Djiki Boy

4

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 11 Nov 2009 15:40:00 +0000

Imaš frajere što stalno
Voze u prvoj
Nikad ne prebace u drugu.
Jesu startni, uzimaju te na početku
Njihove mašine brže se okreću
I ti tu ne možeš ništa!
brzo reaguju na sve nove stvari
ali nisu istrajni i brzo padaju
na brojčaniku kazaljka se vrti u mjestu
Oni su vozači kratkih cesta
Malih sela i varoši.
Seljančice ih znaju,
uskaču u njihova turažna vozila i
ostaju bez gaćica nakon par krugova.
I to je sve !
Te mašine brzo se kvare
ostaju kao ratne uspomene
napuštene i prljave
u avlijama seoskih kuća.
Ostaju iza daleko
u prašini tvojih guma
Kao tačkice što blijede u retrovizoru.

Imaš u životu frajere što stalno
voze u drugoj
nikad ne prebace u treću.
Čudni su ti tipovi!?
Startaju u drugoj , voze u drugoj
Ne preko 30 KM/h
Polako , polako, polako
Lijevom trakom, kao čamci
veslaju sporo na asfaltu
ne mijenjajući kurs
ne skidajući nogu sa kvačila
voze sigurnom brzinom
do obećanih mrvica!
Previše sigurnom za sve druge
smetaju onim bržim
smetaju i sporijim
ali svi im oproštaju
svi znaju
da im je zakon dozvolio
da se vuku
lijevom stranom života.

Imaš frajere što stalno
voze u trećoj
Tih se čuvaj
Brzi su
Brži od svih
Heroji malih gradova,kvartova
skreću pod ručnom
uzimaju te u krivinama
pretiču u Ravninama
Njihovi su putevi od tranzita do
Tranzita
Njih nema na otvorenim pravcima
A i šta će?
Oni vladaju u okviru sređenih granica
Svojim ženama, poslovima, šefovima
Oni su mange svojim kafanama
Jaču su od svih
Od folksvagena do mercedesa.
Čuvaj se obrtaja tih ljutih mašina
kad se zadržiš u predvorju
nekog malog grada.

Imaš u životu frajere što stalno
voze u četvrtoj
Stari lav u udobnoj lađi
Plovi po cestama svijeta
Jedna ruka na kormilu
druga među nogama mladog parčeta
Zadovoljno osvaja prostranstva
Iskustvom starog vuka
Isprebacivao se taj brzina
Nije on budala
Išao je putem redovnog održavanja
mijenjao ulje i vodu
i slijedio pravila
Kvačilo – prva – gas
Prva četvrtina
Kvačilo – druga – gas
Druga četvrtina
Kvačilo – treća – gas
Treća četvrtina
I onda
još samo jedna i mora da pazi
Ako padne
teško je opet iz prve
zato sa oprezom prebacuje i nada se
Da će izdržati motor, da još ima snage
za par hiljada kilometara
Dovoljno da se prepusti uspjehu
Putevima najboljeg asfalta.

A ti? Koja je tvoja brzina?
A možda si u pravu
Možda je i tako najbolje
Da legneš pod te silne točkove
I pustiš da te smrve.

Duga noć u inostranstvu i četiri čovjeka

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Mon, 09 Nov 2009 20:24:00 +0000

Živim sam već neko vrijeme. Ne sam bez žene ili tako nešto , nego prostorno sam, ja i gajba. Tačnije podrum. Nekih 23 m2 samo za mene. Odvojen wc i tuš, bez sudopera ali sa dobrim grijanjem, 220 e , sve uključeno. Nije loše! Pogled na baštu, lučni svod,krevet na sprat, zelena lampa, fridž, ma sve, namještaj , samoća i gazda što mi izdaje, vrata do vrata. E, to je sranje.
Kuca mi lik skoro svaki dan. Valjda hoće da se druži, šta li već?! Generacija smo, pa konta da mu budem drug. Smješka se lažno i pucketa prstima svakog prvog u mjesecu :“ Markane, kad će leći lova?“ , glupo se cereka govoreći, kao da je neki vic, interna šala između nas, pa slažemo viceve oko mog plaćanja. Ma nemoj. Šta je tu koji k.... smješno. Ja plaćam , a on se gotivi. Baš smo drugari. Ako zakasnim koji dan, opet kuca. Ja se prenemažem, kao uplatio sam, nije još leglo i ta priča, a on , moj veliki drug sve razumije i klima glavom, ali nadodaje:“ pa znaš , nisam to očekivao od tebe, ti si dobar, neki prije tebe su tako, pa sam ih morao otjerati, ali ne ti , ja znam da ti kad bi imao , ti bi .....ovo ono.. „ ; gazda je pun razumijevanja, sve dok nije preko 20 dana.

Sjedim tako u podrumu i mislim. O sebi, planovima, ženama, ljudima, uopšte onako o životu. Mislim i gledam ruske animirane filmove. Rusi imaju dušu. Najveću dušu na svijetu. Nadam se da je neće iskvariti mek donaldsom. To bi poremetilo odnose u svijetu.Ameri protiv rusa. Novac protiv duše. Ako izbrišemo drugo, možemo svi u tri lijepe...

Sjedim tako i iznenada odlučim da se šibnem vani. Imam obaveza mali milion, ali jebi ga, moram da izađem. Moram da kontriram, inače ću nestati. Ionako je za vrijeme svejedno, ono teče, svaka odluka je dobra, jer za vrijeme je svejedno uspio ti ili ne. Idem ja do Denija na koju pivu , a poslije ko zna.

Pivu kupujem kod jermena. Prodaju ljudi sve za euro. Radi ih 50 unutra. Vičem da mi treba piva sa vrata, nisam ni prišao šanku, već dobijam pivu u kesi i veliki osmijeh. 6 eura ,veli mi velika debela, ali simpa jermenka. Plaćam, bez osmijeha, a što bi se jebeno smijao svima što mi pare uzimaju? i odlazim.

Čovijek 1
Pijemo pivo kod njega na gajbi. Čitamo poeziju i diskutujemo. On je hrvat a ja srbin. To je sad bitno, jer čitamo hrvata. Matoš. Dobar pisac, moram da priznam, baš dobar. Od sad se zovem Transliterant Skupih Riječi! Novi nik , nađoh poslije druge pive.Domaćin tuče viski i čita naglas. Povraća svakih 10 minuta u lavor, ali ne odustaje. Čita sve glasnije. Savjetujem ga da odmori malo. Neće! Grozničavo se trese i povraćka mu nadire iz usta, ali je zadržava i nastavlja da čita. Kaže mi da sam dvoličan i pička. Ja se složih i pođoh dalje.

Čovijek 2
Upao sam na srpsku žurku. Nije baš izričito srpska , ali zika je na tu furku. Srećem čovijeka, što ga sudbina donese, sa zadovoljstvom. Hoće da se vrati kući. Pravda se, kao da ga osuđujem, kao da je to greška neka. Znaš ne bi ja , ali stvarno volim, da ne volim, ne bi ja, jok, nikad! Ali eto , srce i to. Pravdati ljubav prema otadžbini?! Pa to je neka nova moda. Jebote, ljudi su ginuli za otadžbinu, pjevali joj naljepše pjesme, umirali u sjeti tuđine, a on, mi, on, eto sad se pravda. Kuda ovaj svijet ide, kad je potrebno opravdanje za prisustvovanje na času. Pa vrati se čovječe, srce ti veli, ne ja.

Čovjek 3
Lik je majmun. Ali pravi. Kako poslije čitanja poezije da se bijem? Kako? Lik me zove vani, da se pofajtamo. Ma ne mogu, neću, ne pada mi na pamet! Potvrđujem njegovo postojanje, ako mu samo dodirnem kožu. Ja ga dodirujem, on postoji, ja ga tučem on živi. E pa neće ići. Okrećem leđa. Ja sam pička? Ma jesam, nema tu filozofije, trebao sam ga odvaliti. Precijenio sam svoju krv. Neću da me boli. Sledeći put kad ga vidim odvaliću ga preko njuške, pa neka tuče. J... mu m.., da mu je j....

Čovijek 4
Pijan do bola. Grli i ljubi. Ne prija mi njegova slina i udaram ga na podu nogama. A sad smiješ , pomislih i prestajem. Nije fer. Mada mi je bilo lijepo.

Žena
Mlada i pijana. Savršeno za odvesti doma. Ali nemam kondoma! Sranje. Kad je upitah ima li ona, pogleda me zabezeknuto i sjede u taksi pokazujući mi srednji prst. Jebiga, radiće desnica i malo interneta.

Ćovijek 5
To sam ja. Pišem pijan , a povraća mi se. Pokušavam da stavim veče u dva A4 lista. Hoće li ići? Ako uspijem skalirati život u pregledne formate, onda ću preko broja stranica , napokon izbrojati runde ovog zajebanog fajta. Ako ne, onda ništa, malo vode , promućkaš zube i idemo dalje.Znam da na kraju samo ja padam, ali vrijedi pokušavati, jer dobra je to borba. Ako ništa drugo, ljudi su kupili karte da gledaju mečeve, a mi ćemo se potruditi da im damo cirkuse!?

Staza divljači

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 04 Nov 2009 16:50:00 +0000

Kiša i hladnoća. Počeo je onaj loši dio godine za mene. Gotovo je sa cirkanjem ispred dragstora ili na nekom ulazu , gotovo je sa preplanulim dječakom u laganoj odjeći što djeli osmjehe i pozitivu nemilice dobrim ljudima oko sebe, taj dječak sa jeseni postaje namćor i negativac ove moje uloge,on sa svakom promjenom doba poprima novo lice, a ovo jesenje je odraslo i puno tuge.
Hladnoća je natjerala Dobri dio mene, da se manifestuje na površini tjela, da napusti dubinu i srž mog bića.To Dobro je natjerano da napravi odbrambeni zid oko mog tjela,da me grije svojom toplotom Dobroga i čuva od gripa i epidemija novih vremenskih uslova. Imuni zid sagrađen od dobrog djela mene, čuva uspješno od vanjskih nasrtaja, ali ostavlja prazan prostor iza sebe u unutrašnjosti, on bez borbe prepusti teren zlu da se digne. Sa jeseni sam zrela jabuka, okrugao i crven s vana, a truo iznutra. Takav sam sa jeseni , zato bježite od mene...

Da idemo u pozorište smo odlučili zajedno. Ona i ja. Moja saputnica već dugi niz godina, koja je navikla na moje uloge,a ovu novu i ove je godine dočekala spremno,obloživši gvožđem svoje hrabro srce, ne dajući da ga izudaram šakama u naletima razjarenog zla. Ona čuva svoje srce čekajući proljeće. Čeka onog divnog mene.

Na vratima pozorišta nas je dočekao Dule, vječiti gospodin i veliki šarmer, uspjevši i ovaj put da me nasmije svojm neposrednošću i kvalitetom svog bića. Dule je pored ulaznog portala iz nekog srpskog perioda secesije, prvi kontakt sa pozorištem kao kulturnom institucijom i on je njen reprezent, onaj dio te institucije zadužen za javnost i preoblikovanje posjetilaca na samom ulazu.On spontano i osmjehom ispravlja naš hod ,elegancijom stavlja kravate i damske šešire, pogledom nam očisti cipele i otjera psovke , ispegla večernje haljine i galantnim pokretima kao čarobnim štapićem, bivše divljake i prostakuše ,spremi za taj kulturni događaj i sad gospodu i dame, usmjeri na svoja mjesta.Onda se Dule lagano povuče,prepustivši nas glumcima da odrade svoj dio, on zaključa vrata pozorišta i da znak da predstava može da počne. Svjetla se gase.

Predstava „Staza Divljači“ je počela...

Scenarij i priča predstave je poprilično naivan i plitak. Tročlana porodica u njemačkoj, otac i majka,maloljetna kći ostaje trudna sa punoljetnim radnikom niže klase, roditelji se protive,negiraju i prijavljuju policiji, momak odlazi u zatvor, mir u porodici, momak se vraća,voli je, ona opet sa njim,voli i ona njega, zatrudni, otac se protivi, otac prepreka za dijete, majka nije, kći smišlja plan za ubistvo, momak pomaže, ubiju ga, ona rađa, dijete umre, majka luda, sve tragedija i za negativce robija... Di end

Međutim....

Predstava počinje buđenjem glumice N.I. Ona se budi na komičan način, pretjerano glumatajući, češe se po tjelu,po glavi, dovodeći jutarnju pospanost do naivnog nivoa, i sve to izaziva osmjeh kod publike, što me na početku posjeti na psa Nana iz filma o Petru Panu od Džoni Dep-a, koji je izazvao isti efekat kod rijetke djece u publici. Glumatanje prezirem, (ko ga je željan , dječije pozorište ima isto tako redovne termine), i osudih ga ispočetka, ali kasnije se zapitah, da možda nije taj komičan način bio neophodan , da se prvi utisak komedije izazvan kod publike produži do željenog dijela predstave, i onda naglo preokrene u crni dio našeg svijeta ostavljajući iskrivljena i zbunjena usta, koja ne znaju da li da se smiju ili da ćute. Kažu da režiseri namjerno prožimaju tragedije , određenom dozom humora, da se uljepša sivilo svakodnevnice.

Međutim taj konstanti humor u predstavi Staza Divljači, je doveo do toga, da scena gdje otac kažnjava kći udarajući je šakama u glavu, izazvala gromoglasan smjeh u publici. Da li su srbi, publika, jednostavno izazvani glumom da se smiju, da li su navikli na udarce u glavu ili da li nijemci previše blago tuku svoju djecu? Mene lično je taj humor spriječio da uživam u tragičnoj polovini predstave i da mi možda koja suza na kraju kane. Kako god.

Glumica se na kraju isproteže i pali kuhinjsko svijetlo. Htio sam da opišem scenografiju kasnije, ali uvidjam da sam primoran to uraditi već sad.

Scenografija

Scenografija je zaista iznenađujuće dobra. Gospodin Vladimir Pavlović je veoma vješto uklopio cijelu tu postavku za malu scenu Narodnog pozorišta. Scena je podijeljena na dva dijela, paralelna sa publikom, unutrašnji (stan) i vanjski (grad) , sa žičanom ogradom razapetom između drvenog rama. Ram i žica. Bravo za dvosmislenost gospodine V.P. Sa jedne strane se dobio efekat prozora, pogleda u stan neke višespratnice, tako da publika ležerno voajeriše kroz zaštitu nekog prozora u život male njemačke porodice. Običan život iza žičanog otvora, neki mali obični ljudi, bračni par sa svojom maloljetnom kćerkom, prepušten bez milosti scenografije našim pohlepnim očima. Ali isto tako, sa druge strane, ta zaštita prozora, ta čelična žica, obična i tanka, remeti nam jasan pogled, jer iako širina rama omogućuje nesmetan pregled cijele postavke, sitni žičani kvadrati, njih stotine,između nas i tuđeg stana, sjeku nam sliku, dajući pokretima glumaca, neku drugu dimenziju, kao da lebde između namjerne usporenosti (slow motion) i puzli od kojih su njihova bića sastavljena. Kao sjene...

Ova luda žica, krije otvarajući taj jednostavno namješten stan , krevet , kuhinja, trpezarijski sto, imaginarna soba i wc. I stan kao i žica nam donesi mnogo toga. Opet me je iznenadio gospodin V.P. ,ovaj put svojim poznavanjem poslijeratne njemačke. Najviše me iznenadi wc – školjka. Nesakrivena i konstantna na sceni, kao i u životima njemaca. Odmah me je podsjetila na Žizeka, kad priča o formi wc -školjke u nijemaca i njihovim okretanjem za svojim izmetom radi utvrđivanja zdravosti.Srbi samo puste vodu,ne okećući se. Higijena zdrave njemačke familije bila je važnija od prevare.

Tu je i televizor. Tu su i dobro poznati razni njemački proizvodi, Made in Germany, usisivač, ručni aparat za savršenu frizuru domaćice, električni šporet i neonska svijetla. Sve je to skladno upotpunjuje doživljaj jednog jednostavnog stana, jedne srednjestojeće porodice.
A ona žica, kad se ugasi svjetlo u stanu (sa one strane) , transformiše se u žicu sa ove strane, u fabriku za piliće, u ogradu mosta odlične za samoubistvo, banhofe, u mračna i prljava , napuštena mjesta industrijske fabrike. Dolazi do izražaja njena zarđalost i prljavština, ta njena vanjština naše spoljašnjosti,njena urbanost i funkcija ograđivanja mladih ljudi od topline doma.Kroz nju se ne može, ako nemaš ključ za razbijanje. A eto , mi kupismo karte.

Predstava je podijeljena vješto kratke sekvence,od po nekih 3-4 minute,sekvenca, mrak, sekvenca, mrak, brzo sagledavanje jedne obične priče, kao treptanje oka, sa svakim dizanjem kapka nova scena tuđeg života. Režiser nas je pretvorio u duple posmatrače. A mladi umjetnik Zoran Vujić , je veoma dobro udarao po loncima, dajući neku živu, divlju melodiju tužnom životu.

Nataša Ivančević - Hilda
Dakle , glumica se isprotezala i počela da sprema doručak za dijete , tiho pričajući (brojeći) u sebi, ali dovoljno glasno da se njen voljeni mužić probudi. On isto tako glumata, prekorevajući je riječima i pokretima, navlačenje deke preko glave,dubljenjem na istoj , itd. pa se konačno budi.
Ako pređem preko glumatanja, glumica Nataša Ivančević, Hilda u predstavi je odradila dobar posao.

Odlično je skinula domaćicu , ženu iza svog muža, taj kamen u kući , nju (meso) što je zaslužna za čistoću košulje njega (Duše). Ona je žena i majka iz priručnika za dobre domaćice (Das Handbuch fuer die gute Frau), ona majka iz perioda bidemajera, kad se budi njemačka svijest o toplini kuće između četiri zida. Dobra majka i voljena žena. Ne, prije, Voljena žena i dobra majka, bitno je naglastiti da je muškarac ispred svega. Sprema doručak dijetetu, ne teži za svakodnevnim seksom, čisti,pere i pegla, potvrđuje muževe riječi i negira dijetove nestašluke.Ona ne riješava probleme, ona ih ne razumije, pravda se nekim drugim vremenom, a i zašto bi, kad ima njega muškarčinu pored sebe. Ljuta je na kći samo jer ljuti oca, ne zbog nekog moralnog ili društvenog razloga. Majka sama uživa u blagodatima božijih sinova, pa kako kćeri da uskrati takvu jednu sočnu voćku?

Kad na kraju osjeti (ili ga je vidjela kako umire) da joj je muž mrtav, ona prestaje da postoji , ali ne galami na djete, ona krivi sebe, njen je neuspjeh smrt muža. Ona je išla za njim na njegov zadnji sastanak sa kćerkom.

Aleksandar Stojković muž – Ervin

Glumčina nema šta. Samo ta njegova sigurnost u sebe,omete ga da odglumi povređenog oca na najbolji način. Očito je da se osjeća njegova nadmoć na sceni, ali isto tako primjetan je neki vid kolegijalnosti, dok pušta mlađe generacije da se dokažu.Nije mi jasna njegova težnja za špedicijom,da li je neki vid slobode kretanja,bijeg od porodice?, isto tako me je razočaralo, ne dovoljno isticanje Ervinovog okretanja ka nacističkim idejama. Kao da je tema načeta nekad daleko,na prvim probama, ali se zadrži samo u pojedinim rečenicama radi ispunjenja nekog drugog cilja. To okretanje nacionalizmu u najtežim trenucima života, je tako blisko nama, našem narodu, prostoru , publicu, možda čak i jedino od cijele priče nešto blisko. Primjetan je i nedovoljan jaz u godinama između mlade glumice Anje Stanić i njega, pa je nekako u scenama ( ponajviše u sceni gdje ona u kariranoj suknjici i bjelim dokoljenkama diže noge ispred njegovog lica,trudeći da razvedri namrgođenog oca) titrao svo vrijeme erotski naboj. Ja lično očekivah , da pljusne onu supu od pod i da uzme na stolu, svoju ne-više –tako- čednu kći. Ali nije. Možda su to moji neki lični problemi ;) Isto tako da je uzeo, opravdao bi se finalni pogodak u njegova prsa. Kći iz puške gađa oca.

Anja Stanić – Hani

Iskren da sam, moje oči svo vrijeme bijaše uprte u mladu glumicu. Aplauz Anja, aplauz. Ovo nije predstava za pamćenje , ali tvoja uloga jeste.
Uživao sam u toj igri emocija na njenom neiskusnom licu. Kad roditelji budiše svoju voljenu kćerku na izađe na scenu, očekivao sam jednu ( da je ne imenujem) glumicu, ali izađe Anja. Ona jogunasta neće da doručkuje, kinji oca da je vozi u školu, nervira majku , oblači svoju suknjicu i dokoljenke, nabaci veliki braon torbak i ode. Hani1.
Sledeća scena, Hani2, vragolasto obtrčava oko 19-godišnjeg mangupa zavrnutih rukava, Franca. On je isto tako vragolasto nabija u ugao , sa ove strane žice, i odnosi joj u kratkim gologuzim trzajima nevinost. Taj gubitak čednosti, navukao je prvu sjenu na njeno lice.Hani3. Odigrala je prvi korak, plesa iza-glume, onog trećeg, što nije riječ, ni pokret, čak ni mimika, to je onaj korak što čupa parčiće duše glumici i njenoj ulozi. Taj ples po licu i očima, muzikalno kidanje duše, nastavlja se sa svakom kratkom scenom , tim našim prisiljenim treptajima oka, ona navlači na sebe , godine, iskustvo, povrede, moralne dvojbe, pleše iz dijeteta, curice u ženu,iz naduvane lepkom klošarke u maminu kći, trza se gore-dole,tamo – vamo, eksplodirajući na kraju tog mučeničkog plesa u proračunatog očeubicu. Tikovima na svom licu ,tikom zadnjeg našeg treptaja, ona se gubi negdje u sebe, ludi dovoljno da se spasi od bolne realnosti.

Hani1,Hani2,Hani3,Hani4.......Hani-x . Sve nam je te osobe tako uvjerljivo odigrala mlada glumica Anja Stanić.

Čitava priča Staze Divljači jeste o njoj. Izgubljenom Petru Panu, protjeranom iz Nedođije. Njeno ubistvo je opravdano. Ona nije znala drugačije, ona se sama učila. Otjerana od zagrljaja porodice, zbog moralnih i društvenih pravila, primorana da uzme uzde života u svoje ruke, zbog nesposobnosti partnera, morala je da ga ubije. Što je neko nije posavjetovao? Svi guraše tu radoznalu djevojčicu tamo negdje , u nepisana pravila sistema, iako je po prvi put zavoljela,ona je morala znati, iako je postajala majka, nije smjela voljeti. Ona je razjarena zvjer što se bori za svoje dijete, a neprijatelj dolazi. Njen otac , već odavno nije njen rod, već dušmanin.

Ubacili su u priču lijepak, pljugu i alkohol. Nisu trebali! Nepotrebno je. Skreće pažnju sa unutrašnjeg razdora, praveći od mladog para neke buntovnike, što se samo grijehu podaju.Otac je ubeđuje da je to seksualnost, ali zar se ne sjećaju sve žene sa čežnjom prve ljubavi? I naše je žene neko otrgnuo od onog Prvog, onog prije nas, ali Hani se nije dala. Ubacivanjem poroka u njeno mlado tijelo, stvara se neka lažna pouka za dobre očeve i majke, da djeca ako puše i piju, ona i puške nosaju. Bezveze.

Zlatan Petrović – Franz

Šta reći nego da je dopustio da Anja Stanić nesmetano dostigne vrhunac. Što nije malo!

Filip Grinvald režiser

Priču nazvah plitkom, ali ne predstavu.
Predstava je rekao bih spašena, neka sa razlogom, zaboravljena priča. Možda ne sa razlogom u njemačkoj ili nekoj drugoj evropskoj literaturi, ali na našim prostorima svakako. Kaže režiser da je predstava tragična. Tragična za koga?Za nijemce. Ima li razlike u poimanju tragičnog? Upitah se sad!

Da ne dubim i ne odlutam u metafizičke konkluzije, biću slobodan da zaključim da ima. Mi živimo na trusnom područiju ,sa konkretnim problemima, sa svježim mirisom krvi u bliskoj istoriji, sa razdorom među narodima, religijama , jezicima, porast kriminala i korupcije, nejasni stranački sistemi,razuzdani političari, narkomanija i alkoholizam, iskorištavanje žena i maloljetne djece, ta ista pedofilija kod nas je u mjeri austrijskog fricla, a kamoli njemačkog Franca, mislim, gospodine F.G. imamo mi sve to, nije bilo potrebno njuškati po šezdesetima neke daleke nam države, dovoljan je jedan udisaj ustajalog domaćeg vazduha , pa eto materijala za naredne tri sezone.

Uloga pozorišta u društvu jeste kulturološka i obrazovna. Ali takođe je i prosvetiteljska. Pozorište je umjetnost i kao takvo treba da mijenja društvo, da ga preoblikuje i da mu ukazuje na njegove mane, pa kako je skoro (po ko zna koji put i po ko zna koja interpetacija) „gospođa Ministarka“ utanačila nazovimo učmalost društva, zar nije sledeća predstava trebala da ga sječe?
Jeste trebala je, a ne da bježi u daleke evropske svijetove i tuđe priče. Pa onda i nije zbunjujući mršavi aplauz banjalučke publike, jer upitašmo se na kraju svi:“ Zar je to tragično?“

Narodno pozoriste RS, Banja Luka subota 24.10.2010

Iskovane sudbine

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Mon, 28 Sep 2009 23:04:00 +0000

Upoznaš ženu,ona upozna tebe
Divna je
Pustiš vrijeme da prođe
Neke bodeže njenih usta
Da liječi
Pustiš zaborav da preuzme
Bolu nesuglasice da pomogne
Puštaš i čekaš
Pušta i ona
I čekate
I čekate
I smijete se
Volite
Otvorite oči
Kad ono pushing
Neobrađeni stari čelik za kovanje
upališ vatru i počneš da kuješ
tražiš formu
sličnu svojoj
da se puzle slože.
Ona vrela, pa ti ne da uvijek
Prejako udaraš pa se izmakne,
Na drugu stranu ode
Tu ti zažmiriš pa sebe odvališ
Sve za jedinstvo dve buduće skulpture
Založiš sad veću vatru
Finalni potez da izvedeš
Srce da joj oblikuješ
I svoje
Sve za jedinstvo dve buduće statue
Onda kad ti se svidi
Nova forma od starog
Materijala
Uzmeš četkicu,šmirgl papir
Pa šmirglaš, šmirglaš
Poliraš i obrišeš
Sve za sjaj tvoga djela
Prineseš je sebi
Savršeno
Leži ko podmazano
jing i jang,jeftini 2D naspram vas dvoje
Onda se izložite,
Napolju , u gradu
U parku, pred roditeljima,
Njenim i tvojim,
U krevetu, bez i sa polir pastom
Pa se divite,
Kako ste tako sretni?
Mora da si polirao dobro
Ili je ona?
Što nisu drugi tako?
Kasnije, pravite nove forme
Nove skulpture
skulpturice male
Po vašem obličju,
Tešete,Deljate, razne metode
Onda izlažete i njih
Svoja prva umjetnička djela
Svoje genijalce
Komšijama, tetkama, strinama
Šaljete ih na školovanja,
Da i drugi malo rade na njima,
Sebe zapostavljate,
Koji umjetnik nosi čiste hlače?
Vaše skulpture sijaju
Odlaze u svjetske galerije,
Pa vam pričaju viceve i fazone
Kakva je publika na stranim jezicima
Tamo preko kućnog praga
Vi ponosno mazite mramorne unuke
Možda se neko sjeti retro mode?
Pomišljate , pa se malo i i vi dotjerate
Za finalnu izložbu.
Odvešće vas,vi se isprva nećkate,
Ali ipak odete,
Jer aplauz je sladak
Pred umiranje.

Nove bjele cipele

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 16 Sep 2009 14:32:00 +0000

Popnite se na me, i jašite! jer to su ledja jakog konja. Bar za sad.

Imam nove bijele cipele. Marke- Poljubac ludjaka! Dobre su to cipele. Meka koža, fine šare, sa čistim malo zaokruženim prednjim djelom. Kad hodam , čuje se zvuk jakog đona i štikle od 1,5 cm. Volim taj zvuk, ide ispred mene, kao sluga što me najavljuje,kao da pjeva ,cipele vi ste moje sluge, melodija mog hoda, što drugima nagovještavate ulazak svog gospodara.
Imam i novo odjelo, čisto i mirisno. Laneno, sa cigaret hlačama, na kojima namjerno čuvam peglu,koje sam isto tako, možda iz čiste taštine, skratio da ističu nove bjele cipele, da se slože dve nove drugarice. Hlače i cipele. sve što mi treba za pogled u oči.
Našao sam i novu gajbu. U podrumu zgrade sa početka 2o vjeka. Nadjoh je lako.Preko agencije za nekretnine. Debelim igrač nekretnina,sretno nasmijani monoklaš, ponosni vlasnik više stanova,me je cekao ispred hrastovih vrata. Kvaka sa glavom lava. Otvorio mi je vrata, i zamolio da uđem u predvorje, krajnje ljubazno. Moje nove bjele cipele kupiše malo osmjeha. Predvorje sa balustradama, korintskim ornamentima, glavama andjela i francuska osloboditeljica Marijana ugravirana u staklo od nekih drugih vrata. Marijana je jela narandže i prosvetiteljstvo oštro u pobjede vodila..
Debeli mi pokaza stepenice ka dole i pusti me prvog. U podrumima niko ne okreće leđa drugome. 35 stepenika. Otključao je i uđosmo.Visoki plafon, i to pravo visoki, od nekih 4,5 m, sa lučnim svodom. Zidovi 50 cm debeli u bjelo okrečeni , malo luksuza od onih ulaznih vrata i meni se dalo. Dobar prostor, nekih dvadesetak metara kvadratnih, ali je krevet na sprat, pa prostor ispod njega ostaje prazan i mojoj maštovitosti se predaje.Odvojen WC. U stvari nije podrum, više suteren iz "bele epoque",sa strane ulice je podrum,a sa druge , stan samo metar spušten od unutrašnjeg dvorišta, očuvanih habsburških vrtova, iz vremena kad su gradovi bili prenatrpani, pa se svi slojevi društva guraše po istim kućama sa unutrašnjim dvorištima. Kuće su djeljene tako da prvi sprat ide za bogate, najbolja svjetlost i nema vlage, sprat više za imućne samce, a potkrovlje za golu sirotinju.Podrumi za još veću. I eto mene. Marijana je samo ugravirana , a habsburgovci u sjenci. istorijo otvaram oči i vidim te.
Sam u bjelom podrumu, metar ispod zemlje, vlaga, mrak i hladnoća. Trebaju mi ljudi. Okrenuo sam neke brojeve, skuvao pun lonac bjelog prebranca sa kobasicom, kupio jeftine pive i otvorio vrata prvom gostu. Ubrzo su i drugi došli. Lagana muzika, pijanstvo i stranci metar ispod zemlje. Kad bih se ubijao, pustio bih masu na sebe. Da me zgazi.
Među gomilom isiljenih lica, izdvajao se jedan mališan, zalizane kose na stranu u kariranom džemperu. Nekako se uspjeo sakriti i neopaženo igrati u onom slobodnom ćošku ispod kreveta, sa mojim čarapama. Očigledno je imao plan da ih izmješa, da me zbuni, da mi ispretura sigurno postavljena pravila slaganja.
-Šta radiš to? , povikah, unjevši mu se naglo u lice.
-Slažem ti čarape! Tvoje bjele cipele, moraju da imaju kontrast.Moraš da ih uskladiš sa protivrečnostima okoline.
-Fino, fino, ali meni šarenilo smeta, tjera me na povraćanje.Budem malaksav i blijed, ako se na moje tjelo nanese čak minimalna doza šarenila.Volim bjelo na bjelo.Ili crno na crno.To mi ne škodi.
-Malaksavost ti je od cuge.
-Hehe,hehe.Ti si mali saljivdzija!
-A i kakav ti to život živiš, kad ne daš očima da se naviknu na boje leptira, suncokretov cvijet umalterisan u ciglu, ljudske noge kao vodovode?
-Razvio sam ličnu estetiku, ne težim više lijepom,umara me.
-Ali ti si arhitekta, moraš da se prilagođavaš, svijet se mijenja, percepcija estetskog nije konstanta.
-Zabluda! Estetika je propaganda. Ona je trend i zavisi od količine uloženog novca. Ljepota jeste konstanta. Vječna. Odvojena od profita.Od ljudskog pogleda. Samo duša je pojmi.
-kako je naći? Gledati kroz prste jedne ruke!?
-hehe,hehe. Možda...Možda pak, ako spoznaš sebe.
-To je nemoguće. Spoznati sebe je uzaludna borba!
-Zar su to riječi jednog mališana? Šta te vuče naprijed ako negiraš svoju različitost?
-Ljubav prema mojoj mami. Seki i tati. Babi i djedu. Jeleni iz razreda. Učiteljici. Čika Peri. Teta Nadi. Mom malo lesiju. Sekinom hrčku. Mojim klikerima. Treninzima iz karatea. Žicama od gitare. Vuče me da bude malo veći. Možda tako kao ti. Meni je to ok!A, da li je tebi dovoljno?
-Imam i ja majku!
-Sto je onda zanemarujes, ganjajuci imaginarnog sebe? spoznaja sebe je isto kao i tvoja estetika, propaganda, ne znam čija, ali znam da postavljamo uvijek nove granice, uvijek nove, krug obnavljanja,znam da je nemoguće pobjediti onaj glas što čujem pred spavanje. Znaš onaj glas, ono drugo ti, što čuješ kad zatvoriš oči, njegove su misli tvoje, ali ih ne kontrolišeš.
-Ja ga više ne čujem.Ali ga se sjećam.
- Ti si ga zaboravio.
-Možda, ide to sa godinama. Upoznamo sebe? ; našalih se malo.
-To je nemoguće. Ti si onaj mali podanik drustvenih poimanja -Sustina Zivota,Vjecna Ljepota,Spoznaja Sebe itd.. Sustina je dodir vlaznih usana i nista vise.
Ti se spoznajes, eh, pa ti se navikavaš na sebe;zajapuri se moj mali sagovornik, ne povisujući ton ni za oktavu. Jednaki mladi ton zaboravljenog de-tinjstva. - Ti si se navikao , uobličio i samo si lijen , a i malo te je strah da se klešeš.Bojiš se promjene suštine, koja kila gore dole, ne smeta formi što je okružuje. Moras da se kleses, a ne da spoznajes.Evo ja ću sad da skočim na glavu.
I stvarno, prije nego što je izgovorio te riječi, baci se napravivši salto preko glave i povrijedivši arkadu od nogu kreveta. Krv je potekla. Plakao je.Mirno i ponosno na svoj podvig.
-I šta? Isplačem se i idem dalje. Boli ali znam da će proći. Jer sve je to igra. Bolna ali draga. Ti si je pretvorio u život , pa te svaka povreda plaši, krv te užasava. Ti si egoista, jer si precjenio svoju krv, jer misliš da je vrijednija od stečenog iskustva. I vi stariji se igrate. Igrate se života.
-Ko si ti?
-Ko sam ja?
-Da, ko si ti? Ko si ti?
Vrištao sam to pitanje, namjenjeno dječaku sklupčanom u ugao sobe, bjelog podruma, skrivenog u mraku ispod kreveta, na metar od zemlje.Razbacane čarape oko mene prekrile su parket, kao bojene gliste u trci mokre šume, bježale su od mojih ruku, vrtile se u krug, i pjevale u ritmu zvona sa crkve, kapljice lavaboa su pljeskale i tražile još tog plesa, te igre mojih čarapa. Vrištao sam.Bosonog i sam.
Na šporetu se krčkao pasulj i kipjela je kafa. Igrač nekretnina me je ostavio samog sa ključevima od mog podruma.
Žurka počinje za sat vremena.Doći će ljudi.
Ja imam nove cipele, hlače, novu sobu i vraćeno drugo Ja.Umjesto zvona, čuo se aplauz vjekova.

Svijet oko tebe,Jovane

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Thu, 03 Sep 2009 12:12:00 +0000

Sjediš i blejiš
Na ulazu
Blejiš jer voliš
Sjediš jer si umoran
Al,eto drugima smetaš
Svi imaju savjete ,prijedloge i konstrukcije
Za tebe!
Svi imaju neke slike i vizije
Šta si mogao,gdje bi sad bio,da si bio
Svi seru
Za tebe!
Svi ti govore ustani i trgni se,nadji posao
To je bolje
Za tebe!
Svi te omaložavaju pljuju i grde
Ali čak i to rade
Za tebe!
A ti samo hoćeš da
Sjediš i blejiš
Na ulazu
jer to voliš
Jovane.

Posjedovanje kao vječna pošast i Arhitekta kao oruđe Razaranja

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 02 Sep 2009 17:51:00 +0000

Molim te Bože ,što si na nebesima, neka se sveti ime tvoje, neka bude volja tvoja na nebu i malo ispod njega, da nam daš malo drugog nivoa, da postavimo ppočetne lajere na plus-minus 3000m, da gradimo leteće gradove. Čardake ni na nebu ni na zemlji.Negdje u sredini. U ime dole, sredine i gore. Neka bude volja tvoja...Amin.

Posjedovanje kao vječna pošast.

Moja zemlja!Tvoja zemlja!MOje drvo!Tvoja bašta!Međa.Kuća.Zgrada. Nadgrobni spomenik.Crkva.Parking.

Jedini Bog koji nam je dostupan,vidljiv, tu na dohvat ruke, jeste Boginja Zemlja. Religijski neovisna, paganski postojana.

Nju pojmimo svakodnevno, njene ljepote nas ispunjavaše od prvog dana postojanja, ona nam je tako-reći pod nogama. Za parče te 24 sata ukazane Boginje borili smo se vjekovima. Za ono "svoje",dio nje, ubijali smo. Sad imamo pare, pa kupujemo, gradimo i ogradjujemo. Zašto ne imati dio, samog božanstva????

Kad se čovječanstvo raširi po ograđenoj kvadraturi zemlje u toj mjeri, da se nema više šta za koga ograditi,graditi,ništa srušiti, naša božica će biti osvojena. Osvajači ljudi,koriste kao oružije visoko-nisko rangirane Arhitekte. Estetsko osvajanje Boga.

Arhitekta je ona mala budala, što misli estetikom , opravdati osvajački rat. Arhitekta je cinični pijun, velikih kraljeva. Nisu kraljevi krivi za razbijene zidine starovjekovnih gradova, katapult je krivac. KO je kamenje slao, za ruševine nebitno, kamenje ne razumije više ciljeve.Grad je srušen.Krivim kamen i katapult.Napadač je imao proviđenje. Katapul je samo oruđe u borbi za nešto. Arhitekta je kriv,on je lud i neopravdan, što ne uviđa tu svoju uzaludnost, što se nada da stvara, remek djela, dok samo pomaže u glupačkom cilju konačnog osvajanja.

Čovijek :Zemlja - 1:0

Arhitektonski stilovi, praćeni istorijom, ili kako Tafuri kaže, vještački stvarani da bi ispunili, svrhu i želje i ideologije trenutnih vlastodržaca, takvi stilovi su samo arhitektino lično opravdanje,tj. njegovo saginjanje glave pred Velikom Istinom. Jer Arhitekta zna, vječnu istinu, dalju od malog života. A to je :

Koga boli kurac šta ti gradiš?SAmo mi to napravi!!!!!

Arhitekta samo nanosi smeće čovječanstva, on je oruđe, u finalizaciji primarne ideje, konačnom osvajanju zemlje. Majke Zemlje, Boginje Zemlje, Žive, Telus, Karere, kako god...

Sposobnost arhitekte , da isplanira, organizuje i sprovede, komplikovane građevinske radove, koje obuhvataju zahtjevne projekte od piramida, Panteona do vještačkih ostrva Dubajija, više je cjenjena, plaćena (I taj Arhitekta kao oruđe -goriva je željan), nego sva njegova estetska upiranja. Estetika i forma padaju u vodu pred čvrstinom dobrog materijala. Dobar materijal se gubi u statički vječnoj konstrukciji. Vječne konstrukcije grade monumente i oltare trenutnoj ideologiji. Sve ideologije vjerne prvobitnoj nakani. OSVAJANJE.

Ako je tako, zapitaćemo se, zašto onda ne gradimo što jednostavnije, da brže cilju stignemo?Zašto se ne trudimo, svjesni svoje nakane, da je što prije sprovedemo?

I gradimo. Sjetimo se veličanja Bogova i ornamentike grčkih hramova. Vrijeme izvodjenja radova je igralo svoju ulogu u usporavanju Velike Nakane. Sjetimo se , takođe, srednjeg vjeka i nepobitne sveobuhvatne ljubavi naše prema Bogu na "Nebesima", dok Boginja Zemlja gubi na kvadratima i monumentima, ali opet ornamentika usporava. Veličaj Boga stremeći nebu,šireći se po dnu. Čovijek kao centar svijeta. Njegova stremljenja, Vječitim poredkom opravdana. Stremi i osvajaj. Tamo poslije Dekarta i "Ipak se okreće" se malo zbuni čovječanstvo. Ko je sad centar? Pa naravno, Boginja Zemlja, još vrednije parče na tržištu. A onda dodje industrijska revolucija, zameni se Apsolutista, ON, sa tako bliskim Ja, ili Mi, svejedno u pitanju su ljudi, pa Adolf Los, što ubrza proces osvajanja direktnom borbom protiv ornamenta (Ornamenten und Verbrechen), pa sva ekipa te famozne Moderne, gdje brzina i isplativost gradjenja, zameniše slavljenje nekog božanstva. Krenulo se bržim koracima. Čovjek ne mari za Boga.Ubrzava.

Prefabrikacija. Skeletni sistem.Stub i ploča. Širina ulica, potpomognuta brzim kolima. Visina i širina. !Samo reci kad i gdje? Pusti meni ostalo sve": reče Arhitekta!

Korbuzijerov Modulor, kojim je pokušao uvidivši cilj, naravno prije toga napravivši grešku , da uspori cijeli proces, uvodi mjere, praveći skromnog čovjeka.183 cm svima dostatna. Modulora trebaju da veličaju sve organizacije za zaštitu okoline. Da se njega pita, živjeli bi u kontejnerima 4x4 m.

Čak i cvikerašov "Plan Voisin", pokušava, zanemarivši na prvi-pogled-megalomaniju, da uštedi zelenila,dragocjenog Božičinog tjela, smještajući ljude vertilkalno, grupišući veliku broj na mali gaz betona. ---Gaz je otisak građevine---

Ne samo slavni cvikeraš nego i drugi pokušavaju da pobjede iskonsku žeđ..Less is more. Manje je više. Slavna rečenica, još slavnijeg Miesa, čija je značenje svakom laiku jasno, rečenica koja upire prstom na pohlepu čovjeka aka. Čovječanstva. Stanimo. Stanimo. Stanimo sa pohlepom i megalomanijom, ima mjesta za sve. Ne samo to, pokušava da razbije barijere između vanjskog i unutrašnjeg. Spajanje umjesto Osvanjanje. Pa prvobitni pojam "Organska Arhitektura", koju F.L.W. proklamuje, težeći jedinstvu Arhitekture i Nature. :)

Onda se nađe umišljeni Arhitekta nekog novog,novijeg "ovog" doba i odvali savršeni idiotizam. Manje je samo manje. Tooo, care, ne suzdržavam se da vičem, to care, daj podršku za građenje precizno isplaniranog smeća. Daj podršku prestižu i luksuzu. Opali signalni metak za start nadmetanja. Veće smeće, više para. Malo forme i eto gotive. Materijal kao ornament. Iskrivljena forma kao veličanje nove ideologije "Dinamizma". Kretanje! Ali kuda?

Vrtoglavi rast svega, neuhvatljiva stremljenja, nemogućnost pojašnjenja, haos kao savršeno mjesto za rađanje dječice Betona, Aluminijuma, Titanijuma, Kamena, Stakla i ogromne količine šuta.

Izađite sad istoričari arhitekture na megdan pa objasnite šta se ovo dešava. Smjestite ovu tkz. "Brend" arhitekturu u neku epohu, stil, pravac,neki đavo, dajte vremena da nam Božica barem odspava, jer Arhitekte su se razuzdale. Grade svojevoljno i bez pitanja.

A šta je opasnije od otkočenog pištolja?

Pištolj što sam puca!

Molim te Bože ,što si na nebesima, neka se sveti ime tvoje, neka bude volja tvoja na nebu i malo ispod njega, da nam daš malo drugog nivoa, da postavimo prvi nivo na plus-minus 3000m, da gradimo leteće gradove. Čardake ni na nebu ni na zemlji.Negdje u sredini. U ime dole, sredine i gore. Neka bude...Amin.

PS:Eh kad bi to bilo, osvajanje bi se produžilo na unuke mojih unuka, a za dalje, ko ga jebe, kriviti neće mene.

Homo creative vs. Homo collector

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 02 Sep 2009 15:59:00 +0000

Skupljači informacija

Boli me vaš ponos zbog nakupljenih informacija, kako rastete, kako vam se oči zacakle i obrazi zajapure sa svakom izovorenom informacijom.Rastete u svojoj prepotenciji, hvaleći svoje postojanje. Dogmine sluge postajete. Skupljate ih , pretvarajući bit čovjeka u kompjuter, a kompjuter veličate sa svakim novim kapacitetom hard diska. Vaša bolesna sujeta što se nada da ćete poslije umiranja postati informacija vrijedna pamćenja , tjera vas da se testirate, da mozak primoravate na pamćenje slika koje vam se serviraju svakodnevno. Ne birate način i odašiljač informacija, validnost informacija vas ne interesujete, idete samo na broj. Istina, upornom vježbom, kao i atletičar, širite kapacitet mozga, ali samo u fizičkom smislu, duhovni je nepotreban i on je nepotrebna informacija, širite svoje kapacitete , svog ograničenog hard diska, zarad egzaktne činjenice. Zašto?
Trudite se da spoznate. Bravo! Zaista, bez najmanje doze cinizma, ja vam čestitam,jer ljubav prema istini osobina je za gromki aplauz čovječanstva. Ali kakak svijet vi to spoznajete,vi skupljači informacija sa površine polja iluzije. Skupljajući vi potvrđujete postojeće stanje. Vi ne objašnjavate ni sebi niti drugima, vi samo potvrđujete zapisano i izrečeno. Vi se igrači prošlosti.Potvrđujete život prošlosti, dok budućnost i sadašnjost neuhvatljiva ostaje. Svaka informacija vama prispjela, nije svježa, kasni, dovoljno da vam potvrdi uzaludnost vašeg posla, jer vi je ne stvarate , samo primate, ah barem da je tako, radio prijemnik je barem posrednik između odašiljača i primaoca, što mu daje prednost od par koraka u trci za spoznajom života. Istoriju, geografiju, tehniku, obožavate, jer one su te što vam najlakše omogućuju da stečeno znanje primjenite, u razgovoru, na poslu, pri šarmiranju djevojke, bilo kad , bilo gdje, tad se otvarate, pa udri po nakupljenom sjenu bespotrebne livade.
Ima li preporuka za vas Skupljači Informacija?
Teško da odustanete lako od svog već podsvjesnog posla, koji vam istinu i tako dobro ide, pa još ako dobijate potvrdu drušva, makar jedne osobe (majka,djevojka ili neko drugi vama blizak), onda je zasigurno još teže, jer ste stvorili sliku savršenog sebe, Maestra sakupljanja, a teško je sa najboljima od "nas". U svom procesu skupljanja, probajte da pravite, brdo, kao kula od karata, gdje je svaka karta informacija, pa uz marljiv (nemarljiv), precizan (neprecizan) rad, slažite kulu.
Broj redova i kolona, neka vam je proizvoljan, to se zove kreativnost izbora, dužina slaganja = skupljanja takođe irelevantna , samo prekid prije umiranja bio bi poželjan, u suprotnom se opet vraćate na običnog skupljača, toplo preporučujem više prekida u toku godine, više različitih kula, zbog igre i zbog uživanja u moći pojedinca, shvatićete kad krenete sa prvom kartom. Skupljajte informacije - karte, pravite kule - prividne spoznaje, pa zastanite, pogledajte preko te kule i videćete da je skupljanje za budale.
Homo creative

Šta ćete tačno da ugledate, ne znam, jer ljepota individualnog duha neizreciva je. Duh zlatni krila si ti. Polje raspjevanih Andjela Vi!
Šta ćete da ugledate, ne znam, ali mogu vam pokušati objasniti razliku između skupljanja informacija (Čovjek skupljač - Homo Collecter) i prelaženja preko ličnih naskupina (Kreativni Čovjek - Homo creative). Skupljajući vi potvrđujete postojeće stanje, vi potvrđujete nametnuta pravila, one zakone što vas bole i što vam jarmove oko vrata stavljaju, vi njih možda negirate, možda ih psujete ili im prijetite da ih se odričete sa nekim od oružija Riječ,Otkaz,Metak,Samoubistvo,Revolucija, kako god, vi ih veličate i slavite, jer se šepurite okolo njihovim vijestima, spoznajom njihovog postojanja. Vi ste samo posmatrač napisanog, u najboljem slučaju ste paparaco života, snimate direktno postojeće stanje, pa šaljete slike na gledaoce. Slično je televiziji. Igra, prenos,publika. Igrati nećete nikada. Ne zato što ste osakaćeni, rođeni pod pogrešnim okolnostima, nivo inteligencije vam ne dozvoljava, je jer ima jačih, nego jer potvrđujete smisao svog stanja, slaveći servirane vam slike u glavi. Najčešće slike su kod šire mase, lista top ten traženje na jahu ili gugl, jer internet je postao livada informacija, dobre i obilne ispaše, pa vam priča dok ležerno pasete priču o neminovnosti onog SADA, i vašoj nemogućnosti da utičete na ono SUTRA, isto tako internet zna da ste vi samo JUČE.
Kreativni čovjek isto skuplja. Koliko mu treba. Takođe izvori su često isti, tako da i on sluša muziku, surfa na netu, gleda televiziju, ide u pozorište, u kino, posmatra ljude, i on čita natpise na šamponima , pije italijansku kafu (jer voli), vozi motor ili ide pješke. Ni Homo Cretive ne ostaje po strani. Razlike u stvari nema. NIje to onaj što u vodu decenijama zuri, pa na kraju istinu na poklon dobije. Nije. Negiranje postojanja informacija i života nije riješenje. Kreativni čovjek isto skuplja, ali na kraju lupa. Razbija informacije na sitne komadiće, pa od brzih slika, slaže svoju cjelinu. On može od pročitane rečenice, da razvije filozofiju, on od leta ptice pravi arhitekturu, on od majčine sise stvara edipovce (sjetimo se slavnih Homo creative) , on nam kaže da ne treba roniti u dubinu da bi se spoznala voda, dovoljna je kap ili pljesak po površini ( još slavniji) , on smije da zaključi , jer se ne boji. Ne boji se greške i banalnosti zaključka, jer zna da nema pravila, jer ih nije potvrdio. Zaključuje ali ne potvrđuje. Živi na hipotezi. Zaključuje ali ne potvrđuje. Homo creative ne potvrđuje ni sebe, a kamoli drugoga. Čak ni Boga.

Biću bezobrazan i patetičan, kontradiktoran i sam sebe negirati, otkrivajući vam svoju spoznaju od neki dan. Karte sam slagao tri sata. Evo još jedna informacija, zaplješćimo joj.
-Svoje želje orijentišite prema svojim mogućnostima.
-Volite svoje bližnje.
-Pogledajte oko sebe, možda ima Nečega.
-Ne težite nečemu što ne razumijete.
-Ne želite zlato ako nemate gdje da ga utopite.

I malo indukcije za kraj:
Bred Pit ima malu kitu. Moja je mala. Ja sam Bred Pit.
Bred Pit ima ženu crne kose. Moja žena ima crnu kosu. Ona je Džoli Andjelina.
Bred Pit se juče posvadjao sa svojom ženom. Ja nisam. ??????
Bred Pit ima teksas hlače. Ja imam teksas hlače. Ja sam Bred Pit.
Bred Pit ima Avion i zna da ga vozi. Ja nemam Avion i ne znam da upravljam s njime. Ja sam Mrtav.
Bred Pit ima Jahtu i Kondilome. Ja nemam jahtu i neću Kondilome. Pit Bred nisam Ja.
Ja sam Ja.

Sidji pope s trona

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Tue, 01 Sep 2009 23:54:00 +0000

Revolucije dižu ranoranioci

Ispod monokla vidjela se suza. Sjedio je na drvenoj klupi i gađao golubove pivskim flašama. Proklete ptičurine su svuda. Imaju krila ,mogu da lete, ali ostaju tu, da jedu ostatke hrane , leškare po fasadama oronulih institucija i odozgo da seru po njemu.
-ne hranite golubove, sjecite im krila!-pomislio je , razbivši posljednju flašu, na manje i oštrije djeliće, praveći sebi više municije,- završićete noć sa mnom, prokletnici. Kazniću vas za nemar, za neletenje.
Podigao je veliki oštri komad debelog stakla i naciljao bjelu golubicu. Sjetio se jednog vjenčanja, kad je ista takva puštena , da označi početak,novih života, a on se smijao. Još tada je znao, da će je vidjeti opet. Kako guguče, bezbrižno, ne bojeći se ljudi.
-Da vas sječemo svakodnevno,razvio bi vam se instikt. Bježali bi od ljudi!- mumlao je , slineći po bradi. Njegove isparane hlaće otkrivale su plave vene,trombove i naslage starosti. drhtavom rukom, nacilja na golubicu.
- ja ovo radim za vas. Da letite. Nismo drugovi, ljudi vas ne vole, bježite, ne tjerajte me da radim ovo.
Golubovi su mu se približavali, bezbrižno kljuckajući i gugućući kao naivna djeca. Tražili su jošš hrane, još zanimacija, a oko njegovog doma, njegove klupe, uvijek je bilo svega. Hranio ih je svakog dana. Velikim komadima hljeba,ostataka iz kontejnera, konzervama ribe, suhim, presušenim šljivama, jabukama, hranio ih je ludi Ilija svakog dana.
- Da ja mogu da letim, odletio bih gore, iznad grada , iznad oblaka i sunca. Odletio bih u vasionu, pa odatle pustio jedno bestežinsko govno. Mislite da ne bi palo? Palo bi, sigurno, bi palo,vjerujte, našlo bi put do bludnika, ološa..Pustio bi i drugo, i treće, srao bi cjele dane, obilježavajući ološ, prokletnike,ućmure..da da... ja bi njih odozgo , obilježio,posro, da se zna da , na kome je golublje govno da je i on đubre. bezvrijednik i hohštapler. To bi ja..Lakše bi ih drugi poznali.
Prođe pored njega gospodin sa aktovkom.Špicaste cipele pomaziše planetu.
- vidi ovoga. djubre. jeste, ja znam. ja vidim. ajde... letite prokletnici, pa ga obilježite. ajde..vidi ih...ništa. on je jedan od njih, ajde , iš, letite.
Golubovi su gugutali i hranili se njegovom kriškom hljeba, jednom od tri iz javne kuhinje. Golubica bjela, graciozno je čapkala parče hljeba. Bjesan je bio ludi Ilija. Sam na klupi i sa golubovima. Ne bi on htio da im naudi, ali je morao. On to zbog njih.Da ih spase.
Saže se iznenađujuće brzo i jakom desno rukom zgrabi golubicu.
- Ljepotice moja, ja to zbog tebe.
Bez suvušnih riječi , debelim komadom stakla, odsječe joj krila ludi Ilija. Nema krvi u golubova, nema ni jauka,ni skike,ni grakta, samo čudno truplo što bez krila hoda, gradovima.Ne može da leti, pa bi sad htjelo. Svaki dan je Ilija hranio golubove, svaki dan jedna kriška. oni su dolazili, dolijetali,jeli, slušali njegove priče, odlazili,odlijetali, gore na fasade oronulih institucija i odzgo ga srali. Sutra se vraćali, jeli, slušali , odlijetali i srali.
Sada svaki dan, ilija odsječe jedna krila, stavi ih u svoju torbu, pusti osakaćenog goluba, i posmatra ga u patnji novonastalog zatvora. Svaki dan je uzimao Ilija par krila, božijim bićima.
Počeo je da pravi jastuk, veliki meki jastuk, sa svoj dom, za staru klupu u parku pored mosta. Ukrao je jedno veliko bjelo platno iz doma za nezbrinute, sašio od njega, debelim koncem jastučnicu i počeo da je puni. Pažljivo i sporo.Kupovao je pivo, pio ga, razbijao, odsjecao krila,pušta osakaćena bića, punio i pravio svoj jastuk. Svaki dan , 11 punih mjeseci. Predzadnjeg dana, petog mjeseca godine gospodnje, napuni ludi Ilija jastuk od golubljeg perja. Jastuk velik koliko i on. 183 x 35 cm. Položi ga na cestu, leže na njega, pojede zadnje komade hljeba i pogleda gore. Golubovi letiše nebom.
- vidim vas anđeli mali. Letite... neka, neka, rekao je vama Ilija, letićete vi, na zemlji nema ništa za vas.Bolje je tako.Bolje je gore. Letite mili moji, u strahu od čovjeka... -
Izrekao je svoju poruku , svojim drugovima.U pravi trenutak, jer preko Ilijine glave, prešao je točak , nove škode, ostavljajući krvav trag na asfaltu jednog grada. Možda su auta htjela da pomognu ljudima. Da idu pješke?Da razviju instikt ljudima?
Ili je to samo bio pijani pop, što se vraćao sa sahrane bolji za sto maraka?

Pritajena pol, skrivena tuki

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Tue, 01 Sep 2009 23:38:00 +0000

Debeli čovijek vidi kroz vrata u dušama
On kuca,ali ući ne smije
Ili je daleko previšeeeeee
Trgni se malo ,umrijećeš u kilama.
Nebitno,dok kuca ima pratilje

Mene i moje karaktere
Uloge u predstavi debele životinje
Ne napuštam ga
Jer hranih majmuna, da bi uživala
U klanju jagnjeta.

Ausländeri

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Tue, 01 Sep 2009 23:12:00 +0000

Trljaju smrzle ruke o vrelinu duše svoje
Na sivilu čiste tudje ulice
Prljave im kuće ostadoše
Zovu vas
Vuku vas
Svi i sve

Hondrokefalos---- fountain

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Tue, 01 Sep 2009 21:41:00 +0000

OOoo, I have a dream

Blue rainbow of Monogamy

Seeken Water through the valley of virginity

breaking human field, yammi,yammi

Tears of concrete pig

becoming a marble its a task

not a trick

OOoo, I have a vision

Fünf Punkten einer neuen Architektur

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Sat, 29 Aug 2009 17:26:00 +0000

Le Corbusier i respect you ...

House for my friend

Cityhall,Rathaus,Ayuntamiento,Gradska kuca,Udaletxe

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Mon, 29 Jun 2009 16:35:00 +0000

Santoña

Cityhall,Rathaus,Ayuntamiento,Gradska kuca,Udaletxe

Pomagajte drugovi hoću da se ubijem zbog....
Oliver Mandić

Opet ne znam šta sam! Ali imam harizmu,zgotivim ljude čim me vide. To mi se svidja, ali ne cjenim baš previše tu moju nadarensot. Bolji sam kad sam sam. Često mi se dešava kad pušim haš, da me uhvati neka čudna drhtavica, kroz tijelo mi prolazi jeza, od tabana do glave, nezavisno od temperature napolju.Tresem se sav. Dic to zove djikijeva drhtavica. Svidja mi se to ime. Barem imam nešto svoje, pa makar to bio o postefekat korištenja lake droge.

Endeffekt, kao što bi rekle švabe. Svidja mi se i ta riječ. Mi je nemamo. Srbi je nemaju, hrvati su možda izmislili, ili će, a bosanci je traže.. Bugari,makedonci, slovenci, česi , ko će znati, mi ne! Endeffekt - znači, kad radiš nesto, bilo šta,npr. popravljaš auto , endefekat će biti da je auto popravljeno ili ne. Ka studiraš ili učiš za ispit, endefekt je položen ispit ili završena škola. Ako uzimaš nepoznatu ženu bez zaštite, endefekt je ...

Mi nemamo tu riječ. Prije ćemo reći "jebi ga" kad pogodi samo nas ili "nije nam suđeno" , kad se poistovjećujemo sa masom, tražeći uzrok neuspjehu, prije, nego preispitujući postupak, tražeći greške i vodilje ka neuspjehu. Endefekt. To je organizovanost. Tako radi švaba. Pripremi teren, dejstvuje, i onda ocjenjuje rezultat.Dobro , loše, stvarno loše. A mi ne. Naš duh je slobodniji, šeta, zaviruje, udara od druge lutalice, i ne pita, šta će biti. Naš duh ne staje. A opet možda je stao davno. Zatvorio se u sebe, pa čeka da umre. Zbunjen sam. Koji je to duh?
Treskavica II.
Kad se tresem od vutre, pomaže mi muzika. Dobar džez jebe kevu. To mi se sviđa. Kad udari prvi bas, ako je dobar , ja ga čujem, i noge počnu da lupkaju, drugi bas, udaram rukama od koljena, treći, već sam na nogama i vrtim se oko neke cupi. Ples i ja.
Mislim da ću se vratiti arhitekturi. neka je, ali ću početi više da crtam. Rukom. Mogu i napolju da šaram, ljude da gledam, skiciram lagano neku ženu , dok zamišljeno gleda more, na brdašcetu ispod isusa ja lagano povlačim linije, masnim bojama. Šminka , al baš.
Skoro sam "završio" jedan projekat.Završio pod navodnike? Namjerno drugovi, stavljam, jer sam zaboravio na osnove, na ljude koji zgradu koriste, nemam funkcije, barem ne jasno definisane, nemam vrata i prozore, instalacione šahtove, odvode, parapete, svjetle i one druge širine, ništa, ali imam render dobre forme. Barem je meni dobra. Tri ribe, tri kita, uhvaćena u mreži dok se ganjaju u krug. Igra kitova na obali malog grada Santonje.

Geometrija. Svaku sam liniju dobio geometrijom, prvo sam konstruisao jednakostrnični trougao, našao njegovu sredinu, iz centra šestarom , sa ivica, nanjeo prvi krug. Radijus kruga sam kopirao iz susednog objekta "Plaza de Toros" ili Korida. I onda ... Bolje slika govori, uglavnom, sam se vratio geometriji. Šta sam radio do sada? Koje sam ja forme crtao, i čemu sad geometrija. Matematikom možemo dostići boga. Rješenje matematičke postavke , je bolje od jebanja. Bog je brojka.
Martin , ceh, kaze da sam imao viziju, ugledavši plakat za projekat. Zašto imao, upitah se? Svidja mu se očigledno. A meni dragoooooo! Borim se sa španskim svakodnevno. Nešto malo sam naučio. Učenje jezika je kao valovi, u jednom trenutku pričaš puno i vokabular ti je jači nego prije, zalećeš se snažno , udaraš rečima od obalu, a opet drugog trenutka, nemaš pojma, tiho ploviš, jedva govoreći. Plivajući u moru riječi, kako je to lijepo objasnio Ivo Andrić u svom govoru po primanju nobelove nagrade. Hoću da budem , hoću da sam Ivo Andrić, da mi ruku pruža britanska kraljica, da nosim njegove naočale sa debelim okvirima, da ćutke , sa rukama iza leđa posmatram ljude, da pišem pisma jednoj ženi i da razumijem ko sam. Hoću da sam Ivo.

Long time without me ;)

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Mon, 26 Jan 2009 04:16:00 +0000

I am working now on new Musem! Using for the first time a beautiful software

DIALux ..What is interesting in this smart software is a light.. It is not fantastic light , like in Maxwel or Cinema Render! Here you can use a real lamps (Plugins from different firms need to be downloaded) , for example Philips or Erco, Zumthor , ect. and count a Lumen and Amount for this light.

How do you see it in the render picture, like that will be in real world...

Also i have great opportunity to work in this class with main lighting designer in Europe -----------Rogier van der Heide ----! It is amazing teacher .

Here is rendering with DIAlux, Floor plane and Render inside a Museum!

Projektovati muzej! Naredba ili unutrašnja potreba?

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 19 Nov 2008 18:48:00 +0000

"Projektovati Muzej!"; autoritativno reče neko. Profesor, neka budža puna para, sa popratnim ukusom za "lijepo" ili ne , nebitno, Sam ja, samom Sebi, drug, svijet, Potreba, Ona, Okolina, Malo praznog mjesta, neko je rekao... Kao da je bitno, zadatak je postavljen, onaj što ga postavi , mora da nestane. Ili sve gubi smisao.
Publika sjeda na mjesta, u rukama držeći male prospekte,koji pojašnjavaju radnju komada, ovaj put prospekt je bjeli A4 format sa jednom rečenicom. svjetlo je još jako, neko se okreće , gleda ko je tu, ko njega gleda, komešanje i ispuhavanje nosa, svjetlo se gasi, zavjesa podiže i predstava poče!
Ja na sredini bine,u nekoj poderanoj odjeći uznemirenog pogleda, drhtavog tjela , tražim nešto. Problem kod nedefinisanih predstava, taj je, što je jedino naziv postojan i neupitan, "Projektovati muzej!" , dok sve ostalo, tekst, scenografija, osvetljenje, broj glumaca, kostimi, muzika, pokreti, taktovi, broj scena, završnica, pa čak i način poklona na samom kraju, nije definisano. Nema pravila. Odnosno ima. Samo nisu utvrđena. Problem je još veći, kad je glumac, u isto vrijeme i režiser i producent, i mrtva priroda, scenograf, svjetlosni majstor, kompozitor, direktor i sekretarica, pa i ona daska pukla na pozornici, glumac je sve, pa još gore što i nije glumac, nego arhitekta, projektant, neimar, građevinac, dizajner, student i profesor, investitor i juzer,upitnik i odgovor, glumac je arhitekta, a arhitekta je malo zbunjen.

Posmatrajmo predstavu.....

Poderana odjeća,izgužvano bjelo lice, izgubljene oči i prljave daske. To je što smo vidjeli kad se zavjesa podigla. Praznina i pitanje. Naravno da publika očekuje spektakl. Kurve su to u udobnim stolicama, vazda traže nešto novo, bolje nego prethodno, jače , efektivnije, agesivno ili možda tragično, hoće te propalice u udobnim crvenim foteljama i da se smeju , onako od srca, da plaču iz duše, da vole ko nekad, da karaju bolje nego juče, da ih se majke i očevi sjete, djeca da nađu lizalo, curice dečake, igračke isto nešto hoće, nove baterije ili neke druge ruke da ih maze, svi traže i upiru očima u poderanu odeću i izgužvano bjelo lice od 20 KM, za cjenu ulaznice od 3 KM.

Tap,tap,tap,tap. Lupi glavni glumac po daskama. Tap. Lupi i glavom o dasku. Da se podsjeti na bol. Aghhghghghg. Jauk. Prostire se zvuk po sali, dobra akustika za ponovo rađanje samoljublja. Potrebno je samoljublje glavnom glumcu. On predstavu nosi, a ako nije zadovoljan sobom u stvarnosti, kako li će nezadovoljan u imaginaciju budućnosti.

Scenografija probi drvene daske i oko poderane odjeće, izgužvanog bjelog lica, svjetlucavih očiju, diže se šuma pitanja. Od drveta napravljene razne forme i oblici, na kojima su rukom, crnim markerom, ispisana pitanja, na koja glavni glumac mora sad , kako publika zaključuje, do kraja predstave da nađe odgovor. Sve se ipak mora završiti nekim ciljem.Svaki početak ima kraj! - Ko li je to rekao , da ga u guzicu poljubim? - pomisli pisac početni u petom redu sa desna. Svi stubovi su u osnovi postavljeni na nejednakim distancama, ali ne da bu se pravila zbrka, ili asimetrična postavka, naprotiv, trud samih pitanja i jeste, da se ne utiče pitanjem na odgovor, nego samo kao siluete, pomognu rađanju jedne dobre završnice. Silutete čija je vildljivost smanjena u Foto šopu na 11 .

-Opet sam došao , šumo pitanja.Malo si promjenila raspored, ali je otprilike slično kao i svaki put. Ja sam , poderan, nesiguran, nenaučen, spor i trom, a ti jaka, moćna velika, iskusna i mudra, mjenjaš se i bježiš , svaki put sa sve većim brojem pitanja. Što broj pitanja nije proporcionalan sa brojem mojih godina? Zar je dječaku lakše da popije vode sa izvora? Zar je meni nemirno more postalo dosadno, zar ja to ka vulkanu ili uraganu bjesnom trčim? O oooo, šumo prokleta, pomozi bar sad!
-Djete drago, smiri se, stani na zemlju crnu i osjeti je. Živ si! Zar to nije dovoljno? Dišeš! Zar to nije previše? Misliš! To je tvoja odluka, ti si meni došao, za to nije istina?
-Istina je, poreći ne mogu. Istina je i da sam došao ja, bez nagovaranja, istina je i da ja hoću tvoju dubinu, sužavanje bi me razočaralo , a nestanak tvoj ubio. Istina je i da želi da idem dublje, da zađem gdje sunce ne dopire, krošnje tvoje,gdje se u nedogled šire, broj tvojih stabala veći da bude, a ti sve moćnija i bolja od drugih šuma. Ali nije istina, da ne želim kompas, nije da neću lijane da mi spustiš, pa da letim kroz tebe, nije da neću lampu svjetlu, pa da ja jednini puteve tovje razbiram. Hoću tvoj mrak, ali neću da u njemu nestane biće moje.

-Dugo se znamo, za mene si još djete, ali razumijem potrebu tvoju da skineš pelene i da počneš stojeći da piškiš. Hoćeš moja stabla da označavaš, da se ne vraćaš, da po mirisu svoj put utabani svaku put razaznaš. Dobro... Razumijem i pristajem.

-Pomožeš mi?

Da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, čulo se glasno. dopirali su potvrdni odgovori iz raznih pravaca, stizali su kao strijele ubadajući njegovo tjelo, krpeći odjeću, strijele odapete iz odgovora, smanjivale su se i oštro zabijale u njegovo zgužvano lice, oronulo tjelo i njegove slabe mišice. Lice poče da se smije. Tjelo je jačalo. Mišice uzeše sjekiru i počeše sjeći šumu. Čistina mora da se napravi, temelji ne idu na krš.Zgrada mora da se diže. Šuma mu je dala i više. Vratila je njegovo sjećanje, uzela u naručije njegov duh , preletila tik uznad krošnji nošena vjetrom, svoja stabla, milu svoju djecu, i obilježila svako, već ranije posjećeno.

-Sad sjeci djete moje. Obilježena stabla tvore osnovu, presjeke, modele i situaciju. Sjeci i piši priču.

Stabla odgovora osvjetliše tamu , i druga scena može da počne. Prije toga aplauz, slab ali opet je to aplauz, publika mora nešto da da za 3 dolara. Ili marke. Ili eura. Gdje je se održava predstava? Amsterdam valjda. Onda euro.

Tagovi:

Publika - Više korisnika skupljenih oko umjetničkog djela.
Korsinik - Osoba (Homo sapiens - kao jedino svjesno biće ) koristi muzeje sa određenom namjerom.
Namjera - Vidjeti, naučiti, osjetiti, proći, upoznati, iznenaditi se (Zavisno od prostora ili samog djela)
Individua - jedan korisnik jedna priča. Razlika između individue i korisnika,pametna arhitektura.
Individua ili pojedinac je pojedinačno biće, jedinka, celovita osoba, različita od svih drugih ljudi.Pojam individua označava autonomnu, samosvesnu i samosvojnu jedinku, pojedinca kojem vlastita egzistencija postaje važan problem. U psihoterapiji, individua je u središtu pažnje, a definisana je kao sistem strukturisane jedinstvenosti.

Pametna Arhitektura - prepoznaje svakog korisnika . Korisnik postaje individua.
Pametna Arhitektura omogućuje individualizam.
Individualizam - Omogućen kroz pametnu arhitekturu,koja se mjenja i prilagođava svakoj individui. Formom, oblikom, prostorom, putevima, prolazima i izlazima, ulazima i otvorima, promenjivošću, mjenjanjem, rastom i sužavanjem,

individualizam je filozofski pravac mišljenja, osećanja i htenja koji ističe da je čovek odvojen i drugačiji od drugih i da je celovita i nedeljiva ličnost. Individualizam podrazumeva osoben sistem vrednosti, teoriju ljudske prirode i određena politička, ekonomska, socijalna i verska uverenja i stavove. Po individualistima, sve vrednosti moraju se sagledavati kroz prizmu čoveka, individue, kojoj se pripisuje najviši značaj. Kao teorija ljudske prirode, individualizam insistira na tome da će interesi normalne odrasle jedinke na najbolji način biti zadovoljene ako se jedinki dozvoli maksimalna sloboda, uz odgovornost za odabir ciljeva i sredstava kojima će te ciljeve postići.

Priča - Muzej sad kao cjelina, pruža scenario sa početkom i krajem, glumac korisnik.
Nezavršeni scenario - ostavlja se mogućnost igranja, uskakanja drugih (ne)predviđenih faktora, faktor iznenađenja najveći.

Iznenađenje -
a)Scenario sa dobrom pričom.
b)Scenario sa dobrim krajem.
c)Film koji se gleda više puta.
d)Film koji se ne završava.
e)Scenario pisan od strane korisnika.
f) Bez scenarija.

prostor -

Lični prostor - je prostor koji okružuje jedinku i nevidljivom, nefizičkom, fiktivnom granicom je odvaja od spoljašnje sredine. Ovaj lični prostor je „tampon zona” između fizičke granice individue i "spoljašnje sredine". To je minimalno rastojanje jedne jedinke od druge koje se podnosi bez nelagodnosti. Lični prostor – vitalna je potreba čoveka, potreba koja ne može da se ignoriše bez ozbiljnog rizika.a

umjetničko djelo (Slika, skulptura, instalacija, mulitmedija, medija...), materijali, svjetlo, dnevno ili vještačko, intezitet, frekvencija korištenja,

Stubovi. - pitanja i odgovori. Simbioza.

1. Odnos individue i umjetničkog djela.
Distanca. Individua sa određene udaljenosti posmatra djelo,

nastaviće se

Geometry - Organic : 1-1

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Thu, 13 Nov 2008 10:37:00 +0000

My tribute to power of geometry

Bosnian Rapsody

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Mon, 10 Nov 2008 19:59:00 +0000

Here you can download my online exibition with 3d-file.

http://www.2shared.com/file/4253051/424a5e72/Fluid_Mitric_SimTech.html

;) Enjoy

Pure Geometry

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Sat, 08 Nov 2008 23:50:00 +0000

Organic - Geomtry = 1 : 0

Poezija hladne noći

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Sat, 08 Nov 2008 00:01:00 +0000

Koliko li nas je večeras?

Koliko li nas je večeras
što zurimo u bjele zidove
vreli, napeti,spremni
da idemo
To je to!
nema barikada
prolaz za mene
I za
koliko još nas?
Svi na ulicama.
Djelimo se.
Vičemo.
Skačemo.
Vrištimo.
Vonjamo.
Pucaju lanci ovog kurčevnog sve,svakog dana, šta ćeš sutra?
Koliko li nas je večeras?
Da se sretnemo
Tamo,znaš ti gdje
Da vrisak jači bude
bez cipela, kablova, mlijeka u tetrapaku
poznatih i nepoznatih
Osoba A ,osoba B,osoba C
Idete li?
torbice kožne, šarene, platnene
platiće glavom
Neka bivši, šefovi,profesori,religije,države,plave koverte
gospodin Mora se i njegova Tako je
drug Švorc Za Otići ,drugarica Umorna Za Ustati
Pitaju se!
Sjete se!
Koliko li nas je večeras?
Ajde!
Čekamo taj poziv
Usklik zadnjeg jahača
Ajde!
Ajde svi!
Konja nema.
Opet ga nema.
I da ga ima
Ko bi ga jahao?

Aj pod i dobra plej lista.
Naruči nešto kod kineza
Kinezu je svejedno.
Australija je daleko.
Crni predsjedniče
Ti ili neko drugi
Kinezu je svejedno.
Gledam te odavde
Motrim ja tvoje pokrete
Poslije sapunice
Rojters mi sve prenosi
Pa onda ovako
Ili onako
Moj način.
Ja jedini.
Mama,tata volite li svoje
Djete?

Koliko li nas je večeras
Što peremo isprane plahte
Jačamo udobnost plišanog mede
Drljamo čiste zube i masturbiramo
I obrnuto
Kačimo se na socijalne platforme
I Blejimo
I Masturbiramo
I pušimo
Zovemo neke izgubljene brojeve
I Pijemo,
Polako i sigurno
I Prijavljujemo ispite
I Zovemo oglase
Daj Moranja još
Još, još, daj još!!!
Učimo, pišamo i peremo se
Ogledalo je obavezno
Da se sujeta ne naljuti.
I šminkamo naša lica
Kreme,šamponi, patkice, četke, wc papiri
I mazimo pse
I češkamo jaja i bjele grudi
I popravljamo instalacije
I menjamo sijalice
Sušimo i čarape i sudne krpe
Izvinjavamo se partnerima
I Oni nama
Ja vama,vi meni,meni ona, njoj on
On njima
I Oni nama.
I?

Koliko li nas je večeras?
Što Farbamo Zidove
Da ne podsjete
Samo oni to i mogu
Jer alarm na mobilnom
Ne podržava to
Buđenje.

Bosnian Rapsody

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Fri, 07 Nov 2008 12:18:00 +0000

Bosnian Rapsody

Online exhibition

Graphic by Igor Mitrić

Arhitektura sanitarnog čvora

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Wed, 22 Oct 2008 13:32:00 +0000

Eto, nekako sam sa vremenom razvio neobičnu naviku.Veoma čudnu, rekao bih! Kako i iz kojih razloga mi se svaki put na istovjetan način manifestuje ta moja nesrećna pojava, ja ne znam ni dan danas da odgovorim, ali mogu sa sigurnošću da tvrdim, da je sigurna i postojana.Nije još nikada iznevjerila.A čovjek je slabo biće , koje traži sigurnost u bilo čemu, na šta može uvijek da se osloni, neko u ženi, neko u drugarstvu, intuiciji ili čak pesnicama sopstvenim, znanju, čistoj odjeći, a ja opet u toj svojoj jedinstvenoj navici. Da li je to neki strah od nepoznatog ili možda neki moj lični bojkot postojeće gradnje, možda zbunjenost ili opet neka trema pred neistraženim prostorom, ko će ga znati, ali mene svaki put protjera kad treba da stupim u do tada neistraženi objekat. Nije to , protjerivanje, tipa - skupi se , izdržaćeš- ne dragi moji, to je takav napad iznutra, da moj organizam traži hitno olakšavanje pod pretnjama pucanja. Već na nekih desetak metara,avaj nekad i sa samog horizonta, kad ugledam neki do tada nepoznati objekat, meni stomak počne da zavija. Polako i stidljivo,ispočetka, varalica ta debela, kao da neće , kao da je samo usamljen i društva mog željan, ali onda iznenada što sam bliži građevini, on poludi. Toliko me stisne, da se skupim u koljenima, napnem iz sve snage da , je li, govno ne izađe na sred ulice, na opštu blamažu mene, usmjerim se, htio ili ne, ka Arhitekturi što sranje izaziva, tražeći WC.

E to je , dragi moji, posebna priča. Toliko sam puta do sada , trčao pohmanitalo, kroz razne objekte, bolnice, univerzitete, poslovne zgrade, zgrade mješovite namjene, fabrike ili čak jednoporodične kuće, tražeći mjesto olakšanja, da sam uspio da razvijem novu tehniku opažanja. Upoznavanje pri brzom hodu. Tako iz te neke polučučeće poze, brzo sam čitao natpise na vratima, pratio fuge po podovima, istraživao materijale na zidovima, prirodno osvjetljenje, instalacije, broj otvora, frekvenciju korištenja određenih prostora, sve to samo da ubrzam sam proces nalaženja sanitarnog čvora.

Tako mi se desilo da ugledam nehotice, sasvim izdaleka na putu prema stanu, novoizgrađen objekat, nepoznate namjene, ali neobično slobodnih linija na fasadi. Ja nisam želio, čak štaviše ni pomisli da skrenem sa šablonskog puta (faks-kuća), ali moj ludi stomak poče da ciči. Šta ću reko, nema mi druge. Fasada zaobljena, brza i dinamična, bez posebnog odvajanja pokrova od zida, prva etaža , ako uopšte postoji u smislu etaža, sva u staklu bez vrata. Gdje su jebena vrata? Nema ljudi, nema nikakvog kretanja što bi mi otkrila ili bar natuknula mogući ulaz do mog spasa. Neka baba! Sporo se kreće, ne , u stvari ona se ne kreće, ona se vuče po zemlji. Ajde ,baba, frka je. Počinjem da psujem,ali baba ne razumije, pošto naravno, maternji je za psovke, a strani za izvinjenje. Konačno, vrata. Unutra, dizajnerski raj jednog auto-salona. Veliki organski pult, nasmješena radnica, stakleni lift u nekoj polulopti, isfolirane lampe vise sa 15 m visokog plafona, sve svjetli i blješti, ali sanitarija nigdje. Pa gdje da kenja čovjek u ovom luksuzu. Stari vuk, pogleda oštrog poče da traži instalacije. Opa, šaht, dobar znak. Instalacioni šaht i ulaz, to je to, dobitna kombinacija. Ali, k****. Iza šahta, vrata sa debelim natpisom šef. Šta ćeš ti šefe , kod šahta. Traži dalje, stari vuče, ne odustaj sad. Znam , znam, reći će sad neko, a što ne pitaš nekoga? Pitao bih ja, ali to je neka moja mala perverzija, sitna ludorija, upoznavanje objekta kroz stiskanje govneta. A i nagrada nije šala. Olakšavanje nakon dugog traženja u luksuznim šoljama modernog projekta. A i sama ta pomisao, da sjedim u nekom kutku zgrade, dok sakriven od pogleda tuđih, punim instalacione cjevi tog vještačkog organizma, kao da postajem njen dio, da smo intimniji, stari poznanici, na ti prešli, ona i ja. Zgrada i debela gola guzica. Neprijatelja uvijek napadni iznutra. Ali vratimo se mi priči. Nigdje sanitarija. Prolazim pored one šalterašice , ništa ne pitajući naravno, približavajući se pokretnoj rampi. Taman da nagazim , da se pokušam probiti do prvog sprata, kad se vučina sjeti. Nindža pokretom , trznuh se uijevom, kolut nazad, salto napred, preleti ogradu rampe i povuče za šteku ispod iste. Oooo, nevaljali arhitekto, znam te, kriješ sanitarije, kriješ ih kurvo građevinska, kao da gospoda BMW salona, nisu puna govana. Unutra, dragi moji, ništa od luksuza. Ništa od mermera, velikih ogledala, skupih sitnih jednobojnih pločica, širine prostora, lagane muzike dok čovjek kenja, fensi lavaboa i ostalog prestiža. Ništa! Mali WC, 6 m2, sa dva pisoara i jednom kabinom. Kabinu bi čak i Nojfertov đak malo proširio. Nešto malo pločica metar iznad zemlje, a ostatak malter , bjele boje. Čuj malter! Jedva se probih do šolje, spustih dasku, naslagah papira, skide gaće i svirka otpoče. Nije loše za jeftinu dasku.Dobro dihtuje.

Moja malenskost pruži velikodušno ruku pomirenja novosagrađenom objektu. Dobro je. Počeh da se brišem , kad ono ko u lošim američkim komedijama, nema papira. Pa gdje će ga biti? Kad je ušminkao fasadu, ulazni prostor, pult i rampu, kad je naslagao LED svjetla na svakom koraku, uradio mozaike po podu, generisao forme po plafonu, istrošio jadnog investitora, da je na kraju WC popušio. Jebiga, još jedne gaće će da štopaju cijevi nadobudnog projekta.

Evo još kratko, da vam opišem jedno fino iskustvo. Čak ću da imenujem projekat, što ne radim često, ali ovaj mi je pružio neopisivo zadovoljstvo, pa je tako i zaslužio neki vid vraćanja, oduženja, toj velikodušnoj usluzi.

Projekat je od Arhitekte Roger Riewe, TU Graz Inffeldgründe, Graz, Steiermark.

Ovaj put moj mili stomak debeli, nije odmah reagovao, što je bilo malo iznenađujuće. Prilazio sam kampusu sasvim ležerno,kulerski štaviše, izdaleka osmatrajući igru kocki (objekata) i otvora na fasadi, tražeći neku poveznicu. Simetrija,asimetrija bilo šta, a stomak ništa. Ubrzah korak namjerno, jer iz svoje zbunjenosti i nevjerice, poželih stari dobri zvuk zavijanja. Ali ništa. Stadoh, napregnuviši vid, kao da signaliziram očima, ostalim organim, da sam ugledao nešto. Pocrvenih,nabubrivši od naprezanja, ali ništa. Alooo... Već sam na pet metara od jednostavnog ulaza , ali ništa. Metar. Ništa. Šta ću pomislih, nemam šta da tražim u novom prostoru, bez zvezde vodilje, pa se okrenuh. Nisam napravio ni dva koraka, kad eto njega. Dobro došao , druže stari. Brzo napred junaci, jer ide četa nezaustavljiva. Ovo ako izađe pre vremena , ode ti zgrada, Rive Rodžeru, ode u istoriju.

Zidovi od neobrađenog betona, sivi i monolitni, svuda se vide fuge šalunge, vrata u istoj ravni sa zidovima, metalna i jednostavna, kao da je zatvor a ne nauka, puno žice i aluminijuma, neka svetleća skulptura i sanitarije. Odmah do ulaza. Svaka čast druže. Ali neću odmah...Previše lako. Prolazim kroz izlazna vrata jedne kocke, napolju lavirint sivih kocki. Kao da je matrica osnove, kockastog urbanističkog plana, ekstrudirana i neobrađena ostavljena na vjetrometini izvan nekog drugog grada. Čudno. Sve je kockasto i bez reklama.Monolitno a opet u tom lavirintu jasno i pregledno. Lavirint, gdje izlaz nije problem. A ni ulaz bogami, jer već sam u drugoj kocki. Drugačiji raspored, puno svjetlosti i ista metalna vrata. Dekanat. Još metala i amfiteatar iza 90 cm širokog ulaza. Dobro je. Evo i Wc-a. Dobar, čist i puno papira. Dekan i ja, kupamo se zajedno u hrpi smeđeg olakšanja.

Izlazeći olakšan, gledao sam okolo ljude što prolaziše mimo mene. Neki čudan osjećaj krivice, zbog neugodnog mirisa i počinjenog djela me obuze. Publika ispitivački i sa negodovanjem, okreće glavu prema ljepšim stvarima, suncu, zelenilu, horizontu i budućnosti. Ja , sam i usran, stajah na obzoriju kamenog spomenika.

Karlov Most, Prag, 2006.

New purpose for smoking cigarettes

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Sun, 19 Oct 2008 07:10:00 +0000

All we know that cigarettes are harmful. But again, certainly about 20% of the population smokes. Than if we gonna destroyed our body, if we gonna get a cancer, we can at sametime use cigarettes for a benefit. I become one Idea; we need a smoke from cigarettes, that we infiltrating, mixed out with some substances, not harmful offcourse ;), and on this way we get color in smoke. This colorized smoke is usable in many ways.

PARTY CIGARETTES

For example; arhitectonical points of view - we have only one room with four white walls (White cube) and a small CD player and attending to make a party. How to create atmosphere without lights, dj, a diosko balls, etc. ... ? Easy ... Party cigarettes. Each smoker lights a different color filters and soon the atmosphere is colorized.

SOCIAL ROLE OF EMOTION CIGARETTES

In addition to aesthetic function, colored smoke can have a social role too.
How many times you have caught yourself sitting in a restaurant , staring at some atraktiv person.

You want to get in contact with She/His ,but you were not sure, about its intentions, thoughts, etc... Shortly you were not sure that another person is ineterested in you! You can not read a mind, and you are not the Hitch ;)

PERFECTLY MATCHES WITH YOUR CLOTHES, SHOES....

Behold now here is a solution.

Emotion cigarettes. In the box are 20 different colors, 20 different emotions. Spectrum and possibilities are off course even greater, because mixing two colored smoke or even three , we get great opportunities for showing our emotions. Smoking has at the first time a social function.
Smoking becomes a new meaning. Now you can light a red cigarettes and show to people around you, that your status is on "Amorous"

Show your emotions smoking cigarettes. Words and small talks are replaced with color of your smoke. If you are sad, happy, desirable, jealous, sexy, if you have lost your job or you are left by the partner? Or you just want to turn attention to yourselves? Than take a Emotion!Perfectly matches with your clothes, shoes or even your make up .Together with your fellows you can colorized your world with rainbow colors. Dance and comunicate another way. Emotion cigarettes.

Svjetlost u gužvi betonskog krša

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Sat, 18 Oct 2008 16:42:00 +0000

Arhitekta je tog jutra bio izrazito mamuran. „Izrazito“ jer je prethodnu noć puno pio? Ne! „Izrazito“, jer je to jutro bilo svjetlije nego prethodna jutra njegovog života u betonskoj šumi. Svjetlost je svojom neobičnom jačinom izbrisala sve boje, onemogućila sjenke i neprelamajući se probila u samu srž forme. Šta je tog jutro njegovo oko moglo da vidi, jeste ono što su njegova ostala čula odavno predosjećala. Ogoljeni prostor stajao je između njega i udaljenog proplanka, kojem teži već svoj treći život u ovih 27 godina. Čist proplanak digitalnog grada. Arhitekta zaplaka. Suze su potekle i pomogle zracima da ga pročiste. Sunce je čistilo formu, a suze očistiše njega. Svaka kaplja što padaše po njegovom nagom tjelu, borila se sa zaprekama promenjivih veličina, nestalnih oblika i vavirajućih debljina, spirajući nanose prljavštine po njegovoj neiskusnoj žutoj koži. Kaplja je tekla, zaletala se u komunalne probleme, ljubavne brige, religiozna uvjerenja, Ishitrenost i Neiskustvo, udružena sa drugima, činila rijeku bistroga pogleda, rušila ego, slamala bojazan od Smrti, gazila po malim depresivnim nanosima skupljene prljavštine, crnim misaonim mravima, gnječila ih i pržila , pretvarajući kratkovidost u prah. Rijeka slanog očišćenja preplavila je njegovo tjelo i napokon je golotinja skinula svoje odjelo i neumrljani pogled se konačno suprostavi lažima i prevarama jeftine spoljašnosti.
Arhitekta spakova svoje instrumente, par olovki i malo papira, navuče prljave farmerke sa zlatnim kaišem, zakopča jedno dugme bjele košulje , namaza kosu orahovim uljem i izađe. Riješio je da ode na nedirnuti proplanak i da sagleda svoju okolinu novim očima. Muzika se mješala sa povicima ishlapjele gomile, veliki točkovi visiše okačeni o aluminijumske nosače, asfalt je ponosito stajao pokazivajući svoje osobine u muzeju voštanih figura. Njegova peta je upadala u silikonske fuge, pa mu je korak bio usporen i trom. Mučio se da izbjegne rotirajuće linije i vještačka svjetla , sklanjao od padajućih piramida, da se ne bi prodao na samom početku gledanja. Protrčavši pored raspjevanih karbonskih kitova, naleti na tehno robote. Jedan ga uhvativši za ruku pokuša poljubiti, ali se arhitekta hitro izmače i u skoku ugasi hrpu metala lako dešifrujući vibrirajući kod Velikih Baštovana. Usled pucanja leda i izbijanja staklene kocke na mjestu stare bolnice, ljudi se skupiše , frekvencija postade jača i jak aplauz mu zamagli na trenutka pogled. Stavivši ruku preko očiju, sputivši glavu prema čizmama, jasnije uvidi jedini put kroz novonastalu masu. Celofanska cijev ventilacionog sistema, isprečila se po diskoteci i natjerala ljude da je zgaze, pa je protok vazduha na tom mjestu bio onemogućen , što je arhitekti pomoglo da levitirajući preleti masu i da se olakšavajući odozgo izazove još jaču buku, koja ga prebaci preko likvidne rijeke tržnog centra. Spustio se i nastavi.
Hodao je satima...Konekciju nije želio pa je ispisivao svoje želje po ishabanom betonu. Njegove uvjerenja se infiltriraše u samu srž materijala, pa je vređao i udarao po logovanim Baštovanima, koji ga zasuše savlom komentara. Ali ne konektovan i ne logovan, sa jakim oružijem, bio je u prednosti pa su logovani Baštovani brzo gašeni, dok je Arhitekta sve hrabro napredovao .Ali spuštao se mrak, šminkajući trulež. U mraku su jači, to je znao i zato je žurio. Prva lampa se upali. Forme se promijeniše i sjenka preuze oblike. Zašto sunce mora da zađe, pitao se? Betonsko cvjeće narasta i pusti aromu bezobrazno velikog grada. Jedno čulo manje. Muzika i gomila žena. „Dobro parče mesa“ ; pomisli i ode još jedno čulo. Iznenada nešto nalik na javno kupatilo se izmače, skoči i nadasve nepošteno ga napade sa leđa. Mrak ga obuhvati! Taktilni zidova se unesoše u njegovo lice i on pruživši ruku poče da komunicira sa omotačem Forme. Treće i četvrto čulo izgubiše bitku.“O Arhitekto, nestaješ“ ; povika zid, na njegov dodir. „Arhitekto ostaješ“; povika neko iz Društva Nepoželjnih Crtača i svi u isti momenat zapucaše 3Ds fajlovima po prisilnoj interakciji. Puzajući probi se kroz pucnjavu i krenu prema rupi u maglovenju. Hologramska zvjeza izbaci začetnika moderne. Le C. ga milo pogleda i baci mu žvakaću gumu! Arhitekta je naivno odmota i slineći proguta prezrelu jabuku. Šteta...Kraj jednog dobrog pokušaja.
Zbunjen i planiran, pušio je cigarete bjelog filtera i gledao neki film na malom trgu. Razmišljao je o svojoj djevojci i njenim sisama. Imao je sutra predaju nekog projekta, a prokleti film se odužio. Brus W. glavna uloga. Tuče se i leti preko zgrada modernim avionima. Morao bi i mejl pregledati! Možda mu je S. odgovorio? Crnac u filmu poče da filozofira i muzika se utiša. Djevojka iza njega mu namignu i povuče crvenu suknjicu niže. Iz kamene česme poteče voda. Otpi malo i zapali još jednu cigaru. Crveni dim zamagli ekran i šarene gaćice. Naglo skoči i zauze u pobjednički gard. Zaboravili ste na njegovo šeto čulo neiskusni igrači. Šeto čulo metafizičkog svjeta ga natjera da se pokrene i on zbunjeno skrenu lijevo.
Most, drvo, rijeka, staklena fasada, parking zona, dva auta, tri muškarca i kebapara.
Prošao je kroz drvena vrata male kebapare i sjeo u ugao između cvjeća. Pogledao je nevoljno oko sebe i izgubio dah. Svjetlost u gužvi betonskog krša. Izvadio je malo papira, jednu olovku i počeo da je crta. Njene oči, osmjeh , nervozni šapat, drhtaj u glas, tiho kretanje njenih oblina, golotinju njenih ramena, pokret ruke što sječe meso, crtao je pjesmu njenih grudi i vapaj strasti mlade kurdkinje. Njegova boja je zaokruživala bjelo lice i markirala sjenu crnih očiju. Dodirivao je, jedući kebap iz njenih ruku. Ona je čitala. Neko je sve stvorio sa ciljem. Planine i rijeke, ptice i pse, ljude i ratove, moju bol i ranjivo tjelo. Stvorio je igru za sebe. Nemoralne igračke tuđeg tvorca. Oko mene se najmanje trudio.
Ali ovaj proplanak i mladu kurdkinju, drugi je stvarao. Drugi je nanosio te linije, mješao boje, nanosio nijanse strasnih detalja, vrtio nas nježno po blagoj površini zelenog polja, spajao duginim prelazima, umotavao u plašt nevinosti, istraživao po sceni, po nama i oko nas i na kraju ne grešeći, povukao svoj zadnji potez i spustio kist. Otišao je, ostavivši nama da je završimo, savršenu sliku moga postojanja.

www.quantstudio.com

igormitric@gmail.com (Mitrix) — Thu, 09 Oct 2008 00:59:00 +0000

Architectural visualization studio in Graz

QuantStudio is coming in Graz....

QuantStudio specializes in 3D architectural renderings, visualization, and animations. QuantStudio also focuses on graphic design, 3D modeling, 3D illustrations and product images.
Our team of professional artists and architectural students work closely with architects, developers, and interior designers in order to create stunning photorealistic renderings that breathe life into your work.

QuantStudio's various illustration and 3D rendering services are a cost-effective solution which adds great value to all of your marketing, advertising, and creative needs.

QuantStudio works closely with architects, developers, design and build, and real estate companies to deliver affordable 3D architectural renderings of residential properties.

About Us

QuantStudio is a group of architectural students artists, architectural illustrators, animators, renderers, designers, modelers, and 3D specialists.
Our body of work for our clients has encompassed print production, illustration, technical illustrations, architectural renderings, 3d animation and multimedia design.
We can work from sketches, diagrams, blueprints, CAD files, photographs, models, and a variety of other image file formats.

• 3D Modeling
• 3D Rendering
• 2D / 3D Animation
• Video Compositing
• Virtual Reality
• Consulting

http://www.quantstudio.com/

And i am part of it ;)