Kratki tekstovi

Treći čin

2021-02-24T03:28:00.002-08:00

U potrazi za riječima ostao sam prazan.

U potrazi za objašnjenjem ostao sam prazan.

U potrazi za utjehom naišao na njega.

Kad se razmišlja o drami uvijek je ona u grčkom modelu tročinka. U prvom se činu nametnu likovi sa svojom osobnošću i svojim problemima. Svojim ograničenjima i svojim nadama. U prvom se činu, u svojoj potrazi za putom meni nametnuo jedan lik koji je pevao rečima koje su odzvanjale u meni. Posložio je u meni i sreću i tugu na prava mjesta. I ja sam se onda mogao posložiti na pravo mjesto. U prvom se činu poslažu uloge, a pisac ili slikar opisuje likove. Moji likovi su bili u bojama, iako nisam baš bio svjestan svih tih boja tada, ali prevladavala je žuta, citron žuta, kao niti gledatelj kada gleda tročinku. Bilo je tu svega, likova koji su bili epizodisti, likovi veći od života, mali miševi, razne Vase i kćerke koje se kupaju tama da su vidljive kroz trsku i šaš. U tom prvom činu svatko je želio povući priču na svoj 14 kolosjek, na drugom peronu lijevo, a u uhu zviždi kalo lagani vjetrić u svojoj sivoj pelerini jedan zvuk laloškog valsa i tjera me da budem bolji, da postane od sporednog lika protagonist u svojoj priči. I roditelji i rodbina cijela koja je utjecala na moj životni put se opisuje i objašnjava, onako uz put, kao nebitno u bitnom ili je možda obrnuto. U tom prvom činu osjeća se i velike krize, kao u pravim dramama, gdje će ti na kraju biti žao konja, gdje se osjeća tamjan u odronu moćne rijeke i gdje su se wonabe carevi malo zaigrali. Kulisa je posložena u jednom malom mjestu, daleko od svega u zelenilu naslonjenom na brda izniklih iz mora. Sve je namješteno za pustolovinu.

Drugi čin počinje odlaskom, kao Frodo ili Bilbo tražio sam svoj prsten. Nisam ga imao, ali svejedno je moć postojala. S jedne strane Kleta gora (Mount Doom) s okom neuspjeha koje sve vidi do pitoresknih krajeva odrastanja i smiraja uspjeha nadvijalo se na mene. Sada su glasovi bili glasniji, sada su upute bile jasnije. Vremena je bilo još uvijek u neograničenim količinama, a sve sam pozdravljao s: „Pa, dobro gde si ti? Baš sam ovih dana hteo da te zovnem.“ Kad bi sjeo sa svojim suputnicima od Mure pa do Morave pričali bi drugo, o muzici, a što drugo. I uvijek, poput duha, kroz koprenu osmjeha pojavio bi se dobri duh Petra Pana, gospodara panonske ravnice i prosuo bi čilim pred moje noge. Vidio sam krajeve mnoge, od uvala ispod velikih planina, malih, skrivenih plaža koje se čuvaju kao one zone kod žene koje znaš samo u onim trenutcima. U svojem slowmotionu poput magle u ravnici pokrio sam puteve, krajeve i upijao ljude gdje sam stigao. Kada je trebalo moj je metak putovao dugo, a kada je trebalo bacao bih novčić u zdenac i pitao bih zlatnu ribicu koje želje da joj ispunim. Drugi čin bi donio male zaplete za svemir i sada mi se oni čine malima, ali sjećanje je smiješna lupa – pa mi sitne stvar uveliča. Školovao se i napravio sliku za svoju majku koju može staviti na tabletić kao one maturalne slike na lokalnom korzou nakon što sam sam previše snivao i previše plivao u tim mutim vodam sna. I taman kad sam odustao od djela sebe, tama kada je siva prestala biti siva već je prelazila u crnu, kazaljke se baš u tom trenutku sklopiše i pronađem prsten za suputnicu svoju koja je izrasla u ravnici, pored rijeke koja se ulijeva u Veliku rijeku. Čudnoimena me zagrlila jako, a i sad me grli jako kad god me uplaši sjaj milion zvijezda što se nebom popale. U tom odlasku, došao sam u prelijepi kraj koji liči na The Shire i dijeli zrak koji se udiše i tamo negdje oko Žabnog ili Bačkoj Palanci. Upoznao sam i Bubu Erdelju, sve moguće intelektualce koji važno vrte palce, vile i poete kistom. Upoznao sam i jednog koji je odrastao u zemlji šljivika i za koga mogu reći da nemam meni jedne strane dok je on na drugoj strani. Rekao bih da je zaljubljenik u senke, ali to bi bilo previše očito. U tom činu posjetile mi i dvije duše na odrađivanju neke svemirske kazne kako bi mene napravile ocem, čovjekom i pokazale što je pravi osmjeh. Ta dva vanzemaljca su kamen koji me drži tu da ne odletim, održavaju me normalnim i pokazuju tko sam i koliko sam već ovdje. Moja srce, mozak i kalendar. Uglavnom sam provodio dane s onom Čudnoimenom u oslušavanju našeg kapetana spore plovidbe, što u živo, a što u življe. Otkrivao svoje tajne, pokazivao sam joj svoje rane koje je ona u najboljoj mjeri koristila dvojako. Kad joj treba stisne ih da krvarim, a kad meni treba onda ih previje. Taj ples i danas traje i nadam se da će trajati i još koje vrijeme.

Treći čin, kao u svakoj grčkoj tragediji donosi smrt sa sobom. Iako nije direktno moja, dio mene sigurno je. Ta smrt je neminovna, očekivana, ali i dalje okrutna. Otrgnula je iz mene ono čisto, ono dijete koje zna da ga mati čeka kad se vrati s puta. Polomila je bagrenje, rashladila maglu i omaglila poglede. Od jednog grada napravila prazninu. Od bijelih ruža i ružmarina tugu. Frajer trećeg čina i u smrti ili usprkos nje spojio je spojene i dalje ostao svoj. Krivim ja tog Frajera za svašta pa ću ga i za ovu tugu. On je od tuge napravio nauku. Treći čin donio je i katarzu, baš kao već pomenute tragedije. U želji da ga pratim, imitiram ili da idem putokazom njegovih riječi, postao sam svoj, svoj i njen. A Frajer mi i iz čunja s kojim je otisnut u vječnost i dalje pjevuši svoje blues gledajući svijet sa strane.

Pa sretan ti put… i vidimo se…

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

2017-07-16T11:42:00.001-07:00

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:

Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim…

Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh na licu redom su mi rekli da i ponudili neko od svojih kaseta (to su naprave s kojih se nekad slušala glazba – za one koji su odrasli na mp3-cama). Bilo je tu svega i svačega, od šumova u kojima sam razabrao nekakvo brbljanje i smijeh na nekom koncertu, do albuma Pub i Celovečerni The Kid sa svojim pjesmama… shvatio sam onda da taj tip ima malo viška soli u glavi i da bi bilo dobro bolje ga slušati… moram još napomenuti da u isto vrijeme, baš kako to i biva, i suprotan spol mi je na neki način oduzimao pažnju. Počeo sam intenzivno slušanje Balaševića… moram priznati u isto vrijeme kad i Queen i Iron Maiden (ali to je za neku drugu priču)… došla je 89. i sve je već tada počelo smrdjeti na mržnju i zlo koje će i do dan danas ostavljati zadah na ovim prostorima… sada shvaćam da je to počelo i prije (ako je ikad prestalo), ali tada sam ja počeo kužiti te stvari… Balašević mi je postao svjetionik u tim olovnim godinama, tim prljavim devedesetim… ekavica mi nije predstavljala problem čak sam inzistirao da se pjevaju u izvornom obliku, pa tako nikad nisam pjevao: «nije pjesma ova», već «nije pesma ova»… znam da je to glupo, ali mi je imalo drugačiji štih… negdje isto vrijeme razvijao sam ljubav i prema Formuli 1, i jednom tipu po imenu Freddie Mercury… bitno znati za donji dio teksta.

Došle devedesete i sve s njima što su one nosile… frajere koji su čistili uši ključevima od auta i sve što vredi više nije vredelo… a ja sam prešao u ilegalu… moj ukus je prešao u ilegalu… javno sam iznosio svoju ljubav prema F1 (a pogotovo prema jednom frajeru s prezimenom Senna), a u glazbi sam isticao Queen. Prvi šamar sam dobio kada je Freddie umro 91. – šok i nevjerica, pa kako jedan takav lik da umre… užas… ali eto, imam njegove albume… užas… doduše bilo mi je lakše nikad neće više stići postati obični čovjek i neće me moći razočarati… onda uz neke loše i manje loše stvari koje su mi se izdogađale, otputujem u Mladenovac, grad pored Beograda (jedna priča koji mnogi znaju detalje, ali ne i cijelu priču) i tamo kupim još brdo kaseta sa Đoletovim (sad sam ga tako počeo zvati) pjesmama (d-mol, Buba Erdelja… sve one STARE koje su održavale plamen na životu nama s druge strane grane)… neke od kaseta sam toliko puta slušao da je jedna traka i pukla… i onda dođe 1. maj 1994. gledam svoju 5. sezonu F1 i pogine drugi moj heroj, idol, buntovnik s razlogom, genije Ayrton Senna… čekaj i Senna je poginuo… sad me je već bilo i strah za Đoleta, znam da je on ratnik kao i ja… samo za tuđu čast, ali opet, dva od tri… moraš se bojati za onog trečeg, hoćeš nećeš… nije mi ni na kraj pameti došlo da će svo to ludilo stati i da će Đole i meni jedno reći:

Dobro veće, moje dame. Dobro veće gospodo…

I to se je desilo 1997. u Ljubljani dvorana Tivoli, gdje sam rekao fuck it i plakao kao nikad prije, ali niti poslije… Tada sam prvi puta vidio Đoleta, sve pjesme sam znao napamet, ali moram reći da nisam bio jedini tamo koji je znao sve pjesme napamet…

Tada mi se javila želja da se rukujem s čovjekom koji me održao normalnim u nenormalnim okolnostima, ali što jedan (sada student) tu može… kupiti kartu i jednostavno dušu ostaviti neka pluta negdje iznad tog koncerta… Tada sam napisao svoj prvi komentar na koncert i na stranicama od Fan kluba mi je izašao tekst… bio sam više nego ponosan tad, a i sada se sa smiješkom toga sjetim.

Kroz godine Đole mi je sa svojom poezijom bojao dane, punio baterije, ali moram priznati da mi je i pokazao kako fini dečki mogu biti i mangupi, ali na onaj fini način, na onaj način da djevojci kažu lijepu riječ, ali i u taj celofan umotaju i koji put nekakav bezobrazluk…

kako spava il' tome slično…

I da to mnoga vrata otvara… i oči… i srca…

U jednom trenutku sad ne znam jel' to bio tulum ili nešto tome slično, u jednom neboderu u Rijeci, s jednom Jelenom (koja mi je i sad draga, ali više se iz nekog razloga ne čujemo – vjerojatno sam ja nešto krivo napravio ili rekao) došao do zaključka kako se i ona i ja okružujemo s ljudima koji slušaju Đoleta (ne nužno da ga kuže, ali ga slušaju). «Hm» rekoh i ostavih taj otisak negdje u glavi. Onda sam počeo ispitivati ljude čim bi mi se dopali, «ej, slušaš li ti Đoleta» i svi do jednog bi rekli «Da», doduše rekli bi neki da su im stare pjesme bolje od ovih novih, ali svi bi rekli «Da». I tada shvatih da sam izašao iz ilegale… bilo je tu pokušaja od nekih mangupa da me vrate tamo nazad, ali sad sam ja imao i koje zrno soli u glavi i koji kilogram previše da bi ostao hladan i povukao se, već nakon što bih izrecitirao svoju litaniju o Đoletu s povišenim tonom, oni bi se povukli u mrak od kuda su i došli… e da su barem tamo i ostali (opet se gubim… nazad na priču)…

No, bilo je tu još koncerata… bilo je i djevojaka – nećemo da se lažemo… bilo je više pokušaja nego uspjeha, ali ne smiju se uspjesi samo tako odbaciti…

2005. upoznao sam jednu smiješnu, šuškavu slavonku čudnoga imena (još jedna – sad sam imena ignorirao jer sam shvatio da vrijede koliko i tinta s kojom su napisana), i bila je zanimljiva i bila je blentava i… a što da vam kažem… znala je sve citate Đoletove… i prvi puta da djevojka ne padne na citate Đoletove, već ja… eto… no neću više o njoj, jer kako se ispostavilo postala je ljubav koja je rodila meni dvoje nevjerojatnih vanzemaljaca koji su mi pokazali put u još neke od drugih pjesama istog autora… da ga ne spominjem previše…

Sine moj, sve su to barabe…

Doduše meni je sumnjivo bio u startu s tim Đoletom, jer kao da sam u nekom BigBrotheru, a on piše pjesmu o meni jer eto voli gledati kako nekakav bezveznjak živi i umjesto da pita kako si kaže:

Pa, dobro, gde si ti?

... ili kako ne voli Baneta… No, danas, kada sam malo odrastao i posjedio znam da me snima… ali o mojim paranojama s psihijatrom… Samo ću još dodati da su se neki anđeli dobro nasmijali kada smo mi razdijelili prstenje na svatovima.

No što se je tu sve izdogađalo: završih faks, zaposlih se i preselih se (iz Čabra u Đurđevac), napravih kuću i tako to sve što odrasli rade, ali dane sam brojao od koncerta do koncerta… sad ih je već 6 (znam da nije veliki broj, ali stvar je logistike više nego volje)…

E, sad ovdje u Đurđevcu prvo upoznah tri žene koje mi na prvu odmah imale onu iskricu u oku zvijezde padalice koja se dobije samo promatranjem u daljinu slušajući provincijalku… i ja odmah u glavu… slušate li vi đoleta… odgovor je naravno bio «Da». A, moj već pomenuti «Hm» počeo je sve više odzvanjati… Moram priznati da su te osobe… te tri žene… glupo bi bilo reći dame, jer iako su nedvojbeno, one su ipak prije žene… svaka na svoj način gurnule me prema onome razlogu ovog teksta.

Jednom, s tada meni nepoznatim bosancem, zarazne inteligencije i čuđenjem koji graniči s djetetom, natezao se, ma bolje rečeno - frajerisali se mi tko bolje zna Đoleta… moram reći da nakon dugo vremena u takvoj razmjeni sam ostao s ne riješenim rezultatom, ali kao trofej sam uzeo činjenicu da je on bio do kuće soboslikara naših života, ali nije smogao hrabrosti da pozvoni… KUKAVICA pomislih, a rekoh mu: «Kukavico, pa samo stisneš dugme!», rekoh i dodah (požalio sam odmah čim sam izustio tu rečenicu): «Da sam ja u Novom Sadu i da dođem do njegove kuće, ja bi pozvonio. Nisam ja kukavica.» Više sam ja tu htio poentirati, nego ono ja ću to napraviti, iako od 1988. želim se barem rukovati s tim tipom.

I mic po mic, koncert po koncert, album po album, e da jednu laž sam progurao kroz ovaj tekst, a sad je vrijeme da kažem istinu… 1997. nije bila situacija kada sam najviše plakao, više je to neriješeno sa situacijom kada sam gledao film o Vasi u Osijeku… i tada sam kao malo dijete ispuhivao nos jer nije išlo samo na oči nego i na nos… užas… no dobro…

Mic po mic… dođe i 2017. godina i pošto sam ja nastavnik lokalne gimnazije (neću reklamirati, ali svi u gimnaziji to znaju) moj razred… u stvari razred gdje sam ja razrednik, jer više sam ja njihov nego što su oni moji… to su tinejđeri ne pripadaju oni nikome… svijet pripada njima… odlučila ta ekipa da idu u Bugarsku na maturalac, a za povrat da se stani, između ostalo i u Novom Sadu. Kao što se može zaključiti iz teksta svi koji me znaju su me odmah pitali «Ideš li do Đoletove kuće?», a ja umjesto da kažem: «Pa, ići ću, ako bude vremena. Moram ipak pripaziti na klince.» Ja, kreten kakav jesam, naravno da sam rekao: «Ne da idem do kuće, već ću mu i pozvoniti.» Ne znajući mene ljudi u potpunosti, odmahnuli su u razgovoru nevidljivom rukom, svi osim one šuškave slavonke, koja zna koliko ludih gena spava u meni i plašila me riječima: «A, šta ako ti on otvori…», a ja još uvijek misleći da je moram osvajati na dnevnoj razini izigravam frajera: «Pa onda ću reći Đole, može slika?». Komentar njezin tada je bio: «Ti nisi normalan!», ali to je više u našoj kući u zraku, nešto kao u zagorju 0,5 promila alkohola…

I dođe taj dan 29. lipnja i mi stigli u Novi Sad. Meni se čvor u crijevima toliko zapetljao da nisam mogao niti jesti (oni koji me znaju znaju da je to problem). «Ništa», rekoh si «put pod noge i do Jovana Cvijića, a kad tamo dođeš onda ćeš skupljati hrabrost.»

I krenuh, prvo sam na sveznajućem dr. Google i njegovoj inačici google.maps našao adresu koju sam tražio (adresa je skrivena i samo oni koji je znaju neka je znaju oni koji je ne znaju ne trebaju je niti znati) i krenuo… Moram priznati da je čudan osjećaj prolaziti ulicama o kojima si se naslušao… Dositejeva, Kisačka (Bela lađa)… kako bi to opisao… kao da si najveći fan Tolkina i da si u jednom trenutku shvatio da Shire postoji i da si sad tamo… eto, tako. Nije mi dugo trebalo da nađem ulicu… (google majstore)… ali kuću… e to je bio problem… jer su nekakve vile u toj ulici… i gledajući u njih rekoh si… pa Đole nemoj mi reći da živiš u njima, jer ćeš me razočarati… kako se ispostavilo kasnije nije on ipak sposoban za takvo što…

Našao kuću na broju tom i tom i da pozvonio sam… i… što onda… i ništa… FUCK… si rekoh u bradu… odmaknuh se od kuće… «Neće mi nitko vjerovati da sam pozvonio…»… i onda ona masivna vrata se otvore, a Đole s rukama u đepovima izađe van… a ja kreten kakav jesam, upitam: «Đole, može slika…» i ne čekajući odgovor krenem prema njemu… a on, ja vjerujem da je tako bilo, uvidio kako mi iz đepova ispadaju njegovi stihovi, te kako i u mom osmjehu odjekuje Laloški vals kaže… «Ne radim to obično, ali ajde…»

Kasnije samo kao šlag na torti, žena mi šuškavim glasom, putem Vibera napiše vidjevši sliku svojeg blentavog muža i njegovog svjetionika: «Ti nisi normalan!». Kao da to, lutko, nisi znala od prvog dana u Severinu na Kupi… Nisam normalan, ali san koji je posjedio skupa sa mnom mi se ostvario… i sad mogu reći da sam ipak ja veći frajer od veselog bosanca, da one tri žene imaju razloga sjediti na kavi sa mnom, a da ako nekom treba mogu mu ja dati neke mp3-ce od Đorđa Balaševića jer imam sve...

A slika... slika je ovdije...

Stol

2016-05-28T15:19:00.000-07:00

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vratim digitalnom peru i počnem iscrtavat slova u riječi, a riječi u nešto što smisleno zvuči.
I kad se na nju oslonih kao na onaj hlada zid na kojem smo otkrivali istine, ona šmugne, a ja se trnem i zagledam u svoj stol koji i dalje u neredu spava.

Liba libi glize lep

2014-11-30T13:40:00.001-08:00

Dok dva moja anđel spavaju sklopljenih krila i dok ja ovako u cik noći još se borim s poslom, pomalo utopljen u misli kako vrijeme neprestano dokazuje svoju moć trošenja i najokorjelih i najtromijih ljudi. Nešto mi na prozoru ocrtava stare sjene, pa se sjetim i dana kada sam ja bio anđeo sklopljenih krila, kad sam i ja bio ponos nekome kad bih rekao da je 2+3=5 i kad sam znao izgovoriti onu ključnu rečenicu: "Riba ribi grize rep!", a ne: "Liba libi glize lep!"... lijepa su to vremena, ali mislim da je ljepše imati svoje anđele nego biti nečiji anđeo.
Ma, djeca su čudo u svakom pogledu, oni su nam brojčanik koji nam točno i bez muljanja pokazuje koliko dugo smo ovdje i koliko dugo još možemo ostati - koliko nas trebaju. Jedni je problem, u toj cijeloj priči, što ih više gledam dok se natječu tko će više brže spavati, što i mi njih sve više trebamo...

Zašto pišem?

2014-06-11T01:29:00.001-07:00

Uvijek sam se pitao kako to da pišem... Mislim od kuda poriv... Svi koji me znaju znaju i da puno pričam... pa kako onda to da još nešto želim reći... i to riječima crno-na-bijelo... Na podravskoj terasi, gledajući jutro koje crći poput tave s tek ubačenim jajem na oko, shvatih... pričam da bi nekom objasnio nešto, a pišem da bi sebi objasnio nešto drugo... Pričam zbog drugih, iako znam da ti drugi i nisu uvijek sretni s mojom pričom, a pišem zbog sebe, iako znam da niti ja nisam uvijek sretan s mojom pričom.
Nije me strah da ću jednom prestati pisati, kao neki olinjali, stari i istrošeni pisac, koji u nekoj birtijetini reciklira svoje stihove o debeloj konobarici, niti me je strah da ću u jednom trenutku zašutjeti i više niti riječ progovoriti, već me je strah da neću imati što nekom me reći i da neću imati što sebi napisati.

Tamna epizoda

2013-11-30T13:59:00.002-08:00

Pokoji put se stvarno pitam: "Jesmo li stvarno od istog predaka majmuna nastali, il' smo stvarno neki vanzemaljci?" jer nigdje u prirodi ne mogu pronaći, a tražio sam, da jedna jedinka mrzi drugu bez očitog razloga. Mislim, postoje tu teritorijalne razmjerice, postoje borbe oko nasljednika čopora, ali još u prirodi nisam vidio kako jedna životinja mrzi drugu jer ova voli treću, ili jer ova je s ovog drveta, ili.... Mislim da smo ponovno na niske grane pali da nam moral kroje oni koji su krali (i još bi), misli da smo stvarno loše prošli jer nam ljudi u crnom određuju bijelu boju, jer mrzitelji govore kako se voli (i koga), mislim sramim se stanja u koje smo došli jer mislio sam da je 20 st. prikazalo nam što smo spremni, a ono "ne ponovilo se" još je samo jeka negdje u dalekim zemljama koje, pogađate, "mrzimo" jer nam sole pamet. Žao mi je mladosti kojoj je bitnije određenje braka, a ne ljubav, život, znanje i umjetnost. Postoji mali korak od zabrane do paljenja knjiga, a znamo tko pali knjige na kraju pali i ljude. Što bi bio svijet bez različitih? Pa, za početak ne bi bilo napretka, evolucije, ne bi bilo pomaka na bolje.
Nadam se da je ovo samo jedna tamna epizoda i da nakon nje neće slijediti serija... ali se bojim da se snima ipak serija...

Mrak

2013-07-09T15:28:00.000-07:00

Mrak je jedna čudna tvar. U njoj se lako izgubiš, u njoj teško išta vidiš, ali svijetlo u njoj jače svijetli, ruke imaju čvršći stisak, a riječi su sporije i udaraju poput koraka koji nas prate dok hodamo u strahu. U mraku se skrivaju najveći strahovi, u mraku se rađaš i u mrak umireš, a opet u mraku su svi tvoji bezobrazluci, svi snovi, sva obećanja uklesana i dovoljno je da ugasiš svijetlo da se sjetiš stvari zaboravljene. U mraku se spava, a u mraku su najgore nesanice. Pokoji put mislim da mrak nije nedostatak svijetla, već je svijetlo nedostatak mraka... mislim to u pozitivnom svijetlu/mraku.
Jedino u što sam donekle siguran, jer u ništa nisam siguran u potpunosti, da i mrak putuje brzinom svjetlosti.

Kao staro vino

2012-10-17T14:09:00.001-07:00

Dok razmišljam o nekim stvarima uvijek mi se neke druge stvari vrte po glavi. Po koji put mislim da mi mozak ima neku autoimunu bolest pa se sam bori protiv sebe. Mnogi su mi rekli ako su mi noge tople da će i glava biti zdrava, ali ja sam saznanja da ako glava je čista i nogama je puno lakše stajati u mjestu ili tapkati... Pokoji put dok pišem tekstove u njih skrijem poruke koje mi s vremenom izbljede i ostaje mi gola slova, ali desi se da se poruka prenese i vidim je čim vidim tekst kao neki QRCod koji skriva sliku. Evo i sad skrivam poruku izbjegavajući je unijeti... Dok tako izbjegavam govor unutar sebe on u meni zveči i udara, bojim se samo što će se iz toga roditi, kakvu će nam tajnu prokazati...
Evo uspio sam i poruku smjestiti u tih nekoliko riječi... možda ostane i odstoji, sazori i sutra mi nešto prozbori.

Korak koji fali

2012-08-02T13:58:00.002-07:00

Jeste li primijetili kako smo uvijek korak do onog čemu težimo, kao da mi trčimo legendarnu utrku kornjače i zeca... Nije mi uvijek jasno, ali to i nije previše zabrinjavajuće jer meni štošta nije jasno, kako to dan počinje skokom ili tokom. Kad bolje razmislim... nije to toliko niti bitno jer kako god uvijek, bez greške počne, a mene dočeka nespremnog i umornog i sjetnog jer kakav god da bude nikad neće biti bolji od prošlog... Sjeta je opasna stvar, kao ono crno pod noktima, nije lijepo biti sjetan ali svi smo, barem malo... u one ljetne dane kad samo još psi laju, a već sunce se od zamora crveni i asfalt grije glasno, ne mogu ne primijetiti kako sjeta čeka i poput kiše s mjeseca se slijeva...

Privikavanje

2012-04-17T03:36:00.000-07:00

Kažu da se možeš priviknuti na sve vrste tuge. No, meni nije jasno kako se možeš priviknuti na jutra koja te dočekaju prazna? To nije tuga... Jer tuga je nekakav osjećaj, ali ovo... to je nešto gore, to je neka ravnodušnost, anti-radost. Jutro je zagrljeno maglom, pa niti pogled u daljinu ne možeš uspostaviti. Nekoliko pedalja od prozora, ponovno je ona prazna bjelina, anit-boja. Dan nikako da započne, a već ga je prošlo pola...

Vječna borba

2012-02-23T22:33:00.000-08:00

Svi smo mi abortirana djeca. Netko je u nekom trenutku isćupao dijete iz nas onim ginekološkim kliještima i ostavio veliku rupu. U želji da vratimo dijete nazad u sebe ponašamo se kao djeca, neodgovorno, umišljeno i lako se ljutimo, umjesto da budemo djeca. Djeca se raduju svemu lijepom, ne lažu, sve ih zanima, lako sklapaju prijateljstva, ne boje se reći što misle, ne boje se postaviti glupa pitanja, vole roditelje i to otvoreno kažu, nije im problem mahnuti strancu kroz zadnji prozor automobila i uvijek, baš uvijek, izvuku osmijeh i iz najumornijeg neznanca, nosić im je uvijek hladan u zimi, a lice prljavo od čokolade.

Džep

2012-02-15T11:36:00.002-08:00

Nekako, neprimjetno noć se uvuče u kuću. No, nije to toliko niti loše, ali moram priznati kako god okreneš noć uspori kazaljke sata, ubrzava otkucaje srca i iscrtava one snove od kojih rijetki prežive jutro. Jutro je, kažu iskusniji, uvijek pametnije od noći... No, ponekad, pametnije i nije toliko privlačno. Moja konstrukcija nije stvorena za veliku hrpu emocija, već za mali džepić pun iglica, kad god gurneš ruku unutra ubode te, ne uvijek jako, ali dovoljno da naglim trzajem izvučeš ruku. S vremena na vrijeme zaboravim pa gurne ruku, ali...

Noć, kao u kuću, neprimjetno uđe i u moje misli...

Ljepota sječanjskog jutra

2012-02-14T11:57:00.005-08:00

(stariji tekst)
Sada je siječanj, a lokvice kako kava zrcala smržnjena u vremenu prikazuju djelomičnu sliku neba. Svaki proloaznik ima privatan pogled u oblake, svoj zaklon od svijeta. Vrijeme je zarobljeno ili barem usporeno toliko da naizgled stoji. Ogoljele grane žude za suncem stvarajući ćipku sjenom na osušenoj travi. Tko u takvoj prirodi može pomisliti na ništa drugo nego na ljepotu?

Umjerenost

2012-02-14T11:53:00.006-08:00

(stariji tekst)

Stvarno je mudrost u umjerenosti! Baš sam nešto razmišljao o tome, a oni koji me znaju znaju da i nisam baš vićan umjerenosi, više nekim ekstremima, ali mislim da sam se spoznao dobro i da težim se barem malo umjeriti :) , ali mi baš i ne ide. Pametan čovjek zna kad mu je dosta svega, bilo to sreća, tuga, punina, praznina, mudrac zna kad je vrijeme promjene, genije stvara te promjene u želji da kontrolira svoje stanje. Nisam dosegao niti pametnog čovjeka još, kao i mnogi do sad, ali sam dovoljno svjestan, da to mogu zaključiti... Nije dovoljno vidjeti u daljini cilj kojem težiš, valja ga i doseći, ali sigurno je bolje vidjeti put s kojim možeš do tog cilja, nego bezglavo tumarati po svojim sudbini, prekriženih ruku ploviti nizvodno...

Umjeće mudrosti leži u umjerenosti i to nam mora biti cilj, ali ne i apstinencija nečeg zato što smo do sad toga imali previše, ne i to je ekstrem - umjerenost je i u umjerenom izbalansiravanju ne balanisiranih težišta, nije se dovoljno niti je to dobro odreći se slatkog jer smo do sada sladili sve i svašta, nego naći takav omjer da ćemo izbalansirati potrebu i želju, mogućnost i ugodu... to je konačni cilj, to je put koji je mnogo važniji od našeg trenutnog raspoloženja, obiteljsko/ekonomskog/socijalnog i inog stanja, samo tada ćemo biti mudri da se ponašamo u istoj mjeri sretni i tužni kada je za to potrebno, da plačemo kada je vrijeme plača, da se smijemo kad situacija zahtjeva, kada to tijelo želi... Umjesto da zjapimo prazni i potrošeni glupo se hihotamo na najbolje ironije MontyPayton Show-a umorni od polupraznih zezancija za zagrijavanje... Da zaplačemo za najbliže i one koje stvarno volimo, a ne na neki Hollywood-ski filmić o kojem ćemo sutra samo znati kako korica izgleda... Da znamo reči: "Volim te!", kad to osjetimo, a ne kad bi se to trebalo reči ili kad se to od nas traži... Da budemo sretni kad nam je lijepo, a ne da uvijek tražimo ono zadnje: "E, da mi se još samo to desi..."

Mjerilo svega si TI, i SVE je mjerilo tebe! Ne dopusti da ti u tome SVEMU jedino TI nedostaje!"

Vrijeme pred kišu

2012-02-14T11:49:00.007-08:00

(stariji tekst)

To je neko praiskonsko doživljavanje prirode, osjećati prirodu pred kišu, to je najbliže što možeš prići prirodi, bar je tako sa mnom... i tad je najbolje gledati onim mutnim pogledom u daljinu, u cestu koju znaš kamo vodi, kako znaš i oblake koji se crne, koji ti kišu donosi... e baš sam sad nešto melankoličan... ali to je isto utorak, stvarno me zatekne k'o neki lopov iza ugla i udari po glavi...

Vrijeme je kao voda, koju upravo kiša vraća nazad na zemlju, kao dužnik, ma bolje kao poklon... tu vodu, kao i vrijeme, ne možeš zaustaviti ma koliko se trudio, možeš se samo nadati da neće sve kroz prste kliznuti, da će ti dlanovi zaustaviti pokoju kap vremena... da kad budeš žedan tog vremena pred kišu, možeš podijeliti s nekim te dvije-tri kapi vremena koje si čuvao okruživši ga sjećanjem u distorziji svog malog svijeta...

Niti moja kap pomaže tom slapu da teče niti taj slap mari puno za nju, ali meni je važnija od cijele rijeke... Ovo što je sad samo je sad i nikad više, osim u nekom iskrivljenom sjećanju, osim u prepričavanjima samom sebi u teškim, besanim noćima šestog desetljeća života, stoga daj si malo safta za suhe dane starosti, daj si vica da se možeš smijati i onda kad ti unuci djecu imaju, kad je sivo sve i tvoja mrena, kosa i sjećanje...