Transliterat Skupih Riječi

Urbane maštarije

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sat, 21 Jan 2012 17:28:00 +0000

Zamišljam livadu i maslačke svuda po njoj.

Dodirujem u sanjanju, brezu i hrast, milujem koru i mirišem mahovinu. U šumi sam. Mračno je i sunce probija na pojedinim mjestima. Izvan šume je svjetlo i vidi se, ja to znam i zato žurim ka izlazu. Samo lišće šušti i pokušava da me zaplaši. Ali ja se ne bojim. Prolazio sam tuda i prije. Sad znam caku, pratim tri hrasta, pa onda breza, pa dva bagrema i opet 6 hrastova. Izlazim iz šume bez većih problema.

Trebalo mi je vremena da priviknem oči na dnevnu svjetlost. U magli mi se učiniše srne i dva velika jelena. Brišem oči i gledam, nema ih. Samo naša kućica u kotlini. Žurim da ti donesem vodu sa izvora. U obe ruke nosim po jednu kantu. Petolitarsku , plastičnu sa crvenim čepovima. Pet je za piće i pet za nedeljno kupanje. Kako se primičem kući, činiš mi se bližom. Nazirem tvoje obrise. U rozim gumenim,do koljena navučenim, dizelovim čizmama grabiš ka štali. Da pomuzeš krave. U rukama ti metalne kante. Dvolitarske. Već sam na tarabi, ali ti me još ne vidiš i ulaziš u štalu.

Čujem krik. Čujem i da zoveš moje ime. Zapeo sam za ekser od ograde, otimam se i u frci mi ispada voda. Čulo se samo blup, blup, zvuk plastike od kamen. Trčim ka štali i usput uzimam vile, bojim se za tebe. U štali stojiš sama i ruke su ti sklopljene unakrst. Osjetila si me i počinješ da plačeš. Bacam vile i grlim te. Kosa ti je masna i miriše na sjeno. U daljini se čuje mukanje tek rodjenog teleta.

RUKE, VODA I OČI

noreply@blogger.com (Mitrix) — Wed, 18 Jan 2012 02:22:00 +0000

Tu noć je Sofija Knežević pjevala i po Gracu je pičio jugo. Al baš....

Dok je dizala ruke, presvučene svilom, postajala je gavran. Mađijala je publiku, gledajući pravo u oči.Prelazila je dlanovima preko bjelog lica i mazila obrve. Vrhovima malih prstiju dirala je vrat, podajući se stropu. Mahala je bujnom kosom padajući u trans, pjevajući davno zaboravljene pjesme. Jača no Mamajev Kurgan, mamila je ofarbanim projektom sebe.

Otkuda joj tolika hrabrost, pa nema ni 18 godina?, pomislio sam po ulasku u njeno pozorište. Scenografiju su postavili ranije, kad je mlada diva ušla, sastojala se od bine i reflektorom obasjanog mjesta za nju. Na bend nisu ni mislili, činilo se, mladi virtouzi džez akademije moradoše se zbiti po ćoškovima iza nje. Davali su dobar zvuk i to je jedino bilo važno. Rekoše mi ranije, da se svi muškarci dižu kad ona prođe. Sa mjesta, naravno. Izvlači ostatke kavaljera i vraća u neko drugo vrijeme. Vrijeme Beti Blu i ludog čarlstona, čitanja poezije i daleko manjeg masturbiranja. Mitovi su kružili oko te ptice, praveći joj pedijestal mističnog. Barem kod mene. Dosao sam trijezan.

Prvi redovi bili su popunjeni, pa sam stajao sa strane, gurajući se sa dva tipa, slabija od mene, da uhvatim malo njenog glasa. Bila je poštena, davala je muzičarima puno više vremena nego što zaslužuju. Bubnjar se zagrijao. Uhvatio je svojih pet minuta slave i poče da se žesti. Ovo je grad džeza, pomislio sam, a puno tjelo se savijalo i mjesilo po publici. Meso je disalo. U jednom trenutku svi prestadoše disati. Ona preuze tu odgovornost.

Crvene usne, teže od kruški u cvatu, oboriše se na plavušana u prvom redu. Mikrofon je nestao u njenom raširenom uzdahu. Ova žena nas jede, pomislio sam, plavušan je neiskusan, moraće da padne. Gavran se sručio. Trzao je, plavušan, svojim divnim šiškama kao konj, nemiran i uzbuđen. Sofija ga vreba. Hoće li ga zajahati, čekali smo pitajući se, ajde Sofija zaokruži igru. Nije to uradila. Preletila je preko nas kezeći se, nošena sa tri žice džez gitare. Bm A D. Muzičarima je okrenula leđa i oni nisu gledali u svoje instrumente.Uska suknja iznad koljena se naprezala da zadrži moć te žene. Kako si sočna, mislio sam, ova žena nosi haltere, komentarisao je neko. Ja klimnuh glavom. Njene grudi upakovane u crnu čipku, brekatale su u ritmu dizel motora. Brrrr rrrr rrrr rrr.

„Gdje je Igor?“

„Otišao u kosmos!“

Zaćutale su...

III

Sjećam se kad su nam htjeli uzeti na kasi trideset maraka, ti nisi dala! Pitala si koliko je ovaj šampanjac. Rekla ti je crnka, 16 maraka , gospođice. Ja sam stajao po strani i glumio Džeka.Uvijek kad imam šuplje džepove, glumim Džeka. Jačega od sebe pokušavam da napravim. Ti si jednostavno uzela šampanjac, zaustavila red od 10 ljudi, odgegala svoje goleme guzove, zašla za jednu od polica, podigla flaju viskija i povikala :“ Može da šetamo večeras, dušoooooooo!“. Kako sam bio ponosan na tebe. Kako sam te volio tu noć. Dok si točila piće, ljubio sam ti prste.

Sofija je prošla pored mene. Svirka je završena i ona mora da ide negdje. Sjedim sam i čekm da se usudim. Kraljice odlaziš? , neko dobaci, ona se zagrnu bundom i lupi štiklom od drveni pod. Tap tap. Okrenu svoje moćno tjelo ka dobacivaču i namignu mu. Uhvatio sam jedan sitni djelić njenog pogleda. „Da, Sofija odlazi!“ , rekla je u trećem licu i njene grudi se odvojiše od tjela. Dve velike sise su poletjele usmjerivši bradavice ka meni. Mala kolibri krilca, mahaše beščujno. Morao sam da reagujem brzo. Pruža mi se šansa, tačnije dolazi mi šansa, da dodirnem ružičastu smjesu. Pomjerio sam se dovoljno da se nametnem, da stanem ispred nje, da me lakše nađu letačice i dobro je išlo, uspjeh čak da omirišem gavranovo perje, ali ona me odgurnu i izađe. Visoka peta i crni kaiševi cipela vezanih visoko oko članka, čipkani dezen preko koljena i nabori podvezica oko butine. To je slika koju zadržah dok sam padao. Njeni obožavatelji me počeše tući i ubrzo sam izgubio svjest.

Koliko god da pijemo, vutra nas šeta po svome. Kao kučiće, zavezane čeličnim lancima, baca nas po livadi i čeka da se pokenjamo. Onda uzme papirnu kesicu, malom lopaticom počisti iza nas , umota u sadržinu u četvrtasti paketić i stavi nam to u prednje džepove hlača. Onda već smrdimo.

- Sretna Nova Godina!

- Takođe!

Ispili smo i čestitali jedan drugom, stiskom ruke. 14 Januar 2012.

Ja sam nastavio gledati kroz prozor, a on drhati na stolici. Snježilo je i prijatan hladni vazduh ih razbudi.

-Zatvori prozor! , povikala je skupljajući noge.

-Da zatvori ga! , povikale su u glas, vireći ispod jorgana.

Poredale su se na krevetu, zbijenih guzova, prepušene prepuštene ćutanju i jednostavnom blejanju. Tupo su izbuljile oči i čekale udarce. Hiljade misli po sekundi je napadalo te mlade glave, stvarajući virove konfuznih slika.Nisu znale napraviti reda u malim glavama. Neiskusne, odavale su svoj nemir trzajima nožnih prstiju. Ples prstića i ukočena tjela učiniše se smješnim pa se on poče smijati.

- Pogledajte svoje prste. Pogledajte svoje prste. Hahah. – skakao je upirući prstom u crvene, zelene i žute čarapice. Osmjeh je valjda zarazan pa i njih preuze.

-Hahahahahahahah. Hahahahahahaha. Pogledajte naše prste, pogledajte naše prste.

-Hahahaha. Pogledajte vaše prste.

Urlali su tako nekih pet minuta, gušeći se u vještačkom smjehu, čuvajući rukama trbuha od pucanja. Poželio sam da snjeg počne da pada. Iz plafona , da ih pretvori u Snješka i Snježane. Da ih zatrpa, a ja da im stavim po džoint mjesto nosa i papiriće mjesto usta. Oči bi krasile šeri bonbone. Zatrpane bi ih poredao jedne pored drugih i recitovao zimske stihove. Založio bih parket i napravio veliku vatru, a napolju bi ukradeni snjeg zamjenilo sunce i ljubomorni ljudi bi pokušavali upasti. Nasilno. Upasti unutra, na toplo, među nas, a ja im ne bi dao. Tjerao bi ih štapom od sebe i lupao po glavama. One bi pucale i iz njih bi se rađali polarni medvjedi. Ja zajahavši jednog, nestao bih kroz vrata.

-Nikad ne tražite tuđe koštane srži. Ni od koga. Ni od majke rođene. Ako je uzmete, ona propada. Gasi se i umire. Puno prije. Ne daje srž kosti, ona daje svoj život za vas. A niko ne zaslužuje poklonjen život. Niko nema snage da nosi breme poklonjenog. Nisam trebao da je uzmem. Nisam.

Ućutaše se. Napokon. Tupe oči postadoše još tupastije. Jedan medjved skoči i poguši ih.

A onda kad si vozila iza teretnog kamiona, natovarenog balvanima, držala si ruku na mom koljenu i pjevušila neku narodnu pjesmicu. Ovaj ispred je pokrao pola Manjače, rekla si blicajući mu dugim svjetlima. Trzam ga malo, heheh, TRZAM GA!- rekla si slatko. Kamion se kretao dalje. Nismo konzumirali prirodu, ali ti je smetala bespravna sječa šume. Pogledao sam tvoje obraze odozdo, sa divljenjem, zajapureni su buktali u mladosti. Kako si se samo sjetila toga? Mislio sam na to i kasnije, kad sam preuzeo volan i odvalio pri lošem skretanju nekom liku blatobran. Galamio je i tražio 200 maraka. Toliko valjda košta blatobran njegovog micubušija. Nisi mogla vjerovati da je rekao micubuši. Neki svjedok, đed, se ubrzo priključio raspravi vikajući , - Sve sam vidio. Sve sam vidio... Udario si ga namjerno. Vidio sam to! - čuj namjerno. Istog se trena unervozih i htjedoh se tući. Ti mi nisi dala. Izvadila si 40 maraka i platila mu. Djedu si obećala uvezan radni staž. Onom si obećala da mi više nećeš dati voziti i broj telefona svog mehaničara. Micubuši ti se čak i zahvalio, mrko me vrebajući. Odvezli smo se ka tebi i jeli tvoje mahune u saftu. Umakali smo hljeb u ostatke salate od paradajza i smijali se. Mazio sam te po tjemenu i ljubio u čelo. Mir i blagostanje , pomislio sam, isijava iz naših tjela, zajedno smo jači, rekla si i zaspala na plećima lakog uzdaha.

VII

-Nemoj ih brisati,nemoj, osuši ih od mene! - upirao sam lice u njene šake. Izašla je iz wc-a mokrih ruku, držala ih je upravno na tjelo, lagano oborene u zglobu. Učini mi se da lete ka meni. Umjesto palca imala je krila leptira. Šarenih boja, dizale su se i spuštale sisnusoidnom putanjom vlažeći prostor. Išle su ka meni. Bacio sam se ispred nje. Pomazi me , preklinjao sam u sebi.

-Ne želim to! - bojala se dodira, pa poče da trese rukama skidajući kapljice.

-Dobićeš zanoktice! Evo krpa. – idiotska opaska suvišne osobe. Dade joj krpu. Zbunjena zastade. Kleknuo sam ispred nje i počeh gurati lice jače prema dvoglavom leptiru.

-Nemoj krpu, obriši od mene, pređi po meni, moram biti opran. Operi me.Operi me.

Poče da briše. Od krpu. Nehajno sa podsmjehom. Nije me pustila , ona je oprala polen svoje čednosti umjesto mene. Tim se rukama brisala poslije nužde, tim je rukama prala svoju kosu, te su ruke ispipale sve sanjane tačke ispod haljine.Zato nije htjela da joj čitam sa dlanova.

-Ista si kao i druge. Nemaš muda. Ti nemaš muda.- uspravio sam se i okrenuo glavu. Nasuh sebi piva u malu čašu. Prinesoh usnama, ali nisam otpio. Pomjerio sam je u stranu i odvrnuo slavinu. Iz nje poteče voda. Punu čašu sasuh u sebe. Obrisah usne rukavom kaputa i uputih se ka vratima.

-Kuda ćeš? – upita me, skrivajući ruke od pogleda. Prepoznao sam kajanje.

-U novu godinu, draga Sofija, u novu godinu. – poklonio sam joj širok osmjeh i zalupih vratima. Napolju me čekao mrak.

VIII

Rolaju i dalje. Boje se ostati sami. Ja sam izašao davno. Vrata su otvorena.

Držala ga je za lijevu dok su mu rezali desnu. Moraju je odsjeći, šaptala mu je, gangrena se širi. Očaj ga preuzima i on počinje da se guši. Stavili su mu kiseonik i mišići se počeše opuštati. Njegov stisak je slabio. Nemoj ići od mene , govorile su njegove oči, kad je odsjeku uzmi je i ponesi sa nama.Uzmi je i posadi u saksiju, tamo nek naraste, da se pretvori u leptira, moraš je zalijevati , mlakom vodom i poljupcima. Kad dođe jesen, bacićemo je u rijeku. Da se rastvori u hranu za ribe. Nek je jedu, moja je. Kad je odsjeku ne ostavljaj je njima. To je moja ruka. Moja ruka. Slušala je riječi iz njegovog pogleda. Milovala je prste i na trenutak zapazila da mu nokti nisu čisti. Samo se osmejehnula. Sjetila se kad je prljavih noktiju krenuo na razgovor za posao. Kopčala mu je sjajne mažetne na rukavima i ugledala prljavštinu. Nije vikala.Uzevši ga uspod ruke, odvuče ga u kupatilo, puštajući da gazi čizmama po pločicama, spustila klozetsku dasku, posadila ga na nju i počela mu sjeći nokte. Moraš biti uredan. Niko ne voli neuredne ljude.Mali Veso ide u školu i on sječe nokte i pere kosu, ... Pjevušila mu je dječiju pjesmicu. Blago i sa ljubavlju. Kad je završila on ustade, a ona skupljenu gomilicu noktiju prebaci iz šake u dubinu šolje. Pustila je vodu i drmnula ga po dupetu. Sjetila se njegovog osmijeha i sjajnih zuba. Njegovih leđa pri odlasku. Mirisala su na brusnicu. Sad mu sjeku ruku i ona nema makazice. Kad dođu kući, uzeće i ruku i makazice i sjeći nokte redovno na obe ruke. Ako treba svaki dan. Biće uredan i čist. On to sam više ne može.

Holographic graveyard

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sat, 03 Dec 2011 00:31:00 +0000

Who are we? Are we really leaving behind us nothing other than tombstone. Does our achievements fall into oblivion with our departure from this world?

Hologram graveyard is the design for ALL. Graveyards are not the forgotten places any more, visited only occasionally by relatives. Now they become hotspots. They are back in the city, getting a new face and new role. Imagine the graveyards being urbanized. 3D technology allows us to record our life as we live it. Our moments with loved ones, our adventures, holidays, lectures, concerts, our lives are recorded and reproduced at the graveyard. Cemetery is now full of fluorescent souls. They sing with us, dance with us, we talk, we play, and most important, we don’t fall into oblivion. We will always be there. The man from ancient times tends to leave behind himself a trace. From the pyramids, through huge mausoleums and the modest gravestones, man rejects to fall into oblivion. Holographic graveyard allows him to leave his mark. Portals and multimedia screens allow the deceased to receive messages from social networks, from mail accounts or mobile phones, listing his published works, his stories and personal diaries. Text records are no longer printed in stone, they change on daily basis. We can write the last farewell at any time when we remember the deceased.

Imagine the graveyard of celebrities. Their achievements will now be collected in one place. Michael Jackson fans will be able to listen his concerts on a daily basis simply by going to the graveyard. Fans of Kurt Cobain can leave messages, and sing his songs. Grave of the deceased is no longer guardian of the oblivion, it is a place to celebrate the life after death.

Repeating life instead of making a cold monument. Cemetery where you can see spining holograms as a soul of the deceased, facebook accounts still open, people leaving their comments, instead of roses and candles. Their lives, their photos, blogs, movies, beloved wife and mistress, their souls remain over the stone.

Holographic graveyard is on plug in basis. It can be an upgrade to the existing graves or we can build the new concept of graveyard. Plug in consists in a form of a flower (as a traditional decoration for the dead) with solar collectors, which are connected to the battery under the benches, and supplies electricity for hologram. Solar flower is connected with the monitor, where you can leave messages, upload images, blogs, music, movies, essays, and everything that the deceased loved for a life time. Now the next generation can see the life of the deceased. Graveyard is now restoring, by uploading data, not by cleaning.

Design Team
Bosko Marusic
Igor Mitric

Der Wurm

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 27 Nov 2011 20:39:00 +0000

Der Wurm Living inside a selfsufficient wormlike structure... Humans are my children.. Me, worm, primitive creature, feed them, protect them and move them. Me, worm, primitive shell, move inside a space in search for eternity. For shelling they use me. For cover they made me. Me, worm stupid and simple, learn everyday. Sun, Wind, Air, Earth, are my teachers. Better than cell, want to be a part of nature again. Humans are my children. I am not a mother or father.

noreply@blogger.com (Mitrix) — Wed, 29 Jun 2011 22:25:00 +0000

Voajerisanje traži strpljenje.
Gledala je kroz prozor kako se valjaju po krevetu, ona na njemu, ona ispod njega, on na njoj, i sve tako u krug. Bez akcije, bez dobrog starog zvuka otkopčavanja šlica, zviiiiiz, bez uzdaha i slatkih vratolomija. Ništa. Samo igra. Dečija igra, nevina i bez ujeda. Meni je to sve bilo simpatično, gledati je kako ih vreba kroz prozor, kako joj poigravaju gole nogice u nestrpljenju, njena srebrna kosa i zavjesa na prozoru krili su te luckaste oči u iščekivanju dobre jebačine. Kako je vrijeme prolazilo gasila se cigara i nestajalo je piće u njenoj čaši. Sjedio sam prekrštenih nogu u drvenoj stolici, dva metra od prozora , bez uvida u stan, ali sa veoma dobrim pogledom na nju. Sa pristojnom količinom vina. Prišla mi je razočarana.
- Ništa! Ali baš ništa. – sjela je podignuvši noge na stolicu. Otvorila se bez stida.Da li me smatra bezopasnim ili mi se ona to možda nudi? Pokazala je karlicu, kao kakva mala curica, u bojenim štramplicama i kratkoj suknjici, ne shvatajući da ima nešto više od igre. Da Vuk nekad i pojede crvenkapicu. Da baka možda ima švalera. Da mama zna za riječ žudnja. Da tata gleda nevaljale filmove dugo u noć.
-Strpljenje! Voajerisanje zahtjeva strpljenje. – rekao sam podigavši pogled sa međunožje na pristojan nivo. rečenice sklapam polako, dajući im snagu pokretima ruke. Zavolio sam svoje prste i sad ih pokazujem, nesputan njihovim neskladom. Ona me je slušala, ali drugačije, sa nevjericom i nervozom, ona je htjela da vidi tjela u dodiru, a šta želim ja? Ko sam ja u ovoj igri. Pitala se. Šta može da se desi u bašti iznad podruma. U noći austrijskog cveća. Iznad su proletale majske bube. Debele i uhranjene svježeim polenom.
-Ti dobro pričaš njemački?- pitala je okrenutog profila, ka prozoru, njen nos je njušio, pseći bačenu kost, malo duševne hrane okorelog voajera.
-Ne! Nikad mu nisam posvetio dovoljno pažnje, a nije ni on baš naklon ka meni. Još se borim i sa srpskim. Tražim neke davno izgubljene rječi. Kopam mu po korjenima i oduševljavam se svakom nađenom, kao san o razbacanim novčićima, koje nikad da skupim. U snu stojim na drvenoj tarabi stare seoske kuće i skupljam novce. Kad skupim punu šaku trpam ih u džepove, sretan i u histeriji, skupljam dalje.
– Ti pričaš drugačije! Jesi dugo u Austriji? Ja sam tek došla! – preskoči me u skoku. Počeo sam da žalim tišinu.
- Šta je? Dosadili beogradski prozori?
-Kako znaš da sam iz beograda?
-Kako ti znaš da te ne želim?
-Molim? – pokrila je noge svilom. Kroz stakla njenih naočala sjevnula je nedoumica.
-Hoćeš vina? – ponudio sam je otvorenom flašom. Pružila je čašu i ja natočih. Vulgarno, puno i sa presipanjem. Njeni prsti se navlažiše. Imala je bolje prste nego ja. Prste muzičarke.
-Čelo ili violina?
-Čelo! – odgovorila je kratko, krenuvši da briše ruku od svilenu košulju.
- Čekaj, ne natapljaj svilu. Daj mi ruku. – rekoh dublje i zapovjednički.
-Ovo je viskoza.
-Svejedno, daj mi ruku. – Pružila je i ja krenuh da obližem vino sa njene ruke. Trznula se kao napadnuta mačka, iskezivši se i skočivši sa stolice. Uljudnost je zamjenjena uvredom i strahom.
-Brate, fazon ti je malo isfuran.
-Znam, ali sam opijen i teško mi je bilo šta drugo raditi osim, osjećati toplo meso. A vremenom sam izgubio takt. Bio sam ja nekad puno bolji u tome svemu.
- U čemu? U napadima na žene? Iskuliraj se malo, idi baci ga u šolju, pa se vrati.
- A da ga bacimo zajedno!? – pogledao sam je ispod oka, sa osmijehom hijene.
- A brate, ti si baš u kurcu! I šta da ga bacimo? Bilo bi ti lepše?
- Ja nisam sebičan čovjek, draga moja, bilo bi NAM lijepše!
- Kontaš? – iskezila je bjelinu zuba i spustila naočare jednim prstom. Da li to ona koketira? – ali ja te brate i ne znam! Ko si ti?
Ko sam ja? Pitanje od hiljadu odgovora. Od svega po malo, reče jedan pijanac u noći bez kraja, pijanac, danguba, umjetnik, lopov, uhoda, cinik, glumac, šmeker, probisvet, samo ne ispravan čovjek. Ali to je on. A ja? Da li sam ispravan čovjek, zaslužujem li aplauz saputnika, potvrdno klimanje glavom od svakog stranca kojeg srećem, hoću li biti otpremljen na kraju sa pozitivnom ocjenom. Da li su TE moja djela dostojna? Hm!?
Vrijeme mi je donjelo sujevjerje. Postadoh svjestan izazova. Kao da ih neko baca pred mene. Iskušenje? Sasvim moguće. Sve grijehove mogu da pokupim u jednom dahu, samo ako mi se da. Ako skupim hrabrosti da se predam. Đavolu? Sasvim moguće. Naučio sam prepoznati pogrešno, počeh bježati, kriti se, ali zaklona je sve manje, a lista grijehova, raste sa godinama, uvećava se ta u detinjstvu tako mala kugla onog NEMOJ i sad teži da proguta onu MOŽE. Ispravan. Neispravan. Stvar odabira. Stvar slobodne volje. Sad odlučujem sam i moje odluke, eto to sam.
- Moje odluke, eto to sam.
- I odlučio si da navališ na mene? – strpljivo je čekala izogovoreno. Tmina je isto tmila. – šta si u horoskopu?
- Jarac!
- Znala sam! – nasmijala se likujući. – jarčevi onim svojim rogovima, udaraju dok ne probiju sve prepreke. Glupo tuku, ne pomišljajući , da možda probaju drugim putem.
- Moguće. Ali dođu do cilja. Evo večeras ovaj jarac će da izudara, da probije svoj cilj. Hehe. – zalizivao sam cigaru, vrhom jezika. Nešto erotsko u parlacanju jezika, nalazim od prvog susreta sa erekcijom. Negdje u osnovnoj školi, kad me neka visoka ženska, pomilovala po kosi. Njene mrežaste čarape, plava kosa i crveni karmin, me odrediše tog dana. Biću hetero od tada pa do... – A ti? –upitah je.
-Šta ja?
-Šta si u horoskopu?
-Rak.
- Nije loše. Oni se kreću istom lakoćom u svim smerovima, i lijevo i desno i naprijed i nazad. Samo eto,idu i nazad. Neki ne nalaze to za vrlinu. Možeš li ti da hodaš u nazad?
-Mogu. Pogledaj.
Ustala je i prišla mi. Stojeći iznad mene gledala me svojom karlicom. Uske bermude su htjele da budu pojedene.Izazivački je stajala izna mene, praveći valove svojom kosom. Osjetio sam zračenje mladog tjela i sjevajanje bludne misli. Njena golotinja i blizina mirisnog međunožja je počelo da djeluje. Vino je udaralo još jače i lagana nesvjestica me savlada. Otvorenih usta klonuh ka golom stomaku. Pupak. Htjeo sam pupak. Izmakla se hodajući unatraške. Ja se dočekah rukom od zemlju.Pao sam. Napravila je par krugova po bašti, gazeći travu i sitno cvijeće, tabanima i plesala neki funki ritam, mašući rukama u stilu Dine Dvornika. Završila je ples visokim dizanjem noge i polušpagom razapevši se po livadi. Aplaudirao sam. Šumske vile se i ne pojavljuju baš svaki dan. Od vile postade ona stara , ukruti se i zaboravivši da može da leti, vrati se na stolicu i sjede.
-eto vidiš da mogu. – smijala se izazivački. Znala je veoma dobro šta je uradila. Pogled joj zastao na mojim farmerkama. Htjela je da vidi planinu na horizontu. Da sam joj srolanu cigaru. Odbila je.
-Ne pušiš?
- Fuj. Nikada. Mrzim i da se ljubim sa muškarcima koji puše. Jezik im je kisel i ljut.
- Istina. – nakupio sam pljuvačke u ustima i progutao. Ispio malo vina i pljunuo pristojnu količinu. – Eto. Isprano!-rakoh pobjednički.
-Fuj, fuj. Grozan si. Nego... –odugovlačila je mrdajući nožne prste. -Hoćeš da malo virnemo? – onaj njen sjaj male voajerke opet obasja mali krug oko nas. Das heilige Licht. Igrala se sa kosom pletući pletenice od srebrnih šišaka.
- Neka. Dobro mi je ovde. Ajde ti slobodno, pa izvještavaj.
Ustala je i polako prišla prozoru. Prozor je gledao u podrum, na dva metra ispod zemlje, nalazio se krevet i soba nekog studenta. Student je pokušavao da dobije neku sitnu crnu studentkinju na lagani razgovor. Da je skine rječima. Ali razgovor ih je odveo u nekom svom pravcu, kako to i biva kod nepoznatih ljudi, pa se sada on šetao po sobi a ona ležala na krevetu , ćutke slušajući.
-Ajdeeee brate, ubodi ga! – povikala je i u skoku pobjegla ka meni. Smijala se svom poduhvatu. –Ludilooo. Šta misliš jesu me provalili? Aa? – zadihano me upita, vrteći se oko sebe u dobro poznatom fanki ritmu. Afrika, to je moj bit, afriku voli cili svit. Debele bube poželiše malo odmora i uspuzaše se na lampu. Lampa ko lampa, bez potrebe da ih otjera, žmirkala je iščekujući jutro. Zora je bila daleko.
-Ako jesu, odužila si akciju za još nekih pola sata.-odgovorio sam.
- Ja bi to obavila puno brže. Tip je pravo spor.
- Znači ti imaš želju?
-Nemam! Ali kad bi imala, puno bi to brže išlo sve. Cik cak i mala je na zemlji. Kontaš? – oborila je zamišljenu suparnicu na pod i oglumila podizanje nogu na ramena, i kratkim trzajima odradi svoju imaginaciju, na jedan veoma iskusan način, pomislih, da ova ima alat bila bi dobra konkurencija.
- Pa pokaži na meni, kojom brzinom obavljaš stvari. – raširio sam se pokazujući spremnost prepuštanju. Poželio sam da skoči na mene, da me obuhvati dugim nogama, da mi uhvatim glavu svojim moćnim prstima, skloni uske bermudice malo u stranu i da se nabije. Ja bih onda pobjednički likovao. Zora bi morala da sačeka, da stane u red, da pusti gospođicu Noć da se ispriča, na šalteru Univerzuma. Ali ja i student smo isti. Pričamo dugo....
- Brate nema ništa od toga, shvati to. Tebi treba jedna dobra lekcija.
-Kakva lekcija?
-Lekcija o ljudskim odnosima. Ja sam čovek ti si čovek. Mi smo ljudi. I možemo da imamo i drugačiji, ljepši, odnos na višem nivou. Onako, ljudski.
- Ajde da se mi puknemo, ko ljudi, pa onda da pređemo na viši nivo. Evo ako hoćeš, neću te gristi.
- A zašto bi me brate grizao?
-Da se upišem. Lavovi zabijaju zube u lavice, dok ih ove izluđuju mrdanjem zadnjice.
-A ti si lav?
-Nisam! Nisi ni ti lavica, ali eto, mogli bi biti. Kontaš?
-Hehe. Ne možemo brate, stvarno ne možemo.
- Šteta. Stvarno šteta.
- Ja to ne bih znala. – stidljivost prvi put uočih na njenom uskom licu. Počela je da grize nokte. Skupila se i postala mala. Vitka žena pokuša da se vrati u jaje. Da bude pile, da krene ispočetka. Slatko, malo, mekano pile. Mogao sam pretpostaviti.
- Koliko imaš godina? –pitao sam,praveći uvod.
- 22!
-I još nije postala žena?
- Ne!
- Čuvaš je za nekog posebnog?
- Brate, to je nešto najvrednije što imam, nije to lako.
- Nije lako, ali nije ni nemoguće.
- Ali ne želim , hoću da ostanem curica. Heehe.- nasmijala se luckasto, vrteći se oko sebe. Ja i vino i par ispušenih trubica, nismo baš za varijantu upišanog buđenja, pa je prekinuh. – glupost. Kriješ se zbog straha, ti i tvoje barbike ste davno izgubile zajedničke prijatelje, babaroga je nestala, majka ne donosi više vruću supu i mrak je postao jasniji. Kad noćas legneš bićeš sama i bez babaroge ispod kreveta. Zato , prestani i povedi me da bdim ispod tebe ove noći.
- Tebi je ta stvar popila mozak. Možeš li se igrati bez pritiska, bez napale u toj tvojoj glavi. Vidiš da si opterečen. Zar ne možemo samo pričati. Ili nešto drugo. Možemo...Hm? Hajde da virimo zajedno!?
Dokle seže snaga pijanog čovjeka. Šta rade opijati zdravom razumu. Šta je zdrav razum? Ne nasljanjati se na šporet, ne pokušavati zajahati bika na vrhu Ozrena, ne psovati mater naoružanim kinezima, ne pljuvati sa terase na ćelave glave, ne grudvati komšinice snjegom, ne natrpavati se tableticama i onda zalijevati pivom, ne piti, ne ubiti, ne ... Zdrav razum je taj što važe i percepira ispravne stvari. On prepoznaje loše i odvaja ga od dobrog. A nagon? Da li ga zdrav razum kontroliše. Ne traži, ne jebi, nemoj biti jeban. Da li cuga isključuje sve ostale ili sam nadražuje taj centar za snošku. Ako si pjan jel imaš olakšavajuće okolnosti na sudu. Da li te sudija sažaljdravoeva? DA li je sudija= ili sutkinja. DA li se ona nabija zdravorazumski. Šta raditi sa nevinim čedom. Poštovati ga, rekao bi zdrav razum, jebi to, rekla bi pjana glava.
-dobro, ajde da virimo.- ustao sam jako teško, tjelo mi je bilo nemoćno . Stao sam pored nje buljeći u studenta. Ona pored mene mi nešto šapuće. Na uvce. Opet se uzbuđujem. Stojim pored nje i ruka mi instiktivno leti i hvata je za guzu. Ona me pljusnu i prekorno pogleda. – Da se igramo- rekla je kikoćući se.
Student je sada na krevetu pored studentkinje. Mazi joj čarape. Kroz zavjesu se slabo vidi, jel mazi ili masira noge. Izlgleda da joj masira noge. Obrađuje joj prste. Bravo student, od tabana zdravlje popušta. Pa ovo je krajnje neukusno, pomislih,ali opet nekako slatko. Stajati pored male nevine voajerke i viriti u tuđe prozore. Možda ona i stvarno neće nikada nikome dati. Odvaja svoje vrijeme za mene , ali ne i svoje tjelo. Gledao sam je kako se krije i pokazuje mi nešto rukom. Njegove knjige. Upirala mi je na jednu žutu, najmanju od svih i kikotala se još jače. Može li žena da ne bude žena. Da bude dijete i moja drugarica? Student je počeo da dira grudi studentice. Biće akcije. Nije ovo ni tako loše. Imaću materijala za sutra. Zagrlio sam svoju drugaricue oko struka, da probam sa svojim prvim ljudskim odnosom. Bez pobude i bluda. Da gledamo film zajedno. Kad ona odjedanput vrisnu. Jako i prodorno, povika. – aaaaa, uhvaćeni ste. Uhvatila sam vas,aaaa! – i poče da bježi. Koja budala, pomislih, pa što sad. Potrčah i ja. Kroz vrata bašte, gore uz stepenice i napolje. Ona pobježe nekud desno, ja povikah za njom, dobih mahanje i neki signal, kao čujemo se, i nestade sa vidika. Trčala je jako brzo. U ulazu iza vrata čuh glasove. Trčanje mi ne gine. I potrčah, nasmijan i uzbuđen. Igrao sam se kao nekad,vireći kroz komšijske prozore. Žmurke. Tupas mene. Povikala je kad je došla kući. Tupas mene, rekao sam , bljuvajuću u WC-šolju uzburkanu sadržinu stomaka.
Sutradan sam pio kafu i pozdravljao sunce. Razmišljao sam o protekloj noći i sjetio se nje. Nevine voajerke. Drugarice moje. Nasmijao sam se. Možda sam nepopravljivi mušlkarac,ali sam u sjećanju poletio malo dalje, do prvih dana ovo mog postojanja, do nekih svojih drugarica iz detinjstva, još iz perioda vrtića, s kojima sam se istina igrao, ali i tada sam kao mali, na kraju svake igre tražio da skinu gaćice. Da mi pokažu to što imaju, a ja nemam.Radoznalost ili pobuda, nisam se mogao sjetiti, ali miris nisam nikad izgubio. Kako su divne te devojčice bile. Namirisane u svim bojama trčale su po dvorištima vrtića, osnovne škole, srednje, pa po hodnicima fakulteta, uvijek preskačući lastiš, bacajući školice, pletući kose, pokazujući svoje pune obrze i oprane kose, izazivajući me da ih uhvatim jednu po jednu i pojedem. Kao da se Alisa štedila?Pih. Možda ne možeš pojesti sve slatkiše, ali barem jedeš dok se ne napuniš i pukneš. Kao preduvani balon. A devojčice, one neuhvaćene, one lete, lako lišće na vjetru, nošene olujoma ekvatora, nestajalu su jedna po jedna, zatvarane u neke tamne zamkove, hladne sobe ogoljene cigle, plakale su u rijetkim trenucima samoće, gledajući lastiš sa sjetom i tugom, tražeći onog malog dečaka što je hteo da virne ispod gaćica, još onda, kada se prve riječi nisu ni izgovarale, kad je AN AN, bili jedino ispoljavanje, taj slatki mali dječak je vikao – CUPIiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii! JUPiiiiii!
Što mu se nisi podala? Pitaj se sad, kad sve babaroge ovog svjeta lete oko tuđih prozora, a ti ležiš pored izabranog muškarca uprljana sopstvenom krvlju. Pa poreci da nije stvar izbora. Tvoje odluke, to si ti.

Njeni dječaci

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sat, 25 Jun 2011 22:26:00 +0000

Ako ne promjeniš prozor, neće se ni pogled mjenjati! Tako je govorila. Zato je i bježala. A htjela je..Poljane i planine, nebesa i rijeke, mora i pustinje, da obuhvati sve, sa svoje 24 godine. Nemoguće, vikao sam i ostajao da ležim u krevetu, do podne, i poslije podne, ležao sam nekad i do same večere, rijetko, ali ležao sam. Ona je sjedila pored prozora i maštala. Ponekad je čitala. Držeći uvijek kažiprst desne ruke na sledećoj rečenici,kažiprst koji je ( mislio sam ) bivao brži od pročitanog, jer je znala nekad da se zaboravi, pa da odluta , gledajući kroz prozor, ugaslih očiju maštala je njene priče, a prst bi radio naučeno. Išao od rječi do rječi, prelazio stranicu, jednu pa drugu, okretao listove, prst njen bi čitao. A ona bi sanjala pustinje Sahare. Jednom joj to rekoh. Kako čita rukama, a ne glavom. Naljutila se i okrenula mi leđa, sa pogledom kroz prozor. „ Ti si zidni sat!“. To mi je rekla. Ne zadrhtavši, ne okrenuvši se. „Kucaš brojeći drugima vrijeme. A tebi je svejedno. Jer si sat. Visiš tu i nemaš druge svrhe. Samo odbrojavaš. Tik—tak, tik-tak.“ Primjetio sam da ju je to poređenje pogodilo. Ustala je i čulo se kako razbija jaja od tavu. U kuhinju nije išla često. Pravila mi je jelo, kad je bila jako ljuta. Htjela je možda da me ugoji, da napravi nepokretnu gomilu sala, pa da pobjegne. DA me oteža da bi mogla da šmugne.U stvarnosti, ja njen bijeg nisam spriječavao. Jedući jaja, rekao sam: „ Ako hoćeš, idi! Ja mogu i bez tebe. Meni je ovdje ljepo. Tvoje kamile napajaj sama.!“ Uvrijedio sam je. Znao sam to, po trzaju glave i malom tiku, koji prvi put primjetih, kad sam joj zabranio da u mom prisustvu glumi kokošku. Za neki čaš glume, Amatersko pozorište Slobodnjaka, vođeno od strane jednog sumnjivog tipa, morala je da pripremi Orvelovu farmu, i zakačila je kokoška. Gnusno.Užasno je to spuštanje čovjeka na nivo peradi. To skakanje, kokodakanje bilo je zaista suvišno. Žena koja djeli postelju sa mnom, ne može da bude i kokoška i ljubavnica. Ona je mislila da je njena gluma zapravo jako dobra i bunila se protiv zabrane. „ Ti ne znaš za umjetnost. Moja sposobnost da postanem kokoška je metamorfoza duha. A duh!? To je ljepota, a ljepota, to je umjetnost.!“ Opet je čitala neke pogrešne knjige , pomislio sam i ućutkao je , kratkim šamarom. Gledala me je duže nego obično. Ali nije se pobunila. Otišla je u svoj ćošak pored prozora i obasjana mjesečinom čitala neke knjige. Nisam joj dao da pali lampu, jer smo morali da štedimo. Ja sam se odrekao televizora i interneta, a ona mora čitanja.“Odricanje! To je veza. Ljudski odnosi se izgrađuju kompromisom i odricanjem. Zar bi išta veliko , išta dostojno divljenja, bilo učinjeno bez odricanja. Evo uzmimo na primjer gospodina...!“ Nisam se sjetio nikoga.. kasnije pomislih na Juliju, ali opet to bi bilo neumjesno, s obzirom na njeno italijansko porijeklo. Nisam htjeo da rušim korijene. Te granice smo ostavili netaknute. Jeo sam jaja uvijek kad bi se naljutila. Najviše sam volio da jedem žumanjak ostavljajući bjelo po strani. Ona bi namjerno, iz ljutnje i prkosa, pržila jaja na pola litre ulja i to suncekretovog, ostavila ih da se dobro zaprže i namoče u masnoći i tek ih onda donosila u krevet, na vreloj tavi, stavljajući je na moj stomak. Pržilo me je, ali nisam htjeo da joj priznam poraz. Zabijao sam viljušku u žumanjak , namjerno se razmazujući po licu. Žut od jaja i punih usta pjevao sam joj:„Besa me, besa me mucho. Tengo miedo, perderte...!“ i primicao sam svoja usta ka njenima. Trgala se, ali sam je vezao jakim stiskom. „Besame, besame, mucho, tengo miedo, perderte.... Nije vrištala, znam da je moja blizina nervira i tjera na povraćanje, ali nisam mogao da je pustim.
Poslije udaraca, koji su istina bili rijetki, samo po zasluzi, u ljutnji bi počela da pali moje košulje i crteže. To je jedino što je mogla da mi uzme i da mi istovremeno nanese bol, pa je sva ponosno i u histeriji, držala upaljač ispod zgužvanih crteža vičući: „ Evo ti tvoja utopija. U plamenu. Tvoj idilični životi i nepostojani ljudi sad će da gore. Da nas spasiš, hoćeš!? Evoooo, ja spašavam tebe. Oslobađam te tvojih prokletih svjetova.“ I palila je. Unosila mi je pod nos, goreće crteže i plakala. Nikad ih nije spalila. Prestajala je taman na vrijeme da ih spasi. Mislim da ih nikad nije ni dobro potpaljivala. Mislim da bih ja puno lakše sve to zapalio. Ali ona je vjerovala u mene!
Gledao sam je kako spaja razderani papir i restauira zapaljeno. Imala je divnu ruku. Znala je povući liniju po najvećim formatima, bez da se zatrese, liniju ravnu kao horizont. Zvao sam je „Maker of Horizont“. Smijala se na to i crtala. Ja nisam ustajao iz krevet da joj pomognem. Vjerujem da sve što sama sebi uradi, mora sama i da ispravi. Moje crteže nije smjela da uzima, kamoli da ih pali, pa mora sama i da ih ispravi. Ja u te škrabotine nisam više vjerovao. Ona jeste. Poticali su iz studentskih dana, kad sam ustajao na vrijeme i lijegao na vrijeme. Tad sam upoznao svijet i tad ga poželih promjeniti. Bio sam galamdžija, moj glas je dopirao daleko, bio je to i smislen glas, pa su mnogi i počeli da vjeruju u izgovoreno. Većinom neuspjeli slučajevi, ljepili su se na mene tražeći smisao. Ja sam im davao. Ne univerzalni ili vječni, ali neki svoj sam imao. Tada da. Danas ne. Ona je tada jela iz moje ruke. Kao pseto je zapisivala moje rječi i pokazivala moje slike svojim roditeljima. I oni su čitali. Priznali su da sam privlačan i da ima nešto u meni. To je bilo dovoljno . Spavala je istu noć sa mnom. Podala mi se na trotoaru , između njene kuće i bolnice. Ne sjećam se kako je biilo, jer sam za vrijeme svake seanse sa mojim sljedbenicima, ispijao sve što mi dođe pod ruku, tako da sam najvjerovatnije bio jako omamljen i skoro nesvjestan. Sjećam se samo njenih očiju. Blistale su sjajem neke sreće. Bilo joj je ljepo, to je očito, jer je ostala.
Poslije je zatrudnila i dobili smo dijete. Tad sam nekad počeo da ne ustajem. Njeni su nam pomagali i govorili da se ništa ne brinem. Tvrdili su kako smo napravili divno djete i da smo ih učinili srećnima. Meni je to bilo u redu. Ona je bila isto zadovoljna mojom blizinom, jer sam i pomagao katkad, oko pranja dječije guze, hranjenja i često sam znao otići po pelene ili neke druge namirnice. Bio sam koristan.
„Ti mi stvarno puno pomažeš! Ne znam kako bih ovo sve sama! Hvala ti puno što si uz mene!“
Cjenila je moje prisustvo i to je bilo dobro. Negdje oko bebinog prvog rođendana, došli je neko društvo i malo smo više popili. Vrištali smo o politici i prijetili jedni drugima. Bilo je jako glasno. Ona je molila da prestanemo, ali nismo. Pozvala me je u kuhinju i zamolila da prestanem. Kao da je krivica samo moja. Pa ja i ne mogu sam toliko buke proizvesti. Pitao sam je lijepo - šta da prestanem?
„ Šta sad hoćeš od mene, dao sam ti svoje postojanje, hoćeš i moju smrt?“ vikao sam unoseći se u njeno lice. Beba je plakala. Znao sam da me ljubomora ka djetetu , tjerala na te rječi i da nisam tako mislio ispočetka, ali njeni zaljubljeni pogledi ka tom malom stvoru su budili neko zlo u meni. „ To je i tvoje djete. „ govorila je ponekad čitajući one njene knjige, držeći djete u jednoj ruci, a bezobrazno letajući kažiprstom druge po stanicama. Po Selinu. Knutu. Kaporu. Kunderi. Bukovskom. Andriću. Krleži. Matošu. Lazareviću. Kočiću. Turgenjevu. Manu...Kapanje česme i taj njen bespotrebni prijekor u kuhinji izazvali su bjes.
„Samo čitaš te svoje jebene knjige i drkaš to djete. „ vikao sam držeći nož u jednoj ruci. Društvo sjedi u sobi, dok smo se svađali u kuhinji. „ Mazi i mene malo, mazi me!“ kleknuo sam pred nju i približio glavu njenom međunožju. Nije ništa uradila. Možda alkohol, možda djete, možda njena pička ?, možda sve to zajedno, me natjeraše da je počnem pljuvati. U lice. Stajala je oslonjena o kuhinjski elemenat i gledala me u oči, dok sam je pljuvao. Nije ništa rekla. Pljuvačka je sluzila po crvenom licu i ona je nije sklanjala. Sad mi je to jako ružno, ali tada uživah. Vratio sam se u sobu i nastavio da pijem. Nije mi bilo svejedno, ali zaslužila je, to sam mislio.
Imali smo još svađa. U stvari još mnogo. Uvjek isto. Ona , djete i ja. Htjela je nekad da ga donese u sobu, nama u krevet. Govorila je“ Ajde tati. Evo tata, male bebe!“ Ja sam to ignorisao. Gledao sam televizor i tiho u sebi patio. Djete nije ništa krivo, znao sam, ali sam ga polako mrzio. Samo je vrištalo i kenjalo.
Jednom se razbolilo i umrlo. Tad mi je bilo žao. Prišao sam joj i pitao je :“Kako ti je?“
Ona je ćutala i vrtila prstom po knjizi. Pitao sam je:"Da ti skuvam jaja?".Bez odgovora je i dalje mirno gledala kroz prozor. Gledala je pustinje i kamile Sahare, planina i more Južne Amerike, zvjezde i sazvežđa Oreona i Siriusa, gledala je kroz prozor i suze su tekle. Tamo u daljinama, iza stakla drzala je za ruku svoje malo cedo i bila je sretna. Njen prst je nastavljao da prelazi preko tudjih rijeci i stranih pisaca ali njena dusa se pustila sa onu stranu prozora. Čitala je jednu priču, a živjela neku drugu. Ni u jednoj nije više bilo mene.

Poštar

noreply@blogger.com (Mitrix) — Tue, 21 Jun 2011 00:22:00 +0000

Nekad iz mene izlete riječi, koje ne kontrolišem, koje nisu moje. Neke riječi tuđa pisma pišu, a ja kako pravi poštar, predajem ih dosljedno.
Kucajući na nepoznate adrese, čekam da mi otvore junaci ili junakinje malih života, da uzmu svoje i da me puste da odradim moje. Čutke i u miru.
ja sam poštar. Nosim poštu.
Ne gledam u oči jer još jače boli. Predam i odem, a poslije otplačem svaku.
Šupa je upozoravala na psa. Lavež je prijetio i stegnuh keks u kaputu. Brava se spusti i miris otkri ženu. Ugledam sjenu na zemlji,lijepo izvajano tjelo i duga kosa, sivo ofarbani igraše se po patosu. Predajem priču pognute glave. Ćutim, ali ne idem?
Ne primjećuje me. Ja sam glasnik, diktafon, gramafonska ploča,kasetofon,sprava,proslednik,nevidljiv.
ja sam poštar. Samo nosim poštu.
ja sam poštar. Samo nosim poštu.
ja sam poštar. Samo nosim poštu.
Ponavljao sam grčeći usne.
Nosila je jedino bjele suknjice. Čipkane. Tvrdila je da joj one najbolje stoje. Ja ne bih znao, jer samo jednom prepoznah andjela u njima. Ukazanje imadoh jednom. Drugi dani su odlazili onako. Brži od mene, uzimaše me na startu.Ali ovaj je zastao.
- Belo. Bjelo. Weiss. White. Blanco. Bjalo. Bilo. – nabrojila je sve njene jezike. Pismo je nosilo bjelu istinu.
Ja sam bjeli labud - rekla je. Pogledaj kako letim. – i letila je. Vinući se ka visinama, odnijela je sobom sebe. One huje njene, Anđele, sad prezirem.
Ti prokleti stvorovi, ne znaju tempirati vrijeme.
Nisu me upozorili, trebalo je biti jednostavnije, poziv na rođendan, vjenčanje, put na more, plata, reklama, bilo šta drugo trebalo je biti. Zašto ne donesoh razvod braka? Zašto?
Nosim i dalje, ali drugačije, sad hodam otvorene torbe i čitam napisano, ali uvijek mi se čista bjela hartija nameće, prazna bez oznake. Poruka je uvijek ista, koverte su samo priprema. Smirenje pred odlazak.
Valjda i ja svoju nekad otvorih, ali me zaborav savladao. Njena vrata više ne viđam.
Belo. Bjelo. Weiss. White. Blanco. Bjalo. Bilo. - rekla je i odnijela je sobom sebe.
Smiju se sad prokletnici, meni beznačajnom.

Bekap debele noći

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sat, 18 Jun 2011 16:03:00 +0000

Medju svim ljudima, hodam i ja. Bez umora i bola. Lagan kao perce osvajam kaldrmu i topli asfalt. Noć je stvorena za mene, bezljudnja i ćutljiva, puštajući svjetlost kroz svoja krila, kad joj se prohtje, kad pođe maramicom nos da obriše. U liku velike debele žene. U bjelim poderanim gaćama, sa crnim ofucanim kriilima, tamnoplave kose sjedi na krovovima obrijanih i ispeglanih fasada i mjerka me kako ne štedim svog koraka. Malo poskakujem. Prebacujem težinu sa noge na nogu, lako kao konj dok ga jašu iskusni kepeci. Farbani kačketi i uske kožne hlače, tjeraju na plač i na suze, ali neće ova debela noć da pokvari moje otkrovenje lakog hoda. Dišem duboko, jer znam da mogu i ne kašljem ako ne moram.Prilično sam zdrav. Hodam tiho, ali brzo i sretno. Spoznao sam da debela ima jednu rupu u sebi, kao vrata iza nje,prolaz iza noći i iza dana, vrata u svjetlost prije samog početka, kosmološka iskra, blijesak pračovjeka i prvog pogleda, tu debela tmina nema vremena da se nećka, već dobija pleske po ušima jer se nije dovoljno trudila, nije sakrila krv na dlanovima.
Kroz ta vrata prošao sam ja, klovnovski lako i otkopčanog šlica, obješenih muda o štrik bluda i nemoći. Stegao sam kvaku u nesputanom hodu i otvorio put koji vodi u druge dimenzije, tamo iza, u prostore o kojima se niti priča niti piše, niti misli niti ih se pojmi, poljane iza skrivenog mi se otvoriše i ja uvidjeh da me tišina ne osvaja, već uz rame mi hoda. Prati me kao vezano škevre i mutavog pogleda, zavisno od gospodara čeka udrac jačega. Iza vrata, tamo iza debele noći i uspavanog dana, otkrio sam ravnu plohu i saginjanje vjetra. Stojeći na plohi u sivoj noći zatvorio sam vrata i stavio lance, da konačno budem sam. Da ne bi slučajno , neka druga, zadihana budala upala u raj iza postojanja, ispred vremena i pored prošlosti, gdje noć u obliku debele žene nema prava da broji i izdaje naredbe, gdje zemlja usisava drveće i pljuje bubašvabe na nagovor mora. Ovdje na sivili ravnog horizonta, vjetar je samo dah i tren u kojem snaga nema jačinu i udar, već molećivu pjesmu otpora. Robovi su postali i hoće poštedu.
Gospodar mora da ruča i opere ruke prije spavanja.

Sunce u snu

noreply@blogger.com (Mitrix) — Fri, 17 Jun 2011 18:46:00 +0000

Hotijaše gledati zalazak sunca, samo on i ja!
Na vrhu nekog brda, u procjepu međ’ dvije stjene,
Kad se prođu četiri stepenice i dva koraka,
Tu odma’ iza ugla, krije se u letu lastavica..
Znam vidjeh ga,
Ajde da vidiš i ti, rekao je , sa pogledom naivka
Ajde da vidiš, ovo naše sunce,
Izvor svega, početak i kraj
Svjetlo i tama.
Žuto, reče, je izvor našeg života.

Rekoh sebi,ovo je mali feget željan druženja,
I ostadoh kući da ležim, pokriven po glavi,
Ustajalom plahtom,
htjedoh da spavam.
Zvala je malo poslije i tražila da me vidi.
Htjela je da uživamo cvatu ruže u kasno proljeće,
Na terasi, sa čašom u ruci, dok sunce nestaje,
Rodiće se tvoja želja ka meni, to je rekla.
Znam da cvijeće cvjeta malo duže,
Ali ne tripaj ništa, uživaćeš, kao nikad.
Pomislih:
Da podjelimo vrijeme, ona htjela je...
shvatih i rekoh sebi,
To su uzaludni sati i pokrih se još jače,
Da ugasim svjetlost i sjaj
Jer nema smisla..
Daj da malo spavam...

Telefon zvoni, javljam se
Oblačeći majicu, skrivajući nesavršenost,
Javim se. Halo! Halo! Ko je to!?
Znam ko je, ali pokušavam da zaboravim.
Hoće da joj dođem u zagrljaj
Po poljubac, zagrljaj i osmijeh,
Prijatelji, to smo mi
Rekla je, ne pravi se lud,
dođi, vrijeme je da dođeš
Rekla je i spustila slušalicu.
Majka traži svoga sina.

Hladno je noćas, drhtim dok se pauci igraju
U mreži su našli sovu i hoće da je pojedu.
Pauci i sova. To ne ide nikako.
Čekaju me...

Hoću da spavam, molio sam san
Da me posječe , testerom da mi glavu skine
Daj mrak, evo dukata dva.
Daj smrt, evo još dva.

Čeka me...
Pomislih, nisam ti ja za to i san dođe.

Ne vidi se ništa. Nema ni zvukova,
Ni ljudi ni životinja. Sam...
Zujanje neke mašine.
Crveno sunce , obučeno u crne ruže
Plesalo je po terasi zgrade, bosonogo,
Virili su mu neposječeni nokti.
Zakržljali zeleni nokti.
Sunce Hoće da se bije.
Zamješam partiju pokera. Okrenem na damu.
Sunce pljune u ručice i okrene kralja.
Hahahahahahahahahah
Likuje sunce. Voli da pobjeđuje.
Pa zar i ono? Zar i ono? Pa i ono?

Igrajući karte i pljuvajući po kamenim kockama,
Histerisalo je u potrazi za džointom,
Hoću da se nadrogiram, da se uništim,
Daj mi džoint, daj vamo, vikalo je.
Daj mi prokleti džoint, čuješ li me
Aloooo, daaaaaj!
Ruka iz mraka, obasjana zrakom odozgo, joj pruži
Smotanu cigaru.
Da prevarim sunce, neko mi pomaže.
Pfuj, ovo je duvan, reče umotano sunce i
Baci srolano. Ja ga podigoh sa poda i počeh da pušim.

Ponosno sam uvlačio, bilo je lijepo.
Udahnuh duboko i ispustih sve na sunce.
Zakašlja se. Debelo i umotano, u dimu, skakutalo je
I kašljalo. Smješno. Hahahaha.
Dim i zujanje mašine. Terasa se zatrese.
Fuj gadiš mi se. Reče mi.
Palim ja odavde.
Prestade sjati oko podne.

Probuđen u znoju udarih se u prsa i
Pomislih, ovo je gorilin svjet
I takav mora biti!
Ružan i nakaradan.
Pun krutih predrasuda.
Pokriven dekom i dobro otspavan.
Aaaggghaaaaaaaaaa

Ja znam da volim

noreply@blogger.com (Mitrix) — Thu, 21 Apr 2011 23:10:00 +0000

Znam da je teško vjerovati da ja znam da volim.
Znam da nije lako, ali pokušaj, probaj bar na tren, ugledati svjetlost moje duše
Žar moga srca kako me izgara dok pijem, dok spavam i dok jedem.
Pokušaj vidjeti zgrčenog mene, molim te.
Nisam ja , bludnik besanih noći, ne brojim recke na kaišu i ne prskam u svaku tuku.
Ne interesuje me njena gola noga, halter što joj viri, ne interesuje mene to.
Ko je jebe!? Volim samo tebe.
Znam da mi ne vjeruješ, dok vrištiš na mene kad se vratim ubrljan iz noći, ti sumnjaš
Da nosim grijeh ma usnama, da imam mrlje na mojim plećima,
nisam ni onda, a ni večeras, a niti ću
Ukaljati tvoje noge, jer tvoje povjerenje čuvam i dok pijem i dok spavam, ja sam vjerni pas, a ne
Neka luda hijena.
Ja se jedne gazdarice držim, zato pusti me u svoj zagljaj topli, i pomazi tjeme ove pjane glave.
Pio sam , jesam, ali tad te volim još dublje i jače. Piće mi vuče samo jezik napolje, ispetlja ga i natjera
da ti složi ove dvije proste rječi
- Volim te!
Znam da je teško vjerovati da ja znam da volim,
Dok se napolju vucaju idioti namazanih glava i traže gdje će da se isterete, koju rupu da napune,
Dok se uske košulje skidaju i dugmad po pločnicima padaju, suknjice tako lako zadižu i sokove ispod
streha kiosaka puštaju, sve u ritmu vikend muzike, zar je moguće povjerovati
da hoda tim istim ulicama međ' njima jedan vjeran i zaljubljen?
Da se vraća sam i samo tebi?
Znam, znam, da je teško povjerovati, sad kad su uništili sve naše idole i ogolili
ono malo preostale tradicije. Nisam ja jedan od njih,ja sam kao otac moj, ja sam vjerni pas,
a ne neki pobješnjeli majmun. Meni ne trebaju banane, hoću tvoje sise
I tvoja ramena, i eto mi večere , neka nisi ništa kuvala. Uzeću tebe i poješću te.
Znam da je teško vjerovati da ja znam da volim,
Dok se napolju dižu seksualne revolucije i gole plavuše razuzdane trče tražeći slobodne mužijake, vjeruj da se ja sklanjam, nekako im uvijek umaknem, ne dam se posustati , neću da stojim u ciljanoj grupi.
U ovoj gomili ljudi na planeti, naći će one sebi mesa za večeras, što bi ja bio riječ na meniju, kad sam
već davno poslužen za usta tvoja, ljubavi gladna!?
Plešu, skaču, njišu svoja tjela u ritmovima lejdi Gage, ali neću u kolo, ja hoću na otvoreno, s tobom pod ruku, valcer na našem pjesku da plešem, da pjevam tiho na uši svoje malene, one pjesme što na spojiše u ovo malo čudo , što zovu bračne zajednice.
Igraju se svi tih erotskih igrica tamo napolju, odakle ja dolazim, svi su orgijali noćas, ali vjeruj mi , ja
sam samo pio i na te mislio. Ne vjeruješ?
Pa eto pitaj Džigija, on zna, on me je držao za čelo, dok sam bljuvao popijeno i vikao tvoje ime.
Da mi oprostiš , vrištao sam, da mi povjeruješ, molio sam.
Da ja nisam dio njih, jer imam neke vrijednsti koje poštujem i koje ne rušim, makar i bile kliše
i uništene silikonskom guzicom ili crtom kokanidže, ja ih držim za ispravne, zato vjeruj draga, molim te, vjeruj kad ti kažem
da ja znam da volim
samo tebe.

Utvare

noreply@blogger.com (Mitrix) — Mon, 11 Apr 2011 18:14:00 +0000

Svi smo tvorci svojih utvara. Svoje strahove utjelotvorujemo u oblike, dajući im život i postojanje. Samo što vremenom zaboravišmo bajke, vještice i sirene,junake iz romana i njihove neprijatelje, naše utvare su davno prestale izlaziti ispod kreveta, ubili smo babarogu. Sad nam kucaju na vrata, u liku šefova, plavih koverti, neplaćenih računa, ratni zločinaca, izgubljenog posla, heroína, felšave djece, ljubavnica, para, razbijenih auta,poderanih čarapa, nasukanih brodova, nedobijenih uloga, propalih svirki, razvoda, kucaju nam na vrata svakodnevno, još prije jutarnje kafe, prije negó se razbudimo, mi ih sa suncem otkrijemo i provodimo dane s njima, pričajući protiv njih, misleći o njima. One , naše utvare, se pretvoriše u naš život. Nema ništa utvarno više u njima, zovemo ih svakodnevnica. Bilo je nekako milije, dok smo ih očekivali iza zavjese.

Probudio se u znoju i bolom u plućima...

Sutra ću mu reći kad ustane. Koliko je sati uopšte? Sigurno je oko keca. Jedan, dva, tri... Ma da, opet ću spavati manje od osam sati. Biću sjeban cjeli dan na poslu. Trebaće mi cijelo prijepodne da se razbudim. Što nisam završio ono juče. Kenja će mi opet , sigurno. Daću im otkaz, samo neka mi nešto kažu. Ne zavisim od njih, mogu otići kad god hoću. Trebam samo platiti stan i poslati kevi nešto i ja odo. Koliko će mi ostati kad vratim svima. Hm. Stan 350, kevi moram oko 200, moram i platiti osiguranje. Koliko je to onda. Ako ostanem još koji mjesec? Ne znam. Mogao bih ispušiti jednu. Koliko je sati? Ma zapaliću jednu …
Sklonio je dve deke sa sebe i sjeo na krevet.
Mrak. Ne smeta mu mrak, strah je pobjedio davno. Mada se još uvijek nekad okrene naglo, kad mu se pričini neko šuškanje. Papuče su ga čekale na gumenom podu. Taj pod se lako pere, dovoljno je par puta preći vlažnom krpom. Ustao je i zapalio cigaru. Tražio je nešto u šta bi otresao. Našao je tanjir. Povukao je dim i sjeo na fotelju. Znao je u njoj sjediti satima i pušiti. Ne pijeći, ne čitajući, samo sjediti i pušiti. Tako satima. Misleći o svemu, o sebi, o njoj, o porodici, budućnosti,, drugovima, sadašnjim i prošlim, maštati o uspjesima, slavi i intervjuima sa zgodnim novinarkama. Pušeće mjesto. Tako je nazvao tu fotelju.Smoking chair. Pored nje inventar njegove sobe, činio je sto sa dve stolice, krevet i veliki bjeli orman. Kuvao je na ugrađenim ringlama u sudoper. Wc je bio odvojen. Cigara je dogorjevala. Povukao je jop koji dim i ugasio je u tanjir. Tišinu prekide paljenje frižidera. Zujanje.
Mogao bih prestati pušiti. A šta bi onda radio? Skijao? Kakav će to svjet biti bez pušača. Moraće se neke stvari promjeniti.
- da moraće!
Čuo je glas. Dubok i snažan. Zadrhtao je. Očekivao je ovako nešto, ali ne dovoljno spreman. Strah ga preuze. Skočio je , skoro se bacivši ka prekidaču za svjetlo.
-nemoj. Ne pali, nestaću. – glas pokuša da ga spriječi. Zastao je na trenutak. Nije imao hrabrosti da se okrene, bojao se, ali opet znatiželja je udarala. Brže negó srce.
-to i hoću. – teško je izgovorio. Bio je dovoljno pribran da razmisli na trenutak. Da li da gasi svoju utvaru. DA li da je pogleda. Šta ako ga ubije. Iako je na samoubistvo pomišljao u više navrata, sad mu i nije baš do toga. Da li je on napokon lud?
-Smiri se, neču ti nauditi. Samo ne pali svjetlo.
Glas njegove prikaze je bio muški i strašno dubok. Kao u Džo kokera. I dublji. On je klečao okrenut leđima sa desnom rukom iznad utičnice. Da li da upali svjetlo? Frižider se ugasi uz trzaj. Konzerva pasulja zaigra po stalku na vratima. Utvara je i dalje tu, osjeća je.
Lud sam. Napokon sam lud. Sunce mu... Jel tako počinje, jave se i ostanu. Sutra ću hodati mašući rukama po ulici. Djeca će trčati oko mene i gađati me grudvama. Baš u po zime da poludim. Što barem nije ljeto. Okrenuću se naglo i pogledati je u oči!
Okrenuo se. Utvara je sjedila na drvenoj stolici , nadlaktljena na sto i gledajući ga jednim narandžastim svjetlećim okom. Bila je to crna sjena, bez jasnog volumena, kao da nestaje i pojavljuje se u djelićima sekunde. Ličila je pomalo na vuka, ali i na čovjeka. Teško je bilo izvući njenu pojavu iz mraka. A opet ako uplai svjetlo , nestaće potpuno. Interesovalo ga je šta ima da mu kaže. Sad kad je napokon, poslije godina i godina strahovanja, došla, pojavila se, pa zar da je na prvu, odagna jednim paljenjem svjetla. Ruka mu je polako klizila sa utikača. Pružio se na pod , legavši sa rukama pod glavom. Gledao je u plafón. Nervozno ali ležeći.
-ajde, reci šta hoćeš?
- Ne bojiš se više? Lijepo. – sjenka se uveća, i pređe preko zidova sobe, iza ormana i frižidera, preko kreveta, preko plafona i njegovog pogleda i zastade iza njega. Njegova ležernost brzo pade i on se skupi u jedan ćošak, držeći se za koljena. Kao djete u ćošku, prestrašen i mali.
-Bojim se, bojim se, bojim se… - drhtao je mucajući.
Utvari kao da bi žao, pa se smanji, na veličinu omanjeg čovjeka i polako puzeći po ćoškovima vrati se u stolicu. Narandžasto oko zasja slabijim intezitetom.
-Ne boj se. Ja sam dio tebe. U stvari čudno je da si se uplašio. U tvojoj sam glavi puno strašniji i gori, u njoj sam crveniji od đavola i vrući od pakla, ali eto odlučili smo da se pojavim ovako. Kao sjena. Kao vuk. Kao čovjek. Iskombinovali smo crnu i narandžastu. Tvoja omiljena kombinacija. Eto vidiš, da smo se potrudili.
-Koji to mi?
- Skupljeni strahovi. Nakalemimo se ponekad , pa nas bude previše. Nastane gužva u glavi, a ti nas nisi izbacivao nisi se trudio. Da si kao i drugi, sanjao o zlatnoj pizdi mi bi se nekako čistili, ne bi ti ja dolazio, ali hoćeš ti nedefinisano, hoćeš da se tražiš. Pa eto ti. Znaj da traženje, znači i sakupljenje, a ti si nas bogami nahvatao poprilično.
- Hoćeš ostati? Ti…!? Kako da te zovem.
-Svojim imenom. Zovim me...
Dok je utvara pokušavala da se sjeti imena svog domaćina, on je naglo , kao srna u zamci, kao zadnja šansa pred umiranje, skočio i udario dlanom jako i glasno po utičnici. I svjetlo.....
- Jebeš utvare, trabam ustati sutra prije sedam. Šef će me jebati ako opet zakasnim. – rekao je glasno. Izvadio još jednu cigaru iz kutije i zapalio je. Frižder se opet upali..U sobi je bio samo on. I frižder. I stolice pored stola. Dve drvene stolice, bez utvara na njima. Otvorio je prozor da uđe svjež vazduh. Da uđe tiho i osvježavajuće, nenametno, ne pričajući i ne hvaleći se svojom moći. Vazduha ima mnogo više, pa opet tako je tih i skroman. Zašto vazduh da mu ne bude strah. Da ga ne nestane! E to bi bilo sranje, da vazduha nestane, a ne neka licna utvara, neki osjenčani vuk sa narandžastim okom i glasom jebenog Džo Kokera. Pih. Zatvorio je prozor udahnuvši duboko. Pokrio se sa obe deke i zatvorio oči. Jedna sijalica je gorila.
- Biće dobar račun za struju ovaj mjesec! – rekao je , sklopivši oči i pustivši se u san bez snova

Vitusova djeca

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 10 Apr 2011 20:11:00 +0000

18 :15. Do pola sedam još 15 minuta, a ja imam punu čašu piva i cjelu kutiju cigara. Sjedim za šankom i pokušavam da se koncentrišem na novine. Salzburške Vijesti. Najradije bih samo sjedio i pušio, bez da čitam , bez da bilo šta radim, ali ne mogu. Ne umjem. Ne znam kuda ću sa pogledom, bojim se neugodnog ukrštanja sa drugima, pa moram da čitam. A tako bih rado sjedio i blejao u zid. Pušio, pio i smješko se. Ali ne ide. Nisam čovjek tog kova.
Sedmica me izmorila, oko mi titra već dva dana. Znam da je to živac i da drugi ne primjećuju, ali novine me smaraju, a konobar je s druge strane šanka, kafana je poluprazna i od mene se valjda nešto očekuje.
- Titra mi oko! – rekao sam na lošem njemačkom, pokazujući prstom na lijevu beonjaču.
-Ne druže! Meni titra oko, pogledaj,aaa, titra aaa! – vikao je praveći neku grimasu par minuta i onda mirno nastavio da pere čaše- Plavušan sa manga frizurom. Dobro i kaže, nije mi to ni trebalo. Vratio sam se novinama, pognuvši glavu još niže.
U Salzburgu su uveli noćnu tramvajsku liniju. Taksisti će da se bune. Uzima im ta linija hljeb iz usta. Taksite ne treba dirati, znaju kad ti je gajba prazna i znaju kome to da prenesu. Kači se sa taksistom i oprosti se od namještaja. I zlata. I burme. Ne moraš od žene, neće je dirati, ali ćeš sledeći put kad je budeš uzimao , moraćeš se valjati po podu. Mani se taksista , gradonačelniče Salzburga.
18 :30. Pola pive popijeno i novine prelistane. Pregledane slike tačnije i pokoji naslov uhvaćen. Dovoljno.Ne interesuje me politika.Ni trenutna situacija. Ionako sam samo još jedan stranac, nisam građanin, moj glas je piskav i ružan za domaće uši. Fidži ulazi u kafanu. Na vrijeme je došao. Dobar je to momak. Eko tip. Ne fura auto, samo biciklom. Razdvaja pažljivo smeće i jede po cjeli dan neke salate. Zna da ispoštuje miting zelenih i poslije se prošeta do štanda sa kobasicama koji drže socijalsiti . Sa desnima se uvijek kači , i zato vozi go biciklo po Beču svakog Jula. Kaže da će voditi i mene. Moja gola guza da se provoza Mariahilferovom. Nije loše. Dobar je to momak. Radi njega će Planeta poživiti dan duže. Nije to malo!
- De si Fidži, bando crvena. Jel idemo!
- Zdravo! – rekao je i stao. Ne rukuje se, a i kad mu pružim ruku, nekako to odradi smotano, kao da nikad nije stisnuo tuđu ruku,pa sam i ja odustao. Pogledao je u pivo.
-hoćeš jednu na brzinu? A? Ajde jednu, taman da i ja popijem svoju. – znam da ne pije, ali imam takvu želju da ga olešim, ne znam zašto.
-Ne hvala, slušaj, idem ja nešto da kupim, ti taman završi , pa se nađemo na kraju pješačke zone, tako kod prodavnice zdravih proizvoda. Može?
-Može!
Otišao je. Stomak mi se javlja. Mogao bih i ja nešto pojesti. Izvadio sam pet eura i bacio na šank. Zgužvana novčanica se otkotrlja sa druge strane šanka i zapade među čaše. Nagnuo sam se i počeo da je tražim. Plavušan se približi. Novčanice nigdje.
-hoćeš vode? –upita me, titrajući onim svojim okom. Cinično.
-Ne , hvala. Zapo mi petak, pa ga tražim. – rekoh ne podižući glavu. Glupa situacija. Moj petak, teško zarađen, izgubio je svoju vrijednost sa njegove strane šanka. Nije više moj. Niko nije vidio da ga vadim , niti da ga ima, niti da sam ga imao. Nema dokaza o jebenom petaku. Odustao sam i izvadio drugu novčanicu . Dvadesetica.
-Zahlen , bitte! –ubacio sam ono molim i predao mu još para. Da mu ostavim bakšiš? Moram , znam da moram. Tu me imaju, tu su me pobjedili. Ovdje igraš njihovu igru, a ako nemaš sredstava za nju , pa ko te jebe. Što sjedaš za sto. Zaokružili smo na pet i pozdravili se fino, želeći jedan drugom ugodnu veče. Vazduh me puče policu, kad otvorih vrata. Zima i snjeg. Petak i urlanje pijanih klinaca. Bila radi do pola 8- Uzeću neki sendvič i neko vino. Fidži me je pozvao kod nekih likova na sjedeljku. Pristao sam. Zašto ne.Kupiću neko skupo vino i ispeglaću košulju, pomislio sam, i pristao. I evo me u Bili, kako tražim vino. Prodavačice me posmatraju. Znaju me i znaju da ja znam njih. Mali grad. Znaš i jebene prodavačise u lancima Bile. Ali neću ih pozdraviti. Prezirem ono što predstavljaju, korporaciju i te osmjehe dobrodošlice, ne previše srdačne, ali odviše ljubazne. Zamišljam mladog menadžera kako im izlaže plan- “ Bilino lice! “ isprd njega flip čart i nacrtane face, sa raznim grimasama,nasmijanim,tužnim, histeričnim… on štapom lupa po lošim a rukom miluje one prave. Radnice i pokoji radnik poredani u đačke klupe ponavljaju za njim i krevelje se u te grimase, pokušavajući skinuti najpogodniju. Alisa je izabrala onu između melanholije i osmijeha, kad su joj oči sijaju suzama a zubi otkrivaju sreću prodanog kruha. Alisa to najbolje radi, pa su joj okačili i sliku na ulazu. Alisa Nummer 1, December 2010.
Kupiću neko skupo vino. Da uđem u stilu. Da im pokažem ko sam. Da imam stila. Da znam kako se to radi, da nisam ološ i danguba. Ja radim. imam para i nosim skupa vina. Nisam gastarbeiter, nisam ljakse, ja sam školovani Auslender. Poklonite se i pustite me u vaše Austrijske domove.
Izabrao sam austrijsko vino od 7 eura. I sendvič od ćuretine sa krastavcima i kečapom. Na kasi sam kupio žvake i platio karticom. Obožavam to plaćanje karticom. Moćno je . Imaš karticu, samo je gurneš u aparat, ukucaš 4 broja i sve je rješeno.Ko na reklami. Masters kartica i Ja. Moja slika sa šeširom na glavi i velikim osmjehom. Plakati po cjelom svijetu. Tramp mi pruža ruku i miluje me po obrazima. Meni lijepo. Bosna ponosna na mene. Dodik me prima i ja mu uručujem najnoviju sa super sigurnosnim uređajem, master karticu. Njemu drago. Majka plače od sreće, otac puši i odobravajući klima glavom. Cura mi vrišti od ponosa. Aaaaaaa, on je moj čovjek, aaaaaaaaaaaa. Njeni pokazuju sliku komšijama, Jovo sjedi na ulazu i sjebava se od sramote.
Našao sam se sa Fidžijem na uglu. Gurao je biciklo. Vozi ga i po ovom minusu.
-znaš Fidži, što ne probaš sa onim električnim autima. Dobićeš hemorodide na biciklu.
-Ajde ne seri. Otkud mi lova.
-Ti si austrijanac, ti moraš da imas pare. Ja da nemam to je ok. Ali ako ti nemaš, to nije dobo. Ni po sistem ni po ljude, ni po tvoje komunjare.Ni po mene. Rušiš mi san Austrijskog raja. Moraš kupiti električni auta. Eto možeš ga puniti kod mene, toliko mogu da ti pomognem, ti siroti austrijanče.
- Nekad stvarno ne znam, zašto tako pričaš. – pogledao me preko naočala. Nisam ni ja znao. Izleću mi takve stvari. Borim se sa njemačkim, hoću da ga pobjedim, da izgovorim bilo šta, da pokažem da znam. Ja ,koji čita Tolstoja na njemačkom, ja mogu. Ja bi mogo da mogu, ja bi mogo da znam…
-Kupio sam vino. – skrenuo sam priču negdje toplije. Dovoljno je mrzlo. Zima se pobrinula za to.
-Nisi trebao, Vitus je rekao da ponesem, ako hoću par piva, on ima vino. Nisi zaista trebao.
-Moram! Prvi put idem čovjeku u goste. Tako mi to radio. – rekao sam to onako ponosno, šmrcnuvši ponosno. Veći sam Srbin ovdje,nego ondje.
Išli smo šetalištem pored jezera. Fidži je gurao biciklo i pričao na telefon. Jas am tražio rukavice po džepovima . Našao sam ih. Crne , pamučne rukavice. Stavio sam ih na ruke i i zadovoljno protrljao ruku od ruku.pobjeđujemo zimu, ja i konfekcija Borovo. Na glavi šešir, na tjelu bunda, na nogama kanađanke, a na rukama crne rukavice. Nije loše. Šmeker sam i dalje. Kao klinac sam nosao kožnu jaknu, preko tankih dukseva. Jaknu sam držao otkopčanu, da se vidi kaiš, jer tako je moralo, tako si bio mangaš. Razdrljenih grudi smo se probijali kroz mećave i oluje, kopča mog kaiša i ja, Djevojčice su to cjenile. Frajeri su to cjenili. Samo je mati, tražila način kako da pobjedi golu modu, pa je pokušavala da mi namakne šal na vrat. I kapu na uši. I meni i ocu. Ni on nije mario za te pokrivače.
Lijepo je bilo ići negdje. U nepoznato. Neki novi ljudi, neke nove žene. Probijati se kroz mećavu i oluje, do nove avanture. Zagor te nej. Čiko ne kukaj, već požuri…
-Ko će biti na žurci? – upitao sam , više iz potrebe da nešto kažem, da prekine tišinu, da se nešto priča.
- Iskreno, ne znam ni ja. Vitusa sam upoznao na željezničkoj stanici i on me je pozvao večeras. Mislim da mu neće smetati ako i ti dođeš. Samo rekao je u pola sedam, trebali smo biti tamo prije sat. Nadam se da nije neprlično, to zakašnjene. Šta ti misliš?
-Uf. Nemam pojma. Nije mi to jača strana. Kurtoazija i sve što ona nosi…
Hodali smo nekih 20 minuta. Prošli smo ispod šina i prešli na drugu stranu.Pruga ide okolo jezera.Oko pruge ide grad. A u gradu katedrala, a oko katedrale kuće. Oko kuća planine i skijaške staze. Ispod jedne je moj gajba. Kreuzbachgasse 1ª. Zell am See. Ćelija na jezeru. Dobrovoljno se zatvorih i sad tražim izlaz. A puta nema, pa nema…
Morali smo da se penjemo, kroz usku ulicu. Neko malo naselje sa par kuća.Manje od Cela. Drvo i staklo. Iz svake se pušilo. Unutra je toplo i udobno. U planinama smo i tražimo kuću nepoznatog čovjeka. Fidži nas vodi i gura biciklo.
Našli smo je. Kuća pod brojem 16. Prešli smo preko drvenog mosta, koji je premošćavao kanala, čija je svrha bila, da kupi smeće sa planine. Odlomljene grane i uginule životinje. Sad je snjeg i kanal je prazan. Ispred kuće neki ćelavi čovjek gleda u prozor.
-Dobro veče!
-Dobro veče!
-To je kuća Vitusa Kruš...- čuo sam kad je Fidži izgovorio č i ć, ali ne čuh baš tačno.
- Da , jeste!
-e, dobro.
Pozvonili smo! Vrata je otvorio Vitus. Mršav lik sa jakom bradom i dugom kosom zavezanom u rep. Upoznali smo se i ja sam predao vino. Stajali smo na vratima i gledali se. Ja i dvoje male djece. I onaj čovjek je ušao. To je Vitusov stari. Ćelo sa naočarima. Čudno. Nisam očekivao ni djecu ni ćelu.Htjeo sam žene i sise.
- ovo su David i Lisa. Moja djeca. Ajde upadajte.
U kući je bilo toplo i prijatno. Zidovi su bili obojeni i urađeni glinom. Roza, plava, crvena,zelena, razne boje šarale su valove i sunce. Jedan zamak i snjeguljicu sa jabukom u ruci. Iznad nje tirkizno plavi soko širi krila i usmjerava kljun ka nebu. Na sredini sobe razapeta ljuljaška i u njoj se ljulja Lisa. Mala slatka, bucmasta djevojčica od neke tri godine. David je udarao neku veliku crvenu loptu. Bio je stariji, ali imao je istu plavu kosu i iste okrugle obraze. Šmekeri su ta djeca. Njima je dobro, toplo i ugodno. Vitus je car. Ima djecu i glinu po zidovima. Ima i gitare i klavijaturu i oca pored sebe. Parket na podu i veliku crvenu loptu. Ja nemam ništa od toga. Samo vino i ispeglanu crnu košulju.
Vitus nas je poveo u kuhinju. Tu je sjedila neka ženska. Isto sa cvikama.
- Birgit! Drago mi je!
-Hauard! Takođe.
-Fidži!Drago mi je.
-Birgit.Takođe.
Kamin i vatra. Veliki drveni sto i na njemu neka dječija igra. Na podu igračke i dve mačke. Puno suđa i karikature u grafici sa Vitusovim potpisom. Ovo je porodična kuća. Ovdje se fino živi. Fidži me nije pripremio na to. Šta da radim sad?
-sjedite.
Sjeli smo.
Fidži je počeo nešto da priča. Ja sam posmatrao. Neki lagani osmijeh mi se navukao na lice. Bilo mi je lijepo. Toplo. Ugodno. To je zbog djece. Donose mi neki mir. Ništa loše ne može da mi se desi dok su djeca tu. Ovdje nema loših ljudi. Djeca su nasmijana. Lizi je curilo iz nosa i ja sam joj izvadio prstima balu i otresao je u sudoperu. To joj je sjelo i nasmijala se. Igrala se drvenim kockicama ispred kamina. David se krio iza kreveta. Takvu jednu rupu za igranje , iza kreveta, imao sam i ja. Sad sam je prerastao. Sad tu držimo usisivač.A ta rupa je bila moje glavno skrovište, ona me je krila kad je to bilo potrebno. I evo me 20 godina poslije, sjedim sa odraslim za velikim drvenim stolom.
-Zvao sam te na telefon, ali je javila tvoja žena. Rekla je da probam na fiksni. – reče Fidži, poslije nekog vremena. Rečenice se nisu baš često razmjenivale. Valjda zato što niko nije znao nikoga.
-Tebi se javila? Meni ne. – reče Vitus i nasmija se.
Dao nam je da jedemo. Poslije da pijemo. I na kraju da pušimo pored otvorenog kamina. Djeca su svo vrijeme bila sa nama. Sjedili smo, pomalo jeli, još manje pili i gledali u djecu.
Meni se igralo sa njima. Ustao sam i sjeo pored Davida i Lise. Počeo sam da slažem kocke. Bojao sam se da bilo šta kažem. Djeca su pričala njemački, a ja loš njemački. Hoće li se smijati mojm greškama? Nisam htio da reskiram, pa sam ćuteći slagao kocke. David je počeo prvi.
-ja ću napraviti garažu i na njoj kuću. Gledaj.
Slagao je kocku na kocku u zanosu igre. Slagao je jednu pored druge pažljivo sa nekim svojim ciljem, ali ga je u tome smetala lIsa koja je uzimala kocke sa njegove gomile. Kad joj je uzeo jednu njenu kocku iz ruke, Lisa poče da plače. Vitus ustade. Stranac sa njegovom djecom. Okriviće mene.
-Lisa šta je bilo?
-David joj je uzeo igračku! – izleti mi odjednom. Čovječe, cinako sam. David me pogleda zbunjeno. I Vitus, ali on se nasmija. Vratišmo se našoj igri.
Kasnije smo prešli u glinenu sobu i tu se počeli tući. Naravno bio sam jači i veći, ali ima nešto kod djece, što te obara na zemlju i predaje te u njihove male šake. Lijepo je biti tučen od dječije ruke. Onda smo igrali lopte. Pa sjedili i pričali. David je pričao najviše. O igri u snjegu, prošle sedmice sa svojim drugom Mikom. Lisa je stajala sa komadom drveta u ruci i gegala se. Jedno dobrih pola sata tako.
-David! – prekinuo sam ga u njegovo j priči.: - Šta radi Lisa?
-Aaa!? – zbunio se na trenutak, bacio pogled ka sestri i reče nehajno , - Stoji sa drvetom u ruci i gega se. Nego , i tad smo napravili takvog Snješka ….. – njemu je to geganje bilo tako normalno i jasno, nije tu bilo mjesta za previše priče. Njegov snješko je bio mnogo važniji.
Lisa to može. Stajati tako, sa komadom drveta , gegajući se satima. I njoj je dobro. I Davidu je dobro što je njoj tako dobro, I Vitusu je dobro , što je njima tako dobro. I meni je to sve Ok, samo ja to nisam mogao. Ja sam izgubio djete u sebi. Ljubomoran sam na njihovu igru, i to geganje i skakanje, i taj smisao igranja, koji je nestao .Trudim se. Ali sama pomisao na trud, grize igru po njenom korijenu. Izgubio sam djete u sebi i sad ću da se isplačem.
-Zašto plačeš! – upita me Lisa.
- Ne mogu da letim! Ne mogu da letim. Ich kann nicht fliegen. Ich kann nicht fligen.
-Doch , du kannst. Im Traum. U snu. Svi letimo u snu.
- Da, da. Letim i ja. – reče David. – samo kad se probudim , onda više ne letim.
Im Traum können wir fliegen.
Vatra u kaminu, glina na zidovima, puno boja, Šareni svijet Vitusove djece i ja za tren u njemu. Sve njihove tajne su mi dostupne, snovi podjeljeni, zima pobjeđena. Bilo mi toplo oko srca. I tu toplinu oko srca sam osjetio. To nije kliše,rječ iz bajki, srce može da ugrije. Dječije rječi da utješe. Male ruke Lisine su me pogladile po obrazima. Plakao sam još. I David je prišao i sjeo pored mene. Među njima sam siguran, tu me niko ne povređuje, i zato plačem. Suza na suzu, za Vitusovu djecu.
Kasnije ih je Vitus odveo na spavanje. Ja nisam pošao. To je samo njihova stvar. Čitanje priče i poljubac za laku noć. Očeva briga. Žena mu u Salzburgu i ne javlja se na telefon. Ali niko nije zvao njeno ime. Dobro to radi taj Vitus. Baš dobro.
Poslije smo još ćutali. Malo svirali gitaru i pušili pored otvorenog kamina. Jeli bombone i pili vodu. Ja sam i rekao ponešto, ali ništa bitno. Ništa dovoljno snažno da uzbudi tu noć, pucketanje drveta , vatru i vejanje snjega napolju, mirni san Vitusove djece i šarene zidove njegove kuće. Ta noć je probudila oca u meni.

Bazen

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 13 Mar 2011 18:07:00 +0000

Na bazenu sam. Lezim i valjam se po vjestackoj travi. Dic hladi glavu tusem. Cekam ga da se vrati i posmatram gomilu oko sebe. Jedan par prodje ispred mene, hodajuci po kamenoj stazi i drzeci se za ruke. Nema sta? Dokaz ljubavi. Vezanosti. Jos jedan poljubac i predstava je odigrana. Idite jedno ispred drugog, daj malo misterije dragi momce, pomislih ali ne rekoh. Zasto se mjesati. Dovoljno je posmatrati. Ona na jednom pozeli da se otrgne od njegovog jakog muskog zagrljaja i skreku ka livadi. Sa kamena na livadu. Opasna promjena materijala. On, vjestacki uvecanih misica, drzi je i dalje za ruku , okrenu svoj torzo u njenom pravcu i rece- kuda ces?
- Ajdemo preko livade. - ocito je pokusavala da unese neku avanturu u bracni, vezni zivot.
- Bosa si!
- Nece mi nista biti! Ajdemo.
- Ima pcela ajmo okolo. - Jaka muska ruka je odvuce dobro utabanom stazom. Kamenom. Poplocanom stazom. Onom kojom cijeli svijet ide. Borila se cijele dve recenice, 78 otvaranj usta i tri do cetiti puta toliko izgovorenih slova. Borila si se i zato te spominjem. Znaj da je neko snimio tvoje pokusaje, trzaje, iskra pokusaja je upracena, sledeci put idi malo dalje, pa mozda i uspjes.
Dic se vratio. Mokar. Gledam njegovo tijelo i druga tijela. Bacim pogled na sebe. Estetika je zajebana stvar. Mnogo zaebana. Slika anticke statue mi ne izlazi iz glave. On nagnut malo napred u laganom cucnju, koplje proporcije mu stoji iznad glave i bijelina kojom se igraju sjenke pustenog svijetal. Anticke vrijednopsti. Covjiek prosjecnog kurca. Trbusnjaci. I one dve linije kod stomaka sto ih fura bred pit. Mermer, kamen, divota. Slike Alme i njegovoih nasljednika.
sad samoi tjelesa. Ruzna i nesavrsena. Valjaju se po laznom pjsmu, posadjenoj travi i navlace hlad i sjenu na debele guzice, mrsave noge razvnije kukove, krive nosesve, celave glave, male kite, goleme listove, klepmave usi, prekomjerne kile itd. Tjelesine nesavrsenosti , ali realnosti. Malo se iskopalo prirde. Izbetoniralo i pustilo da se krave naslade stajace vode. Rijeka je za mene. Ima svoj toka i svoja mjesta, samo moras da ih nadjes. Nije lako, ali ko uspje , dobice osvjezenje i mnogostsa. Nebitno.
Palo mi je na pamet da se setam sa kobasicom, cajnom u dzepu. Hodam tako, cisto da ispiotam, reakcije i poglede. Onda pomislih sta ako dodje neka gospodja sa psom, pa ovo kuce pocne da me onako dok lezim, njuskati, mozda cak i oblizivati. Sta ako pocne da grize, sta ce pasce gladno, ova mu samo neke krekere uvaljuje u tanjrice. Onda bi valjda, ona gos;odja pocela da vice, fifi, kucoi , prestani, joj, fiifi, izvinite gospodine, sva zadihana pokusali bi da odovoji zube svoje fifike sa mog medjunozja, a ja bi onako seretski, bez uzbudjenja, sa pogledom iskustva iza novina, dobacio. Ne brinit se gospodjo ostace i za vas.

Tišina u podne

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 13 Mar 2011 18:06:00 +0000

-Vrane su leteći pacovi- kaže dic, povlačeći dobar gut votke. - ako među pticama postoje pacovi to su vrane. - neophodno mu je da formuliše misao, računajući na nesposobnost sagovornika da se prilagodi nejasnim mislima.To me vređa , ali ćutim.
- Vrane jedine imaju smisao za igru. Ne mogu biti loše toliko. Ako znaju da se gotive, onda valjda i znaju da krešu! - ta mi je misao nestala te večeri, potpomognuta litrom vodke arhivirala se u zapise malog broja gigabajta mog personalnog mozga. sad mi se vratila opet.
Tišina i jak vjetar tuku zajedno po parku jednog od bečkih becirkova. Drvena klupa, na njoj žena i muškarac, na klupi poslagana zakuska i oko njih vrane. Sleću pojedinačno ili u manjim grupicama, ali bez određenog redoslijeda.
- Pogledaj ih kako su debele i uhranjene. - reče muškarac, zabijajući hljeb u eurokrem. Ni njemu ne manjka kila. Visok je 185, a teži 90.
- kad bi znale da se organizuju, bilo bi opasno sjediti ovdje. Njihov kljun može da raspori goluba ili čak pacova. - reče žena, okrenuvši glavu u pravu jedne malo smijelije vrane. Vrana i žena gledaše u pravcu dunava, čovjek u pravcu stola. Već dugo im se pogledi ne ukrštaju. Nije krivo jenjavanje ljubavi ili neka sitne prevara, kriv je dan kad oboje skloniše oči pred ispitivačkim čitanjem. Tajne su htijeli, sad ih preziru. Lakše je gledati vrani u oči.
- Bojim se- reče iskreno žena, pomjerajući se na klupi više ka muškarcu, beježeći od sujetne vrane. Prišla joj je na pat metara, i kad pomisli da se žena sklanja u par skokova, nadje se na svega metar od ženinih koljena. I dalje nije gledala u ženu. Dunav je pticama draži. - Nemanja bojim se. Nemanja.
Muškarac je motao travu i ćutio. Glavu nije mogao niže da sagne. Ne gledaj me u oči dušo molim te.- rekao je prvo tiho, pa onda počeo drhtavo da ponavlja sve glasnije.
Ne gledaj mi oči dušo molim te. Oči mi ne gledaj. Oči mi..... - tijelo mu se treslo , ali sigurnost njegovih ruku dok zavijaju papir, bila je zbunjujuća. Umirujuća u neku ruku. Pomislila je da prati ritam neke nevidljive muzike. Da ima slušalice u ušima i da pjevuši riječi nepoznate pjesme. Vrana se pope na klupu i raširi krila. Razapevši se u svojoj crnoj moći posjeti je na Isusa.
Pomozi mi bože, kakve me to crne misli uzimaju, kako vranu i božanstvo da poredim. - pomislila je i prekrsi se tri put. - Nisam ni trebala izlaziti onu noć, nemanja je sve gori prema meni, a ja nisam htjela... - pustila je suzu i bolnu dušu ta teku po licu,po haljini cvijetnih dezena, golih koljena, tražila je pogled svog čovjeka. S mukom i nadom okrenu glavu, ka Nemanji. Muškarac je klanjao molitvu i tresao tijelo svoje. Ruke su zavile duvan, ali ne prinesoše ga usnama. Vrana se prsila na vjetru i tišini filharmonije bečkih stanovnika.

23 dana

noreply@blogger.com (Mitrix) — Mon, 18 Oct 2010 21:18:00 +0000

Samoća može da se izdrži. Teško je unakaziti naviknutost na ljudske glasove. Tišina je posljedica samoće. Na nju treba udarati jako, silno svakim usamljenim danom, kršiti je da se razbije na sitne komade. Udaraj je dok ne počne pucati i vrištati od bola. Tajće bol jaukati i puštati neke nove zvukove. Tvoje. Samo tvoje.U početku neobične, kasnije se navikneš na njih, počneš da uživaš i da se raduješ tom novom otkriću. Muzikalnog sebe. Tad će ljudi početi da ti smetaju, njihove krištave riječi udaraće ti na bubne opne i mislićeš , - krvarim.- nije mi dobro. Bježaćeš nazad u svoju jazbinu, duboko ispod zemlje, gdje ljudi nema, gdje se ćuti. Samo sjena. Tu najzad, skinućeš se go, plesati prigrljen uz zid i češati svoje tjelo od materijale, ne hoteći ćeš se uzbuđivati, trljati od hladne podove i lavabao, lizati svoj lik u ogledalu i polijevati butine vrelom vodom. Uzbuđeno ćeš gledati lik u ogledalu. Tvoji prsti će prelaziti preko golotinje, diraćeš se nježno i vlažiti svoje bradavice, polni organ. Rupe na svom tjelu probaćeš da napuniš, da se zadovoljiš. Prekrasnog sebe u šumi svog novotorkivenog Ja. Zaljubićeš se u savršenstvo. U svom univerzumu ispisaćeš nove proporcije, ne hajući za propisane razmjere, unosićeš mjere savršenstva i bezuslovno obožavaćeš se. Zaboravićeš da si sam, jer to je nemoguće sad, kad su drugi tako nisko, gaženi i daleko, nepostojeći ispod tabana neisprljanog božanstva. Društvo nije više smisleno, jer ponizićeš se ako ga pojmiš. Ako poniženje još bude postojalo. Samoća nije problem, tišinu treba razbijati. Podigni dasku klavira i počni svirati.Udaraj samo po crnim tipkama, samo po jednoj ako hoćeš, tvoja je nota i sviraj je sebi ugodno. Ne postoji društveno prihvaćena ljepota odsviranog, nema milozvučnosti i aplauza, nema društva nio ocjenjivača, samo ti i tvoja melodija. Sviraš je svom svijetu, odu samodostatnosti. Pjevaj ako hoćeš, ako ti se da , ako nalaziš za potrebno, tvoj glas nije milozvučan, on je jedini, nije najbolji,on je jedini. Ne skidaj tuđe riječi, vratiće te u hladnoću neugrijane prostorije, zamračiće te i deprimirati, pjevaj o novim iskustvima, novoviđenom , impresijama zadobijenim tokom leta jedine ptice . Plava, žuta, zelena, ptica je poletjela i nosi tvoje ime na perju mekanom i tihom. Nije samoća više problem, kucanje na vratima je sad paranje novostvorenog svijeta.
-Zdravo! – rekla je sklanjajući se od mog daha. Naslonjena na zid zurila je preko mene u ututrašnjost stana. Prste svojih laganih ruku zabila je u prednje džepove teksas hlača, izbacujući vaginalni dio svog tijela ka meni. Nije to podavanje, više njena naviknuta poza, nemarne djevojke pokisle na kiši. Kosu je pustila preko ramena i crnilo je izlazilo ispod plavih pramenova. Zbog vlažnosti jače se probijala njena prvobitna boja. Kiša nekad zaista spere. Imala je skejterkse patike,bucmaste, nevezanih pertli, na kratkim nogama. Držala ih je nemarrno kao i svoje tjelo, i svoje ruke i ramena, kao i svoju sudbinu. Nezainteresovanost je preuzela.
- Zdravo! - odgovorio sam, držeći vrata iza sebe, poluotškrinuta. Nisam je morao pustiti unutra. Nisam morao nikoga pustiti unutra. Stajao sam bos u crnoj majici kratkih rukava ispred njenog tjela. Gledah je u oči. Jedan dio njene kose se spušta preko obrva i trepavica, pokrivajući joj raširene zjenice i draškajući bjele obraze. Jelena. Vratila se.
- Čula sam da imaš novu gajbu. – sklonila je pogled ka stepenicama. Odatle je došla. One su je dovukle, to arhitektonsko čudo što spaja dobrovoljne zatvorenika uređenih prostora. Stepenice! 12 stepenika od osmog podesta, sa 29 cm ugodnog gazišta i 17 cm normirane visine stepenika. Dovele je k meni. Kolika je njena slobodna volja među dva uska zida? Od zida do zida razmak cca.120-150 cm.Normirana širina stepeništa za zgrade do 4 sprata. Ne računajući prizemlje. Kolika si željela stati na prvu stepnicu? Izvadila je mali prst iz džepa. Sporo je udarala od čvrsti teksas neku svoju melodiju. Nije nervozna. Čak ni sada.
- da! Sad sam na sjevernoj strani. Manje je sunca. – prebacio sam cijelo tjelo na neku novu pozu. Pokušaj da budem čvršći. Mada znam, slomiću se. Suviše je mokra, da se ne okliznem. Uvukao sam stomak i zategao mišić na desnoj ruci. Nisam to uradio već dugo vremena, nije bilo potrebe, bjah sam. Primetila je. Nešto nalik na cinizam, pobjedu, sjećanje, sviđanje, razvuče joj usne u smješak.
- smetam li? Čujem da si našao novi posao, da nam sređuješ obalu pored rijeke. Šta će biti onom klupom, uklonićeš je? – čučnula je i podbočila glavu rukama.Pitala je nešto? Tako je mala. Gleda me tim očima, izazivački, nešto hoće, namjerno se spustila, tako nisko, ispod mene. Godi mi to. Mogao bih da je šutnem u glavu. Lobanja bi joj se rasprsla od beton. Komšija nema, tiho bi umrla. Da zatvorim vrata i legnem . Prespavam njenu smrt.
- Hajde, uđi. Ako hoćeš... – okrenu sam joj leđa i ostavio vrata poluotvorena. Soba je bila mnogo manja, prljavija, ružnija. Izvadio sam iz friždera litru gorkog i natočio. Otpio sam malo i sjeo na drvenu stolicu na sredini sobe. Okrenut ka baskijskoj zastavi. Zelena, bjela i crvena. Mir, hrišćanstvo i krv., ili priroda, mir i zora. Simbolika boja me nije zaustavila da uradim kupatilo u crveno – bjeloj šahovnici. Ona je prva koja će ga vidjeti. Ako uđe. Nisam je čuo iza sebe. Jak sam dovoljno. Tijelo mi je zategnuto i lice čisto. Lijep sam. Njeni koraci i njena sjenka na zidu. Iza mene je. Plesala je sjena, na bjelini okrečenih zidova.Po zastavi buntovnika. Širila se obuzimavši prostor, težeći da ga pobjedi, da me istjera. Moj svijet će kolabirati. Znam to.
- Radila sam tamo za jednog tipa i uzimao mi je uzorak krvi svaki dan. Paranoik. Pogledaj mi ruku, sva je izbušena. – uhvatila me je za kosu i nabila se u moja leđa. Stolica zadrhta. Komšije se neće vraćati danas, nedelja je. Stavila je svoju desnu ruku ispred mog lica, podijelivši ga vertikalno , na dva djela. Moje slike su najčešće djeljenje tako. Jednu sam stranu uvijek sjenčio jače. I prva isusova freska i dualizam njegovog lika. Dobro i loše. Podjelila me je pokazujući svoje rupe. 18 sam ih izbrojao. Plave, jako izražene vene su joj obuzele ruku. Osjetio sam njen biceps na obrazu. Jača je od mene. Znam da je jača. Od stomak, preko vrata krenula je žeđ da se penje. – Tamo sam dobijala instrukcije za svaki dan u sedmici. Osmim nedelje. Tad sam mogla da spavam duže. Šetala sam se pored dunava i djelila kovanice prosjacima. Miris me je omađijavao. Hladnoća je ubijala smrad. Vidjela sam i džamiju. Ulazila u nju. Nisam vidjela plavetnilno dunava. Ponedeljkom sam čekala na instrukcije i ubod igle. – sklonila se moje blizine i prišla krevetu. Posmatrala ga dugo i ćutke. Nisam joj čuo disanje, a sjena je nestajala. Stegnu sam šake zabijajući si nokte u meso. Zatezao sam se kažnjavajući. Prijatna jeza teži da me obori. Jelena je već ležala, sa pogledom u ogledalo. Očekivala je bjelinu plafona. Trznula se , ali nije ništa rekla. Cinični osmjeh nije izostao. Da se gledati volim, znala je.
-Nemoj mi razbiti ogledalo. Loša sreća. – počeo sam da se smijem. Nazor. Promukla dubina glasa, nenaviknutog na smijeh, oštro je odzvonila. Prestao sam. Bilo je očajno. – hoćeš piće. Natočio sam već. – ustao sam ne pogledavši je , prišao kuhinji i uhvati čašu obema rukama. Mlaka. Morala bi biti hladna. Sa limunom i ledom iznutra. Takav gorki volim da pijem. Čaša mi je klizila iz ruku. Borio sam se da ne ispadne, ali puklo je.Razbi se od pod. Parče stakla mi se zabi u taban. Toplina me pomazi, Krv po alkoholu i teraco podu.Sitni komadi stakla u crvenoj boji. Ja u grafitnoj olovci. Sjena u kosim šrafurama kreće od nje. Tri različite debljine olovke. H i B. – Jelana dođi. Dođi slikaj. Ajdee, aparat ti je na stoliću. Uslikaj ovo ispuštanje krvi. Haha. Ajde, požuri iscuriću . Ispumpaće me. Ostaće samo bljutava koža kad me iscure. Hahaha.-smijao sam se ne obazirući se na dubinu glasa. Moj Univerzum ne zna za bolje, milozvučnije. Simfonija mog plesa se pjevala sama. Komadići stakla su se zabijali odozdo u tjelo. Skakao sam po razbijenom. Trudio sam se da začepim rupe, ali one su se širile sve više i više. Nije bilo smisla, nastaviti dalje.

Bugarske amazonke

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 03 Oct 2010 15:10:00 +0000

Jačam. Neko životinjsko stujanje me prožima i oštri mi sluh. napolju je buka, glasovi, skripe auta, kocnice i sirene, tupavost i iskazivanje me smorise, ali ja mogu da razdvajam zvukove i postepeno stisavam skrgotanje zuba debelom bugarina, vadim iz zvucne nakalemljenosti, uzima i pojacavam slatki blop ,- meko odvajanje usana njegove mlade žene. Meke crvene usne sa malo pljuvacke. Tijelo mi je slabo. Zabija me u stolicu i otežava disanje. Uživam u toj mlakosti i osjećam drvenu stolicu kako me prima. Donosi mi kafu mali ćelavac sa mlijekom u prahu. Da sam naručio samo mlijeko, natovario bi mi pola litre mlijeka i malo kafe. Ne razumijem tu bugarsku žedj za kravljim proizvodima. Cijepam papir i prosipam prah po kafi. Ne sve odjednom. Štimam ukus kafe po boji, ne po ukusu. Uvijek mi je bila važnija lanština nego kvalitet. Zamišljenoj slici nemarnog i tajanstvenog mene odgovaraju i moje sad prekrštene noge, lezerno podignuta kragna plave mornarske jakne,ova bijelina lanenih pantalona savršeno odgovara pozadini tamne noći, u nekom restoranu, za nekim stolom, na kraju bugarske u usamljenosti i moći još jednog putnika, dokoličara tog malog svijeta.
Sjeda mi kafa i palim cigaru. Šibicama marke Zebra. Poznate su mi i gasim sve zvukove, cak i one usnice, čupam samo udarac basa, smanjujem činele i gitaru, gasim sve balkanse dvojke i puštam da mi odzvanja miris slatkog razgovora moje majke sa ocem. Pričaju o meni.
- Gdje li je sad? - pita majka mješajući kafu. Ne stavlja šećer, ali voli mlijeko u prahu. Mješa duže nego otac. Čeka da on prvi proba, da donese sud. Ona je pobjednik tog braka, ali poštuje istoriju Muža. Glava porodice. Moćni on. Otac gleda utakmicu i glumi nezainteresovanost.
-Šugavec misliš? Ma pusti ga, dobro je, landra negdje po svijetu. - zove me šugavec od dijetinjstva. Najmilija mi riječ. Otac uzima srk kafe i klimnu par puta glavom u znak odobravanja. - da, da, dobra!
- Šta li sad radi? Ne znam ima li para. Nisam mu ništa poslala, znaš da nikad neće da uzme. Šta misliš ima li? - prinosi i ona sad šolju ustima i sklapa oči. Uživa. Pali cigaru i povlači dubok francuski cug,ispuštajući dim na usta i uvlačeći ga opet na nos. Majčin trik, koji radi sa takvom važnošću i predanošću da sam zavolio pušenje od malih nogu. Bojim se za nju. Kaslje puno. Da je ne izgubim!?
Otac se češe po bradi. Nikad nisam vidio oca obrijanog, kaže da ima rupicu na bradi, kao Džon Travolta. Nema slika iz mladosti, izgorile mu u ratu. Baba i djed nisu imali vremena za pakovanje.
- Nazovi ga ako te baš toliko interesuje, šta ja znam!- oštar, nježni , muški skriveno voljeni odgvor. To je čekala. Potvrdu svoje brige. Koliko sme sin da se voli?
Propušten poziv na telefonu. Majka me zvala. Telefon tako mrska stvar, ali zna nekad da zgotivi. Čujem kako Jačam. Mogu da osjetim kako mi duša raste. Iskreno vjerujem u dušu. Njeno micanje, kotrljanje po unutrašnjosti je znak promjene moje misli. Na bolje nadam se. Ne znam šta očekuje od ovog mlitavog tijela, ali potrudiću se da dam sve od sebe. Popio sam kafu i krenuo ka smještaju. Prolazim preko mosta tog malog smješnog centra. Blagoevgrad. Jugopzapad Bugarske. Ovaj narod je uslišen za poimanje lijepog. Znaju da jedu i piju. Ali da stvaraju lijepo, to im nekako ne ide od ruke. Gradovi su na dobrim položajima, ali to zahvalite turcima braćo moja pravoslavna. Ako su turci išta znali , to je napraviti grad na dobrom položaju. Voda, teren, vjetrovi, osunčanosti, savršeno poslagani u tursko bugarskoj kooperaciji. Lagano hodam između kafana. Ima ih mnogo kao i svuda na balkanu. Sjede okrenuti ka ulici, gledaju prelijepe žene ti krupni i debeli bugari. Čuje se čalga. Turbo folk. Narodnjačko smetalo. Smeta razvitku lijepog. Uništava eleganciju i prefinjenost, vadi ono nisko i bludno, otkriva gaćice i obrijana prsa, čupa im obrve i oblači ih u svilene košulje, tigraste haljine, visoke potpetice i crne haltere. Turci su ovdje odradili malo bolji posao. Bosna je izvikana. Bugarke su objetki za tucanje. Lica im ne otkrivaju sreću, više neko zadovoljno pomirenje. Kažu da znaju to sve da naplate. Sumnjam, ali povjerovaću im. Nisam ja ženomrzac. Ja sam protiv nenaplaćenog posla. Gore prostitutke, dole tupaste kurve.
Sjeo sam u taksi i rekao adresu na izlomljenom srpskom. Taksista priča o nečemu. Neposredan je i blizak sa ljudima. Cijeni me što sam čovjek, kao i on. Priča protiv cigana i prividno pljuje. Na radiju neka naša pjevaljka. Ćutim i čekam kraj vožnje. Nemam snage da pričam. Ali prejak sam iznutra. Kao da sam uzeo crtu nekog specijalnog kokaina, što mi uzuma fizičku snagu zarad dobre duhovne partije. I jesam vukao. Vučem dane svakog jutra, po nosu i po zubima mažem si halapljivo ovvog čuda zvanog život. I lijepo mi je. Baš!

Iza nas

noreply@blogger.com (Mitrix) — Mon, 23 Aug 2010 13:25:00 +0000

Svi banjalučki konobari imaju hemoroide. Svježe guze se otruju vremenom, služeći mahalske stanovnike. "Na licu vam osmijesi, a u gaćama krvave rane, dragi moji nosači naših prohtjeva". Jedan nesretnik se skoro toliko izbezumio pod napadima razjapurenog šefa, da mu su mu se rane otvorile i na mjesto uštrikanog natpisa Levis 501, po bjelini svijetlog teksasa, pojavila se krvava Rošerova mrlja. Svi zaćutaše. Sunce je sijalo i vruće banjalučanke hodiše gospodskom ulicom. Prodavači đinđuva prodavaše nenametno svoju robu, na stolovima kafana se pušila crna kafa, pepeljare se punile žutih filtera i krvava mrlja se iznenada probijala među nama. Mlad kononobar, uljem zamazane kose, preplanulog tijela i svijetlih zuba, nastavljao je da radi svoj posao, hitro i uslužno, sa vještom ljubaznošću,čuvenom odlikom banjalučkih konobara, zbog koje ih traže po svim primorskim gradovima, letio je od stola do stola, noseći pića, koktele, sladolede, male tosteve prepržene sa obe strane , namazane ajvarom ili domaćim đemom, služio nas je gurajući nam pod nos te slasnosti, prikrivajući raspukost rana mirisima i nezasitošću, vukući za sobom tu mrlju, tu razlivenu krv, ne hajući, ne znajući. Da mu kažem, pomislih, ali šta? "Izvinite, može još jedna čaša vode i ako nije problem da se presvučete, malo ste zakrvavili." Nema šanse. Ima da ćutimo. Da mu ne bude neprijatno. Bespotrebno je kvariti savršene dane, zarad takve sitnice.
Pa zar nismo i svi mi sigurni u našu nesavršenost, jasne su nam naše mane i deformalije, imperfekcija nas isto tako prati kao i njega svakodnevno, pa smo mu zahvalni što svakodnevno ćuti o tome,te njegove mlade ruke nam usulužuju, ispunjavaju sitne prohtjeve, porudžbine, zatvorenih usta isto tako ćuteći, pa zar mi sad tako da mu vratimo. Ukazujući, smetajući, namećući. Zna on puno toga. Ako bi pustio svoje riječi, taj preplanuli dečko, da se razlete od stola do stola, od njega do nje, pa kad bi ove potekle i krenule da sjeku svojim istinama, sram bi zavladao a mrtva bol nepopijene kafe, uništila idilu sunčanog dana ovog malog grada. Taj dečko ćuti i služi, ne kvarimo njegovu svrhu, mješajući svoje zamjerke sa ukusom poslužene kafe. Zato ćutimo. I uvijek smo ćutali. Krvavi trag na zadnjici. Pa šta. Možda je to umjetnost, nova moda, možda je on trendseter ovog grada, nosač novih stilova, vrativši se sa sedmodnevnog putovanja, taj mladić donosi nove pravce oblačenja. Stil?Fleka? Hemorodidi?
Imamo ih svi,zar ne, zašto baš da njegovi budu posebni, da se naglašavaju, dižu iznad naših. Niko ovde ne kenja zdravo već godinama, to se podrazumijeva, javna je to tajna, pa zašto baš sad on, taj balavac, sa tacnom u ruci, da ima čast i otkud mu pravo i smijelost, da baš on prvi progovori. Pojedoše nas hemorodidi. Vuku se za nama, prilijepivši se za mile nam zadnjice, kontrolišući svaki izbačaj, svaku nagomilanost i nakupinu iznutra, oni stežući i peckajući , ne dozvoljavaju svemu da se izbaci, da ugleda svijetlost ovog dana. Ne smije sve iznutra napolje, stara je naredba, pa evo i kontrolora, prirodno nastanjenog. Kontrolisano sranje, to je tajna uspijeha ovog grada, ove kafe sunca i spomenika nekoj budali sa tri prsta. Moji hemoroidi ćute već duže. Njeni je tjeraju da prevlači nogu preko noge, da izbaci butku i nabreklo tijelo, usmjeri pogleda ka meni , viče mi "evo zgodno meso, ne kopaj po dubini, ne traži rupe u meni." Viče ona i zatvara oči, dok uske leviske naplaćuju popijeno. Kako je divan ovaj grad. Dijeca u koicima, fontane i crkve, crvena fasada i na kraju ulične krivulje, pozorište.
-Šta se prikazuje večeras, dragi?
-Divlje meso draga, da idemo?
-Može dragi, idemo, jesi platio?
-jesam draga! Platih mu baš maloprije i ostavio sam marku bakšiša.
-Neka dragi, zaslužio je.

Miruj u sebe

noreply@blogger.com (Mitrix) — Mon, 21 Jun 2010 02:09:00 +0000

Uvijek se nadje neko kome su tvoje riječi smislene, ali hoćeš li se ti moći čitati?
Vrijeme čisti prljavštinu nakalemljenu na tijelo. Opraćeš se i roditi iznova.
Novorođenče mekog lica. Sjajna čista koža.
Lanština.
Kako je unutra?
Osmijehe prepoznaje svak, takav budi. Mali grad pored jezera i mir.trčiš bos. Uživaj u pomisli. Sanjaj slobodno, samo ćuti. Ne otvaraj usta svoja lajava. Ne prebiri u djelove dušu u potrazi za riječima.
Ne budi!? Ne kinji. Ne kudi. Miruj u sebe.
Nastaje li to lavirint od uspomena, prožvakanih scena i mrskih ti demona? Vrti li te? Baca li te? Ćutiš? Aaaaaaa. Ćutiš kukavče!
bude li se neka nova bića ispred mrene tvog detinjeg vida. Ne prepoznaješ ni sjene njihove. bacaš zbunjena otvorena usta u ćošak!? Dokle da broje? Zanavijeka?
Ne izgovaraj! Ne izgovaraj! Daj duši mira. Živi!
Pusti se u bjeloj svili preko livade svježeg vazduha. Nema tu ništa prljavo. Sve je sjajno, čisto i bjelo. Umire niko. Bludi niko. Kuća i cvijeće.
Crnokosa žena bjelih tabana na obali maše ushićena. Bjele ti ruke preko plave vode zaranjaju u korov.
Napokon je blizu fino. Mirujem u sebe.

Bosnian symphony number one

noreply@blogger.com (Mitrix) — Wed, 05 May 2010 00:32:00 +0000

Ne udaraj sestro čovjeka dok pijuče

noreply@blogger.com (Mitrix) — Tue, 04 May 2010 00:10:00 +0000

Oprah na ruke čarape i potkošulju, jednu majicu i dvoje gaća. Go do pojasa i ogoljenih grudi. Obrisah parket truleks krpom, klečeći na koljenima mijenjah vodu poslije svakog trećeg zamaha. Prah ga kružnim potezima. Oprah prozore penjujući se na stolicu i istovremeno skidoh zavjese, koje istresoh od prašine, lupajući drvenom stolicom po njima. Iz džezve zakuvah kafu, srolah duvan i nakon dvočasovne šljake umoran sjedoh. Podrumče je zablistalo. Sunce se kupalo u muškoj marljivosti. Da li je Marko Kraljević ribao podove? Prao gaće?
Ali i dalje nešto smrdi. Već danima se provlači neki neugodan miris, što podsjeća na žute piliće u kartonskoj kutiji. Nisam na selu, kokoška se nabavlja u Šparu, tako da je slučajan pronalazak uštekalog pileta ravan nemogućem. Pa šta onda smrdi? Možda frižider!? I onda idemo ispočetka. Povadih ostatke hrane, otvorena pašteta, pola tegle ajvara, tri krastavca i pola kilograma marmelade. Zamotah u kesu, svezah i bacih u smeće. Izvadih onda police, ribanje istih, struganje nožem led iz zamrzivača, led kapa, brisanje svježom krpom, opet klečanje, vraćanje polica, zatvorih i ništa. Šnjuf, Šnjuf. Miris pilića!? Možda su čarape ostale ispod kreveta!? I idemo. Dizanje kreveta, ispod par listova starih novina, zaista jedna zgužvana čarapa,stara majica , cigara i olovka. Sve u kesu, smeće, klečanje, ribanje, truleks, voda, krpa, vraćanje kreveta, fotelja, šnjuf – šnjuf. Miris malih pilića. Pa šta više?
Otvorih prozor, pustivši svježeg vazduha, on se bezbrižno probi preko mene, rashladi ogoljeno tijelo, okruži po sobi, dotače se ulaznih vrata i nastade promaja. Pođoh da zatvorim ulazna vrata i zatekoh malo bijelo pisamce. Zbunjen ga otvorih i počeh da čitam:

Dragi Markane

Ne znam kad se prvi put pojavio. Normalno sam se vraćao kao i svakog dana iz biro-a, ah da, možda ne znaš , zaposlio sam se kao Arhitekta u Podrekinoj firmi u Beču, super posao, puno se radi, ali i dobra je kinta. Ne žalim se. Treba ga čuvati, kriza je kao što i sam znaš udarila i na Austriju, pa je teško danas do dobrog posla. Kako kod tebe? Radiš? Kako Jelena? Pozdravi je puno. I znači, vraćao sam se tako s posla, svratio do turčina da kupim hljeba i paradajza. Lara je pravila ručak, kao i svakog dana, pa je na meni da pri povratki nabavim (besorgujem) hljeba. Dan je zaista, moj Markane, bio kao i svaki drugi radni dan.Utorak tačnije. Pišem ti sve iz početka, iz želje da pojasnim samom sebi, kad se prvi put pojavila ta misteriozna pojava, a i da tebe uvjerim da nisam, niti pio a kamoli neku trubicu zapalio. Pozvao sam lift, u njemu se zadesila, teta Agneš, stara mađarica, divna žena, donosi nam uvijek svježih jabuka sa pijace nedeljom, mali smol tolk, i ja uđoh u svoju gajbu. Da, zaboravih da napomenem, Lara i ja smo uzeli novi stan, u trećem becirku, divan je, visoki strop, tri prostorije i kuhinja. Na južnoj strani. Stolarija skoro pa nova i pod je urađen drvenim daskama. Rustičan i predivan. Dođi nam u posjetu obavezno, još malo pa će godišnji, povedi i Jelenu. Nego, znači ušao sam, izuo cipele, skinuo mantil, odvezao kravatu, poljubio Laru u čelo, pogledao ka šporetu i tad ga osjetih. Miris ovaca. Znam taj miris i uvijek ga prepoznam kad idem dole u Bosnu kod đeda na selo. Njegove ovce mirišu isto. Prvo sam pomislio da moja Lara peče neko jagnjeće pečenje, ali to je Markane i sam znaš nemoguće, ona je vegeterijanka. ali možda je pravila meni, pomislih, da me zgotivi, pa sam zavirio u šerpu, ali tamo se kuvala riža. U rerni nije bilo ničega, a na stolu isjeckana neka trava. Ništa, na moju žalost , to je bilo to. Zašto bi se neko uzbuđivao zbog bilo kakvog mirisa. Sjeli smo da jedemo, Lara to zna dobro da servira, znaš da je išla na onaj kurs kulinarstva kod onog Pjerea. Na to sam pukao 2000 eura. Ne žalim se, isplatilo se. Kuva predivno. I servira isto tako. Uvijek nešto iskombinuje, kao da slika, slaže boje i ukuse, neki feng šui fazon. Da ne dužim. Mirisale su ovce i dok smo jeli. Lara nije ništa osjetila, pa mi je preporučila da skinem odijelo, možda je ono pokupilo kakav miris pečenja. Ali nije! I poslije ostajanja u gaćama, miris se nije izgubio. Polako me je počinjalo nervirati, jer je nekako postajao jači, snažniji, kao da mi se uvukao u nozdrve i tu skupio , gušeći sve drugo. Vjeruj mi Markane, takvo što mi je teško opisati, ali mi vjeruj da cijelu noć nisam mogao zaspati.Čak sam u pola noći skočio , uzeo iz ostave sredstva za pranje i počeo da ribam. Prao sam stan sve do jutra. Svaki dio sam ispreturao i naglavačke okrenuo, očistio sam čak i nogare fotelja i usisao krevete, ali ništa. E tad sam već počeo da pizdim. Izvini na izrazu, ali popizdio sam. Gušio me je miris ovaca, bio sam iscrpljen a morao sam na posao. Možda ćeš sad pomisliti, pa ovaj čovjek je lud, zašto dreči toliko zbog jedne takve nebitne stvari, to je barem lako riješivo ovih dana, postoje razni osvježivači, parfemi i protivmirisi, varaš se.
Odmah ujutru, prije nego li ću sjesti na U6, otišao sam u apoteku i kupio sve moguće preparate, gurao u nos neke pumpice, ali ništa. Ovce nisu otišle. Tad mi je i prvi put izletio jedan čudan uzdah. Naime, kad mi je prodavačica usrdno dala račun od 263 eura, ispalo mi je nešto kao : !Meeeee!“ Smiješno, dragi moj Markane, i ja sam se nasmijao, nasmijala se i prodavačica,onda i neka baba što je čekala red i ja sam izašao. U metrou sam se smijao u sebi, takvoj gluposti i pomalo je miris nestajao. Nije ispario skroz, samo mu se intezitet smanjio. Na posao sam kasnio, Podreke na sreću nije bilo, pa sam dobro prošao. Iscrtavao sam neke osnove hotela i tad mi je prišla moja radna koleginica , Mari, ona je francuskinja i ovdje radi neku praksu. Eh, Markane, tebi bi sjela. Znaš kako ti uvijek voliš da kažeš kako Arhitektura vuče samo pederčiće i loše žene. Ova bi te razočarala, dragi moj, znaš da nisam vulgaran tip , ali moraću to izreći:“ Prava mačkica!“ I ona mi je prišla, kao i svakog dana, jer je radila zajedno sa mnom na projektu hotela i pitala me nešto u vezi nekih oznaka za instalacije. Tad sam meknuo opet. Meeeee Meeee Meee.Izlazilo je samo od sebe. Nisam se zaustavljao. Stavio sam, brže bolje ruku na usta, ali nisam mogao da prestanem, kao da me je nešto iznutra tjeralo , da se sit izmekećem na sav glas. Meeeeeeee. Tako je, moj Markane, beknuo sam toliko glasno da je kompletan Biro zastao i pogledao me. Ja sam ćutio i znojio se kao nikad u životu. Mislim da sam se i zacrvenio kao paprika. Mari se počela prva smijati. I onda kao talas , počeše se svi hvatati za stomake i valjati od smijeha. Jedan je čak i jauknuo kao vuk ili kojot. Neki tip je počeo da kvače. Debeli statičar je skočio na sto i počeo da pravi grimase kao majmun. Skakao je sa stola na sto i mahao rukama kao pohmanitao. Sve u svemu zološki vrt. Svi muškarci su uzeli ulogu neke životinje, tako da sam ja sa svojim ovčijim meketanjem ispao najmirniji i skoro neprimjetan. Ali nijedna žena nije pravila budalu od sebe. To je bilo sasvim očito. Ispočetka su se smijale i upirale prstom u nas.Ali ne zadugo potom, su najednom kao po dogovoru, vratile na lica ozbiljnost, kakva dolikuje radu u arhitektonskom biro-u i počele opet da rade, kao da se ništa nije dogodilo. Miri je uzela hladnokrvno papire iz moje ruke, okrenula žustro i ljutio svoje malo francusko dupence i vratila se za svoj sto. Ja sam samo meknuo. Meee. Užas , moj Markane,jednostavno užas. Kao da sam pokrenuo neku lavinu životinjskih instinkta u svojim kolegama, nisam znao šta da radim. Koliko se god trudih da kažem nešto smisleno, izlazilo je samo dugo meeee, kao da mi je glas zamijenjen ovčijim.Trajala je ta cirkusijada nekih pola sata i onda je na glavna vrata ušao u biro Podreka, udarajući se u prsa. Oponašajući valjda gorilu. Žene kao da nisu primjećivale njegovo neobično ponašanje, prilazile su mu sa kafom i projektima, pričale sasvim normalno sa njim, iako ih je ovaj za to vrijeme hvatao gdje je stigao. Za grudi, zadnjice, tamo dole, svuda. Skinuo je čak i hlače i razderao košulju. Ostao je potpuno nag. Možeš i sam da zamisliš, bez moje pomoći, da mu je muškost bila krajnje napeta. Ukipljeno sam gledao, kako mu kolegice prilaze, praveći se da je sve to još jedan radni dan, a on ih je uzimao kako je stigao. Kolege su kvakale, rikale, njikale, rzale i bekale. Samo je Podreka urlikao. Jako i nadmoćno. Na svu sreću, taj tragični incident je prekinut brzim dejstvom austrijske policije. Brzo, ali ne dovoljno brzo. Pohapsili su nas, sudija je pokušao da uzme izjave, ali bezuspješno. ne smijem ni da pomislim na šta liči, sudijski izvještaj, pretpostavljam na gomilu nebuloza:

Optuženi Herald je izjavio dana 04.03.2010 u 12 00 – Kva kva kva...
Optuženi Markus je izjavio dana 04.03.2010 u 12 00 – Njiii, njiiii
Optuženi Vladimir je izjavio dana 04.03.2010 u 12 00 – Meeee

I tako, moj Markane, to bi bilo uglavnom sve. Incident je nekako zataškan, ali se u lokalnim novinama pojavio natpis „Životinjska Arhitektura“ i krajnje netačan opis događaja.Možda ne krajnje, ali uglavnom netačan. Podreka se nakon par dana vratio u svoj biro i vodi ga još uvijek , sa jednakim uspjehom kao i do sada. Neke od mojih kolega su pokušale da stupe u kontakt sa njim, ali su im vrata ostajala zatvorena i telefonske slušalice spuštene. A i realno, moj Markane, kako se sporazumiti sa tipom koji kvače!? Jedino je onaj debeli statičar, što je glumio majmuna, barem sam tako čuo, opet dobio mjesto u birou, ali sad valjda radi za kopir mašinom i neke druge ne previše zahtjevne poslove. Lara me je napustila, kaže da ne podnosti moje mekanje i da će se vratiti kad prestanem da pravim budalu od sebe. Ona misli da ja to radim namjerno. Ja sam ostao u stanu, mada su i rate ostale na meni da ih vraćam. Raznosim novine noći, a po danu radim kod jednog našeg na farmi nojeva u blizini Beča. Nojevima ne smeta moje mekanje. Snalazim se nekako, polako mi ponekad upadne koja smislena riječ , ali doktor sumnja u pozitivan krajnji ishod. Moj stari glas. Kaže da vježbam svakodnevno, pa ćemo vidjeti. Eto moj Markane, sjetih se tebe, u ove kasne sate, pa odlučih da ti napišem i opišem ovu svoju novonastalu i nimalo zavidnu situaciju. Znam da si ti daleko i da je ljubljena Bosna još na spram Beča kilometrima udaljena,i na tome sam zahvalan, znam da je čovijek tu kod tebe još siguran i dovoljno nadmen i snažan da ne propadne, ali imam dužnost kao tvoj prijatelj i kao muškarac, da te upozorim, da paziš i motriš, da ne daš da se tebi i tvojim drugovima ovakvo što desi. Jer dragi moj Markane, zaključak je samo jedan i ja ne sumnjam u njega.

MODERAN ČOVJEK JE ŽENA. MODERAN ČOVJEK JE ŽENA. MODERAN ČOVJEK JE ŽENA.

Odložih pročitano pismo na krevet i pođoh do ogledala. Sve je u redu. Kosa, zubi, ruke, noge, sve je tu. Čovjek si Markane. I to kakav! Neko zazvoni. Pođoh da otvorim vrata, kad mi kroz glavu prođoše misli; pa moj dragi prijatelj nije ni spominjao da se pretvorio u ovcu! Pih, glupe misli, sigurno je neka njegova šala, takvo što je nemoguće. Otvorih vrata i miris žutih pilića nestade. Bila je to Lara.

-Uvijek si mi bio drag Markane.
- Piju, piju.

Prevareni psi

noreply@blogger.com (Mitrix) — Mon, 03 May 2010 13:33:00 +0000

Vozio sam prema gradu 35 na sat. Tako mi najviše sjeda, sporo i lijeno. Najmanje je bučno. Jugo se, sa nabijanjem kazaljke u desno počinje tresti, amortizeri mu škripe, benzin smrdi, auspuh ruči, kao da se auto uzbudi pri mom nježnom stiskanju gasa. Možda se buni, bronda i reži kao omatorjela ljenština, koja mrzi pokret i žurbu. Slični smo Jugo i Ja. Drug je sjedio na mjestu suvozača i pljuvao po Jugi. Riječima. Imao je više prijedloga kako da dodjem do boljeg auta, ali jedan od najrealnijih bijaše, da prodam jugu, dodam još 2000 KM i uzmem polovnog Pola ili nekog Opela.
- Ako ništa drugo barem da ti se Jelena, osjeća komotno kad sjedne u njega. Cura se sigurno isfurava na ovu krntiju od auta. Onakva mačka, a posjedaš je u ovo čudo. - pričao je moje razloge.U pravu je, Jeleni smeta i ne djeli moje simpatije, ali zar moram i ovdje da se predam.Zar i na ovom polju da spustim mač muškosti. Na drugim sam poljima položio oružije još prije 4 godine. Ostala mi je samo ova šklopocija i poneka rečenica nematerijalnih duhova lijevičarkse prošlosti. Možda jednog dana i predam svog Jugića. Možda… Onako bez borbe, bez suza, samo dam ključeve tog vjernog druga nekom strancu u ruke, pružajući dlan druge , čekajući stidno da u njega legnu prokleti zlatnici.
- Koliko vrijedi sad na tržištu Jugo? –upitah ga skrećući ka tranzitu.
- Oko 800 KM , možeš dobiti sigurno. Ako ne i više. Ako ga lakiraš i malo središ iznutra 1000 je tvoje, sto-posto. – objasni mi krajnje detaljno, u glasu mu je drhtalo uzbudjenje sigurnosti, da mu moram vjerovati, da je siguran u takve stvari, čak je i napravio onaj zamah ruke koji kaže - budala si što to nisi već prije uradio!-
I eto. Ponudim se da nas odvezem do grada na kafu, a već se moram rastati od voljenog auta. On pije produženu, a ja kratku. Isto plaćamo samo on dobija više. Ne dam Jugu. Pa makar Jelena išla pješke.
Vozili smo novosagrađenom ulicom. Napravljeno je i kružno skretanje. Svjež asfalt i nema čekanja na crvenom. Jugo i ja se zgotivišmo, jer neće zakrčati prva, nema bespotrebnog šaltanja brzina i uštedićemo goriva. Sjajno! Dobro su ga napravili, četiri se ulice račvaju, jedna je tranzitni put i sa više traka, dve su manje i vode u brda, a ona kojom sad idemo, skreće ka gradu. U sredini račvanja je cvijeće i fino pokošena trava. Tu je uvijek sunčano i ne dopire sjenka okolnih zgrada. Uživali smo u nama dragoj infrastrukturi, kad me drug iznenada prekinu:
- Pazi , nemoj zgaziti ovog psa, gotivan je! - Primjetio sam džukca i ranije, ali nisam očekivao da mu je bitan. Usporio sam na 10 na satu, da bih ga puženjem ubjedio u moje dobre nakane. Uzbudio se sav oko tog psa. Nagnuo se naprijed ka šajbi da ga bolje osmotri.
- Vidi ga, kako je gotivan. šetka se ovuda već mjesec dana, dođe do centra pa se vrati nazad, dođe pa se vrati, stalno tako, udariće ga neko jednom sigurno.- u glasu mu se djelio zvuk sažaljenja i ljubavi ka nepoznatoj životinji, sa nevjericom u neminovnost smrti, bolom zbog mogućeg udara i sa nekom nadom koja bi mogla srušiti sve prethodno. Rundavi crni pas, je kulirao i čak zastao da se počeše prilikom prelaska ulice. Ne radi to, džukac, pred Zastavinim autima, ne vjeruj njihovim kočnicama.
- Možda ti je lud ovaj tvoj pas. Ili je slijep!? Ali je u svakom slučaju sam. bez ekipe. Do sada bi mu neki jaran poginuo već, pa bi naučio da se ne zajebava sa limenim četverotočkašima. Instikt i ti fazoni! – bio sam nehajan, ali ne dam na svog Jugića, a ova džukela me natjera da zakočim i držim u prvoj sa nogom na kvačilu, što nikako ne valja, dok se ona bezbrižno češkala. Drug nabaci na facu neku majčinsku dobrotu. Neko novo lice mladog ekonomiste.
- On je samo jedan dobri mali ćuko, nije on glup, pa da, vjeruje da su svi ljudi dobri i da niko neće dirati malog ćuku, pa da. – gugutanje odraslog čovjeka, ovako iznenada, djeluje uznemirujuće i cigara je neophodna. Stojimo nasred kružnog toka, sa autom u leru, pas ispred branika, benzin odlazi uludo, spušteni prozori i sunce prvog maja. Drug otvara vrata, izlazi i počinje da ga mazi po njušci. Ja pomazih svog ljubimca, ugasivši motor i upalivši sva četiri. Hladi se lagano. Vrućina naglog ljeta. Drugih Auta nije bilo. Dan Rada, svi negdje odmaraju.
- Pas ne može biti dobar ili loš, pas je pas, a ako vjeruje u dobrotu ljudi, da ga niko zgaziti neće, onda je glupi pas. Ovaj tvoj tako i izgleda, vidiš da ne fiksira oči, bježe mu stalno. – okrutan sam namjerno u rečenicama dobačenim kroz prozor. Takav sam sa tim drugom, pasoljubcem, od prvog našeg susreta. Ironični niski udarci, to dobijam od njega za uzvrat. Izašao sam i ja i popeh se da sjednem na haubu. Vrela je i čulo se plumb. Udubila se. Neka vratiću je kasnije. Jugi ne smeta moja guzica.
- Nije glup. Traži nešto. Vidiš kako njuška. Možda pati. Sahranio je ovdje svoju djevojku pa sad njuši ispod asfalta, ali mu mirisi ne prodiru, jel da, jel tako ćuksane? – kleknuo je drug na koljena dirajući uši nehajnom psu. Valjda se klečeći spušta na njegovu visinu. Da ga vidi. Nivo psa. Glupog nadasve. Kožna, siva, duboko u dlaci sakrivena ogrlica, budi mi maštu. Pobjegao? Otjeran? Prognan?
- Ako je tako, onda je pravo glup! Gine zarad ljubavi! Ha, pa zar ništa nije naučio u tom svom psećem životu. Keruše vole sve i primaju od svih. Što bi ta njegova pripadala samo njemu. Čuješ ti? Taj tvoj je retardirani samoubica. Jel tako džuks? – i ja ga pomazih nogom po glavi, tražeći potvrdu svoje priče. Psu je zaista bilo svjedno. Nije me ni pogledao. Znao je da moje riječi ne idu ka njemu. Nije ovo njegova borba.Zvijernjo‘ je okolo, mašući repom. Drug je osjetio prezir na svom potiljku. Drug ga zagrli oko vrata i poče nešto da mu prebire po njušci, sklanjajući debelu kožu sa zuba.
- Pogledaj mu zube. Iako je ovako miran, mogao bi zaklati. – nije me pogledao u oči, da poprati ove riječi napada. Ni jedan od njih dvojice me ne pogledaše. Jeza me prođe. Zadrhtao sam i siđoh sa haube. Ne zbog straha. Druga su auta počela da trube. Sa razlogom, ipak smo na sred kružnog toka.
- Ajde, - rekoh - idemo na cugu. Ostavi psa. Neće mu ništa biti.-Sjeo sam u auto i čekao. Ustao je ne prestajući da gnjavi pašče. Ovaj ga je izgleda već polako zgotivio, fiksirao svoj pogled na jedan tren, ne onaj molećivi i pseći, već pravi zajebani pogled dostojan čovjeka, liznu ga po ruci i zalaja. Av, av, av. Lajala su sad obojica, drug imitirajući lavež krajnje spretno mi dobaci; – kaže da ide sad i da pozdravimo kod kuće. Da mu je drago da te je upoznao i da se riješiš ove svoje krnitije što prije. Hehe. Av av av. – napokon se batalio igre i pustio psa da ode. Sjeo je u auto i krenušmo. Jugo je upalio iz prve. Čudno mi se ponaša ovih dana. Previše je milostiv. Nekako dobar prema meni. Kao da nešto zna, možda ono na šta ja sumnjam.
- Hvala ti što nisi zgazio psa. Zgotivio sam ga pravo. – reče brisajući neke svoje nevidljive suze.
- Ma dobro druže, opušteno, nije loš džukac, samo ne bih volio da pati. – izgovorio sam naglas i stavio sunčane cvike duboko na oči. Gledao sam lijevo ka trotoaru. Vozi sam ispod 35 i nisam žurio da nastavim. Grad je pust i dosadan. Prvi maj i svi su ga napustili. Ostali smo nas dvojica. Da stanemo na crtu.
- Zašto ne bi volio da pati? Patnja je dio života. Proći će ga, boli jedno vrijeme,ali će ga proći. Ne brini se. Životinje brže tuga prolazi – promijenio je boju glasa u pomoć, u uvjeravanje , u nježnu ženu , u blagi pogled. Stavio mi je i ruku na rame. Smetala mi je. Valjda zbog mjenjanja brzina. Ili uopšte dodira. Morao sam da zakočim na crvenom. Jugi nije zasmetalo. Dobri moj Jugs , nikad me nije iznevjerio. Nikad me nije na putu ostavio. NIkad. A mašina je to, za koju je normalno, očekivano da se kvari. Ali ne Jugs.
- Možda će proći, al’ rana će ostati. Sumnja i duboka rana. Glup je taj pas, ako pati. Što ne ide negdje, ne pobjegne daleko, prije će zaboraviti. Vidi ga, eno sjedi na centru kružnog. Ajde pseto jebeno pomjeri se odatle.Briši! – vikao sam u ogledalo, pljuvao sam glupost. Jugo je ćutke primio ubrzanje. - Imaš još samo jednu traku. Ajdeee, nema auta.Sad je pređi. sad.SAD! – u retrovizoru sam bjesnio, galamio, udarao sam od volan, a suzio u sebi. Ubrzao sam jako. Crno pseto je zaleglo na sred ukrštanja puteva, u travu i neko nasilno posađeno cvijeće, u neki svoj svijet , u iskrivljenoj slici ogledala se gubio, kao tačka, crna i glupava, lajava u patnji. Povređena životinja u sredini prisvojene raskrsnice, nevoljna da se pomjeri, da ide naprijed.Svi su otišli, ali nije sam. Uvijek će biti, za njega se nesebično naći neka dobra ruka da ga pomazi i sažali zarad te pasije svakodnevnice. Da ga maze ruke što mu žele bolje. Bolje od njegovog svijeta, raskrsnice, puteva, odluka, želja, strahova i ljubavi. Te nepozvane ruke žele da mjenjaju . Ne daj se ćuko, jak si za obojicu. Tjelo mi je drhtalo i grizoh donju usnu, da ne prsnem. U meni je vrilo, noga na gasu sve teža. Vozi Ispod 35, mislio sam, drži se prave crte. Ne skreći,molim te. Nije vrijeme za bankine.Budi jak. Usporio sam. U prvoj iz prve , u drugu bez škripe i lagana treća. Drug je sjedio pored. Radi u banci. Niži, ružniji, ali ima keš. Osjetio sam njegov ispitivački pogled. Osjetio sam zbunjenost, pitanje, zebnju i laž.
- Šta ti je, šta se uzbuđuješ toliko, to je samo pas. Gdje će pas patiti, šalio sam se. Ajde, šta ti je najednom, što se jebeš zbog džukele. Nije mu ništa.- riječi utjehe padaju kao kamenje. Isti ton razumijevanja i za mene i za crno kudravo pašče. Idemo na kafu, porijed rijeke, moj izbor je rijeka, njegov kafa. Ja kratku , on produženu. Drug hoće više. Jugu neću prodati, to je moj ljubimac. To je samo moje.Jebe mi se za Opela. Moj krug i moj odabir. Druže, drugovi, Jelenaaa. Čujete? Moj. Moje. Mojeeee! Ovdje ja vladam. Ali mazite i pružajte ruke slobodno, Jugo ostaje. To ti ne dam jarane.
- džukela je, nego šta, i zato mu poginu draga. On će skapati zgažen na cesti, jer je glupa džukela. A drugi psi neće, jer idu okolo, biraju manje staze, prilaze mu iza leđa, krijući se i u već provjerene kuje guraju svoje male pseće stvarčice. Možda su gurali i u njegovu kuju? – skinuo sam sunčanice jednom rukom i oprost sjevnu iz očiju - Zato i nema ekipe! Da ima naučio bi, da ne vjeruje nikome. Posebno ušminkanim autima, njihovim vozačima i mnoštvu puteva. Mogućnosti svuda oko tebe, kažu mi.Evo vam putevi, evo vam mogućnosti, ostavite mi samo centar vašeg račvanja. Zgotiovio si tog psa kažeš? Znaš zašto? Znaš li? JA, ću ti reći. – okrenuo sam se ka njemu. Morao je da me gleda u oči. Još jedno crveno, da kočim? – Gotiviš ga, jer je heroj, jer je ponosna džukela, što sjedi na sred raskrsnice i ćuti o počinjenim zločinima. Jer ćutimo obojica… – pogledao sam ga u oko. Vidio sam prazninu i zbunjenost, želju za bijegom , žar cigare, dubok dim i ponosni osmijeh varalice. Idemo na kafu.Ja častim. Ja kratku on produženu. Drug je uvijek htio više. Više kafe, više poslova, više komfora i više žena. Neka druže,neka... Uzmi je i idite. Oboje. Ja plaćam i ostajem.

Lepi

noreply@blogger.com (Mitrix) — Wed, 21 Apr 2010 13:42:00 +0000

Sreo sam jutros jednog lafa, dok sam išao da produžim vizu. Zajeban lik,puno voli žene. U stvari, obožava ih. Nije od onih tipova što se razmeću brojkama, što bi ga stavili i u prljave džakove, zarad još koje crtice. Nije ovaj takav. Omanji je, nabijen, ali skladno, sportski tip, sav ušminkan. Crni sako, cipelice, pegla savršena, košulja zakopčana do vrata,manžetne, neke šminkerske boje složene -pastelne, frizurica a al- Mijatović, ma sve. Ima malo glupe oči, vire odozdo ispod duplje, kao dresiran pas,stalno u nekom grču, strahu, šta li je već? Možda je to kletva fudbalera? Glupe zgrčene oči, nikad ne znaš kad će te neki divljaner kopačkom zabiti u glavu. Čovjek obožava žene, a uvijek je sam. Uvijek me počasti gotivnim osmjehom, izdaleka mahne i nasmije se i produži. Nikad nismo prišli jedan drugom, da stegnemo ruke, kažemo koju. Znamo obojica da je to nepotrebno. Uzaludno trošenje energije. Puštamo jedan drugog na miru, ali dajemo do znanja, da smo tu, ako baš zagusti, zovi brate! Završio je faks negdje u Americi, ovdje u Gracu ima šljaku, vozi ono lijepo italijansko auto i nikad nema ribu. A čovjek voli. Znam da voli.
- E dje si Lepi? Šta ima? - zastao sam. Po prvi put. Zbuni ga to, krenu napred, pa stade, pa ipak odluči da nastavi, okrenu se, osmjeh mu pređe preko lica i onda se vrati.
- Zdravo. Kako si ti? – nasmija se , stežući mi ruku. Bez grča, ali odozdo gledajući.
- Zdravo. Dobro je, guram polako.Dobar dan. – smijem se i ja. Ne puštamo ruke. Stvarno je bio dobar dan. Sunce,bistro nebo, curice se poskidale u kratke suknjice,mlataraju ne štedeći butkica, ližući sladolede, nosajući sveske i školske notese. što kaže jedan dobar drug, kakvo cvijeće kakvi bakrači, nema ništa ljepše nego mlado piče u proljeće. Lijepo je rukovati se sa Lepim.
-Žuriš negdje? – upitah lagano.
- Iskreno, idem u banku, to zahtjeva potpunu koncentraciju. Hehe. Znaš već.- grč mu odvali preko očiju. Mala pauza neprijatne tišine.
- Htio sam samo nešto da ti kažem, neću te smarati.
-Kaži?
-Znaš koji je tvoj problem?
-Koji?- njegov osmijeh. Moj. Osmijesi. Dobar dan.
-Previše si seksi. Žene te se boje. Ne daš im šansu da se pokažu. Strahuju da ti nisu dovoljno dobre. Udaraš im komplekse. Podsjećaš na one dobro sakrivene mane. Ti si kao dobra riba u kafani, svi bježe od nje, osim rijetkih debila sa velikim mudima, oni ih uvijek na kraju izvuku, nekako na zadnja vrata. Znaš na šta mislim? A ti opet imaš i ukusa. To se odmah vidi. Šminka si, tu nema priče. Nećeš škart, a dobre te neće. Možda da se malo iskvariš?
Opet pauza.Pustio mi je ruku. Lagano je izvukavši. Nakrivi glavu , kao pas kad ispituje, pomalo zbunjen, ali spreman. Nisu ga pogodile moje riječi. Više ga zatekoše. A koga ne bi? Grča nije bola, zamijenio ga neki sjaj , kao dijamant kad bljesne, iskra, ponosa i dragosti. Negdje sam zajebao. To mi je bilo iskričavo jasno. Tramvaj me umalo ne zgazi, zateturah se napred-nazad i Lepi me brzim potezom,skoro u zadnji čas, uhvati za majicu i povuče ka sebi. Šofer se nešto prodera. Prolaznici zastadoše na milisekundu.Hoće biti nesreće? Hoće-neće, neće-hoće. Kifleee, vruće kifleee- povika iz sveg glasa prodavač tjesta, naučen na pauze, tad hvata najbolje mušterije, i bicikl i tapkanje cipela od suvu kaldrmu i glasovi, život se nastavi. Ja na 5 cm od veselog Lepog.
- hvala ti, to je neka vrsta komplimenta. Ali ima jedan mali problem!-malo se izvijao, tražeći prave riječi.
-Kaži Lepi?
-Ja sam peder!
- Eee?
- Peder druže...
-Eeeee jebiga.
-Ok?
-Dobro Lepi, vidimo se.
-Ćao.
Ode Lepi u banku, pucketajući prstima, pjevušeći neku pjesmu, gledajući odozdo u nekom svom, fudbalerskom grču. Ja ostade još sekundu, prateći tog lafa, tog cara, što je zajebao i mene i sve najbolje ribe ovog svijeta. Taj je odlučio. Možda ih je probao, nekad na početku karijere, nije mu se izgleda svidjelo. Jednostavno nije išlo. Nekom drugom bih zamjerio. Svakom drugom bih zamjerio. Ali ne Lepom. Grčko tjelo i italijanska frizura. On jednostavno tako mora.
Uzeo sam kiflu, platio i krenuo glavnom ulicom. Herrengasse. Gospodska. Svi gradovi imaju svoje gospodske. Grac, Prag, Banjaluka, San Sebastijan. Široke ulice, iscrtanih fasada , otvorenih samo za šetanje. Tu se kupuje – prodaje, uvažena gospoda se lagano njiše, uživa u stečenom, tuda trendseteri obavezno prozuje pokazujući nove furke, tu klinci na rolama ganjaju školske, klošari žicaju za pivu, za šuta, talentovani muzičari sviraju za sitne pare i rijetke aplauze, kinezi škljocaju aparatićima,na tim ulicama žene otkrivaju kreativnost prirode, sa tih ulica je došao Lepi. Tamo idem ja. Zagrizao sam kiflu. Stara i bljutava.
Ništa više nije, kao što je bilo, tu se cvijeće zasitilo kiše...

SVE MOJE ŽENE

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 18 Apr 2010 22:50:00 +0000

-PLAŠIM SE VELIKIH STVARI – rekla je prelazeći rukom preko zamišljene tvari.
- Onda nemam prolaza kod tebe , heheh. – ispalih onako, šeretski, krativši put otkrivajući detalje poslastice spremne za grickanje. Ne otkrivaj se još. Sačekaj.
Pogledala ga je, gricnuvši donju usnu. Crvenu , punu, usnu. Nije negirala moj niski ulet. Samo je nastavila da maše rukama, tražeći u vazduhu materijalizaciju svog straha.
- Plaši li te megalomanska arhitektura? Zgrada vlade? Dorski stub?- izglađivah svoj bezobrazluk.
- Ne, uopšte ne. Ne mogu da objasnim ljudima, nikad nisam mogla, šta je to , što me plaši. Npr. Zamisli ovde sad jednu veliku zastavu, ogromno platno... – mahala je još jače, zakrivajući kišnu noć svojim bijelim rukama. Zavijorila je ta kilometarska zastava. Vidjeh je.
- Bojiš li se paukova ili zmija? – uleti drug u stremljenju ka slobodnom, krajnje slobodnom međunožju, držeći zadnju konzervu piva u rukama. Hladne su noći ispred prodavnice. Još je teže kad je ograničeno radno vrijeme. Do 11. A šta mi da radimo poslije? Mi?
- Ne, uopšte ne, ničega, samo veličine. Zamisli sad zastavu ovdje, veliku zastavu. – zurila je u izmišljeno platno, fiskiranih očiju, kratke kose i veoma kvalitetnih sisa. Malo nagnuta nazad, kao da bježi. Kožni kaput , upotpunile su martinke i malo bižuterije na kvalitetnim prstima. Htio sam tu zastavu. Da je vidim.
- Zavisi čija zastava, ako je srpska, nema čega se plašiš lutko! – uleti i stari lovac na žene, usamljen , ali pripadnik velikog broja nacionalnih grupa na fejsbuku. Njena ružna frendica mu je već mazila grudi, ali ga to ohrabruje samo , da ih uzme sve. Jedna ženka, dve ženke, čopor. On je lav. I riče mu se.
- Tebe plaši brutalno skaliranje običnih, naviknutih stvari. Veliki mikser, pegla, guma... – priđoh joj na 5 cm, izgovarajući riječi sa jasnom požudom, koja sječe barijere, usmjeravajući se na cilj. Tjelo. Sise bez grudnjaka.Novo meso. – Buni te rušenje proporcije i nakaradnost skladnosti. Uprkos svom buntovnom autfitu , ti strahuješ od proboja nepravilnosti- To, care, to. Gazi ženi odjelo i idole, poštovaće te. Izgovaram te banalne rečenice sporo i sa grubim glasom, uvlačeći duboke dimove , praveći pauze, izazivajući tišinu kišne noći, da se još stiša, vasiona da mi se klanja.
- Možda si u pravu. Možda. I da, ne bojim se velike kare. – Zagrize donju usnu i napravi korak bliže meni. Zadrhataše naša tjela.
Jedini imam auto. Znači ja je vozim. Prednost stvara imovina. Prazne džepove ne gotivi niko. Ni ja. Pankeri su kod kuće u krevetu.Dobra djeca. Moraju u školu. Ostavili je da čeka. Nju i frendicu, sa pivom i dosadom, jeftinog ponedeljka. U kafani treba da se sjedi do kraja. Ako hoćeš da ih imaš, bez previše pitanja, troškova, goriva, samo čekaj do kraja, strpljivo cjevči zadnju pivu, do fajronta. Jugo naravno, neće da upali iz prve. Vuci čok, pumpaj gas, vraćaj ključ, verglaj, spuštaj čok, pumpaj gas, verglaj, tepaj mu, vuci čok i motor se budi. Vrrrrrr. Upalio je. Njoj sve to zanimljivo. Gleda u zastave i valove, zgradu vlade, zelena svjetla i nepoznate ulice . Gleda u svog najnovijeg vozača. Misli, kuda me vozi, hoće li tražiti da mu dam. Misli, da li sam izabrala pravog. Bilo ih je trojica. Možda je trebalo da izabere visokog? Stigli smo na parkirališe. Zastave se spustiše i zvijezde zažmiriše, pustiviši mjesec da opere jugine šajbe i zamagljene prozore. Posljednji klinci vire i drkaju, čekajući da vide gole sise, bez grudnjaka, ispod izderane majice. Klinci me slave, jer ih puštam da se naslade.

PUT

STARI ME ISPRATIO NA STANICU I KUPIO MI NOVINE. Večernje novosti.Najgluplje novine. RS jedva tri strane nevezanih vijesti. Od toga su skoro dve, traš novine o trašu medijski popraćene traševine. Ali otac ih je kupio. Imaju miris poklona. Dobro dođe malo pažnje, na putu do Austrije. Gastarbajteri se utovariše. Ja se izdvojih odzada, na sećiju, dalje od njihovih priča i zbunjenosti, tražeći dva slobodna mjesta, da zaspim i odmamuram taj napamet naučeni put. Banjaluka, Laktaši, Gradiška, Hrvatska, Slovenija, Šentilj, Austrija, Graz. Austrija. Šofer pustio Merlina. Jebeni Merlin. Isti je Koeljo, vuče riječi iz Biblije,prije Kurana. Udara narod tamo gdje voli. Ide na sakrivene karte, a publika se davno navukla.Jače su od koksa.
- Gdje si? A nisam te vidjela sto godina. Ideš i ti, ideš... Koliko si bio kući? Kako je bilo? Meni odlično! Jesi išao u onaj novi pab kod pivnice, Zlatni nešto, ja jesam. Joj, znaš kako sam se napila. Šuti, ne pitaj...- debela ženska, ne prestaje. Sva se rastopila što me vidi. Jel' to gluma? Besomučno slaganje, pitanja i odgovora neke davne poznanice. Sad trebam biti fin. Uljudan. Što sam stariji sve mi je teže, da ih trpim. Kud' baš na mene? Pređoh rukom preko lica, zatvarajući oči, skupljajući snagu, da odgovorim prikladno.
- Eeej, kako si? – jedva izgovorih. U stomaku me počinje probadati. Moram dalje. – Dobro je bilo. Pab kažeš, nisam bio, otići ću... – hoću kurac, pomislih, tamo vas je kolona, spremna za glupo trošenje. Ne da mi se.
- Joj, znaš kako je dobro. Muzika uživo. Svira onaj, onaj, znaš onaj mali, crni...?
Povratiću. Ustajem naglo i idem u wc. Začudo pa je prazan, nisu ga zakrčili džakovima krompira. Lakše ćemo preći granicu. Već mi je bolje. Fino je ovde. Nema glasova. Tišina. Mrak. nema ljudi, sam sam. Ne bi bilo loše provesti put u wc-u. Već jesam jednom, na putu za amsterdam, ali onaj je bio veći i bilo nas je više. Sad sam sam. Ljulja. Teško je pišati. Ogledalo! Dobro izgledam. Možda se smaračica loži na mene? Puštam vodu.
- Jel' smrdi u veceju? – odvali ga debela, bez ikakve potrebe. Pa zašto?
- Ej, slušaj, znam nisi ti kriva, ti si ok, vidim ti oči, sjaje poštenjem i dobrotom. Ali mene zaboli kurac, za tvoje oči, i tvoja usta, i te nakaradnosti što izbacuješ kroz njih, te nandertalne zvuke, što nazivaš rečenicama, jednostavno me zaboli. Možda je to tako samo danas, možda je loš trenutak, ne znam, nije do tebe,oprosti mi, ali možeš li malo da ćutiš i da me ne gledaš? – nisam izdržao. Sjebo sam ga sad. Nisam morao, ali muka mi je. Da se izvinem? Gotovo je sad. Leći ću.
Izvalio sam se i zaspao. U autobusu tišina. Neko se nakašlja i zamirisa vruća janjetina.
U Grac smo stigli oko pola četiri. Malo smaranja na granici, ali je ok. Paprike i krompir, kupus i ajvar, stigoše svježi. Svježiji od mene. Niko me ne čeka. Nikad i nije. U tramvaju su uvalili aparate za prodaju karata. Sa ubačena dva eura i tri pritiska na ekran, dobiješ kartu. Što nisu uposlili nekog crnca ili studenta? Zašto da je bolje samo onima kojima je već dobro?
Tramvajem idem oko desetak stanica. Više ih i nema. Mali je to grad. Do Jakominija , pa onda pješke do gajbe. Vučem torbu na točkiće. Čudan osjećaj doći u Grac.Vratiti se. Imamo nas dvojica neki odnos. Nešto se ipak moralo izgraditi međ' nama za ovih 5-6 godina! Ne gotivim ga. Ali mi ne smeta. Prima me svaki put isto, sa nadmoći i laganim šutiranjem. Baci mi lijepo sročene reklame, za nova auta,svjetla kazina, stanove u gradnji, skupe žurke,baci mi sve u lice na samoj periferiji, da me na startu podsjeti gdje mi je mjesto. U podrumu. Na socijali. Ulici. To su samo reklame, pomislim svaki put, neće ti ništa, iskuliraj.Nisi ti loš. Asfalt mu je drugačiji, neišaran, isti kao kod kuće, samo tiši. Čak mekši. Prima moju cipelu bez pogovora. Svidja mi se asfalt. Svidja mi se i Grac, ali ne smijem da priznam. Odvući će me od kuće. Eh, ta kuća. Jebe me. Jebaće me uvijek. Breme rođenja.
Otključavam vrata svog novog prebivališta. Opet barokni ulaz i gipsane figure andjela, francuska Marijana na šarama staklenih vrata i spuštanje niz drvenih 25 stepenika. Ka dole. Podrumu. Mom podrumu. Zaključavam vrata i provjeravam da nije šta ukradeno. A šta će biti, pomislim i nasmijem se. A i ko će? Pa Austrija je ovo, možeš samo profitirati na šteti. Da hoće bar auto da me zbomba ili da primim sočan udarac šakom, život bi mi krenuo na bolje. Malo plaćenog ležanja, klopa, medicinske sestre, poslije otšteta i stolica na mjestu pravednika ispred sudije. Eh, da hoće.
Neka djeca vrište napolju. Zatvaram prozor i palim grijalicu. Struje 350 eura. Viza 120. Zdravstveno 200. Stanarina 226. Hrana 150. Piće 200. Jebiga. Gasim grijalicu i izlazim napolje. Gipsane figure se rugaju, krevelje se hinjski iza leđa, provalili su izvajani andjeli , da ovaj moj ne razumije ni riječi njemačkog. To je srpski andjeo. Ili turski. Ili baskijski. Ali nije švapski. Glavu dajem.
Divan dan. Proljeće je i ja opet hodam ulicama Graca. Šetam lagano, dišući jako, da se pročistim. Turčin, stara prevara, mi maše.
-Hajde na kebap!
-Neću, jeo sam. Kako si turčine? Kako posao?
-Ide nekako, ali nema mi najbolje mušterije. Ajd' jedan, staviću više mesa.
Stavićeš kurac, pomislim i odmahnem rukom. Idem na pivu. Točenu veliku pivu. Dobro je austrijsko pivo.Što skuplje plaćaš stvari, sve si mekši ka njima. Zvoni mi telefon. Poruka.

Ej kako si. Vratila sam se iz Berlina. Jesi u gradu? Hoćeš da se vidimo večeras?

Ruskinja. Dobra riba. Zagonetna. Neka siva sjenka iskustva lebdi preko tog slavenskog lica. Nikad mi nije dala, niti će. Zove me baćuškom ili drugom. Heheh. Svidja mi se to. Volim gledati u njene oči, bistroplave oči. Lice joj je žuto i ima sitne pjegice. Mrzim pjegice. Pjegava djeca u vrtiću su redom bili idioti. Ruskinja nije. Ona je crvenokosa. Garant joj je i pičić crvene boje. Džaba, da je i zelen, kad mi se ne diže na nju. Hladna je. Ta njena hladnoća me ohladi svaki put, kad krenem da se malo očešem od crvenu kosu, žutu kožu.

Ej, pa gdje si? Naravno, ima večeras Figaro u operi, možemo malo tamo, pa poslije na piće. Javi, račun na tel. mi je potrošen.

Kakav jebeni Figaro? Figaro, figaro, figarooooo. Otkud mi ta ideja. Joj, čovjeka, samo se uvaljujem bez potrebe. Volim klasiku, ali kad smo jedan na jedan. Vani je izvikana, poskupljena, dignuta gore visoko, tako da samo mogu da mašem bespomoćno svojim ručicama, dok se frakovi ismijavaju, poderanim patikama u zadnjim redovima opernog kazališta. Kazalište? To je hrvatska riječ! I uskrs isto. Tako barem rekoše, pa mi se sva rodbina skršila izgovarajući novo, više-srpsko ime, Vaskrs. Hristos voskrese, vaskrese, šta li već.
-Sretan vam uskrs, teta Ljubice. – zaželim krajnje srdačno.
-Joj, sine , nije uskrs, VASKRS je . Ali dobro ti si u Austriji , pa nisi mogao znati. – Sva se onako rastopila, davajući mi najnovije lekcije srpstva.
Ma jedi govna babo matora. Hehehe. Rekao bih, ali ne smijem. Još ne. Sačekajte, sačekajte.
Opera. Koliko košta? 3 za stajanje. Imam toliko ,ali kontam popiti još jednu.Moram da prištedim. Valjda će i ruskinja nešto isfurati. Pivo ili ruskinja? Ruskinja ili pivo?
-Još jednu pivu i može još malo ovog kikirikija?

SASTANAK

NAVUKAO SE MRAK. Navukao sam se i ja. Udaram već šestu pivu i mazim mršave noge. Pokazuje mi nove pantalone. Likra i kolaž. Upinju se uz tjelo, jasno djelivši noge, na lijevu i desnu. Ja uzeh lijevu. Nismo išli u operu. Ona je došla k meni. Ima dečka. I smršala je. Ponoć je. Priča o Berlinu.
- Ova zima je bila najhladnija od 69'. Scheisse. Bljuzga i kiša, i bicikl i posao. To je sve. Znaš da idem u Njujork, dođi me posjetiti.
- a jašta ću. Ti, Tomas i ja.
- što da ne?
-Ne mogu, ja sam ljubomoran čovjek.
- Daj, dođi, iskoristi šansu.
- Kakvo je to ime Tomas? Pedersko. Ovdje je svaki treći Tomas. Ne može biti dobar čovjek ako je svaki treći. On je u većini. Kako jebe?
- Ne budi ciničan? On me voli. On je fundament naše veze, ja sam ta koja kvari.
Laganim pokretom prstiju, skloni mi pepeo sa koljena. Šankovska se stolica zaljulja. Srednji prst u povlačenju , se zadrža duže. Što nisam go, da joj osjetim temperaturu, znao bih na čemu sam. Istresoh namjerno još pepela oko svog mlitavka. Pepeo po leviskama. Nekako sjeda.
-Imaš i ovdje malo.
Udari me lagano u rame i cugnu martinija. Nasmijala se.
-Mogli smo imati budućnost. Ti i ja. – rekoh naglas. Gledao sam u ta dva oka, boje ljetnih nebesa.I mislio sam ozbiljno.
-Mogli smo. – progutala je maslinku, kao što bi je i ja progutao, bez izazivanja,seksipila. Ostavi plavu čačkalicu na ivicu stola i ustade. Mislila je ozbiljno. Poljubi me u obraz, izvadi 10 eura u stavi mi u ruku. Skupi mi šaku oko love. Topla je. Zasluga Tomasa?
-Dođi u Njujork...
Okrenuo sam joj leđa i pogledao u flašu tekile. Mala mršava guza odvede Rusiju na aerodrom. Vrata se zatvoriše. Barmen , iskusni australijanac, kaže:
-Još jednu?
-Još sto brate, ali ne ovu.- ispih do kraja i predah dalje zgužvani 10 eura. Mrak se navukao. Ja se od sutra skidam. Trčanje , plivanje, novi čovjek.
Jadan Tomas. Ali ispoštovao sam ga. Tomas, imaš sreće. Puno sreće. Žao mi teta Ljubice. I debele. Ma nije debela, popunjena. Tako je učtivije. Moram biti fin.

- Love me two times baby, love me twice today, love me...

Med od maslačka

noreply@blogger.com (Mitrix) — Thu, 25 Mar 2010 15:20:00 +0000

-Znaš, u to vrijeme da se prehranimo , kuvali smo med od maslačka. Mi djeca odemo na livadu, naberemo u džakove maslačka, onog žutog cvijeća što raste posvuda, odnesemo majkama ili samo jednoj, zavisi čiji je red da kuva i one onda cvijet bez patrljke u velikom loncu brižljivo kuvaju. Sjećam se da se pred kraj doda par kila šećera i opet na laganoj vatri sve zajedno jedno dva sata kuva, sipa u tegle, umota u krpe da ne puca i eto ti meda! To je bio med! Kakve pčele i vrcanje, ništa to, maslačak je car svih cvjetova.

- Super! : klimala je glavom mlada evropljanka.

-Znaš ti , da nisi u to vrijeme smio dići olovku sa zemlje , iz straha da je bomba? Kružile su priče da postavljaju bombe u njih i ostavljaju ispred škole , ne bi li se koje djete upecalo i u vazduh odletilo. Djete u vazduhu? Bolesno, ali istinito. Pričalo se da je mali Sina ugledao dvogled u živici dok je tražio fudbalku. To je zadnje što je vidio. Pogled u daljinu malog Sine.

- Vau! ; iznenadila se mlada evropljanka.

- U to vrijeme, mi djeca, kad se očevi vrate, uzimali smo njihove utoke i igrali se rata! Srećom pa je moj stari praznio svoj redovno prije nego se zatvori sa kevom u sobu, ali Savin stari nije! Savin brat bi sad završio faks, našao šljaku , možda se oženio, možda čak bi i mali Preradovići trčkali ovuda.Djeca Savinog brata!

- Uuuuu! ; zaprepastila se mlada evropljanka.

- Sjećam se da je svaka porodica, dobijala paket iz Karitasa. Mlijeko u prahu, šećer, ulje, Feta sira, toliko slanog da ga moraš u vodi držati jedno 10 dana da bi mogao da ga jedeš, 50 kila brašna i kikiriki namaza. Svaki mjesec! Neki dezerter je jednom pokrao mjesnu zajednicu, pa smo tukli po medu od maslačka svaki dan. Svaki jebeni dan! Možeš zamisliti?

-Mogu! ; negodovala je mlada evropljanka.

-Jednog dana u proljeće, kad se klikeri igraju, Đemo nas pozva kod sebe, keva mu nabavila ćevape od Brleta i pozvala nas klince na ručak. Nikad neću zaboraviti osmjeh njegove keve i miris namočene lepinje. Tad sam naučio kako neimaština zbližava ljude i kako je ćevap dobar kad ga podjeliš sa rajom.

- Yeah! ; potvrdila je mlada evropljanka.

- Znaš šta sam još naučio?

-Šta? ; upita mlada evropljanka.

- Kako se jebe. U glavu moraš jebati.Samo u glavu! Jako! Da neprijatelj shvati.

Podiže je sa stolice, spusti njenu čašu na zemlju, okrenu ka sebi i uhvativši je za kosu , nabi joj kitu u mlada evropska usta. Nije bila iznenađena, niti zaprepaštena, nije čak ni negodovala, samo je mirno i potvrdno, bez ikakvog pitanja pušila.

Možda nije jela maslačkovog meda sa Begovog brda, možda nije okusila plač pored vatre jeftinog šporeta, miris naftalinske svjeće i 243. broja Alan Forda , ali će zasigurno okusiti nabreklu karu jednog čudnog vremena. Ući će joj da kraja, ne štedeći krajnike njenog a-kapela pjevanja, ući će joj do kraja, crtajući grafite pop-arta po unutrašnjosti usta, zabiće joj se jako i do kraja, pokazujući moć napaćenog naroda.

Fejsbuk

noreply@blogger.com (Mitrix) — Sun, 14 Mar 2010 04:25:00 +0000

Sužanj tvojih stopala

Svadja i ljutnja bez lakog -izvini-
i ona mi ili i ti mi
Kontektovana okrenu ledja
laptop u željenim prstima
plavi ekran presijava golotinju tijela
stranci ti u glavi, mjesto mog dodira
pušim i ćutim
ćutiš i četaš
linija tvojih ledja mi prkosi
bez gaćica, samo konture prezrelih oblina
uzeću te malena!- mislim i gledam
crna ti kosa preko ramena
i crn ja ispod jorgana.
pušim i ćutim
ćutiš i ćutiš
dižem se i liježem na koljena
polako da me ne osjeti ljuta lavica,
kičma tvoja pjeva mojim usnama
vlažna kovrdža na vratu miluje mi nozdrva
udišem i ključaloj krvi mrem.
prelazim krivan preko bjele kože i,
i ledja i kose i uzdaha i lavice
i tebe i moram i daj,
polako i temeljno
ježiš se i želja ti jenjava
za statusima i brojem prijatelja
miš usporava i nema tega
onlajn si, ali sklopljenih trepavica
šapćem ti na kukove i dve rupice ka dole
obla li si bože!
ljuta si još uvijek?- ispitujem i pitam u drhtaju poljubaca
samo tvoja ledja
grudi ne diram i neću
rumenila i ukrućenih plodova
jer si onlajn jos uvijek.
kažeš; mučiš me
zoveš; dodji, stavi ga
molim te!
sklanjaš laptop još konektovana
uzimam ti i dah usmina i kapi ledja i rupice dvije i sočne nadlaktice
i prstima utiskujem strast vozemaljskog ratnika
skloni to i ja ulazim
devojče!
neskloni to i ja prestajem
devojče!
samo tvoja ledja pod zumom mjeseca
vrijeme je napokon naučilo ulogu i okopnilo je
toplo je i status ti je oflajn
penješ se na željenog i stvarnog
živa si i voliš to, o djevojče!
uzimaš sirovog mesa
piješ vrela žudnje
prelijepa li si , o bože!
status ti je oflajn
i svi se pitaju gdje si?
šta radiš i koji ti je život?
A,a,a, ti ne smiješ
i zlatnim osmjehom ga kriješ
jer nema tog albuma koji pokriva,
fejsbuku otkriva,
status ; san jednog proljeća.