti da ste popušili viruščinu, vjerovatno zavirujući na pornografske sajtove, da se malo podsjete „šta to bješe ljubav, i bar na tren...“ biti biološko biće, pored ostaloga, doduše, u strogoj ilegali po božanskim atributima suvremene inkvizicije koja glorifcira askezu u tuđem dvorištu.“ Ne, moje doba, izgleda, još nije spremno za zvezde.“, pjevao je još Mika Antić, anticipirajući budućnost iz znakova u prošlosti u svom “Posmrtnom maršu klovnova”

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio…
Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak – sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.
Ja sam večito cvetao plavo…

Trla baba lan

Vratimo se na početak priče, na Balkaniku i unuka, od čije pameti bismo mogli štošta i pokupiti vrijednoga, pa pokušajmo bar za tren proniknuti u umijeće vladanja ljudskim srcima, koje pretpostavlja sposobnost identificiranja i sakralnog ratificiranja umijeća praćenja i osluškivanja znakova ...tih drevnih vještina šamana, očito veoma stranih mnogim vladarima koji svoje narode učas pretvore u vlastito koplje, luk, strijelu, štit, strategijom nimalo stranom ni našim bosanskohercegovačkim, demokratski izabranim već dobrano sijedim glavama, što su se ustajalo ušančila pola stoljeća u rascjepu između skupo naplaćene retorike dioba i misterijom obavijenog imuniteta, oliti nedodirljivosti, glođući puk do koske, umjesto da mu, nakon kalvarijskog puta, pruži osvježavajuću maramicu i obriše znoj sa čela, dajući mu zasluženog spokoja! Ne bi moglo biti za utjehu hudima što su zasjeli na luksuzne stolce padišaha, pa mjerkaju ko je dobio mekšu i skuplju pod debelo meso, jer je obraz nacije u pitanju! I, vodeći beskonačan verbalni rovovski rat bez ijednog suvislog argumenta, utapaju klepsidre tuđih života u metafizičku supstancu iluzije o zagrobnom životu kao zamjeni za ovaj propušten, hrabro i odvažno brinući da svoje bivstvovanje na Olimpu nagrade donedavno nezamislivim amalgamom privilegija i bogatstva, usred sirotinje i beznađa.Oximoron, reći će cinik, contradictio in adjecto uzviknuće nadobudni, a najmudriji među primatima odmahnut će rukom arogantno, uz komentar: “ trla baba lan“, ili pak: „apsurd“, čija se specifična težina, uzgred, nigdje više ne mjeri, jer se transponovao u svakodnevnicu besprincipijelnog pragmatizma Sartrovih „Prljavih ruku“.

Da su društvene mreže bile najkraći put do kreativnog revolucioniranja retuširane slike o samima sebi i svijetu koji pokazuje tendencije sve rigidnije alijenacije pojedinaca i grupa, baš kad se učinilo da su se približili jedni drugima, ne treba dvojiti. U istom tom poretku stvari je „Ljubav prema Jednome ostavila je dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”(Niče), pa iznenadni otklon ka religiji, dok traje kainski obračun nad bogatim ležištima prirodnih resursa i strateškim tačkama Plave Planete, postaje spasonosan zaklon od zakona, namijenjenog ekskluzivno i ciljano širokim (bezličnim) masama, iliti takozvanim „običnim ljudima“. Vjera nas determinira, po potrebi našeg izoštrenog eklekticizma kao negatore onog tuđeg Jednoga, koji nije i ne može biti ekvivalent našem, jer nije božanskog, već sotonskog porijekla, čime ukida sve prihvatljivo dogmi i kanonima isključivosti neupitnih vlasnika ključeva Neba. U takovoj misiji Papa pohodi bogate, Dalai Lama odbija da ikada više bude reinkarniran, Reis duhovno zbrinjava žrtve fašizma u bogatoj Norveškoj, a narod pačvork države i u nazivu, muči i moli Boga samo da rata ne bude!

Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.(Meša)

A što je u ovoj cijeloj priči sa intelektualcima i generaciji zlatnih sedamdesetih, pitaće se Razbor, uz disharmoniju na panel diskusiji FB? Većina je, tvrde upućeni, marginalizirana ili potrošena kao bezbjednosno zanimljivi najmoćnijim institucijama države bratstva, jedinstva i ideološke proleterske unisone apologetike, danas vodećim snagama demokratskog redizajniranja i discipliniranja nedotupavnih. Činjenica je da rigidni radikalizam pomućene svijesti o sebi drugima nije nastao preko noći, a nije, bogme, niti završen sa topovskom paljbom posljednjeg rata koji ni danas ne razumijem ... Nejasno mi je, naime, zašto nam je bio potreban novi most u Mostaru, destine hiljada mrtvih, nanovo umiven i dotjeran Dubrovnik, ruševine i stratišta diljem domovine, pa da se osjetimo svoji na svome u toj rošomonijadi ambivalentnosti i dihotomije, dok tragamo za vlastitim korijenima i identitetom. Zlatni studenti sedamdesetih, ili su postali dio armije ofijunjenih, ili već odavno nose vodu mrtvima, jer veći dio manje površine zemaljske kuge, a posebice Balkanski rog, to sjecište civilizacija, mrzi istinu o sebi; preferira biti plagijat božanskih atribucija svemoći i besmrtnosti, dok život zamire. Ništa novo ni na Zapadu, ni na Istoku! Sve već viđeno! Nove staze do starih ciljeva. Izmiljeli ispod Gogoljevog Šinjela, naspram privremeno amnestiranih zatočenika Švedskog sindroma. Za to vrijeme Zemlja se grozmornošću stresa na starim tačkama rascjepa, opominjući da ništa nije gotovo, sve dok je plodno tle za cvjetanje u bokorima cvijeća zla, ljigave kleveta i zavisti „ ... male puzave opačine, koja ne poznaje nikakvo drugo zadovoljstvo osim potpuno propadanje svog predmeta.“ (Lssing, njemački pjesnik)

Butterfly Effect

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 16 Aug 2011 16:17:00 -0700

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođendan

Vrijeme naplate

Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava, promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obzeglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i da je Einsteinova formula uspjeha, nimalo relativna za opstanaki: „Ako A predstavlja uspjeh, onda je A = x + y + z. Rad je x, y je igra, a z je držanje usta zatvorenim.“ Ostaje mi, duhovnom evnuhu, nejasno samo značenje „y“, ali to za neko drugo vrijeme maštovatih igara bez granica i garancija.

La Comédie humaine

I sve me u meni i oko mene neodoljivo asocira na Eugène de Rastignaca, junaka novele Le Père Goriot iiz sjajnog Balzakovog ciklusa La Comédie humaine u njegovom prvom naletu na high society, duboko uvjerenog da se uspjeh i status grade radom i osobnim zaslugama. Nas oboje imali smo, svako svoju, godpođu de Bozean, ne možemo krivo svjedočiti, koja je pokušavala razbiti iluziju :"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavljeno u MaxMinus, br.10)

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 16 Jul 2011 02:00:00 -0700

by Zlata Zunic on Wednesday, November 24, 2010

Ljudi ne vjeruju u laž jer moraju, već zato što žele. (Malcolm Muggeridge, novinar)

Lovci i lovina

Programiran da vjeruje u Boga, ali ne i da se plaši Njegovog gnjeva, ljudski rod je neiscrpan zdenac tema. Pokušajmo još jedamput istini prići s leđa, iz zasjede, te baciti snop blješteće svjetlosti na prastaru priču o muškarcu, o ulozi žene i njihovih „usluga“ čovječanstvu, što korespondiraju, u svakom segmentu, sa iskonskom nakanom lovca da, umjesto pokućstva i svih onih dosadnih sitnica, bez kojih se, naprosto, fiziološki ne može opstati, ponudi svojoj odabranici kozmetičku varku kako je nezamjenjiva! Istini za volju, brand je sinonim za zaštićen status i, ujedno, moćna valuta na pijaci svega i svačega. A ženama je trgovina omiljena zabava! Posebno ako mogu kupiti krtletke i zaponce za ostale pripadnice ljepšeg pola.

S druge strane, pak, osvojiti kraljicu srca svog (bez obzira na osvjedočenu promiskuitetnost) znači supremaciju nad njenim porodom, i najveći broj (ne)sretnica pristaje, ne samo da se pokori, već da svom vitezu na pladnju servira cijeli ženski rod, doživljavajući ga nelojalnom konkurencijom. Nije, uopće, bitno što, pritom, gubi svoje najjače uporište, jer vještica spaljena na lomači jedna je briga manje. Nesmiljena borba za privilegije i perspektivu da preko naručja muškog roda, ovdje i sada, uđe u posjed 99 procenata svjetskog bogatstva, nema alternativu. Treba li jači motiv u utrci za laskavu ulogu jednog od selektora reprezentativnog uzorka žena koje „mogu proći“? Istina, maske, kostimi, mizanscen, pa i retorika za tu zahtjevnu ulogu, mijenjali su se tokom vijekova, sukladno vremenskoj distanci od sramotnog izbacivanja iz Raja, dok se množenjem nije došlo do dijeljenja, a ono je uvijek složenija operacija, pa su se i mentalni kapaciteti nužno prilagođavali kvalitativno i kvantitativno drugačijim uvjetima „šarmiranja“, do posjedovanja, uključujući i poželjno silovanje. Ako slijedi nagrada ili odšteta, zašto ne?.

Prauzrok bola-nije istina

Predstavnici nove istraživačke intelektualne elite Zapada tvrde da se 99 odsto svih problema s kojima se čovječanstvo suočava, može pratiti do istog uzroka: vjerodostojne laži, najčešće do perfekcije smišljenoj u krugovima slabijeg pola i njima slične polovine muškog roda. Jedan od vodećih, Robert Canup, veli: „Ukratko, ljudi vjeruju ono što im je "poznato", ili ono što je dio dugoročnog programa upoznavanja sa uvjerljivim vjerodostojnim lažima, koje onda postanu ISTINA, samo zato jer su im poznate.“ Najsnažnije od tih ljudskih invencija, od kojih su brojne kanonizovane, toliko su šarmirajuće i šokantno „stvarne“, da nikome ni ne pada na pamet ispitivati njihovu valjanost. U prilog ovoj tezi Doktor Laura Knight Jadczyk : „ Nesvjesna eliminacija podataka koji su, ili se čini da su neumjesni, počinje biti uobičajena praksa, prihvaćena od cijelog društva. Rezultat toga je da bilo koji misaoni procesi, temeljeni na tako krnjim informacijama, ne mogu polučit ispravne zaključke i stavove.“

Jasno, ovaj put treba malčice "usporit" sa brzinom i oštrinom pile za žensku lobotomiju, jer ima nagovještaja o reprizi zatamnjenja slike, u režiji onih koji vole sivilo svojih sigurnih jazbina i fortifikacije načinjene od tijela i djela neumornih čuvara pravovjernosti, ma šta ono značilo. Zaboga, sinekure zavise od PR, a neki skalpeli, usto još u ženskoj ruci, ne samo da ne prate zadanu liniju, nego „retuširaju“ sliku lica za publikum priređenu; reckaju po vlastitoj zamisli, pa ih valja, ako ništa drugo, vratit na popravni. Da ne bi opet letjelo perje na sve strane, sklonimo se u sjenu autoriteta koji vole smijuljice, hrabro čuvajući zajedničke tajne.

Apologija za Muppet Show Kermite i Miss Piggy

Žene su čudo! Jedini način da ih se stalno ima budne na stražarama muških stvari, jeste obećanje da će magijom bezvremene ljubavi, kad-tad, bundevu pretvorit u zlatnu kočiju. Međutim, ako želi biti veliki, strašni laf, džuvegija će da kidiše na nešto sličnije Bastilji, i što su jače, impresivnije, to je i status porobljivača, oliti gospodara, neupitniji. I sve ovo do prvog palanačkog čurčije, gdje se uzima prava mjera i odabire koža, po nalogu filistara. „Nadogradnja" je izravno proporcionalna pometnji duhovnih i intelektualnih kriterija, o čemu bi Nušićeva gospođa ministarka mogla malo više i zrelije divaniti.

U svojoj fascinaciji europejstvom, zaboravljamo da se svugdje, ispod tankog sloja glazure krije pihtijast sadržaj, što za potrebe dnevne prezentacije, učas iz varvarstva uskače u dekadencu, preko podebelog bankovnog računa, bez imalo oklijevanja zboreći mudroslovlje. Ili nam je, upravo to najsnažniji motiv? Valjda je in željeti glavnu ulogu u tuđim životu, popunit sve svoje praznine, a da, pritom, ništa zauzvrat ne dajemo, jer je već samo naše postojanje dovoljna nagrada. Neki to sve vole vruće, drugi tek podgrijano, dok se ostatak smrzava pri samoj pomisli na Muppet Show Kermite i Miss Piggy. Posljednji su, zaisgurno, pravi luzeri, ali o izboru igračaka se ne raspravlja!

Ovo je samo jedno od sve većeg broja nepoželjnih razmišljanja o sebi, o nama, tek za predah od apologija za dobro uštimane pokojnike i pokajnike, jer nešto, ipak, nije jasno u onoj rasprostranjenoj maksimi da su u laži kratke noge.Ne bi li, tada, gotovo cijeli ženski rod hodao na stražnjicama, dok bi muškarci, kao i uvijek, preferirali nešto mekše?

I Bog ima svoj pakao-ljubav prema ljudima

noreply@blogger.com (Lector) — Fri, 15 Jul 2011 09:41:00 -0700

MaxMinus-Velika bol nije nijema

noreply@blogger.com (Lector) — Thu, 14 Jul 2011 23:53:00 -0700

Quod licet Iovi, non licet bovi

noreply@blogger.com (Lector) — Sat, 18 Jun 2011 11:39:00 -0700

Niko na drugog ne može preneti više prava nego što sam ima. (lat.izreka)

Za razliku od ljudi, psi, kad se najedu, spremni su da prepuste jedan drugome ono što je ostalo.(arapska izreka)

Arapske priče o letećim tepisima nisu samo plod bujne mašte stare civilizacije, kažu znanstvenici. Uistinu postoji mogućnost da komad tkanine lebdi nad tlom, no prijevoz putnika je diskutabilan. Barem tako tvrde oni što u tajnim laboratorijama bogatih zemalja ispituju, a potom eksperimentlano, daleko van kuće, dokazuju misterije starih civilizacija. Da li su Arapski matematičari pronikli u tajne letećih ćilima teško je reći, međutim, eksperimentalno je utvrđeno u novovjekovnoj naučnoj misli da i nije neka velika mudrost, a niti tek puka ingeniozna ivencija maštovitih Naime, nepobitno je dokazano da je potrebno između komada tkanine i tla stvoriti vibracije koje će ga držati u zraku, a da bi se postigla pristojna brzina kretanja, nužno je uzburkati velike ''valove'', proporcionalne veličini tepiha, zbog čega bi vožnja bila dosta turbulentna i neudobna. Dakle, još jedan razlog da se mitska priča iz arapskih bajki pojednostavi na efekat pješčane oluje koja pomijera dine petnaestak kilometara prema jugu svake godine. A tamo su ogromne zalihe nezagađene vode i nafte, dvije najdeficitarnije tekućine za krvotok civilzacije kakvu danas poznajemo. Još kada se uzme u obzir najnovije otkriće „vještačkih šuma“ što ugljen dioksid iz vazduha po samo jednoj „zasađenoj jedinici“ pretvaraju u čisti kiseonik koliko i desetine hektara već iskrčenih prašuma, dakako, uz pomoć solarnih kolektora, tada i priča o Lawrencu od Arabije, globtroteru, istraživaču i pustolovu dobija pragmatičniju sliku od one romantičarske, kakvu smo željeli i voljeli čitati u stripovanim avanturama engleskog majora. Doduše, nije se služio letećim ćilimom, ali je kao vrhunski obavještajac i kartograf, manirom pjesnika i umjetnika, učestvovao kao savjetnik u pobuni Arapa protivu Turske imperije, a potom otvorio Vrata naroda za neke nove, civiliziranije vladare, nacrtavši im veoma precizne karte Sinajskog poluotoka u vrijeme Prvog svjetskog rata.

Stare civilizacije kriju klicu protokola sionskih mudraca, čija maksima „da je prema prirodnom zakonu pravo u – sili.” (45. str.).postaje sve aktualnija, pa su intrigantne estrogencima novog doba, zasad upoznatim tek sa letećim tanjurima i flašama u krčmamama diljem svijeta, ne samo balkanskim. I još kad se potegnu dva tri srka smiješnog dima, sa džojsticima u rukama sve su opcije otvorene. Jeste li znali, dragi moji, da i deve mogu levitirati, neodoljivo podsjećajući na omanje, ali živahne dirižable, ispunjenje gasom lakšim od vazduha, umjesto tekućinom, ispuštajući neugodne mirise? E, pa sad znate, a svi ti bizarni arapski NLO mogu biti i drugačijih, zastrašujućih oblika, od kaktusa s bodljama do opasne pustinjske zvečarke oblika kolone letećih tenkova iz kojih se čulo „brum brum“, što je jako uplašilo supersonične ratne avione alijanse za mir, pa su ih potepali da ne bi, kojim slučajem,ugrozili živote civila, ekskluzivno pravo na njihovu koletarealnu štetu, jer, Bože moj, onaj ko radi i griješi! Istina, u ovom srceparajućem opravdanju opijatima reducirane sive moždane mase nema mjesta za politiku tiranina koji svoje građane oslobađa plaćanja struje, vode, gradi stanove za svako punoljetnog, te ih šalje u inozemstvo na školovanje sa džeparcem od 2 hiljade i stotinu Eura! A, pritom, nema niti jednog milionera u zemlji koja zapošljava 2 miliona stranaca sa najvišim plaćama na svijetu, i još se drznuo svojom arogancijom iz šatora, usred Njujorka, da održi u 2009. godine bukvicu na arapskom (pa šta ako je zvanični jezik UN? Svi normalni govore engleski!) prilikom prvog i posljednjeg učešća u sjednici Savjeta sigurnosti. Sasuti im u samo 17 minuta govora svoju percepciju o uvaženom tijelu UN, pretovrenom u feudalca što tiranizira kmetove, prisiljavajući ih da dobrovoljno daju mandat učevnijim i pametnijim trustovima mozgova za upravljanje slobodama i pravima građana drugog reda, bilo je previše čak i od ekscentrika poput Gad-Afija (akronim).

A onda mi vijesti koje u jedan lonac trpaju Japan, Libiju, Bosnu i Herecegovinu stvoriše zbrku u mislima, zbog čega potražih zaklon u meni najbližim Mešinim opservacijama: „To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.“ U to se upliće priča o asimetriji informacije (komunikacije), metodi propagande koju je razvila Velika Britanija tokom pripreme za kolonizaciju. Košta sto do hiljadu puta više da se održi kontrola, nego da se destabilizuje teritorija. Treba podržati nezadovoljstvo neradnika i saily dreamera o demokratski stečenim milionima, ili čak milijardama u bankama diljem svijeta, treba im dati nešto novca da stvore nerede. A poslije građanskog rata će ta generacija biti toliko umorna da će prihvatiti kolonizatore koji im nude ”mir”. Najuspješnije je primijenjena od već pomenutog Lawrenca od Arabije, iako on sam, moguće, nije bio svjeestan toga. Ali njegov poslodovac, Foreign Office, je itekako znao.Danas se to ponavlja. Neki znaju, ali većina ne zna, pa je naravoučenije: Laži! Laži bez stida. Šta će uraditi kad budu saznali za 20 godina? Bit ce suviše umorni. Teško je, pak povjerovati da nije znao strateške planove britanaske kolonizatorske politike, o čemu svjedoče njegove preporuke za definiranje i poliranje dnosa između Orijenta i Oksidenta, gdje je zapisao sljedeće:„Opasnost koja nam prijeti od islama možemo da uklonimo tako što ćemo njegovu osnovu u korijenu podijeliti. Tada će postojati halifa u Arabiji i halifa u Turskoj, koji će se na vjerskoj osnovi boriti jedan protiv drugog, a Islam će postati bezopasan, kao što je Sveta stolica bila bezopasna kada su pape bile u Avinjonu."

Ako se uzme u obzir trenutna rasprava između Orijenta i Zapada, ove riječi zvuče uznemiravajuće aktuelno, unatoč činjenici da i na zapadnim stranama jačaju oštri tonovi rasprava o ovoj temi koja je prikrila destine hiljada mrtvih, radioaktovnost i razaranja u Japanu, poput dimne zavjese iz namah otkrivenog novog žarišta, iza koga kratko ljudsko pamćenje beslovesno zaboravlja juče i poput vilinog konjica prestaje da misli na sutra. A Wikileak, a Facebook, Twitter? Jesu li i ovi nominirani, kao i Barak Obama, za Nobelovu nagradu za mir kao simboli otpora nadirućoj demokratizaciji u podjelama, jednakost u razlikama, globalizaciji sile, ili su još sofisticiranije kukavičije jaje u tuđem gnijezdu, dok nebrižni, lukavi roditelji kruže po slobodnom nebu, osmatrajući i prisvajajući tuđi trud za dobrobit njihovog vlastitog potomstva? U sjecišti kruga je Bosna i Hercegovina koja bi, kako se rumori, sa svim svojim multi atributima trebalo da postane najjači oslonac globalizirane politike ekonomskog prosperiteta, mireći Istok i Zapad, ali ne i neke nove klince i klinceze koji će zaželjketi da participiraju u podjeli slavodobitne kombinacije, ovdje i sada, govoreći umirućim kako će biti nagrađeni na onom svijetu. „A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv“, veli Meša i dodaje antologijsku misao svevremene mudrosti:

„Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv,jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.“ A ćilimi će i dalje letjeti, noseći Riječ kao eteričnu supstancu, Plavom Planetom će odjekivati riječi biskup Dezmonda Tutu: "Kada su došli, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Rekli su nam: ‘Hajde da sklopimo oči i da se molimo’. Kada smo otvorili oči, mi smo imali Bibliju u rukama, a oni zemlju." A „Nobel prise“ će i ubuduće biti dodjeljivan ekonomistima poput Joseph E. Stiglitz pioniru teorije screeninga, pomoću koje neinformirana stranka u poslu manje ili veće važnosti, nebitno, može navesti, oliti preveslati drugu stranu da otkrije svoje podatke i, na taj, nimalo etičan način, dati širok spektar mogućnosti izbora i rekombinacija velikih mangupa, poput japanskog naučnika koji je u januara obnarodovao da iz očuvane DNK može oživjeti i mamuta.

Lucida intervala (Bosanska verzija Kantovog moralnog imperativa)

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 17 May 2011 13:33:00 -0700

" Albert Schweitzer

Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijskih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naš ustajali i, pomalo, mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnevnice, iz koje se rađa novi bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami iza korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvorine magije New Age alhemije u Pandorinoj kutiji pohlepe, egoizma i bezumlja; bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemenita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti, svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje, ljubav, praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo i umiranje njegovo znamenje.

Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramo u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka, ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“

U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šeširom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu, lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.

-„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledajte me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko, promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. "Je li Enko otjelotovorenje i podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji?", razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 17 May 2011 13:23:00 -0700

Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer

-„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvimd rugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i potsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

I NOGA U STRAŽNJICU JE KORAK NAPRIJED

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 10 May 2011 09:21:00 -0700

Desunt inopiae multa,avaritiae omnia (Seneka) Sirotinji nedostaje mnogo, a lakomosti sve.

Od Šeherzade, preko Gagarina, do povratka na Titanik

Postoji li neka prastara kletva zbog koje uvijek, dekadu ili dvije unaprijed, i iskustveno spoznamo istinu o sebi, o nama, reda veličine tridesetmetarskih jahti, dvoraca iz tuđih „1001 noći“, prelijepih ropkinja Šeherezada koje umiju, pa dobiju sve što metuzalemi s pečatnjacima, tim simbolom muškosti vladarskog roda, zbog uredne jutarnje stolice, mogu ponuditi? Ili je to rezervirano samo za „nišće dugom“, a njih je, kako sada stvari stoje, povelik red u stavu mirno, unatoč bomardovanjima ne sve strane, eksploziji nasilja i nestajanju ljudskog roda, metaforički i stvarno, pa valja zaštiti majmune i druge zvjerke, da nam se klica ne zametne? Koliko barela košta duša sa brazgotinama i otiscima koraka Novog čovjeka ? Na latinskom, koliko sjećanje služi pisca ovih redova to bi značilo Homo Novus-a, iliti zamjena dotrajalim krntijama čije tragove samo voda ili zemlja sakriva.

Tako se, nerijetko, Jurij Gagarin i njemu slični, utopljeni u legendu, doimaju kao blijedi lik Edvarda Šmita, tog vrsnog poznavoca ćudljivog Nju Faundlenda, s prezimenom nimalo engleskog jezičnog prizvuka, kapetana „Titanika“, tehnološkog čuda s početka 20.-og stoljeća, koji je tek tako, slučajno, ili ljudskim nemarom i neznanjem, udario u ledeni brijeg, jer na brodu nije bilo durbina, vele, a niti jedne rakete za signaliziranje opasnosti, obavezne i za ribarske leute po davno uspostavljenim pomorskim standardima. Ovaj put nećemo detaljisati o „Lusitaniji“ sa 1,200 putnika i tovarom oružja u potpalublju, potopljenom od jednog jedinog njemačkog torpeda, a da niko ne kazuje čijom informacijom je ispaljen, uvukavši, do tada, izolacionističku SAD i zvanično u svjetski pokolj

Nevjerovatnom silom inercije, te ugašenim i unazad pokrenutim motorima, ta respektabilna grdosija se raspala, ali u tri dijela, kasnije uvtrđenim otpadanjem dna dubokog gaza, noseći u mračk okeana nekoliko najutjecajnijih ličnosti tog vremena, poput Džon Džejkob Astora, čija se imovina procjenjivala na 500 miliona dolara, što bi u današnjem vremenu predstavljalo cifru od oko 20 milijardi iste valute! Druga žrtva bio je Bendžamin Gugenhajm, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra, čije tijelo nikada nije pronađeno, što znači da nije bio među ženama i djecom nedostatnog broja čamaca za spasavanje, prvih porinutih u more, ili je morskim nemanima bio hrana. Iskreno, ne bi baš bilo romantičarskoj viziji primjereno da su se takvi divovi otimali za prva mjesta u nesigurnim ljuskama i, natrke, pobjegli iz legende o brodu na čijoj je kobilici navodno pisalo „Bože, ako postojiš, potopi me!“

Treća bitna osoba bio je Izador Štraus, izuzetno bogat trgovac i vlasnik lanaca robnih kuća Mecy`s, a svu trojicu je povezivalo oštro suprotstavljanje ukidanju Zakona o zlatnom standardu, uvedenom 1900. dolaskom na čelo Amerike zaboravljenog predsjednika Mekinlija, ubijenog samo godinu dana nakon što je dao do znanja da novac mora imati zlatnu podlogu, a ne biti prazan listić papira, ili kovanica što korodira, nakon završenog zamršenog i tajanovitog putešestvije razmnožavanja, od jednog do drugog privremenog vlasnika hranarine, čija vrijednost je dostigla kulminaciju kada, usukani, najkraćom stazom uteknu sa ovog svijeta, u čemu im altruizam istinskih vlasnika te svetinje za održanje života, bezuslovno pomaže. Zašto produžavati agoniju jadnom ljudskom biću koje nema više ništa dati zbog čega se osjeća suvišnim teretom na leđima djeci i državi? A i ono što je dalo to Božije stvorenje, unaprijed je potrošeno u ratove kao motivacioni faktor najznačajnijih tehnoloških invencija, bahanalije za odmor umornih ratnika, orgije nakon kojih jebeniji igrači malo većih muda treba da nestanu. Ljudskoj sebičnosti bliski su i pojmovi, poput crnih fondova za susrete sa škvadrom i plaćanje rospija, od onih seoskih, pa do dvorskoj raskoši adekvatnih ukrasa što su „umijećem“ uspjele da dolepršaju na drogom vlasti i novca onemoćala koljena. I to nije sve, jer ljudski mozak je nevjerovatno fleksibilan kao i valuta bez zlatne podloge, pa seže do samog dna bezgraničnog Univerzuma i istraživanja dalekih planeta, kao mogućih novih staništa „Odabranih“ i „Obdarenih“, uz stalno čačkanje linije Vremeplova za održanje njihove božanske genetske supstance , kako bi donijeli sreću potomstvu ljudskog roda u svojim blještavim umovima.

Harely Davidson i hranarina

Dakako, nama iz reda „Ostali“ ovo bi trebalo da bude OK, ako nam je dopušteno reći, jel`te, pod uvjetom da svaki SF završavao Happyendom! Uostalom, nas se i ne tiče gdje i zašto se sastaje bankarski lobi i koje su vodeće dinastije sručile se na velika carstva, a gdje su nova locirana sa djecom sunca i cvijeća kao žiteljima, sve dok možemo pratiti Wikilik ili sapunice raznih imena, istog sadržaja, zabavljajući se tuđim intrigama i patnjom, da nam ne bi bilo odveć dosadno sa nama samima i vlastitim smećem u dvorištu, tu pred kućom. Ne budimo naivni: i tamo se prošnjira istine, ali opet kao SF paranoja za one koji su dovoljno samoživi i pohlepni, da ne skidaju kamen s površine što se svako malo zakotrlja i odronom sruči na „neoprezne tupane“, a i mogla bi se ukazati plodna zemlja, pa je valja obrađivati i hraniti obitelj, samo zato što nemamo više čime, iz potajice, srušit samodopadnog susjeda moped ili Harely Davidson, svejedno, u punoj brzini. Ko će se bakćati sa nadrdanim blindiranim aždajama, jer iza njh stoji armija ukoljica, spremnih i opremljenih za degenek, sada više ne nužno i iz mraka i prikrajka.

Ionako primamo četvrt ugovorene plaće, a penzija je skrojena po principima teorija evolucije i relativiteta, gdje pobjeđuju nabildaniji i uhranjeniji primjerci , dakako, ne uvijek, o čemu svjedoči Titanik (izuzetak potvrđuje pravilo), čiji je sinopsis napisan 1898. u knjizi „Olupina Titana“, autora Morgana Robertsona. Baš zbog tog i takvog scenarija, umjesto zaslužene mirovine, svi možemo u stroj i na jedan zajednički kazan, koji niko ne svojata-kontejner, što ne znači da uskoro neće, jer se potvrdio kao valjan izvor uvijek deficitarne energije! Za sada, pak, bilo bi dobro da je njemački, jer se tamo, kako po nekim nezvaničnim procjenam statistka tvrdi, godišnje baci 20 miliona tona hrane, i to ne baš ukvarene! Yummy, mora da se tu nađe svakojakih đakonija, a rizik glista, đardije, ameba ili „zlatnog stafilokoka“ vreba nas i u bolnici, što bi bio eufemizam za ušuškanost sigurnošću nauke, pažnjom profesionalno osvještenih i beskonačno predanom skrbi onih što su odlučili služiti čovjeku! Moram priznati da su sebe stavili pred golemu dilemu, jer se za bebe poput Ališana i Đenana iz Bosne i Hercegovine postavlja ozbiljno pitanje društveno-ekonomski opravdanosti investicije, s obzirom na to da nisu u klasi troroga na sprud nasukanih sitnokuronja Novog Doba, sa prefiksom i certifikatom korisnika budžetskih milijardi. Osobito, ima li se u vidu da su trbuhozborci nevoljki da mijenjaju glumce, čije monološko-dijaloške eskapade su dostavili unaprijed napisane da nauče napamet, pa kad ih nešto neočekivanom intervencijom prekine, ne znaju nastaviti gdje su stali, a Smrt baš nije strpljiv svat!

Prerarnom pjevcu treba zavrnuti šijom

Sposobnost logičkog promišljanja, uz malo više kritički odabranih informacija, te poznavanje povijesnih kretanja na ovom turbulentnom evropskom (ne više ekskluzivno balkanskom) prostoru, vječitom izazovu svih osvajača, naprosto je dar onih što koriste svoje moždane vijuge, unatoč skepsi blagoteleće većine, pa i agresivnosti vječitih securiti guard oružnika i sljedbenika politike korisne laži, kojima ništa nije jasno, osim da pjevcu što rano zakukuriče treba zavrnuti šijom. A, evo i zašto! Čovjek sa darom od Boga, donesenim u genima, čak i kada uzgaja goveda, radi to sa osjećanjem za harmoniju, ljepotu, besprjekoran ritam Univerzuma, identičnim onom njegovom primordijalnom talentu, što jeste suština etike, kao okosnice moralnog načela humanosti i altruizma da sve ima jednak smisao, te njenog čeda, estetike, u funkciji svojevrsne fascinacije dragocjenošću života.

Na sve ovo moj dragi prijatelj i vrsni makroekonomist na doživotnom radu u inozemstvu, dr M.M. bi rekao, komentirajući aktualna politička kretanja koja zahuktavaju neke nove Titanike do ne tako dalekih, narednih izbora Novog Ledenog Brijega, a možda i Doba, koji bi trebalo da potvrde još jedamput želje, ali i ne razum naroda, da se sve svodi na dumagiju ili demagogiju, maestralno opisanom scenom dijaloga između europejca Haličića i ogrubjelog ratnika Tala, što se zavlači u meke dušeke svog klasnog neprijatelja.

-„Naravno da sam kao i mnogi drugi svakodnevno "prisiljen "da diskutiram političko stanje u svijetu a naročito na našem Balkanu , sa posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. U očajničkom pokušaju lidera nama susjedne države da pronadje nešto što godi uhu europeiskog establishmenta, poseže tankoćutni mr .president za konstatacijom da u Bosni žive Muslimani , jerbo to je EUROPI nepoznata činjenica. Nije loše podići malo dumagije pred "lipanjsko biti ili ne biti". Nije loše pokušati baciti malo prašine i prekriti rupe " kaj nemreš lako do lipnja pokrpati". Kad god "naletim " na nešto ovako sjetim se sjajne serije TALE Derviša Sušića.

Tale mahmuran kao čep tetura uz tarabe, vračajući se kući poslije provedene noći kod lijepe begovice. Nailazi "europejac i intelektualac " Halilčić i "nudeći svoju pomoć" Taletu koji upravo povraća kraj tarabe:

- "Druže Tale , šta se desilo ? Da li je mučnina rakijskog ili političkog podrijetla?" keseći se upita ljutog bojovnika..

- "Marš u p**** m*****!!! kroz zube procijedi Tale, žut ko limun .

LICENCIA POETICA u tumačenju robovlasničke invencije-DEMOCRATIAE

noreply@blogger.com (Lector) — Tue, 10 May 2011 06:21:00 -0700

The Show is over now!

Rezimirajući predizbornu senzbiliziranost atomiziranog ideološkog bh tržišta, te osluškujući šutnju građana, rasutih diljem Planete, nakon dramskog exodusa: “The Show is over now!”, dobrohotno se nasmijah sebi,“običnom čovjeku” koji se, svako malo, u svom spontanom misaonom procesu, vraća na početak priče. Odzvanjaju još uvijek somnabulne retoričke eskapade dežurnih agitatpropovaca, po nalogu Olimpa, ili, pak, vlastitoj spoznaji da su sve opcije nacionalne identifikacije populsa sa interesima vlastodržaca, potrošene. I dalje se obećanja koja smo deceniju i po slušali, doimaju kao ustajao mamac, bestidno bačen bezimenoj gomili, što simbolizira izvor moći.Nespretnim, pa i priprostim pikanterijama, u režiji i interpretaciji silnih i samozadovoljnih, još jedamput smo vješto otpuhani, ali ovoga puta na mnogo pristojniju distancu od vlastitih interesa. Ako se, uopšte, više sjećamo bilo kakvih drugih potreba, osim prikladne kućne trpeze i malo sna od spokoja.

‎ "Deseterac"

U brzacima poprilično zbrkanih misli, bljesnu asocijacija da se u taj i takav synopsis uklapa "Deseterac", o kome je nedavno govorio kultni makroekonomist, Jaffrey Sachs, u pero urednika britanskog magazina “Economist”. Paranje kaputa po šavovima, u pravilu, prethodi prekrajanju u neki novi, vlasniku dopadljiviji look. Trebalo je, dakle, prvo definiriati titulara, a potom, bez mnogo žurbe, dajući novokomponovanoj finansijskoj eliti legitimitet, polako, ali sigurno, inaugurirati ekonomsku, a potom političku uniju, očišćenu od natruha jednakosti, te siromaštvom isfrustrirati plemena, upriću prstom u susjeda kao jedinog i isključivog krivca. Simbolika naziva projekta “od koga se mnogo očekuje”, međutim, mogla je i kraćim putem do trona, sa manje suza i znoja, a posebice, krvi i atavizama prapredaka koji su, za razliku od svojih unaprijeđenih klonova, bili naoružani samo mišićima i gladnim trbusima. Čini se da je, upravo ovaj potonji bio dominantan kriterij izbora vladalaca u procesu redefiniranja početnog stanja, pa otuda i bogatstvo medijevalne leksike i argumenata. U završnom poglavlju šok-terapije, kampanje pojedinih nezamjenjivih, bile su na rubu incidenta, zorno svjedočeći da nismo daleko odmakli od duhovnog obrasca koji se decenijama pothranjuje. Neka nas ne čudi da Objektivog Posmatrača, uprkos upućenosti, i dalje zbunjuje pitanje: kome se to lideri obraćaju manirom konjokradica, jebatajući svako malo, e da bi izmamili salve smijeha i pljeska, na tribinama nekih novih-starih arena, markirani šljaštećom ikonografijom brandiranog prestiža: Armani odjećom i turbo-folk zvijezdama i BMW zvijerima!

Demokracija ispod tepiha

Cijela priča o izborima u Bosni i Hercegovini, čije rezultate smo sa zebnjom očekivali, nije o političarima, ravnodušnosti svijeta koji se, eto, malo ogledao u kritici zloće infanteribla i tješenju uplakanih klinaca iz sokaka. Više je zbog fanfare sljedbenika rodoljubivog upozorenja putniku-namjerniku da skine obuću kad prelazi Unu, Savu, Drinu. “Operi noge u rijekama. Bosna je ćilimom zastrta". Dobri moji, zar ne vidite šta je sve ispod tog ćilima gurnuto?

Baš su čudni ti divni ljudi! Genija je uništila protuha i licencia poetica u tumačenju robovlasničke invencije-demokratije!