Kriminalci ba

Test opšteg znanja - Fakultet za Kriminalistiku, Kriminologiju i Sigurnosne studije - pitanja i odgovori

2013-06-24T14:59:00.004-07:00

Test opće informiranosti (TOI) će se održati 08. 07. 2013. godine (ponedjeljak) sa početkom u 10:00 sati.

Raspored grupa za polaganje (prema boji kartice i broju amfiteatra) će biti objavljen na internet stranici Fakulteta (www.fknbih.edu) i oglasnoj ploči 05.07.2013. g. (petak).

Kandidati su dužni ponijeti lični identifikacioni dokument, karticu u boji sa brojem amfiteatra (dobijenu pri predaji dokumenata) i hemijsku olovku.

Pitanja iz društvenog i državnog uređenja BiH
1. Dan državnosti BiH?
2. Dan nezavisnosti BiH?
3. Iz koliko entiteta se sastoji BiH (2 - FBiH i RS)
4. Koliko kantona ima u FBiH (10)
5. Glavni grad BiH (Sarajevo)
6. Koji su to konstitutivni narodi u BiH (Bošnjaci, Hrvati i Srbi)
7. Šta je 8. mart (ili kada je DAN ŽENA)
8. Šta je Aneks 4 DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA (USTAV)
9. Gdje i kada je potpisan Dejtonskih sporazum (1995. g. u Dejtonu, država Ohajo)
10. Vlast u BiH je podijeljena na (Zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast)
11. Zakonodavnu vlast u BiH čini (Parlamentarna skupština)
12. Izvršnu vlast u BiH čini (Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara BiH)
13. Sudsku vlast u BiH čini (Sudovi u BiH)
14. Kakvo je teritorijalno ustrojstvo BiH ( dva entiteta i jedan distrikt)
15. Ustav BiH donesen je i stupio na snagu (1995.g. u Dejtonu, dražava Ohajo)
16. Koliko članova ima predsjedništvo BiH (ima ih 3 - Bakir Izetbegović, Nebojša Radmanović i Željko Komšić)
17. Najniža teritorijalna jedinica unutar kantona Fdereacije BiH (mjesna zajednica)
18. Redovni izbori u BiH održavaju se (svake 4 godine)
19. Od koliko domova se sastoji Parlament BiH (2 doma - Predstavnički dom i Dom naroda)
20. Koje su osnovne boje zastupljene na zastavi BiH (plava, bijela i žuta)
21. Pisma u službenoj upotrebi u BiH su (Latinica i ćirilica)

Pitanja iz historije: najvažniji događaji, kada su se desili, gdje, kako zbog čega i sl....
Kada je počeo Prvi svjetski rat, od koje do koje godine, šta je bio povod za to?
Kada je počeo Drugi svjetski rat, od koje do koje godine, šta je bio povod za to?

Biće sigurno predsjednici nekih od zemalja... npr. SAD, Iran,....

Zasjedanje ZAVNOBIHa i AVNOJa (bitniji detalji, prva zasjedanja, gdje i kada... šta koji znači i sl.)

Pitanja iz geografije:
S kojim zemljama graniči BiH (Crna Gora, Hrvatska, Srbija)
S kojom zemljom BiH ima najdužu granicu -932 km - (sa Hrvatskom)
U kojem dijelu Evrope je smještena država BiH (Jugoistočni)
Kolika je dužina obale kojom BiH izlazi na Jadransko more (20,2 km)
Kako se zove najviši planinski vrh u BiH - visok 2.386m - ( Maglić)
Koja od navedenih rijeka izvire u BiH - Drina, Sava, Vrbas - (VRBAS)
Koje je najveće vještačko bosanskohercegovačko jezero (BUŠKO jezero)
Kakvu klimu ima BiH (Umjereno-kontinentalna)
Planeta zemlja je podijeljena na 7 kontinenata a najveći je (Azija)

Neke od svjetskih organizacija... npr: WHO, NATO, EU, UNCHR, UNESCO.... (zaokružiti šta koja znači)

Moguća su pitanja o nečemu što je aktuelno u datom trenutku... Kada sam ya polagao prijemni... bila je aktuelna ptičija gripa (H7N9) ili svinjska gripa (tipa A, podtip H1N1)
Nešto u vezi životinja... osnovne stvari 2-3 pitanja....
Nešto u vezi PLANETE ZEMLJE
pa pitanje ko je prvi sletio na MJESEC (2-3 pitanja oko svemira)

Pitanja iz kulture i sporta..... Najpoznatiji teatar, neka od filmskih zvijezda... u vezi sporta možda bude pitanje gdje igra Edin Džeko ili Miralem Pjanić... ili šta je Safet Sušić (ko je trener fudbalske reprezentacije BiH) ili npr.... Ko je Mirza Teletović - košarkaš) bukvalno osnovna pitanja iz svijeta sporta...
možda bude šta o najpoznatijim klubovima na svijetu... stadion Manchester United ili City, Reala ili Barcelone... ili nešto o C. Ronaldu ili Messiu.

Ostala pitanja:
1. O krivičnoj odgovornosti odlučuju (Sudovi)
2. O prekršajnoj odgovornosti odlučuju (Sudovi)
3. O krivičnoj odgovornosti odlučuje se na osnovu (zakona)
4. Da li se krivično odgovara za lažni iskaz pred sudom (DA)
5. Da li je u krivičnom zakonodavstvu BiH kao krivična sankcija predviđena smrtna kazna (NE)
6. Politički poredak u nekoj državi u kojoj je na vlasti narod preko svojih izabranih predstavnika zove se (Demokratija)
7. Gdje se nalazi sjedište NATO saveza (Brussels - Kraljevina Belgija)
8. Napad jedne ili više država na druge zemlje, s ciljem otimanja njihovog teritorija i nasilnog ptčinjavanja stanovništva tuđoj državi naziva se (Agresija)
9. Najviši pravni akt jedne države je (USTAV)
10. Formacija ratne avijacije koja se sastoji od jedne ili više grupa naziva se (Eskadrila)
11. Šta znači upaljeno zeleno svjetlo na semaforu (Slobodan prolaz za vozila)
12. Šta znači upaljeno žuto svjetlo na semaforu (u pravilu zabrana prolaska)
13. Pravo da upravlja motornim vozilom A kategorije osoba stiče koja ima (18 godina)
14. Koliki je zbir uglova u trouglu (180)
15. Koja je formula za Pitagorinu teoremu (a2+b2= c2) (čitaj A na kvadrat plus B na kvadrat jednako je C na kvadrat)
16. Koliko iznosi Pi broj (3,14)
17. Autobiografija je oblik biografije pisan u (Prvom licu)
18. U književne rodove spadaju lirika, drama i (Epika)
19. Roman koji ismijava ljudske mane ili društva u cjelini svrstavamo u (Satirični)
20. Mitovi, bajkle, pjesme, zagonetke i poslovice čine (Narodnu književnost)
21. Moderna književnost traje od početka kojeg stoljeća (20. st.)
22. Vrsta drame koja se odlikuje veselim sadržajem i ismijava ljudske nedostatke i mane je (KOMEDIJA)
23. Književno djelo koje opisuje život nekog čovjeka, stvarnog ili izmišljenog (Životopis)
24. Književni rod u kojem se pripovijeda o nekim događajima koji su se dogodili ili se smatra da su se dogodili u prošlosti (EPIKA)
25. Renesansa kao jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti, našla je svoj najviši izraz u ( ITALIJI)
26. Književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, koje pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi zovemo ( DRAMA)
27. Oblik umjetničkog izražavanja u književnosti za kojeg su značajni elementi natprirodnog i izmišljenog zove se (FANTASTIKA)
28. Svjetski poznati pisac, Mark Twain, rođen je u (SAD)
29. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961.g je (Ivo Andrić) - jedini B-H nobelovac
30. Za koji roman je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu (Na drini ćuprija)
31. Književnik Ivo Andrić rodio se 09.10.1892.godine u (Docu kod Travnika)
NEMA ŠANSE DA NE BUDU BAR DVA PITANJA O IVI ANDRIĆU

32. Znanstveno fantastični roman "20.000 milja ispod mora" napisao je (Jules Verne)

33.

Pitanja od Sanele: (odgovori preko vikenda) :)
Glavni grad Amerike?
Versajski mirovni sporazum?
Prvi covjek na mjesecu?
Ko je napisao dervis i smrt?
Gdje igra Edin Dzeko?
Dejtonski sporazum?
Na kojem nivou radi SIPA?
Datum koji je promjenio stanje u SAD-u? (11septembar teroristicki napad)?
Hladni rat?
Poligraf je?
Sta je azil?
Suverenitet?
Evropsko vijece?
Norveska clanica NATO-a?
Osobina kao bioloski grender?

Test će se sadržati od 40 pitanja. Test je zatvorenog tipa, što znači da ćete imati pitanje i ponuđena 3 odgovora.... a vi zaokružite 1 od 3 ponuđena... msm da će samo 1 odgovor biti tačan... te da neće biti puno dvosmislenih pitanja....

JAVNI OGLAS za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine

2013-06-20T06:28:00.001-07:00

Komisija za izbor kandidata

Broj: 20-07-34-2-385-8/13

Dana:19.06.2013. godine.

Na osnovu člana 49. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12), člana 6. Pravilnika o postupku izbora i zapošljavanja kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine broj: 20-07/1-02-2-388-1/13 od 07.05.2013. godine, Odluke o pokretanju procedure javnog oglašavanja policijskih službenika-kadeta, u činu „policajca“- SSS u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, broj 20-07-34-2-385-3/13 od 20.05.2013. godine, Rješenja o imenovanju Komisije za izbor u proceduri zapošljavanja policijskih službenika-kadeta, u činu „policajac“-SSS u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, broj: 20/07-34-2-385-4/13 od 29.05.2013. godine i člana 9. Poslovnika o radu Komisije za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine broj: 20-07-34-2-385-7/13 od 04.06.2013. godine, Komisija za izbor kandidata,

r a s p i s u j e

J A V N I O G L A S

za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine,

Sektor za osiguranje VIP osoba i objekata .......................50 kandidata

Za zasnivanje radnog odnosa policijskog službenika kandidati moraju ispunjavati sljedeće opće uslove:

a) državljanstvo BiH;

b) životna dob između osamnaest i trideset i pet godina života;

c) najmanje IV stepen školske spreme;

d) ljekarsko uvjerenje, ne starije od tri mjeseca, kao dokaz o fizičkoj i psihičkoj sposobnosti za rad;

e) da nije otpušteno iz institucije državne uprave ili iz vojne službe u BiH kao rezultat disciplinske sankcije;

f) da protiv njega nije pokrenut krivični postupak i da nije izrečena pravomoćna kazna zatvora za krivično djelo, osim za krivična djela protiv sigurnosti saobraćaja, u skladu sa krivičnim zakonodavstvom;

g) da nije odbilo da se pojavi pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju kao lice optuženo od strane toga tribunala.

Kandidati za navedeno radno mjesto trebaju ispunjavati i sljedeće posebne uslove:

a) da ima položen vozački ispit „B“ kategorije;

b) da poznaje rad na računaru.

Prije donošenja odluke o izboru kanidata za popunu upražnjenih radnih mjesta, predloženi kandidati će biti predmet osnovne sigurnosne provjere u skladu sa postupkom za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima stepena „ POVJERLJIVO“, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br, 54/04 i 12/09), kao i odredbama podzakonskih akata donesenih na osnovu navedenog Zakona. U slučaju da predloženi kandidat ne prođe sigurnosne provjere bit će predložen slijedeći kandidat sa liste koji taj uslov ispunjava.

Neophodni dokumenti koji se dostavljaju uz prijavu na javni oglas:

a) dokaz o državljanstvu – uvjerenje o državljanstvu BiH na novom obrascu ili ne starije od 3 mjeseca;

b) izvod iz matične knjige rođenih na novom obrascu ili ne stariji od 3 mjeseca;

c) dokaz o završenom IV stepenu školske spreme;

d) potvrda ili uvjerenje poslodavca – državnog organa ili institucije da nije otpušten iz organa državne službe kao rezultat disciplinske mjere na bilo kojem nivou vlasti u BiH ili iz vojne službe ( za kandidate koji su bili ili su još uvjek zaposleni u državnom organima i institucijama ili vojsci), odnosno ovjerena izjava kandidata da nije otpušten iz organa državne službe kao rezultat disciplinske mjere na bilo kojem nivou vlasti u BiH ili iz vojne službe ( za kandidate koji nisu, nit su bili zaposleni u državnim organima i institucijama ili vojsci). Ovjera izjave vrši se kod nadležnog organa;

e) izjava kandidata ovjerena od strane nadležnog organa da kandidat nije obuhvaćen odredbama člana IX stav 1. Ustava BiH;

f) ovjerenu izjavu da kandidat posjeduje položen vozački ispit „B“ kategorije ili ovjerenu kopiju vozačke dozvole ako kandidat na to pristaje;

g) potvrdu ili dokaz o poznavanju rada na računaru (operativni sistem „Windows“ i „Office“).

Potrebni dokumenti – dokazi o ispunjenosti opštih i posebnih uslova Javnog oglasa predaju se u orginalu ili ovjerenoj fotokopiji. Nakon završene konkursne procedure u roku od 6 mjeseci kandidati mogu preuzeti dokumentaciju u prostorijama Direkcije.

Napomena:

a) Komisija će opšti uslov koji se odnosi na činjenicu krivičnog kažnjavanja iz člana 46. stav (1) tačka f) Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine utvrditi naknadno po službenoj dužnosti i to za kandidate koji su uspješno završili testiranje i koji su predloženi za popunu upražnjenih radnih mjesta.

b) Ljekarsko uvjerenje, kao opšti uslov će dostaviti naknadno samo oni kandidati koji su uspješno završili testiranje i koji su predloženi za popunu upražnjenih radnih mjesta.

U skladu sa odredbama člana 4. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine, struktura policijskih službenika u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine uopšte odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema popisu stanovništva iz 1991. godine.

Nijedna aplikacija neće biti izuzeta iz razmatranja isključivo na osnovu pola, rase, boje kože, jezika, religije, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnim manjinama, imovine, rođenja ili drugog statusa kandidata.

Postupak testiranja kandidata sastoji se od:

a. test opšteg znanja (poseban pisani test, interpretacija, esej i gramatika);

b. test fizičke sposobnosti;

c. ljekarski pregled uključujući psiho test i intervju;

d. intervjua.

Kandidat koji ne ostvari eliminacioni prag bodova na jednom od testova (testovi iz tačke a. i b.) ili se utvrdi da ne zadovojava kriterije pod tačkom c. i d. isključuju se iz daljeg procesa odabira.

Test opšteg zanja obuhvatit će pitanja iz sljedećih oblasti: Ustavno pravo uređenje Bosne i Hercegovine, Upavno pravo i organizacija uprave u Bosni i Hercegovini, Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine, Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za potporu policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine, Uputstvu o načinu vršenja uredskog poslovanja ministarstava, službi, institucija i drugih tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Krivični zakon i Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

Test opšteg znanja biti će u skladu sa minimalnim stepenom obrazovanja potrebnim za nivo koji kandidat pristupa.

Spisak propisa sa brojevima službenih glasnika u kojima su objavljeni, dostupan je na Oglasnoj ploči Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine i web stranici Direkcije.

Kompletna procedura provjere kandidata vršiti će se u skladu sa Pravilnikom o postupku izbora i zapošljavanja kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, Odlukom o metodu, načinu i sistemu bodovanja testiranja kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine i Poslovnikom o radu Komisije za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine.

O vremenu i mjestu provjere testa opšteg znanja kandidata koji ispunjavaju opšte i posebne uslove i koji prilože svu potrebnu dokumentaciju bit će naknadno obavješteni putem telefona ili e –mail adrese ili putem web stranice Direkcije.

Za provjere fizičke sposobnosti, ljekarski pregled i intervju, kandidati će biti pozivani samo putem web stranice Direkcije prema dodijeljenim šiframa za svakog kandidata.

Prijava na Oglas sa potrebnom dokumentima se podnosi na posebnom obrascu koji se može preuzeti na web stranici Direkcije u roku od 30 dana od dana objavljivanja Javnog oglasa, neposrednom predajom putem pisarnice Direkcije ili preporučenom poštom na adresu:

Direkcija za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine

„Javni oglas za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji“

Aleja Bosne Srebrene bb, 71000 Sarajevo.

Kandidat je obvezan da uz potpis na prijavnom obrascu upiše broj lične karte i datum i mjesto izdavanja.

Trajanje osnovne obuke za kadete iznosi dvanaest mjeseci, a po zasnivanju radnog odnosa probni rad traje ukupno dvanaest mjeseci. Nakon uspješno završene obuke kandidati će biti raspoređeni prema potrebama službe unutar Sektora za osiguranje VIP osoba i objekata.

Nepotpune, neblagovremene i neuredne prijave, kao i kopije tražene dokumentacije koje nisu ovjerene neće se uzimati u razmatranje.

Prijavni obrazac za prijem kandidata za pohađanje osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine možete preuzeti ovdje.

SPISAK LITERATURE POTREBNE ZA PRIPREMU KANDIDATA:

-Ustav Bosne i Hercegovine,

-Upravno pravo i organizacija uprave u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02 i 102/09),

-Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.27/04, 63/04, 05/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12),

-Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policjskoj strukturi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08),

-Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10),

- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09),

-Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10),

-Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja ministarstva, službi, institucija i drugih tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.35/03, 92/05 i 40/07).

PROPISI NA OSNOVU KOJIH ĆE SE PROVODITI PROCEDURA PROVJERE KANDIDATA U PROCESU ODABIRA:

-Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.27/04, 63/04, 05/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12),

-Zakon o Direkciji za kooordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08),

- Odluka o načinu i program testiranja kandidata u procesu odabira policijskih službenika broj: 01-02-715/04 od 08.12.2004. godine ,

- Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu i program testiranja kandidata u procesu odabira policijskih službenika broj: 01-02-329/06 od 17.08.2006. godine,

-Pravilnik o postupku izbora i zapošljavanja kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za kooordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine,

-Odluka o metodu, načinu i sistemu bodovanja testiranja kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine,

-Poslovnik o radu Komisije za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine.

Međunarodno pravo: pitanja za završni ispit

2013-06-03T00:45:00.000-07:00

U pripremi

I dio

1. Podjela pravila međunarodnog prava:

a) s obzirom na teritorijalno važenje
b) s obzirom na obaveznost primjene
c) podjela M.P.a na pravo rata i pravo mira

2. Izvori međunarodnog prava - Po članu 38. Statua Međunarodnog suda u Hagu:
a) međunarodne konvencije b) međunarodni običaji
c) opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda
d) sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda

3. Šta je imperativna norma

4. Kako nastaje nova država: Nova država može nastati na osnovu:

a) unutrašnjeg pravnog akta države prednice;

b) ugovora između bivših kolonijalnih sila i organiziranih političkih faktora u kolonijama;

c) međunarodnog ugovora i odluke političkih organa UNa.

5. Deklaracija o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i saradnje među državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedninjenih nacija iz 1970. godine izlaže 7 principa koji su izraz kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava:

a) princip zabrane prijetnje ili upotrebe sile

b) princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova

c) princip neintervencije

d) Duznost drzava da medjusobno suradjuju u skladu sa Poveljom UN-a

e) Princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda

f) princip suverene jednakosti država

g) Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri

5. Kako donosi odluke Generalna skupština

6. Organi UNa - Povelja UN-a predvidja 6 glavnih organa UN-a:
a) Generalna skupština; b) Savjet sigurnosti; c) Ekonomski i socijalni savjet;
d) Starateljski savjet; e) Međunarodni Sud u Hagu f) Sekretarijat.

7. Član 5. UNa (nejasno pitanje)

8. Stalne članice Savjeta sigurnosti:
Francuska, Kina, Ruska federacija umjesto ranijeg Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija

9. Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933. godine u članu 1. propisuje: "Drzava kao medjunarodno pravni subjekat mora posjedovati slijedeće elemente:

a. Stalno stanovništvo, b. Utvrđenu teritoriju, c. Vladu i d. Sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama.

10. Priznavanje države: postoje dva tipa priznavanja novonastalih država: Priznanje de iure je stalno, trajno, neopozivo i ima retroaktivan učinak odnosno važi od dana kada je država nastala, dok je de facto priznanje privremeno ili je ograniceno na pojedine odnose.

11. Unutrašnji organi države za održavanje međunarodni odnosa:
šef država; vlada i njen šef; ministar vanjskih poslova; parlament

12. Razredi šefova diplomatske misije iz 1961.g.: Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, šefove diplomatskih misija dijeli u tri klase i to:
a) ambasadori ili nunciji akreditirani kod šefova država i drugi šefovi misija jednakog ranga;
b) poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod šefova drzava;
c) otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova.

13. Šefovi konzulata dijele se na 4 klase:

a) generalni konzuli b) konzuli c) vicekonzuli i b) konzularni agenti

14. Privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika su regulisani sljedećim pravnim izvorima:

- Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961

- Konvencijom o privilegijama i imunitetima UN iz 1946

- Konvencijom o privllegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova iz 1947

- Sporazumima o sjedistima medunarodnih organizacija

II dio

1. Međunarodna zaštita ljudskih prava: o čemu govori III generacija:

Prava grupa i drugih kolektiviteta kao što su pravo naroda na samoopredjeljenje, pravo na razvoj, pravo na zdravu životnu sredinu i druga prava.

2. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (2 različita mišljenja):

a) Postoje oni koji tvrde da je Deklaracija pravno obavezujući instrument

b) po drugom shvatanju Deklaracija nema obavezujuću pravnu snagu, nego je više spisak ideala kojima treba težiti

3. Ženevska konvencija - dopunski protokol (pitanje nejasno):

- trebalo dopuniti : IMUNITET

5. Sticanje državljanstva:

po rođenju, po porijeklu, usvajanjem, naturalizacijom, međunarodnim ugovorima.

6. Pravni osnov - granice: U slučaju teritorijalni promjena koje dovode do sukcesije država primjenjuje se princip uti possidetis.

7. Državna teritorija je prostor na kome se prostire vlas određene države i koji je obuhvaćen državnom granicom. Državna teritorija je trodimenzionalna jer prostor iznad i ispod državne teritorije pripadaju državi.

8. Državna granica je crta koja označava gdje prestaje državno područje jedne države, a gdje počinje državno područje druge, susjedne države. Državna granica mora biti međunarodno priznata da bi bila zasnovana na pravu. Ona obilježava i doseg nadležnosti.

9. Državne granice mogu biti: prirodne ili vještačke

10. Povlačenje državnih granica: Postupak povlačenja državnih granica prolazi kroz tri faze: fazu delimitacije, fazu demarkacije i fazu elaboracije.

11. Stjecanje (sticanje) teritorije: Po tradicionalnom shvatanju postoje dva osnovna načina sticanja teritorije: originarni (izvorni) i derivativni (izvedeni) način.

12. Dijelovi mora koji čine dio teritorije obalne države:

a) unutrašnje morske vode

b) arhipelaške vode arhipelaških država

c) teritorijalno more

13. Pojas morske površine od državne granice prema slobodnom moru je teritorijalno more i kreće se od 3-12 morskih milja.

14. Po članu 33. Konvencije, "vanjski pojas" se ne može prostirati preko 24 morske milje od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora.

15. (Zaključivanje međunarodnih ugovora) Postupci sklapanja ugovora: U međunarodnoj praksi razvila su se dva osnovna zaključenja međ. ugovora: pojednostavljeni i složeni postupak a moguće su i kombinacije ova dva postupka.

16. Tumačenje ugovora: Postoje tri osnovna pristupa tumačenja ugovora: objektivni, subjektivni i teleološki pristup.

17. Apsolutni uzroci nistavosti ugovora: Ius eogens norma i prinuda

18. Relativni uzroci ništavosti: prevara, zabluda, korupcija i prekoračenje ovlaštenja pregovarača

Vrelo Bosne - cijena ulaza 2 KM

2013-06-01T03:53:00.001-07:00

Ulaz na Spomenik prirode "Vrelo Bosne" u Sarajevu uskoro će se početi naplaćivati, zbog velike preopterećenosti posjetama.

Prema ekonomskoj procjeni cijena ulaznice trebala bi iznositi oko 2 KM - rekla je u razgovoru za Agenciju Fena Harita Čolaković, stručna saradnica Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo.

"S obzirom da je ovaj spomenik treća kategorija zaštite i da je zaštita na Vrelu Bosne prvenstveno zbog hidrološke vrijednosti, odnosno da je riječ o vodozaštitnoj zoni trenutni broj posjetilaca je veoma velik" - potvrdila je Čolaković. Samim tim veliki je pritisak na prirodu, pa je već, kaže, urađen elaborat ekonomske opravdanosti uvođenja ulaznica, čija je procedura u toku. Na osnovu toga će se, mišljenja je, smanjiti pritisak na prirodne vrijednosti područja „Vrela Bosne“.

Osim ovog spomenika, KJU za zaštićena područja trenutno upravlja sa još dva zaštićena područja: Spomenik prirode "Skakavac" i Zaštićeni pejzaž "Bijambare". Prošle godine Bijambare su imale 35.000 posjetilaca registrovanih, čime su po kapacitetu zadovoljena očekivanja posjećenosti. S druge strane, Skakavac zbog svog izgleda zahtijeva veće prirodne sposobnosti posjetilaca zbog čega je, ističe, manje posjećen, gdje najčešće borave alpinisti i istinski ljubitelji prirode. Ulaz u zaštićeni pejzaš „Bijambare“ za odrasle osobe danas iznosi dvije KM, a za djecu, studente, penzionere, invalidne osobe jednu KM, u šta je uračunata usluga parkiranja i korištenja javnog WC-a.

Ova socijalna cijena, kako je istakla Čolaković, usklađena je nakon što se prema ekonomskoj procjeni vrijednost ulaznice od 6 KM, nije mogla prihvatiti s obzirom na socijalne i ekonomske prilike u BiH. Ulaz u Bijambarsku pećinu za odrasle je tri, a za djecu studente, penzionere, invalidne osobe dvije KM, dok za organizovane grupe od 30 osoba ulaznica iznosi 45 KM. "Sva ta prikupljena sredstva od ulaznica ne idu na plaće uposlenika KJU za zaštićena prirodna područja, već direktno za unapređenje prostora. Tako upravo radimo na edukativnom centru na Bijambarama" - dodaje Čolaković.

Ukoliko Skupština Kantona Sarajevo u narednom periodu donese zakon o proglašavanju zaštićenog pejzaža "Trebević", Javna kantonalna ustanova za zaštićena područja zvanično će preuzeti upravljanje nad Trebevićem. Trenutno je Nacrt zakona o proglašavanju zaštićenog pejzaža "Trebević" upućen u javnu raspravu od 60 dana, koja ističe 15. jula. "To će biti četvrto zaštićeno područje kojim ćemo upravljati. Po donošenju Zakona o proglašavanju zaštićenog pejzaža Trebevića bit će obezbijeđena i sredstva za direktan nadzor, to jest nadzornike prirode i za potrebnu infrastrukturu" - kazala je Čolaković. Dok se to ne uspostavi Trebević nema zvaničnog upravitelja, pa ovisno od resora, šumom i šumskim zemljištima upravlja Kantonalna uprava za šumarstvo, općinskim dijelovima općina, dok objektima što je očito, zaključuje, niko ne upravlja.

Ovoj državi je potrebno mnogo više "zaštićenih" područja. Neka mjesta zaista imaju potencijal da postanu jedan od zaštičenih područja, ali je stvar veće prirode. Za sada treba svi da brinemo za ove tri lokacije, uskoro i četvrtu. Ulaz od 2-3 marke, ako taj novac ide u prave svrhe, nije velik pravom ljubitelju prirode. Tamo nekoj seljačini koja ne zna da cijeni prirodu je cijena od pola marke velika. Mislim da će se ovim potezom mnogo dobiti pogotovo na tim zaštićenim područjima :)

ŠVALERANJE IH ODVELO U SMRT: Ubistvo i samoubistvo lovačkom puškom u Hadžićima

2013-06-01T03:04:00.000-07:00

Sinoć je policija u Hadžićima u stanu u ulici Igmanska 105 pronašla dva beživotna tijela. Kako je saopšteno iz MUP-a KS, sumnja se na ubistvo i samoubistvo.

Tom prilikom u navedenom stanu, sa povredama od vatrenog oružja, zatečena su dva beživotna tijela Salčin Zahid rođen 1967. godine, nastanjen na navedenoj adresi i Kahrović Ferida, rođena 1967. godine sa Ilidže, saopšeteno je iz MUP-a KS.

Tragediji je prethodila kratka svađa muškarca i žene. Najednom se začuo pucanj koji je prestravio komšije. Plač djeteta koje sa porodicom živi u stanu ispod ovoga probudio je i druge stanare zgrade. Pomenuta porodica je odmah izašla na sprat te pozvala policiju koja je ubrzo došla i obavila uviđaj. Kada su policajci, nedugo poslije prijave događaja ušli u stan, muškarac i žena već su bili mrtvi.

Pored beživotnih tijela muškarca i žene, na kojima su vidljive povrede vatrenim oružjem, pronađena je lovačka puška. Prema riječima dežurnog vještaka sudske medicine Hamze Žuje, tokom vanjskog pregleda leševa utvrđeno je da i Salčin Kahrovićeva imaju prostrelne rane glave.

O navedenom, obaviješten je dežurni tužitelj Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koji je rukovodio uviđajem, izvršenim od strane uviđajne ekipe MUP-a Kantona Sarajevo, uz prisustvo vještaka medicinske struke.

U navedenom stanu pronađena je jedna lovačka puška. Navedena tijela su prevezena u prosekturu “Bare”, gdje će biti izvršena obdukcija.

Policijski službenici rade na rasvjetljavanju i dokumentovanju navedenog događaja, a prema do sada prikupljenim saznanjima radi se najvjerovatnije o ubistvu i samoubistvu.

Metodika istraživanja krivičnih djela protiv čovječnosti

2013-05-31T04:39:00.000-07:00

Prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena 9. decembra 1948. godine, a stupila na snagu 12. januara 1951. godine, genocid je u članu II definiran kao „bilo koji od sljedećih akata počinjenih sa namjerom da uništi, u potpunosti ili djelimično, nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu: a)Ubijanje članova grupe; b)Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih oštećenja članovima grupe; c)Namjerno nametanje grupi životnih uslova sračunatih da ih dovedu do fizičkog uništenja u cjelini ili djelimično; d)Nametanje mjera u cilju sprečavanja rađanja unutar grupe; e)Nasilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu“.

U članu III navode se kažnjiva djela, a to su: a)genocid b)planiranje izvršenja genocida, c)direktno i javno podsticanje na činjenje genocida, d)pokušaj izvršenja genocida, e)saučesništvo u genocidu

Def. genocida po Horowitzu: Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih ljudi od strane birokratskog državnog aparata.

Steven T. Katz kao varijablu za determiniranje parcijalnog genocida uzima kulturu, ali u njegovoj analizi, akcenat je na efektima koje genocid ostavlja na žrtvu. Prema Katzu, masovna ubistva koja nemaju namjeru da potpuno unište određenu grupu mogu se nazvati „kulturalni genocid“ ili čak „lingvicid“ - cilj mu je da uništi jezik kojim govori grupa koja je u poziciji žrtve.

Katzov pristup analizi genocida je inkluzivan i on smatra da počinioci genocida za metu ne moraju imati nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu. To u njegovom razumijevanju, mogu biti i političke, socijalne, gender ili ekonomske grupe.

Roger W. Smith - genocid je uvijek zločin s predumišljajem u kojem se masovna ubistva provode s namjerom da se postignu ciljevi njegovih izvršilaca.

Prema Smithu, postoji nekoliko vrsta genocida, a to su: retributivni, institucionalni, genocid iz koristi, monopolistički i ideološki genocid.

Retributivni ili osvetnički genocid prema Smithu je samo izgovor ili racionalizacija, odnosno način da se za genocid krivi žrtva.

Institucionalnom genocidu Smith pridaje više pažnje, navodeći da je to bio najveći izvor politički sankcioniranog masovnog ubistva u starom i srednjem vijeku. Masakri ljudi, zarobljavanje žena i djece, uništavanje cijelih gradova bili su praktično dio ratovanja. Nije ni postojala potreba da se donosi eksplicitna odluka za činjenje genocida - genocid je bio dio ratničke rutine, pokazivanje moći izvršilaca i uklanjanje mogućnosti da se žrtva osveti. Smith zaključuje da je genocid tada bio posljedica nedostatka političke imaginacije i, zapravo, nadomjestak za politiku. Smith ističe da je institucionalni genocid bio najsmrtonosniji u vrijeme krstaških ratova zbog religiozne groznice.

Utilitarijanski, odnosno genocid iz koristoljubivosti, bio je karakteristika genocida u starom i srednjem vijeku, ali je posebno došao do izražaja u kolonijalnim osvajanjima, kada su istrijebljeni brojni domorodački narodi u Americi, Australiji, Tasmaniji, dijelovima Afrike i drugdje. No i u 20. vijeku, u ime progresa i razvoja, domorodački narodi bili su žrtve genocida, posebno u Latinskoj Americi. Smith u svom radu kritizira tezu Richarda Rubensteina koji tvrdi da je razvoj praktično doveo do 'viška' populacije, te se stoga javila potreba za eliminacijom suvišne, odnosno nepotrebne populacije.

Monopolistički genocid, prema Smithu je karakteristika genocida 20. stoljeća. Bez obzira na karakter rata koji prati genocid - bio to građanski ili međunarodni rat, „najčešći motiv genocida u 20. stoljeću bila je borba za monopolizacijom vlasti“. Bosna i Hercegovina je za Smitha karakterističan primjer ovog tipa genocida. Smith posebno skreće pažnju na opasnost od ideološkog genocida, koji je devastirajući. Međutim, on navodi da ideologija nikad ne egzistira u svojoj čistoj formi te da je potrebno više istražiti odnos ideologije i kulture. Kultura može obuzdati genocidnu ideologiju, ali je može i osnažiti, te je zato teško predvidjeti da li će se u budućnosti ponoviti genocid u svojoj najekstremnijoj formi - odnosno holokaust.

Yehuda Bauer – genocid prema njemu bi se trebao odnositi na: planirana uništenja od sredine 19. stoljeća, rasne, nacionalne ili etničke grupe kao takve i to na sljedeći način: a)selektivnim masovnim ubistvima elitnog ili nekog drugog dijela populacije, b)eliminacijom nacionalne (rasne, etničke) kulture i religioznog života s namjerom „denacionalizacije“, c)porobljavanje, sa istom namjerom, d)uništenje nacionalnog (rasnog, etničkog) ekonomskog života sa istom namjerom, e)biološko desetkovanje putem kidnapovanja djece ili sprečavanje normalnog porodičnog života, sa istom namjerom.

Robert Melson – 4 faktora genocida: 1)viktimizirana grupa je manjina u društvu, koju većina toleriše, ali je ne prihvata u potpunosti; pored toga, ta manjina je u povijesti već trpjela nasilje od većine; 2)drugo, uprkos diskriminaciji od strane većine, u godinama koje su prethodile genocidu manjinski narod doživljava neku vrstu progresa u socijalnoj, ekonomskoj, kulturnoj i političkoj sferi; upravo taj faktor doprinosi dodatnoj netrpeljivosti većine prema manjini, jer većina to doživljava kao narušavanje obrasca nejednakosti koji je karakterizirao unutrašnje uređenje države; 3)viktimizirana grupa biva identificirana, bilo ideološki ili geografski, sa neprijateljima države i šireg društva; ova identifikacija može biti stvarna ili fiktivna, ali važno je da se na ovaj način uspostavlja veza između vanjske i unutarnje prijetnje; 4)većinski narod i država prolaze kroz seriju vojnih i političkih poraza koji utječu na njihovu sigurnost u odnosu na vanjski svijet.

Helen Fein – tipologija genocida: 1)genocid prouzrokovan razvojem - u kojem počinilac namjerno ili nenamjerno uništava narode koji stoje na putu ekonomske eksploatacije resursa; 2) despotski - koji je dizajniran da eliminira stvarnu ili potencijalnu opoziciju, kao u novoj, visoko polariziranoj multietničkoj državi; 3)retributivni - u kojem počinilac ima za cilj uništavanje stvarnog oponenta; 4)ideološki - genocid protiv grupa koje kao neprijatelje proglasi državni hegemonistički mit, ili koji ima potrebu da uništi žrtve koje se portretiraju kao otjelovljenje apsolutnog zla.

Razlika Horowitz – Fein: Za razliku od Horowitza koji veći akcenat stavlja na odvajanje genocida od rata ili građanskog rata, Fein preporučuje da se pažljivo uspostavi veza između rata i genocida zbog

toga što se pokazalo da je rat kontekst, ubrzavatelj ili rezultat genocida u praktično svim slučajevima iz nekoliko razloga: 1. Rat oslobađa i pojačava agresiju. 2. Rat počiniocima omogućuje da prikriju zločin, tako što će okriviti žrtve i sakriti ubistva. 3. Žrtva zapravo može biti neprijatelj u državi ili bez države. 4. Izgubljeni ratovi mogu podstaknuti bolne emocije među gubitnicima, ranjeni ponos i želju za osvetom, što može razviti ideologije koje opravdavaju uništenje neprijateljske grupe. 5. Ratovi vode krizama i revolucijama. 6...Genocid dovodi do velikih valova izbjeglica koje ne mogu biti apsorbirane ili vraćene kući a da ne izazovu rat. Susjedna država u kojoj se nalaze može im pomoći da to urade da bi se oslobodila tereta.

Helen Fein smatra da proces utvrđivanja da li se radi o genocidnoj politici ili genocidu mora odgovoriti na pet pitanja: a)da li postoji kontinuitet u napadima koje su počinioci izvršili da bi uništili pripadnike neke grupe? b)da li počinioci djeluju kolektivno ili na organizovani način? c)da li su žrtve odabrane samo zato što pripadaju nekoj grupi? d)...da li su žrtve ubijene bespomoćne? e)da li se ubijanje vrši s ciljem ubištavanja?
Fein također smatra da postoje dva tipična uslova da do genocida dođe, a to su odsustvo sankcija za ubistva ili neprovođenje sankcija, kao i to da postoje ideologije koje promoviraju ideju genocida i daju mu legitimitet.

Leo Kuper je poznat po svojoj kritici Konvencije o genocidu zbog toga što, pored etničkih, rasnih i religioznih, nisu obuhvaćene i političke grupe. Kuper genocid dijeli na tri vrste, i to prema motivima koji su počinioce motivirali na genocid: 1)genocid dizajniran da riješi religiozne, rasne ili etničke razlike; 2)genocid sa namjerom da terorizira narod koji je osvojila kolonizirajuća sila; 3)genocid počinjen da osnaži ili ispuni političku ideologiju;

Gregory Stanton osam faza genocida: Prva faza, klasifikacija, podrazumijeva razvrstavanje i podjelu na „nas” i „njih”. Simbolizacija je druga faza u kojoj se „oni” obilježavaju simbolima da bi se lakše prepoznavali. Procesom dehumanizacije jedna grupa drugoj oduzima humanost i stavlja je u ravan insekata, životinja i sl. Četvrta faza je organizacija, koja podrazumijeva da iza genocida stoji država. Tokom procesa polarizacije ekstremisti odvajaju grupe uz pojačavanje govora mržnje, zabranu brakova i međusobnog socijaliziranja. Potom se žrtve identificiraju i odvajaju uglavnom zbog njihove etničke ili religiozne pripadnosti. Istrebljenje je sedma faza, koja počinje vrlo brzo nakon identifikacije i pretvara se u proces koji se pravno naziva genocid. Osma, konačna faza genocida je faza negiranja. To je, prema Stantonu, jedan od najvećih znakova da će se genocidni masakar ponoviti.

Actus reus i mens rea - Termini actus reus i mens rea se u međunarodnim tribunalima upotrebljavaju kao kategoriziranje elemenata zločina genocida. Actus reus nije samo djelo, već podrazumijeva i sve vanjske aspekte zločina. Praktično, podrazumijeva aspekt zločina koji se nalazi van misli počinioca. Stoga se actus reus može razložiti na djelo, posljedicu i okolnosti, a u nekim slučajevima i stanje uma žrtve. Recimo, u slučajevima silovanja, nedostatak pristanka žrtve na seksualni akt je dio actus reus. Na latinskom jeziku mens rea znači „krivica uma“, ali u svom modernom korištenju mens rea znači umišljaj ili namjeru, a u slučaju genocida, to je genocidna namjera.

Eugenički program i holokaust - Eugenika, teorija o stvaranju zdravog i lijepog podmlatka, bila je osnova nacističkog programa „čiste arijevske rase“. No ni ova teorija nije začeta u Njemačkoj, već u Engleskoj krajem 19tog stoljeća. U SADu je ovaj program korišten za selekciju imigranata kao i prislinoj sterilizaciji mentalno oboljelih i hendikepiranih. Prestižni fakulteti su ulagali velika sredstva u eugenička i rasna istraživanja. Prva masivna primjena je bila kada je oko 400 hiljada njemačkih građana sterilizirano jer je utvrđeno da imaju nepoželjne i nasljedne zdravstvene karakteristike. Nauka o eugenici je bila osnova Hitlerovih ideja o čistoj arijevskoj rasi kojoj je prijetilo zagađenje od jevreja.

Genocid nad romima - Jedini narod koji je pored Jevreja bio obuhvaćen rasističkim zakonima iz 1935. godine, poznatim kao Nirnmberški zakoni bili su Romi. I Romi su kao i Jevreji bili žrtve progona i prije samog holokausta. Između 12-18. juna 1938. organizirana je „Sedmica za čišćenje Cigana“, koja je bila ekvivalent onoga što je za Jevreje predstavljala „Kristalna noć“. I jedan i drugi događaj označili su početak masovnog istrebljenja oba naroda. Međutim, prema zvaničnom popisu zvaničnika nacističke partije iz 1939. u Njemačkoj je bilo oko 2 miliona Roma. Ako uzmemo u obzir da dokumentacije o njihovom stradanju praktično nema, te da je veliki broj Roma, pored kampova ubijan i u šumama, te da Romi nisu bili žrtve samo u Njemačkoj, već, identično kao Jevreji i širom Evrope, onda se može reći da je Holcaust Memorial muzej u procjenama potcijenio broj romskih žrtava.

Genocid nad homoseksualcima - O tome da li se ubistva homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj mogu nazivati genocidom, postoje ozbiljna mimoilaženja među teoretičarima. Oni koji su protiv, tvrde da su, za razliku od Jevreja ili Roma, homoseksualci imali izbor. Naime, homoseksualci su imali izbor ili da kriju svoju seksualnu orijentaciju ili da za vrijeme nacizma žive u celibatu: stoga, imali su izbor i način da zaštite svoj život. Predrasude i progoni homoseksualaca prethodili su eri holokausta i Njemačka država u tome nije bila usamljena. Jedan od glavnih razloga zbog kojih je istraživačima ovog perioda bilo teško pronaći one koji su bi bili spremni otvoreno govoriti o načinima progona i tretmanu ove kategorije žrtava holokausta jeste taj što su zbog oredrasuda i poteškoća koje su imali priznavajući svoju homoseksualnost... Ubistva homoseksualaca počela su u poznatoj „Noći dugih noževa“ 30. juna 1934. kada je eliminiran lider SA Ernst Roehm i pripadnici njegove jedinice. Broj žrtava homoseksualaca ubijenih za vrijeme nacističkog režima također varira. Procjene se kreću od 5000-15000 žrtava. Jedan od razloga što je ovaj broj možda potcijenjen je i taj što su homoseksualni akti sve do juna 1969. bili zabranjeni njemačkim zakonom.

Specifičnosti i kontraverze holokausta - Genocid nad Jevrejima zbog svoje specifičnosti koju ima u odnosu na ostale zločine naziva se holokaust ili shoah. Holokaust je dakle nacistički plan koji je kao krajnji cilj imao totalno jevrejskog naroda. Tokom II svjetskog rata u Evropi je ubijeno oko šest miliona jevreja. Ne postoji niti jedan naučni argument koji bi u pitanje doveo postojanje holokausta, međutim, naučnici se spore o tome da li su nacisti od samog početka imali plan za istrebljenje ili se proces uništenja jevreja zapravo razvio tokom rata.

Koncentracioni logori - Koncentracioni logori podrazumijevaju masovno zatvaranje civilnog stanovništva, bez redovnog sudskog postupka i na neodređeno vrijeme. Civilno stanovništvo se terorizira raznim metodama. Uglavnom su koncentracioni logori otvarani s namjerom da se veliki dio zatočenika i ubije. Svaki genocid prate i koncentracioni logori i oni su se bez izuzetka koristili u svim historijskim primjerima genocida. Termin „koncentracioni logor“ uveden je da bi se opisali kampovi koje je koristila španska vojska tokom kubanske pobune.

II Parcijala

U ranim fazama postupka ili krivičnog gonjenja ratnih zločina, istraga čini najveći dio operativnog rada, ako ne i čitav operativni rad, i može uključivati ogromne zadatke.

Prema Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, istrage su dužnost tužioca, kojim su data ovlaštenja da djeluje nezavisno ne tražeći daljnja ovlaštenja. U članu 18. stoji: „Tužilac pokreće istrage ex officio ili na temelju informacija pribavljenih iz bilo kojeg izvora, posebno od vlada, organa Ujedinjenih nacija, međuvladinih i nevladinih organizacija. Tužilac mora procijeniti informacije koje je primio ili pribavio i odlučiti postoje li dovoljne osnove za pokretanje postupka.“

Prema Statutu tužilac je također ovlašten da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, da sakuplja dokaze i provodi istrage na licu mjesta. Na početku istražnih aktivnosti MKSJ-a tužiočeva politika je bila da javno objasni kako se vrše istrage, ali čuvajući pritom operativne detalje određenih istraga kao strogo povjerljive. Također je bila politika da istražitelji Suda odlaze na izvor informacija, a ne da se samo oslanjaju na informacije koje su im dali drugi.

Ostale aktivnosti prikupljanja dokaza uključivale su pregled mjesta zločina, pretres i zapljenu dokumenata i razgovor sa svjedocima. Tužilaštvo je od 1994. godine razgovaralo s oko 10.000 svjedoka, a zbirka dokaznog materijala danas sadrži nekih 8 miliona stranica dokumenata. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je daleko najveće pojedinačno mjesto gdje su pohranjeni podaci o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji tokom sukoba.

Iako istrage prethode i služe kao polazište za postupak pred Sudom, važn je shvatiti da se istrage ne završavaju kada suđenja počnu.

A. Preliminarno razmatranje

A.1 Multidisciplinarni pristup

Istrage teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava zahtijevaju multidisciplinarni pristup i operativne timove sastavljene od stručnjaka koji raspolažu raznim stručnim vještinama i znanjima. Iskustvo je pokazalo da su pored istražitelja s tradicionalnim policijskim iskustvom, istražnim timovima potrebne i usluge vojnih, kriminalističkih i političkih analitičara, historičara, demografa, forenzičkih stručnjaka i lingvista. Iskustvo je također pokazalo da je ključno da istražni timovi od samog početka istrage budu čvrsto pravno usmjeravani.

A.2 Pravni nadzor nad istragama

Tužilaštvo MKSJ-a (OTP) je izdalo Interne smjernice koje uređuju uloge i odgovornost zastupnika optužbe. Smjernice su, među ostalim, naglasile: a)potrebu pružanja pravnog okvira za istragu; b)važnost upućenosti u razvoj jurisprudencije; c)koristi od savjetovanja sa stručnjacima za pravo oružanog sukoba; d)potrebu za postojanjem plana istrage i pravnim usmjerenjem.

A.3 Finansijske istrage

Mogućnosti koje pružaju istrage finansijskih pitanja ne bi se trebale zanemariti. Iako oružane snage trebaju voditi finansijsko knjigovodstvo, naročito vezano za izvore finansiranja, (npr. razmještanje paravojnih jedinica ili drugih neregularnih trupa možda se neće uvijek vidjeti u zvaničnim budžetskim brojkama), uvijek postoji mogućnost veza između zaraćenih strana i organiziranog kriminala. Finansijska istraga koju provode specijalisti koji posjeduju stručna znanja iz računovodstva i bankarstva može stoga proizvesti bolje rezultate.

A.4 Komandna odgovornost

Posebna pažnja bi se trebala posvetiti svakoj istrazi koja istražuje komandnu odgovornost nadređenog za postupke njegovih podređenih. Greška je, i moguća zamka, posegnuti za optužbom za komandnu odgovornost kao jednostavnijim izborom ili kao rezervnim planom u slučaju kada se nisu uspjeli prikupiti direktni dokazi za direktnije učešće komandujućeg u izvršenju zločina od strane njegovih podređenih. Kako se razvijala jurisprudencija na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, postalo je sve jasnije da odgovornost nadređenog može biti veoma teško dokazati (npr. dokazati da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad svojim podređenima).

B. Otvaranje istrage

Smjernice za otvaranje novih istraga koje je izdalo Tužilaštvo naglašavaju da je potrebno podnijeti pismeni prijedlog u kojem treba iznijeti:

historiju počinjenih krivičnih djela i navodnog počinioca;

strateška razmišljanja; teoriju optuživanja i kvalifikaciju zločina;

ulogu, položaj, ovlasti i znanje navodnog počinioca; status informacija i dokaza;

potrebno vrijeme i resurse.

B.1 Dnevnik istrage

Dnevnik bi trebao sadržavati ime istražitelja, kao i opis vrste istražne radnje, datum kada je radnja izvršena, i uputiti na rezultat rada na istrazi. U dnevniku ne bi trebale da budu zabilježene samo one istražne aktivnosti koje donose dobre rezultate, već i one koje donose negativne rezultate.

C. Odabir cilja istrage

Mora se izabrati koga treba procesuirati, a na taj će izbor najvjerovatnije utjecati dva faktora: mandat sudske vlasti i dostupnost dokaza. Pošto je u svim predmetima optužbe potrebno dokazati individualnu krivičnu odgovornost, tužioci i istražitelji moraju pripaziti na to da ne pretpostave kolektivnu krivicu čitavih grupa. U nekim situacijama je razumno istragu usmjeriti na određenog vođu.

Odlučujući o tome šta bi se i ko trebao istraživati, istražitelji moraju odabrati. Istražne smjernice Tužilaštva MKSJ-a u vezi sa započinjanjem istraga i odabirom ciljeva naglašavaju, među ostalim, slijedeće faktore:

težinu zločina, broj žrtava, trajanje napada i razmjere uništenja;

ulogu osobe protiv koje se vodi istraga, naročito njegov položaj u političkoj ili vojnoj hijerarhiji, opseg njegovih ovlasti i njegovo navodno učestvovanje u krivičnim djelima koja se istražuju;

da li su osobe i zločini koji će se istraživati izuzetno zloglasni, iako osoba nije imala formalni položaj u hijerarhiji.

Vijece sigurnosti je potvrdilo princip da bi se Sud trebao fokusirati na suđenja najvišim vođama za koje se sumnja da su najodgovorniji za zločine koji su u nadležnosti MKSJ-a.

D. Prikupljanje informacija

D.1 Modularne istrage D.2 Istrazne misije D.3. Ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka

Tužilaštvo MKSJ-a obavilo je mnoge ekshumacije, nastojeći postići nekoliko ciljeva: dobiti dokaze o identitetu žrtava ubijenih tokom sukoba; ustanoviti okolnosti i uzrok smrti; povezati primarne i sekundarne masovne grobnice; i otkriti pokušaje prikrivanja zločina.

D.4 Prikupljanje dokaza (pretres i zapljena)

Tužilaštvo MKSJ-a naglašeni su sljedeći postupci opće važnosti za prikupljanje dokaza:

voditi evidenciju zaduženja (održavati kontinuirani nadzor nad dokazima);

propisno spremati predmete; ispravno obilježiti i evidentirati predmete;

sačuvati original ispravnim rukovanjem i skladištenjem.

Tužilaštvo MKSJ-a izdalo je opširne interne smjernice za istražitelje koji učestvuju u pretresima i zapljeni dokaza, a u kojima se govori o:

a) pravnom postupku podnošenja zahtjeva za nalog za pretres; b)izvršenju naloga za pretres, uključujući smjernice o saradnji s međunarodnim tijelima i korištenju razumno nužne sile; c) potrebi za naročitim sigurnosnim mjerama (znaju samo oni koji moraju znati) i temeljitim planiranjem; d)vrsti evidencija i dokumenata koje treba tražiti.

D.5 Trazenje pravne pomoći

Tuzioci su pomoc Sudu, izmedju ostaloga, trazili radi:

identifikacije i pronalaženja osoba; uzimanja izjava od svjedoka; davanja dokaza; dostave dokumenata; hapšenja ili pritvaranja osoba; hapšenja osumnjičenog ili optuženika; predaje ili transfera optuženika; pozivanja i razgovora sa svjedocima i osumnjičenima; prikupljanja dokaza; prikupljanja informacija; provođenja istraga na licu mjesta; zapljene fizičkih dokaza.

Nesaradnja može imati i političke implikacije. Nepoštivanje će biti prijavljeno generalnom sekretaru i Vijeću sigurnosti i može dovesti do političkih pritisaka i mogućnosti uvođenja sankcija.

D.6 Osjetljivi izvori

D.7 Ranjive zrtve / svjedoci

Upucena osoba - Upućeni svjedoci (npr. oni koji su iz iste organizacije kao i optuženi, kao što je vojnik iz iste jedinice ili političar ili javni službenik iz iste stranke ili državne strukture) su često naročito pod prijetnjom od zastrašivanja ili odmazde i mora se posvetiti velika pažnja tome da se osigura njihova sigurnost.

Dousnik je pojedinac koji će pružati povjerljive informacije, ali od kojeg se neće očekivati da nastupi kao svjedok. Poneka doušnici pružaju povjerljive informacije u zamjenu za novac ili neku nenovčanu korist.

Medjunarodni svjedok - Pojam "međunarodni svjedok" odnosi se na one svjedoke iz međunarodne zajednice koji često imaju visok politički profil i koji su u sukobu bili prisutni u službenom svojstvu, na primjer, kao diplomate, pregovarači ili predstavnici NVO-a.

Povjerljivi materijal "Pravila 70" - Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je razvio jednu posebnu praksu određenu pravilom 70 Pravilnika o postupku i dokazima. To pravilo omogućuje državnim ustanovama i određenim NVO-ima i drugim organizacijama davanje osjetljivih i povjerljivih informacija na korištenje, prije svega, radi dobivanja novih dokaza. Takve informacije se daju s ograničenjima za bilo kakvo daljnje korištenje.

D.8 Svjedoci

a) Rani kontakti istražitelja Tužilaštva; b)Zaštita osjetljivih izvora i ranjivih svjedoka; c)Priprema za razgovor sa svjedocima; d)Razgovor sa svjedocima; e)Bilježenje kontakata sa svjedocima;

U vezi sa svjedocima/potencijalnim svjedocima, sistem za upravljanje svjedocima bi trebao sadržavati slijedeće podatke: a) biografske podatke; b) kontakt podatke (telefon/faks/e-mail adresa); c) kontakt osobu (tako da drugi koji žele kontaktirati svjedoka znaju kako da to učine); d) evidenciju svakog kontakta sa svjedokom kao i predmeta kontaktiranja; e) predmete/istrage za koje je izjava svjedoka vezana i da li je svjedok voljan svjedočiti; f) bilo kakve posebne/sigurnosne brige vezane za svjedoka; g) podatke iz pasoša za kasniju upotrebu od strane Odjela za žrtve i svjedoke; h) klasifikacija svjedoka, tj. običan ili osjetljiv (potonji bi bili oni koji bi bili u opasnosti kad bi se saznalo za njihovu vezu sa Sudom).

Sistem upravljanja svjedocima je zamišljen tako da pomogne osigurati, u organizacijskom smislu, da su svi svjedoci Suda identificirani i mogu se pretraživati.

D.9 Razgovor sa zrtva seksualnog delikta

Postoje brojne prepreke (sigurnosne, političke, kulturološke, psihološke i profesionalne) koje utiču na pristup tužioca dokazima o krivičnim djelima seksualnog nasilja.

D.10 Razgovor sa sudskim vjestacima

Sudski vještaci se koriste zato da bi izveli dokaze, i dali svoje stručno mišljenje, u područjima koja zahtijevaju stručne vještine ili znanja koje sud ne posjeduje.

Interna politika i procedura koju je Tužilaštvo usvojilo vezano za rad s vještacima naglašava: a) vještaci trebaju posjedovati odgovarajuće kvalifikacije u vezi s temom o kojoj će svjedočiti; b) vještaci svoje mišljenje trebaju iznositi nepristrasno i djelovati u svrhu pravde; c) stranka u sporu radi pomoći sudijama može angažirati i interne i vanjske stručnjake ukoliko posjeduju stručno znanje, vještinu ili obučenost koja je bitna za sporno pitanje; d) vještaci trebaju svoje mišljenje iznijeti na transparentan način, objašnjavajući činjenice na koje se oslanjaju i metode koje su koristili da bi došli do svojih zaključaka; e) vještaci bi trebali biti u potpunosti informirani o pitanjima koja su tema svjedočenja.

D.11 Razgovor sa osumnjicenima

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je stvorio posebna pravila za razgovor sa osumnjičenima. Zbog posebnog statusa osumnjičenih, Tuzilastvo MKSJ-a je stvorilo posebna pravila za razgovor s osumnjicenima. Smjernice među ostalim naglašavaju slijedeće tačke: a) prije razgovora, istražitelj mora odrediti da li se osoba s kojom će razgovarati treba smatrati osumnjičenim u skladu sa Pravilnikom; b)za odluku za razgovor s osumnjičenim potrebno je prethodno ishoditi odobrenje viših rukovodilaca; c) na početku razgovora s osumnjičenim, istražitelj mora biti siguran da je osumnjičeni u potpunosti svjestan i da razumije svoja prava prema Pravilniku MKSJ-a. Ukoliko se tokom razgovora s običnim svjedokom status te osobe promijeni i svjedok postane osumnjičeni, tu osobu treba odmah uputiti u njegova prava prema Pravilniku; d) kada je u razgovor uključen i branilac, branilac bi trebao biti prethodno obaviješten o načinu vođenja postupka razgovora; e)treba napraviti audio/video zapis razgovora s osumnjičenim; f) osumnjičenom treba blagovremeno dati kopiju traka i štampani transkript.

E. Upravljanje informacija

Od ključne je važnosti da Tužilaštvo uvede sistematske i efikasne postupke za prikupljanje, obradu, pohranjivanje i lociranje materijala koji su identificirani kao dokazi.

E.1 Zastita osjetljivih informacija E.2 Rukovanje, obrada i pohranjivanjedokaznog materijala E.3 Kontinuirani nadzor nad dokazima E.4 Analiza dokaznog materijala

Tri primarne analiticke funkcije, koje se mogu svrstati pod široki pojam "analiza obavjestajnih podataka", presudne su u istrazi i gonjenju ratnih zlocina. To su: vojna analiza; politička analiza; kriminalistička analiza.

Genericke aktivnosti analiticara obuhvatale bi: ocjenu dokumenata; upravljanje dokumentima; planiranje i upravljanje prikupljanjem dokumenata; razgovori (svjedok, osumnjičeni, vještak); pružanje različite tehničke podrške u predmetima (prema stručnim znanjima koja posjeduje).

F. Vaznost demografskog dokaznog materijala

Zadaci demografa u Tuzilastvu MKSJ-a obuhvataju: a) prikupljanje, organiziranje i čuvanje demografskog materijala za korištenje u Tužilaštvu; b) statističke analize tog materijala; c) ocjena demografskih posljedica sukoba iz 1990-ih godina; d)pripremanje izvještaja vještaka i istraživača; e) svjedočenje vještaka; f) ocjena demografskih dokaza koje je izvela odbrana; g) kontaktiranje s drugim odjelima Tužilaštva u vezi sa statistikom stanovništva; h) ostale zadatke.

Plan istrage trebao bi sadrzavati sljedece komponente: ▪sažetak predložene istrage ▪osnovna pitanja ▪pravni okvir plana istrage ▪teze o odgovornosti ▪moguća krivična djela koja su počinjena i njihova pravna obilježja ▪pravci istrage (npr. korištenje paravojski od strane visoko pozicioniranih političara) ▪sažetak cilja istrage ▪sažetak onoga što je trenutno poznato ▪osobe čije aktivnosti će biti predmet istrage ▪potencijalni svjedoci ▪fizički dokazni materijal ▪potencijalni dokazi u obliku dokumenata ▪sažetak zadataka koje treba preduzeti u sklopu istrage ▪resursi koji će se koristiti u provođenju istrage ▪plan implementacije ▪komentari nakon pregleda plana ▪odobrenje rukovodstva višeg nivoa ▪periodične preglede rezultata istrage

Kambodza – genocidna kampanja Crvenih Kmera

Povod za krvavi gradjanski rat izmedju proamerickog generala Lon Nola i komunistickih Crvenih Kmera pod vodstvom Pol Pota je ukidanje monardije i proglasenje kmerske republike 1970 godine. Vojskom Crvenih Kmera dominirali su mladi, neobrazovani ljudi. Komunistički lider Pol Pot i šef Angkara (organizacije) bio je pod uticajem učenja Mao Ce Tunga koji je smatrao da su za partiju najkorisniji oni koji su siromašni i nemaju prethodnog obrazovanja, jer je takve najjednostavnije 'oblikovati'

Prema zvaničnim podacima UN-a u Kambodži je u periodu diktature Crvenih Kmera stradalo 1,7 miliona zatvorenika.

„Polja smrti Kambodže“ poznat je termin za masovne grobnice koje su otkrivene nakon što je režim Pol Pota izgubio vlast.

S-21: „Brdo otrovnog drveta“

Širom Kambodže postojala je mreža zatvora od kojih je najozloglašeniji bio tzv. S-21 ili Tuol Sleng, što je u prijevodu imalo veoma simbolično značenje: „brdo otrovnog drveta“. O tome koliko je „otrovan“ bio ovaj zatvor koji se nalazio u prostorijama napuštene srednje škole govori statistika: od 20.000 zatvorenika koji su ušli u ovaj zatvor, samo 6 je preživjelo. Većina zatvorenika zapravo su bili bivši pripadnici Crvenih Kmera. Iako su nakon priznanja svi (osim šest zatvorenika) bili osuđeni na smrt, cilj istražitelja bio je zatvorenike održati u životu dok ne potpišu priznanja o izdaji. Tortura je bila toliko neizdržljiva da je bilo samo pitanje vremena kada bi se i najjači među zatvorenicima slomili i potpisali iznuđeno priznanje.

Specijalni tribunal za genocid u Kambodzi

Na procesuiranje zločina crvenih Kmera čekalo se godinama. Tek 17. marta 2003. godine u UN-u je postignut nacrt sporazuma po kojem je vlada Kambodže pristala na procesuiranje zločina Crvenih Kmera i na osnivanje posebnog međunarodnog tribunala u tu svrhu. Ovaj sporazum je postignut nakon teških pregovora koji su vođeni tačno pet godina i 24 godine nakon što su Crveni Kmeri izgubili vlast.

Do novembra 2007. Specijalni Tribunal za genocid u Kambodži podigao je optužnicu protiv pet lidera Crvenih Kmera i brojne istrage su još u toku. Khieu Samphan, bio je prvi predsjednik Kambodže nakon što su Crveni Kmeri preuzeli vlast. Ovaj 76-godišnjak koji je uhapšen u bolnici, gdje se oporavljao od navodnog infarkta, bio je među prvim suradnicima Pol Pota. U nedavno objavljenoj knjizi Samphan tvrdi da je njegova pozicija bila samo ceremonijalna, te da on nije bio povezan sa programom izgladnjivanja civila niti sa naređenjima za masovna ubistva.

RUANDA – gotovo potpuna realizacija genocidne namjere

Kolonijalizam, UN i genocid u „zemlji sa hiljadu brda“

Genocid izvršen nad Tucijima u Ruandi, ako se uzme u obzir procenat realizacije genocidne namjere, pored genocida nad Jevrejima, najgori je genocid u XX stoljeću. Pored velikog broja žrtava (skoro milion ubijenih Tucija), ovaj genocid također se odvaja po skali intenziteta – genocid je izvršen za samo tri mjeseca, od aprila do jula 1994., ali i po procentu participacije u izvršenju genocida pripadnika Hutu naroda. Upravo zbog masovne participacije naroda Hutu, te primitivnih načina ubijanja (najčešće ubistva mačetama) međunarodna zajednica je ovaj genocid okarakterizirala kao „građanski rat“.

Kanadski general Romeo Dallaire kršeći naređenja nadređenih poduzeo je sve što je mogao da inicira centralu UN-a da pošalje snage koje bi uspjele spriječiti genocid nad Tucijima. Nažalost, nije uspio, ali je ljudskim odnosom i otvoreno govoreći o psihičkoj krizi koju je pretrpio, doprinio kritičkom i objektivnom sagledavanju grešaka međunarodne zajednice koja je praktično bila saučesnik u genocidu nad Tuci narodom.

Ruanda se nalazi u unutrašnjosti istočne Afrike, a najveći dio zemlje blago su valovite visoravni. Zbog toga Ruandu nazivaju „zemljom od hiljadu brda“.

Tuciji su bili rasno dominantniji i superioriniji od Hutu naroda. Englez John Hanning Speke je 1863. razvio teoriju po kojoj su pripadnici Tutsi aristokracije ratnika pastira zapravo dalji potomci kralja Davida, koji su došli iz Abesinije i da je „bantu crncima“ (Hutuima) suđeno da im budu potčinjeni. Ovakva kolonijalna politika doprinijela je tome da manjinski Tutsiji vladaju većinskim Hutu narodom sve do 1959. godine kada Hutui dižu ustanak.

Od 1973. vlast u Ruandi državnim udarom preuzima vojna hunta koja je na čelu sa general majorom Juvenalom Habyarimanom bila na vlasti sve do 1994. godine. Iako je na vlast došao pomoću državnog udara, Habyariman, koji se proglasio predsjednikom, u vrijeme prije genocida 1994. pripadao je umjerenoj struji.

Način na koji je u tako kratkom vremenskom roku, od samo tri mjeseca ubijeno milion ljudi, dokazuje da je ovaj genocid planiran da bude „totalni“ genocid. Naime, izvršen je sa ciljem potpunog istrebljenja Tutsi naroda na teritoriji Ruande. Iza ovog plana je stajala država a u izvršenju su učestvovale vojska, policija, crkva, intelektualna elita, medicinski radnici... Plan je uključivao medijsku propagandu, kojoj je prethodilo dehumaniziranje grupe Tutsija s ciljem što veće participacije u genocidu od strane naroda Hutua.

Uloga medjunarodne zajednice

Tutsiji su bili višeg rasta od Hutua i mršaviji za razliku od nižih i debljih Hutua. Belgijanci su smatrali da su Tutsiji djelovali kao više Evropski narod te su zbog toga zaslužili da budu vladajuća klasa. 1933. Belgijanci su uveli sistem ličnih karata na kojima je svakom građaninu Ruande stajalo da li pripada Tutsijima, Hutuima ili manjini Twa. Rasne razlike koje su prenaglašavali Belgijanci nisu bile tako očigledne i upravo su lične karte sa informacijom o nacionalnoj pripadnosti pomogle izvršiocima genocida koji je počeo u aprilu 1994.

Vlada Hutua dobijala je oružje od Francuske, Egipta i Sjeverne Afrike. Hutue je posebno pomagala Francuska i to ne samo u dostavi oružja, već i slanjem instruktora koji su obučavali Hutu vojne i policijske jedinice.

Helen Fein tvrdi da je Francuska nekritički pomagala vladu Hutua ne samo zbog toga što je službeni jezik u Ruandi bio francuski, nego i zbog toga što je to podrazumijevalo da je Ruanda u interesnoj sferi Francuske.

Propaganda- mobiliziranje Hutua za genocid

U decembru 1990. u novinama „Kangura“ objavljen je članak pod naslovom „Deset zapovijedi za Hutue“. Power navodi deset zapovijedi za Hutue:

1.Svaki bi Hutu trebao znati da Tutsi žena, bilo gdje da se nalazi, radi za interes njene Tutsi etničke grupe. Stoga će se izdajnikom smatrati svaki Hutu koji:

-oženi Tutsi ženu -sprijatelji se sa Tutsi ženom -zaposli Tutsi ženu kao sekretaricu ili kao konkubinu

2. Svaki bi Hutu trebao znati da su naše Hutu kćerke mnogo bolje i savjesnije u njihovim ženskim ulogama, kao supruge i majke porodice. Zar one nisu lijepe, dobre sekretarice i poštenije?

3. Hutu žene, budite oprezne i pokušajte osvijestiti vaše muževe, braću i sinove.

4. Svaki Hutu bi trebao znati da je svaki Tutsi nepošten u vođenju poslova. Njegov jedini cilj je supremacija njegove etničke grupe. Kao rezultat, izdajnikom će se smatrati svaki Hutu koji uradi sljedeće:

-bude za partnere u poslu birao Tutsije -investira njegov ili vladin novac u poslove koji su u vlasništvu Tutsija -pozajmi novac Tutsiju ili od Tutsija pozajmi novac

-učini poslovnu uslugu Tutsiju (uvozne dozvole, bankovni krediti...)

5. Sve strateške pozicije, bilo političke ili administrativne trebale bi biti povjerene Hutuima.

6. Sektor obrazovanja (učenici, studenti, nastavnici) moraju biti većinski Hutiji.

7. Oružane snage Ruande moraju biti ekskluzivno od pripadnika Hutu naroda. Iskustvo iz oktobra (1992) bilo je lekcija. Niti jedan od pripadnika vojske ne smije oženiti Tutsi ženu.

8. Hutui trebaju prestati imati milosti prema Tutsijima.

9. Hutui, ko god da su, moraju biti jedinstveni i solidarni, te brinuti za sudbinu njihove Hutu braće.

- Hutui unutar i van Ruande moraju konstano tražiti prijatelje i saveznike za ostvarenje nacionalnog cilja Hutua, prije svega u njihovoj Bantu braći.

- Oni se stalno moraju boriti protiv Tutsi propagande - Hutui moraju biti odlučni i oprezni prema njihovom zajedničkom Tutsi neprijatelju

10. Socijalna revolucija iz 1959, referendum od 1961. i ideologiju Hutua svaki Hutu mora učiti na svakom nivou. Svaki Hutu ima obavezu da širi ovu ideologiju. Svaki Hutu koji bude progonio svog brata Hutua zbog čitanja, širenja i učenja ove ideologije, izdajnik je.

Ubistvo predsjednika Habyarimana - pocetak genocida

Predsjednik Habyarimana ubijen je 6.aprila 1994. i u početku se spekulisalo da li su ga ubili ekstremisti Hutui ili pripadnici RPF-a, vojske Tutsija. Međutim, brzina kojom je, nakon njegovog ubistva uslijedio genocid nad Tutsijima, govori u prilog tome da je kao umjereni predsjednik, protivnik genocidnog plana, spreman na pregovore i kompromise, bio žrtva genocidne konspiracije Hutu ekstremista. Naime, u tom prvom valu ubistava, pored Tutsija, žrtve su bili i umjereni Hutui koji su se protivili nasilju.

Nakon smrti predsjednika Habyarimana, vlast u Ruandi je preuzeo pukovnik Theoneste Bagosora, a u preuzimanju vlasti pomogla mu je Agathe Habyarimana.

Genocidno silovanje - silovanje se može tretirati kao zločin genocida ako je počinjeno sa namjerom da se žena ubije, ili da se „oplodi drugačijim etničkim sjemenom“, ili sa namjerom da se traumatizira do te mjere da više ne želi da rađa.

Silovanje nad Hutu ženama u Ruandi dio je genocidnog projekta i sudski je u slučaju Akayesuu utvrđeno da je vršeno po naređenju. Žene su silovane individualno, serijski, držane su u sex kampovima, često su nakon silovanja ubijane ili su im odsječeni dijelovi tijela...Istražitelji genocida u Ruandi zabilježili su brojne slučajeve žena koje su silovane iznad masovnih grobnica njihovih tek ubijenih članova porodice, djece. Genocid nad Tutsijima procesuiran je brojnim procesima koji su vođeni na Međunarodnom krivičnom tribunalu za Ruandu.Genocid nad romima - Jedini narod koji je pored Jevreja bio obuhvaćen rasističkim zakonima iz 1935. godine, poznatim kao Nirnmberški zakoni bili su Romi. I Romi su kao i Jevreji bili žrtve progona i prije samog holokausta. Između 12-18. juna 1938. organizirana je „Sedmica za čišćenje Cigana“, koja je bila ekvivalent onoga što je za Jevreje predstavljala „Kristalna noć“. I jedan i drugi događaj označili su početak masovnog istrebljenja oba naroda. Međutim, prema zvaničnom popisu zvaničnika nacističke partije iz 1939. u Njemačkoj je bilo oko 2 miliona Roma. Ako uzmemo u obzir da dokumentacije o njihovom stradanju praktično nema, te da je veliki broj Roma, pored kampova ubijan i u šumama, te da Romi nisu bili žrtve samo u Njemačkoj, već, identično kao Jevreji i širom Evrope, onda se može reći da je Holcaust Memorial muzej u procjenama potcijenio broj romskih žrtava.

Međunarodno pravo - 2. parcijala

2013-05-31T04:29:00.000-07:00

XI. ČOVJEK KAO SUBJEKAT MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodna zaštita ljudskih prava

Pravni pisci djele ljudska prava u tri generacije.Prva generacija tiče se građanskih i političkih prava koja su po mišljenju njihovih zagovornika proizilazila iz prirodnih prava.

Drugu generaciju čine ekonomska, socijalna i kulturna ostvarena u dvadesetom vijeku sa pojavom socijalizma.

U treću generaciju spadaju prava grupa i drugih kolektiviteta kao što su pravo naroda na samoopredeljenje, pravo na razvoj, pravo na zdravu životnu sredinu i druga prava.Pojava i razvoj ovih prava veže se za drugu polovinu dvadesetog vijeka.

3.2.3. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

Postavlja se pitanje pravne obaveznosti Deklaracije. O tome postoje različita mišljenja.

Postoje oni koji tvrde da je Deklaracija pravno obavezujući instrument. Ovaj stav temelje na činjenici da se neki drugi međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava pozivaju na Deklaraciju kao pravniosnov njihovog donošenja.

Po drugom shvatanju Deklaracija nema obavezujuću pravnu snagu, nego je više spisak ideala kojima treba težiti. Ona predstavlja program aktivnosti Ujedinjenih nacija na polju ljudskih prava i sloboda. Ne postoji nijedna odredba u Deklaraciji koja govori o njenoj pravnoj obaveznosti.

3.2.4. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima usvojen je na sjednici Generalne skupštine UN 16. decembra 1966. godine, a stupio na pravnu snagu 23. marta 1976. Godine.Pakt se sastoji od preambule i 53 člana podijeljenih u šest dijelova.

Prvi dio (član 1.) priznaje svim ljudima pravo na samoopredjeljenje uključujući pravo da sami određuju vlastiti politički status, slijede vlastite ekonomske, socijalne i kulturne ciljeve i raspolažu vlastitim resursima.

Drugi dio (članovi 2-5) obavezuje članice da donose zakone gdje je to neophodno radi oživotvorenja prava sadržanih u Paktu i da osiguraju efektivne pravne lijekove za bilo koju povredu ovih prava.

Treći dio (članovi 6-27.) se bavi navođenjem pojedinačnih ljudskihprava.

Četvrti dio (članovi 28-45.) reguiiše uspostavu i rad Komiteta za ljudska prava podnošenje izvještaja o mjerama radi ostvarivanja prava sadržanih u Paktu i sadrži mjere nadzora nad implementacijom Pakta.

Peti dio (članovi 46-47.) pojašnjava da Pakt ne može biti tumačen na način kojim se povređuju odredbe Povelje UN ili urođena prava koja pripadaju svakom narodu da potpuno i slobodno iskorištava svoja prirodna bogatstva i resurse. Šesti dio (članovi 48-53.) odnosi se na ratifikaciju, stupanje na pravnu snagu i amandiranje Pakta.

3.3.1. Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije

Pored procedure izvještavanja, Konvencija je ustanovila tri druga mehanizma putem kojih Komitet izvršava svoje nadzorne funkcije.

To su; procedura ranog upozoravanja, ispitivanje međudržavnih pritužbi i ispitivanje individualnih pritužbi.

Evropski sistem zaštite

Evropski sistem zaštite ljudskih prava proizašao je iz iskustava stečenih prije i tokom Drugog svjetskog rata što je dovelo do obnavljanja napora za očuvanje mira i saradnju između država. To je dovelo do stvaranja tri regionalne organizacije koje su osnovane sa različitim ciljevima a koje u svojim programima imaju brigu o ljudskim pravima.

To su:

1.Savjet Evrope čiji je osnovni cilj unapređenje vladavine prava, zaštita i unapređenje ljudskih prava i demokratije;

2.Evropska Unija koja je zamišljena kao institucija za unapređenje trgovine i ekonomske stabilnosti svojih članova, i

3.Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi koja je osnovana radi očuvanja mira i vojne sigurnosti u Evropi.

3.4.1.2. Sistem Evropske Unije

Povelja Evropske Unije izlaže na jednom mjestu, prvi put nakon nastanka Evropske Unije, čitav asortiman građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava građana Evropske unije kao i njenih rezidenata. Ova prava su grupisana u šest grupa: dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, građanska prava i pravda.

3.4.1.3. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi

U nedostatku suda koji bi kontrolisao postivanje ljudskih prava preuzetih kao političke obaveze država članica OSCE-a, razvijena je mreža drugih institucija koje vrše drukčiju vrstu kontrole. To su Ured OSCE-a za demokratske institucije i ljudska prava, Visoki komesar OSCE-a za nacionalne manjine i predstavnik OSCE-a za slobodu medija.

3.4.2.2. Američki sisitem zaštite

Član 1. Konvencije obavezuje države članice Konvencije da poštuju prava i slobode priznate Konvencijom i da osiguraju da sve osobe pod njihovom jurisdikcijom slobodno i potpuno ostvaruju prava i slobode, bez dikriminacije po bilo kojem osnovu.

Poglavlje II (članovi 3-25.) nabraja građanska i politička prava sadržana u Konvenciji.

Poglavlje III odnosi se na ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Prvi dodatni protokol (Protokol iz San Salvadora) usvojen od Organizacije američkih država 1988. godine odnosi se na ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Drugi dodatni protokol odnosi se na ograničenja za izricanje smrtne kazne.
Konvencija predviđa sljedeće organe koji ce imati nadležnost u odnosu na pitanja koja se tiću ispunjenja obaveza iz Konvencije:

a)Medjuameričku komisiju za ljudska prava

b)Medjuamerički sud za ljudska prava

3.5.2.3. Izbjeglice

3.5.2.3.1. Međunarodni standardi za zaštitu izbjeglica

Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine, je samostalan dokument, koji je integralno povezan sa Konvecijom iz 1951. godine. Prorokol uklanja vremenska i geografska ograničenja sadržana u pojmu izbjeglice u Konvenciji.

Zajedno, Konvencija i Protokol o izbjeglicama uređuju tri ključne oblasti:

a) definiciju izbjeglice, zajedno sa uslovima za prestanak i isključenje iz izbjegličkog statusa;

b) pravni status izbieglica u zemlji azila, njihova prava i obaveze, uključujući pravo da budu zaštiženi od prisilnog povratka ili refoulementa na teritoriju gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi.

c) obaveze država, uključujući saradnju sa UNHCR-om u obavljanju njegovih zadataka i olakšavanje njegovih nadzornih funkcija u vezi sa primjenom Konvencije.

Pristupanjem Protokolu države pristaju da odredbe Konvencije o izbjeglicama budu primijenjene na sve osobe koje su obuhvaćene definicijom izbjeglice iz Protokola.

3.5.2.4. Osobe bez državljanstva (apatridi)

U nekim dijelovima svijeta vrlo je raširena pojava apatridije. Postoje milion ljudi bez državljanstva. To je posljedica rođenja u zemlji koja nije zemlja njihovog porijekla. Zemlja u kojoj su rođeni nije im dužna dati državljanstvo.

Ova materija regulisana je sa dvije osnovne konvencije o osobama bez državljanstva.

Konvencija o statusu osuba bez državljanstva iz 1954. godine , ima za cilj regulisanje i poboljšanje statusa osoba bez državljanstva i osiguranje da takve osobe uživaju osnovna prava i slobode bez diskriminacije.

Konvencija o smanjenju broja osoba bez državljanstvo iz 1961. godine, definira načine na koji osobe koje bi inaće bile bez državljanstva mogu dobiti ili zadržati državljanstvo putem utvrđene veze sa državom rođenja ili porijekla. Konvencija obuhvata pitanja kao što je prijem u drćžavljanstvo, gubitak iii odbacivanje državljanstva, uskraćivanje državljanstva i transfer teritorije. Konvencija također naglašava važnost zadržavanja jednom stečenog državljanstva.

3.6.1. Manjine

Ujedinjenih nacija predložila je 1947. godine slijedeće elemente za definiciju nacionalne manjine:

1) nedominantna grupa,

2) zelja za održanjem po diferenciranom tretmanu,

3) očuvanje osnovnih karakteristika... po kojima se oni razlikuju od većinskog stanovništva.'

Ova definicija sadrži slijedeće elemente: 1) brojčana inferiornost, 2) državljanstvo, 3)posjedovanje etničkih, vjerskih ili jezičnih karakteristika, različitih od ostatka stanovništva, 4) pokazivanje osječaja solidarnosti, i to u svrhu: 5) održavanja svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.

S obzirom na način nastanka manjina mogli bismo ih podijeliti u tri osnovne skupine:

1) Autohtone ili "teritorljalne" manjine - koje već od davnine žive na određenom teritoriju (Baski, Katalonci, Korzikanci, Laponci ... ),

2) Neautohtone "neteritarijalne" manjine - nastale nasilnim preseljenjem (nasilna preseljenje robova iz Afrike na američki kontinent ili Indijaca na Jug Afrike, na Antile i dr.) ili dragovoljnom migracijom (seoba njihovih pripadnika iz vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga),

3) "Nove" autohtone manjine - karakterizira ih specifičan oblik "stvaranja" novih etničkih skupina nastao u posljednjim decenijama XX. stoljeca.

3.6.1.4. Evropski sistem zaštite manjina

U okviru Savjeta Evrope usvojena su dva vrlo važna dokumenta o manjinskoj zaštiti.

To su: Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. Godine i Okvirna kanvencija za zastitu nacionalnih manjina iz 1995. godine.

XII. DRŽAVNA TERITORlJA

1. Pojam državne teritorije

Državna teritorija se razlikuje po tome da li se nalazi pod isključivom vlašću jedne države ili je terra nullius, odnosno teritorija koja se ne nalazi pod isključivom vlasti ni jedne države.

Zbug toga razlikujemo eksklave koje predstavljajlu dio državnog teritorija odvojen od glavnine državnog podrućja i sa svih strana opkoljen područjima druge države ili država, i enklave koje predstavljaju dio područja druge države unutar područja države

3. Državne granice

Državne granice mogu biti prirodne ili vjestačke.

1. Prirodne su one granice gdje se granična linija proteže prirodnim oblikom tla poput rijeke ili planinskog lanca. Kada se granica između dviju država prostire planinskim lancem granična linija može povezivati njihove grebene ili slijediti vododjelnicu. Ukoliko granica slijedi vododjelnicu povlači se na način da dijeli slivove vodenih tokova koji se ulivaju u istu rijeku odnosno more.

2. Vjestačke ili ugovorne su one granice koje ne slijede prirodni oblik zemljišta pa se moraju posebno odrediti i opisati u ugovoru. One se protežu od tačke do tačke, Ukoliko nema ugovora granicom se smatra ona crta koja faktički postoji bez osporavanja.

Posebna vrsta državnih granica su one koje slijede zemljine paralele ili merdijane.

3.2. Pravni osnov

Granice između država se po pravilu utvrđuju sporazumima između susjednih država. Ovi sporazumi mogu biti pismeni ili prećutni.

Granica također može biti utvrđena na osnovu sudske ili arbitražne odluke.

U slučaju teritorijalnih promjena koje dovode do sukcesije država primjenjuje se princip uti possidetis.

3.3. Povlačenje državnih granica.

Postupak povlačenja državnih granica prolazi kroz tri faze: fazu delimitacije, fazu demarkacije i faza elaboraclje.

Prva faza sastoji se u zaključenju sporazuma o granicama ili u utvrđenju granice putem sudske ili arbitražne edluke.

Druga faza sastoji se od pobližeg obilježavanja. Demarkacije državne granice na terenu. To se uglavnom povjerava stručnim komisijama sačinjenim na paritetnoj osnovi kojima se povjerava zadatak obilježavanja granice na terenu. Takve komisije imaju ovlasti da na terenu mogu iz opravdanih razloga neznatno odstupiti od ugovorene linije kako bi se granica sto bolje postavila.

Treća faza je izrada pismenog elaborata sa opisom granične crte i podizanje graničnih stubova ili kamenih znakova koji se najčešće označavaju brojevima a ponekad i podizanje žicane ograde.

Prilikom povlačenja prirodnih granica u praksi su se izgradila određena pravila.

Ukoliko granica prolazi planinskim lancem postoje dvije mogučnosti za povlačenje granične linije.

- Prva je da se granična linija povuče prateći lanac najviših vrhova.

- Druga je da granica slijedi razvode (vododjelnicu) na koji način cjelovili slivovi rijeka pripadaju istoj državi.

Pravilo je običajnog prava da će granica slijediti izmjenu toka rijeke ukoliko se ona dešava postepeno. Ako granična rijeka postepeno mijenja svoj tok,državna granica se pomjera sa linijom sredine ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ali kod nagle promjene toka rijeke ona ostaje u dotadašnjem koritu.

Ova pravila važe sarno ukoliko šta drugo nije ugovoreno. To važi i za utvrđivnje granice između država između kojih postoji jezero. Ukoilko šta drugo nlje ugovoreno postoje tri mogučnosti.

- Prva, da je jezero u tom slučaju koimperij.

- Druga. da pojas uz obalu pripada svakoj državi posebno a ostatak izvan obalnog pojasa je sloloodan.

- Treća, pokojem se dijelu čitava površina jezera.

4. Stjecanje teritorije

Stjecanje teritorije je pripojenje novih teritorija državnoj teritoriji neke države. Po tradicionalnom shvatanju postoje dva osnovna načina stjecanja teritorije.

To su originarni (izvorni) i derivativni (izvedeni) način.

5. Međunarodne rijeke i jezera

5.1. Rijeke

Razlikujemo dvije vrste rijeka: nacionalne i međunarodne.

Nacionalne su one rijeke koje u cjelosti prolaze kroz teritoriju samo jedne države. Dok su međunarodne one rijeke koje razdvajaju teritorlje dviju ili više država ili prolaze kroz više država. Danas se po međunarodnom pravu međunarodnim rijekama smatraju samo one rijeke čiji je reižm uređen međunarodnim ugovorom. Takve rijeke nazivaju se još i konvencionalne rijeke.

Prilikom regulisanja riječnog režima važni kriteriji su: stepen plovnosti rijeke i mogučnost njenog ekonomskog iskorištavanj za energetslke svrhe, navodnjavanje, ribolov i druge namjene.

Režim plovidbe rijekom Dunavom

Zadaci Komisije su: nadgledanje primjene odredaba Konvencje, izrada generalnog plana za obimnije radove koji su u interesu plovidbe, konsuitacije i preporuke zemljama članicama, harmonizacija carinskim, sanitarnih i drugih odredbi, harmonizacija regulacije unutrašnje plovidbe sa EU i Središnjom komisijom za plovidbu rijekom Rajnom itd.

Režim plovidbe rijekom Savom. Plovidba rijekom Savom uređena je Okvirnim sporazumom o slivu rijeke Save. Sporazum su potpisale priobalne zemlje 3. decembra 2002. godine pod pokroviteljstvom Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Sporazum je stupio na snagu 29. decembra 2004. godine.'"

Cilj sporazuma utvrđen Članom 2. je:

a) uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim pritokama,

b) uspostava održivog upravljanja vodama; i

c) poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.

Radi sprovedbe Sporazuma Komisija donosi:

a.) odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;

b.) odluke o uvjetima finansiranja izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;

c) odluke o svom radu, proračunu i postupcima; i

d) preporuke o svim drugim pitanjima u vezi s provedbom ovog Sporazuma.

Savska komisija osniva Sekretarijat sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri zamjenika.

5.1.1. Pravo plovidbe međunarodnim rijekama

Cilj sporazuma utvrđen Članom 2. je:

a) uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim pritokama,

b) uspostava održivog upravljanja vodama; i

c) poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.

Konvencija utvrđuje mehanizme saradnje između država članica. To su; sastanak, stranaka i Međunarodna komisija za sliv rijeke Save.

Savska komisija je zajedničko tijelo sa međunarodnopravnom i poslovnom sposobnošću potrebnom za obavljanje njenih funkcija. čine je po jedan član i zamjenik člana iz svake države članice. Svaka članica ima jedan glas. Sjedište komisije je u Zagrebu. Radi sprovedbe Sporazuma Komisija donosi:

a.) odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;

b.) odluke o uvjetima finansiranja izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;

c) odluke o svom radu, proračunu i postupcima; i

d) preporuke o svim drugim pitanjima u vezi s provedbom ovog Sporazuma.

Savska komisija osniva Sekretarijat sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri zamjenika.

6. Vazdušni prostor

Sporazumom o međunarodnom vazdušnom tranzitu (tzv. Sporazum dviju sloboda) je propisano:

"Svaka država ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u odnosu na redovni linijski promet:

(1) pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;

(2) pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe

Mnogo ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:

(3) pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;

(4) pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov; i

(5) pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo koje stranke Konvencije.

Provni režim međunarodnog vazdušnog saobraćaja.

Ova materija uređena je Čikaškim konvencijama usvojenim 1944. godine.

Tu spadaju:

1.Konvencija a međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu;

2.Sporazum o međunarodnom vazdušnom tranzitu ·(tzv. Sporazum dviju sloboda);

3.Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu i Privremeni sporazum a međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu.

Svaka država ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u odnosu na redovni linijski promet:

(1) pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;

(2) pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe

Mnogo ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:

(3) pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;

(4) pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov; i

(5) pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo koje stranke Konvencije.

U članu 1. Konvencije je propisano da se ova Konvencija primjenjuje:

a) na krivična djela predviđena krivičnim zakonima; i

b) na akte koji bez obzira da li predstavljaju krivična djela ili ne mogu da ugroze ili ugrožavaju sigurnost zrakoplova ili lica ili dobara u njemu ili u njemu remete dobar red i disciplinu."

Ova Konvencija se primjenjuje na zrakoplove dok su u letu.

Sporazum kojim se regulišu aktivnosti država na mjesecu i drugim nebeskim tijelima iz 1979. godine ponavlja, razjašnjava i dopunjuje ugovor iz 1967. godine. Što je naročito važno on se bavi pitanjem prirodnih resursa. Član 11. navodi:

1. Mjesec i njegovi prirodni resursi su zajednlčka baština covječanstva koja nalazi svoj Izraz u odredbama ovog sporazuma i naročito u paragrafu 5 ovog Člana

2. Mjesec nije prikladan biti predmet aneksije okupacijom ili bilo kojim drugim sredstvom ... ;

8. Zajednička baština čovječanstva

Po članu 11.(7) režim zajedničkog nasijeđa čovječanstva ima sljedeće glavne funkclje:

a) uređen i siguran razvoj prirodnih resursa mjeseca

b) racionalno upravljanje tim resursima;

c) proširenje mogučnosti upotrebe ovih resursa; i

d) pravičnu diobu od strane ugovornica korist; koje proističu iz tih resursa, vodeči posebno računa o interesima i potrebama zemalja u razvoju kao i naporima svih zemalja koje su direktno doprlnjele eksploataciji mjeseca.

XIII. MEĐUNARODNO PRAVO MORA

2. Dijelovi mora koji čine dio teritorije obalne države

U dijelove mora koji čine dio državnog teritorija obalne države spadaju:

1. Unutrašnje morske vode

2. Arhipelaške vode arhipelaških drlžava

3. Teritorijalno more

Pomorske karte i popis geografskih koordinata.

Obalna država ne bi trebala vršiti svoju krivičnu jurisdikciju na stranom brodu ukoliko se radi o trgovačkom brodu ili državnom brodu koji se koristi u trgovačke svrhe koji prolazi teritorijalnim morem, radi hapšenja neke osobe ili vršenja istražnih radnji u vezi s bilo kojim kaznenim djelom počinjenim na brodu za vrijeme njegova prolaska, osim u ovim slučajevima:

(a) Ako se posljedice kaznenog djela protezu na obalnu državu

(b) Ako je kazneno djelo takvo da remeti mir zemlje ili red u teritorijalnom moru

(e) Ako je zapovjednik broda, ili diplomatski agent, ili konzularni dužnosnik države zastave zatražio pomoć mjesnih organa

(d) Ako su takve mjere potrebne radi suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama ili psihotropnim tvarima

3. Dijelovi mora nad kojim obalna država ima određena suverena prava

3.1. Vanjski morski pojas

Clan 33. Konvencije, "vanjski pojas" glasi:

1. U pojasu mora koji se nalazi uz njeno teritorijalno more, nazvanom vanjski pojas obalna država može vršiti nadzor potreban da bi:

a) spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na svom padručju ili u svom teritorijalnom moru;

b) kaznila krsenje tih zakona i drugih propisa počinjeno na svom području ili u svom teritorijalnom moru.

2. Vanjski pojas se ne može prostirati preko 24 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora.

3.2.1sključiva ekonomska zona

Po č1anu 56. Konvencije u isključivoj ekonomskoj zoni obalna država ima:

a) Suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te u pogledu drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova.

b) Jurisdikciju, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije, u pogledu:

(i) podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uredaja i naprava

(ii) znanstvenog istraživanja mora

(iii) zaštite i očuvanja morske okoline

(c) druga prava i dužnosti predviđene u ovoj Konvenciji

3.4. Zatvorena ili poluzatvoreno mora

Obalne države na zatvorenim iIi poluzatvorenim morima su dužne međusobno sarađivati na ostvarivanju svojih prava i ispunjavanju svojih dužnosti koje su propisane Konveneijom. U tom cilju ove države trebaju nastojati samostalno ili uz pomoć neke regionalne organizacije:

a) usklađivati gospodarenje, očuvanje, istraživanje i iskorištavanje živih bogatstava mora

b) usklađivati ostvarivanje svojih prava i ispunjavanje svojih dužnosti u pogledu zaštite i očuvanja morske okoline

c) usklađivati svoje politike znanstvenog istraživanja i -gdje je to primjereno - poduzimati zajednicke programe znanstvenog istraživanja toga područja;

d) pozivati, na odgovarajući način, druge zainteresirane države ili međunarodne organizacije na saradnju s njima u provedbi odredaba ovog člana.

3.5. Pravo pristupa neobalnih država moru i od mora i sloboda tranzita

Članom 125. Konvencije uređeno je pitanje odnosa između neobalne i tranzitne države na sljedeći način:

1. Neobalne države imaju pravo pristupa moru i od mora radi ostvarivanja prava predviđenih Konvencijom, uključujući prava koja se tiču slobode otvorenog mora i zajedničke baštine čovječanstva. U tu svrhu neobalne države užvaju slobodu tranzita preko područja tranzitnih država svim prijevoznim sredstvima.

2. Zainteresirane neobalne države i tranzitne države dogovaraju se dvostranim, subregionalnim i regionalnim sporazumima o uvjetima i načinima ostvarivanja slobode tranzita.

3. Tranzitne države, u ostvarivanju svoje pune suverenosti nad svojim područjem imaju pravo poduzimati sve potrebne mjere radi osiguranja da prava i olakšice, predviđeni u ovom dijelu za neobalne države, ni na koji način ne naruše njihove zakonite interese.

4. Dijelovi mora koji se nalaze izvan nacionalne jurisdikcije

4.1. Otvoreno more

Član 87. definira slobode otvorenog mora koje je otvoreno za sve države obalne i neobalne. One se ostvaruju pod uslovima propisanim Konvencijom i drugim pravilima međunarodnog prava. Te slobode sadrže između ostalog:

(a) Slobodu plovidbe

(b) Slobodu prelijetanja

(d) Slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo

(e) Slobodu ribolova

(f) Slobodu znanstvenog istraživanja

4.2. Zona međunarodnog podmorja (Zona)

Pravni položaj Zone i njenih bogatstava uređen je članom 137. Konvencije koji glasi:

1. Nijedna država ne može zahtijevati niti ostvarivati suverenost ili suverena prava nad bilo kojim dijelom Zone ili njenim bogatstvima; nijedna država, ni fizicka ili pravna osoba ne može prisvojiti bilo koji dio Zone ili njenih bogatstava. Nijedan takav zahtjev ili ostvarivanje suverenosti ili suverenih prava ili takvo prisvajanje neće se priznati.

2. Sva prava na bogatstva Zone pripadaju covjecanstvu kao cjelini, u ime kojega djeluje Vlast. Ta bogatstva ne mogu se otuđiti. Rude izvadene iz Zone mogu se otuđiti samo u skladu s ovim dijelom, te pravilima, propisima i postupcima Vlasti.

3. Nijedna država, ni fizička ili pravna osoba ne može zahtijevati, stjecati ili ostvarivati prava na rude izvadene iz Zone osirn u skladu s ovim dijelom. Prava drukcčje zahtijevana, stječana ili ostvarivana neće se priznati. Ponašanje država u odnosu na Zonu mora biti usklađeno sa

odredbama Konvencije i načelima sadržanim u Povelji OUN i drugim pravilima međunarodnog prava, u interesu održavanja mira i sigurnosti i unapređenje međunarodne saradnje i razumijevanja.

5. Tjesnaci koji služe međunarodnoj plovidbi

Režim neškodljivog prolaska, primjenjuje se u tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi:

(a) u kojima se ne primjenjuje režim tranzitnog prolaska

(b) između jednog dijela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i teritorijalnog mora strane drzave. U arhipelaškim vodama brodovi svih zemalja užvaju pravo neškodlljvog prolaska. Slobodan prolazak je prolazak brodova tjesnacima u kojima postoji plovni put otvorenim morem ili ekonomskom zonom pagodan za plovidbu.

7.1. Suecki kanal.

Egipat je 1956. godine proglasio nacionalizaciju Kanala nakon čega je nastao sukob, Savjet sigurnosti donio je zaključak kojim su za budućnost utvrđena nacela o režimu kanala a Francuska, Velika Britanija i SAD koje su spor iznijele pred Savjet sigurnosti upućene su da u izravnim pregovorima izrade sporazum na osnovu tih nacela. Ta nacela su:

1. Sloboda plovidbe prokopom bez diskriminacije

2. Poštivanje egipatske suverenosti

3. Odvajanje uprave kanala od bilo koje zemlje

4. Uređivanje taksa za plovidbu sporazumom između Egipta i korisnika kanala

5. Odvajanje dijelova prihoda za održavanje i daljnje poboljšanje prokopa

6. Neriješena pitanja izmedu Egipta i Društva Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom

7.1. Suecki kanal.

1. Sloboda plovidbe prokopom bez diskriminacije

2. Poštivanje egipatske suverenosti

3. Odvajanje uprave kanala od bilo koje zemlje

4. Uređivanje taksa za plovidbu sporazumom između Egipta i korisnika kanala

5. Odvajanje dijelova prihoda za održavanje i daljnje poboljšanje prokopa

6. Neriješena pitanja izmedu Egipta i Društva Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom

7.2. Panamski kanal.

Panamski kanal koji spaja Atlantski i Tihi okean je otvoren za promet 1914. Godine. Promet kanalom trenutno je uređen ugovorima između SAD i Paname zaključenim 1977. godine, koji su stupili na pravnu snagu 1. oktobra 1979. godine. Ovi ugovori kojima su priloženi brojni popratni dokumenti su:

1) Ugovor o Panamskom kanalu, i

2) Ugovor o trajnoj neutralizaciji i upravljanju Panamskim kanalom

7.3. KiIski kanal.

Kilski kanal je prokopan na teritoriji Njemačke radi ubrzanja i skraćenja puta između Baltičkog i Sjevernog mora a otvoren je za promet 1896. godine. Poseban pravni status za Kilski kanal nametnut je Njemačkoj odredbama Versajskog mirovnog ugovora (članovi 380-386.) prema kojem je kanal:

a) Otvoren za plovidbu ratnih i trgovačkih brodova svih zemalja, osim onih koje se nalaze u ratu s Njemačkom; i

b) Njemačka je mogla ubirati takse samo radi održavanja plovnosti i popravaka kanala.

XIV. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA

3. Osnovne vrste međunarodnih ugovora

Postoji vise kriterija za klasifikaciju medunarodnih ugovora. To moze biti forma u kojoj je ugovor zakljucen, broj ucesnika u ugovora, priroda ugovora, rok trajanja ugovora, teritorijalno vazenje, mogucnost pristupanja ali i neki drugi kriteriji.

S obzirom na formu u kojoj su zakljuceni ugovori mogu biti pismeni i u nekom drugom obliku. Obzirom na broj ucesnika ugovori se dijele na dvostrane (bilateralne) i mnogostrane (multilateralne). S obzirom na prirodu ugovori se dijele na: ugovore zakone i ugovore pogodbe. Razlikujemo takodjer ugovore- ustave medj. organizacija koji su istovremeno i mnogostrani sporazumi drzava njegovih ucesnica. Konvencija navodi kao posebnu vrstu ugovore kojima se osnivaju medj. organizacije i ugovore koje usvoji jedna medj. organizacija.

S obzirom na predmet ugovor moze biti politicki, ekonomski, kulturno prosvjetni. Politicki sporazumi zakljucuju se s namjerom da se ne preuzimaju pravne obaveze. Oni imaju moralni i politicki znacaj za ucesnike sporazuma.

S obzirom na mogucnost pristupa ugovoru drzava koje nisu ucestvovale u njegovom zakljucenju medj. ugovori se dijele na zatvorene, poluotvorene i otvorene ugovore.

S obzirom na teritorijalno vazenje ugovori mogu biti: univerzalni, regionalni i lokalni. Postoje ugovori pod razlicitim kolokvijalnim nazivima tako da je iz naziva ugovora vrlo tesko zakljuciti o kakvom se ugovoru zaista radi, primjeri su: Jedan memorandum o razumijevanju, pactum de contrahendo (on se rijetko koristi a znaci da su se drzave sporazumjele da zakljuce ugovor, takoder znaci da se u buduci ugovor ukljuce odredjene klauzule ili da se pristupi ugovoru koji je vec zakljucen.), modus vivendi.

Neki autori dijele ugovore na sljedeci nacin: a) ugovori u formi sporazuma izmedju drzava(Versajski sporazum i drugi sporazumi zakljuceni nakon I svjetskog rata), b) ugovori u formi sporazuma izmedj sefova drzava. Oni se mogu opisati kao historijski najstariji; c) ugovori u formi medjuvladinih sporazuma, d) ugovori zakljuceni izmedu ministarstava, ministara ili drugih podredjenih vladinih organa ili agencija.

6. Postupci sklapanja ugovora

U medj. praksi razvila su se dva osnovna postupka zakljucenja medj. ugovora: pojednostavljeni i slozeni postupak, a moguce su i kombinacije ova dva postupka.

Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni instrumenata koji sacinjavaju ugovor. Pristanak drzava da budu vezane ugovorom koji sacinjavaju medjusobno razmijenjeni instrumenti izrazava se ovom razmjenom: a) ako instrumenti predvidjaju da ce njihova razmjena imati to dejstvo; ili b) ako se na drugi nacin utvrdi da su se te drzave dogovorile da ce razmjena instrumenata imati to dejstvo.

Slozeni postupak sklapanja ugovora moze se sastojati od vise odvojenih radnji.

Nosiocima određeni funkcija u državi nije potrebna punomoć jer se podrazumijeva da oni imau pravo predstavljati svoju državu.Punomoć nije potrebna:

a)šefovima država, šefovima vlada i ministrima vanjskih poslova za sve aktere koji se odnose na zaključenje međunarodnih ugovora;

b)šefovima diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između države koja akredituje i države kod koje se akredituje;

Pregovori se mogu voditi na različite načine:Pismeno(razmjenom ponuda,diplomatskim kanalima, u okviru djelatnosti neke međuvladine organizacije ili na diplomatskoj konferenciji.

Član 12 konvencije, koji propisuje u kojim slučajevima država izražava pristanak da bude vezana ugovorom potpisivanjem navodi:

a)ako ugovor predviđa da će potpis imati to dejstvo

b)ako se na drugi način utvrdi da su se države kje su učestvovale u pregovorima dogovorile da će potpis imati takvo dejstvo;

c)ako namjera države da da takav efekt potpišu proizilazi iz punomoći njenog predstavnika ili je izražena tokom pregovora.

Pristanak države da bude vezana ugovorom izražava se putem ratifikacije:

a)ako ugovor propisuje da se pristanak izražava ratifikacijom

b)ako je na drugi način utvrđeno da su se države koje su učestvovale u pregovorima dogovorile da je potrebna ratifikacija

c)ako je predstavnik te države potpisao ugovor za koji se traži ratifikacija;ili

d) ako namjera te države da potpiše ugovor pod rezervom ratifikacije proizlazi iz punomoći njenog predstavnika ili je izražena u toku pregovora.

9. Tumačenje ugovora

Pravila koja se primjenjuju na tumacenju prava uopce primjenjuju se na tumacenje izvora medj. prava pa i medj. ugovora. Postoje tri osnovna pristupa tumacenja ugovora:

Objektivni pristup znaci tumacenje ugovora u saglasnosti sa uobicajenim znacenjem upotrebljenih rijeci u ugovoru; Subjektivni pristup polazi od namjere drzava pregovarateljica, smatrajuci- da je namjera stranaka najbitniji elemenat ugovora, a rijeci u tekstu nemaju znacenje ako ne izrazavaju tu namjeru; Teleoloski pristup zahtijeva tumacenje ugovora u saglasnosti sa njegovim ciljevima i namjerama. Ova tip pristupa tumacenju ugovora ne iskljucuju se u prakticnoj primjeni nego se dopunjuju.

12. Posebne ugovorne klauzule

Pastoje neke odredbe u medj. ugovorima koje nisu spomenute u Beckoj konvenciji o pravu ugovora koje se dugo i cesto unose u ugovore tako da su dobila i odredjene nazive. Federalna klauzula koju sadrze ugovori koje sklapaju slozene drzave. Njom se vodi racuna o ustavnoj raspodjeli nadleznosti izmedju federacije i federalnlh jedinica. Klauzula najveceg pavlašćenja predstavlja obecanje jedne drzave drugoj ugovornici da ce dobiti sve one povlastice koje je ona dala ili ce dati u buducnosti nekoj drzavi.

Ova klauzula kao izraz prijateljstva i bliskosti unosi se u ugovore iz oblasti ekonomskih odnosa izmedju drzava.14. Ništavost ugovora

Apsolutni uzroci ništavosti su oni koji se ne mogu naknadno otkloniti i ugovor se ne moze konvalidirati, cak i ako bi drzava koja je pretrpjela stetu pristala da takav ugovor ostane na snazi. Ti uzroci su:

Ius eogens norma- Nistavan je svaki ugovor koji je u trenutku kad se zakljucuje u sukobu sa imperativnom normom opceg medj. prava.

15. Suspenzije primjene, prestanak i povlačenje iz ugovora

Ugovor može prestati ili biti suspendiran na sljedece nacine:

Prestanak ugovora ili povlacenje iz ugovora na osnovu odredaba ugovora ili po pristanku stranaka. Konvencija predvidja da do prestanka ugovora ili povlacenja iz ugovora moze doci:

a) prema odredbama ugovota,

b) u svakom trenutku uz pristinak svih clanica, nakon konsultacije sa ostalim drzavama ugovornicama. Vecina ugovora sadrzi odredbe o prestanku ili povlacenju iz ugovora.

Prestanak ugovora ili obustavljanje njegove primjene kao posljedica krsenja ugovora

I pored bitnog krsenja ugovora ostecena drzava moze izgubiti pravo na pozivanje na razlog za prestanak ugovora, za povlacenje iz njega ili obustavu njegove primjene ako je ta drzava nakon sto se upoznala sa cinjenicama:

a) izricito pristala smatrati da ovisno o slucaju, ugovor vrijedi, da ostaje na snazi ili da se dalje primjenjuje; ili

b) ako treba da se zbog ovog stava smatra kao da je pristala, ovisno o slucaju, na vazenje ugovora ili na njegovo ostajanje na snazi ili na njegovu primjenu.

16. Sukcesija država u odnosu na međunarodne ugovore

Član 24 Bečke konvencije propisuje:

1.Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država smatra da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i druge članice:

a)ako su se one o tome izričit sporazumjele; ili

b)ako na osnovu njihovog ponašanja, treba smatrati da su se one o tome sporazumjele.

Po pitanju multilateralnih ugovora Bečka konvencija razlikuje:

Ugovore na snazi na dan sukcesije država i ugovore koji nisu obavezivali državu prednicu na dan sukcesiju države.

Država koja ostane nakon otcjepljenja dijela njene teritorije-Svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu države prednice ostaje na snazi u odnosu na ostatak njene teritorij ako :

a) o tome nije drukčije dogovoreno

b)nije utvrđeno da se ugovor jedino odnosi na teritoriju koja se otcjepila od države prednice; ili

c) iz ugovora ne proističe ili ako nije na drugi način utvrđeno da bi primjena ugovora na državu prednicu bila nespojiva sa predmetom i cilejm ugovora ili bi iz osnova izmjenila uslove izvršenja ugovora.

ZABRANA UPOTREBE SILE U ODNOSIMA IZMEDJU DRZAVA

Lokaranski sporazumi iz 1925 godine, predstavljaju napredak u odnosu na dotadasnje sporazume, cija je zajednicka odlika da nikada nisu stupili na pravnu snagu. Ovi sporazumi se oslanjaju na cl.16. Pakta Lige naroda koji je propisivao kolektivne sankcije protiv prekrsioca Pakta. Zavrsni akt konferencije sadrzavao je ugovore o arbitrazi zakljucene pojedinacno izmedju Njemacke i sl. drzava pojedinacno: Belgije, Francuske, Poljske i Cehoslovacke, kao i izmedju Francuske i Poljske, i Francuske i Cehoslovacke.

Medjutim kljucni akt konferencije bio je Garantni ugovor izmedju Njemacke, Belgije, Velike Britanije i Italije. Clan 2 ovog sporazuma glasi: Njemacka i Belgija i takodjer Njemacka i Francuska se uzajamno obavezuju da nece ni u kom slucaju napadati ili izvrsiti inavaziju jedna druge ili pribjeci ratu jedna portiv druge. Ova odredba se nece primjeniti u slucaju:

1. ostvarenja prava legitimne odbrane

2. akcijama saglasnim cl, 16.Pakta

3. akcijama koje su rezultat odluke donesene od Skupstine ili Savjeta

Prema ovom prijedlogu agresija se sastoji u sledecem:

1. Agresorom u medjunarodnom sukobu bit ce smatrana drzava koja prva preduzme jedna od sl. akata:

a) objave rata protiv druge drzave,

b) zauzimanje teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama bez obajve rata,

c) bombardodavanje teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama, kopnenim, pomorskim ili zrakoplovnim, ili namjeran napad pomorske ili zrakoplovne snage druge drzave,

d) iskrcavanje ili uvodjenje unutar granica druge drzave kopnenih, pomorskih ili zrakoplovnih snaga bez dozvole vlade takve drzave...

e) ustanovljenje pomorske blokade obala ili luka drzave

Posebno opravdanje za napad ne moze biti bazirano na:

A) unutrasnjoj situaciji u datoj drzavi, kao npr:

a) politicka, ekonomska ili kulturna zaostalost date drzave,

b) pod izgovorom lose uprave,

c) moguca opasnost po zivot ili imovinu stranih drzavljana,

d)revolucionarni ili kontrarevolucionarni pokreti, gradjanski rat, neredi ili strajkovi,

e) uspostava ili odrzavanje u bilo kojoj drzavi bilo kojeg politickog, ekonomskog ili socijalnog poretka.

Prema Londonskim konvencijama smatra se napadacem onaj koji je prvi izveo jedno od sl. djela:

1. objavu rata,

2. upada oruzanim snagama na podrucju druge drazve, makar i bez obajve rata,

3. navalu kopnenim, pomorskim ili zracnim snagama na podrucje, brodove ili zrakoplove druge drzave bez objave rata,

4. pomorsku blokadu obale i luka druge drazve,

5. davanje potpore oruzanim bandama koje su organizovane na vlastitom podrucju drzave i upadaju u podrucje druge drzave.

2. Briand-Kellogg-ov pakt

Ovaj pakt je imao samo dva operativna clana koji glase:

Clan 1: visoke strane ugovornice izjavljuju svecano u ime svojih naroda da osudjuju pribjegavanje ratu radi rjesenja medjunarodnih sporova, i da ga se odricu kao orudja nacionalne politike u svojim medjunarodnim odnosima.

Clan 2: visoke strane ugovornice priznaju da ce raspravljanje i rjesenje svojih sporova ili sukoba koji se mogu medju njima pojaviti uvijek vrsiti jedino mirnim putem, ma kakve prirode ili porijekla ti sporovi bili.

3. Opsta zabrana rata po Povelji UN

Ciljevi UN ustanovljeni clanom 1. Povelje su: ocuvanje medjunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu poduzimanje pogodnih kolektivnih mjera radi sprecavanja i otklanjanja sega sto ugorzava mir i radi suzbijanja napada i drugih narusavanja mira.

4. Rad na zabrani i definicija agresije nakon donosenja Povelje

Povelja organizacije americkih drzava iz 1948.g poznata kao Povelja iz Bogote, u cl. 5. Sadrzi sl. odredbe: Americke drzave potvrdjuju sl.principe: Americke drzave osudjuju agresivni rat: pobjeda ne daje prava.

Definicija agresije koju je dao H.Alfaro glasi:

Agresija je prijetnja ili upotreba sile od strane drzave odnosno vlade, protiv druge drzave, na bilo koji nacin, bilo koje oruzje da je upotrebljeno i bez obzira da li otvoreno ili na drugi nacin, iz bilo kojeg razloga ili za bilo koje ciljeve izvan invidualne ili kolektivne samoodbrane ili izvrsenje odluke ili preporuke od nadleznog organa UN.

Pet osnovnih principa o mirnoj koegzitenciji sadrzani u sporazumu izmedju Kine Indije iz 1954.god. glase: 1. uzajamno postivanje suveriniteta i teritorijanlnog integriteta,

2. uzdrazavanje od agresije,

3. uzajamno nemjesanje u unutrsanje odnose iz bilo kojeg razloga ekonomske, politicke ili ideoloske prirode,

4. jednakost i uzajamna pomoc, i

5. mirna koegzistencija.

Agresija je napad jedne drzave na drugu ne samo vojnim snagama i ne samo na njeno podrucje i njene vojne snage nego i na njenu nezavisnost, i to na sve nacine i svim sredstvima.

Intervencija ukljucuje korake uvijek korake ili mjere odnosne drzave koji su usmjereni na rjesenje neke situacije ili nekog spora koji je zapravo u cjelosti ili djelimicno, u nadleznosti jedne druge drzave ili drzava.

XXI. PRAVO ORUŽANIH SUKOBA, MEĐUNARODNO RATNO I MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO

Pravo oružanih sukoba primjenjuje se u sljedećim situacijama:

Prvo, u slucajevima koji se smatraju ratom u smislu medunarodnog prava. To su oruzani sukobi izmedu drzava kao subjekata medunarodnog prava;

Drugo, primjenjuje se na odnose izmedu zaracenih i neutralnih država kada neutralne drzave postupaju poštujući svoju neutralnost u sukobu koji tece izmedu zaracenih drzava;

Treće, primjenjuje se i na oruzane akcije UN-a kada se poduzimaju oružane mjere u cilju nametanja, uspostave ili odrzanja narusenog medunarodnog mira.

I četvrto, postoji tendencija koja je naročito dosla do izrazaja u Zenevskim konvencijama iz 1949. godine i dopunskim protokolima iz 1977. godine, da se pravila medunarodnog humanitarnog prava, mada u reduciranom obimu, primijene i na unutrasnje oruzane sukobe.

3. Kodifikacija prava oruzanih sukoba i medunarodnog humanitarnog prava putem medunarodnih konvencija

U znatno povoljnijim medunarodno politickim uvjetima do kojih je doslo nakon Drugog svjetskog rata u avgustu 1949. godme, u Zenevi je odrzana diplomatska konferencija na kojoj su 12. avgusta 1949. godine usvojene i potpisane cetiri konvencije iz oblasti medunarodnog

humanitarnog prava. To su:

- Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika i bolesmka u oružanim snagama u ratu;

- Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika, bolesnika brodolumaca oružanih snaga na moru;

- Zenevska konvencija a postupanju sa ratnim zarobljenicima;

- Zenevska konvencija a zastiti gradanskih lica u vrijeme rata.

Sve ove Konvencije dopunjene su na diplomatskoj konferenciji 1977. godine, sa dva dopunska protokola:

- Dopunski protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine o zastiti žrtava medunarodnih oruzanih sukoba (Protokol I);

- Dopunski protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine a zastiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II).

7. Svršetak rata

Rat se okončava formalno i neformalno.

Formalno rat se okončava zaključenjem ugovora o miru a neformalno pukim prestankom neprijateljstva trajnijeg karaktera.

Najčešći način okončanja rata je zakljucenje mirovnog ugovora.

To je ujedno i najpoželjniji način okončanja rata s obzirom i da je najčešći cilj rata nametanje uvjeta mira drugoj državi upotrebom oružane sile. Stoga mirovni ugovori sadrže aranžmane vezane za promjene granica,reparacije, razmjenu zarobljenika, imovinska pitanja, važenje ugovora i slično.

Član 52. glasi: "Ništav je svaki ugovor zaključenje kojeg je postignuto primjenom iii

upotrebom sile protivno načelima međunarodnog prava koja su unesena u

Povelju Ujedinjenih nacija."

Mirovni ugovori obično sadrže ekonomsko-finansijske klauzule koje se najčešće odnose na reparacije, restituciju i ratnu odštetu. Okončanje neprijateljstva moguće je i prije okončanja ratnog stanja.

Postoje 4 načina okončanja neprijateljstva prije okončanja ratnog stanja

To su:

PRIMIRJE kojim se obustavljaju ratne operacije uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Primirje može biti opće i lokalno ukoliko se ne odnosi na cjelokupno područje ratnih operacija;

OPĆA BEZUSLOVNA KAPITULACIJA je jednostran čin poražene države praćen sporazumom o predaji svih vojnih jedinica i dokidanjem svih civilnih vlasti u toj državi.

PREKID NEPRIJATELJSTVA ILI PRIMIRJE po nalogu iii preporuci Savjeta

sigurnosti UN. Cilj takve odluke je apsolutni ·prestanak neprijateljstava između zaračenih strana na vremenski rok predviđen rezolucijom Savjeta sigurnosti. U tom roku bi trebalo postići trajniji politički sporazum, redovno uz medijaciju organa UN.

OSTALE VRSTE UGOVORA O PREKIDU ILI SUSPENZIJI NEPRIJATELJSTVA – do različitih vrsta ugovora između strana u sukobu dolazilo je na diplomatskim konferencijama, uz posredovanje trećih država ili organa UN.

8. Vrste rata

Najstarija podjela ratova potiče od klasične škole međunarodnog prava koja dijeli ratove prema tome da li se oni odvijaju između suverenih država kao subjekata međunarodnog prava ili se ti sukobi odvijaju unutar jedne države. Po ovom osnovu ratovi mogu biti medunarodni ili unutrasnji (gradanski). Prvi se odvijaju između dviju suprotstavljenih strana dviju ili vise država, a drugi između suprotstavljenih grupa unutar jedne države.

Prema prostoru koji zahvataju, ratovi se dijele na lokalne i svjetske.

Lokalni ratovi su ograničeni na određeni region i obuhvataju manji broj država, ili je prostor na kojem se odvijaju ograničen. Nasuprot tome, svjetski ratovi kao sto su to pokazali primjeri dva svjetska rata odvijaju se gotovo na cjelokupnoj zemaljskoj kugli.

S obzirom na način vođenja i upotrijebljena sredstva ratovi se mogu podijeliti na totalne i ogrančene ratove. U totalnim ratovima se prema potrebi angažuje cjelokupno stanovništvo i svi materijalni resursi jedne države u cilju postizanja vojne pobjede, dok je kod ograničenih ratova učešće stanovništva i materijalnih resursa srazmjerno postavljenom ratnom cilju.

S obzirom na ratne ciljeve koji mogu biti pravedni i nepravedni, ratovi se dijele na pravedne i nepravedne.

Savremena pravna teorija konstruirsala je pojmove zakonitog i nezakonitog rata.

Nezakonit bi bio svaki rat koji je suprotan Povelji Ujedinjenih nacija koja zabranjuje prijetnju silom ili upotrebu sile radi zadovoljavanja nekog interesa.

Ženevske konvencije od 12.avgusta 1949. godine, i Dopunski protokoli Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine, (Protokol I i Protokol II) usvojeni 1977. godine, razlikuju 4 moguće vrste sukoba:

Međunarodni oružani sukobi u koje spadaju svi slučajevi objavljenog rata; svaki drugi sukob između dvije iii vise država stranaka Ženevskih konvencija; te svi slučajevi okupacije dijela iii cijele teritorije neke države, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav otpor

Nemeđunarodni (unutrašnji, građanski) oružani sukobi u koje spadaju oni koji se vode na području jedne države (sa izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoopredjeljenje). U unutrašnjim sukobima primjenjuju se pravila iz zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, te

pravila iz Protokola II iz 1977. godine.

Unutrašnjji nemiri i zategnutost.. Dopunski protokol II iz 1977. između ostalog navodi da se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao sto su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti slične prirode, jer to nisu oružani sukobi.

Uplitanje Savjeta sigurnosti UN u međunarodni iii nemeđunarodni

oružani sukob. Ako Savjet sigurnosti, ili neki vojni savez po njegovom odobrenju, preduzme oružanu akciju, oružane snage UN ili međunarodne organizacije dužne su da u svim situacijama poštuju pravila prava oružanih sukoba. Čak i u operacijama protiv države agresora, obje strane u sukobu

moraju poštivati ista pravna pravila i ogranicenja.

9. Područje ratnih operacija

Klasicno ratno pravo razlikovalo je pojmove ratište i podrucje ratnih operacija. Prema klasičnom ratnom pravu ratište je sav prostor na kome zaraćeni mogu pripremati i provoditi neprijateljstva, odnosno ukupan prostor u kome zaraćene drzave smiju oruzanim snagama voditi rat, neovisno o tome da Ii one u tom prostoru ratuju i da li im je uopće moguće da svoja neprijateljstva efektivnom oruzanom borbom prosire na cijelo to podrucje.

Za razliku od ratišta, područje ratnih operacija je prostor na kome se neprijateljstva i ratne operacije stvarno vode.

10. Osobe koje učestvuju u oružanim sukobima

U oruzanim sukobima ucestvuju po pravilu oruzane snage zaraćenih strana. Oruzane snage sastoje se od odredenih vidova koje po pravilu cine kopnena vojska i ratno vazduhoplovstvo a ukoliko država

posjeduje izlaz na more onda i ratna mornarica. Oruzane snage zaraćenih strana legalan su objekt primjene oruzane sile od strane protivnika.

Na Brussels-koj konferenciji 1874. go dine, usvojena je Deklaracija a zakanima i abicajima rata.

Clan 9. Daklaracije glasi: Zakoni, prava i obaveze primjenjivati će se ne samo na redovnu vojsku, nego i na pripadnike milicije. i dobrovoljce ukoliko ispunjavaju odredene uvjete.

Deklaracija priznaje status zaraeene strane i puckim ustanicima

Clan 10. Deklaracije glasi: Stanovnistvo teritorije koja nije okupirana, koje, zbog priblizavanja neprijatelja, spontano se digne na oruzje da bi se oduprlo invazionim trupama bezda je imalo vremena da se

organizuje u skladu sa clanom 9. smatrat će se zaraćenom stranom ukoliko postuju zakone i obicaje rata.

Clan 11. glasi: Oruzane snage zaraćenih strana.mogu se sastojati od boraca i neboraca (t.j. medicinskog i vjerskog osoblja).

Haski pravilnik razlikuje borce i neborce unutar oruzanih snaga.

Neborce definira kao osobe koje pripadaju vojsci i koji potpadaju pod vojnu disciplinu, ali se ne bore s oruzjem u ruci.

Svaki borac kad se nade u vlasti protivnicke strane postaje ratni zarobljenik.

Špijuni nemaju pravo na staus borca ili ratnog zarobljenika.

U medunarodnim oruzanim sukobima spijunaza nije zabranjena, za razliku od spijunaze u vrijeme mira. Haski pravilnik iz 1907. godine, clanom 29. definira kao spijuna sarno onu osobu koja, "djelujuci potajno ili pod laznim izgovorima, prikuplja iii nastoji da prikupi obavjestenja u

operativnoj zoni jedne zaracene strane, s namjerom da ih saopci

protivnickoj strani." Plaćenici nemaju pravo biti borci iii ratni zarobljenici.

XXII. OGRANIČENJE I ZABRANE OBAVEZNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA

3. Ograničenja i zabrane u pogledu načina ratovanja

Općeprihvaćena načela klasičnog ratnog prava vaze i danas. Pojedine zabrane sadržane su u pojedinim Haškim konvencujama usvojenim na Haškoj mirovnoj konferenciji iz 1907. godine, kao i Ženevskim konvencijama iz 1949. godine i Dopunskim protokolima 1 i 2 iz 1977. godine.

1) Haški pravilnik o zakonima i običajima rata iz 1907. God. između ostalog zabranjuje:

- Vjerolomno ubijanje ili ranjavanje pripadnika oružanih snaga protivnika

- Ubijanje ili ranjavanje neprijatelja koji se bez uslovno predao.

- Zloupotrebe zastave parlamentaraca, državne zastave neprijatelja ili uniformi

- Haški pravilnik ne zabranjuje ratna lukavstva

2) Ženevske konvencije iz 1949. godine, i protokoli iz 1977. godine se sastoje u pojavi novih zabranjenih načina ratovanja i postupaka koji se smatraju teškim povredama ovih konvencija i predstavljaju međunarodne zločine. Među zabranama koje navodi ovi propisi su:

1. Perfidije, napade na vojne ili civilne sanitetske jedinice, bolnice kao i na osoblje

2. Zloupotrebu znaka raspoznavanja Crvenog krsta, crvenog polumjeseca, crvenog lava

3. Korištenje zastave, oznaka i uniformi neutralnih ili drugih država koje nisu u sukobu

4. Izricanje naredbe da ne smije biti preživjelih

5. Napadi na osobe koje iskaču padobranom iz vazduhoplova

4. Ograničenja i zabrane s obzirom na objekte

Ova definicaija zahtjeva da bi se neki objekat smatrao vojnim objektom i prema tome vojnim legitimnim ciljem:

1. Da objekt po svojoj prirodi efikasno doprinosi vojnoj akciji

2. Da uništenje tog objekta daje određenu vojnu prednost

Da bi se osiguralo da civilno stanovništvo i objekti nece biti predmet napada, nužno je poduzeti mjere opreznosti prilikom napada. Dopunski protokol 1. napade bez izbora cilja. Takvi napadi po clanu 51. su:

a) Napadi koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj

b) Napadi pri kojima se primjenjuje metoda ili sredstvo borbe koji ne mogu biti upravljeni na određeni vojni objekat

c) Napadi prilikom kojih se primjenjuje metod ili koristi sredstvo borbe čije se djelovanje ne može ograničiti.

7. Zaštita ratnih zarobljenika

„U smislu ove Konvencije, ratni zarobljenici su lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija,a koja su potpala pod vlast neprijatelja:

(1) Pripadnici oružanih snaga

(2) Pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih jedinica, ispunjavaju sljedeće uvjete:

(a) da na čelu imaju lice odgovorno za svoje podčinjene;

(b) da imaju određni znak za razlikovanje i koji se može uočiti na daljinu

(d) da se u svojim akcijaa pridržavaju zakona i običaja rata

(3) Pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi

(4) Lica koja prate oružane snage

(5) Članovi posada

(6) Stanoništvo ne okupirane teritorije

Zaštita civilnog stanovništva

Konvencija ustanovljava zaštitu određenih mjesta radi opće zaštite od odeđenih posljedica rata.To su:

a)Sanitetske i sigurnosne zone i mejsta

b)Neutralizirane zone

c)Građanske bolnice

Pored ovih zona i mjesta predviđenih Konvencijom Dopunski protokol i predviđa postojanje sljedećih mjesta i zona pod posebnom zaštitom:

a)Nebranjena mejsta

b)Demilitarizirane zone

10. Pravila o nemeđunarodnim oružanim sukobima

Očito je da osobama kojem učestvuju u unutrašnjim odnosno nemeđunarodnim oružanim sukobima treba osigurati minimum zaštite. To je učinjeno već 1949. godine, prilikom usvajanje ženevskih humanitarnih konvencija. Zajednički član 3. glasi:

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje makar sljedeće odredbe:

11) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima.

22) U tom cilju zabranjeni:

a) Nasilje, b) Uzimanje talaca, c) Povrede ličnog dostojanstva, d) Izricanje i izvršavanje kazni bez predhodnog suđenja

33) Ranjenici i bolesnici bit će prihvaćeni i njegovani

Protokol dalje zabranjuje u svako vrijme i na svakom mjestu da se čine sljedeća djela:

a) Nasilje na životom, zdravljem i fizikim ili mentalnim blagostanjem ljudi, b) Kolektivne kazne, c) Uzimanje talaca, d) Akti terorizma, e) Vrijeđanje ljudskog dostojanstva, f) Ropstvo i trgovina robljem u svim oblicima, g) Prijetnja izvršenjme bilo kojeg od gore spomenutih djela.

Međunarodno pravo - 1. parcijala

2013-05-31T04:20:00.000-07:00

I. POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA

Pravni teoretičari dijele cjelokupno pravo na dva dijela: na unutrašnje pravo i na međunarodno pravo. Unutrašnje pravo reguliše odnose između domaćih pravnih subjekata, fizičkih i pravnih lica. Dok međunarodno pravo uređuje odnose između subjekata međunarodnog prava. Međunarodno pravo se dijeli na međunarodno privatno provo ili pravo o sukobu zakona (eng. conflict of laws) i međunarodno javno pravo koje je sinonim za međunarodno pravo.

Međunarodno privatno pravo rješava pitanja sukoba nadležnosti odnosno primjene stranog prava i, nadležnosti stranih sudova. Ono obuhvata aktivnosti pojedinaca, korporacija i drugih privatnih subjekata kada te aktivnosti prelaze državne granice. Na primjer, slučajevi razvoda braka između državljana različitih država.

Medunarodno pravo reguliše odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava.

Osnovne odlike koje mora sadržavati svaka definicija međunarodnog prava;
a)da je međunarodno pravo - pravo; b)da je M.P. sistem pravnih pravila; c)da M.P. uređuje odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim uzajamnirn odnosima; d)da se M.P. ne može zamisliti bez postojanja više država između kojih se odvija pravni saobraćaj.

S obzirom na ove elemente mogli bi smo definisati M.P. kao sistem pravnih pravila koja na pravni način uređuju odnose između država i drugih subjekata M.P.-a

1. Priroda međunarodnog prava

U odgovoru na ova pitanja moramo poći od prirode pravila od kojih se sastoji međunarodno pravo. Ta pravila su po članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Hagu: a)međunarodne konvencije, bilo opće ili posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu; b)međunarodni običaji kao dokaz opće prakse prihvaćeni kao pravo; c)opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda; d)Pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

Za međunarodno pravo mjerodavna je Bečka konvencija o pravu ugovora koja u članu 7. navodi ko se smatra predstavnikom države u cilju usvajanja ili ovjeravanja teksta nekog ugovora ili izražavanja pristanka države da bude vezana ugovorom. To su: a)Šefovi države, šefovi vlada, i ministri vanjskih poslova, za sve akte koji se odnose na zaključenje ugovora; b) šefovi diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između država koje i države kod koje se akredituju c)akreditovani predstavnici država.

Za unutrašnje pravo mjerodavan je ustav koji reguliše nadležnost i način istraživanja pristanka države da bude vezana ugovorom. Taj se postupak uobičajeno zove ratifikacija.

2. Podjela pravila međunarodnog prava

a) S obzirom na teritorijalno važenje pravila međunarodnog prava dijele se na pravila općeg (univerzalnog) i pravila posebnog (partikularnog) međunarodnog prava. Pravila općeg međunarodnog prava obavezuju gotovo sve države članice međunarodne zajednice bez ikakvog terotorijalnog ograničenja. Nasuprot ovim, pravila partikularnog međunarodnog prava primjenjuju se na ograničen broj država ili drugih subjekata međunarodnog prava.

b) S obzirom na obaveznost primjene sve norme međunarodnog prava dijele se na imperativne ili apsolutno obavezujuće (ius cogens) norme i na dispozitivne norme (ius dipositiven) međunarodnog prava.

c) Podjela M.P.-a na pravo rata i pravo mira samo je tehničke prirode i vezana je za postupak izlaganja materije, izvjesna pravila primjenjuju se samo u doba rata.

3. Odnos između međunarodnog i unutrašnjeg prava

Prvo shvatanje je dualističko a drugo monističko.

Prema dualističkom shvatanju unutrašnje i međunarodno pravo predstavljaju dva nezavisna i različita pravna sistem.

U vezi sa pitanjem primjene međunarodnog prava unutar jedne države prisutna su dva shvatanja. Po jednom, poznatom kao teorija transformacije, da bi se primijenila unutar jedne države, pravila međunarodnog prava se moraju predhodno transformirati u zakone i druge pravne akte domaće države. Po drugom, teorija adopcije, dovoljno je da pravilo međunarodnog prava bude prihvaćeno da bi se neposredno primijenila.

Nasuprot ovim, poklonici monističkog shvatanja polaze od toga da su unutrašnje i međunarodno pravo dijelovi jednog jedinstvenog pravnog poretka.

Pristalice primata međunarodnog nad unutrašnjim pravom polaze od stava da međunarono pravo ima primat nad cjelokupnim unutrašnjim pravom države uključujući i njen stav. Pristalice primata unutrašnjeg nad međunarodnim pravom polaze od principa suvereniteta svake države što pruža mogućnost da države odlučuju koje međunarodne obaveze će prihvatiti birajući same i način na koji će ih izvršiti.

III. IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam izvora međunarodnog prava

Pod izvorima međunarodnog prava (M.P.-a) podrazumijevamo izvore prava i baveza za subjekte M.P.-a. U međunarodnom kao i unutrašnjem pravu razlikujemo izvore u materijalnom i izvore u formalnom smislu.

Pod izvorima u materijalnom smislu podrazumijevamo različite društvene činjenice koje presudno utiču na stvaranje cjelokupnog pravnog poretka pa i M.P.-a kao njegovog dijela. Zbog svoje prirode ovi izvori predmet su interesovanja sociologije ili opće pravne filozofije. Pod izvorima u formalnom smislu, podrazumijevaju se konkretni pravni akti koji sadrže određena međunarodna pravna pravila, odnosno oblik u kojem se ta pravila pojavljuju.

Najautoritativnija odredba o tome šta se smatra izvorom međunarodnog prava sadržana je u članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Hagu koji propisuje:
1.Sud, čija funkcija je da riješava u saglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni i primijenit će: a)....međunarodne konvencije, bilo opće bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu; b).....međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo; c)....opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda; d)....pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomočno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

2.) Ova odredba ne ograničava pravo suda na jedan spor tješava exaequo et bono ako parnične stranke na to pristanu.Iz načina navođenja vidimo da ovaj član razlikuje glavne izvore pod kojim podrazumjeva: ugovore, običaje i opća načela prava i pomoćna sredstva za utvrđivanje pravnih pravila (sudske odluke i doktrine).

2. Ugovori kao izvori prava

Najvažniji izvor prava član 28.Statuta Međunarodnog suda u Hagu u redosljedu nabrajanja stavlja međunarodne konvencije na prvo mjesto. Međunarodni ugovori imaju više različitih naziva: konvencije, protokol, akt, pakt, povelja, sporazum, memorandum, statut, aranžman, deklaracija itd...

Za svrhu proučavanja ugovora kao izvora međunarodnog prava najvažnija podjela ugovora je na: 1)Ugovore zakone 2)Ugovore pogodbe

Ugovori između država zaključuju se kako bi se izrazila saglasnost o nekom pitanju i oni predstavljaju „oblik zamjene za leglistativu poduzetu od država“. Ovi ugovori izvor su prava i obaveza za države potpisnice. Neki višestrani međunarodni ugovori djeluju generalno za razliku od drugih koji se odnose na ograničen broj pitanja između malog broja učesnika.Odatle proizilazi razlika između ugovora zakona i ugovora pogodbi.

Ugovor zakoni su oni ugovori kod kojih postoji saglasnost šireg kruga učesnika o potrebi da se neko važno pitanje M.P.-a uredi ugovorom za ubuduće. Neki se odnose na formiranje međunarodnih organizacija: Povelja UN, Rimski statut međunarodnog krivičnog suda i ugovor o Antartiku i konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Države koje ne potpišu i ne ratificiraju međunarodni ugovor nisu njime vezane. To je opće pravilo potvrđeno i u jurisprudenciji međunarodnog suda u Hagu.

Ugovori pogodbe nisu instrumenti stvaranje prava pošto djeluju između malog broja država i imaju ograničen predmet.

3. Običaji kao izvor međunarodnog prava

Običaji su bili najbrojniji izvor međunarodnog prava. Međutim, sada su to međunarodni ugovori što je posljedica intenziviranja procesa stvaranja međunarodnog prava putem međunarodnih ugovora - zakona, što je naročito prisutno nakon stvaranja Organizacije UN-a.

Međunarodno običajno pravilo razlikuje se od običaja po svijesti o pravnoj obaveznosti koja kod pukog običaja ne postoji. Običajno pravo nastaje iz običaja onog trenutka kada običaj počne pratiti svijest o pravnoj obaveznosti. Za nastanak običajnog pravnog pravila potrebna su dva elementa. To su:.................
a) materijalni element - tj. praksa odnosno ponavljano vršenje,
b) subjektivni odnosno psihološki element - tj. svijest o obaveznosti prakse koja je prihvaćena kao pravo.

Da bi utvrdili da se radi o materijalnom elementu običajnog pravnog pravila moramo utvrditi prirodu konkretne prakse. To utvrđujemo analizom prakse države koja obuhvata trajanje, stalnost, istovjetnost i opštost.

Subjektivni ili psihološki element.....................................................................
Drugi element potreban za nastanak međunarodnog običajnog pravila. Nije dovoljna samostalna i istovjetna praksa država. Potrebno je da je ta praksa praćena sviješću o njenoj pravnoj obavezanosti.

Prema stupnju opštosti međunarodna običajna pravila djele se na: opća, regionalna i lokalna, zavisno od širine kruga država i drugih subjekata međunarodnog prava u čijoj praksi je nastao običaj.

4. Opća načela prava kao izvor međunarodnog prava

Opća načela prava prema Statutu Međunarodnog suda u Hagu predstavljaju ravnopravan izvor međunarodnog prava sa konvencijama i običajima.

Postoje različita shvatanja na što upućuju opšta pravna načela. Jedni smatraju da su to pravila prirodnog prava dok drugi, posebno pozitivisti, smatraju da ona ne mogu unijeti ništa novo u međunarodno pravo ukoliko to ne odražava volju država.

Opća pravna načela su pravna načela najopćije naravi izvučena iz unutrašnjih prava i prakse država koje imaju razvijene pravne sisteme za koje se smatra da su civilizacijske tekovine. Ona su zajednička za sve pravne poredke.

Postoje neka opća načela svojstvena svakom sudskom i arbitražnom postupku a to su: Načelo nezavisnosti i nepristrasnosti sudskog tijela, načelo ravnopravnosti i obostranosti saslušanja stranaka, načelo litispendenacije, načelo presuđene stvari, načelo da presuda mora biti obrazložena itd.

5. Sudska odluka kao izvor prava

Iz ovakve formulacije vidljivo je da sudske odluke ne spadaju u osnovne izvore nego predstavljaju pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. I ako sudske presude ne predstavljaju formalni izvor prava presude Međunarodnog suda igraju značajnu ulogu u razvoju međunarodnog prava. Njegove presude u mnogim predmetima imaju širok utjecaj na tumačenje i razumjevanje a ponekad i na stvaranje međunarodnih pravnih pravila. Međunarodni sud se u pogledu pravnih shvatanja poziva u glavnom na svoju jurispudenciju nastojeći da njegove odluke budu konzistentne i previdljive.

6. Nauka međunarodnog prava

Vrijednost nekog naučnog djela zavisi od međunarodnog ugleda pisca i njegovih sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži svoje zaključke i stavove. Nakon Huge Grociusa koji se smatra ocem međunarodnog prava pravni pisci su se polarizirali u tri pravne škole: Naturalisti, Pozitivisti i Eklektici. Najznačajniji pojedinačni uticaj na praksu država imao je Vattel. Većina pravnih pisaca u 19 vijeku bili su Pozitivisti.

Društvo za međunarodno pravo je nevladino tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo ali i članove pojedince. I ono ima za cilj razvoj međunarodnog prava kako javnog tako i privatnog i unaprjeđenje međunarodnog razumjevanja i poštivanja međunarodnog prava.

7. Pravičnost kao izvor prava

Pravičnost sama po sebi ne predstavlja izvor prava i ako se ne može zanemariti njen značaj u postupku primjene prava.U tom okviru razlikujemo pravičnosti infra legem, praeter legem i contra legem. Pravičnost infra legen je pravičnost unutar redovne primjene prava. Pravičnost praeter legen primjenuje se u slučaju postojanja pravnih praznina. Pravičnost contra legen vezuje se za posebno ovlaštenje stranaka dato sudu da njihov spor presudi ex aequo et bono tj.suprotno pravu.

8. Drugi mogući izvori M.P.-a (rezolucije generalne skupštine i“meko pravo“)

Za razliku od revolucija Savjeta sigurnosti koje su pravno obavezujuće za sve države članice UN-a ,rezolucije Generalne skupštine nisu pravno obavezne i predstavljaju samo preporuke državama članicama.Međutim situacija nije tako jednostavna kako to izgleda na prvi pogled.Generalna skupština je usvojila velikom večinom ili čak i jednoglasno veliki broj rezolucija i deklaracija.Posljedica pristanka na rezoluciju je da se smatra da se prihvačaju pravila koja ona sadrži.Pristanak na rezoluciju može značiti potvrdu postojanja prakse i postojanja opinio juris.

„Meko pravo“sastoji se iz pisanih instrumenata koji iskazuju pravila o ponašanju koja nemaju namjeru biti pravno obavezna tako da nisu podvrgnuta ugovornom pravu i ne stvaraju opinio juris koji se traži za njih da bi bili državna praksa koja doprinosi običajnom pravu.Pošto nisu pravno obavezni ne mogu se izvršiti putem suda.

9. Jednostrani akti kao izvori međunarodnog prava

Čl.38 Statuta Međunarodnog suda u Hagu ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava. Jednostrani akti se mogu podjeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom međunarodnog prava već samo vrstom pravnih poslova odnosno radnji te na one koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prva.

U prvu grupu spadaju: Notifikacija, priznanje i protest. Notifikacija je forma izražavanja volje neke države. Priznanje i protest su reakcije na akte ili ponašanje neke druge države .

U drugu grupu jednostranih akata - tj. onih koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava spadaju: Obećanje - akt kojim neka država preuzima nove međunarodne obaveze. Odreknuće - akt kojim država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo.

IV. DRŽAVE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam subjekta međunarodnog prava

Pod subjektom prava podrazumijevamo svakog onog ko ima pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači sposobnost subjekta da može biti nosilac prava i obaveza. Poslovna sposobnost znači sposobnost subjekta da može svojim radnjama proizvoditi pravno relevantne posljedice.Subjekti međunarodnog prava stupaju u međusobne odnose u ambijentu zvanom međunarodna zajednica.Pod međunarodnom zajednicom podrazumijevamo skup država i drugih subjekata međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, između kojih se odvija pravni saobraćaj.

2. Države kao subjekt međunarodnog prava

2.1. Pojam i nastanak države. Države su osnovni i najvažniji subjekti međunarodnog prava. Međunarodno pravo je produkt odnosa između država. Danas postoji više od 190. država u svijetu koje se medu sobom razlikuju po veličini teritorije, broju stanovnika, ekonomskom razvoju, geografskom položaju, kulturi i drugim kriterijima. Tokom historije ljudskog društva razlikovala su se dva načina nastanka nove države: originarni i derivativni način.

0 originarnom načinu nastanka govorimo onda kada neka država nastaje na ničijem području. Svi ostali načini nastanka država su derivativni jer u svim tim slučajevima postoji jedna ili više država prednica, kao i jedna ili više država sljednica.

Nova država može nastati na osnovu: unutrašnjeg pravnog akta države prednice, ugovora između bivših kolonijalnih sila i organiziranih političkih faktora u kolonijama;međunarodnog ugovora i odluke političkih organa UN-a.

Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933. godine u članu 1. propisuje: "Država kao međunarodno pravni subjekat mora posjedovati slijedeće elemente:

1. Stalno stanovništvo, 2. Utvrđenu teritoriju, 3. Vladu i 4. Sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama.

Stalno stanovništvo. Da bi jedan entitet bio država mora imati značajno stalno stanovništvo.

Brojnost stanovništva nije odlučujući element državnosti, stoga ni pravila međunarodnog prava ne propisuju obavezu postojanja minimalnog broja stanovnika.

Državna teritorija. Drugi bitan element države jeste njena teritorija. Hans Kelzen definira državnu teritoriju kao "prostor gde je dopušteno da se vrše državni akti, i posebice njeni akti prinude, prostor na kome je država, a to znači-njeni organi, ovlaštena međunarodnim pravom da izvršava državni pravni poredak. Državna teritorija je trodimenzionalan prostor koji obuhvata: a) suhozemne oblasti zajedno sa zemljinom "utrobom" ispod nje; b) vodene površine: rijeke, jezera i pomorske teritorijalne vode, i c) vazdušni prostor iznad suhozemnog i vođenog dijela državne teritorije.

Vlada. Treći element koji zahtijeva Konvencija je postojanje efektivne vlasti nad teritorijom i stanovništvom. "Država ne mora imati bilo kakav poseban oblik vlasti, ali tu mora postojati neka vlast koja vrši funkcije vlade i biti sposobna da predstavlja entitet u međunarodnim odnosima“.

Propale države,ovaj izraz se u posljednje vrijeme koristi da bi se opisale neke države u kojim je došlo do kolapsa pravnog poretka, Somalija je primjeronog što se u međunarodnom pravu naziva propala država. Sa pravnog i političkog stajališta ove države imaju tri karakteristike: Prvo, 'propale države' povezane su sa unutrašnjim i urođenim problemima, koji mogu biti uzrokovani vanjskim uticajima Dolazi do dezintegracije vlasti ali ne i raspada države. Drugo, dolazi do unutrašnjeg kolapsa pravnog poretka i treće, ne postoje organi koji su u stanju da predstavljaju državu u međunarodnim odnosima i na koje se može utjecati izvana.

Sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. Četvrti element koji zahtijeva Konvencija, je sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. "Jedan entitet nije država ukoliko nema nadležnost, unutar svoga vlastitog ustavnog sistema, da vodi međunarodne odnose sa drugim državama, kao i političke, tehničke i finansijske sposobnosti da to tako čini."

Samoopredjeljenje i granice država. Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim državama i narodima iz 1960. godine, u tačci 6. propisuje samoopredjeljenje unutar postojećih kolonijalnih granica: "Svaki pokušaj usmjeren na djelimični ili potpuni raskid nacionalnog jedinstva i teritorijalnog integriteta zemlje je nespojiv sa ciljevima i principima Povelje Ujedinjenih nacija." Ovaj stav je doveo do toga da su gotovo sve nove države stekle nezavisnost u postojećim nepromijenjenim granicama.

Helsinški finalni akt iz 1975. godine, naglašavajući značaj poštivanja ravnopravnosti naroda i njihovog prava na samoopredjeljenje navodi: "Države učesnice poštivat će ravnopravnost naroda i njihovo pravo na samoopredjeljenje, djelujući uvijek u skladu sa ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija i odgovarajućih normi međunarodnog prava, uključujući one koje se odnose na teritorijalni integritet država,"

2.2. Priznanje država i vlada

Priznanje nove države predstavlja slobodan akt kojim jedna ili više država konstatuje postojanje neke države i pokazuje svoju volju da je smatra članom međunarodne zajednice. Priznanje je vezano za neke faktičke promjene u odnosima između država ili unutar države. Diskreciono je pravo svake države da li će priznati neku novu državu ili ne.Razlikujemo de iure i defacto priznanje. Priznanje de iure je stalno, trajno, neopozivo i ima retroaktivan učinak odnosno važi od dana kada je država nastala, dok je de facto priznanje privremeno ili je ograničeno na pojedine odnose. Samo priznanje može biti izričito ili prećutno kad se iz ponašanja države može zaključiti da priznaje novonastalu državu kao subjekta međunarodnog prava.

Priznanje nove vlade. Pitanje priznanja nove vlade postavlja se samo u situacijama kada je nova vlada došla na vlast neustavnim putem. Primjeri za to su revolucije i pučevi koji mogu dovesti čak do postojanja više vlada koje pretenduju da vrše vlast.Priznanje neke posebne vlade je "formalno priznanje da je neki posebni režim efektivna vlada te države“.

2.3. Nestanak države

Nestanak države i njenog međunarodnopravnog subjektiviteta pitanje je činjenica. Država prestaje postojati gubitkom nekog od elemenata koji je čine državom. Gubitak stanovništva ili teritorije teško se može zamisliti. Stoga država prestaje postojati gubitkom trećeg stalnog elementa svake države, to jest gubitkom suvereniteta.

U praksi se to dešava: a) integriranjem u drugu državu tako da postane njen dio

b) kad se država raspadne tako da čitava njena teritorija pripada dvjema ili više novih država

c) „kad se država raspadne u dijelove od kojih svi postanu dijelovi drugih - obično susjednih država“, d) Kao posljedica osvajanja i aneksije u ranijim vremenima.

2.4. Osnovna prava i dužnosti država

Najznačajniji međunarodnopravni dokument kojim su prava i dužnosti država postala pravila pozitivnog međunarodnog prava je Povelja UN-a iz 1945. godine. Generalna skupština UN-a je konsen-zusom, bez glasanja usvojila Deklaraciju o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i saradnje medu državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. Godine.Ova deklaracija predstavlja autentično tumačenje Povelje UN-a te izlaže i razrađuje 7 principa koji su izraz kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava. To su:

2.4.1. Princip zabrane prijetnje ili upotrebe sile. U međunarodnom pravu rat je postao protivpravan tek zaključenjem tzv. Briand-Kelloggovog pakt-a, koji je potpisan u Parizu 1928. godine.Države stranke tog pakta svečano su u ime svojih naroda izjavile: "Član 1: Visoke strane ugovornice izjavljuju svečano u ime svojih naroda da osuđuju pribegavanje ratu radi rješenja međunarodnih sporova, i da ga se odriču kao oruđa nacionalne politike u svojim međunarodnim odnosima."Deklaracija iz 1970. godine, navodi sljedeća pravila: Agresivni rat je zločin protiv mira koji povlači odgovornost po međunarodnom pravu;Države su dužne da se uzdržavaju od svake propagande u korist agresivnog rata;Nikakvo stjecanje teritorija koje je posljedica upotrebe sile ili prijetnje silom neće biti priznato kao zakonito;Svaka država je dužna da se suzdrži od organiziranja ili poticanja na organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihovog ubacivanja na područje neke druge države; i Svaka država je dužna da se uzdrži od organiziranja, podstjecanja, pomaganja ili učešća u građanskom ratu ili terorističkim aktima u nekoj drugoj državi i ne dozvoli na svom području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih radnji.

2.4.2. Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova. Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova sadržan u članu 2. (3) Povelje Ujedinjenih nacija glasi: "Članovi Organizacije rješavat će svoje međunarodne sporove mirnim puteni na takav način da međunarodni mir i sigurnost, kao ni pravda, ne budu ugroženi.

Najopćiji iskaz o obavezama država da svoje sporove rješavaju miroljubivim sredstvima nalazi se u rezoluciji Generalne skupštine UN iz 1982. godine, poznatoj kao Deklaracija iz Manile o mirnom rješavanju međunarodnih sporova koja potvrđuje i razrađuje relevantne odredbe. Deklaracija iz Manile potvrđuje član 33. Povelje koji propisuje: "Stranke bilo kojeg spora čiji će nastavak vjerovatno ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, će prije svega, tražiti rješenje pregovorima, istragom, posredovanjem, mirenjem, arbitražom, sudskim rješenjem, pribjegavanjem, regionalnim agencijama ili sporazumima, ili drugim mirnim sredstvima po vlastitom izboru."

2.4.3. Princip neintervencije. Nedopuštena intervencija se može definirati kao miješanje jedne države ili grupe država neposredno ili posredno u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost druge države, bez njenog pristanka. Intervencija u takva pitanja nije u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija kao ni sa kasnijim međunarodnim dokumentima koji dalje razrađuju ovu zabranu.Deklaracija iz 1970. godine, navodi da: "Nijedna država niti grupa država nema- pravo da intervenira, neposredno ili posredno, iz bilo kojeg razloga, u unutrašnje ili spoljne poslove neke države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka prijetnja, usmjereni protiv ličnosti države ili protiv njenih političkih, ekonomskih ili kulturnih elemenata suprotni su međunarodnom pravu."

2.4.4. Dužnost država da međusobno surađuju u skladu sa Poveljom UN-a. Deklaracija o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i suradnje među državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. godine, obavezuje države da sarađuju jedna s drugom bez obzira na razlike u političkim i društvenim sistemima. Ta saradnja treba da se odnosi na: očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, na osiguranje univerzalnog poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, na saradnju na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i tehničkom polju, u skladu sa principima suverene jadnakosti i neintervencije.

2.4.5. Princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda. Član 1. (2) Povelje UN navodi kao jedan od ciljeva Ujedinjenih nacija: "razvijanje među nacijama prijateljskih odnosa zasnovanih na poštivanju principa jednakopravnosti i samoopredjeljenja, i poduzimanje drugih prikladnih mjera da se ojača univerzalni mir." Deklaracija iz 1970. godine, određuje njihov sadržaj na sljedeći način: "Prema principu ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda, principu utvrđenom Poveljom, svi narodi imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodno i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna poštivati ovo pravo saglasno odredbama Povelje."

2.4.6. Princip suverene jednakosti država. Svi članovi Ujedinjenih nacija pravno su jednaki. Deklaracija iz 1970. godine, navodi da: "Sve države uživaju suverenu jednakost. One imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice nezavisno od razlika ekonomske, socijalne, političke ili neke druge prirode.

"Deklaracija definira šta čini sadržaj te jednakosti navodeći pri tome sljedeće elemente:

a) Države su pravno jednake, b) Svaka država uživa neotuđiva prava svojstvena punom suverenitetu; c) Svaka država je dužna da poštuje ličnost ostalih država; d) Teritorijalni integritet i politička nezavisnost države su nepovredivi; e) Svaka država ima pravo da slobodno bira i razvija svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni poredak i f) Svaka država je dužna da savjesno ispunjava svoje međunarodne obaveze i da živi u miru sa ostalim državama.

2.4.7. Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Sve države su dužne da svoje međunarode obaveze ispunjavaju u dobroj vjeri.Član 2. (2) Povelje UN navodi: "Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koje proističu iz članstva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzele u saglasnosti sa ovom Poveljom".

3. Vrste država prema složenosti

Prema svojoj unutrašnjoj strukturi države mogu biti unitarne i složene. Unitarne države imaju jednostavnu, jedinstvenu i centralizovahu državnu strukturu tako da nema nedoumica po pitanju koja vlast predstavlja državu u odnosima sa drugim subjektima međunarodnog prava. Složene države se medu sobom razlikuju zavisno od distribucije vlasti između centralnih i lokalnih organa.

Personalna unija predstavlja privremenu i prolaznu zajednicu država koju povezuje ličnost monarha. Zajednica je zasnovana bilo nasljeđivanjem bilo izborom stranog monarha za svoga.

Realna unija predstavlja zajednicu država koja je nastala pristankom država članica. Članice unije također imaju zajedničkog vladara-ustavnog monarha. U novije vrijeme susrećemo različite saveze država.

Konfederacija je zajednica država zasnovana na međunarodnom ugovoru kojim se neke nadležnosti suverene države prenose na organe konfederacije. Danas ne postoji čist koniederalni model, mada se neke zajednice država približavaju tom modelu.

Federacija je savezna država za razliku od konfederacije koja je savez država. Federacija je jedna država sastavljena od dvije ili više federalnih jedinica. Za raliku od konfederacije koja se osniva ugovorom i čiji je temeljni akt ugovor, temeljni i najviši pravni akt federacije je ustav.

Federacije nastaju na dva načina: integracijom i devoiucijom. Primjer federacije koja je nastala integracijom jesu: SR Njemačka, Sjedinjene Američke Države i bivša SFRJ. Dok su primjeri federacije nastale devoiucijom: Brazil, Meksiko, Bosna i Hercegovina i mnoge druge.

Osnovna razlika između federacija nastalih integracijom i federacija, nastalih devoiucijom je u tome što federalne jedinice federacija nastalih integracijom, unose kvalitet državnosti a dio svog suvereniteta, voljom vlastitih građana, prenose na federaciju.

4. Zavisne države

Pored suverenih država koje su punopravni subjekti međunarodnog prava, oduvijek su postojale države i sui generis teritorijalni entiteti koji nisu imali puni međunarodnopravni subjektivitet. Ovdje ćemo se osvrnuti na neke oblike zavisnih država i sui generis teritorijalni entiteta.

Vazalitet. Vazalne države su historijska kategorija koja se vezuje za period feudalizma. Vazalne države nisu bile subjekti međunarodnog prava tako da su svi međunarodni ugovori koje je zaključivao sizeren ipso facto obavezivale i vazalnu državu. Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska bile su u vazalnom odnosu prema Turskoj do Berlinskog kongresa 1878. Godine.

Protektorat. Protektorati predstavljaju odnos između dviju država u kojem je jedna protektor, odnosno sila zaštitnica, dok je druga protektorat odnosno država pod "zaštitom". Osnov za uspostavu protektorata je međunarodni ugovor zaključen između ove dvije države kojim je definisan sadržaj protektorata. Država protektor uobičajeno potpuno predstavlja državu pod zaštitom u međunarodnim odnosima i zaključuje međunarodne ugovore koji ovu obavezuju.

5. Sui generis teritorijalni entiteti

5.1. Mandati. Mandati su po stepenu razvijenosti grupisani u Mandate: A, B i C. Mandatorima je dato ovlaštenje upravljanja mandatom na način koji je zavisio od kategorije mandata i razvijenosti teritorije.

5.2. Sturateljstvo. Kad su Ujedinjene nacije zamijenile Ligu naroda po okončanju Drugog svjetskog rata sistem mandata zamijenjen je starateljskim sistemom.

5.3. Međunarodne teritorije. Dešavalo se i još uvijek se dešava da se neka područja stave pod međunarodnu upravu. Svaki slučaj dešavao se pod različitim uvjetima i odnosio se na teritorijalne entitete sa različitim stepenom autonomije. U slučaju Jugozapadne Afrike, Ujedinjene nacije su nastojale uspostaviti vlastitu administraciju neovisno o Poveljom UN ustanovljenom institutu starateljstva.

5.4. Sveta stolica i Država Vatikanskog Grada. Papska država postojala je još od osmog i devetog vijeka kada je od franačkih vladara dobila teritorije na kojima je papa vršio suverenu vlast. Ova država mijenjala je teritorijalni obuhvat ali je svo to vrijeme držala u posjedu grad Rim i dijelove srednje Italije. Italija je osvojila papsku državu 1870. godine, i jednostrano uredila položaj pape Garancijskim zakonom iz 1871. godine.

Italija je ovim zakonom jednostrano preuzela široke međunarodne obaveze u odnosu na papu i Vatikan. Zakonom je priznata nepovredivost papine osobe, određena mu je godišnja renta, priznata potpuna sloboda u duhovnoj ovlasti, pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike, ali mu je osporen suverenitet nad bilo kojom teritorijem.

5.5. Suvereni malteški viteški red. Puni naziv ovog reda je Suvereni jenisalemski, rodoski i malteški vojni hospitalni red sv. Ivana. Osnovan je tokom krstaških ratova kao hospitalni vojni red a danas je prvenstveno katolički red koji se bavi pružanjem humanitarne, medicinske i socijalne pomoći. Sjedište mu je bilo na Rodosu, i na Malti a od 1834. godine u Rimu gdje red posjeduje dvije zgrade [Palazzo Malta i Viila Malta].

Italijanski kasacioni sud je, baveći se pitanjem pravnog personalšteta ovog reda po »talijanskom pravu zaključio da: "Veliki meštar, bio je priznat kao suveren od Rodosa sa svim atributima takve pozicije koja je uključivala... pravo aktivnog i pasivnog poslanstva zajedno sa pravom pregovaranja direktno sa drugim državama i zaključenja konvencija i ugovora...Takvi atributi suvereniteta i nezavisnosti nisu prestali, u slučaju reda do današnjeg dana - u najmanju ruku ne sa formalne tačke u odnosima sa italijanskom državom."

6. Trajno neutralne države

Neutralnost je svojstvo onog koji je neutralan i koji se ne miješa u tuđe sukobe i sporove. (Izraz neutralnost vodi porijeklo iz latinske riječi ne-uter što znači nijedan od dvojice, nijedan ni drugi). U međunarodnom pravu neutralnost je općeprihvaćen naziv za označavanje međunarodnopravnog položaja države koja ne učestvuje u nekom oružanom sukobu. Moderna neutralnost nastala je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku u krilu međunarodnog klasičnog prava. Razlikujemo nekoliko tipova "neutralnog" ponašanja država, pa prema tome i nekoliko tipova neutralnosti.

6.1. Prigodna neutralnost je stanje u slučaju izbijanja rata između trećih država. Jedna država ili skupina država proglašavaju vlastitu neutralnost u odnosu na konkretni oružani sukob od kojeg časa stupaju u određena prava i obaveze naspram zaraćenih država. Ova vrsta neutralnosti proglašava se u trenutku izbijanja oružanog sukoba. Prava i obaveze država ovog modela neutralnosti sadržana su u sekcijama pet i trinaest Druge haške konferencije iz 1907. godine, odnosno u clvijem konvencijama: Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu i Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih sila u slučaju pomorskog rata.

6.2. Samoproglašena neutralnost. Neke države svojim unutrašnjim aktima još u doba mira proglašavaju status neutralne države. Razlikuju se od predhodnog modela po vremenu proglašenja neutralnosti a od trajno neutralnih država po tome što ne postoji međunarodnopravni osnov za proglašenje neutralnosti.

6.3. Trajna neutralnost je svojstvo države po međunarodnom običajnom pravu koje je obavezuje na neutralnost u svim sadašnjim i budućim ratovima. Treće države pri hvataj u ili čak garantttju trajnu neutralnost ovih država.

6.4. Nesvrstanost je nastala tokom hladnog rata da bi se izrazio odnos prema stranama u hladnom ratu: Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje su slijedile ovu politiku obrazovale su pokret nesvrstanih.

8. Sukcesija država

8. 1. Uopće o sukcesiji država. Sukcesija država je dio međunarodnog prava koji se bavi pravnim posljedicama promjene suvereniteta na nekoj teritoriji. Sukcesija kao pravni pojam unesen je u međunarodno pravo iz unutrašnjeg civilnog prava. Uzroci koji dovode do sukcesije država su različiti, može se raditi o prenosu jednog dijela državne teritorije novoj nezavisnoj državi, ujedinjenju država, otcjepljenju dijela ili dijelova teritorije jedne države ili o raspadu države. Sukcesija država odnosi se na preuzimanje prava i obaveza države prednice od država sukcesora.

Elementi pojma sukcesije država su država prednica, država sukcesor i prava i obaveze države prednice koja su predmet sukcesije. Postoji šest glavnih tipova teritorijalnih promjena na koja se primjenjuju pravila o sukcesiji država:

Ustup - Postojeća država prednica ustupa dio svog područja postojećoj državi sljednici

Prisjedinjenje - Prednica u cjelosti postaje dio druge već postojeće države sljednice. Dakle, država prednica prestaje postojati, a država sljednica proširuje svoje područje.

Ujedinjenje – dvije ili više država prednica se ujedinjuju u novu državu sljednicu i time gube svoju državnost.

Odvajanje - Kad na dijelu ili dijelovima područja države prednice nastaju jedna ili više država sljednica.

Raspad - Država prednica prestaje postojati, a na njenom području nastaju dvije ili više država sljednica.

Podjela - Više susjednih država sljednica međusobna podjele područje države prednice koja prestaje postojati.

Sukcesija država odnosi se na sljedeća pitanja:

8.2. Sukcesija u pogledu državne imovine. Bečka konvencija, u pogledu posljedica sukcesije država u oblasti državne imovine propisuje za slučaj raspada države u članu 18. slijedeće: Kad se neka država raspadne i prestane da postoji, i kada dijelovi
teritorije države prednice obrazuju dvije ili više država sukcesora, a ukoliko se odnosne države sukcesori drukčije ne dogovore: a) nepokretna državna imovina države prednice prelazi na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ona nalazi, b) nepokretna država imovina države prednice, koja se nalazi van njene teritorije, prelazi na države sukcesore u pravičnoj razmjeri c) pokretna država imovina države prednice, vezana za aktivnosti države prednice u pogledu teritorija na koje se odnosi sukcesija država, prelazi na odnosnu državu sukcesora

d) pokretna državna imovina države prednice, izvan one koja je pomenuta u alineji cj, prelazi na države sukcesore u pravičnoj srazmjeri.

8.3. Sukcesija u pogledu državnih dugova. Definicija državnog duga data je u članu 33. Bečke konvencije koji glasi: "Za svrhe članova ovog dijela izraz 'Državni dugovi' podrazumijeva svaku finansijsku obavezu države prednice u pogledu druge države, međunarodne organizacije ili svakog drugog subjekta međunarodnog prava, nastalog u skladu sa međunarodnim pravom. Bečka konvencija vrši klasifikaciju dugova prema posebnim kategorijama sukcesije država, pa prema tome razlikuje dugove koji su posljedica transfera dijela teritorije jedne države, stvaranja nove nezavisne države, ujedinjenja država, otcjepljenja dijela ili dijelova teritorije jedne države i raspada jedne države.

8.4. Sukcesija u pogledu državnih arhiva. Državne arhive države prednice čine dokumenti koje su državni organi prednice izdavali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na dan sukcesije pripadali državi prednici. To znači da arhivi užih teritorijalnih cjelina, crkveni, privatni i drugi slični arhivi nisu predmet sukcesije. Pravilo međunarodnog prava je da svi državni arhivi države prednice, ma gdje se nalazili i bez obzira na koga budu preneseni, moraju ostati otvoreni za slobodan pristup, korištenje i kopiranje ostalim državama sljednicama.

8.5. Državljanstvo. Promjena suvereniteta na nekoj teritoriji nije bez utjecaja na stanovništvo odnosne teritorije. Država nameće prava i obaveze stanovništvu koje trajno ili privremeno boravi na njenoj teritoriji na osnovu svog prava teritorijalnog suvereniteta.

8.6. Stečena prava. "Stečena prava su subjektivna prava nastala u prošlom pravnom poretku, koji je zamijenjen novim po kojemu ta prava ne bi mogla nastati, a uz to su ta prava, možda i načelno suprotna sadašnjem, novom pravnom poretku. Izraz stečena prava tvorevina je unutrašnjeg državnog prava koje određuje sudbinu subjektivnih prava stečenih po jednom zakonu ili u jednom poretku nakon Što se zakon odnosno poredak promijeni. Ovdje ćemo spomenuti samo neka od njih:

8.7. Sukcesija u članstvo međunarodnih organizacija. Što se tiče sukcesije država u pogledu članstva u međunarodnim organizacijama, ne postoje neka čvrsta pravila općeg međunarodnog prava niti novija praksa država koja bi se mogla uzeti kao precedent. Po općim pravilima međunarodnog prava, generalno je prihvaćeno da nakon raspada država, država koja zadržava kontinuitet, ako takva postoji, preuzima članstvo države prednice u međunarodnim organizacijama, dok nova nezavisna država ili države moraju tražiti novo članstvo, U slučaju disolucije država nejasno je koja od država sukcesora može naslijediti članstvo države prednice u međunarodnim organizacijama.

V. ORGANI DRŽAVE ZA ODRŽAVANJE MEĐUNARODNIH ODNOSA

1. Uvod

Državni organi za međunarodno predstavljanje i održavanje međunarodnih odnosa se dijele u dvije šire skupine: unutrašnje organe i vanjske organe. Razlika između ove dvije vrste organa posljedica je razlika u njihovoj primarnoj nadležnosti. Unutrašnji organ-države kreiraju spoljnu politiku, donose zakone i druge propise kao i pojedinačne odluke koji predstavljaju osnov za vodenje spoljne politike. U ovu grupu spadaju: šefovi država, vlade i njihov šef, ministri vanjskih poslova i parlament. Vanjski organi sprovode i izvršavaju politiku i odluke unutrašnjih organa. Oni svoju službu vrše u inostranstvu, na teritoriji stranih država.

Ovi orgami svojim radnjama mogu proizvoditi medjunarodnopravne posljedice cak i u situacijama kad prekorace ustavna ovlastenja. U spoljasnje organe spadaju: diplomatske i specijalne misije te konzulati.

2. Unutrašnji organi države za održavanje međunrodnih odnosa

2.1. Šef države

U medunarodnom pravu i medunarodnim odnosima sef drzave se smatra najvisim organom spoljasnjeg zastupania drzave. Polozaj sefa driave regulisan je ustavom drzave i medunarodnim pravom. Medjunarodno pravo priznaje sefu drzave neke funkcije i ovlasti neovisno o njegovim ustavnim ovlascenjima. To su pravo medunarodnog predstavljanja i zastupanja drzave. Za to mu ne treba nikakava posebna punomoć. Ne pravi se nikakava razlika izmedju individulnih i kolektivnih sefova drzava. sef drzave pored predstavljanja i zastupanja drzave ima odredjenu ulogu u imenovanju i primanju diplomatskih i konzularnih predstavnika, u zakljucivanju i ratifikaciji medunarodnih ugovora, utvrdivanju opcih pravaca i prioriteta spoljne politike, objavi rata i zakljucivanju mira. Šef drzave na celu specijalne misije uziva u drzavi prijema olaksice, privilegije i imunitete koje medunarodno pravo priznaje sefovima drzava. Sef drzave ima odredena prava u inostranstvu koja proizilaze iz principa suverene jedanakosti drzava. To su: licna neprikosnovenost, izuzece od jurisdikcije strane drzave, druge privilegije i imunitete medu kojima su najvazniji nepovredivost stana i sloboda komuniciranja.

2.2. Vlada i njen šef

Vlada je organ izvsne vlasti u svakoj drzavi. Na njenom celu nalazi se sef vlade koji najcesce nosi naslov: predsjednik vlade, premijer ili kancelar. Vladu ili makar njenog predsjednika bira parlament. Kao organ za odrzavanje medunarodnih odnosa moze se pojaviti vlada u cjelini ili njen sef. Sef drzave ili parlament mogu vladi ili pojedinim ministarstvima povjeriti odredene poslove vezane za vodenje vanjskih poslova koji mogu· ukljucivati pripremu prijedloga za imenovanje ambasadora i drugih medunarodnih predstavnika. Vlada ili pojedini ministri mogu predlagati sefu drzave podnosenje zahtjeva za stjecanje clanstva u medunarodnim organizacijama, zakljucenje pojedinih medunarodnih ugovora kao i davati druge prijedloge koji se odnose na vodenje vanjske politike. U parlamentamom sistemu uloga sefa vlade u odlucivanju je dominantna. Sve vaznije vanjskopoliticke odluke u parlamentarnom sistemu donosi vlada i njen sef.

2.3. Ministar vanjskih poslova

Nalazi se na celu organa koji se najcesce naziva ministarstvo vanjskih poslova. Ministar je neposredno nadredjen cjelokupnom diplomatskom i konzularnom osoblju u inostranstvu. Ministarstvo vanjskih poslova je organ koji koordinira politicke i druge odnose svoje drzave sa drugim drzavama i medunarodnim organizacijama.

Nadlezno je za sprovodenje vanjske politike neposredno ili posredstvom diplomatsko-konzularnih i drugih predstavnistava u inostranstvu. Takodjer, prati stanje i razvoj medunarodnih odnosa kao i bilateralne saradnje sa drugim drzavama i medjunarodnim organizacijama. Ministarstva vanjskih poslova samostalno ili u saradnji sa drugim organima i institucijama ucestvuje u zakljucivanju medunarodnih ugovora, predlazu prekid i uspostavu diplomatskih i konzularnih odnosa.

2.4. Parlament

Donosi odluke koje predstavljaju temelj za vodenje vanjske politike. U mnogim parlamentima postoje odbori i komisije za vanjsku politiku koji ostvaruju direktne kontakte sa istim ili slicnim tijelima drugih drzava, iako zbog svoje strukture nisu pogodni za neposredno vodenje spoljne politike. Posto parlamenti nisu organi izvrsne vlasti oni ih ne mogu zamijeniti u operativnoj djelatnosti na podrucju vodenja vanjske politike.

3. Spoljašnji organ za održavanje diplomatskih odnosa

3.1. Uvod

Danasnje diplomatsko pravo sadrzano je u nekoliko medunarodnopravnih dokumenata koji su proizvod kodifikacije i progresivnog razvoja medjunarodnog prava u ovoj oblasti. To su: a)Bečka kanvencija a diplomatskim odnosima iz 1961 b)Konvencija o specijalnim misijama, 1969 c)Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju krivicnih djela pocinjenih protiv osoba pod medjunarodnom zastitom ukljucivsi diplomatske agente, 1973 d)Becka konvencija o predstavljanju drzava u odnosima sa univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1975 b e)Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruzenog osoblja iz 1994

3.2. Uspostava diplomatskih odnosa

Svaka drzava slobodno odlucuje da li ce sa nekom drzavom uspostaviti diplomatske odnose. Uspostava diplomatskih odnosa ne obavezuje na istovremeno otvaranje diplomatske misije. Uslov za uspostavu diplomatskih odnosa je da se radi o suverenim i medjunarodno priznatim drzavama. Sve drzave kao subjekti medjunarodnog prava imaju aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva je pravo drzave da upucuje diplomatske predstavnike u druge drzave i medunarodne organizacije. Pasivno pravo poslanstva je pravo prijema diplomatskih predstavnika upucenih od drugih subjekata medunarodnog prava. Drzava koja koristeci pravo aktivnog poslanstva upucuje svog diplomatskog predstavnika je drzava koja akredituje, a drzava prijema je drzava kod koje se akredituje. Drzave prema medunarodnom pravu nemaju obavezu za uspostavu diplomatskih odnosa. Drzave se dogovaraju o otvaranju diplomatskih misija. Prilikom donosenja odluke o otvaranju diplomatske misije drzave se rukovode ne samo politickim nego i ekonomskim razlozima.

3.3. Diplomatski zastupnici

Diplomatski zastupnici su osobe ovlastene da predstavljaju i zastupaju svoju drzavu u inostranstvu. Sef misije je osoba koju je drzava ovlastila da postupa u tom svojstvu dok je clan diplomatskog osoblja osoba koja ima diplomatsko svojstvo. Sefa misije imenuje drzava koja ga upucuje, u skladu sa vlastitim propisima i na vrijeme kaje ona odredi Prije zvanicnog imenovanja odredene osobe, mora se dobiti pristanak agreman od drzave prijema. Drzava primateljica moze odbiti dati pristanak bez navodenja razloga. Clanovi diplomatskog osoblja misije u nacelu su drzavljani drzave koja akredituje. Ako ne postaji izricit sporazum o broju osoblja diplomatske misije, drzava kod koje se akredituje moze zahtijevati da se taj broj krece u granicama onog sto se smatra razumnim i normalnim. Drzava prijema moze obavijestiti drzavu koja akredituje da je njen sef misije, clan diplomatskog osoblja ili bilo koji drugi clan osoblja misije persona non grata. Smatra se da je sef misije preuzeo svoje funkcije od trenutka predaje akreditivnih pisama ili cim notifikuje svoj dolazak. Sef misije iii clan diplomatskag osoblja moze predstavljati svoju drzavu kod svake medunaradne organizacije. Drzava u kojoj je sjediste medunarodne organizacije ne moze odbiti ta imenovanja. Funkcija sefa misije prestaje: zbog subjektivnih razloga na strani sefa misije (penzionisanje, ostavka, smrt, bolest i sl.) opozivom od drzave koja ga je akreditovala i proglasenjem persona nan grata od drzave prijema. U slucajevima pogorsanja odnosa izmedu drzava upucivanja i prijema, sef misije moze biti pozvan na odmor ili na konsultacije.

Razredi sefova diplomatskih misija

Becka konvencija a diplomatskim odnosima iz 1961. godine, sefove diplomatskih misija dijeli u tri klase i to: a) ambasadori iii nunciji akreditirani kad sefava drzava i drugi sefovi misija jednakag ranga; b) poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod sefova drzava; c) otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova.

Svi sefovi misija akreditovani u jednoj drzavi cine diplomatski kor (zbor), na cijem celu se nalazi duajen. On ima pretezno protokolarnu funkciju. Ova pocasna titula pripada sefu misije najviseg razreda, koji je na tom polozaju u toj drzavi proveo neprekidno najduze vremena odnosno koji je najranije stupio na duznost. Vojni atase-i koji takoder spadaju u diplomatski kor po navedenim kriterijima, obrazuju takozvani kor (zbor) vojnih atasea, Duajen kora vojnih atesea utvrduje se po kriteriju vremena provedenog u drzavi prijema bez obzira na vojni cin koji posjeduje.

Ostalo osoblje diplomatskih misija (Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, 1961.) - Podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije na cetiri skupine: a) sef misije; b) diplomatsko osoblje; c) administrativno i tehnicko osoblje (pisari, arhivari, prevodioci, sifranti itd.); d) posluzno osoblje (vratari, cuvari, vozaci, cistaci i sl.), te u nekim slucajevima i privatna posluga clanova misije.

Funkcije diplomatskih misija: a) predstavljanju drzave koja akredituje kod drzave kod koje se akredituje b) zastiti u drzavi kod koje se akredituje interesa drzave koja akredituje i njenih drzavljana u granicama koje dopusta medunarodno pravo c) pregovaranju sa vladom drzave u kojoj je misija uspostavljena d).......prikupljanju obavjestenja svim dopustenim sredstvima o stanju i razvoju dogadaja u drzavi u kojoj je misija uspostavljena i izvjestavanju o tome svoje vlade e).......unapredenju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa izmedu drzave koja akredituje i drzave kod koje se akredituje

3.4. Diplomatske privilegije i imuniteti

Pravila savremenog opceg obicajnog prava o diplomatskim privilegijama i imunitetilna kodificirana su Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, i obavezuju clanice konvencije po osnovu clanstva u konvenciji a ostale drzave kao propisi opceg obicajnog prava. Prvo su prevladavala shvatanja o eksteritorijalnosti diplomatskih misija. kasnije se pojavljuje teorija o predstavnickom karakteru diplomatskih predstavnika i diplomatskih misija. Danas je vladajuca funkcionalna teorija po kojoj privilegije i imuniteti postoje radi formalnog i nesmetanog vrsenja diplomatskih funkcija. privilegijama i imunitetima se ne daje prednost pojedincima vec da se obezbijedi uspjesno vrsenje funkcija diplomatskih misija kao predstavnika drzave. Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i diplomatskom osoblju, arhivima, dokumentima i imovini misija, osobama diplomatskih agenata i clanovima njihovih porodica. Nesto manje prava na zastitu ima administrativno, tehnicko i posluzno osoblje misije.

Privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika su regulisani sljedecim pravnim izvorima:

-Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961

-Konvencijom o privilegijama i imunitetima UN iz 1946

-Konvencijom o privllegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova iz 1947

-Sporazumima o sjedistima medunarodnih organizacija

Prostorije misije su nepovredive. Organi drzave primateljice u kojoj se misija nalazi, ne smiju uci u prostorije misije, osim uz pristanak sefa misije. Drzava primateljica je obavezna preduzeti sve potrebne mjere radi: sprecavanja nasilnog ulaska u prostorije misije iii njihovo ostecenje i sprecavanja narusavanja mira misije ili povrede njenog dostojanstva. Prostorije misije i imovina koja se u njima nalazi ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju i pljenidbi. Drzava prijema je duzna u slucaju prekida diplomatskih odnosa, pa cak i u slucaju oruzanog sukoba postivati i stititi prostorije misije kao i njenu imovinu i arhive. Prostorije misije, imovinu i arhive drzava koja akredituje moze u takvim slucajevima povjeriti na cuvanje nekoj trecoj drzavi koju prihvata i drzava prijema.

Arhivi i dokumenti misije su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto gdje se nalaze. Takoder su nepovredivi spisi i prepiska misije. Arhiva i dokumenti su zasticeni i u slucaju prekida diplomatskih odnosa ili rata.

Sloboda opcenja (komuniciranja) Drzava u kojoj je mislja akreditirana duzna je dozvoliti i stititi slobodu komuniciranja misije za sluzbene svrhe. Sluzbena prepiska misije je nepovrediva.

Diplomatska valiza ne smije biti otvarana niti zadrzavana. Paketi koji cine diplomatsku valizu treba da nose spoljne vidne oznake i mogu sadrzavati samo diplomatske dokumente ili predmete za sluzbenu upotrebu. Najpovjerljiviji dokumenti salju se diplomatskom valizom koju prati diplomatski kurir.

Polozaj diplomatskog agenta. Licnost diplomatskog agenta je nepovrediva. On ne moze biti podvrgnut nikakvoj vrsti hapsenja ili pritvaranja. Privatni stan diplomatskog agenta uziva istu nepovredivost i zastitu kao i prostorije misije. Njegova imovina takoder uziva nepovredivost. Diplomatski agent uziva imunitet od kaznene jurisdikcije drzave u kojoj je akreditovan. On takoder uziva imunitet od gradanske i upravne jurisdikcije sa izuzecima ako se radi a tuzbi vezanoj za njegovu privatnu nekretninu. Imunitet diplomatskog agenta od jurisdikcije drzave kod koje je

akreditovan ne oslobada ga od jurisdikcije drzave koja ga je akreditovala. Drzava koja akredituje moze se odreci sudskog imuniteta diplomatskih agenata i clanova njegove porodice ali to odricanje mora uvijek biti izricito. Diplomatski agent nije obavezan svjedociti. Osloboden je i svih poreza i taksi, licnih davanja, javnih sluzbi i vojnih nameta sa odredenim izuzecima. Diplomatski agent ne smije u drzavi kod koje je akreditovan obavljati nikakvu profesionalnu iii trgovinsku djelatnost radi licne zarade.

Administrativno i tehnicko osoblje kao i clanovi porodica tog osoblja, uzvaju, pod uslovom do nisu drzavljani drzave kod koje se akredituje ili da nisu u njoj stalno nastanjeni iste privilegije i imunitete kao i diplomatski agent s tim da se imunitet od gradanske i upravne nadleznosti primjenjuje jedino na djela ucinjena u obavljanju njihovih funkcija. Osoblje i clanovi njihovih porodica koji su drzavljani drzave primateljice ne uzivaju povlastice i imunitete.

Posluzno osoblje misije Clanovi posluznog osoblja misije koji nisu drzavljani drzave primateljice ili u njoj nemaju stalno boraviste, uzivaju imunitet u pogledu postupaka ucinjenih u vrsenju njihovih funkcija i oslobodeni su od poreza i taksi na platu koju primaju za svoju sluzbu.

Privatna posluga Clanova misije koji nisu drzavljani drzave kod koje se akredituje ili koji u njoj nisu stalno nastanjeni oslobodeni su od poreza i taksi na plate koje primaju za svoju sluzbu.

Duznosti lica koja uzivaju privilegije i imunitete. Duzni su postovati zakone i propise drzave primateljice i uzdrzavati se od mijesanja u unutrasnje poslove drzave primateljice. U slucaju prekrsaja tih duznosti, drzava domacin moze zatraziti da bilo koji clan misije napusti njenu teritoriju i u tom pogledu mu odrediti razuman rok. Ako on to ne ucini, drzava primateljica moze odbiti da tu osobu prizna kao clana misije, a najtezi slucajevi mogu uzrokovati prekid diplomatskih odnosa.

4. Specijalne misije

Specijalne misije historijske su pretece stalnim diplomatskim misijama. Radi se o privremenoj, ad hoc diplomatiji koja se narocito rasirila nakon Drugog svjetskog rata. Drzave salju svoje delegacije na teritoriju drugih drzava radi razmatranja nekog bilateralnog ili muluitilateralnog pitanja. Moze se raditi o pregovorima radi zakljucenja nekog medunarodnog

ugovora, radi rjesenja nekog spornog pitanja ili radi ucesca na nekom medunarodnom skupu ili konferenciji. Delegaciju mogu predvoditi sef drzave, sef vlade, ministar vanjskih poslova ili neki drugi za to ovlasteni drzavni zvanicnik. Nepostojanje diplomatskih i konzularnih odnosa ne predstavlja smetnju za stanje specijalnih misija. Ali takoder postojanje stalnih diplomatskih i konzularnih misija u drzavi prijema ne predstavlja smetnju za slanje specijalnih misija. Red prvenstva vise specijalnih misija na teritoriji drzave prijema ukoliko ne postoji neki poseban dogovor utvrduje se po abecednom redu drzava.

5. Predstavljanje država u odnosima sa međunarodnim organizacijama univerzalnog karaktera

Ova materija je regulisana Beckom konvencijom o predstavljanju drzava u njihovim odnosima sa medunarodnim organizacija univerzalnog karaktera iz 1975 godine.

Ova Konvencija razlikuje tri oblika multilateralne diplomatije: 1.stalne misije pri medunarodnim organizacijama 2.delegacije drzava pri organima i na konferencijama 3.delegacije posmatraca pri organima i na konferencijama

Drzave clanice mogu ukoliko to pravila organizacije dopustaju uspostavljati stalne misije pri medjunarodnim organizacijama dok drzave neclanice mogu uspostavljati stalne misije posmatraca. Ove misije nemaju nikakve redovne odnose sa vladom drzave domacina. Te odnose ostvaruju diplomatske misije akreditirane kod drzave prijema ukoliko postoje.

Funkcije stalnih misija: a) obezbjedenje predstavljanja drzave imenovanja pri organizaciji b)odrzavanje veza izmedu drzave imenovanja i organizacije c)vodenje pregovora sa organizacijom u okviru organizacije d)upoznavanje sa djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja o tome vladi drzave imenovanja e)......obezbjedenje ucesca drzave imenovanja u djelatnostima organizacije f)........zastiti interesa drzave imenovanja u odnosu na organizaciju g)radu na ostvarivanju ciljeva i nacela organizacije saradnjom sa organizacijom i u okviru organizacije

Funkcije stalne misije posmatraca:

a) obezbjedenju predstavljanja drzave imenovanja i u zastiti njenih interesa u odnosu na organizaciju, kao i u odrzanju vezi sa organizacijom.

b) upoznavanju sa djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja vladi drzave imenovanja o tome.

c) unapredenju saradnje sa organizacijom i vodjenju pregovora sa njom.

6. Konzularne misije

Od sesnaestog vijeka mijenja se funkcija konzula. Oni prestaju biti samo izabrani arbitri nego postaju funkcioneri drzave koja ih bira i salje u inostranstvo sa izvjesnim diplomatskim funkcijama i odgovarajucim privilegijama i imunitetima. Materija iz oblasti konzularnog prava kodificirana je u Beckoj konvenciji o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

6.2. Sličnosti i razlike diplomatske i konzularne službe

Diplamatska sluzba bavi se prvenstveno spoljnopoliticikim pitanjima i u tom cilju odrzava odnase sa nadleznim organima drzave prijema i drugih drzava koji se nalaze u drzavi prijema. To su politicke licnosti najviseg ranga. Konzularna sluzba ima prvenstveni cilj zastitu prava i interesa gradjana drzave imenovanja i u tom cilju ona odrzava odnose sa najnizim lokalnim organima vlasti drzave prijema. Ona cesto dolazi u dodir sa ljudima sa najnize ljestviee svojih drzavljana. To su Ijudi koji imaju problem sa zakanima drzave domacina.

6.3. Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija

U praksi se desava da unutar diplomatske misije postoji konzularni odjel za obavljanje odredenih konzularnih funkcija mada drzave nastoje razdvojiti ove misije i cine to cim im se za to ukaze prilika. Takoder, konzularni sluzbenik moze uz saglasnost-drzave domacina, biti od svoje drzave ovlasten da obavlja diplomatske radnje, ukoliko u toj zemlji nema diplomatske misije. Obavljanje diplomatskih poslova ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane, kad diplomatska misija obavlja konzularne funkcije osoblje diplomatske misije zadrzava diplomatske privilegije i imunitete.

6.4. Uspostava i odrzavanje konzularnih odnosa

Sve Suverene drzave imaju pravo, a nemaju obavezu uspostaviti i odrzavati konzularne odnose. Uspostava konzularnih odnosa vrsi se na osnovu uzajamne saglasnosti. Prekid diplomatskih odnosa ne povlaci ipso facto i prekid konzulanlih odnosa. Konzulat se otvara uz saglasnost drzave prijema. Konzularno podrucje je teritorija na kojoj konzularni ured obavlja konzularne funkcije.

6.5. Konzularne funkcije

a) zastiti interesa svoje drzave u drzavi u kojoj je angaziran, i interesa njenih drzavljana, fizickih i pravnih lica u granicama koje dopusta medunarodno pravo

b) pomaganju razvoja trgovackih, ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa dvije zemlje i unapredenju uzajamnih prijateljskih odnosa u okviru Konvencije

c) obavjestavanju svim dopustenim sredstvima. o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog, kulturnog i naucnog zivota drzave prijema, podnosenju izvjestaja o tome drzavi odasiljanja i davanju obavjestenja zainteresiranim licima

d) izdavanju pasosa i putnih isprava drzavljanima drzave odasiljanja, viza i odgovarajucih isprava osobama koje zele putovati u njegovu drzavu

e) pruzanju pomoci i potpore drzavljanima, fizickim i pravnim licima drzave odasiljanja

6.6. Šef konzularnog ureda i drugi konzularni funkcioneri

Sefovi konzulata dijele se na cetiri klase i to: a) generalni konzuli; b) konzuli; c) vicekonzuli i d) konzularni agenti.

Sefa konzularnog ureda imenuje njegova drzava, uz odobrenie drzave primateljice, slicno kao i kod diplomatskih misija. Maticna drzava izdaje sefu konzularnog ureda patentno (ili pravizomo) pismo u kojem potvrduje njegovo svojstvo sefa konzularnog ureda i navodi osnovne podatke o njemu i njegovom buducem uredu. Po prijemu patentnog pisma drzava domacin izdaje egzekvaturu tj, odobrenje imenovanom sefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona moze, bez obrazloienja, odbiti izdati egzekvaturu, a moze je naknadno i povuci. Svi sefovi konzularnih ureda u jednom gradu cine konzularni kor (zbor) kojeg predvodi duajen (doyen) koji ima cermonijalne funkcije. Duajen je sef konzuiarnog ureda u najvisem razredu u tom mjestu, koji tu funkciju obavlja najduze bez prekida. Funkcije clanova konzularnog ureda prestaju: a) opozivom od strane maticne drzave; b) povlacenjem egzekvature; c) notifikaciiom od strane drzave domacina da je doticnu osobu prestala smatrati clanom konzularnog osoblja.

6.7. Konzuli po zvanju i počasni konzuli

Konzuli se obicno dijele na dvije vrste: karijerne konzule i pocasne konzule. Karijerni konzuli su drzavni sluzbenici drzave koja ih upucuje dok su pocasni konzuli osobe koje ne primaju platu za svoj rad i uglavnom se regrutuju iz poslovnih krugova drzave prijema. Karijerni konzuli su uglavnom drzavljani drzave upucivanja dok su pocasni konzuli uglavnom drzavljani drzave prijema. Karijerni konzuli su osobe kojima je to iskljucivo zanimanje. Oni nacelno trebaju biti drzavljani zemlje koja ih upucuje, izuzetno mogu biti i drzavljani druge drzave ali uz saglasnost drzave prijema koju ona moze povuci u svakom trenutku.

6.8. Olakšice, privilegije i imuniteti koji se odnse na konzulat

Konzularne prostorije su nepovredive. Medutim, smatrat ce se da je pristanak dobiven u slucaju izbijanja pozara i drugog nesretnog slucaja koji zahtijeva preduzimanje mjera zastite. Drzava domacin je duzna preduzeti sve mjere zastite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja. Konzularni arhivi i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze. Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. Konzularni funkcioneri i sluzbenici ne podlijezu nadleznosti sudskih i upravnih vlasti drzave prijema za djela ucinjena u vrsenju konzularnih funkcija. Medutim, izuzece se ne odnosi na gradjanske tuzbe pokrenute na osnovu ugovora koje je konzularni funkcioner ili radnik sklopio u svojstvu fizicke osobe. Konzularni funkdoneri mogu biti uhapseni ili pritvoreni sarno za teza krivicna djelan osnovu odluke nadleznog suda. Konzularni funkcioneri i sluzbenici mogu biti pozvani da svjedoce i oni ne mogu odbiti duznost svjedocenja izuzev o cinjenicama vezanim za obavljanje njihove funkcije i nisu duzni pokazati dokumente i sluzbenu prepisku koja se na to

odnosi. Konzularnl funkcioneri i sluzbenici i clanovi njihovih porodica koji sa njima zive u istom domacinstvu oslobodeni su od svih poreza i taksi drzave prijema. Sva navedena ogranicenja ne odnose se na pocasnog konzula, koji je u vecini slucajeva drzavljanin drzave u kojoj se nalazi konzularni ured.

VIII. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam i izvori prava međunarodnih organizacija

Pravo međunarodnih organizacija je dio međ. prava koji se prvenstveno bavi međ. organizacijama kao subjektima međ. prava. Predmet ovog dijela međ. prava su međ. međuvladine organizacije. Pravo međ. organizacija je pisano, zbog pisanog karaktera akata kojim se osnivaju međ. org., zatim ugovorno zbog toga što je ono sadržano u ugovoru kao osnivačkom aktu međ. org. Po svojoj prirodi je partikularno i obavezuje države članice i samu organizaciju i njene organe. Izvori prava međunarodnih organizacija su uglavnom formalni izvori pošto materijalne izvore ove kao i kod drugih grana prava nalazimo u društvenoj stvarnosti kojom se prevashodno bavi sociologija prava.

U formalne izvore prava međ. org. spadaju: 1. Konstitutivni akti međunarondih organizacija i njihova tumačenja, 2. ugovori koje međ. org. sklapaju s drugim subjektima međ. prava vezani uz djelokrug rada međ.org. a čija obaveznost proizlazi iz konstitutivnih akata organizacija; 3. pisani propisi koji nisu ugovornog značaja: statuti, pravilnici, poslovnici, zaključci i sl. 4. pravotvorna praksa međ. org. 5. odluke nadležnih organa kao sto je npr. odluka o prijemu novih članova i druge odluke; 6. običajna pravna pravila nastala u praksi njenih organa i država članica. Ova pravila su dopunskog karaktera; i 7. pravila sadržana u općim izvorima međ. prava definisana čl. 38. Statuta Međ. suda u Hagu.

2. Pojam međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije su subjekti međ. prava koji za razliku od država ne posjeduju teritoriju, stanovništvo niti ih odlikuje suverena vlasta ali one posjeduju pravni subjektivitet kako u unutrašnjem tako i u međ. pravu. Ono što karakteriše međ- org. je da one predstavljaju institucionalni oblik saradnje izmedu država osnivača. Radi zadovoljenja neke zajedničke potrebe ili interesa država trajnog karaktera, države osnivaju međ. org. zaključenjem ugovora o osnivanju međ. org. Taj ugovor predstavlja osnivački akt međ. org. koji sadrži: ciljeve i nadležnost org.,njene organe, njihove odnose i nadležnosti, način donošenja odluka, način finansiranja, prava i dužnosti drž. članica kao i druga pitanja. Svaka međ. org. ima svoje stalne organe koji predstavljaju dokaz institucionalizacije međ. saradnje između njenih članova. Org. ostvaruje funkcije radi kojih je obrazovana pomoću tih organa. Svaka međ. org. ima najmanje tri organa za ostvarivanje svojih funkcija: Plenarni, Izvršni i Administrativnotehnički organ.

Plenarni ili skupštinski su oni kojima su zastupljene sve države članice org. To su konferencije država članica koje se sastaju na redovnim i vanrednim zasjedanjima. Naziv plenarnog organa utvrdjuje se osnivačkim aktom i razlikuje se od org. do org. Gotovo svi plenarni org. utvrđuju opštu politiku međ. org.i razmatraju izvještaje o radu drugih organa međ org. Plenarni organi u pravilu ne danose obavezujuće odluke nego preporuke koje imaju neobavezujuću ulogu. lzvršni organi osiguravaju kontinuitet rada org. između plenarnih zasijedanja. Uži su po sastavu a njihova org. struktura je u funkciji brzog i efikasnog ostvarivanja ciljeva i zadataka org. Pored glavnih međ. org. mogu imati i druge: pomoćne i sudske organe. Pomoćne organe osnivaju glavni org. na temelju ovlasti koje su im date osnivačkim aktom, radi obavljanja nekih tačno određenih poslova. Pomoćni organi međ.org u svom radu podvrgnuti su nadzoru organa koji ih je osnovao.Neki pomoćni organi su po svojoj prirodi neovisni u radu od organa koji ih je osnovao: Međ. krivicni sud za bivsu Jugoslaviju (iCTY) ;Međ. krivicni sud za Ruandu (ICTR). Sudski organi međ. org. su u svome radu neovisni od organizacije koja ih je osnovala.

S obzirom na stepen povezanosti sa međ. org. sudske organe dijelimo na tri grupe: prvu grupu čine sudovi koji su osnovani ustavnim aktom međ. org.(Stalni sud međ. pravde osnovan Paktom Lige naroda i Međ. sud u Hagu osnovan Poveljom UN za ljudska prava, Medjuamericki sud za ljudska prava, Međ. sud za pravo mora. Drugu grupu čine sudski organi koju su u tijesnoj vezi sa rneđ. org. unutar koje djeluju (Administrativni tribunal UN vezan za Generalnu skupstinu UN kao i dr. administrativni sudovi međ. org. Treću grupu čine kvazisudski organi stvoreni radi nadzora nad izvršenjem nekog međ. ugovora zaključenog unutar medj. org. (Odbor za prava čovjeka osnovan Međ. paktom o građanskim i političkim pravima i Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan Međ. paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

3. Akti međunarodnih organizacija

Prema stepenu obaveznosti razlikujemo pravno neobavezujuće i pravno obavezujuće akte međunarodnih organizacija. U pravno neobavezujuće spadaju: Obicne preporuke veoma su česte u praksi međ.org. Državama članicama se preporučuje da nešto učine jer je to poželjno sa aspekta ciljeva međ. org. Preporuke sa obavezom izvještavanja također su neobavezujući akti gdje traže izvještavanje o stanju u određenoj oblasti. Tehničke preporuke u pravilu su pravno neobavezujući akti ali stvarno obavezujući jer se odnose na tehničke zahtjeve koji su izraz funkcionalne nužnosti za uređenje neke oblasti na određen način.Prividne preporuke kojima se poziva na izvršenje neke postojeće međpravne obaveze država clanica iz djelokruga međ.org. Odnose se na pravne obaveze država članica.

Pravno obavezujući akti međunarodnih organizacija su: Osnivacki akti međ. org. koji su kao međ. ugovori obavezujući za članice međ. org. po pravillm a međ. ugovornog prava. Za osnovanu medunarodnu org. to su njihovi ustavi. Neki zaključci međ. org. usvojeni u formi rezolucija, odluka i sl. kojlma je nužno na jedinstven način regulisati neka pitanja od značaja za funkcionjsanje organizacije. Ta pitanja mogu se ticati članstva org. finansiranja org., prava i obaveza država članica i dr.

Akti organizacija čija obaveznost proizilazi iz osnivačkog akta org. Ti akti odnose se na pitanja iz nadležnosti organizacije kao što su operacionalnl akti. Ovdje spadaju i rezolucije i odluke Savjeta sigurnosti doneseni u skladu sa poglavljem VlI Povelje.

Presude sudskih organa međ, org. takoder su pravno obavezujuće. Države su dužne da se povinju odlukama sudskih i kvazisudskih organa međ. org. Ugovori o sjedištu međ. org. nesumnjivo su pravno obavezni po pravilima međ. ugovornog prava.

4. Historijski razvoj međunarodnih organizacija

Prve stalne međ. org. nastale su u XIX vijeku kao sredstvo vođenja međ. odnosa i razvoja saradnje medu državama. One su evolulrale iz ad hoc multilateralnih konferencija sazvanih od država da se bave nekim posebnim pitanjima kao što je npr. Bečki kongres iz 1815. godine sazvan nakon Fran. revoluclje iz 1789. godine, i poraza Napoleona. Na kongresu je ustanovljen savez evropskih sila poznat kao Sveta alijansa. Rane međ. org. bavile su se tehnickim, nepolitickim pitanjima kao sto su riječne komisije za Rajnu i Dunav. U drugoj polovini XIX vijeka osnivaju se administrativne unije (upravni savezi) kao sto je Međ. telegrafska unija osnovana 1865. god. Nakon I svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konfereneiji 1919 stvorena je Liga (Drustvo) naroda (1920-1946), sa sjedistem u Ženevi, na inicijativu americkog predsjednika Woodraw Wi/sona mada SAD nikad nije postala njenom članicom. Temeljni akt Lige bio je Pakt lige naroda, sastojao se od 26. članova. Cilj osnivanja Lige naroda bio je očuvanje međ. mira i sigurnosti. Pakt Lige naroda sadržavao je odredbe radi sprečavanje vođenja napadačkog rata. Tadašnja političko pravna teorija objašnjavala je da je pravo na rat sastavni dio državnih atributa, ali da su se države koje su članice Lige same obavezale da neće vršiti to svoje pravo mimo uvjeta iz Pakta Lige naroda. Paralelno sa Ligom stvarena je i Medunarodna organizacija rada. Krajem II svjetskog rata dolazi do osnivanja Ujedinjenih nacija. Nakon njegovog okončanja rata dolazi do formiranja velikog broja međ. vladinih i nevladinih organizacija tako da se njihov broj računa u hiljadama.

Međ. org. sada igraju značajnu ulogu u međ. odnosima kao i u razvoju međ. prava. Njihove funkcije uključuju; osiguranje foruma radi utvrđivanja, raspravljanja i vijećanja o pitanjima od opšteg interesa; djelovanje kao sredstvo za preduzimanje akcija kojima se rješavaju međ. problemi; osiguranje mjesta za prihvatanje i razvoj pravila od zajedničkog interesa; osiguranje foruma za rješavanje međ. sporova i kao sredstva za osiguranje mehanizama za unapređenje, nadzor i superviziju poštivanja dogovorenih pravila.

5. Vrste međunarodnih organizacija

Dijelimo ih po više različitih kriterija.

Po vrsti osnivača dijelimo ih na vladine i nevladine organizacije. Vladine osnivaju države međ. ugovorom koji je ujedno i osnivački akt međ. organizacije. One stiču međ.pravni subjektivitet odvojen od subjektiviteta država osnivača i država članica rneđ. organizacije. U nekim međuvladinim org. članice nisu države nego neka državna tijela kao što su centralne banke, željeznice i sl. Nevladine međ. org. (eng.INGO) su vrsta organizacija civilnog društva koje su nedržavne i neprofitne org., i koje služe javnom dobru ili interesu određene društvene grupe, koje osnivaju pojedinci ili grupe pojedinaca iz vise različitih država za razliku od nevladinih org. (eng. NGO) čiji su osnivači pojedinci iIi grupe iz samo jedne države.

Uloga međ. org. u međ. pravnom sistemu je neformalna. One utiču na donošenje propisa te vrše nadzor nad njihovim izvršenjem. Najvidljivija uloga ima je na polju ljudskih prava i zaštite čovjekove okoline.

Postoje i nevladine org. ovlaštene od vlada država za obavljanje određenih poslova kao što je Crveni krst(križ), takođe mogu imati savjetodavni ili posmatrački status. Ekonomski i sociialni savjet UN u rezoluciju 1996/31 iz 1996. god. utvrdio je kriterije koji moraju biti primijenjeni prema nevladinim međ. org. za stjecanje savjetodavnog statusa. To su: a) organizacija se treba baviti pitanjima koja ulaze u nadležnost Ekonomskog i socijalnog savjeta i njegovih pomoćnih tijela; b) ciljevi i svrha organizacije moraju biti u skladu sa duhom, svrhom i načelima Povelje UN, c) mora imati ustanovljeno sjediste i izvrsni organ; d) mora imati demokratski usvojen "ustav" i legitimitet u zastupanju svojih clanova; e) mora imati nevladin karakter, te ne biti osnovana od vladinog tijela kao ni meduvladinim sporazumom. U okviru Savjeta Evrope usvojena je Evropska konvencija o priznanju pravnog personaliteta međ. nevladinih org. iz 1986. Potpisnice konvencije priznaju pravni personalitet nevladinim organizacijama registrovanim u državama članicama konvencije. Države mogu odbiti primijenu Konvencije jedino u slučaju da NVO, koja se poziva na njenu primjenu, svojim ciljem ili stvarnom djelatnošću: a) ugrozava drzavu ili javnu sigurnost, onemogucava sprečavanje nemira iii zlocina, ugrozava zdravlje Ijudi iii moral, odnosno prava i slobode drugih Ijudi; ili b) ugrozava međudržavne odnose, odnosno mir i međ.sigurnost. Značaj nevladinih org. uočen je još 1952. godine, kada im je omogućeno sticanje tzv. konsultativnog statusa. Međ. nevladine org. sa savjetadavnim statusom su od 1976. godine povezane u Odbor međ. nevladinih organizacija. Saradnja međ. nevladinih org. sa Savjetom Evr. prisutna je i prilikom izrade i nadzora nad primjenom različitih vrsta međ. konvencija i drugih akata kao što su: EKLJP, konvencije o priznavanju pravnog personaliteta međ. nevladinim org., Europska konvencija za sprečavanje mučenja i nečovjecnag ili ponizavajuceg postupanja ili kazne, Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i dr.

Glavni organi nevladinih međunarodnih organizacija su:

Plenarni organ koji se sastoji od predstavnika svih država članica organizacije. Ovaj organ nosi nazive: generalna skupstina, kongres, vijeće i sl. Obično se sastaje periodično i odlučuje o općim pitanjima kao što su usvajanje, izmjene i dopune akata organizacije, prijem i isključenje iz članstva, finansijskim pitanjima kao i o izvještajima drugih organa organizacije. Izvršni organ koji obavlja izvršne poslove organizacije. Susrećemo ga pod nazivima: izvršni odbor, odbor direktora i sl. Sprovodi politiku org. i izvršava odluke plenarnog organa te nadzire rad generalnog sekretara org. Administrativno tehnicki organ obavlja administrativno tehnicke i stručne poslove za potrebe org. Običnon je smješten u sjedištu org. te na neki način predstavlja njeno središte sa kojim se često identifikuje čitava org. Generalni sekretar rukovodi svakodnevnim aktivnostima org. i sef je administrativnom i tehničkom osoblju. Predsjednik predstavlja organizaciju i predsjedava sjednicama plenarnog organa. Pored ovih glavnih organa org. imaju blagajnika koji sa bavi finansijskim pitanjima kao i različite pomoćne organe.

Po opsegu nadležnosti razlikujemo opće i specijlizirane međunarodne nevladine organizacije

Opće se bave se najširim spektrom različitih pitanja radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer su Ujedinjene nacije. Iz njenog osnivačkog akta Povelje UN vidimo da su to: politicka, ekonomska i socijalna pitanja, mirno rjesavanje medunarodnih sporova, primjena sankcija prema narusiteljima medunarodnog mira i sigurnosti i mnoga dr. pitanja.

Za razliku od ovih specijalizirane organizacije se mogu baviti sarno uskim spektrom poslova radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer su Međ. monetarni fond ili Svjetska zdravstvena organizacija.

Globalne ili univerzalne su one međ. org. koje okupljaju ili su otvorene za pristup svih ili skoro svih država svijeta. U ovu grupu spadaju UN, njene specijalizirane agencije, Svjetska trgovinska organizacije i mnoge druge org. Regionalne međ. obuhvataju geografski uži krug država i otvorene su za pristup državama iz tačno određenog regiona iii koje posjeduju neku regionalnu odliku. To spadaju: Evropska unija, Arapska liga i sl.

Po stepenu ovlasti i domašaja odluka međ. org. se dijele na: koordinirajuće i nadnacionalne. Koordinirajuće međ. organizacije koordiniraju uzajamnu saradnju država članica org. Odluke u organima ovih organizacija donose se većinom glasova iz država svih članova org. Donesene odluke imaju snagu pravno neobavezujućih preporuka. Nadnacionalne međ. org. imaju nadležnost donošenja obavezujućih odluka za države članice organizacije. Najpoznatija je Evropska unija.

6. Priviliegije i imuniteti međunarodnih organizacija

Međ. organizacijama potrebne su određene privilegije i imuniteti kako bi mogle uspješno ostvarivati prava i izvršavati obaveze. Privilegije i imuniteti potrebni su kako samoj međ.org. tako i njenim službenicima. Kao posebni izvori prava privilegija i imuniteta međ. org. i njenih službenika navode se: a) osnivacki akti međ. org. za države članice org. b) ugovor o sjedištu zaključen između međunarodne org. i države sjedišta; c) Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. god. i Konvencija o privilegijama i imunitetima specijaliziranih agencija UN iz 1947.god. d) unutrašnje pravo i pravna praksa države sjedišta; e) običajno međ. pravo; f) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda.

Pod međ. službenicima podrazumijevamo samo osobe koje u diplomatskom svojstvu djeluju u ime neke međ. org. Međunarodni službenici uživaju samo funkcionalni imunitet. Izvorni nosilac tih privilegija i imuniteta je međ. org.

Vrste privilegija i imuniteta međ.org.

Međ. org. uživaju sljedece privilegije i imunitete: imunitet od jurisdikcije, nepovredivost prostora i arhiva, fiskalne i valutne privilegije, sloboda komuniciranja, pravo izdavanja putnih isprava.

Obim privilegija i imuniteta koje uživaju međ. službenici uži je u odnosu na privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski agenti država. Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. godine daje privilegije i imunitete, oslobođenja i olakšice date prema međ. pravu šefovima diplomatskih misija generalnom sekretaru i svim njegovim pomoćnicima, njihovim bračnim drugovima i maloljetnoj djeci. Privilegije i imuniteti daju se funkcionerima isključivo u interesu UN, a ne radi njihove lične koristi.

IX. UJEDINJENE NACIJE

1. Osnivanje Ujedinjenih nacija

Izraz UN prvi put je upotrijebljen od strane američkog predsjednika Roosevelta u Deklaraciji UN od 1. Januara 1942. godine kada su se predstavnici 26 država obavezali da će nastaviti borbu protiv sila osovine. Na Moskovskoj konferenciji održanoj u oktobru 1943. godine, usvojena je zajednička deklaracija četiri nacije SAD, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine. Vlade ovih drzava "ujedinjene u odlučnosti, u saglasnosti sa deklaracijom UN iz januara 1942. godine" ,i kasnijim deklaracijama... priznajući nužnosti brze i mirne tranzicije iz rata u mir i ustanovljenja i održanja međunarodnog mira i sigurnosti sa najmanjim skretanjem svjetskih ljudskih i ekonomskih resursa zanaoružanje; zajednički izjavljuju; da oni priznaju nužnost ustanovljavanja što prije je to moguće opće međunarodne organizacije, utemeljene na principu suverene jednakosti svih država koje vole mir i otvorene za članstvo svim takvim državama, velikim i rnalim,. radi očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti." Povelja UN potpisana je 26. juna 1945. godine, kada su se predstavnici 50 država, sastali u San Francisku na Konferenciji UN radi stvaranja međunarodne organizacije. Poljska koja nije bila predstavljena na konferenciji potpisala je Povelju kasnije i postala jedna ad 51 izvornih članova UN. Povelja UN se sastoji iz 111 članova podijeljenih u XIX Poglavlja. Statut Međunarodnog suda a u Hagu sastavni je dio Povelje UN.

2. Ciljevi i načela ujedinjenih nacija

U preambuli Povelje UN navodi se: „Mi narodi UN rijeseni... da spasimo buduća pokoljenja užasa rata ... " na koji način je određen opći cilj osnivanjaUN. Ciljevi Ujedinjenih nacija su:

1. Održanje međunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje efikasnih kolektivnih mjera radi spriječavanja i otklanjanja prijetnji minu, suzbijanje akata agresije ili drugih povreda mira kao i postizanje mirnim putem, a u skladu sa načelima pravde i međunarodnog prava, sređivanja ili rješavanja međunarodnih sporova ili konfliktnih situacija koje bi mogle dovesti do povreda mira;..............
2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama koji su zasnovani na poštivanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje, te preduzimanje drugih odgovarajućih mjera radi učvršćivanja mira u svijetu;...............................
3. Ostvarenje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, unapređivanje i podstjecanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru:.....
4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva."

Načela Ujedinjenih nacija:

"Organizacija i njeni članovi će pri ostvarivanju ciljeva, navedenih u Članu 1. postupati u skladu sa sljedećim načelima:

1. Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih njenih članova;

2. Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koji proističu iz članslva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzeli u saglasnosti sa ovom Poveljom;

3. Svi članovi će rjcešavati svoje međunarodne sporove mirnim putem na takav način da mir i sigurnost, kao ni pravda ne budu ugroženi;

4. Svi članovi će se u svojim ·međunarodnim odnosima uzdržavati od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, ili na bilo koji drugi način koji nije u saglasnosti sa ciljevima UN;

5. Organizacija će nastojati da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa ovim načelima, ukoliko je to potrebno radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti;

6. Ništa u ovoj Povelji ne daje ovlaštenje UN da se upliću u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnoj nadležnosti svake države, niti će zahtijevati od država članica da podnose takva pitanja za rješavanje po ovoj Povelji; ali ovo načelo neće prejudicirati primjenu prinudnih mjera po poglavlju VII Povelje.

3. Članice Ujedinjenih nacija

Članice UN dijele se na iskonske i naknadno primljene. lskonske (prvobitne) članice UN su sve one države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji UN u San Francisku i potom ratifikovale Povelju u skladu sa clanom 110. Povelje. Njih je sa Poljskom bilo 51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu novih država u članstvo. Prijem svake takve države u članstvo UN sprovodi se na osnovu odluke Generalne skupštine, a po preporuci Savjeta sigurnosti. Savjet sigurnosti prilikom davanja preporuka cijeni da li se radi o miroljubivoj državi i da li je ona sposobna izvršavati obaveze koje su uslov za prijem u članstvo. Bivša Jugoslavija je bila jedna od država osnivača UN i prema tome njena iskonska clanica. Što se tiče Bosne i Hercegovine ona je primljena u članstvo Ujedinjenih nacija nakon disolucije bivse SFRj kao naknadno primljena članica. Bosna I Hercegovina je Rezolucijom Generalne skupstine od 22. maja 1992. godine primljena u članstvo Ujedinjenih nacija sa svim pravima i obavezama koje proizilaze iz članstva UN.

4. Prava i dužnosti država članica Ujedinjenih nacija

Sve države članice UN imaju pravo i dužnost učestvovati i glasati na zasjedanjima Generalne skupštine o svim pitanjimakoja su na dnevnom redu zasijedanja. One imaju pravo biratt i da budu birane u organima koje ona imenuje. U Generalnoj skupštini članice Ujedinjenih nacija biraju članove Međunarodnog suda u Hagu, Generalnog sekretara UN te članove pomoćnih organa. Države članice UN pozivaju se na sve diplomatske konferencije u okviru UN, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija i a drugim zaključcima.

5. Posebni položaj stalnih članica Savjeta sigurnosti

Najveće sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu osigurale su za sebe povlašten položaj u Savjetu sigurnosti. To su postigle kroz ustanovljenje dviju vrsta članica. Jedne su stalne članice kojima je taj status osiguran u članu 23. Povelje u kojem su one izričito navedene kao takve. Republika Kina, Francuska, Rusija kao nasljedniea SSSR-a, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države su stalni članovi Savjeta sigurnosti.

Prema clanu 27. odluke u Savjetu sigurnosti donose se potvrdnim glasanjem devet članova koje uključuju glasove svih pet stalnih članica savjeta sigurnosti. Ukoliko bilo koja od njlh glasa suprotno smatra se kao da je uložila veto i takva odluka ne proizvodi pravno dejstvo. Praktično je nemoguće lišiti bilo koju od ovih država privilegovanog položaja u Savjetu sigurnosti s obzirom na način na koji se vrše izmjene i dopune Povelje.

6. Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN

Član 5. Povelje propisuje: "Članici Ujedinjenih nacija protiv koje je Savjet sigurnosti preduzeo preventivnu ili prinudnu akciju, Generalna skupština može na preporuku Savjeta sigurnosti privremeno obustaviti ispunjavanje prava i povlastica koje ima svaka država po osnovu č1anstva u Organizaciji. Savjet sigurnosti može ponovo uspostaviti ispunjavanje ovih prava i povlastica." Ovdje se radi o tzv. velikoj suspenziji članice UN. Odluku o suspenziji donosi Generalna skupština na prijedlog Savjeta sigurnosti. Razlog za suspenziju je preduzimanje preventivnih i prinudnih mjera. Pored velike postoji i tzv. mala suspenzija. Ona je predviđena članom 19. Povelje koji glasi: Članica UN koja je u zaostatku sa uplatom svog financijskog doprinosa Organizaciji ne može učestvovati u glasanju Generalne skupštine ako je iznos njenih zaostalih uplata jednak ili veći od iznosa doprinosa koji je bila obavezna da plati prethodne pune dvije godine.

7. Položaj država nečlanica prema Povelji UN

Prijetnja silom ili upotreba sile u rješavanju međunarodnih sporova je zabranjena. Poveljom je propisano da Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa njenim načelima u mjeri u kojoj je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Organizacija i njene države članice mogu državu nečlanicu UN prisiliti na poštivanje rezolucija Savjeta sigurnosti.

8. Organi Ujedinjenih nacija

Povelja UN-a predviđa 6 glavnih organa UN-a: Generalnu skupštinu, Savjet sigurnosti, Ekonomski i socijalni savjet, Starateljski savjet, Međunarodni Sud u Hagu i Sekretarijat. Povelja također predviđa mognćnost osnivanja pomoćnih organa ukoliko to bude potrebno.

8.1. Generalna skupština

Generalna skupština je plenarni organ koji sačinjavaju svi članovi UN u kome su sve države zastupljene sa najviše po pet predstavnika, a svaka članica ima po jedan glas. Nadležnost Generalne skupštine je trojaka: opća, supsidijarna i konkurentna. Generalna skupština ima opštu nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlaštenja ili zadatke bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom. O svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama, Savjetu sigurnosti i drugim organima Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN nije izričito data u nadležnost nekom drugom organu, za njegovo razmatranje je nadležna Generalna skupština te u takvom slučaju govorimo o njenoj supsictijarnoj nadležnosti. Kada njena nadležnost postoji paralelno sa nadležnošću nekog drugog organa onda govorimo o njenoj konkurentnoj nadležnosti. Generalna skupština daje preporuke u cilju: unapređenja saradnje na političkom polju i podstjecanja progresivnog razvoja međunarodnog prava i njegove kodifikacije i unapređenja međunarodne saradnje na ekonomskom, socijalnom, kulturnom prosvjetnom i zdravstvenom polju. Generalna skupština ima tri vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna. Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru po potrebi se produžavaju u narednu kalendarsku godinu. Vanredna zasijedanja saziva generalni Sekretar na zahtjev Savjeta sigurnosti ili većine članica UN. Generalna skupština ima više stalnih i ad hoc organa za različite djelatnosti. To su glavni odbori, odbori, savjeti i paneli, radne grupe i druga tijela. Ima 6. glavnih odbora i to: prvi za razoružanje i međunarodnu sigurnost, drugi za ekonomska i finansijska pitanja, treći za socijalna, humanitama i kulturna pitanja, četvrti za posebna politička pitanja i dekolonizaciju, peti administrativni i budžetski odbor i šesti pravni odbor.

8.2. Savjet sigurnosti

Savjet sigurnosti je izvršni organ Ujedinjenih nacija. Sastoji se od petnaest država članica od čega su pet stalne članice a deset bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom na mandatni period od dvije godine. Stalne članice Savjeta sigurnosti su Francuska, Kina, Ruska federacija umjesto ranijeg Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija Savjet sigurnosti preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje država iz članstva UN· a, te imenovanje Generalnog sekretara, a sa Generalnom skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija Međunarodnog suda u Hagu. Savjet sigurnosti može osnivati pomoćne organe za obavljanje njegovih zadataka. U ovom trenutno on ima preko 1540. odbora i drugih pomoćnih organa. Među njima su najpoznatiji: odbor za protivterorizam, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju , Međunarodni krivični sud za Ruand, Odbor za vojno osoblje, Misija za sprovođenje mirovnih misija, Odbor za sankcije i drugi stalni odbori i ad hoc odbori.

8.3. Ekonomski i socijalni savjet

Ekonomski i socijalni savjet sastoji se od 54 člana UN koje bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom prisutnih članova koji glasaju. Svaki član ekonomskog i socialnog savjeta ima jednog predstavnika u Savjetu. Zasjedanja se održavaju 2. puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ženevi. U vršenjul svojih nadležnosti, ekonomski i socijalni savjet osniva stalne odbore, tzv. funkcionalne komisije i regionalne komisije. Ekonomski i socijalni savjet je nadležan za bavljenje ekonomskim, socijalnim, kulturnim, prosvjetnim, zdravstvenim i srodnim predmetima i može da daje preporuke u svim ovim pitanjima Generalnoj skupštini, clanovima UN i zainteresiranim specijaliziranim agencijama. Ekonomski i socijalni savjet zaključuje sporazume sa specijaliziranim agencijama kojima se utvrđuju uslovi pod kojima se agencije povezuju sa Ujedinjenim nacijama.

8.4. Starateljski savjet

Starateljski savjet je bio osnovan radi provođenja međunaradnog sistema starateljstva iz poglavlja XII Povelje Ujedinjenih nacija. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palou na Pacifiku steklo nezavisnost 1. 1. 1994. godine, Starateljski savjet je suspendovao svoju djelatnost.

8.5. Međunarodni sud u Hagu

Medunarodni sud u Hagu je glavni sudski ol'gan UN·a.'" Nasljednik je Stalnog suda medunarodne pl'avde, kojeg je osnovala Liga narada 1920. godine. Medl1narodni sud u Hagll osnovan je Poveljom UN~a, a Statut suda je sastavni dio Povelje UN.

8.6. Sekretarijat

Sekretarijat se sastoji od Generalnog Sekretara i pomoćnog osoblja. Generalnog Sekretara imenuje Generalna Skupština na preporuku Savjeta sigurnosti. On je najviši administrativni službenik UN, ali obavlja i značajne političke funkcije. U njegovoj nadležnosti je i priprema budžeta Organizacije, registrovanje i publikovanje međunarodnih ugovora, predstavljanje Organizacije, akreditovanje diplomatskih predstavnika država članica kao i obavljanje drugih poslova koje mu povjere drugi glavni organi UN. Generalni sekretar UN može pokrenuti postupak u cilju stjecanja relevantnih podataka o bilo kojem sporu iii sukobu u kojem nadležni organi UN trebaju postupati u cilju očuvanja međunaradnog mira i sigurnosti. Uloga Generalnog sekretara je u praksi nadmašila propise Povelje. Generalni sekretar i osoblje Sekretarijata su nazavisni u svom radu. Generalni sekretar imenuje osoblje sekretarijata prema pravilima koja utvrđuje Generalna skupština vodeći računa o marljivosti, stručnosti, neporočnosti kao i o najširoj mogućoj geografskoj osnovi. Generalni sekretar podnosi Generalnoj skupštini godišnji izvještaj o radu organizacije.

9. Pregled specijaliziranih agencija (ustanova) u okviru Ujedinjenih nacija

9.1. Uvod - Specijalizirane ustanove su samostalne međ. org. koje imaju specijaliziranu nadležnost. One se osnivaju ugovorima zaključenim između zainteresiranih država koje postaju njihove članice. Razne specijalizovane agencije ustanovljene međ. sporazumima, koje imaju široke međ. odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom, prosvjetnom, zdravstvenom i srodnim poljima, što je utvrđeno njihovim osnovnim statutima, povezane su sa Ujedinjenim nacijama sporazumima koje su zaključili sa Ekonomskim i socijalnim savjetom, kojim se utvrđuju uvjeti pod kojim se agencija u pitanju povezuje sa UN-om. Svaka specijalizlrana agencija je poseban subjekt M.P.-a. Po prostoru djelovanja i po članstvu, specijalizirane agencije su univerzalne međunarodne organizacije. U većini specijaliziranih ustanova primjenjuje se načelo jednakog prava svih država članica u njihovom plenarnom organu. Većina specijaliziranih ustanova ima sličnu strukturu.

9.2. Međunarodna organizacija rada (ILO)

Osnovana je Versajskim mirovnim sporazumom iz 1919. godine. Odredbe dijela XIII Versajskog Sporazuma odnoslle su se na ovu organizaciju. Sjedište Organizacije je u Ženevi. Međunarodna organizacija rada bila je tijesno povezana Ligom Naroda pa ju je trebalo nakon propasti Lige prilagoditi novim okolnostima.Članovi Međunarodne organizacije mogu biti države članice UN ali i one koje to nisu u skladu sa procedurom propisane Ustavom. Danas su 183. države članice Organizacije. Član 2. Ustava predviđa postojanje tri gIavna organa organizacije. To su: Opća konferencija (Međunarodna konferencija rada), Upravno vijeće Međunarodni ured rada.

Opća konferencija je sastavljena od predstavnika svih država članica. Opća konferencija je povremeni sastanak predstavnika svih drzava članica. Svoje odluke donosi vecinom glasova a dvotrećinska vecćina se traži samo za određena pitanja predviđena članom 17. (2).

Upravno vijeće sastavljeno je od 56 delegata izabranih na period od tri godine .Od tog broja polovina. tj. 28 su predstavnci vlada 14 predstavnici radnika a 14 predstavnici poslodavaca. Upravno vijeće bira predsjednika i dva potpredsjednika iz reda svojih članova. Jedan od njih mora biti predstavnik vlada, drugi radnika a treći poslodavaca.

Međunarodni ured rada je administrativnotehnički organ Organizacije sa sjedištem u Ženevi. Na čelu ureda se nalazi direktor kojeg imenuje Upravno vijeće prema čijim uputama djeluje. Direktor je odgovoran za rad Ureda, imenuje njegovo osoblje vodeć i računa između ostalog i o regionalnoj i polnoj zastupljenosti.

Osnovni zadatak Organizacije je poboljšanje položaja radnika i uvjeta rada.U tome najznačajniju ulogu ima Konferencija koja usvaja zaključke u obliku nacrta konvencija ili preporuka koje usvaja dvotrećinskom većinom.U sastavu organizadje djeluje Odbor stručnjaka koji ispituje izvještaje država članica o primjeni ratificiranih konvencija i preporuka. Također u sastvu Organizacije djeluje i Upravni sud čiji je zadatak rješavanje sporova uposlenika sa Organizacijom.

9.3. Organizacija za poljoprivredu i prehranu (FAO)

Osnovana je 1943. godine, u Hot Springsu u SAD. Sekretarijat i gIavni sekretar imaju sjedište u Rimu.Osnovni zadatak a ove Organizacije je U ostvarenju "slobode čovječanstva od gladi" .U cilju ostvarivanja tog zadatka Organizacija sakuplja. analizira, proučava, tumači i širi informacije vezane za poljoprivredu i prehranu.Također, daje savjete i preporuke, organizira misije stručnjaka te unapređuje obrazovanje u pogledu pitanja vezanih za poljoprivredu i prehranu kao i za upravljanje hranom. Glavni organi Organizacije su:o Konferencija, Savjet te glavni direktor i njegov ured. Konferencija je plenarni organ sastavljen od predstavnika svih članica Organizacije koji se sastaje na redovna zasijedanja svake dvije godine. Njene funkcije su raznovrsne i odnose se na utvrđivanje politike Organiizacije, budžet, usvajanje općih akata donošenje preporuka i druga pitanja.Savjet je izvršni organ Organizacije sastavljen od 49. država članica izabranih od strane Konferencije. On prema ustavu ima one ovlasti koje mu prenese Konferencija. Glavnog direktora FAO imenuje Konferencija na mandat od šest godina sa mogučnošću reizbora na period od četiri godine. On upravlja svojim uredom. koji je po svojoj prirodi administrativno tehnički organ Organizacije.

9.4. Organizacija Ujedinjenih nacija za prosvjetu, nauku i kulturu (UNESCO)

Sjedište je u Parizu osnovana je 1945. godine u Londonu usvajanjem Ustava Organizacije, Svrha osnivanja ave Organizacije je doprinos međunarodnom miru i sigurosti kroz obrazovanje, nauku i kulturu u cilju unapređenja pravde, vladavine prava i poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda bez obzira na razlike u rasi, polu, jezikiu i vjeroispovijesti . Članstvo UNESCO-a otvoreno je svim državama clanicama UN-a a i nečlanicama po proceduri prijema propisanoj Ustavom Organizacije. Prema Ustavu UNESCO ima tri glavna organa. To su: Opća konferencija, Izvršni odbor i Sekretarijat.

Opća konferencija je plenami organ sastavljen od predstavnika svih država članica Organizacije. U radu konferencije može učestvovati najviše po pet predstavnika svake države članice. Konferencija utvrđuje politiku i glavne smjernice rada Organizacije. Ona može sazivati međunarodne konferencije o pitanjima prosvjete, nauke i umjetnosti.

Izvršni odbor sastavljen je je od 58 država članlca koje bira Opća konfereneija. Zadaci su mu mnogobrojni a među njima su i pripremanje dnevnog reda Opće konferencije, nadzor nad sprovođenjem programa usvojenih od Opće konferencije, savjetovanje UN, preporuka prijema novih članova i drugo.

Sekreterijat je administrativno tehnički organ UNESCO·a. Sastavljen je od Generalnog sekretara i osoblja koje on imenuje vodeći računa kriterijima propisanim Ustavom.

9.5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)

Osnovana je 1947.godone, sa sjedištem u Ženevi. Svrha osnivanja Organizacije je ostvarivanje najviše razine zdravlja za sve narode što je uslov za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. U ostvarivanju te svrhe Organizacija djeluje kao centralno tijelo za koordinaciju zdravrstvenog rada.WHO pomaže državama u unapređenju zdravlja kroz pružanje tehničke pomoći uključujućo i obavljanje epidemiološke i statističke službe. Organizacija ima tri glavna organa: Svjetska zdravstvena skupština, Izvršni odbor i Sekretarijat.

Svjetsku zdravstvenu skupštinu čine predstavnici svih država članica. Ona utvrđuje politiku Organizacije, imenuje generalnog direktora, nadzire rad lzvršnog odbora i generalnog direktora, utvrđuje finansijsku politiku Organizacije i odobrava njen budžet a tI njenoj nadležnosti su i druga najvažnija pitanja iz djelokruga organizacije.

lzvršni odbor je izvršni organ organizacije sastavljen od 34. Člana imenovana iz 34 članice organizacije od strane Svjetske zdravstvene skupštine na period od tri godine e sa mogućnosti reizbora. Njegov je zadatak sprovođenje odluka i politike koju utvrdi Skupština, priprema dnevnog reda Skupštine i drugo.

Sekretarijat je administrativnotehnički organ Organizacije sastavljen od Generalnog sekretara i administrativno tehničkog osoblja koje on imenuje u skladu sa utvrđenim kriterijima.

9.6. Međunarodne finansijske ustanove

9.6.1. Svjetska Banka

Svjetska banka je nastala kao posljedica Konferencije u Bretton Woodsu (SAD) 1944. godine. Do danas se ona razvila u Grupu svjetske banke koja se sastoji od pet finansijskih organizacija. To su: a) Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) b) Međunarodno udruženje za razvoj (IDA) c)Međunarodna finansijska korporacija(IFE) d)Agencija za jamstvo mnogostranih ulaganja (MIGA) e)Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID)

Međunarodna banka za obnovu i razvoj - osnovana je Sporazumom o osnivanju koji je ujedno i njen Ustav. Razlog njenag osnivanja bio je obnova i razvoj država članica razorenih u Drugom svjetskom ratu, unapređenje privatnih stranih ulaganja,davanje zajmova, unapređenje međunarodne trgovine, održavanje međunarodnog platnog prometa, poboljšanje radnih i životnih uslova državama članicama. Postoje dvije vrste članica ove banke: iskonske koje čine sve članice međunarodnog monetarnog fonda koje su u određenom roku prihvatile članstvo u IBRD i naknadno primljene članice uz poštivanje procedure prijema. Glavni organi IBRD-a su; Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik IBRD. Odbor guvernera je plenarni organ koji čine guverneri svih država članica izabrani u odbor na period od pet godina. Guverneri između sebe biraju predsjednika.

Međunarodno udruženje za razvoj osnovano je sa ciljem unapređenja ekonomskog razvoja., porasta produktivnosti i životnog standarda naročito u nerazvijenim dijelovima svijeta.U tom cilju IDA osigurava finansijska sredstva radi zadovoljavanja finansijskih potreba tih država davanjem povoljnih zajmova dopunjujući na taj nacin djelatnost lBRD. Članovi IDA-e dijele se na iskanske i naknadno primljene, Organi IDA-e su; Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik.

Međunarodna finansijska korporacija. osnovana je sporazumom a osnivanju međunarodne finansijske korporacije. Njime je određena i svrha njenog osnivanja koja se sastoji u unapređenju razvoja i poticaju privatnog poduzetništva i to naročito u zemljama u razvoju.. Članavo IFC dijele se na iskonske i naknadno primljene. Glavni organi IFe su; Odbor guvernera. Odbor direktora na čelu sa predsjednikom i Predsjednik Korporacije.

Agencije za jemstvo mnogostranih ulaganja(MIGA) osnovana je sa ciljem poticanja međunarodnih ulaganja i to naročito u proizvodne svrhe u zemljama u razvoju. U ispunjavanju svojih ciljeva MIGA izdaje garancije za strana ulaganja u državama članicama i nastoji osigurati ulaganja kako bi povećala nivo investicija u zemljama u razvoju. Glavni organi MIGA su; Savjet guvernera, Odlbor direktora i Predsjednik sa osobljem Organizacije.

Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) osnavan je sa ciljem mirnog rješavanja investicijskih sporova između država članica s jedne i državljana drugih država članica s druge strane. Sredstva za rješavanje sporova propisana su osnivačkim aktom Organizacije a najčešće se sastoji u mirenju i arbitraži.

Organi ICSID-a su :Upravni savjet i Sekretarijat a tu su jos i Odbor miriteija i Odbor arbitara.

9.6.2. Međunarodni monetarni fond (IMF) ili MMF

Je jedna od finansijskih institucija stvorena u Bretton Woodsu 1944.godine. Njegova svrha je unapređenje međunarodne monetarne saradnje,olakšavanje uravnoteženog rasta međunarodne trgovineJ unapređenje zaposlenosti, ostvarenje monetarne stabtlnosti, uspostava međunarodnog platnog sistema, podizanje životnog standarda u državama članicama,saradnja i savjetovanje u međunarodnim monetarnim pitanjirna i drugo. Postoje dvije vrsta č1anica IMF. To su: iskonske i naknadno primljene. Najvažnija obaveza članica IMF je davanje doprinosa Fondu prema kvotama utvrđenim prema ekonomskoj snazi država. Glavni organi IMF·a su: Odbor guvernera. Izvršni odbor i Generalni sekreterijat i njegovo osoblje.

Odbor guvernera plenarni organ Fonda koji čine guverneri iii njihovi zamjenici iz država članica, Odbor ima opštu i supsidijarnu nadležnost. On je nadležan za sva pitanja koja spadaju u nadležnost fonda ali i sva pitanja iz nadležnosti Fonda koja ne spadaju u nadležnost drugih organa spadaju u nadleznost Odbora guvernera.

Izvršni odbor kaao izvršni organ Organizacije je odgovoran za poslovanje IMF a u svome radu podređen je Odboru guvernera. Sačinjavaju ga izvršni direktori Srazmjerno članskim kvotama te Generalni sekretar.

Generalnog direktora IMF, koji ne smije biti iz reda Izvršnih direktora ili Odbora guvernera, bira Izvršni odbor. Generalni direktor je podređen u svom radu lzvršnom odboru a nadređen svoiim službenicima koje sam imenuje U skladu sa utvrđenim kriterijima.

9.6.3. Svjetska trgovinska organizocija (WTO)

Je proizišla iz Općeg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT). Osnovana je 1994. godine sporazumom u Marakashu sa sjedištem u Ženevi. Svrha organizacije je utvrđena članom i njenog osnivačkog akta. To je ostvarenje institucionaliziranih trgovinskih odnosa između država članica organizacije j olakšanje ostvarenja i unapređenja ciljeva navedenih samom osnivačkom aktu Organizacije kao i u drugim brojnim međunarodnim sporazumima. Svrha organizacije je j da bude centar za pregovore država članica u pogledu međunarodnih trgovinskih odnosa i njihovog pravnog uređenja.Glavni organi WTO su: Ministarska konferencija, Opći savjet i Sekretarijat.

9.7. Međunarodna organizacija za civilnu avijacijll (lCAO)

Osnovana je na Međunarodnoj konferenciji za civilno zrakoplovstvo u Čikagu 1944. godine. Svrha njenog osnivanja je unapređenje i povećanje sigurnosti zračnog prometa, osiguranje razvoja međunarodnog civilnog zrakaplovstva, zračnih cesta, zračnih luka, kao i ostvarenje sigurnog redovnog ,svrsishodnog i ekonomičnog zracnog prometa. Llanovi ICAO se dijele na iskonske i naknadno primljenje. lCAO ima tri glavna organa: Skupštinu, Savjet i Zrakoplovnu komisiju.

Skupštinu čine predstavnici svih država članica. Sastaju se jednom u tri godine na redovna zasijedanja, dok po potrebi može imati i izvanredna zasijedanja.

Savjet je izvršni organ Organizacije odgovoran u svom radu Skupštini. Sastavljen je od 36. Država članica koje imenuje skupština.

Zrakoplovnu komisiju čini 19. članova izabranih od Sacjeta između Osobia koje prcdlože države članice Konvencije. Pored toga Konvencija predviđa i Generalnog sekretara Organizacije koji se nalazi na čelu osoblja organizcije sa sjedištem u Montrealu.

9.8. Međunarodna pomorska organizacija (lMO)

Osnovana je 1948. godine pod nazivom Međuvladina pomorska savjetodavna organlzacija koja je 1982. Godine, promijenila naziv u Međunarodna pomorska organizacija sa sjedištem u Londonu.. Svrha Organizacij e je pružiti mehanizme za saradnju država na polju pomorske plovidbe, razvijanje međunarodnih standarda sigurnosti na moru, kako u pogledu plovidbe tako i u nadzoru i sprečavanju onečišćenja morske okoline posebno sa brodova. Glavni organi Međunarodne pomorske organizacije su: Skupština, Savjet, Odbor za sigurnost na moru , Odbor za zaštitu morske okoline, Pravni odbor, Odbor za tehničku saradnju i Sekretarijat.

9.9. Svjetska poštanska unija (UPU)

Jedna je od najstarijih međunarodnih organizacija č iji korijeni sežu u 1874.godinu. Sjedište Unije je u Bernu-Švicarska a službeni jezik je francuski. Cilj Organizacije je ostvarenje slobode poštanskog prometa kao i njegovo unapređenje . Postoje dvije vrste članova Unije: iskonski i naknadno primljeni. Sve Članice su stranke Svjetske poštanske konvencije koja osigurava promet poštanskih pošiljki i kupona za odgovor. Savez ima Savjetodavnu komisiju za poštanske studije. Organi Unije su: Kongres, Upravni savjet, Savjet za poštanske djelatnosti i Međunarodni ured.

9.10. Međunarodna unija za telekomunikacije (lTU)

Osnovana je 1865. godine u Parizu pod nazivom Svjetska telegrafska unija.Svrha postojanja Unije utvrđena je članom 1. Osnivačkog akta koji navodi kao cilj Unije: održavanje i širenje međunarodne saradnje između svih država članica na području telekomunikacija, unapređenje saradnje sa drugim međunarodnim organizacijama ali i sa drugim subjektima (međuvladinim i nevladinim) davanje tehničke pomoći zemljama u razvoju na području telekomunikacija, unapređenje razvoja telekolmunikacijske tehnologije i drugo. Organi Unije su utvrđeni Osnivačkim aktom. To su: Konferencija punomoćnika, Savjet svjetske konferencijeo međunarodnim telekomunikacijama, Radiokomunikacijski sektor i Radioregulacijski odbor, Sektor za telekomunikacijsku standardizaciju uključujući skupštine za telekomunikacijsku standardizaciju, Sektor za telekomunikacijski razvoj uključujući svjetske i regionalne konferencije za razvoj telekomunikacija i Sekretarijat.

9.11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

Osnovana je Konvencijom o svjetskoj meteorološkoj organizaciji potpisanoj u Washingtonu 1947. godine. Svrha njenog osnivanja koja se sastoji u unapređenju međunarodne saradnje i uspostavi međunarodne mreže za meteorološka iIi hidrološka i druga geofizička promatranja vezana za meteorologiju, kao i uspostava i održavanje centara zaduženih za obavljanje meteorološke službe, ostvarenje brze razmjene meteoroloških informacija i unapređenje standardizacije unutar meteorološke službe, unapređenje hidroloških aktivnosti kao i istraživačkih i edukacijskih djelatnosti vezanih uz meteorologiju. Organi WMO Sll: Svjetski meteorološki kongres, Izvršni savjet, Regionalna meteorološka udruženja, Tehničke komisije i Sekretarijat.

9.12. Svjetska organizacija za illtelektualno vlasništvo (WIPO)

Osnovana je 1967. godine u Stokholmu Konvencijom o osnivanju Svjetske organizocije za intelektualno vlasništvo. Funkcije WIPO Sll: unapređenje razvoja mjera usmjerenih na efikasnu zaštitu intelektualnog vlasništva, posebno kroz usklađivanje nacionalnog zakonodavstva na tom polju, vršenje administrativnih funkcija Pariške i Bernske unije u pogledu kojih WIPO djeluje kao svojevrsna krovna i kordinacijska organizacija, poticanje sklapanja međunarodnih sporazuma u cilju zaštite intelektualnog vlasništva, pružanje pravne i tehničke pomoći državama na zaštiti intelektualnog vlasništva unapređenje ali i proučavanje zaštite intelektualnog vlasništva. Glavni organi su: Opća skupština, Konferencija, Koordinacijski odbor i Međunarodni ured. Sjedište Organizacije je u Ženevi.

9.13. Međunarodna agencija za atomsku enrgiju (IAEA) osnovana je 1957. godine kao organizacija "atomi za mir pod okriljem Ujedinjenih nacija.Njen zadatak je usmjeravanje upotrebe atomske energije u svrhu ostvarenja mira, zdravlja i napretka svih dijelova svijeta a ne u vojne svrhe.Njene funkcije koje se sastoje u poticanju i pomoći u razvoju praktične primjene atomske energije u miroljubive svrhe uključujući i proizvodnju elektične energije, poticanje razmjene znanstvenih i tehničkih informacija vezanih uz miroljubljivu saradnju sa Ujedinjenim nacijama i njihovim specijaliziranim agencijama s ciljem regulacije mirnodopske upotrebe atomske energije.Ona također nadzire širenje nuklearnog oružja kao i radioaktivnih materijala nastojeći da se ti materijali upotrebljavaju isključivo u miroljubive svrhe. Glavni organi Agencije propisati Statutom su :Generalna skupština,Odbor guvernera i Sekreterijat na čijem čelu se nalazi Generalni sekreta.Sjedište je u Beču.

X. REGIONALNE I OSTALE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI

1. Sjevernoatlanski savez (NATO)

Sjevernoatlanski Savez (eng. North Atlantic Treaty Organisation - NATO) osnovan je 1949. godine, potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Za razumjevanje NATO saveza ključna je odredba sadržana u članu 5. Ugovora koja glasi: „Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih“.

Savezu je naknadno pristupilo jos šesnaest država tako da je danas NATO savez od 28. država članica, NATO ostvaruje različite oblike saradnje sa mnogim drugim državama. Najznačajniji je Euro-atlantsko partnerski savjet (EAPC) koji je na sastanku u Sintri u maju 1997. godine, zamijenio dotadašnji Savjet za saradnju Sjevernog Atlantika, čiji je zadatak pokretanje nove faze programa. Program Partnerstvo za mir ustanovljen je u okviru NACC-a 1994. godine i usmjeren je na praktična pitanja odbrambene i vojne saradnje dok je NACC bio forum širokih konsultacija o političkim i sigurnosnim pitanjima.

Usvajanje osnovnog dokumenta EAPC-a pokazuje odlučnost država članica na podizanju uzajamne vojne i političke saradnje na kvalitativno viši nivo. Prema ovom dokumentu države članice imaju zajedničku obavezu jačanja i širenja mira na evroo-atlantskom području. Zajedničke vrijednosti na kojma ta obaveza počiva sadržane su u Okvornom dokumentu Partnerstva za mir. EAPC u stvari nudi okvir za političko i sigurnosno savjetovanje te intenzivniju saradnju unutar programa partnerstvo za mir.

NATO savez ima sljedeće glavne organe:

a) Sjevernoatlanski savjet

b) Odbor za odbrambeno planiranje

c) Grupa za nuklearno planiranje

a. Sjevernoatlanski savjet (eng. North Atlantic Counci/-NAC) koji se sastoji od stalnih predstavnika svih država članica Saveza osnovan je na osnovu člana 9. Ugovora. Savjet mora biti tako organiziran da se može brzo sastati što praktično znači svake sedmice ali i u kraćim intervalima. Savjet je ovlašten osnivati pomoćna tijela koja budu potrebna. Savjet ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Savjet se može sastajati i na višim nivoima kao na primjer na nivou šefova država, šefova vlada, ministara vanjskih poslova ili ministara odbrane. Sjednicama predsjedava Generalni sekretar NATO-a ili njegov zamjenik.

b. Odbor za odbrambeno planiranje sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara odbrane najmanjc dva put godisnje.

c. Grupa za nuklearno planiranje sastoji se od ministara odbrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za odbrambeno planiranje, sa izuzetkom Francuske. Unutar Grupe raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Grupom predsjedava Generalni sekretar NATO-a.

2. Zapadnoevropska unija

Zapadnoevropska unija (eng. Western European Union - WEU), osnovana je 1948. godine briselskim Ugovorom o ekonomskoj, socijailloj i kulturnoj saradnji i kolektivnoj samoodbrani koji je amandiran Protokolom potpisanim u Parizu 1954. godine. Iskonske članice Ugovora su bile: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Zapadna Njemačka i Italija pozvane su 1954. godine da pristupe Briselskom ugovoru i tada je stvorena WEU, i konačno 1988. godine članicama unije postaju Španija i Portugal a 1992. godine. Grčka, tako da Unija trenutno broji deset članova.

Ciljevi Unije navedeni u Preambuli Ugovora su:

a) Pružanje uzajamne pomoći u otporu politici agresije

b) Unapređenje jedinstva i ohrabrivanje progresivne integracije

Član V Briselskog ugovora glasi: „Ukoliko bi bilo koja ugovorna strana bila predmet oružanog napada u Evropi, druge visoke strane ugovornice će u skladu sa odredbom člana 51. Povelje Ujedinjenih nacija, pružiti tako napadnutoj ugovornici svu vojnu i drugu pomoć u skladu sa svojim mogućnostima.

Također član VIII navodi: „Na zahtjev bilo koje visoke ugovorne strane hitno će biti sazvan Savjet da bi dopustio konsultovanje u odnosu na bilo koju situaciju koja može predstavljati prijetnju miru, bez obzira u kojem području se pojavila prijetnja ili opasnost za ekonomsku stabilnost.“

U ugovoru iz Mastrichta iz 1992. godine WEU je priznata kao sastavni dio Evropske unije, a Deklaracija sa Mastrichtskog sastanka navela je da će se ona razvijati kao komponenta odbrane Evropske unije i kao način učvrščivanja evropskog stuba Sjevernoatlanskog saveza.

3. Savjet Evrope

Savjet Evrope (eng. Council of Europe) osnovan je 1949, godine u cilju jačanja saradnje između evropskih demokratskih država. On je najstarija evropska politička institucija i u ovom trenutku ima 47 država članica. Sjedište Savjeta Evrope je u francuskomm gradu Strazburu.

Statut savjeta Evrope u članu 1. navodi da je razlog postojanja Savjeta Evrope: „postizanje većeg jedinstva između država članica s ciljem očuvanja i ostvarivanja njihovog zajedničkog nasljeđa te ostvarivanja ekonomskog i socijalnog napretka“. Ovaj cilj treba biti ostvaren kroz organe Savjeta raspravom o pitanjima od zajedničkog interesa za države članice, posebno na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i naučno, polju, o pravnim i upravnim pitanjima kao i o unapređenju ljudskih prava i osnovnih sloboda.Pitanja koja se ticu odbrane ne spadaju u nadleznost ovog tijela.

U okviru postavljenih ciljeva Savjet Evrope se bavi i sljedećim pitanjima: unapređenje demokracije, unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, unapređenje slobode medija i komunikacija, socijalnih i ekonomskih poslova, obrazovanja, kulture, kulturnog naslijeia i sporta, omladine, zdravlja, prirodne sredine i regionalnog planiranja, lokalne demokracije i pravne saradnje. U ovom trenutku težiste aktivnost je na: ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava.

Član 3. Statuta navodi: Svaka država članica Savjeta Evrope mora prihvatitl principe vladavine prava i uživanje od svih osoba unutar njene jurisdikcijke ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, i iskreno i efektivno sarađivati u ostvarenju ciljeva Savjeta kako su navedeni u poglavlju I. Član 8. Statuta predviđa za bilo kojeg člana koji ozbiljno povrijedi član 3. Statuta mogućnost suspenzije prava uključujući i isključenje iz članstva.

Statut predviđa dva organa Savjeta Evrope:

a) Odbor ministara b) Konsultativnu skupštinu a spominje i Sekretarijat na čelu sa generalnim sekretarom.

a. Odbor ministra je sastavljen od ministara inostranih poslova 47. država članica ili njihovih perma nentnih predstavnika u Strazburu. To je tijelo koje donosi najvažnije odluke Savjeta Evrope. Odbor ministara usvaja ugovore i sporazume, daje preporuke državama članicama i usvaja deklaracije.

b. Konsultativnu skupštioa je savjetodavno tijelo čije članove određuju nacionalni parlamenti. Po članu 22. Statuta: „ Konsultativna skupština je savjetodavni organ Savjeta Evrope. Ona će raspravljati o pitanjima iz svoje nadležnosti po svom Statutu i prezentirati svoje zaključke u formi preporuka Odboru ministara“.

Sekretarijat se sastoji od Generalnog sekretara, zamjenika Generalnog sekretara i drugog potrebnog osoblja. Najznačajniji zadatak Savjeta Evrope je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup.

4. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj – OECD

Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine, osnovana je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju (OEEC) sa ciljem vođenja tzv. Maršalovog plana za obnovu zapadnoevropskih ekonomija sredstvima koja je stavila na raspolaganje vlada SAD. Uvidjevši korisnost uzajamne saradnje zapadnoevropske zemlje zajedno sa Kanadom i SAD osnovale su 1961. godine, Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (eng. The Organisation for Economic Co-opetation and Developement-OECD). Naknadno su joj pristupile i neke druge zemlje kao što je na primjer Japan tako da danas OECD obuhvata 34 države. Članice ove organizacije napravile su ogroman progres u svom razvoju.

Konvencija u članu 1. navodi:

Ciljevi Organizacje za ekonomsku saradnju i razvoj su unapredenje politike zamišljene da se postigne najveći održivi ekonomskl rast i zaposlenost i podizanje životnog sandarda u državama članicama, održavajući finansijsku stabilnost, i prema tome da doprinese razvoju svjetske ekonomije. Organi Organizadje su: Savjet koji čine predstavnici svih država članiea koji svake godine imenuje Predsjednika i Vice-predsjednika, Izvršni odbor i pomoćna tijela prema potrebi, Generalni sekretar i njegov zamjenik sa potrebnim osobljem. Sjedište organizacije je u Parizu.

5. Evropska unija

Evropska unija je jedinstvena regionalna evropska organizacija koja u ovom trenutku broji 27 a od 1. Lula 2013. godlne 28 država članica pošto je to datum zvaničnog ulaska Hrvatske u ovu organizaclju.

Evropska unlja je uspostavljena na temeljima triju evropskih organizaclja stvorenlh 50-tlh godina prošlog vijeka: Evropske zajeđnlce za ugalj i čelik, Evropske atomske zajednlce (EUROATOM) i Evropske ekonomske zajednice. Evropska unija je nastala stupanjem na snagu Ugovora iz Mastrichta 1992. godlne. Cilj usvajanja ovog ugovora bio je priprema za stvaranje monetarne unije i uvođenje elemenata političke unije. To je dovelo do novlh oblika saradnje naročito u oblasti odbrane, pravde i unutrašnjlh poslova.

Evropska Unija ima vlastite institucije pomoću kojih ostvaruje svoje funkcije:

Evropski parlament - sačinjen od zastupnika direktno izabranih od glasača EU na period od pet godina. Svaka država članica može imati najmanje šest a najviše devedeset šest članova Parlamenta koji su grupisani po političkim a ne naconalnim opredjeljenjlma. Evropski parlament je jedna od glavnlh institucija za usvajanje zakona Evropske unlje. On ima tri glavne uloge: raspravlja i donosi evropske zakone sa Savjetom, provjerava druge institucije EU, naročito Komisiju u cilju provjere demokratičnosti njihovog rada i raspravlja i usvaja budžet EU zajedno sa Savjetom. Evropskl parlament ima tri sjedišta: Brisel, Luksemburg i Strazbur.

Evropski savjet - okuplja šefove država ili vlada država članlca EU, Predsjednika Komlslje i Predsjednika Evropskog savjeta kojl predsjedava sastancima. Sastancima prisustvuju Visoki predstavnici EU za spoljnu politiku i sigurnost. Sastanci Evropskog savjeta su faktički samiti EU gdje se susreću lideri država članica radi odlučivanja o širokim političkim prioritetima i glavnim incijativama koji ne mogu blti riješeni na nižem nivou. Godišnje se održava u prosjeku četiri takva susreta. On ne donosi zakone. Obično zasijeda u Briselu.

Savjet Evropske unije - je forum gdje se sastaju ministri iz svih država članica EU radi donošenja zakona. Savjet donosi zakone EU, kordinira ekonomske politike država članlca EU, potpisuje sporazume između EU i drugih država, odobrava godišnji budžet, razvija spoljnu i odbrambenu politlku EU i kordinira saradnju između sudova i policijsklh snaga država članlca. Odluke u Savjetu se u pravilu donose kvalifikovanom većinom a broj glasova koje imaju pojedine članlce je različit i iznosi od tri koliko ima Malta do dvadeset osam koliko Imaju: Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija.

Evropska komisija - je jedna od glavnlh institucija Evropske unlje. Ona predstavlja i štili interese EU kao cjeline. Ona pravi nacrte evropskih zakona i svakodnevno radi na implementaciji politlke EU i trošenju novca. Sastavljena je od 27 članova iz svake države članice po jedan. Svaki član je nosilac odgovornosti za neko specifično područje za koje je ovlašten od Predsjednika. Komisija ima sljedeće nadležnosti: predlaganje novih zakona Parlamentu i Savjetu, rukovanje budžetom EU i namjensklm fondovima, sprovođenje zakona EU zajedno Evropskim sudom pravde i međunaradno predstavanje Evrapske unlje prilikom stupanja u konkretne odnose sa drugim državama. Sjedište komisije je u Briselu i Luksemburgu.

6. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju

Organizacija za evropsku Sigurnost i saradnju (OSCE) vodi porijeklo iz Konfercija o evropskoj sigurnosti i saradnji (CSCE) koja je započeta 1973. A okončana 1975. godine, usvajanjem Heiškog finalnog akta. Na konferenciji je učestvovalo 35 evropskih država uključujući SAD i Kanadu.

Odluke OSCE-a su pravno neobavezujuće. Ali načela sadržana u ovim aktima pravno su obavezujuća. Umjesto da usvajaju formalne pravno obavezujuće ugovore finalni akti OSCE-a predstavljaju političke obaveze za države potpisnice da rade na izgradnji sigurnosti i saradnje u Evropi. Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji (CSEE) mijenja 1. Januara 1995, godine, naziv u Organizaciju o evropskoj sigurnosti i saradnji (OSCE). Ustanovljeni su stalni organi organizacije: Sekretarijat, Visoki savjet, Parlamentarna skupština, Centar za prevenciju konfiikta i Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava.

OSCE je najveća regionalna međunarodna organizacija osnovana u cilju osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti koja u ovom trenutku obuhvata 56. država članica iz Evrope, Centralne Azije i Sjeverne Amerike. Što se tiče pristupa sigurnosnim pitanjima njegove aktivnosti imaju: političko-vojni, ekonomski, ekološki i humani aspekt.

U cilju izvršenja svojih ciljeva i nadležnosti OSCE ima sljedeće organe:

Stalno vijeće – je stručno tijelo za oplitičke konsultacije i donošenje odluka.. Njegovi članovi su predstavnici država koji se susreću jedanput sedmično u Beču u Kongresnom centru Hofburg rada raspravljanja i donošenja odluka.

Forum za sigurnost i saradnju – koji se bavi pitanjima naoružanja i mjerama za izgradnju povjerenja, koji se također sastaje u Kongresnom centru Hofburg u Beču.

Visoki savjet – čine politički direktori ili dužnosnici visokog ranga država članica Organizacije. Sastaje se periodično radi političkih dogovora. Jedanput godišnje održava sastanke u Pragu kao Ekonomski forum.

Ministri vanjskih - poslava država članica sastaju se jedanput godišnje na sastancima Ministarskog savieta (eng. Ministerial Council) dok se svake druge godine sastaju šefovi država ili vlada na Samitu OSCE-a.

Predsjedavajući OSCE-a - odgovoran je za izvršavanje odluka Organizacije i bira se svake godine iz druge države članice. Aktuelnom Predsjedavajućem u njegovom radu pomaže njegov predhodnik koji zajedno sa sljedećim Predsjedavajućim čine OSCE „trojku“.

Generailli Sekretar OSCE-a - sa sjedištem u Beču, na čelu je Sekretarijata i ima zadatak rukovođenja OSCE strukturom i operacijama. Tehničku podršku Sekretarijatu pruža Ured u Pragu koji ima informativnu funkciju i bavi se dokumentacionim poslovima.

Ured za vezu u Centralnoj Aziji - sa sjedištem u Taškentu, predstavlja vezu izmađu Organizacije i pet zemalja OSCE-a iz centralne Azije.

Ured za demokratizociju i ljudska prova - sa sjedištem u VaršavI, ima između ostalog aktivnu ulogu u monitoringu demokratskih izbora i u razvoju državnih institucija koje se bave izborima i zaštitom ljudskih pravaa, pružajući tehničku pomoć nadležnim državnim institucijama, pomaže razvoj i jačanje nevladinog sektora i građanskog društva.

Izaslanik za slobodu medija - započeo je sa radom 1997. godine, sa ciljem praćenja razvoja slobode medija.

Ured Visokog komesara za nacionalne manjine - započeo je sa radom 1992. godne sa zadatkom da identificira i traži rano rješenje etničkih napetosti koje mogu ugrozizi mir, stabilnost i prijateljske odnose između država članica OSCE-a.

Parlamentarna skupština OCCE - koja se sastoji od 320 članova iz 56 zemalja ima za cilj olakšavanje međuparlamentarnog dijaloga. Radom skupštine rukovodi predsjednik kojeg bira skupština na period od godinu dana.

Sud pomirenje i arbitrežu - sa sjedištem u Ženevi. Države članice Konvencije o pomirenju i arbitraži svoje sporove mogu rješavati putem Arbitražnog tribunala ili komisije za pomirenje.

7. Organizacija amerečkih država (OAS)

Organizacija američkih država (OAS) je najstarija regionalna međunarodna organizacija osnovana Poveljom Organizacije američkih država koja je usvojena 1948. godine u Bogoti. Organizacija okuplja 35 država članica. Sjedište organizacije je u Washington D.C-u. Cilj osnivanja organlzaclje prema članu 1. Povelje je uspostava mira i pravde među državama članicama, unapređenje solidarnosti i saradnje među njima, odbrana njihovog suvereniteta, teritorijaine cjelovitosti kao i nezavisnosti.

Član 2. definira osam osnovnih ciljeva: jačanje mira i sigurnosti na kontinentu, unapređenje i konsolidovanje predstavničke demokratije uz poštivanje principa nemiješanja, mirno rješavanje sporova, pomoć napadnutoj državi, unapređenje ekonomske, socijalne i kulturne saradnje, iskorijevanje ekstremnog siromaštva i ograničavanje konvencionainog naoružanja kako bi se države mogle posvetiti ekonomskom i socijalnom razvoju. Organizacija ima sljedeće organe: Najviši organ Organizacije je Generalna skupština sa široko definisanim nadležnostima, Konsultativni sastanak ministara spoljnih poslova, Savjete, Međuamerički sudski odbor, Međuamerička komisija za ljudska prava, Generalni sekretarijat, specijalizovane konferencije i specijalizovane organizacije. Ostali organi organizacije su brojni odbori među kojim su najznačajniji: Odbor za pravne i političke poslove, Odbor za administrativne i budžetske poslove, Odbor' za sigurnost hemisfere i drugi.

8. Arapska liga

Arapska liga je savez arapskih država uspostavljena Paktom potpisanim 1945. godine, u Kairu. Danas brojl 22 države članice. Prema članu I. Povelje, članstvo u Organjzaciji otvoreno je svim nezavisnim arapskim državama koje su potpisale Povelju, ili su naknadno uputile zahtjev za članstvo Stalnom generalnom sekretaru. O prijemu odlučuje Savjet Lige. Sjedište Lige je prema Povelji u Kairu. Sjedište generalnog sekretarijata i sekretara premjesteno je 1979. iz Kaira u Tunis, usljed osude sklapanja egipatsko-izraelskog mirovnog ugovora od ostalih članica Lige.

U članu 11 se kao svrha osnivanja Lige navodi jačanje odnosa između država članica, kordinacija politika, osiguranje nezavisnosti i suvereniteta država članica kao i općih interesa arapskih država. Poveljom su predviđeni sljedeći organi Lige: Savjet, posebni odbori i Stalni generalni sekretarijat.

9. Afrička unija

Afrička unija je osnovana u periodu 1999-2002. godine kao nasljednica Organizacije afričkog jedinstva koja je osnovana 1963. godine. Sjedište Unije kao i ranije Organizacije afričkog jedinstva je u Adis Abebi (Etiopija). Unija ima 53 države članice.

Glavni ciljevi Unije su između ostalog: oslobađanje kontinenta od ostatka kolonijalizma i aparthejda, unapređuje jedinstva i solidarnosti među afričkim državama, koordiniranje i intenziviranje saradnje i razvoja, zaštita suvereniteta i teritorijainog integriteta država članica i unapređenje međunarodne saradnje u okviru Povelje UN.

Glavni organi unije su: Skupština, Izvršno vijeće, Komisija, Odbor stalnih predstavnika, Savjet za mir i sigurnost, Panafrički parlament, Ekonomsko, socijaillo i kulturno vijeće, Sud unije, specijalizovani tehnički odbori i tri finansijske institucije (Afrička centralna banka, Afrički monetarni fond i Afrička investiciona banka).

10. Savez država Jugoistočne Azije

Savez država Jugoistočne Azije je regionalna organizacija osnovana 1967. godine, Deklaracijom iz Bangkoka koju su činile pet država regije: Filipini, Indonezija, Malezija, Singapur i Tajland.

Ciljevi organizacije su: ubrzanje ekonomskog razvoja, socijalnog napretka i kulturnog razvoja država članica, unapređenje mira i stabilnosti na području Jugoistočne Azije, poštivanje nčela pravičnosti i vladavine prava u odnosima između država članica u skladu sa načelima Povelje UN, saradnja i uzajamna pomoć u ekonomskim, socijalnim, kulturnim, naučnim i upravnim pitanjima, u pitanjima obrazovanja i obučavanja na području poljoprivrede, industrije i međunarodne trgovine.

Glavni organi Saveza su: Samit šefova država i vlada država čianica, Sekretarijat sa sjedištem u Džakarti, Koordinirajući savjet, Vijeće zajednice ASEAN, Odbor stalnih predstavnika, nacionalni sekretarijati i odbori u inostranstvu i drugi.

11. Komonvelt nacija

Komonvelt nacika ranije poznat kao Britanska zajednica naroda ili Britanski komonvelt nastala je raspadom Britanske imperije i osamostaljivanjem teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Sada funkcioniše kao međuvladina organizacija 54 države od kojih samo dvije (Mozambik i Ruanda) nisu ranije bile britanske kolonije.

Na čelu Komonvelta nalazi se britanska kraljica, koja nije nominalni predsjednik u državama koje su uspostavile vlastite dinastije ili su proglasile republiku. Redovne konferencije Komonvelta otvara britanska kraljica.

Države članice sarađuju unutar zajedničkih ciljeva i vrijednosti koji su izloženi u Singapurskoj deklaraciji. Oni uključuju unapređenje demokratije, ljudskih prava, dobrog upravljanja, vladavinu prava, individualnih sloboda, jednakosti, slobodne trgovine i očuvanje svjetskog mira.

Organi Komonvelta su: Sekretarijat na čijem se čelu nalazi Generalni sekretar sa sjedištem u Londonu, tijelo za koordinaciju i razmjenu podataka bez izvršnih ovlaštenja i bienalni skupovi šefova država i vlada na kojima se raspravljaju pitanja od zajedničkog interesa, ali se ne donose obavezujuće odluke.

Nacionalna sigurnost

2013-05-31T04:12:00.000-07:00

Pojmovi:

Abolicija – Oslobađanje od krivičnog gonjenja lica za koje postoji sumnja da je učinilo KD. Krivični postupak se ne može pokrenuti protiv lica koje je obuhvaćeno abolicijom.

Agent – je lice koje neprofesionalno, trajno, organizirano, po zahtjevu i za račun obavještajne službe date države ili pokreta, prikuplja u strukturama protivnika ili neprijatelja zaštićene podatke i na taj način, dostavlja ih obavještajcu.

Agent provokator – je lice poslano u protivničke redove ili zavrbovano iz njih.

Agenturni izvor podataka - Lice koje se nalazi u tajnom i organiziranom odnosu sa obavještajnom službom, po čijim zadacima prikuplja i dostavlja podatje iz struktura protivnika naziva se Agenturni izvor podataka.

Agresija – Neizazvan napad jedne ili nekoliko država na suverenitet i teritorijalni integritet druge države, s ciljem teritorijalnog osvajanja ili nasilne promjene unutarnjeg uređenja, odnosno ostvarenja drugih političkih i sličnih planova kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili teritorijalna cjelina napadnute zemlje.

Aparthjed – je doktrina rasne superiornosti bijele u odnosu na druge rase.

Arbitrarnost – je proizvoljno ugrožavanje temeljnih prava i sloboda pojedinaca od strane države i njenih institucija.

Ataše – je član diplomatske misije sa specijalnom nadležnošću i sa diplom. statusom.

Autarhija – je uređivanje privrede i ekonomije prema principu samodovoljnosti.

Bezbijednost u širem smislu – podrazumijeva djelatnost čiji je osnovni cilj obezbjeđenje i zaštita osnova na kojima počiva konkretno državno uređenje.

Bezbjednost u užem smislu - podrazumijeva djelatnost koja ima za cilj da obezbijedi i garantira ličnu i imovinsku bezbjednost utvrđenu ustavom i zakonima.

Bezbjednosna kultura – Dio opće kulture pojedinca, određene sredine ili društva. Skup saznanja iz oblasti bezbjednosti koja čine pojedinci, sredine i društvo sposobnijim da raspoznaju metode, oblike i radnje ugrožavanja, kao i nosioce tih djelatnosti, bez obzira gdje se i kako ispoljavaju.

Bezbjednosna politika ili sigurnosna politika – treba da, generalno posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku, fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti (neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.

Bezbjednosna situacija – je skup ugrožavajućih elemenata koji se pojedinačno i skupno odražavaju na stanje bezbjednosti i raspoloženje ljudi u datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme. Sadržinu bezbjednosne situacije čine: stanje reda i mira, kretanje kriminaliteta kojim se napada na ličnu i imovinsku sigurnost građana i društvenu imovinu, aktivnosti stranih država i njihovih organa – obavještajni i informativno propagandni sistemi, te djelatnosti ekstremnih organizacija i međ. situacija.

Bezbjednosne mjere – Skup aktivnosti u radnji i aktivnosti koje poduzimaju državni organi radi ostvarivanja zaštite datih društvenih vrijednosti. Sve bezbjednosne mjere se mogu podijeliti na opće i posebne, odnosno specijalne.

Bizantizam – je podrugljiv izraz za krajnje beskrupuloznu, neprincipijelnu i oportunističku unutarnju i vanjsku politiku.

Demagogija – je obmanjivanje mase, zavođenje naroda, puka, lažnim obedanjima.

Društvena sigurnost – se odnosi na održivost unutar prihvatljivih uslova za razvoj jezika, kulture i religije, nacionalnog identiteta i običaja.

Državna bezbjednost – predstavlja djelatnost posebno određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućih društveno-političkog poretka. Uobičajeno je razlikovati bezbijednost u užem i bezbijednost u širem smislu.

Državni terorizam – je Ekstremističko ponašanje motivirano ličnim interesima određenih subjekata političke vlasti.

Državni udar – je nasilno preuzimanje vlasti, naglo izvedeno. Po pravilu se vrši vojnim ili policijskim snagama ili uz njihovu podršku zaposjedanjem strateških i vitalnih centara zemlje.

Energetska sigurnost – podrazumijeva dostupnost energenata u dovoljnoj količini, po realnoj cijeni, po njihovoj stabilnoj isporuci u fizičkoj sigurnosti plinovoda i naftovoda.

Ekonomska sigurnost – se odnosi na mogućnost pristupa resursima, finansijama i tržištu koji je potreban da se održi prihvatljiv nivo dobrobiti u državi i moće te države.

Ekstremizam – Zastupanje krajnjih i isključivih društvenih i političkih mišljenja, stavova, ideja i ideologija. Ekstremizam najčešće označava krajnji oblik nesnošljivosti prema različitim društvenim grupama a to su: vjerski, rasistički, nacionalistički i dr.

Etnocid – Proces akulturacije izvan spolja nametnut podčinjenim narodima i etničkim grupama.

Geopolitika – je naučna disciplina koja se bavi proučavanjem odnosa tla i uspostavljene države.

Hegemonija – Politički ili društveni odnos nadređenosti neke društvene grupe, političke organizacije ili ustanove, nacije ili države u odnosu na ostale.

Iredentizam – Shvatanje da država koja ima nacionalnu manjinu u drugoj državi ima pravo da je pripoji sebi.

Koncepte sekotra i regionalni sigurnosni kompleks – je uveo Barry Buzan.

Kolektivna bezbjednost – sistem kolektivnih prinudnih mjera organizirane grupe država u slučaju prijetnje miru, povrede mira i u slučaju agresije. Kolektivna bezbjednost je najzrelija koncepcija međunarodne bezbjednosti i suprotna je koncepciji blokovske politike s pozicije sile.

Kontraobavještajna služba – Ona učestvuje ili organizira zaštitu sopstvene zemlje od djelovanja i uticanja stranih obavještajnih službi i drugih neprijateljskih organizacija.

Metod infiltracije – Ovdje se radi o ubacivanju obavještajca, ili neke druge osobe istih sposobnosti, u redove protivnika, i ovo lice je profesionalni uposlenik obavještajne službe, dok kod agenturnog metoda obavještajna služba se služi licima zavisno od slučaja i mogućnosti da to lice dođe do određenih podataka. Metod infiltracije je karakterističan za ofanzivnu kontraobavještajnu službu. Infiltrator mora da bude lice sa visokim stepenom inteligencije, hrabrosti, snalažljivosti i slično.

Neovisnost – predstavlja situaciju u kojoj država na vlastitom teritoriju posjeduje suverenitet. U međunarodno političkim odnosima suverena država koja svoju politiku upravlja prema vlastitim interesima nastoji ostvariti i održati: političku, vojnu, kulturnu i ekonomsku neovisnost.

Obavještajna služba – je organizirana aktivnost ili organizacija, odnosno ustanova koja po zahtjevu i namjerama vodećih političkih struktura pokreta ili države prikuplja, ocjenjuje, tumači, pruža tajne i druge podatke o protivniku ili neprijatelju, te štiti sopstvene strukture od špijuniranja i sl.

Obavještajno istraživanje je u suštini stalno i neprekidno otkrivanje, praćenje i izučavanje svih vrijednosti strane zemlje, posebno njenih oružanih snaga i obavještajno sigurnosnog sistema. Organizira se i sprovodi planski i za duži priod, a realiziraju ga najvitalniji dijelovi obavještajnih službi, uz primjenu najsavremenijih metoda naučnog istraživanja. Stepen uspješnosti realiziranja obavještajnog istraživanja procjenjuje se na osnovu kvaliteta prikupljenih, obrađenih i iskorištenih obavještajnih podataka i stvorenih izvora tih podataka. Sam konkretan obavještajni istrazivački rad naziva se postupak operativnog istraživanja. Postupak operativnog istraživanja je sinhronizirana primjena i korištenje operativno-tehničkih metoda, mjera, radnji i sredstava od službe bezbjednosti, radi otkrivanja, utvrđivanja, praćenja, presijecanja ili onemogućavanja djelatnosti pojedinaca, organiziranih skupina, ustanova ili organizacija u zemlji ili u inozemstvu, čija je djelatnost usmjerena na podrivanje ili rušenje ustavom utvrđenog poretka jedne države.

Oligarhija – je vladavina manjine u interesu manjine.

Politička sigurnost – se odnosi na organizacionu stabilnost država, sistem vlasti i ideologije koje im kao takvih daju legitimitet.

Posigurnjenje – je proces kojim neko pitanje poprima sigurnosni karakter i time se predstavlja kao prijetnja.

Poslovi državne bezbjednosti - se ostvaruju uglavnom preko odgovarajućih organa i službi kao što su: policija, obavještajna i kontraobavještajna služba i neki drugi organi državne uprave i pravosuđa.

Prevrat – je nagla, skokovita društvena promjena izražena u vidu revolucija, državnih udara, kontrarevolucija, pučeva, pobuna i ustanaka.

Princip ustavnosti – je princip pod kojim se podrazumijeva postojanje osnovnih društvenih pravila koja osiguravaju da se vlast organizira i funkcionira objektivno prema tim pravilima.

Propagandna djelatnost – je organizirana i smišljena aktivnost i tehnička provođenja širenja mišljenja, raspoloženja i ideja da bi ih ljudi usvojili i ubuduće postupali u skladu sa njima.

Regionalizam – je zastupanje političkog stava da postoji potreba podjele određene cjelina na više manje autonomne dijelove uz prihvatanje njihovih posebnosti i razlika.

Regionalna sigurnost – analiza se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti na državnom nivou 2.) Odnosi među državama 3.) Odnosi regije sa susjednim regijama 4.) Uloga svjetskih sila u regiji

Satelitska država – je Ustavnopravno uređena država koja je dužna da se brine o drugoj državi.

Sigurnosna politika ili bezbjednosna politika – treba da, generalno posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku, fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti (neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.

Sigurnosno stanje – je skup ugrožavajućih elemenata koji se pojedinačno i skupno odražavaju na stanje sigurnosti i raspoloženje ljudi na datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme.

Sigurnost – je stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi.

Sigurnost – VRSTE: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i ekološka

Sigurnost u savremenom svijetu se definira kao: Vojno-odbrambena sigurnost, Politička sigurnost, Društvena sigurnost, Ekonomska sigurnost, Ekološka sigurnost.

Sigurnost u sektoru okoliša – se odnosi na stanje u biosferi na lokalnom i planetarnom nivou, kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno ljudsko djelovanje.

Suvremeno shvaćanje regionalni sigurnosni kompleks definira kao – regionalni sigurnosni kompleks je set jedinica čiji su glavni procesi sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno povezani da se njihovi sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za svaku tu jedinicu zasebno.

„Svrha posvećuje sredstvo“ – Mislioc HEGEL

Tajne prema prirodi činjenica: lične, privatne, poslovne, privredne, vojne, pozivne, službene, državne i.t.d.

Tajna u širem smislu – se naziva sve što je nepoznato (tajna vasione, morskih dubina, prirode i sl.)

Tajna u užem smislu - se javlja u međuljudskim odnosima i čine je činjenice (podaci) koje pojedinci, uže ili šire grupe ljudi kao i države pridržavaju za sebe, i „kriju“ od drugih, od javnosti.

Tiranija – je uzurpacija zakonodavne vlasti.

Vojna sigurnost – se odnosi na kapacitet države za oružani napad, odnosno odbranu, te način na koji države percipiraju institucije drugih država.

Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika donesena je 1864.g.

Podjele:

Analiza regionalne sigurnosti se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti na državnom nivou 2.) Odnosi među državama 3.) Odnosi regije sa susjednim regijama 4.) Uloga svjetskih sila u regiji.

Faze obavještajnog rada: planiranje, prikupljanje, obrada i korištenje podataka.

Funkcija obavještajne službe čini je specifičnom institucijom po tri osnova: zadacima, objektom i metodama.

Funckije unutrašnje sigurnosti su: a.)Organizovanje zakonitosti i ustavnosti utvrđenog poretka b.) Informativna djelatnost c.) Zaštita cjelokupne društvene infrastrukture.

Montevidejska konvencija – država po njoj mora imati slijedeće osobine: a.) stalno stanovništvo b.) definisan teritorij c.) vlast d.) sposobnost da stvara odnose sa drugim zemljama.

Nacela obavještajnog rada – Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu, Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Pravovremenost, Tajnost rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja, Relativna samostalnost, Specijalizacija, Timski rad.

Nacionalna sigurnost (vrste): Sigurnost nacionalnog okruženja, Zaštita života ljudi, Zaštita ličnog i drugog interesa, Zaštita čovjekovih prava i sloboda, Uređenje temeljnih funkcija društva.

Oblici Sigurnosti (oblik) – socijalna, pravna, politička, ekonomska, ekološka, javna, vanjska, državna, saobraćajna, vojna, univerzalna i.t.d.

Politika sigurnosti – pod politikom sigurnosti podrazumijevaju se: Vanjska politika, Odbrambena politika, Privredno-ekonomska (gospodarska) politka, Socijalna politika, Ekološka olitika, Energetska politika, Obrazovna i Kulturna politika.

Preduslovi stvaranja teorije sigurnosti: 1.) Neka opća mjesta u vezi sa onim što je izvan teorijskih rasprava 2.) Hegel: „Svrha posvećuje sredstvo“ 3.)Machiavelli: „Kad sama sigurnost zemlje ovisi o odluci koju valja donijeti.....“ 4.) Winston S. Churchill: „Šef i visoki oficir tajne službe kretali su se tim podzmenim labirintima i obavljali...“ 5.) Povjesničar Oster: „Desnica nikada nije smjela doznati što smjera ljevica.“

Propagandna djelatnost se po izvorima i karakteru dijeli na 3 kategorije i to: bijela, crna i siva.

Sadržinu sigurnosnog stanja čine: 1.) Stanje reda i mira 2.) Kretanje kriminaliteta 3.)aktivnosti stvarnih država 4.) djelatnosti ekstremnih organizacija 5.)međunarodna situacija

Sigurnost kroz osnovne konceptualne okvire: Individualna, Nacionalna, Međunarodna i Globalna sigurnost.

Sigurnost prema subjektima i objektima zaštite: Sigurnost čovjeka, Sigurnost porodice, Sigurnost zajednice, Sigurnost društvene zajednice.

Strukturni elementi za provedbu funkcije unutrašnje sigurnosti su: 1.) policija 2.)pravosudni organi 3.) obavještajne službe sigurnosti 4.) inspekcijske službe 5.)carinske službe 6.) i drugi organi formalnog društvenog nadzora.

Strukturu organizacije obavještajne službe čine: centrala, centri, podcentri, punktovi, grupa obavještajaca i ugrađeni obavještajci

Temeljni elementi jednog sistema sigurnosti su: Politika sigurnosti, Sigurnosna struktura, Sigurnosno samoorganizovanje društva.

Unutrasnja sigurnost – Pravna sigurnost, Javna bezbjednost kao supstitut lične ili gurpne sigurnosti, i Socijalna sigurnost.

Vrste Sigurnosti: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i ekološka.

1. Nacionalna sigurnost

2. Država i najviši nivo ugroženosti

3. Državna teritorija – je prostor na kome se prostire vlast određene države i koji je obuhvaćen državnom granicom. Državna teritorija je trodimenzionalna jer prostor iznad i ispod državne teritorije pripadaju državi. Pojas morske površine od državne granice prema slobodnom moru je teritorijalno more i kreće se od 3-12 morskih milja.

4. Državna granica – je crta koja označava gdje prestaje državno područje jedne države a gdje počinje državno područje druge, susjedne države. Kada se radi o pomorskoj državi, državna granica u odnosu na otvoreno more čini spoljna crta teritorijalnog mora. Državna granica mora biti međunarodno priznata da bi bila zasnovana na pravu. Državna granica obilježava i doseg nadležnosti države.

Prilikom ugovornog utvrđivanja granice postoje dvije faze: Prva, zaključivanje samog ugovora (sadrži opis granice i priložene karte sa obilježenom graničnom linijom). Druga je komisijsko povlačenje granica na samom terenu i njeno obilježavanje graničnim znakovima.

5. Agresija – je neizazvan napad jedne ili nekoliko država na suverenitet i teritorijalni integritet druge države s ciljem teritorijalnog osvajannja ili nasilne promjene unutrašnjeg uređenja, odnosno stvaranje drugih političkih i sličnih planova kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili teritorijalna cjelina napadnute zemlje.

Najčešće je oružana i izvodi se primjenom vojne sile ali takođe obuhvata i svaku akciju usmjerenu protiv teritorijalne cjeline i nezavisnosti druge države.

Agresor – je država koja na bilo koji način ugrozi nezavisnost, suverenitet ili teritorijalni integritet druge države, odnosno čije oružane snage napadnu drugu zemlju.

6. Definiranje sigurnosti – DEFINICIJA: Sigurnost je stanje u kojem je obezbjeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi.

Sigurnost je otklanjanje svih aktivnosti i pokušaja koji ugrožavaju lica, javni poredak, objekte ili dati prostor.

Pojam sigurnosti i bezbijednosti se može shvatiti u tri smisla: a) Kao funkcija sigurnosti države b) kao stanje sigurnosti c) kao služba sigurnosti

Vrste sigurnosti: S obzirom na zaštićena dobra i vrijednosti: 1.Lična sigurnost 2. Nacionalna sigurnost 3. Sigurnost saobraćaja na putevima, zraku, rijekama i morima 4. Sigurnost objekata 5. Sigurnost prostora 6. Sigurnost podataka.

Prema objektu zaštite: Državna. Javna. Kolektivna. Lična. i imovinska sigurnost.

Sigurnost u najširem političko-pravnom smislu obuhvata mjere i aktivnosti čuvanja i zaštite od ugrožavanja nezavisnosti i integriteta jedne zemlje i unutrašnjeg ustavnog i pravnog poretka.

7. Državna bezbjednost – (u okviru NS) predstavlja djelatnost posebno određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućeg društevnog i političkog poretka. Pod državnom bezbijednošću podrazumijeva se primjena i korištenje metoda, mjera i radnji organa, službi i političkih subjekata kojima se sprečavaju, onemogućavaju i čine bezopasnim nosioci djelatnosti koje ugrožavaju državu.

U užem organizacijskom smislu, pod državnom bezbjednošću podrazumijevaju se usstanove koje se neposredno angažiraju na poslovima zaštite državne bezbjednosti a to su službe sigurnosti: kontra-obavještajna služba i služba javne bezbjednosti.

8. Definiranje nacionalne sigurnosti – Sigurnost, odnosno bezbjednost jedne zemlje je njena prvenstveno sistemska djelatnost. To je stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinaca, društvene zajednice i prirode.

9. Vrijednosti i faktori uticaja – Imamo 4 generalne grupe vrijednosti: opstanak, teritorijalni integritet, politička samostalnost i kvalitet života.

Kakva će biti općenito bezbjednosna/sigurnosna politika jedne države, ovisi od niza faktora: povijesno naslijeđe, geopolitički položaj, geostrateški položaj, ekonomska razvijenost, demografska potencijalnost, kadrovsko-materijalni potencijal, administrativno uređenje, društveno uređenje zemlje, anticipacija ciljeva, i t d.

10. Sigurnosna politika – Pod politikom sigurnosti podrazumijevaju se: vanjska politika, odbrambena, gospodarska, socijalna, ekološka, energetska, obrazovna politika i kulturna politika.

Sigurnosna struktura je sastavljena od slijedećih strukturnih elemenata: 1. Vanjska (odbrambena) politika (oružane snage i civilna odbrana) 2. Unutarnja sigurnost (policija, pravosudni organi, obavještajne i sigurnosne službe, inspekcijske služe, carina)

11. Sigurnost u međunarodnim odnosima – još uvijek se različito tumači. Pojedini teoretičari smatraju da je sigurnost države zbroj faktičkih okolnosti i prilika, opće stanje u kojem se država nalazi a koje joj pruža i zajamćuje sigurnost od vanjskih opasnosti što bi moglo ugroziti njene životne interese, njenu teritorijalnu cjelovitost i u krajnjem slučaju, sam njen opstanak.

12. Teorijske rasprave o nacionalnoj sigurnosti – Tradicionalisti su smatrali da se sigurnosne studije ne smiju proširivati na pitanja koja nisu vojnog odnosno državnog karaktera. Kada je riječ o proširivačima, njhove ideje su dvodimenzionalne: a) s jedne strane je bila dimenzija proširivanja koja je značila ekstenziju sigurnosti i na pitanja koja nisu samo vojne prirode. b) a s druge strane je bila dimenzija produbljivanja gdje se istražuje da li i drugi akteri osim države mogu biti predmet sigurnosne prijetnje.

U okviru Kopenhagenške škole razvio se specifičan teoretski okvir koji se zasniva na tri glavne ideje: posigurnjenje, sigurnosni sektori i regionalni sigurnosni kompleksi. Predstavnici Kopenhagenške škole posebnu pažnju posvećuju značenju sigurnosti, odnosno konceptu sigurnosti.

Koncepte sektora i regionalni sigurnosni kompleks je uveo Barry Buzan i razlikuje 5 sigurnosnih sektora koji mogu uticati na kolektivnu sigurnost (Ibid): vojni, ekonomski, politički, društveni i sektor životne sredine.

13. Sigurnosni problemi – Definiranje nečega kao sigurnosni problem ili sigurnosno pitanje je proces kojega karakteriše interakcija četiri elementa ( Buzan i Waever ): referentnog objekta, sigurnosnog aktera, publike i funkcionalnih sektora.

U objašnjavanju kako neko pitanje može postati pitanjem ili problemom sigurnosti, imamo tri načina definiranja prezentacija u praksi: 1. Neko pitanje može biti depolitizirano što znači da se država/vladane bavi tim pitanjem. 2.Zatim može biti politizirano što znači da je to pitanje od važnosti za javnost i zahtijeva da vlada donosi određene odluke o tom pitanju. i. 3. Kada je neko pitanje predstavljeno kao sigurnosno pitanje tj., kada je predstavljeno kao egzistencijalna prijetnja.

14. Dualistički koncept sigurnosti – Uvođenje društvene sigurnosti vodi ka dualističkom konceptu sigurnosti gdje se razlikuje sigurnost države od sigurnosti društva i pojedinca kao građanina.

Država može predstavljati prijetnju prema pojedincima i to najmanje na četiri načina (Buzan, Rivi): a.) prijetnje koje su posljedica domaćih zakona i njihovog sprovođenja; b.) prijetnje koje proizilaze kao posljedica političkih aktivnosti države protiv pojedinca; c.) prijetnje koje proizilaze iz borbe za kontrolu u državnom aparatu; i d.)prijetnje koje su rezultat vanjske politike države

15. Sektori sigurnosti – Imamo 5 sektora sigurnosti: vojni, politički, ekonomski, društveni i sektor životne okoline.

Vojna sigurnost se odnosi na kapacitet države za oružani napad, odnosno odbranu.

Politicka sigurnost se odnosi na organizacionu stabilnost države, sistem vlasti i ideologije koja joj kao takva daje legitimitet.

Ekonomska sigurnost se odnosi na mogućnost pristupa resursima, finansijama i tržištu.

Drustvena sigurnost se odnosi na održivost unutar prihvatljivih uslova za razvoj jezika, kulture i religije, te nacionalnog identiteta i običaja.

Sigurnost u sektoru okolisa se odnosi na stanje u biosferi na lokalnom i planetarnom nivou kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno ljudsko djelovanje.

16. Regionalni sigurnosni kompleksi – su set jedinica čiji su glavni procesi sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno povezani da se njihovi sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za svaku jedinicu pojedinačno.

Teoretičari globalizacije smatraju da doprinosi deteritorijalizaciji svijeta, umanjujući ulogu države u svjetskoj politici.

Analiza regionalne sigurnosti se mora vršiti na 4 nivoa: 1.) domaće slabosti na državnom nivou; b.) odnosi među državama; c.) odnosi regije sa susjednim regijama; i d.) uloga svjetskih sila u regiji.

Svaka regija se klasificra u dvije skupine/grupe: standardni i centralizirani tip regije.

Standardni tip regije se odnosi na vestfalijski oblik regije ili sa bipolarnim ili multipolarnim odnosom snaga u regionu i sa dominantnom vojnom sigurnosnom politikom. Standardni tip regije može biti unipolaran ali nikada ne može imati globalnu silu.

Centralizirani tip (regije) regionalnog sigurnosnog kompleksa se raziluke i može se dalje razvrstati na tri podtipa. Prvi tip je unipolarna regija gdje je moć skoncentrisana u jednoj velikoj sili (na primjer, Rusija) ili super sili (na primjer Amerika). Treći tip centraliziranog tipa je regija u kojoj nema dominantne sile, već su sve članice regije međusobno povezane ili integrirane institucijama (na primjer Evropska Unija).

17. Sigurnosne prijetnje – Teoretičari razlikuju pet oblika prijetnji koje korespondiraju sektorima sigurnosti: vojna prijetnja, politička, društvena, ekonomska i prijetnja životnom okolišu.

18. EU i sigurnost – EU se može posmatrati kao jedinstvena sila ili kao regija. Postoje argumenti za obje ove teze. S jedne strane, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku zbog čega se ne može smatrati jednom silom. S druge strane, EU je sigurno jedinstvena ekonomska sila u svijetu.

19. Tranzicijske države J-I Evrope i sigurnosni rizici – Države J-I Evrope se raziluku po: historijskom naslijeđu; geostrateškom i geopolitičkom položaju; načinu prelaska u novi vrijednosni politički i administrativni sistem; društvenoj i ekonomskoj razvijenosti; demografskoj potencijalnosti i prostornosti; prirodnim resursima; kadrovskim potencijalima; iskustvima u uspostavljanju, razvoju i funkcionisanju institucija države; tradicijskoj, nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj habitualnosti; te razvijenosti civilnog sektora.

22. Pojam i suština obavještajne djelatnosti – U vezi sa nastankom i razvojem obavještajne službe potrebno je razlikovati i dva njena pojma: materijalni i formalni.

Pod materijalnim pojmom podrazumijevamo specifičnu aktivnost sa posebnim ciljem, koja se pojavila monogo ranije od ustanovljenja posebnog državnog organa, odnosno institucije sa obavještajnom funkcijom pod čime i podrazumijevamo obavještajnu službu u formalnom smislu.

23. Nastanak obavještajne djelatnosti – Postoje dva osnovna shvatanja o nastanku obavještajnih djelatnosti: Prvo, da je obavještajna djelatnost prirodno svojstvo ljudskog roda, i ono Drugo, da je obavještajna djelatnost historijska kategorija, te prema tome da je nastala na određenom stupnju ljudskog razvitka, pa otuda nije ni vječita, već ima svoj nastanak, razvoj i kraj.

Istina, postoji i treće shvatanje, koje se izvodi iz egzegeze, dakle tumačenje Biblije, ali i drugih svetih knjiga i vjerskih spisa. Po tom stajalištu, i sigurnost je božije davanje, odnosno Bog je, kao tvorac svega, tvorac i sigurnosti, a na čovjeku je samo da se po tim uputama ponaša.

24. Pojava posebnih, stalnih državnih organa sa obavještajnom funkcijom – U najopćijem smislu, obavještajnu službu čine obavještajna djelatnost i organizacija koja tu djelatnost sprovodi.

Pojam obavještajne službe u materijalnom smislu obuhvata obavještajnu djelatnost i ciljeve koji se tom djelatnošću ostvaruju, a pojam u formalno-organizacionom smislu – organizaciju i sredstva kojima se obavještajna funkcija obavlja.

Funckija obavještajne službe čini je specifičnom institucijom. Ova specifičnost uvjetovana je zadacima, objektom i metodima njene djelatnosti. Najopćiji zadatak obavještajne službe je da prikuplja podatke i informiše o tajnama protivnika.

25. Nastanak moderne obavještajne službe i njene karakteristike – Smatra se da je prvu unutrašnju obavještajnu službu novog tipa stvorio Napoleonov ministar Fuše, za koga je Balzak rekao da je imao više vlasti nad ljudima nego i sam Napoleon.

Prvo, obavještajna služba se javlja kao stalni specijalizirani organ države sa obavještajnom funkcijom. Drugo, nastankom novih uvjeta i daljim razvojem društvenih odnosa, obavještajna djelatnost postaje obimnija a njene metode raznovrsnije. Treće, obavještajnu službu ne interesira samo vojna i politička saznanja, nego se njen domet širi kako na ekonomske tako i na druge oblasti. Četvrto, pored metoda, povećana su sredstva obavještajne prakse. Peto, širenje poslova obavještajne službe neobavještajnim pitanjima kao što su: propaganda, terorizam, diverzija i sabotaža, udari-pučevi i.t.d.

26. Podjela i vrste kontraobavještajne službe – Podjela obavještajnih službi po organizaciono i strukturno: 1.) obavještajna služba u materijalnom i obavještajna služba u formalnom smislu; 2.) obavještajna služba i kontraobavještajna služba; 3.)civilna obavještajna služba i vojna obavještajna služba.

Klasična podjela obavještajne službe. S obzirom na njene zadatke jeste podjela na obavještajnu službu u užem smislu, čija je djelatnost usmjerena prema inozemstvu i kontraobavještajnu, koja ima zadatak da štiti djelatnost stranih obavještajnih službi.

Dalja podjela je na vojnu i civilnu.

U odnosu na značaj i domet zadataka i ciljeva, obavještajna služba se dijeli i na: strategijsku, koja služi dalekosežnim ciljevima državne i vojne politike, i taktičku, koja služi svakodnevnim i bližim ciljevima.

Podjela obavještajnih službi po karakteru ciljeva, poznaje ofanzive i defanzivne. Ofanzivna obavlja istraživanja na teritoriji protivnika, bilo da prikuplja podatke o njegovim mjerama i planovima ili otkriva njegove aktivnosti prema sopstvenom prostoru. Defanzivna se angažira na zaštitu sopstvene teritorije i strukture.

Podjela obavještajnih službi po oblastima istraživanja: politička, vojna, ekonomska, industrijska (tehnička) i slično.

Podjela vojne obavještajne službe zavisno od stepena komandovanja ili vida oružanih snaga na koje se podaci odnose. Po sistemu komandovanja razlikuju se: strategijska, operativna i taktička. Obavještajne službe vidova oružanih snaga su kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.

Cjelokupna djelatnost obavještajne službe može se odvijati ilegalnim (klasičnim) putem i korištenjem legalnih mogućnosti.

27. Načela i metode rada obavještajne službe – Prema američkoj enciklopediji „na zahtjev političkog savjeta jedne države, obavještajna služba obavlja djelatnost prikupljanja informacija o mogućnostima i namjerama stranih vlada ili se bavi prikupljanjem bilo koje druge vrste informacije.“

Enciklopedija Britanika insistira da državna obavještajna služba neprekidno prikuplja i procjenjuje obavještenja o stavu, mogućnostima ili vjerovatnim političkim odlukama drugih zemalja.

Ramo Maslesa – definicija obavjestajne sluzbe: Obavještajna služba je specifična, specijalizovana, visoko profesionalna i relativno samostalna institucija države, koja u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima i korištenjem posebnih legalnih i tajnih metoda i sredstava na sistemski način prikuplja štićene relevantne obavještajne podatke i druge informacije o planovima i namjerama drugih država i njihovih pojedinih institucija, koje su neophodni za oblikovanje, kreiranje i vođenje politike, naročito na vanjsko-političkom planu. Istovremeno zaduženje obavještajne službe je da zaštiti vitalne interese vlastite države, tako što otkriva, prati, izučava, onemogućava djelovanje stranih obavještajnih službi, te drugih struktura koje se prvenstveno na taj način bave raznim vidovima nedozvoljene djelatnosti.

Nacela obavještajnog rada i rada obavještajne službe: Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu, Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Blagovremenost, Tajnost rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja, Relativna samostalnost, Specijalizacija, Timski rad.

28. Odvijanje obavjestajne djelatnosti – Obavještajna djelatnost se odvija kroz obavještajni postupak, obavještajni krug ili obavještajni ciklus. Tim postupkom obuhvaćeni su: 1.) Utvrđivanje obavještajnih zadataka i planiranje obavještajne djelatnosti. 2.) Prikupljanje određenih podataka angažiranjem obavještajnih i izviđačkih snaga. 3.) Izučavanje, provjeravanje i analiziranje prikupljenih podataka i utvrđivanje njihove vrijednosti i vjerodostojnosti. 4.) Procjenjivanje obavještajnih podataka i odvajanje glavnog od sporednog. 5.) Dostavljanje podataka na korištenje zainteresiranim i odgovornim faktorima

Obavještajne službe rade: 1.) Prikupljaju podatke, prate i izučavaju unutrašnju i spoljnu politiku zemalja prema kojima postoje određeni interesi ili pretenzije. 2.)Prikupljaju podatke i izučavaju odbrambene mogućnosti određenih zemalja, posebno sa stanovišta vođenja eventualnog rata. 3.)Prikupljaju podatke o naučnoistraživačkim dostignućima u drugim zemljama, naročito onih koja mogu biti od utjecaja na vođenje politike i rata. 4.)Prikupljaju podatke o ekonomskim i gospodarskim potencijalima i mogućnostima drugih zemalja i procjenjuju njihove sposobnostl za vođenje rata i ekonomski utjecaj na drugim područjima. 5.)Izučavaju društvene prilike u drugim zemljama i njihov utjecaj na dalji razvoj zemlje. 6.)Obrađuju geostrategijski položaj drugih zemalja i izučavaju njihovu odbrambenu infrastrukturu. 7.) Prikupljaju podatke i izučavaju kadrovsku strukturu određenih zemalja i sređuju materijale za određene ličnosti. 8.) Prikupljaju podatke i izučavaju obavještajno sigurnosne sisteme u drugim zemljama, procjenjujući njihovu efikasnost u zaštiti sopstvenih zemalja.

29. Podjela metoda rada obavještajne službe – Pod metodom rada obavještajne službe bi se podrazumijevao skup karakterističnih i posebnih postupaka kojima se prikupljaju obavještajni podaci, kao i način upotrebe njihovih snaga i sredstava u izvršavanju osnovnih djelatnosti.

Po nekim shvatanjima, aktivnost obavještajnih službi podijeljena je na obavještajnu djelatnost i neobavještajna dejstva.

Obavještajna djelatnost po tom shvatanju provodi se:

a.) Tajnim metodama obavještajnih službi, a to su metod tajnog ugrađivanja pripadnika službe u strukturu protivnika, agenturni metod i metod tajnog korištenja tehničkih stvari.

b.) Prikrivenim metodama obavještajnih službi kao što metod prikrivenog anketiranja, metod prikrivenog opserviranja i metod prikrivenog naučnog istraživnja.

c.) Legalnim metodama obavještajnih službi kroz metod prikupljanja podataka ispitivanjem izbjeglica i dezertera, metod prikupljanja podataka ispitivnjem ratnih zarobljenika, metod prikupljanja podataka izviđanjem i prikupljanje podataka iz sredstava javnog informiranja.

U neobavještajna djejstva po ovim shvatanjima spadaju: 1.)Psihološka djejstva i propaganda 2.) Subverzivna djejstva kao što su špijunaža, diverzija, sabotaža, izazivanje kriznih situacija, terorizam i ubacivanje naoružanih grupa, prevratnička djejstva i specijalne operacije.

Podjela metoda rada prema svrsi se vrši na: metode prikupljanja podataka i metode subverzivnog (prevratničkog) djelovanja

Metode prikupljanja podataka: agenturni (klasični) metod prikupljanja obavještajnih podataka, metod infiltracije (tajnog ugrađivanja obavještajca) u strukture protivnika, metod tajnog korištenja tehničkih sredstava, metod potajnog prikupljanja podataka, korištenje otvorenih izvora informacija (legalni metod).

Savremena tehnika i tehnologija sigurnosti

2013-05-15T05:16:00.000-07:00

1. Navedi i objasni faze u istorijskom razvoju postupaka za sprečavanje krivičnih djela i pronalaženje njihovih izvršilaca.

Prva faza u razvoju kriminalističke tehike naziva se "intuisticka". To je faza bez organizovanog sistema razriješavanja KD, gdje je postupak bio prepušten empiriji, tj. sposobnosti i intuiciji zainteresovanih subjekata. Tu praktično nije ni bilo kriminalističke tehnike, osim ako se tu ne ubroje sredstva kamuflaže u zasjedama, neke vrste zamki i sl.

Druga faza je "misticna", jer se čitav postupak zasnivao na mističnim vjerovanjima kao npr, da se nevino lice neće opeći ako izvadi predmet iz vrele vode, ulja ili uhvati usijani predmet. Ovdje se kriminalistička tehnika sastojala u pripremi takvih predmeta. Ove metode su se primjenjivale i u našim krajevima i u prošlom stoljeću.

Treća faza je tzv. "zakonska faza". Tu je društvo zakonima regulisalo šta se smatra dokazom. "Kraljica dokaza" je priznanje osumnjičenog, bez obzira na to kako je to priznanje dobijeno, pa su se razvile metode iznuđivanja priznanja. Često su ovim metodama bili podvrgavani i svjedoci. Može se zaključiti da je razvoj i upotreba metoda i sredstava za pribavljanje - iznudu priznanja predstavljalo kriminalističku tehniku.

Četvrta faza je faza slobodnog sudijskog uvjerenja, koju karakteriše prodor principa materijalne istine. Ona se stavlja iznad priznanja i svjedočenja, a može se utvrditi samo primjenom naučnotehničkih metoda. Početak ove faze razvoja kriminalističke tehnike se poklapa vremenski sa periodom izuzetnog razvoja prirodnih i tehničkih nauka (kraj 19.stoljeća).

2. Navedi situacije u kojima se obavljaju poslovi zaštite osoba koje se štite na osnovu odredbi Pravilnika o zaštiti osoba koje obavljaju najviše državne funkcije. Navedi tehnička sredstva koja se u pojedinim situacijama primjenjuju.

Na osobe koje se štite primjenjuju se mjere zaštite: a) u mjestu stalnog boravka – rezidencija b)u pokretu c) na radnom mjestu d)na mjestima gdje se vrši posjeta.

Sredstva koja se mogu primjenjivati radi zaštite osoba u rezidenciji i na radnom mjestu podrazumijevaju: 1)mehaničku i tehničku zaštitu kojom se signalizira neovlašten ulazak u štićeni prostor i dojavljuje na centralni dojavni sistem, 2)tehničku zaštitu kojom se prati kretanje u štićenom prostoru i pojedinačno štićenim prostorijama (kontrola prolaza i video nadzor) uz video zapis, 3)zaštitu pojedinačnih vrijednosti pomoću specijalnih kasa, trezora i sl., 4)integralnu zaštitu s najmanje jednim lokalnim nadzornim mjestom i sistemom veze sa osobama koje vrše fizičko obezbjeđenje na štićenom objektu, 5)stalna kontrola vode, zraka, pića i hrane na prisustvo hemijskih i biloških otrovnih supstanci te prisustvo radioaktivnih materija, 6)Plan sanitarne i RHB zaštite 7)sigurnosni Plan postupanja i procedure u slučajevima pretpostavljenih incidentnih situacija 8)brižljivo planirana ruta kretanja, rezervnih ruta i plan postupanja u slučaju akcidentnih situacija 9)fizičko osiguranje duž trase puta 10)vozilo „čistač“, blindirano vozilo, vozilo pratnje, tehničko vozilo, sanitetsko vozilo, protiv-snajperske snage i dubinsko osiguranje.

Sredstva koja se mogu primjenjivati radi zaštite osoba prilikom službenih posjeta podrazumijevaju: a)kontradiverzioni pregled prostora kojim će se kretati ili boraviti tokom posjete b)sredstva lične zaštite protiv zrna iz vatrenog oružja c)neprobojne staklene pregrade d)RHB zaštita e)plan evakuacije u slučaju neposredne opasnosti od napada

3. Situacije u kojima se kao element tehničke zaštite, u sigurnosne svrhe, koristi video-nadzor:

Video-nadzor kao sredstvo tehničke zaštite ima široku upotrebu. Koristi se za zaštitu osoba koje obavljaju najviše službene funkcije, za njihovu zaštitu u rezidenciji ili na radnom mjestu. Pomoću video nadzora se može otkriti neovlašteni ulazak u štićeni prostor i može se pratiti kretanje u okviru tog prostora. Koristi se i u saobraćaju, na masovnim skupovima, sportskim terenima, kao i protuprovalnim mehanizmima u privatnim okolnostima, tržnim centrima i slično.

4. Navedi ciljeve terorističkog napada, kako se postižu i koja se sredstva koriste.

Teroristički napad podrazumijeva oružanu akciju uz primjenu vatrenog oružja ili eksplozivnih sredstava radi eliminacije političkih protivnika ili njihovih pristalica uz nanošenje masovnih žrtava i izazivanje straha. Najčešće se vrše napadom na određene ličnosti, njihove pristalice, značajne objekte, mjesta gdje se vrši masovno okupljanje ljudi. Skoro uvijek iza napada objavljuje se u medijima svrha napada i izvršilac te iznose političke kvalifikacije i zahtjevi.

Najčešći pojavni oblici vršenja terorističkog napada bili su:

Podmetanje eksplozivnog sredstva (auto-bomba) u neposrednoj blizini značajnog objekta čijim će rušenjem i izazivanje masovnih žrtava uputiti ozbiljnju prijetnju državnoj upravi i izazvati strah. Pored primjene ubojnih sredstava kao što su eksplozivne naprave i bombe teroristički napadi su vršeni i primjenom hemijskih, bioloških i nuklearnih sredstava.

Pored bioloških agensa korištena su radiološka sredstva za izazivanje straha i stradanje ljudi. Hemijski napad predstavlja oslobađanje toksičnih gasova, tečnosti ili čvrstih materija koji mogu zatrovati okolinu (zemlja voda zrak). Nuklearni napad podrazumijeva eksploziju nuklearne bombe kojom prilikom se razvija visoka temperatura, jak udarni takas i bljesak. Biološki napad predstavlja oslobađanje opasnih toksina, bakterija i virusa. Ove tvari moraju u čovjeka ući inhalacijom, preko oštećenja na koži ili putem hrane da bi mogli djelovati na zdravlje.

Pisma koja su sadržavala prah antraxa, poznatog biološkog agensa (spore) izaziva smrtonosnu bolest crni prišt.

Pored specijaliziranih jedinica za borbu protiv terorista, tehnička sredstva koja se u tu svrhu mogu koristiti podrazumijevaju: a)Sredstva za otkrivanje, praćenje i dokumentiranje aktivnosti terorističke organizacije b)Sredstva za borbu protiv terorista c)Sredstva za pronalazak i eliminaciju eksplozivnih naprava

5.Metode i sredstva za sprečavanje terorističkog napada u situacijama:

a) na masovnom skupu - Fizičko obezbjeđenje, video nadzor, rendgeni, ručni metal detektori, kontraobavještajne informacije, plan obezbjeđenja skupa.

b) u objektu u kojem su smještene državne institucije - Mehanička i tehnička zaštita kojom se signalizira neovlašten ulazak u štićeni prostor i dojavljuje na centralni dojavni sistem, tehničku zaštitu kojom se prati kretanje u štićenom prostoru i pojedinačno štićenim prostorijama (kontrola prolaza i video nadzor) uz video zapis. Fizičko obezbjeđenje objekta, video nadzor, metal detektor vrata, rendgen, ručni metal detektor, identifikacija putem ličnih dokumenata, elektornske ključ kartice....

c) na putnoj komunikaciji - Biohemijski detektori, roboti, stacionarni detektori za osiromašeni uranijum, video nadzor, satelitsko praćenje....

6. Sredstva i njihov način korištenja, koja pored eksplozivnih naprava koriste teroristi za vršenje terorističkog napada.

Pored primjene ubojnih sredstava kao što su eksplozivne naprave i bombe teroristički napadi su vršeni i primjenom hemijskih, bioloških i nuklearnih sredstava.

Pisma koja su sadržavala prah antraxa, poznatog biološkog agensa (spore) izaziva smrtonosnu bolest crni prišt. Pored bioloških agensa korištena su radiološka sredstva za izazivanje straha i stradanje ljudi. Hemijski napad predstavlja oslobađanje toksičnih gasova, tečnosti ili čvrstih materija koji mogu zatrovati okolinu (zemlja voda zrak). Nuklearni napad podrazumijeva eksploziju nuklearne bombe kojom prilikom se razvija visoka temperatura, jak udarni takas i bljesak. Biološki napad predstavlja oslobađanje opasnih toksina, bakterija i virusa. Ove tvari moraju u čovjeka ući inhalacijom, preko oštećenja na koži ili putem hrane da bi mogli djelovati na zdravlje.

7. Sredstva koja se koriste za pronalazak i eliminaciju eksplozivnih naprava.

Detektori za metal, primjena metoda zrakoplovnih daljinskih istraživanja u humanitarnom protuminskom djelovanju, otkrivanje tragova eksploziva metodom MEDDS i uređajem FIDO, otkrivanje mina brzim i sporim neutronima, pronalaženje minskoeksplozivnih naprava pomoću pasa, detektor za akustično otkrivanja mina, Napredni globalni sustav za eliminaciju protupješačkih mina – ANGEL, Mjerenje dielektričnih parametara tla, mehaničko razminiranje itd...

8. Navedi način provale u stambene objekte i tehnička sredstva za sprečavanje provale.

Prema načinu izvršenja u stambene objekte možemo provable podijeliti gdje se napadaju: vrata, brave, reze, katanci, prozori, rešetke na prozorima vratima i ostalim otvorima. Probijanje zidova, podova, plafona, krovova te upadi kroz druge otvore kao i fingirane provale.

Tehnička srestva za sprečavanje provala su: alarmini sistemi, video-nadzor i kamere, kao i detektori pokreta, toplote, sile i slično. A najbolja zaštita za sprečavanje provala može biti posjedovanje dobrog i rasnog psa čuvara ili angažovanja ljudi-čuvara.

9. Navedi načine otvaranja prostorije koja je zaključana cilindričnom bravom i način provale kroz izlog prodavnice.

Otključavanje brava posebno izrađenim napravama i nasilnim putem. Razvaljivanje vrata na silu, udaranjem nogom, korištenje metalnih poluga i pajsera za razvaljivanje vrata i lomljenje cilindara i jezička cilindra. Odvijač ili slična tanka metalna čvrsta poluga se stavi između jezička brave i dovratka i sistemom poluge se jezičak brave gura u položaj "otvoreno" a možemo koristiti i tehniku “češljanja” brave.

Razbijanje stakla na izlozima se obavlja na sličan način kao i kod prozora, a najčešće bacanjem cigle, kamena i sl. u izlog. Ponekad, kada žele razbiti samo dio izloga, koriste kanap natopljen petrolejom kojeg zategnu pomoću ekserčića dijagonalno u uglu izloga i zapale. Kad kanap izgori, dio stakla se lahko istisne. Kada se vrši fingirana provala, tada se obično iz prostorije vrši razbijanje stakla. Radi toga je potrebno pregledati svako razbijeno staklo radi utvrđivanja pravca djejstva sile, a rezano radi određivanja strane sa koje je rezano. Rešetke na prozoru i izlogu se uklanjaju odvaljivanjem dijela ili cijele rešetke, odšarafljivanjem rešetke, siječenjem dijela rešetke ili razmicanjem šipki. Za razmicanje šipki i odvaljivanje rešetke se koriste gvozdena i drvena poluga, ćuskije, automobilske dizalice i sl. Za odšarafljivanje se koriste odvrtači (odvijači, ključevi itd.), a za rezanje testere i turpije za metal, makaze za sječenje željeznih šipki itd. Na licu mjesta mogu ostati reljefni tragovi od alata koji je korišćen ili njegovi dijelovi (komadi), tragovi boje, metalna piljevina (prikuplja se magnetom), tragovi od počinioca.

10. Na koji način dinamicki elektricitet može izazvati pozar i navedi tehnicka sredstva koja se mogu koristiti za sprecavanja sirenja požara.

Dinamicki elektricitet je pojava kod koje dolazi do kretanja elektriciteta kroz provodnik kao posljedica razlike potencijala između dva provodnika. Dinamicki elektricitet može izazvati pozar zbog kratkih spojeva, preopterećenja instalacija, velikih prelaznih otpora, varničenje i električni luk kao i toplotno dejstvo električnih uređaja.

Za sprecavanje pozara koriste se detektori za dim i alarm za požar. Zatim, protivpožarni aparati sa vodom, prahom, pjenom ili ugljendioksidom.

11. Na koji način mehanička energija trenja i udara može izazvati požar i navedi tehnička sredstva koja se mogu koristiti za sprečavanja širenja požara.

Trenje ili udar mogu iz nekih čvrstih materijala, kao što su čelik i sl., izazvati iskakanje iskri, tj., varničenje. Te iskre su sitni komadi metala koji se uslijed trenja otkidanju od njega i mogu dostići 1.500 C. Takve iskreno mogu zapaliti lakozapaljive tečnosti, gasove i sl.

12. Navedi elemente potrebne za planiranje sprečavanja nemira prilikom masovnih demonstracija.

U vrijeme eskalacije nereda i nekontroliranog ekstremnog ponašanja i neposrednog suočavanja sa masom razjarenih građana iIi pobunjenika, primarni zadatak komandanta policijskih snaga je da što prije uspostavi mir i normalizuje stanje (u naselju ili regionu), jer manji neredi mogu nekontrolirano i stihijski prerasti u nasilničko ponašanje i pobunu.

Koliko je značajno za policijskog komandanta da ima pravovremenu informaciju o incidentima koji mogu predstavljati povod za ispoljavanje nekontrolisanog nasilja, isto je tako važno, ako ne i važnije da u tom trenutku ima razvijenu komandnu strukturu i snage za intervenciju raspoređene na najpogodnijim mjestima, odakle mogu pravovremeno i uspješno intervenisati.

Iskustvena saznanja ukazuju na veliku vjerovatnoću da neka mirna okupljanja, pod određenim okolnostima prerastu u nasilno ponašanje. Imajući to u vidu, policijske snage trebaju stalno vršiti procjenu sigurnosne situacije kako bi se blagovremeno poduzele odgovarajuće mjere u smislu primjene ljudskih resursa i tehničkih sredstava da u slučaju eskalacije mirnih demonstrativnih javnih istupanja u masovno nasilničko i rušilačko ponašanje, ne dođe do povređivanja ili gubitaka života kod učesnika u ovim događajim.

Naravno, planira se i primjena sile, koja se dozira prema intenzitetu zbivanja i reagovanja mase. Policija uvijek treba da vodi računa da ne upotrebi prekomjenu prinudu i silu, odnosno da ne izazove nepotrebne žrtve, povređivanje iIi teško ranjavanje, te da spriječi rušenje i uništenje imovine građana.

Ako dođe do eskalacije nasilja i nekontroliranog ponašanja, policija na raspolaganju ima više opcija za suzbijanje nereda i sprečavanje sukoba sa pobunjenom masom.

13. Navedi elemente taktike za sprečavanje uličnog nasilja i tehnička sredstva koja se mogu koristiti u te svrhe.

a)"strategijsko povlačenje" b) uz pomoć neubojitih oružja (suzavca, gumenih metaka, žičanih prepreka, vodenih topova, ljepljivih masa ili pjene i dr. ), i vozila za razbijanje demonstracija pokuša da razdvoji najopasniju masu (rulju) brzom i odlučnom akcijom, čim masa počne da pokazuje znakove destrukcije i nereda
c)sačekati dalji razvoj situacije

Pored uvježbanih policijskih snaga neophodna je odgovarajuća oprema kako bi se ovi visoko-rizični poslovi uspješno obavili. Komplet opreme treba sadržavati zaštitu od nadražljivih gasova, zaštitu od čvrstih i oštrih predmeta, te efikasna sredstva za komandovanje i međusobnu komunikaciju. Također, neophodna je oprema za zaprečavanje prilaznih puteva i komunikacija kao i za usmjeravanje kretanja mase. U ovakvim prilikama koriste se i sredstva za obilježavanja učesnika u nemirima. To su uglavnom određene fluorescentne boje kojima se prskaju učesnici.

Koristeći neposredni kontakt, odnosno pomoću megafona ili razglasnog uređaja na motornim vozilima, lokalni organi vlasti, ili lica koja uživaju autoritet, mogu da posreduju između nasilnika i njihovih predvodnika.

14. Navedi definiciju pojma „saobraćajna nesreća“ i objasni elemente bezbjednosti drumskog saobraćaja kao i tehnička sredstva za unapređenje sigurnosti pješaka.

Pojam - Saobraćajna nezgoda je događaj (sudar, udar, slijetanje, gaženje, iskliznuće, prevrtanje i dr.) koji se desio na javnoj površini za odvijanje saobraćaja u kojem je učestvovalo najmanje jedno vozilo u pokretu. Saobraćajne nezgode mogu nastati uslijed djelovanja subjektivnih i objektivnih elemenata. Subjektivne elemente čini čovjek, dok u objektivne elemente ubrajamo vozilo, cestu i okolinu.

Tehnička sredstva za unapređenje sigurnosti pješaka su: pješački prelazi, ležeći policajci, semafori, trotoari, nadzemni i podzemni prelazi i slično.

15. Tehnička sredstva koja se koriste za unapređenje bezbjednosti saobraćaja.

Tehnička sredstva za unapređenje bezijednosti saobraćaja su: putevi, ceste, trotoari, nadzemni i podzemni prelazi za pješake, saobraćajni znakovi, semafori, alkotest, test za drogu, radari za prekoračenje brzine, pješački prelaz, ležeći policajac, svjetlosna upozorenja, sigurnosni pojas za vozača automobilima kao i ostale putnike.

16. Navedi grupe opreme koja se koristi u obavljanja kriminalističko-tehničkih poslova i opiši sadržaj i namjenu opreme za sinjaletičku obradu lica.

Za obavljanje kriminalističko-tehničkih poslova i zadataka potrebno je raspolagati odgovarajućom opremom, koju možemo podijeliti u više grupa, i to: a)oprema za vršenje uviđaja; b) oprema za sinjaletičku obradu lica i registraciju; c)oprema fotolaboratorije; d)oprema za pregled i obradu tragova; e)oprema za primjenu operativnih kriminalističkih metoda; f)oprema istražne kriminalističke tehnike.

17. Navedi i opiši sadržaj opreme koja bi se koristila prilikom uviđaja na licu mjesta provale u trgovački centar.

Oprema za rasvjetu na licu mjesta, pribor za mjerenje i skiciranje, oprema za fotografisanje lica mjesta, oprema za pronalaženje, izazivanje i prikupljanje tragova, oprema za fiksiranje tragova, oprema za izuzimanje i arhiviranje dokaza. Takođe, trakama se ogradi lice mjesta. Upotrebom ove opreme obezbjeđuje se da na lice mjesta ne ulaze novlaštena lica i da se zaštite tragovi KD-a.

18. Oprema i pribor koja se koristi za obezbjeđenje lica mjesta nekog događaja.

Upotrebom ove opreme obezbjeđuje se da na lice mjesta ne ulaze neovlašćena lica, da se zaštite tragovi krivičnog djela te da se, u nekim slučajevima, zaštite članovi uviđajne ekipe od moguće nesreće (npr. pri vršenju uviđaja kod saobraćajnih nezgoda postoji mogućnost takve nesreće da zbog neoprezne vožnje drugo vozilo udari nekog od članova ekipe). U ovu vrstu opreme spadaju: konopci ili trake sa stalcima, kupe, piramide, trokutovi, treptači, putni (saobraćajni) znaci, naljepnice, i sl.

Za zaštitu tragova se koriste prekrivači od plastične mase, platna i dr.

Pored navedene opreme, u težim slučajevima se upotrebljavaju pokretni semafori (radi regulisanja saobraćaja), prenosne ograde itd. Na ovim predmetima trebaju biti vidljive oznake sa upozorenjima o zabrani pristupa neovlašćenim osobama na ograđeni prostor ili usmjeravanje kretanja pješaka i vozila u određenom pravcu, zatim oznake policije ili druga potrebna obavještenja. Ova oprema treba biti vidljiva noću (bilo što osvjetljava ili što je obojena fluorescentim, odnosno fosforescirajućim bojama).

19. Navedi koji su elementi i aktivnosti u provođenju trgovine ljudima.

Trgovina ljudima je jedna od najvećih i najprofitabilnijih globalnih kriminalnih aktivnosti, zajedno sa trgovinom narkoticima, oružjem i pranjem novca. Lanac trgovine ljudima podrazumijeva faze: regrutovanja, tranzita žrtve i eksploatacije žrtve.

Trgovina ljudima ima sva obilježja krivičnog djela organiziranog kriminala i obuhvata slijedeće aktivnosti: vrbovanje, prevoženje, prebacivanje, predaja, prodaja, kupovina, posredovanje u prodaji, skrivanje i držanje lica. Prilikom izvršenja ovih radnji koristi se: sila, prijetnja, zabluda, zloupotreba ovlaštenja i povjerenja, zloupotreba odnosa zavisnosti i teških prilika drugog, zadržavanje ličnih isprava kao i davanje ili primanje novca ili druge koristi.

20. Tehnička sredstva koja se mogu koristiti za otkrivanje i sprečavanje krivičnih djela trgovine ljudima.

Pored operativno taktičkih mjera u cilju otkrivanja i sprečavanja trgovine ljudima, koriste se i savremena tehnička sredstva kojima se otkrivaju falsifikovani ili krivotvoreni dikumenti, vrši kontrola prometa roba i ljudi u prekograničnom prometu, te vrši nadzor državne granice i graničnih prelaza.

Softveri, biometrijski pasosi, dokumenti licni, uredjaji za prepoznavanje falsifikovanih dokumenata, granična patrola, zidine ( ograde ), helikopteri, biometrijski softveri i uredjaji.

Zašto da hranimo ubice, silovatelje, teroriste, prevarante i ostale zatvorenike !?

2013-05-04T09:46:00.000-07:00

Posljednjih godina broj zatvorenika je enormno porastao. Mnogo je faktora i uzroka ovom fenomenu. Međutim, paralelno se trebalo raditi i na poboljšanju uslova i uvjeta života u samim zatvorima. U svijetu su ekonomski jake zemlje uspjele koliko-toliko da urade na modernizaciji zatvorskog sistema, zatvora i sl.

Amerika k'o Amerika - u svemu su u TOP5. Tako i u ovom segmentu. Oni izdvajaju najviše novca za zatvore i cijeli zatvorski sistem. Istina, imaju i najveći broj zatvorenika. Da bi im obezbijedili neke minimalne standarde - troše se pečat u opštini :) Informacija da jedan zatvorenik u zatvoru Guantanamo SAD košta 900.000 dolara je procurila u javnost nakon štrajka glađu zatvorenika. Tako dobijemo cifru od 150 miliona američkih dolara koji na godišnjem nivou košta "amere" za taj zatvor koji se nalazi na Kubi. Guantanamo je najskuplji zatvor za održavanje na svijetu.

Eh, što to treba "pametnim" amerima, bog sami zna. Lijepo Titino doba. Pošalji go*na na Goli, odvedi ga da tuca kamen, da radi nešto, a ne da sjedi i dr*a qrac u ćeliji uz svu moguću pažnju i nadzor. Živimo u vrijeme ekstremnog kapitalizma i sve je izvjesnije da će se vremenom zatvori početi privatizovati. Nekome će ove ideje zvučati ludo i glupo, ali zaista postoji mnogo uvaženih "glavonja" koji razmišljaju kako ovo da sprovedu u djelo. Mog nekog doprinosa ostvarenju te ideje ovim člankom neće biti. Ali će oni koji budu ovo čitali bar biti upoznati o čemu se razmišlja i šta se planira uraditi po ovom pitanju.

Da bi privatizacija zatvora počela, mnogo toga se treba promijeniti. Prije svega zakoni, podzakonski akti, kao i sami ljudi, odnosno njihovo razmišljanje. Zašto da budžetski poreznici plaćaju lagodan zatvorski život "mentolu" koji je silovao pola dječijeg vrtića. Zašto da serijske ubojice i lopove častimo plazmama i da uživaju u finalu Lige prvaka uz najkvalitetnije slike. Zaje*i!!!

Dao bih ya to njima sve, ali pod uslovom da sami zarade. Zatvore je potrebno urediti na taj način da svaki zatvorenik ima svoj "posao" i zaduženje. Da privređuje, da radi ono što zna i da mu se da šansa da nauči nešto novo i korisno po njega samog, po taj zatvor i u cjelini po društvo.

Neki od banalnih primjera:

Poljoprivredni zatvor

Organizovati ga tako da zatvorenik koji zna, koji se razumije i koji hoće da radi - da mu se omogući to. Specijalizirati zatvor na taj način da se opremi potrebnom opremom i sistemski uredi da bi taj zatvor mogao napraviti novi proizvod, hajmo reći krompir. Da taj krompir proda, pa da od tog istog krompira "živi".

Tec zatovor

Ime nije bitno - bitno je ono što će se raditi tu. Mnogo je onih koji se razumiju u kompjutere i sve vezano za tehnologiju. Zašto takvu individuu držati u ćeliji 3 sa 3 kada možemo od njega imati svi koristi. Opremiti, specijalizirati par prostorija za takvog genija uz stručni nadzor, da se napravi, istražuje i ispituje nešto korisno.

Trenutno mozak ne želim umarati naučnom fantastikom, ali to je jedna realnost prema kojoj se mora ići. Kada bi jedan milijarder ili neko napravio specijalizirani zatvor (bilo kojeg tipa) i zatim od države zatražio da se "brine" o 200 zatvorenika koji moraju izdržavati kaznu od 5 ili 10 godina i više, te da im se za to plati, recimo 50% onog iznosa kojeg bi država ionako morala da da za njegov boravak u zatvoru, onda su nam ti "specijalizirani" zatvori sve bliži. Državi dobro dođe, za pola para manje ---> problem manje :)

I kada bi taj neki zatvorenik, neki poljoprivrednik (igrom slučaja, zna oko toga) uz stručni nadzor i sva ta ljudska prava te silna evropska i svjetska go*na, uspio na kraju godine kada se podvuče crta bude na nekoj pozitivnoj NULI, onda se ovaj proces specijaliziranih privatnih zatvora isplati.

Da ne bude sve krompir, luk i grah, oko kojih se možda vrte male cifre, uzmimo na primjer jednog inžinjenera mašinstva ili nešto slično. Nekog izumitelja, naučnika ili nešto u pola kao Ajnštajn. Jednim svojim projektom, odnosno, prodajom nečega njegovog, profitirali bi mnogi, a najviše vlasnik/ci zatvora. Tako da tom jednom pojedincu, geniju koji je nekad, negdje zaje*'o - sada može imati život bolje nego "vani" a da država plaća upola manje ili čak i nikako, kao i da se ne brine o njemu.

Mnogo toga je u igri i zaista se o tome da pričati i raspravljati.

Spisak Kandidata koji su stekli pravo pristupa testu fizičke spreme - početni čin "MLAĐI INSPEKTOR"

2013-02-18T04:20:00.000-08:00

POČETNI ČIN „MLAĐI INSPEKTOR“ TABELA BROJ 1
SPISAK KANDIDATA KOJI SU STEKLI PRAVO PRISTUPA TESTU FIZIČKIH SPOSOBNOSTI

1. AGIĆ FAHRUDIN RIAD 27.11.1988.

2. AGIĆ SULJO MUSTAFA 18.05.1977.

3. AHMEDSPAHIĆ MUNIB AMER 09.06.1984.

4. AHMETOVIĆ OSMAN ALMEDIN 06.01.1983.

5. AHMETSPAHIĆ AHMO EDITA 19.01.1986.

6. ALETIĆ SAKIB ALMIR 24.08.1982.

7. ALIĆ MUHIDIN ELMIR 21.11.1989

8. ANDELIJA ŠAĆIR AMER 05.04.1982.

9. ANTUNOVIĆ MIRKO DEJAN 17.02.1988.

10. AŠČERIĆ ZAHID EMIR 04.07.1988.

11. AVDIĆ HASAN ADNAN 07.01.1983.

12. BAGARIĆ ZVONKO MARINA 06.06.1983.

13. BAJRIĆ VEHID NURAGA 04.04.1983.

14. BAJROVIĆ NAZIF ALDIN 10.06.1989.

15. BALTIĆ BAJRO DAMIR 24.11.1982.

16. BALTIĆ RAHIM ŠEMSUDIN 04.04.1985.

17. BARTULA NADA KATARINA 24.04.1982.

18. BAVČIĆ ZIJAD BENJAMIN 13.04.1983.

19. BEĆIROVIĆ FIKRET ELMA 22.10.1989.

20. BEHLULOVIĆ MUJO HARIS 01.07.1984.

21. BERIBAKA BRANE BRANKA 30.01.1988.

22. BEŠO ZVONKO SOFIJA 19.03.1989.

23. BIKIĆ MUHAMED EMINA 25.07.1984.

24. BILALOVIĆ SALIM AMRA 29.11.1980.

25. BJELICA FEJZO MIRNES 30.08.1983.

26. BJELIĆ MEHMED SAMRA 02.09.1983.

27. BOLIĆ SENAHID JASMIN 10.06.1989.

28. BRDARIĆ AZIZ VERNESA 26.05.1985.

29. BRKAN STIPO MARIO 22.07.1985.

30. BRKOVIĆ ISMET EMIR 22.08.1986.

31. CEROVINA DUŠAN BOJAN 02.12.1987.

32. CRNALIĆ MESUD NIHAD 24.04.1977.

33. ČALIJA MILIVOJE SRĐAN 16.12.1979.

34. ČANKUŠIĆ KASIM ALMIR 25.05.1982.

35. ČIČKO HASAN ENIS 29.07.1982.

36. ČOKO ZAJKO HARIS 18.05.1981.

37. ČOVIĆ MENSUR ALMIN 10.08.1987.

38. ĆATIĆ DŽEVAD MIRHETA 18.01.1980.

39. ĆATIĆ JASMIN SANID 23.08.1984.

40. ĆATIĆ MIRSAD ALMEDINA 25.05.1978.

41. ĆUTUK SAFET ALEN 09.07.1987.

42. DAVIDOVIĆ JOVO GORAN 08.09.1985.

43. DEDIĆ IBRAHIM NEDIM 07.07.1978.

44. DEVEDŽIJA HUSO ARMIN 09.04.1984.

45. DINAREVIĆ SULEJMAN FARUK 23.07.1983.

46. DIZDAREVIĆ SULEJMAN SANDI 13.02.1981.

47. DUPOVAC AHMED ADIS 12.11.1982.

48. DURAN BEGAN NIJAZ 17.02.1982.

49. DŽAMBIĆ OSMAN IRHAN 06.05.1984.

50. DŽANKOVIĆ BEHRUDIN MIRELA 15.07.1984.

51. DŽINDO KASIM ALMIR 09.03.1982.

52. DŽINIĆ ABDURAHMAN MUGDIN 08.12.1989.

53. DŽINO MEHMED ADNAN 13.12.1984.

54. DŽUBUR HASAN MIRZA 19.04.1979.

55. DŽUHO JUSO SALIHA 03.03.1982.

56. ĐAPO ENVER MIRZA 18.11.1979.

57. ĐIDIĆ DERVIŠ MUAMER 19.04.1979.

58. ĐOGIĆ VAHID DŽEMIR 15.07.1980.

59. ĐULOVIĆ ALIJA KEMAL 14.05.1983.

60. ĐULOVIĆ ALIJA DŽENAN 14.09.1981.

61. EŠPEK DRAGOMIR NENAD 10.07.1982.

62. FAČIĆ AHMED VEDAD 07.12.1978.

63. FAZLAGIĆ MIRSAD MEHMED 14.07.1987.

64. FEJZIĆ FIKRET AMELA 16.12.1984.

65. GLAVIĆ NURKO ELVIR 15.08.1980.

66. GUTIĆ MANOJLO MILOŠ 18.07.1982.

67. HAJDER FERIK ADMIR 01.01.1987.

68. HALILOVIĆ ISAJBEG MIRALEM 30.11.1980.

69. HALIMIĆ SULEJMAN ALMIR 10.01.1983.

70. HASANBEGOVIĆ SENAD TARIK 16.10.1986.

71. HASANČEVIĆ HUSO AMIR 19.07.1980.

72. HASANOVIĆ AZEM EDO 24.08.1984.

73. HASANOVIĆ FIKRET ERNEDIN 23.04.1982.

74. HODŽIĆ BEĆAR SEDIN 06.06.1987.

75. HODŽIĆ HASAN IFETA 05.04.1987.

76. HODŽIĆ ŠEVKO HARIS 02.11.1987.

77. HONDO ŠABAN IRMA 07.07.1986.

78. HRAPOVIĆ ABDUL-RAHMAN EDIN 26.03.1980.

79. HRELJA MEHO IRNES 26.04.1988.

80. HURIĆ EŠEF SENAD 15.09.1986.

81. IBRIĆ SADIK SANEL 24.01.1985.

82. IDRIZ FARUK SANJA 15.09.1985.

83. ILIČIĆ STJEPAN NIKOLA 30.04.1983.

84. ISLAMAGIĆ ISLAM REMZIJA 16.01.1986.

85. ISOVIĆ HASAN EMIR 17.01.1986.

86. JAMAK ALMAS HARIS 24.06.1982.

87. JAMAKOVIĆ AHMET BELMA 30.12.1988.

88. JOVANOVIĆ NENAD TIJANA 15.02.1988.

89. JUKOVIĆ MUNIB DIJANA 27.10.1983.

90. KADIĆ LUTVIJA HARIS 02.05.1981.

91. KADRIĆ IFET ELMA 21.10.1984.

92. KAJEVIĆ MUHAREM AIDA 08.11.1980.

93. KARAVDIĆ OSMAN MAHIR 21.05.1978.

94. KARDAŠEVIĆ MUHAREM ARMIN 02.10.1989.

95. KARIĆ MIRALEM ANER 01.01.1978.

96. KARIŠIK ŠAHO NERMIN 24.12.1979.

97. KAROVIĆ BEĆIR ELMEDIN 11.02.1984.

98. KAZIĆ VELIJA ANEL 14.04.1983.

99. KEPEŠ ZIAD ARMIN 12.06.1987.

100. KLADANJČIĆ ASIM JASMIN 14.07.1978.

101. KLINO SALIH ERMIN 27.03.1981.

102. KONAKOVIĆ REMZIJA ABEDIN 13.08.1985.

103. KOPRDŽA ĆAMIL ADIS 16.02.1981.

104. KRILO RAMIZ ARMIN 26.03.1978.

105. KRSMANOVIĆ ĐORĐO JANKO 29.04.1985.

106. KUJOVIĆ ZUHDIJA HARIS 07.02.1980.

107. KULDIJA IZET ELMA 19.02.1990.

108. KUŠIĆ DRAGAN IVANA 08.09.1987.

109. LAGUMDŽIJA ZIJAD OMER 17.11.1984.

110. LASIĆ PERO IVAN 10.01.1986.

111. LEMEŠ ENVER ILHANA 18.05.1982.

112. LUČIĆ LUKA NIKOLA 24.03.1979.

113. MANDŽUKA ZIJAD MIRALEM 22.09.1987.

114. MATORUGA ENISAD ASHAR 13.12.1989.

115. MASNOPITA REMZIJA ILDA 17.11.1981.

116. MAŠIĆ AVDO NIHAD 01.01.1982.

117. MEDIĆ MIRSAD JASNA 07.12.1989.

118. MEĐO DELIVOJE SLOBODAN 13.02.1989.

119. MEHMEDAGIĆ MUHAMED ELDIN 27.08.1979.

120. MEHMEDAGIĆ NIJAZ ADMIR 05.05.1981.

121. MEHMEDSPAHIĆ DŽEMAIL DAMIR 23.08.1981.

122. MEHMEDSPAHIĆ IZET MAHIR 27.09.1988.

123. MEMIŠEVIĆ NURKO SADNAN 24.09.1985.

124. MESIĆ ADIL MIRNES 29.05.1983.

125. MEŠIĆ NIJAZ IRHAD 27.04.1987.

126. MOJSILOVIĆ DRAGAN MIROSLAV 07.08.1988.

127. MUHAREMAGIĆ RAŠID ELMA 09.01.1984.

128. MUHAREMOVIĆ HAJRUDIN ALMIR 29.08.1980.

129. MUJANOVIĆ ĆAMIL SANELA 23.01.1979.

130. MUJČINOVIĆ MUHAMED MAHIR 28.08.1984.

131. MUJČINOVIĆ SAFET SENAD 03.08.1982.

132. MUJKIĆ ZIJAD DAMIR 26.11.1983.

133. MUMINOVIĆ ASIM EDIN 24.05.1978.

134. MURATOVIĆ ARIF AMAR 24.07.1986.

135. MURATOVIĆ AZEM AHMED 24.09.1984.

136. MUSIĆ ADIL ADILA 16.09.1979.

137. MUSIĆ HUSEIN ADMIR 12.07.1985.

138. MUSIĆ ZIJO NERMIN 10.07.1988.

139. MUSLIĆ MIRSAD SELMA 13.06.1988.

140. MUSTAFIĆ IZUDIN JASMIN 10.12.1981.

141. NERETLJAK MUJO MIRSADA 24.09.1983.

142. OGLEČEVAC HASAN NERMINA 10.11.1982.

143. OKANOVIĆ HAŠIM ŠEFIK 06.07.1986.

144. OKERIĆ HAŠIM ELVEDIN 21.10.1979.

145. OMEROVIĆ ALIJA MIRELA 31.12.1980.

146. OSMANOVIĆ ĐEVAD ARMIN 10.10.1981.

147. PECIKOZA SABIT BENAMIN 29.10.1987.

148. PETKOVIĆ DRAGAN VLATKO 15.07.1986.

149. PIKNJAČ BISER AJDIN 11.01.1989.

150. PROHO HUSNIJA ADNAN 10.12.1986.

151. RAHMANOVIĆ MEHMED ADIS 08.03.1987.

152. RAŽANICA HASAN JASMIN 06.09.1987.

153. SALČINOVIĆ MUNIR AIDA 04.08.1982.

154. SALKIĆ MUSTAFA SANEL 03.09.1982.

155. SAMOUK HAZIM ALDINA 12.08.1987.

156. SARAJLIĆ MUHAMED MEHMEDALIJA 31.03.1979.

157. SELIMOVIĆ SEAD VEDRAN 20.04.1984.

158. SERTIĆ DRAŽEN SLAVEN 27.08.1983.

159. SINANOVIĆ ŠEFIK MIRSAD 22.07.1979.

160. SKOPLJAK SALIH DŽANAN 19.09.1987.

161. SMAILBEGOVIĆ SALKO ADMIR 31.05.1986.

162. SMAILHODŽIĆ MIDO HAJRUDIN 20.08.1987.

163. SMAJLOVIĆ ZIJAD ALISA 13.06.1983.

164. SOFTIĆ GRIVIČIĆ ĆAMIL VALIDA 20.09.1978.

165. SOKIĆ HALIM ASIF 19.01.1987.

166. STAKIĆ DUŠAN SAŠA 01.02.1982.

167. STAMBOLIĆ ALIJA DELILA 19.11.1986.

168. STOČANIN EMIR SELMA 18.09.1987.

169. ŠABANOVIĆ SAFET IRNIS 01.11.1985.

170. ŠABOTIĆ USNIJA MIRZA 01.07.1985.

171. ŠAĆIROVIĆ ALIJA ADMIR 08.03.1986.

172. ŠAĆIROVIĆ MUJO LEJLA 06.11.1985.

173. ŠAHIĆ DAMIR NERMA 19.05.1980.

174. ŠAKIĆ FRANO MARIO 17.05.1988.

175. ŠALJIĆ HAMDIJA ADNAN 06.05.1987.

176. ŠEHIĆ ASIM ADIS 24.10.1982.

177. ŠEHO MUJO MERSUDIN 26.11.1982.

178. ŠUNJ OSMAN MIRNES 23.09.1987.

179. TABAKOVIĆ EKREM SELMA 29.09.1982.

180. TEPAVČEVIĆ BORKO MIĆO 02.05.1981.

181. TERZO OMER AIDA 31.07.1979.

182. TRLE ŠEFIK AMEL 18.03.1990.

183. TRNČIĆ DRAGAN MILJAN 25.06.1987.

184. VEJZOVIĆ EŠREF NIHAD 07.01.1962.

185. VIŠĆA HAZIM SABINA 21.10.1988.

186. VITKOVIĆ MILOŠ MILAN 13.11.1987.

187. ZEBA RASKO NAZIF 22.06.1986.

188. ZEC ASIM AMEL 26.07.1986.

189. ZULIĆ ASIM KEMAL 13.12.1984.

190. ŽDRALE NEDELJKO NEMANJA 28.01.1988.

ZAKLJUČNO SA REDNIM BROJEM 190 (STOTINUDEVEDESET)
KOMISIJA ZA IZBOR

Nek' je sretno... da bude fer i pošteno ;)

ETIKA: pitanja i odgovori za ispit

2013-02-07T06:32:00.000-08:00

ETIKA SE MOZE PODJELITI NA NEKOLIKO GRUPA?
a) Teoloska ili sadrzajna etika. Cine je hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam.
b) Deontoloska ili etika duznosti. Nju utemeljuje Kant.
c)   Emocionalna etika. Osnivac je Maks Seler.
d) Etika historijske i planetarne odgovornosti.

Podjela etike prema pristupu i cilju razumjevanja i objasnjavanja moralnog:
a) Teorijska ili apsolutna - ima za cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja ne samo u covjekovom licnom nego i u prakticnom zivotu.
b) Prakticka ili normativna - ima za cilj da formulira i utvrdjuje principe i pravila na temelju kojih se treba rukovoditi u svakodnevnom ponasanju i djelovanju.

PODJELA ETIKE prema vrhovnom principu moralnosti, eticka ucenja se dijele u nekoliko grupa:
a) Sadrzajna ili teleoska etika - polazi od sadrzaja ili cilja ljudske radnje.
b) Deontoloska etika ili etika duznosti - utemeljuje je KANT, koji porijeklo moralnih principa nalazi u praktickom umu.
c) Emocionalna etika - osnivac je Seler i javlja se u savremenom misljenju

PREMA ZADATKU ETICKA UCENJA DIJELIMO NA TRI PRIMARNE GRUPE?
a) Zadatak etike je analiziranje pojmova i sudova moralnog,
b) Zadatak etike je objasnjavanje smisla covjekovog zivota i njegovog ponasanja i djelovanja,
c) Zadatak etike je istrazivanje morala kakav on jeste i kako se tokom ljudske istorije formirao i razvijao.

2 SINTAGME PRAVA PO ARISTOTELU?
a) Prirodno pravo – ono je simbol ljudskog postojanja, jer je ono samo prisutno kod covjeka. Ono je tema svih etickih ucenja od sokrata pa sve do njemackog klasicnog idealizma. To je primarno eticko pitanje.
b) Pozitivno pravo – je prinudno pravo za subjekta moralne radnje. To je pronudno pravo, zasticeno je ustavom. Ono se veze za pozitivnu slobodu, a ona se veze za sve ljude i ostvaruje se u modernom tipu drzave. Samo moderna drzava na temelju ustava uspostavlja slobodu.

VARIJANTE EUDAIMONISTICKE ETIKE PO ARISTOTELU?
Hedonizam, perfekcionizam, utilitarizam, altruizam i egoizam.

ARISTOTEL O PRAVDI I PRAVICNOSTI ?
Aristotel je na nekim mjestima u djelu Nikomahova etika po misljenju nekih mislilaca poistovjetio pravdu i srecu. On uzima u obzir dva pojma pravde zakonitost i jednakost. Pod zakonitoscu Aristotel podrazumjeva saobrazbu pozitivnom pravu, jer onaj koji krsi zakon je nepravedan, a onaj ko ga postuje je pravedan. A pod jednakoscu podrazumjeva cinjenicu da su u svakodnevnom zivotu vidi nejednakost medju ljudima. U posljednjem dijelu Nikomahove etike Aristotel je znacajno pogrijesio jer je podijelio pravdu. Pravdu je podjelio na: a). DISTRIBUTIVNU i b) KOREKTIVNU. Distributivna pravda podrazumjeva pravdu po zaslugama, a korektivna pravda je pravda odredjena zakonom.

Aristotel je podijeli pravdu na a). DISTRIBUTIVNU i b) KOREKTIVNU ili kumulativnu.
a) Distributivna - koja dolazi do izrazaja prilikom dodjele pocasti, novca i drugih dobara na koje pripadnici drzave opravdano polazu pravo. Ovu pravdu dijeli zakonodavac.
b) Korektivna ili komutativna - je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom rjesavanja raznih sporova i donosenja odredjenih presuda kojim sankcionira prestupnika.

PODJELA VRLINA PO ARISTOTELU?
a) Intelektualne (dijanoeticke) – odnose se na istinu, cisto saznanje i kao takve sticu se upornim ucenjem,
b) Moralne (eticke) – odnose se na dijeljenje, osjecanje i htjenje.

ARISTOTEL INSISTIRA NA TRIJADNOJ STRUKTURI LJUDSKOG ZNANJA?
a)   Teorijska zona,
b)   Prakticna zona (zona znanja, ljudskih aktivnosti),
c)    Poeticka zona (umjetnost).

ARISTOTELOV POJAM SRECE INVOLVIRA?
a) Zdravlje; b) Bogatstvo; c) Slava i cast; d) Uspjeh; e) Dobro razmisljanje.

BITNA SVOJSTVA ARISTOTELOVE ETIKE?
a) Racionalizam – covjek je razumno bice,
b) Realizam – covjek svoje razloge svog misljenja i djelovanja nalazi u ovozemaljskom životu, i
c) Imanentizam – covjek razvija svoju bitnu imanentnu formu.

PRINCIPI PRAVDE PO RAWLSU?
Polazi od dva principa:
a)   Svaki covjek koji ucestvuje u nekoj instituciji ima veze sa njenim funkcioniranjem i ima jednako pravo na najsiru slobodu spojivom sa slobodom jednakom za sve.
b)   Sve drustvene vrijednosti, sloboda i mogucnosti, prihodi i bogatstvo, kao i drustvene osnove samopostovanja treba da budu rasporedjene jednako, osim ako je nejednaka raspodjela bilo koje ili svih ovih vrijednosti, svakome od koristi.

EPIKUR VRSI PODJELU POZUDA PREMA ONOME KOJA JE OD NJIH KORISNIJA:
a) Pozude koje su prirodne i potrebne,
b) Pozude koje su potrebne ali nisu prirodne,
c) Pozude koje nisu potrebne ni prirodne.

Kardinalne vrline (po Epikuru) su:
a) uvidjavnost - izvor svih ostalih vrlina,
b) samosavladavanje - ugodan zivot nastaje kada se slijedi glas istine,
c) hrabrost i
d) pravednost - donosi najvecu mjeru zadovoljstva

EPIKUROVA ETIKA?
Epikur igradjuje eticku teoriju koja usavrsava kirenaicko ucenje i ono je empirijskog karaktera. Njegovo ucenje obraca se individui i oznacava se individualistickom etikom.

PODJELA ETICKIH MISLJENJA prema IZVORU MORALNIH PRINCIPA:
a) prvu grupu cine oni po kojima moralni principi leze u ljudskoj prirodi (Ruso i Sopenauer)
b) predstavnici druge grupe princpi morala traze u znanju, sreci, vrlini, zadovoljstvu, koristi, egoizmu, interesu itd...
c) trecu grupu cine ucenja Kanta i Fihtea, prema kojima se moralni principi ne temelje na specificnostima ljudske prirode, nego oni postoje za sebe a priori
d) i cetvrtu grupu cini etikoteologija koja principe morala vidi u religiji

FIHTE-ov ODNOS PREMA KATEGORIcKOM IMPERATIVU?
On odbija priznati univerzalisticko znacenje kategorickog imperativa. Za to iznosi argument: svaki covjek ima poseban ili specifican poziv, odnosno svoje specificne zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno odredjen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u zivotu.

NAGONI PO FIHTEU?
a) Prirodni nagon b) Cisti nagon.

FIHTEOVA ODREDBA SLOBODE?

Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda, za razliku od Kanta koji polazi od slobode a njegovo ishodiste je kategoricki imperativ. Stubovi Fichteove etike su sloboda i djelotvorna radnja, a njegovo ucenje se jos naziva i sistemom dinamizirane slobode koja polazi od slobode kao apsolutnog pocetka, koja se ne moze dobiti od nekog drugog, nego nju covjek stice.
Sloboda po Fihteu - je samopotvrdjivanje i samostvaralacka djelatnost. Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda. Ona je apsolutni pocetak i krajnja svrha cijelog naseg zivota i djelovanja. On ne zeli shvatiti da se sloboda moze drugacije odrediti nego samo unutar njenih etickih determinanti.

BITNE ODLIKE FIHTEOVOG UCENJA?   Bitna odlika Fihteovog ucenja je stavljanje znaka identiteta između moralne svijesti, samosvijesti i svijesti.

HARTMANOVO UCENJE O AUTONOMIJI MORALNOSTI? Kod Hartmana susrecemo ucenje o slobodi kao spoznatoj nuznosti. Hartman razlikuje duhovni, dusevnii analiticki svijet, a razlika između njega i ostalih je u sljedecem: Moguce je uticati na svoju slobodu ali ne i da je mijenjamo.

HARTMAN INSISTIRA NA SLIJEDECIM VRIJEDNOSTIMA?
Moralnim, estetickim i saznajnim.

HOBS MORALNI ZAKON IZVODI iz prirodnog prava za samoodrzavanje. Hobs vrline koje su preovladavale u antickom periodu reducira na plemenitost i pravednost.

SREDISNJI POJMOVI HOBSOVE TEORIJE
a) Prirodno pravo ili prirodno stanje,
b) Prirodni zakon ili moralni zakon, i
c) Gradjanski zakon ili pozitivni zakon.

PO ISLAMSKIM MISLIOCIMA DUŠA POSJEDUJE TRI SPOSOBNOSTI?
a) Racionalnu, b) Voljnu, i c) Apetativnu.
U skladu s tim posjeduje tri vrline:
a) Mudrost, b) Hrabrost, i c) Umjerenost.

KANT smatra da COVJEK POSJEDUJE 3 DUSEVNE MOCI:
a) Saznanje - teorijski um
b) Htjenje - prakticki um
c) Osjecanje - moc sudjenja

NAVESTI PRAVDU po KANTU?
Po Kantu je pravda najvisi eticki ideal i ona se ne moze definisati.
Sadrzajna etika koju cine: hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. Ova etika imenuje se i etikom dobara ili heteronomnom etikom.

PREDMET KANTOVE KRITIKE CINI:
a) Saznanje - "kritika cistog uma"
b) Moralno djelovanje - "kritika prakticnog uma"
c) Lijepo - "kritika rasudne moci"

POJAM SLOBODE U TROSTRUKOM SMISLU PO KANTU JE?
a) Sloboda kao autonomija,
b) Sloboda kao inteligibilna sustina, i
c) Sloboda kao slucaj.

KANT RAZLIKUJE 2 VRSTE DUZNOSTI?
a) Kategoricke – odnose se na covjeka kao cistog moralnog bica i njegovog inteligibilnog, one su apsolutne, nicim nisu uvjetovane i moraju se postivati, one se apliciraju bez obzira na posljedice koje bi mogle proizaci iz njegovog postivanja,
b) Hipoteticke – odnose se na empirijskog covjeka i njemu pripadnog ili osjetilnog svijeta, zahvaljujuci njima covjek izvrsava ili izbjegava neku radnju, one govore sta moramo i sta ne smijemo uciniti da bi smo postigli ili izbjegli neki cilj.

KANT JE U SVOJIM KRITERIJIMA IZLOZIO 3 VRSTE VRIJEDNOSTI?
a) Vrijednost istinskog,
b) Vrijednost dobrog, i
c) Vrijednost lijepog.

BITNE ODLIKE i KARAKTERISTIKE KANT-ovog UCENJA?
a) Kriticki racionalizam, b) subjektivizam, c) formalizam i rigorizam, d) apriorizam i apsolutizam, e) dentologizam, f) autonomnost i imperativnost...
- kao posebna odlika spominje se "trebanje" kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa.

POLAZISTE I ISHODISTE KANT-ovog UCENJA?
Polaziste je sloboda, a ishodiste je kategoricki imperativ.

Kantovo učenje - SUPROTNOSTI
Kantova etika je bliza religioznoj etici, za razliku od Kanta, Seler i Hartman nemaju trebanje i kod njih je umjesto funkcije kategorickog imperativa stoje vrijednosti i osjecaji. Po njima trebanje stoji duboko u osobi i oni ne potenciraju na tome.
Kod Kanta vlada zakon (kategoricki imperativ) a kod Selera nema zakona vec vrijedonosni principi.
No, pored Selera kritikuju ga i ostali... znacajne ktitike su Hegelove koji izbacuje trebanje na kome je Kant znatno potencirao...

KANTOVO UcENJE?
Kritički racionalizam, b) subjektivizam, c) formalizam i rigorizam, d) apriorizam i apsolutizam, e) dentologizam, f) autonomnost i imperativnost...
- Kao posebna odlika spominje se "trebanje" kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa. Polaziste njegovog ucenja je sloboda.
On daje tri znacenja slobode:
a. sloboda kao inteligibilna
b. sloboda kao slucajnost
c. sloboda kao autonomija

GLAVNE TEME NICE-ovog UCENJA?
a) Nadcovjek   b) Smrt Boga   c) Prevrednovanje svih vrijednosti   d) Vjecno vracanje istom   e) Volja za moci

MORAL PO NICE-U?
a) moral robova i b) moral bogatih

4 Platonove faze:
1. faza: "MLADI PLATON" je faza u kojoj imamo Platona pod uticajem Sokrata odnosno njegovog identificiranja morala i znanja, tj. njegovog stava da bez znanja nema ni morala. A cine je spisi: Triton, Lahet, Protagora, Lisid i prva knjiga Drzave.
2. faza: "PRELAZNO RAZDOBLJE" to je razdoblje u kome on kritikuje sofisticko ucenje i njihov gnoseoloski skepticizam, gnoseoloski nihilizam i skepticizam. A cine je spisi: Gorgija, Menon i Kratil.
3. faza: "ZRELI PLATON" to je razdoblje u kojem on odbacuje sva prethodna ucenja i stvara svoje eticko ucenje. A cine ga spisi: Gozba, Fedon, Drzava.
4. faza: "KASNI PLATON" - A cine ga spisi: Parmenid, Sofist, Drzavnik.

PRAVEDNOST PO PLATONU?
Je na snazi samo ukoliko postoji jaka i stabilna cijelina – drzava. Prema njemu nema pravednosti ukoliko nema stabiliteta cijeline.

PLATON UVODI DIADNU STRUKTURU LJUDSKOG ZNANJA?
a) Teorijska zona
b) Prakticna zona

SELER ANALIZIRA 8 KANTOVIH TEZA U ODNOSU DOBRA I CILJEVA MATERIJALNE ETIKE?
a) Pretpostavka glasi: svaka materijalna etika nuzno mora biti i etika dobara i ciljeva,    b) Kant nastoji obrazloziti da materijalna etika nuzno ima empirijsko induktivno i aposteriorno vazenje,
c) Kant pokazuje da je materijalna etika nuzna etika,
d) Naglasava se da se materijalna etika nuzno mora svesti na hedonizam,
e) Istice se da je materijalna etika nuzno heteronomna,
f) Svaka materijalna etika vodi legalitetu postupanja,
g) Govori da svaka materijalna etika postavlja licnost u ovisnosti od njihovih vlastitih stanja ili spoljasnjih dobara,
h) Na stetu materijalne etike, a u korist etike formalizma i umskog rigorizma pokazuje da svaka materijalna etika na temelju etickih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode.

DVOSTRUKO ZNACENJE POJMA AUTONOMIJE PO SELERU?
a) Autonomija licnog uvida u vrijednosti dobra i zla, i
b) Autonomija licnog htijenja onog sto je dato kao dobro ili zlo.

OSAM PRETPOSTAVKI SELERA O MORALU:
a) svaka materijalna etika nuzno mora biti etika dobara i ciljeva, sto Kant energicno odbacuje, kao i Seler s razlikom sto on smatra da je nedopustivo staviti znak identiteta izmedju etike dobra i ciljeva sa materijalno - vrijednosnom etikom.
b) Kant nastoji obrazloziti da materijalna etika nuzno ima samo empirijsko induktivno i aposteriorno vazenje.
c) Kant pokazuje da je materijalna etika nuzno etika ucinka
d) Naglasava se da materijalna etika nuzno mora svesti na hedonizam
e) Svaka materijalna etika je nuzno heteronomna
f) Svaka materijalna etika vodi legalitetu postupanja, a nasuprot njoj formalna etika može zasnovati i moralitet volje
g) materijalna etika postavlja licnost u ovisnost od njenih vlastitih stanja ili spoljasnjih dobara a suprotno tome formalna etika utemeljuje dostojanstvo licnosti
h) Svaka materijalna etika nalazi temelj svih etickih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode, a formalna etika utemeljuje moralni zakon koji vazi za sva umna bica
- Seler odbacuje svih osam Kantovih pretpostavki, u njima prepoznaje izrazitu ograničenost i jednostranost Kantove teorije, jer njima nedostaje topline, tj onoga što odgovara etickom i vrijednosnom.

CETRI VRSTE VRIJEDNOSNIH MODALITETA PO SELERU?
a) Vrijednosni niz zadovoljstva i bol,
b) Vitalne vrijednosti,
c) Duhovne vrijednosti, i
d) Vrijednosti svetog i nesvetog.

SOKRATOVE SKOLE?
a) Magarska skola – osnivac je Euklid. Ona je najapstraktnije odredila pojam dobra, koji predstavlja princip njegovog ucenja.
b) Kirenaicka – osnivac je Aristip. Ona je "dobro" koncipirala u smislu trajnog zadovoljstva. Ucenje o zadovoljstvu.
c)   Kinicka – osnivac je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualisticko ili racionalisticko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najvise dobro. Razvijaju ucenje o sreci. Ali za njega je posebno bitna maksima: "Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu". On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi, tako da ne moze biti ni sretan. To se naziva etikom minimuma.

PREMA SOPENHAUERU POSTOJE DVIJE KARDINALNE VRLINE?
a) Pravicnost, i
b) Covjekoljublje.

Osnovni motivi radnje po Sopenhaueru?
a) Bezgranicni egoizam - sustina se iskazuje u postizanju srece ili koristi i po cjenu patnje i bola drugog.
b) Zlobna radnja – kojom se nanosti zlo ili patnja drugom.
c) Samilost - kojom se zeli svakom covjeku dobro.
Prve dvije radnje su bez moralne vrijednosti, a treća predstavlja pravnu ili istinsku vrijednost.

RAZVOJ INTELEKTA PO SOPENHAUER-e?
Volja je gospodar intelekta, ona je nemoralna i oslobodjena od starenja, sto nije slucaj sa intelektom, koji ima status sekundarnog. I on kao i sve fizicko, djeluje kad je pokrenut voljom.

SOPENHAUER-ova ETIKA?
Najznacajniji je nosilac 19. vijeka. Razvio je racionalisticku i voluntaristicku metafiziku. Vrhovni princip njegovog ucenja je samilost. Izvan samilosti nema pravog istinskog djelovanja. On osporava Kant-a. On smatra da je samilost vrhovni princip moralnosti. Bitna odrednica Sopenhauer-ovog ucenja je iracionalizam i voluntarizam, a u njemu dominira pojam svjetske volje. Volja je gospodar intelekta. Ona je neumoriva i oslobodjena od starenja, sto nije slucaj sa intelektom. Intelekt ima status sekundarnog i fizickog, a volja je temelj svega i predstalja pravnu prirodu covjeka. Polazeci od samilosti on promovira aksiom o potpunoj nemoci uma u zoni moralnog. Smatra da moralnost potice od saznanja.

SLOBODA PO SPINOZI?
Spinoza slobodu shvata kao spoznatu nuznost, radi se na insistiranju medjusobnog prozimanja slobode i nuznosti. Ovo prozimanje se postize pomocu razuma koji stoji izmedju covjekove slobode i univerzalne nuznosti.

SPINOZA O STRASTIMA i AFEKTIMA?
On smatra da su strasti i afekti beznacajni ali on ih uzima u razmatranje. O tome Spinoza izlaze u spisu "Etika". On nudi opcu odredbu afekata. Po njemu afekat koji se zove trpljenje duse jeste nejasna ideja kojom duh potvrdjuje vecu ili manju snagu postojanja svoga tijela ili jednog njegovog dijela nego ranije i cijom je datoscu sam duh opredijeljen da misli prije na ovo nego na ono. Po njemu postoje tri osnovna afekta i to: a) pozuda b) radosti c) zalost....

BITNE OSOBINE SPINOZINOG UCENJA?
a) Apsolutni racionalizam b) Individualizam c) Utilitarizam.

IMPERATIV etike historijske i planetarne odg.?
a) I imperativ glasi: djelujte tako da maksime vaseg djelovanja budu opce pretpostavke opstanka ljudi i biosfere.
b) II imperativ glasi: djelujte tako da vasim djelovanjem buducim generacijama obezbjedite sretan zivot.

VARIJANTE ETIKE HISTORIJSKE i PLANETARNE ODGOVORNOSTI:
a) Historijske i planetarne odgovornosti znanstvenika, tehnicara i politicara – kod Jonasa
b) Moralnog suosjecanja covjeka prema prirodi – kod Heinricha
c) Univerzalistickog karaktera moci suđenja – kod Hoffea
Pored ovih stajalista postoji i ucenje o univerzalnoj komunikativnoj i normativnoj moralnosti, kojeg razvija Karl-Otto Apel i ono se razlikuje od prethodnih ucenja jer rekonstruira Kantovo ucenje o faktumu uma.

ZADATAK Etike historijske i planetarne odgovornosti je da probleme moralnog i njegove sveopce krize:
a) smatra i sagledava kao planetarne probleme,
b) kriticki redefinira tradicionalno misljenje o moralnom, kojem nedostaje odgovornost,
c) radi na osmisljavanju mogucnosti za uspostavljanje planetarne eticke zajednice,
d) radi na tumacenju pretpostavki za solidarnu odgovornost.

ETIKA historijske i planetarne odgovornosti se razvija u 2 pravca?
a) Kantov eticki formalizam ( formalisticka etika) – koja polazi od forme, interesuje ga forma covjekovog djelovanja, apriorna forma.
b) Aristotel-ov koncept moralnosti (teoloska etika) – moralna radnja ima sadrzaj ali ne i formu.

PREDSTAVNICI ETIKE MINIMUMA?
Kinicari ciji je osnivac Antisten. Ali za njega je posebno bitna maksima: "Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu". On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi, tako da ne moze biti ni sretan. To se naziva etikom minimuma.

PREDSTAVNICI PRAKTICNO – NORMATIVNE ETIKE?
Sopenhauer, Nice i Dirkem.

RAZLIKA IZMEDjU BENTAMA i MILA?
Ogleda se u tome sto Bentam insistira samo na kvantitativnim aspektima zadovoljstva i srece. Dok Mil insistira na jedinstvu kvantitativnih i kvalitativnih aspekta.

RAZLIKA IZMEDjU DEKARTOVOG i SPINOZINOG UCENJA
Dekart nastoji da nauci ljude kako da misle, a Spinoza zeli da nauci ljude kako da zive. Dekart uspostavlja rascjep između razuma i volje, cemu se spinoza opire.
Kod Dekarta nema etickog ideala, a Spinozino ucenje se zapravo na njemu temelji.

RAZLIKA IZMEDjU ETIKE I ZNANOSTI
- lezi u tome sto je znanost sklona opravdavati i braniti postojece pravne norme i drustvene odnose, postajuci na taj nacin sluga odredjene politike, a eticko je uvijek inkompatibilno sa politickim.

RAZLIKA IZMEDjU INDIVIDUE I PERSONE PO SELERU ili FIHTEU??
Individum ne potencira na ljudskosti, nego na interesu bilo koje vrste. Moralna licnost potencira na ljudsom dostojanstvu. Sve eticke teorije bez obzira na to sto je vrhovni princip moralnost potenciraju na moralo razvijenoj licnosti... Moralno razvijenu licnost prvi put spominje Maks Seler. Biti moralno odgovoran znaci biti odgovoran za svoje prosudjivanje, vrednovanje razlikovanje dobrog od losega, lazi od istine, vjerovanje pred drugima, pa tek onda samom sebi. Samo moralno razvijena licnost cini moralno dobro....

Razlika izmedju Kanta i Apela:
1) Kantova koncepcija pred sobom ima zamisljenog covjeka dok Apelova teorija ima konkretne ljude koji medjusobno komuniciraju.
2) Apel preispituje nemogucnost uspostavljanja ljudske zajednice na moralno etickim principima.
3) Apel ima pred sobom raznolikosti ljudi a to Kanta ne zanima.
SLICNOSTI izmedju Kanta i Apela:
Oba potenciraju na etickim moralnim principima.

RAZLIKE IZMEDjU KANTA I FIHTEA (ishodista)
a) Fihte ne poznaje stvari po sebi (Smrt Boga, besmrtnost duse i ideja slobode), Kant to kriticki razmatra.
b) Kod Fihtea polaziste i ishodiste je sloboda a kod Kanta je polaziste sloboda a ishodiste kategoricki imperativ
c) Fihte odbija priznati Kantovo univerzalisticko znacenje kategorickog imperativa. Za to iznosi argument: svaki covjek ima poseban ili specifican poziv, odnosno svoje specificne zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno odredjen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u zivotu.

Razlika izmedju kategorickog i hipotetickog:
1) Dok hipoteticki ima za cilj blazenstvo, kaetgoricki ima za cilj da budemo dostojni srece.
2) Dok hipoteticki savjetuje sta treba da cinimo ukoliko hocemo da budemo sretni, kategoricki zapovijeda kako treba da se ponasamo da budemo dostojni blazenstva.
3) Hipoteticki se temelji na empirijskim nacelima a kategoricki na slobodi razumskog bica koja je temelj imperativa.

RAZLIKA IZMEDjU MAKSIME I IMPERATIVA ?
Maksima predstavlja subjektivni prakticki princip djelovanja, dok imperativ znaci objektivni prakticki princip. Maksima nam daje savjet kako da djelujemo, a imperativ zapovjeda kako da djelujemo.

RAZLIKA IZMEDjU PRAVNE I MORALNE DUZNOSTI?
a) Pravne duznosti – temelje se na spoljasnom zakonodavstvu i one su uske,
b) Moralne duznosti – baziraju se na subjektivno postavljenim ciljevima i one su siroke.

RAZLIKA IZMEDJU SAMOVOLJE I SLOBODNE VOLJE
- je u tome sto samovolja znaci slobodu subjekta radnje da moze ciniti sta hoce, koja ne podrazumjeva moralnu odgovornost. Njom se ne postuje ljudsko dostojanstvo, te kao takva nije sloboda volje u etickom smislu, nego predstavlja njenu negaciju.

RAZLIKA izmedju SAVREMENIH i TRADICIONALNIH ETICKIH UCENJA:
Nasuprot etickoj tradiciji ciji je primarni zadatak da traga i preporucuje moral kakav treba da bude, protagonisti pomenutih savremenih etickih ucenja smatraju da ono sto nudi tradicija nema vise svoju opravdanost. Oni njeno "treba da" zamjenjuju sa "mora da".

VARIJANTE EUDAIMONISTICKE ETIKE
hedonizam, perfekcionizam, utilitarizam, altruizam i egoizam

Kinicko ucenje: – osnivac je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualisticko ili racionalisticko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najvise dobro. Razvijaju ucenje o sreci. Ali za njega je posebno bitna maksima: "Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu." On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi, tako da ne moze biti ni sretan. To se naziva etikom minimuma.

PREDSTAVNICI NAUKE O DOBRU?
Sokrat, Aristotel i Platon.

ORTODOKSNA TEOLOGIJA O ODNOSU MORALA I RELIGIJE I NJENI PREDSTAVNICI:
Ortodoksna teologija - utemeljivač je Toma Akvinski i po njemu moral nema smisla bez religije, moral je podredjen religiji. Islamski predstavnik je Al Gazalli.

Racionalni egoizam - utemeljivac HOBS.

RELIGIJSKO UCENJE O MORALU:
Teolozi Akvinski i Gazali smatraju da nema morala bez religije. Hartman se ovome protivi jer smatra da religija polazi od Boga a etika od covjeka. Moralne vrijednosti u religiji nemaju status autonomnog, dok su u etici autonomne, jer iza njih ne postoji nikakav autoritet, gospodar svijeta i posjednik apsolutnog znanja i istine. Po Hartmanu, religija svojim zapovjestima ponistava fenomen moralnosti i njegov temelj tj. slobodu.
U monoteistickim religijama imamo dvije varijante: a) racionalna teologija - Islamski predstavnici su Ibn Sina, Ibn Ruzd, Al-Kindi i Al-farabi, dok je krscanski Abelard.   b)ortodoksna teologija- utemeljivac - Toma Akvinski. Islamski predstavnik-Al Gazalli.

Bitne karakteristike Sofistickog ucenja:
1) gnoseoloski skepticizam
2) solipsizam
3) gnoseoloski nihilizam

SLABOST SOFISTICKOG UCENJA?
Kriticari tog ucenja su smatrali da se sofisti slobodno sluze laznim dokazima, tj. da bi neku istinu refutirali. Sofisti su nastojali da je ucine sumljivom. Zbog toga su omrzeni, kako kod onih koji su isticali ulogu zdravog ljudskog razuma, tako i moralista.
Osnovni kriticari sofistickog ucenja su :
a) PLATON - koji ih kritikuje iz dva razloga i to prvo njihov pokusaj ujedninjavanja suprotnosti (lazna dijalektika), a drugo njihovu recenicu: "Sve je istinito nista nije lazno" cime su po njegovom misljenju ponistili znacenje istinitosti.
b) ARISTOTEL - ih kritikuje jer su se smatrali govornicima
c) HEGEL - on ih smatra pupoljkom moralnosti, ali posto je on protiv moralnosti kao moralnosti on ih kritikuje

BITNA ODLIKA STOICKOG UCENJA?
Adijafora, tj. apatija ili ataraksija, moralna nepokolebljivost ili moralna indiferentnost su bitne odlike stoickog ucenja (mudraca)

Ko je pripremio stoicko ucenje??
- Zenon

PREDSTAVNICI UTILITARNOG ETICKOG UCENJA:
Hjum, Lock , Adam, Smith , Haceson, Shazberi

KLASIFIKACIJA ETICKIH MISLJENJA S OBZIROM NA PITANJE STVARANJA NORMI COVJEKOVOG PONASANJA (AUTONOMIJA MORALNOSTI)?
a) Ateisticka – ucenja koja polaze od tvrdnje da je moral neovisan od religije (Herbes, Marks),
b) Teisticka – ucenja po kojim moral proizilazi iz religije (Hjum, Lok),
c) Kompromisna između ljudskog uma i Boga – karaktrise ih nastojanje da pomiri misljenja koja moralnosti daju potpunu autonomiju u odnosu na religiju sa stajalista po kojima moral izvire iz religije. Njihovi predstavnici insistiraju na vezi izmedju religije i morala.

VRSTE DETERMINIZMA i PREDSTAVNICI:
a) Teleoloski determinizam (ucenja do Kanta) b) Kauzalni determinizam (ucenja Spinoze i Hartmana) c) Slojeviti determinizam (ucenja Hartmana) d) Indeterminizam (Sartr)

POZITIVNE DUZNOSTI
To su one duznosti koje predstavljaju osnovu na kojoj se temelje objektivni oblici socijalnog zivota (pravo, obicaj, brak, drustvo i drzava). Na pozitivnom znacenju duznosti insistira Hegel.

PODJELA DUZNOSTI SA STAJALISTA NJIHOVE OBJEKTIVNE NUZNOSTI?
a) Moralne ili eticke – ne odnose se na ono sto se desava, nego na ono sto treba da se desava, ovdje se radi o cistim duznostima bez primjene empirijskog (Kant, Fihte),
b) Heteronomne ili empirijske – odnose se na ono sto se desava, ovdje se radi o duznostima iz svakodnevnog empirijskog muzeja (predstavnici anticke empirijske etike).

EMOCIJE zajedno sa moralnom svijescu – savjescu i voljom cine subjektivne pretpostavke moralnosti, sa kojima doprinose i rasvjetljavaju sustine moralnog.

MOZE LI SE ETICKO KAO ETICKO DOKAZATI?
Ne moze se teorijski odrediti i dokazati jer etika transcendira cinjenicnu datost, pri cemu svoj problem smjecta u prakticnu zonu. Tu tezu su zastupali: Aristotel, Kant i Hartman.

EUPARHIJA - je pravilna radnja, odnosno pravilno djelovanje. Nalazimo je kod Aristotela, znaci djelo kojim se uspostavlja mesotes odnosno sredina izmedju dva ekstrema.

EUTIMIJA ili ataraksija i nepokolebljivost moralno valjanog covjeka predstavlja oznaku trajnog drustvenog mira i vedrine, ili oznaku indiferentnosti ili ravnodusnosti prema vanjskom svijetu i ugodnom i neugodnom dozivljaju u svakodnevnom zivotu.

DVIJE VRSTE HEDONIZMA?
a) Eticki hedonizam – njegova maksima je nista nije dobro osim zelje za uzitkom,
b) Psiholoski hedonizam – njegova maksima je ljudsko ponasanje i djelovanje se pokrece samo uzivanjem.

HIPOTETICKI IMPERATIV?
Hipoteticki imperativ (imperativi spretnosti, imperativ mudrosti ili pameti) znace imperative koji predsavljaju prakticnu nuznost jedne moguce radnje kao sredstva za postizanje neceg drugog sto se zeli. Oni ne zapovjedaju vec predstavljaju nuznost moguceg djelovanja kao sredstva pomocu kojeg se dolazi do neceg drugog sto se hoce htjeti ili sto je moguce htjeti.

INTRISTICNO DOBRO - je sredstvo da se neko drugo dobro postigne. S obzirom na to da se dobro kao dobro, odnosno moralno dobro kao moralno dobro ne moze cijepati, intristicno dobro, posto je sredstvo, moze se cijepati.

DVIJE VARIJANTE KARAKTERA VRIJEDNOSTI?
a) Dihotomni karakter – radost/zalost, prijatno/neprijatno, lijepo/ruzno, korisno/stetno.
b) Pozitivni karakter – predstavljaju dobra bez obzira na njihove heterogene sadrzaje, npr. materijalne, tjelesne, estetske, eticke....

KATEGORICKI IMPERATIV?   Kantov kategoricki imerativ glasi: "Djeluj tako da maksima tvog djelovanja postane opsti zakon za sva umna i moralna bica." Kant polazi od zamisljenog covjeka, umnog bica koji djeluje po nacelu nuzno objektivnog i apsolutno moralnog zakona koji nosi u sebi. Bitna obiljezija Kantovog imperativa su: nuznost, bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost ili opca zakonodavnost.

MESOTES - je sredina izmedju dva ekstrema ili dvije krajnosti. Aristotel ovaj izraz koristi pri objasnjavanju pravednosti i pravednog. On kaze da pravedno djelovanje znaci sredinu izmedju vrsenja nepravde i trpljenja nepravde.

EMPIRIJSKO ZASNIVANJE MORALA
- svoj vrhunac unutar anticke misli dostize u Aristotelovom etickom misljenju, za koga je moralno "mjera", "prava sredina". Engleski eticari koji izgradjuju empirijsko ucenje, izvor morala vide u iskustvu a najenergiciniji u tome su Locke i Hume.

SA HSTORIJSKOG ASPEKTA MOZEMO GOVORITI O POSTOJANJU RAZNIH FORMi MORALA?
a) Moral u starom i srednjem vijeku,
b) Moral u novovjekovlju, i
c) Moral u savremenom drustvu.

POJAM MORALA?
Izvorni pojam rijeci moral je latinska rijec moralis sto znaci obicaj i cudorednost. Moral u svojoj biti predstavlja specificnu formu ljudske prakse, tj., oblik djelatnog, praktickog odnosa covjeka prema drugim ljudima i samom sebi. Moral je koliko tradicionalni, toliko i suvremeni eticki i znanstveni problem.
OPSIRNIJE:
S obzirom na pitanje na cemu zasnovati moral, javljaju se dvije grupe stajalista:
a) Prva grupa insistira na racionalistickom zasnivanju morala, a cine je ucenja Platona, Spinoze, Leibniza i stoicko.
b) Druga grupa misljenja ovo zasnivanje vidi u empirijskom iskustvu, a cine je ucenja Aristotela, Epikura, Lukrecija, Locke-a, Hume-a, Benthama, Milla i dr....
S historijskog aspekta mozemo govoriti o postojanju raznih formi morala:
a) moral u starom i srednjem vijeku,
b) moral u novovjekovlju, i
c) moral u savremenom drustvu.

RACIONALISTICKO ZASNIVANJE MORALA:
Racionalisticko stajaliste se kriticki opire misljenjima koja moral izvode iz primjera empirijske stvarnosti. Po njemu, moral i svi njegovi pojmovi imaju svoje srediste i porijeklo u umu, a koji se ne mogu dobiti apstrahiranjem iz bilo kakvog empirijskog saznanja.

STA PREDSTAVLJA MORALNA NORMA?
Pod pojmom moralne norme treba podrazumjevati kriterij ili mjerilo na temelju cega covjek slobodno djeluje, prosudjuje i vrijednuje. Tim normama ili mjerilima se utvrdjuje nacin uvazavanja i vazenja, ispoljavanja i prezentiranja vrijednosti, a s obzirom na njihov karakter (pozitivni i negativni), odobravanje ili neodobravanje ili zabrana ili osuda.

MORALNA SVIJEST?
Predstavlja diferenciranje dobra i zla. Ona cini vrhovni kriterij ili pravilo moralnog prosudjivanja i djelovanja. Moze je posjedovati samo moralno razvijena licnost. (po Šeleru persona)

KONCEPTI o MORALNOJ SVIJESTI - SAVJESTI?

a) Prvi konceptualni krug javlja se kod Grka i to s pojavom Sokratovog intelektualizma i individualizma, Platonovg etičkog idealizma i Aristotelovog etičkog realizma.
b) Drugom krugu pripadaju empirijska ucenja engleskih i francuskih etičara 17. i 18.stoljeća, sa mnostvom varijanti izmedju kojih dominira izrazena opreka.
c) Treci krug je idealisticki. Njegova historija kao historija prvog kruga pocinje sa misljenjem starih Grka prije svega Anaksagorom.
d) Cetvrti konceptualni krug je racionalisticki i pripadaju ona misljenja koja u razumijevanju odnosa izmedju svijesti i moralne svijesti polaze od uma ili razuma.
e) Peti konceptualni krug je Selerova emocionalna etika prema kojoj su emocije apriorne prema razumu.
f) Sestom konceptualnom krugu pripadaju eticki mislioci koju se mogu podijeliti u dvije grupe:
1) prvu grupu cine oni koji nastoje rehabilitirati Aristotelovu prakticnu filozofiju i
2) drugi koji zele transformirati Kantovu.

MORALNA VRIJEDNOST PODRAZUMJEVA?
Sposobnost djelovanja s pravilnim rasudjivanjem o osnome sto je za covjeka dobro ili zlog. Moralne vrijednosti se razumijevaju i objasnjavaju na temelju djelovanja moralno razvijene licnosti. Izvor moralnih vrijednosti je u moralnom habitusu, odnosno u drzanju ili ponasanju i djelovanju moralno razvijene licnosti.

POSTOJE DVA KONCEPTA MORALNIH NORMI?
a) Relativno znacenje (Marks, Nice i Neopozitivizam),
b) Apsolutno znacenje (Platon-ov objektivni eticki idealizam).

3 KONSTITUTIVNA ELEMENTA MORALNOG DOBRA SU?
Osjecanje casti, odgovornost i ljepote.

KONCEPTI O MORALNOM DOBRU?
a) I grupu – cine oni koncepti ciji protagonisti polaze od fundamentalnih ciljeva. Teoloska etika pojam dobra izvodi iz nekog odredjenog cilja ili njegovog realiziranja. To cini osnov hedonizma, eudaimonizma, utilitarizma i egoizma. Oni postaju kritika Kanta, Moora, Selera i Hartmana.
b) II grupa – pripadaju misljenja ciji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji prirodnih zakonitosti i uspostavljaju harmoniju zivota sa prirodom. Predstavnici su stoicari i Spinoza.
c) III grupu – cine koncepti koji stavljaju naglasak na pojam vrijednosti. Njih razvijaju Seler i Hartman. Po njima moralno dobro se odredjuje prije moralnog zakona.
d) IV grupu – misljenja o dobru cini Kantovo ucenje. Polazi od principa za koje se covjek osjeca obaveznim da ih postuje. Ti principi imaju znacenje imperativa i bezuvjetnih duznosti. Po Kantu, porjeklo moralnih principa nalazi se u ljudskom umu.

OSOBINE MORALNO RAZVIJENE LICNOSTI?
Moralna odgovornost, moralno sudjenje, moralni stid, moralno dobro i kajanje.

KONCEPTI O MORALNOM SUDJENJU?
To je pojam za diferenciranje moralnog dobra od moralnog zla.
Koncepti:
a) Kognitivni antiimperalizam – Kinicari, Stoicari, Spinoza, Kant i Fihte,
b) Antikognitivni empirizam – Hjum, Lok, Saftzberi, Pali, Raseli, Seler i Hartman.

KONSTUTIVNI ELEMENTI MORALNOSTI?
Prosudjivanje, vrednovanje i djelovanje.

PSIHOLOSKO ZASNIVANJE MORALNOSTI?
Predstavlja najizrazitiju formu takvog zasnivanja moralnosti. Neki ga smatraju ispravnim pozivajuci se na tvrdnju da se psiholosko zasnivanje nalazi u neposrednoj povezanosti sa senzualizmom, enterizmom, fragnatizmom, instrumentalizmom i drugim etickim oblicima. Prisutno je kod Hjuma, Melbransa, Fihte-a i Sopenhauer-a.

SUBJEKTIVNE KOMPONENTE MORALNOSTI?
a) Svijesti uopce,
b) Moralna svijest ili savjest,
c) Emocije i
d) Voljne osobine, moralne osobine.

UCENJE O POZITIVNOM ZASNIVANJU MORALNOSTI?
Ostru i odlucnu kritiku Kantovog moralnog nazora poduzima Hegel, koji insistira na pozitivnom zasnivanju moralnosti. Po Hegelu moralni postulat onoga sto "treba da bude" nema realnosti, nema odredjenja ideje kao jedinstva pojma i zbilje. Hegelovo pozitivno zasnivanje moralnosti je bitno suprotno zamisljenom, imaginarnom moralitetu, takvo zasnivanje odlucno odbacuje ono "treba da".

POZITIVNE I NEGATIVNE NORME SU?
Pozitivne norme se odnose na norme faktickog i utemeljuje ih drzava. Negativne norme se ticu onog sto se opire fakticnom i sto treba da bude, a utemeljuje ih pojedinac.

PRAVNE I MORALNE NORME SU?
a) Pravne norme iskazuju postojece stanje prema kojem pojedinac mora uskladjivati svoje ponasanje i djelovanje.
b) Moralne norme ukazuju na ono sto treba biti. Moral ima unutrasnji karakter, a pravo se karakterise spoljasnjim karakterom.

OBICAJ JE?
Obicaj, kao i moral, temelji se na nepisanim normama, koje nisu sasvim usle u pravne propise jednog drustva, ali ih se ljudi pridrzavaju do kraja zivota. Svako drustvo se karakterise obicajima u koje je neminovno upleteno, i bez njih covjekov zivot je nezamisliv. Obicajne norme se bitno razlikuju od pravnih normi, jer su za razliku od pravnih precizno utvrdjenih, one bez preciznog definiranja.

STA JE OBJEKTIVNI IDEALIZAM?
Oznacava Platon-ovo eticko ucenje, jer polazi od ideje koja znaci objektivnu suctinu po cemu se razlikuje od prethodnih stajalista, a na formiranje njegovog stajalista uticali su Pitagora, Parmenid, Heraklit i Sokrat. Za njega ideja je objektivna.

PRAVDA i PRAVICNOST?

Pravda je jedno od fundamentalnih etickih pitanja. Pravda predstavlja univerzalnu vrijednost. Pravda je nedjeljiva zato sto je ideal. Ona se tesko dobija a lahko gubi. Pravda je apstraktna, a da bi se pravda zadovoljila, uvodi se pravicnost.
Pravda se uvijek temelji na odredjenim nacelima koja obezbjedjuju dodjeljivanje temeljnih prava i duznosti. Njeno bitno svojstvo je nepristrasnost.
Tajna pravde i pravednog djelovanje lezi u formuli mesotes - u sredini izmedju dva ekstrema ili dvije krajnosti. Pravedno djelovanje znaci sredinu izmedju vrsenja i trpljenja nepravde.

PRAVDA ZA STARE MISLIOCE?
Ideje o pravdi prisutne su jos u predsokratovskom misljenju kod Heraklita koji istice da su sa stajalista Boga sve stvari lijepe, dobre i pravedne, ali su ljudi stvorili uvjete da neka od njih budu pravedni, a ako ne, odnosno dobro ili loše.

PREDMET PRAVA je zajednicki zivot pojedinca i njihovo medjusobno odnosenje, koji zauzima znacajno mjesto u teoriji planetarne i historijske odgovornosti i ekoetickom ucenju.

POZITIVNO PRAVO
- je prinudno pravo za subjekta moralne radnje. To je prinudno pravo, zasticeno je ustavom. Ono se veze za pozitivnu slobodu a ona se veze za sve ljude i ostvaruje se u modernom tipu drzave.

PRIRODNO PRAVO
- je simbol ljudskog postojanja jer je ono prisutno samo kod covjeka. Ono je tema svih etickih ucenja od Sokrata pa sve do njemackog klasicnog idealizma. To je primarno eticko pitanje.

KAKVO ZNACENJE IMA SAMILOST?
Znaci neoborivu cinjenicu ljudske svijesti, samo covjek sa moralnosm svijescu posjeduje samilost. Njome se ujedinjuje covjek s drugim covjekom. Sopenhauer daje znacajno mjesto i plemenitost.

DVA TIPA SLOBODE?
Prvi tip slobode odnosi se na situaciju kada covjek sebe ucini slobodnim za slobodu, a
Drugi tip slobode je slucaj kada covjek moze uciniti sebe neslobodnim za slobodu.

DVOSTRUKO ZNACENJE SLOBODE
1) spoznajno znacenje
2) Moralno djelovanje, vrednovanje
Najsistematicnije ucenje o slobodi razvija KANT.

GLAVNI KONCEPTI O SLOBODI?
1. teleoloski determinizam (sva ucenja do Kanta)
2. kauzalni determinizam (Spinoza i Hartman)
3 slojeviti determinizam (Hartman)
4 indeterminizam (Sartr)....
...............Determinizam je nesto sto je odredjeno na ciju odredjenost ja ne mogu da uticem.

POZITIVNO i NEGATIVNO ZNACENJE SLOBODE: Negativno znacenje slobode je dvosmislene prirode. S jedne strane ogranicava podrucje mog djelovanja, a sa druge strane osporava uplitanje drugih u moje djelovanje.
POZITIVNO ZNACENJE slobode glasi: zelim da moj zivot, moje djelovanje i moje odluke ovise od mene, a ne od neke spoljne sile. Zelim da budem subjekt, a ne objekt.

SLOBODA PO FIHTE-U?
Fihte polazi od slobode i njegovo ishodiste je sloboda, za razliku od Kanta koji polazi od slobode a njegovo ishodiste je kategoricki imperativ. On ne zeli shvatiti da se sloboda moze drugacije odrediti nego samo unutar njenih etickih determinanti.

SLOBODA PO STOICARIMA?
Moze se na dva nacina posmatrati:
a) Gnoseolosko stajaliste - sloboda znaci spoznaju nuznosti koja je vjecna, i
b) Eticko ili moralno - odnosni se na unutrasnju slobodu ili drustveni mir.

CETRI SU OSNOVNE GRUPE KONCEPATA SLOBODNE VOLJE?
a) Teleoloski deteminizam – temelji se na spoznaji,
b) Kauzalni determinizam,
c) Slojeviti (specificni) determinizam, i
d) Indeterminizam – temelji se na dozivljaju.

SLOBODNA VOLJA ILI SLOBODA VOLJE SE MOZE MISLITI U DVOSTRUKOM SMISLU?
a) Egzistencijalnom – Sartrovo misljenje o slobodnoj volji,
b) Etickom – Kantova autonomna etika (ucenje o moralnoj slobodi), a temelji se na slijedecem: nema moralnosti tamo gdje ne postoje mogucnosti za slobodno djelovanje.

SUBJEKTIVNE KOMPONENTE MORALNOSTI?
Misljenja koja apsolutiziraju subjektivne komponente moralnosti oznacavamo subjektivistickim. Subjektivne komponente moralnosti imaju jednakobitan znacaj u sagledavanju njegove prave sustine koje su tokom razvitka eticke misli nejednako tretirane a neke od njih su potpuno negirane (emocije).
SPADAJU:
a) Svijesti uopce,
b) Moralna svijest ili savjest,
c) Emocije i
d) Voljne osobine - moralne osobine.

RAZNE TEORIJE O VRLINAMA MOGU SE SVRSTATI U DVIJE GRUPE?
a) Misljenja po kojima su vrline urodjene i neiskorjenjene (Sopenhauer), i
b) Ucenja Helenskih mislilaca (Sokrat, Platon i Aristotel).

U Antickom misljenju dominiraju 4 vrste vrlina:
hrabrost, mudrost, pravednost i umjerenost.

Europol otkrio veliku fudbalsku kriminalnu mrežu

2013-02-04T04:14:00.000-08:00

Europol, evropski policijski ured, je izdao obavještenje u kojem su naveli da su u Aziji otkrili organizovanu kriminalnu grupu koja je upravljala namještanjem fudbalskih utakmica širom svijeta.

Policija sumnja da je u namještanje utakmica uključeno 425 sudija i pomoćnog osoblja, klupskih zvaničnika, igrača i kriminalaca.

Europol, čija je istraga trajala 18 mjeseci, kaže da su namještani mečevi kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i Evropsko prvenstvo u fudbalu, dva meča Lige prvaka, koji su završili neriješeno te nekoliko derbija u vrhunskim evropskim ligama.

Prema nekim podacima, kriminalna grupa je na kladionicama ostvarila profit od blizu osam miliona eura. Od toga su dva miliona eura isplaćena osumnjičenim sudijama, zvaničnicima i igračima. Najveća isplaćena svota jednoj osobi je iznosila 140.000 eura, prenosi BBC.

Policija vjeruje da su se namještali mečevi u 15 zemalja, a do sada je uhapšeno 50 osoba. Ipak, policijski zvaničnici strahuju da su otkrili samo vrh ledenog brijega.

Uznemirujući video: Defanzivac Newcastlea pronađen krvav u nesvijesti

2013-02-04T01:59:00.000-08:00

Danny Simpson, defanzivac Newcastlea, zamalo je stradao u uličnoj tuči koja se dogodila oko četiri sata ujutro...

Naime, engleski The Sun prenosi da je defanzivac Svraka udario 50-godišnjeg muškarca, oborivši ga na zemlju, ali kada je krenuo na taksi, primio je iznenadni udarac, pretpostavlja se od prijatelja pomenutog muškarca.

Desni bek Newcastlea ostao je ležati na zemlji 15-ak minuta, a potom je ambulantnim vozilom prevezen u bolnicu.

Kairo: Više muškaraca silovalo ženu tokom protesta na trgu Tahrir

2013-02-04T01:38:00.000-08:00

Videosnimak koji prikazuje grupno silovanje na kairskom trgu Tahrir ukazao je na horor kroz koji prolaze političke aktivistkinje na protestima u Egiptu.

Aktivisti kažu da islamističke siledžije pokušavaju da ovim diskredituju proteste, prenio je AFP.

Egipatski aktivisti objavili su šokantan videosnimak, na kome se vidi kako jedna grupa muškaraca siluje ženu na trgu Tahrir u Kairu.

Prošle sedmice bilo je više napada na žene demonstrante, od kojih su najmanje 20 bile žrtve seksualnog zlostavljanja.

Na snimku, snimljenom sa daljine, vidi se razularena masa kako se tuče oko žrtve, iako se ona ne vidi. Snimak prati komentar spikera koji u detalje opisuje šta se dešava.

Snimak je objavila grupa "Operacija borbe protiv seksualnog zlostavljanja", koja je formirana u novemberu 2012. godine s ciljem borbe protiv nasilja nad ženama.

Ova grupa smatra da se seksualno nasilje koristi da bi odvratilo žene da učestvuju u protestima. "Ovo je političko pitanje. Osnovni cilj je uklanjanje žena iz javnosti", rekao je Engi Gozlan iz te grupe.

Patrolirajući ulicama, noseći letke i pružajući fizičku i psihološku pomoć žrtvama, ova grupa jedna je od nekoliko koja pokušava da se izbori sa sve češćim seksualnim napadima na žene demonstrante u Egiptu.

Iako je dugo vremena seksualno nasilje bilo tabu tema u Egiptu, nakon porasta napada u javnosti tokom ustanka 2011. godine o ovome se govori više.

Nasilje nad ženama zaokupilo je pažnju javnosti u decembru 2011. godine šokantnim snimkom djevojke, pokrivene maramom i samo u brushalteru, koju brutalno prebija policija.

Zahvaljujući "djevojci sa plavim brushalterom", kako je prozvana u medijima, tema nasilja nad ženama postala je nezaobilazna u svim političkim diskusijama u Egiptu.

Ali, kao što je brutalan napad prošle sedmice pokazao, debata o tome nije uspjela da spriječi nasilje.

Američki haker: noćna mora svih žena

2013-02-03T05:28:00.001-08:00

Amerikanac se na prevaru dokopao golišavih slika žena te ih ucjenjivao – morale su se skidati pred web kamerom inače bi on te fotografije javno objavio.

Američka policija uhitila je 27-godišnjeg Karena "Garya" Kazaryana koji je hakirao stotine e-mail računa i profila na Facebooku i Skypeu i s njih ukrao golišave slike žena te je, iskorištavanjem podataka kojih se dokopao, prevarom i ucjenom nagovarao žene na skidanje ispred web kamere, inače bi njihove fotografije javno objavio.

Ovakav je scenarij noćna mora svih žena te su mnoge, u strahu da se njihove fotografije ne pojave u javnosti, pristale izvoditi striptiz preko Skypea, a Kazaryana je snimao i screenshotove striptiza te je, kada je uhićen, na njegovom računalu pronađeno više od tri tisuće slika njegovih žrtava – dio njih je ukrao osobama u čije je račune provalio, a veliki broj slika su screenshotovi sa Skype-a.

Hollywoodskom hakeru 10 godina zatvora!

Posebno je zanimljiv način na koji je Kazaryana ucjenjivao žene – na BBC-u kažu da bi on prvo hakirao račune i promijenio lozinke kako vlasnice profila na Facebooku i Skypeu, odnosno mailova ne bi mogle pristupiti tim profilima.

Nakon toga bi tražio njihove fotografije, lozinke za druge profile (koje neki pohranjuju u mailovima kako ih ne bi zaboravili) i informacije o njihovim prijateljicama koje je kontaktirao predstavljajući se da je on žena čije je informacije ukrao i nagovarao prijateljice svojih žrtava da mu (polu)gole poziraju.

Čini se da je dio žena pristao na to, a kada su otkrile da se s druge strane računala ne nalazi njihova prijateljica, već Kazaryan, on bi ih počeo ucjenjivati i tražio je da se ponovno skidaju pred web kamerom ili će javno objaviti njihove golišave fotografije.

Dio njih pristao je na ucjenu, dok je dijelu osoba koje nisu pristale na daljnje skidanje njihove fotografije objavio na Facebooku.

Karen "Gary" Kazaryan na ovaj je način prevario čak 350 žena – on je trenutno u zatvoru i čeka suđenje za neovlašten upad u računala, krađu identiteta i ucjenu te, ako ga proglase krivim, mogao bi biti osuđen na čak 105 godina zatvora.

Nadamo se da ste uspjeli izvući pouku na kraju. Ako se već slikate, snimate ili šta već, dobro zaštite svoje file-ove i spasite ih na prenosive memorijske uređaje. Nemojte ih ostavljati na svom kompujteri, LapTopu, mobitelu ili nečemu sličnom sa čega treća osoba vrlo lako može doći do toga.

U vremenu Facebooka, Twittera i sličnih društvenih mreža, pazite šta objavljujete i koje prijatelje prihvatate i imate, odnosno koga pratite i ko vas prati. Veći dio tih internet "prijateljstava" imaju skriveni interes iza sebe.

Čuvajte se...

MUP KS: Obavijest za kandidate za čin "Mlađi inspektor"

2013-02-01T01:43:00.000-08:00

Obavještavaju se kandidati koji su aplicirali za čin „Mlađeg inspektora“ da su dana 28.01.2013. godine, na službenoj web-stranici ovog Ministarstva i oglasnoj ploči MUP-a Kantona Sarajevo, objavljeni „Lista kandidata za čin mlađeg inspektora“ i „Obavijest za kandidate koji su stekli pravo pristupa testiranju“, a 29.01.2013. godine „Ispravka liste kandidata za čin mlađeg inspektora“.

Liste, obavijesti i ispravke možete pogledati na sljedećim linkovima:

Link 1 - Lista kandidata koji ispunjavaju opće i posebne uslove po javnom oglasu za popunu upražnjenih radnih mjesta policijskih službenika u Upravi policije: početni čin "Mlađi inspektor"

Link 2 - Obavijest za kandidate koji su stekli pravo pristupa testiranju po javnom oglasu za popunu upražnjenih radnih mjesta policijskih službenika u Upravi policije: početni čin "Mlađi inspektor" o datumu, vremenu i mjestu testiranja

Link 3 - Ispravka liste kandidata za čin "Mlađi inspektor"

Ovom prilikom objavljujemo i spisak kandidata koji su ostvarili pravo pristupa testiranjima, te spisak kandidata koji ne ispunjavaju uslove za pristup testiranjima.

Iz MUP-a KS napominju da žalba na navedene liste nije propisana Zakonom o policijskim službenicima Kantona Sarajevo.

Kandidati koji su ostvarili pravo pristupa testiranjima su podijeljeni u dvije grupe:

Grupa 1 - testiranje 09.02.2013. godine sa početkom u 9 sati, i
Grupa 2 - testiranje 09.09.2013. godine sa početkom u 12 sati.

Kandidati koji ne pristupe testu općeg znanja, uključujući i pisani rad u navedenom terminu, odnosno koje Komisija udalji sa testiranja zbog kršenja pravila discipline, smatraće se da su odustali od prijave po predmetnom javnom oglasu.

Kandidati koji ne zadovolje eliminacioni prag koji je utvrđen za test općeg znanja uključujući i pisani rad, isključuju se iz daljeg procesa odabira.

Stop huliganstvu

2013-01-22T05:33:00.002-08:00

Svjedoci smo svakodnevice u kojoj se sportska natjecanja lako pretvaraju u krvave sukobe, nakon kojih svatko vuče svoju stranu priče. Na stadionima je sve manje gledatelja-navijača, a sve više huligana zbog kojih svi koji su poželjeli odvesti svoje dijete na utakmicu unaprijed odustaju od tog nauma. U ovoj državi sigurnija su varijanta pivo i TV.

Huliganstvo je termin koji opisuje ponašanje koje krši pravila društvenih normi, bontona, zakona i opće destruktivno ponašanje.

Sam termin huliganstva dolazi po irskom prezimenu Hooligan (Houlihan) a pojavio se u Velikoj Britaniji krajem 19. stoljeća a opisuje devijantno ponašanje i način življenja uličnih bandi i pojedinaca koji su ih sačinjavali. Također danas taj termin je općeprihvaćen i opisuje ponašanje kod pojedinaca ili skupine ljudi koji svojim destruktivnim ponašanjem ne uklapaju u društvene norme i zakone te vandaliziraju svoju okolinu.

Takva vrsta ponašanja pripisuje se obično navijačkim skupinama iz različitih sportova najčešće ekipnih kao što su nogomet, ragbi, košarka, rukomet,...

Zakonska regulativa

Zakoni koje krše huligani su opći zakoni te je njihovo kršenje vezano za:

1. vrijeđanje po raznim diskriminacijskim osnovama pojedinaca ili skupina ljudi,
2. fizički napadi sa nanošenjem lakših, težih ili čak smrtnih posljedica,
3. uništavanje javne i privatne imovine,
4. uznemiravanje javnog reda i mira,
5. ugrožavanje opće sigurnosti (pirotehnika),
6. zloupotreba zabranjenih sredstava (alkohol, narkotici, pirotehnika),
7. ometanje odvijanja sportskih i drugih društvenih događanja.

Različite države su različito okarakterizirale i zakonski regulirale huligansko ponašanje pa tako postoje različite kazne za takvo ponašanje u obliku:

1. društveno koristnog rada,
2. novčanih kazni,
3. zatvorskih kazni u trajanju od nekoliko dana do čak nekoliko godina,
4. ograničenja kretanja za vrijeme odvijanja određenih društvenih događanja,
5. izgon i progon za strane državljane

Nagomilane frustracije i ispušni ventil

Navijački neredi su odraz stanja i odnosa u našoj društvenoj, socijalnoj, gospodarskoj i političkoj sferi. Oni odražavaju sveukupnost društvene stvarnosti i razine svijesti tamo gdje se događaju. “Narušeni međuljudski i društveni odnosi, počevši od uže obitelji pa do državne razine, teška socijalna situacija, uzrokovana lošim gospodarstvom i kompleksnom političkom situacijom, stavljaju svakog čovjeka, a posebno mlade, u stanje naglašenih frustracija, pripadnost navijačkim skupinama jedan je od načina da se sve te frustracije kanaliziraju, odnosno da se otvori ‘ventil’ kroz koji će se rasteretiti i riješiti nagomilanih frustracija”, objasnio je psiholog Marko Romić dodavši: “Budući da mladi žive s objektivno velikim brojem problema, a to znači i velikim brojem izvora frustracije, pri otvaranju ‘ventila’ lako se i često izgubi kontrola, a to se, onda, manifestira pojačanom agresijom, neredima i sl.” Treba imati na umu i činjenicu da navijači u navijačkim skupinama imaju objekt za identifikaciju, u kojemu nalaze ljude sličnih sklonosti, razmišljanja, potreba, itd., u čemu vide neku vrstu psihološke i fizičke sigurnosti.

“Utakmice trebaju biti mjesto opuštanja, zabave, sve treba proći fino i korektno, u sport ne treba miješati sve ono što tu ne pripada, sportska natjecanja nisu mjesto gdje se prave kaznena djela”, izjavio je Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a Sarajevske županije. Moguće najavljivane navijačke sukobe u povodu utakmice Hrvatska - Turska te pripremu sarajevske policije nije komentirao.
U BiH postoji Prijedlog zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, čiji je cilj sprječavanje nasilja, nereda te protupravnog ponašanja. Odgovornost, prava i obveze sportskih saveza, organizatora, sportaša, trenera i ostalih sudionika predviđena su ovim zakonom.

Alkohol, droga, pirotehnika

Zakonske sankcije propisane su za konzumente alkohola, droge te za one koji posjeduju pirotehnička sredstva. Osobe koje unose transparente (uključujući maloljetnike) na kojima se ističe mržnja na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi mogu biti sankcionirane.
Sportski objekti moraju imati plan evakuacije, a osobe koje su ranije evidentirane kao počinitelji nereda, mogu dobiti suspenziju prisustvovanja sportskim događajima u trajanja od jedne do tri godine. Posljednji nemili događaji doveli su do obećanja stranačkih dužnosnika da će donijeti zakon o sprječavanju navijačkih nereda, pri čemu je izuzetno važno da se nakon usvajanja tog zakona ostvari efikasna primjena i koordinirana akcija svih sudionika, a ne da zakon bude, kao u mnogim slučajevima, mrtvo slovo na papiru.

Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog Zakona o sprečavanju nereda na sportskim takmičenjima u našoj zemlji, te isti uputio Parlamentarnoj skupštini BiH na razmatranje.

Kako pišu Nezavisne novine pomenutim Zakonom određuju se mjere za sprečavanje nereda, nasilja, protupravnog i nedoličnog ponašanja na sportskom takmičenju, mjere za osiguranje zaštite gledalaca, takmičara i drugih učesnika. Takođe, navedenim mjerama bi bila zaštićena lična i imovina pravnih lica, a sve u cilju da bude stvoren uslov da sportsko takmičenje i bilo koja druga vrsta ovakvog okupljanja protekne bez incidenata.

Plan evakuacije

Zakonom je predviđeno da svaki sportski objekat mora imati plan evakuacije prema određenoj metodologiji koja je utvrđena općinskom odlukom. Planom se određuje postupanje u slučaju vanrednih situacija kao što su rušenje tribina, krova, požar, nestanak električne energije i slično.Zakonom se, između ostalog, propisuju obaveza i odgovornsoti sportskog saveza, udruženja, ustanove i pravnog lica koje je organizator ili učesnik manifestacije. Utvrđuje se i odgovornost sportiste, trenera, sudije i ostalih lica koja organizuju ili vode takmičenje. Kada je riječ o neredu i nedoličnom ponašanju, smatra se da je posjedovanje ili konzumiranje alkoholnih pića, te droga, kao i posjedovanje pirotehničkih sredstava, oružja ili drugih predmeta protupravno ponašanje za koje su utvrđene zakonom predviđene sankcije.

Kazne od 2. 000 do 10. 000 KM

U pomenutom Zakonu predviđeno je niz preventivnih mjera koje bi dovele do smanjenja rizika od izbijanja nasilja i nedoličnog ponašanja učesnika sportskog takmičenja, ali su navedene i sankcije za prekršaj u vidu novčanih, ali i zatvorskih kazni. Predviđeno je da novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM bude sankcionisan domaćin takmičenja koji napravi propust u organizaciji, a koja se tiče saradnje sa navijačima, redarskom službom, policijom, te odgovarajućom službom medicinske pomoći ili vatrogasne jedinice.

Osim kluba, vlasnika ili korisnika sportskog objekta, kazne su predviđene i za fizička lica koja posjeduju ili konzumiraju alkoholna pića za vrijeme trajanja manifestacije ili pokušavaju unijeti oružje i drugo sredstvo za nanošenje povreda. Biće sankcionisano i unošenje transparenata kojima se ističe mržnja na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Kazne su predviđene i za maloljetna lica, a riječ je o novčanim i odgojnim metodama.

Zakon podržavaju u savezima

Iako Zakon još nije „ugledao svjetlo dana“, sportski radnici u našoj zemlji podržavaju njegovo buduće usvajanje.

„Zakon je potreban jer mi u posljednje vrijeme imamo sve manje gledalaca i navijača na tribinama, a sve više huligana. Tome se mora stati ukraj. U takvoj situaciji neophodno je donošenje Zakona kako bi se na preventivan način uticalo, kako na gledaoce tako i na organizatore i učesnike takmičenja. Potrebno je preventivno djelovati, pronaći i sankcionisati krivce. Vrlo često zbog huliganskih ispada ispaštaju nedužni ljudi. Nanosi se materijalna šteta koju niko ne nadoknađuje. Zakonom je moguće urediti stvari, a najbolji primjer je Engleska, u kojoj danas zbog adekvatne primjene zakona ne možete naići na probleme. Naravno, osim zakona, potrebna je zajednička akcija klubova, igrača i svi ostalih, uključujući i medije. Edukacija je jedan od najboljih načina za sprečavanje nemilih događaja“, izjavio je Marijan Kvesić, potpredsjednik Olimpijskog komiteta BiH za Nezavisne novine.

Zabrana prisustvovanja

Lica za koja se utvrdi da su se već ranije protupravno ponašala za vrijeme dolaska, održavanja ili odlaska sa nekog sportskog takmičenja, sud za prekršaje na prijedlog nadležnog policijskog organa može im izreći zabranu prisustvovanja određenom sportskom događaju. Suspenzija može trajati od jedne do tri godine, dok se u slučaju maloljetnih osoba kazna određuje nakon kontaktiranja s roditeljima ili starateljima, odnosno nadležnim centrom za socijalnu zaštitu.
„Prvo treba vidjeti hoće li Zakon biti usvojen do 19. marta, kada nas očekuje utakmica sa Srbijom. U svakom slučaju, s naše strane ćemo poduzeti sve što je moguće kako bi susret protekao u najboljem redu. Ako zakon do tada bude donesn, to nam samo može olakšati posao, ali o tome ne želimo razmišljati. Važno je da s naše strane uradimo sve što je potrebno kako bi ta utakmica bila regularna, jer smo svakako pod budnim okom EHF-a zbog prekida ogleda s Mađarima“, rekao je Smajo Karačić, generalni sekretar RS BiH.

Razmatranje pomenutog Zakona trebalo bi da se nađe i na dnevnom redu današnje sjednice Parlamenta BiH.

Svi čimbenici su zakazali

“Prevencija navijačkih nereda treba uključivati širok spektar mjera i aktera, počevši od obiteljskog odgoja, djelujući kroz odgojno-obrazovni sustav, do donošenja i primjene odgovarajućih zakonskih rješenja, svi ovi čimbenici kod nas su, uglavnom, zakazali”, kazao je Romić.
U zemljama u kojima je problem navijačkog nasilja riješen na zadovoljavajući način primjenjuju se stroga zakonska rješenja, koja se ogledaju u oštrijim kaznenim mjerama. Obiteljski odgoj i uloga roditelja imaju značajno mjesto u prevenciji nasilja, ali ako iza njega izostanu sve druge mjere, često će on biti nedovoljan, jer uz činjenicu da mlada osoba zna da nešto nije u redu, ona treba znati da to što nije u redu ne smije činiti, odnosno da, ako će to činiti, slijede ozbiljne i teške posljedice.

Saobraćajne nesreće i gojazne osobe

2013-01-22T05:28:00.003-08:00

Naučnici su jučer objavili istraživanje koje pokazuje da gojazne osobe imaju čak 80 posto veći rizik da poginu u saobraćajnim nezgodama u odnosu na ljude normalne tjelesne težine. Stručnjaci vjeruju da je razlog tome činjenica da je sigurnost u automobilima osmišljena za ljude normalne tjelesne težine.

Thomas Rice, ekspert za sigurnost tokom transporta sa Univerziteta Berkley u Californiji, i Motao Zhu sa Univerziteta Zapadna Virginija su istražili podatke o američkim saobraćajnim nezogdama od 1996. do 2008. godine. U tom periodu je zabilježeno više od 57.000 saobraćajnih nezgoda u kojima su učestvovala najmanje dva automobila.

Tim je uporedio rizik od smrtnog slučaja u odnosu na indeks tjelesne mase. Indeks mase između 18,5 i 24,9 se smatra normalnom težinom. Indeks preko 30 se smatra gojaznošću.

Naučnici su otkrili povećan rizik od smrtnih slučajeva od 19 posto za osobe koje su imale manju težinu od normalne. Osobe sa indeksom tjelesne težine od 30 do 34,9 su imale 21 posto veći rizik za smrtni slučaj, osobe sa indeksom 35 do 39,9 oko 51 posto, a osobe sa indeksom većim od 40 su imale čak 80 posto veći rizik za smrtni slučaj, prenosi AFP.

Za bolje objašnjenje rezultata su potrebna dodatna istraživanja. Međutim, eksperti tvrde da gojazni ljudi prilikom saobraćajnih nezgoda zadobiju drugačije povrede od ljudi sa normalnom tjelesnom težinom. Gojazni ljudi imaju više povreda grudnog koša, a manje povreda glave, imaju mnogo više komplikacija i mnogo češće umiru od posljedica povreda.

"Razlog ovakvih rezultata možda leži u tome što su vozila dizajnirana da zaštite ljude normalne tjelesne težine, a ne gojazne putnike", stoji u izvještaju.

(Klix.ba)

Žena zaštitar

2013-01-17T07:04:00.000-08:00

Opis poslova

    Zaštitari osoba i imovine vode računa o sigurnosti ljudi, njihove imovine i objekata. Oni tjelesnom i/ili tehničkom zaštitom sprečavaju ili zaustavljaju provalu, krađu i oštećivanje imovine, kao i napad na štićenu osobu.
    Zaštitari osiguravaju prijenos imovine, kao što su npr. novac, vrijednosni papiri, povjerljiva pošta i opasni tereti. Oni štite osobe od tjelesnih ozljeda, ranjavanja, otmice ili jednostavno štite njezino pravo na privatnost. Na javnim skupovima, koncertima, sportskim događajima te u raznim klubovima održavaju red udaljujući osobe koje ugrožavaju sigurnost ostalih prisutnih. Kontroliraju i unos opasnih predmeta kojima se može netko ozlijediti. Zaštitari često čuvaju razne objekte, kao što su stambene i poslovne zgrade, proizvodni i poslovni prostori, gradilišta i parkirališta. Na tim mjestima utvrđuju identitet osoba koje ulaze i izlaze iz štićenog prostora. Ukoliko procijene da je potrebno, zabranjuju pristup nepoželjnim osobama, a u nekim slučajevima zadržavaju osobu i predaju je policiji. Pri eventualnom napadu, u krajnjoj nuždi, zaštitari se smiju fizički braniti i vatrenim oružjem.
    Tehničkom zaštitom, kao što su npr. senzorni i alarmni sustavi i videonadzor, zaštitari povećavaju sigurnost objekata, osoba i imovine. Zaštitni sustavi mogu biti povezani s dispečerskim centrima, koji primaju izravnu informaciju o eventualnoj provali i šalju mobilne ekipe zaštitara na mjesto događaja.

Radni uvjeti

Zaštitari rade uglavnom u smjenama. Radni dan traje osam ili dvanaest sati. Nakon dvanaestosatnog radnog dana zaštitar ne smije preuzeti novu dužnost prije isteka 12 sati odmora. Prekovremeni rad nije rijetkost, pogotovo u ljetnim mjesecima, jer ljudi u periodu godišnjeg odmora napuštaju stanove, pa u pravilu imaju veću potrebu za uslugama zaštitara. Zaštitari rade u svim klimatskim i mikroklimatskim uvjetima, na otvorenom i u zatvorenim prostorima. Često rade sami, što u dnevnim smjenama ne mora biti poteškoća, ali može biti naporno ili nelagodno u noćnoj smjeni.
Zaštitari obavezno nose propisanu odoru i oznake. Mogu raditi i u građanskoj odjeći, ali uz uvjet da je to navedeno u radnom nalogu, koji uvijek mora biti kod zaštitara. Dio su opreme i baterijska svjetiljka, detektor metala, a katkada i oružje. Ako su zbog potrebe posla naoružani, na radnom mjestu ne smiju imati vlastito, nego isključivo službeno oružje.

Poželjne osobine

Budući da je čuvanje nečijeg života ili imovine vrlo odgovoran posao, zaštitare bi trebala resiti izvanredna savjesnost, spretnost i odgovornost u obavljanju radnih zadataka. Osoba koja bira ovo zanimanje mora biti dobra zdravlja i dobre tjelesne kondicije. Aktivno bavljenje sportom (ronjenje, skijanje), poznavanje stranih jezika i vladanje barem jednom borilačkom vještinom dobre su predispozicije za veću raznolikost i složenost radnih zadataka.
Neki poslovi zaštitara, npr. osiguranje mjesta požara ili praćenje opasnog tereta, prikladni su za osobe koje žele uzbudljiv i dinamičan posao. No nisu svi poslovi zaštitara takvi. Na primjer, poslovi na mjestu vratara, čuvara privatne kuće ili kontrolora videonadzora mogu biti izrazito jednolični, stoga više pogoduju osobama koje u svom poslu žele manje uzbuđenja.

Osposobljavanje, napredovanje i zapošljavanje

    Prema Zakonu o zaštiti osoba i imovine, svaki zaštitar mora imati odobrenje Policijske uprave za obavljanje zaštitarske djelatnosti. Odobrenje mogu dobiti samo punoljetne osobe, hrvatski državljani s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, s najmanje srednjom stručnom spremom, položenim stručnim ispitom za obavljanje poslova zaštite, potvrdom o općoj zdravstvenoj sposobnosti i koji su prema propisanim normama dostojni za obavljanje poslova tjelesne zaštite.
    Kvalifikaciju za zanimanje zaštitara osoba i imovine i tehničara zaštite osoba i imovine u Hrvatskoj je moguće steći isključivo programima srednjoškolskog obrazovanja odraslih. Obrazovne programe, koje ovjerava Ministarstvo prosvjete, nude Otvoreno sveučilište u Zagrebu, Otvoreno sveučilište u Puli i Narodno sveučilište u Rijeci. Zaštitari osoba i imovine školuju se tri godine i potom stječu srednju stručnu spremu i navedeno zanimanje. Tehničari zaštite osoba i imovine također stječu srednju stručnu spremu, no njihov je program znatno opsežniji, stoga školovanje traje četiri godine. Duže obrazovanje ne daje prednosti pri zapošljavanju, već pruža čvrstu osnovu za uspješan upis na fakultet (npr. Kriminalistika).
    Na kraju jedne godine ili više godina bilo kojeg drugog srednjoškolskog programa moguće su prekvalifikacije za zanimanje zaštitara i tehničara zaštite osoba i imovine. Neke tvrtke organiziraju školovanje za svoje zaposlenike sa stečenom srednjom stručnom spremom drugih zanimanja. Tečaj traje 50 sati, a nakon edukacije polaže se ispit u Ministarstvu unutrašnjih poslova za licencu zaštitara.
    Zaštitari osoba i imovine zapošljavaju se u privatnim zaštitarskim tvrtkama i različitim organizacijama i poduzećima kao dio njihova sigurnosnog sustava (npr. vratari, noćni čuvari). U službi se može napredovati. Napreduje se prema pravilima konkretne tvrtke ili organizacije u kojoj je zaštitar zaposlen.

Bliska zanimanja

Ovom su zanimanju donekle bliska zanimanja policajca, vatrogasca i pravosudnog policajca.

Zaštitarstvo je rastuća profesija, a ravnopravnost spolova jača iz godine u godinu. Postoje neka zanimanja koja su od pamtivijeka smatrana 'muškim' zanimanjima. Tamo gdje se smatra da je presudna fizička snaga, čvrsta ruka, brzina i snalažljivost, reći će neki, žene jednostavno nisu u mogućnosti biti ravnopravne. Međutim, svi smo mi nebrojeno mnogo puta vidjeli ili čuli za ženu koja je zaposlena u vatrogasnoj službi, vojsci, policiji ili primjerice u gorskoj službi spašavanja.

Isto tako, u posljednjih nekoliko godina sve popularnije među ženskom populacijom, a u tim uvjetno rečeno 'muškim poslovima', je i zanimanje zaštitara.

Početkom prošle godine iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje su obznanili kako je u 2011. godini putem besplatnih prekvalifikacija za zaštitara obrazovano ukupno 326 osoba, a od toga čak 60 žena. Iako su relativno niska očekivanja i mnoštvo predrasuda ono s čime se početkom svoje karijere suočava gotovo svaka zaštitarka, nerijetko se događa da baš one svojim izrazito profesionalnim i pedantnim odnosom prema poslu postanu uzor ostalim, muškim kolegama. Sve će se mahom složiti kako dobro obavljen posao i povjerenje vrlo brzo postaju jedini i istinski kriterij za evaluaciju nečijeg posla, a pogotovo procjenu može li ili ne taj posao raditi žena.

Najviše zaštitarki u Sokol Mariću

Iako se percipira kao teško, opasno i nasilno zanimanje, isto tako se često može čuti kako je zaštitarstvo i plemenita profesija koja kod žena potencira onaj dubinski unutarnji nagon za štićenjem. Osim toga, složit će se mnogi kako 'nije sve u snazi', već i u znanju i volji, a jedna je žena često u stanju mnogo učinkovitije od muškarca riješiti određene situacije koje prijete eskalacijom i incidentom. Zaštitarstvo je nepredvidiva profesija, ali izazovima jednako može odgovoriti žena, a ne samo 'alfa mužjak'.

Zaštitarsko društvo Sokol Marić trenutno broji najviše zaštitara u Hrvatskoj, čak preko 3.600, među kojima se nalazi ukupno 377 licenciranih zaštitarki i čuvarki, a kao apsolutno najjači igrač na zaštitarskoj mapi u Hrvatskoj, tvrtka Sokol Marić omogućava svojim djelatnicama najkvalitetniju poduku i pripremu za zahtjeve koji ih očekuju u budućnosti.

Maloljetnička delinkvencija, restorativna pravda i medijacija

2013-01-14T09:01:00.002-08:00

Ponašanja koja su nas nekad svrstavala u kategoriju huligana danas, na žalost postaju modelom ponašanja sve većem dijelu mlade generacije. Svaka čast većini 'normalnih', no kako je krenulo, uskoro iznimkama. No, potencijalna opasnost prijeti od onih drugih, izgubljenih, agresivnih, željnih pažnje, pozicije i uspjeha na neki sasvim krivi način. 'Ta' djeca nisu neka druga djeca, već ona ista iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala. Svijet oko nas se mjenja i djeca se mjenjaju.

Prepoznavanje problema i reakcija

Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja djeteta i odmah reagirati. A on počinje već sa bezazlenim odlaskom sa zadnjeg sata... I tako to krene. Ako se na vrijeme ne uoči i ne korigira, sigurno vodi ka lošem u životu, ka maloljetničkoj delikvenciji, kasnijim kriminalnim radnjama i takvom načinu života. Na temelju brojnih i kontinuiranih statističkih podataka Mup-a RH navodim neka početna neprihvatljiva ponašanja kroz koja dijete sigurno kroči ka svemu lošem za njega, za njegovu obitelj, prijatelje, za naše društvo u cjelini:

izostajanje s nastave
neprihvatljivo ponašanje u zonama odgojno – obrazovnih ustanova
vršnjačko nasilje (bulllying i cyberbullying)
posjećivanje ugostiteljskih lokala, kladionica i sl.
huligansko - vandalsko ponašanje (uništavanje imovine, pisanje grafita, sudjelovanje u navijačkim neredima i sl.)
konzumiranje sredstava ovisnosti među mladima (opojne droge, alkoholna pića, duhanski proizvodi)
nedozvoljeni noćni izlasci maloljetnih osoba do 16 godina starosti
skitnja i prosjačenje
nedozvoljena i štetna druženja maloljetnih osoba do 18 godina starosti s osobama sklonim kriminalitetu, skitnji, raznim oblicima iskorištavanja maloljetnih osoba
udaljavanje maloljetnih osoba od porodičnog doma i bjegovi iz odgojnih ustanova

Kada pogledamo paletu neprihvatljivih ponašanja sigurno ćemo uočiti da već kao 'ljudi iz kvarta', u večernjoj šetnji primjećujemo bar nekoliko od nabrojanih oblika ponašanja u našem susjedstvu. Kod djece koja su do nedavno bila vesela djeca na igralištu, na biciklima, rolama, s loptom pod rukom. No, ponekad je dovoljno i samo nekoliko dana, tjedana da 'dobar' dječak ili djevojčica koje smo odgajali krene u nekom totalno krivom smjeru, sa totalno krivim društvom, u totalno nepotrebne životne situacije, a sve to pod okriljem, u tom periodu, nedovoljno zainteresiranih roditelja. I ne događa se nikada slučajno. Ne mareći za njih, ne pitajući se gdje su im djeca u 10 na večer, s kime se druže i kako provode vrijeme koje bi trebali provoditi s obitelji. Za par mjeseci već može biti prekasno. Što se u tim dječjim glavama prekopča? A časkom se postaje glavonja, a još brže delikvent...

A mi, koji im nismo roditelji samo ih s gorčinom gledamo kako ne odrastaju, nego jurišaju ka kriminalu i 'crnoj kronici'! A još češće okrećemo glavu da nas ne zadesi neka neugodna situacija s malim 'glavonjama' ili njihovim roditeljima.

Za početak dobrog odgoja brižno i stalno imajmo kontrolu nad kretanjima naše djece, svakako upoznajmo prijatelje s kojima se druže, ograničimo djetetovo vrijeme izbivanja iz kuće, naročito u večernjim satima i puno i stalno razgovajamo s njima i ozbiljno, i kroz šalu, u zezanciji, šetnji, na igralištu. Komentirajmo zajedno s njima slične situacije o poznatoj djeci ili sve češće takove vijesti. Razgovarajmo o svemu i svačemu, pa tako i o 'glavonjama' iz škole i iz kvarta. Iz razgovora ćemo puno saznati o našoj djeci koja rastu i mjenjaju se bez obzira na naš odgoj i moralna načela. Promjena u ponašanju je prirodna i normalna, ali je isto tako prirodno da ne gubimo kontakt sa djecom koliko god to nekada izgledalo kao nemoguća misija. Pružimo djeci osjećaj povjerenje u nas, roditelje. Ali, takav se odnos gradi svakoga dana. Ako uspijemo u tom dijelu odgoja, tada nas informacije koje slijede sigurno neće zanimati vezano za naše dijete.

Zakonske odredbe i maloljetnici

Maloljetnička delinkvencija podrazumijeva kaznena djela koja su počinile osobe mlađe od 18 godina života. Uporište policijskih postupanja nalazi se u odredbama Zakona o sudovima za mladež i Zakona o prekršajima uz primjenu policijskih ovlasti prema Zakonu o policiji i drugim zakonskim i podzakonskim propisima.

Mladi su odgovorni za kažnjiva ponašanja u BiH prema starosti, na slijedeće načine:

Dijete je osoba do navršenih 14 godina života i nije kažnjivo odgovorna, te se prema njoj ne može pokrenuti postupak, već se postupa u okviru nadležnosti službe socijalne pomoći.
Maloljetnik je osoba u dobi od 14 do 18 godina života, kazneno i prekršajno odgovorna.
Mlađi punoljetnik je osoba u dobi od 18 do 21 godine života, kazneno i prekršajno odgovorna.

Podsjetimo se i prava i dužnosti roditelja:

roditelji radi dobrobiti svog maloljetnog djeteta, a sukladno s njegovom dobi i zrelosti, imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama

roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez njihove pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje
noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati
svrha nije 'policijski sat' prema osobama mlađim od 16 godina, već pomoć i podrška roditeljima u ispunjavanju obveza odgoja djece
roditelj uvijek mora znati s kime se njegovo dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme
radi nepoštivanja ove odredbe roditelji mogu prekršajno i kazneno odgovarati

Sudeći prema vijestima o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim krivičnim djelima, Bosna i Hercegovina iz mjeseca u mjesec postaje sve nesigurnija zemlja. Malo je koherentnih analiza statističkih podataka koje bi pokazale da li građani zaista imaju osnova da se ove godine osjećaju nesigurnije nego prethodnih, ali je (subjektivno) opće stanje sigurnosti u Bosni i Hercegovini sve više upitno.

Delinkventno ponašanje maloljetnika na području Bosne i Hercegovine u posljednje vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere. To je protivdruštveni oblik ponašanja, opasna i složena sociopatološka pojava, vrlo delikatan ne samo kriminološki, pravni, ekonomski i sociološki nego, jednako tako, i ozbiljan problem porodice, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Uobičajeno se naziv delinkvencija upotrebljava za maloljetne počinioce krivičnih djela koja su zakonom određena kao delikt. Međutim, potrebna je posebna pažnja pri upotrebi ovog naziva. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije obuhvataju širok dijapazon ponašanja iz kojih je sistematski moguće izdvojiti osnovna shvatanja maloljetničke delinkvencije u užem smislu (krivičnopravna teorija) i shvatanja u širem smislu (teorije o devijantnosti).

Naime, izrazom delinkvencija u širem smislu označava se ukupnost protivpravnih ponašanja koja nemaju karakter krivičnih djela, a to su najčešće prekršaji i prestupi, dok se izraz delinkvencija u užem smislu koristi za protivpravna ponašanja djece i maloljetnika kažnjiva po krivičnim propisima koja bi da su ih izvršile punoljetne osobe bila označena kao kriminalitet. Maloljetnička delinkvencija je prestupničko ponašanje specifično za populaciju maloljetnika, a pojava delinkventnog ponašanja kod djece i mladih vrlo je osjetljiv društveni problem, čije posljedice trpimo svi, kao članovi društva.

Iako može zvučati smiješno, činjenica da su građani Sarajeva odlučili zaposliti superjunaka Batmena (u konkursu za posao objavljenom na portalu market.ba) koji bi ih spasio od stope kriminala u porastu je ustvari tragikomična i više nego indikativna.

Godina 2010., ali i 2011., u Tuzli i uopće Tuzlanskom kantonu ostat će upamćena kao godina strahovanja i zločina. Crne rubrike novina prepune su slučajeva premlaćivanja, silovanja, ubistava i samoubistava. Dvadeset devetog decembra 2010. godine u neposrednoj blizini SKPC Mejdan u Tuzli dva mladića su uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja na naročito okrutan i ponižavajući način silovali devetnaestogodišnju djevojku, studenticu iz Tešnja. Ovaj zločin zaprepastio je tuzlansku i bosanskohercegovačku javnost. Međutim, trenutaka za oporavak nije bilo. U novogodišnjoj noći još jedan akt nasilja. Dvije nepoznate osobe silovale su studenticu Medicinskog fakulteta koja se vraćala iz Omladinskog doma prema Slatini. Nekoliko dana poslije tuzlanskim vlastima se obratila i dvadesetdevetogodišnjakinja iz tuzlanskog naselja Ši Selo također uz optužbe da je četvrtog decembra silovana.

„Nakon ovih silovanja se uopće ne osjećam sigurno i izbjegavam sama hodati gradom. Baš i nisam primijetila patrole policija na mjestima ovih nemilih događaja. Mislim da bi policija stvarno trebalo da se aktivira, nisam zadovoljna njihovim učešćem u osiguravanju ulica Tuzle“, navodi Nevzeta Šečić, studentica treće godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Neki novi klinci, neki stari zakoni

U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine „dijete“ se definira kao „osoba koja nije navršila 14 godina života“, a „maloljetnik“ kao „osoba koja nije navršila 18 godina života“.

Također, treba imati u vidu i definiciju maloljetnika prema Pekinškim pravilima: „Maloljetnik je dijete ili mlada osoba koja se, prema datom pravnom sistemu, može tretirati drugačije od odraslih po pitanjima prestupa.“

Prema izvještaju o stanju bezbjednosti u Republici Srpskoj za period januar – decembar 2010. godine, od ukupno evidentirana 9522 krivična djela općeg kriminaliteta, njih 705 počinjeno je od maloljetnih lica. Broj prekršaja uz upotrebu vatrenog oružja počinjenih od maloljetnih lica u Republici Srpskoj u istom periodu iznosi 14.

U izvještaju o stanju bezbjednosti u Federaciji Bosne i Hercegovine za prvih pola godine u 2010. o maloljetničkoj delinkvenciji se navodi sljedeće: „…maloljetnička delinkvencija je poseban društveni problem zbog toga što se maloljetnici pojavljuju kao prestupnici u oblasti zloupotrebe droga, a često i kao počinioci pojedinačno ili grupno, vršeći najčešće krivična djela teške krađe u poslovne prostore, automobile, stanove i drugo. Također, sve se češće pojavljuju i kao izvršioci težih krivičnih djela, kao što su razbojništva, silovanja i sl. Od ukupnog broja prijavljenih lica za počinjena krivična djela 670 (8,1%) čine maloljetnici“.

„Maloljetnicima se izriču odgojne mjere, a starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. Maloljetnicima od 14 do 16 godina (mlađi maloljetnici) mogu se izreći samo odgojne mjere. Maloljetnici također ne mogu biti osuđeni na uvjetnu osudu“, navodi se u Krivičnom zakonu BiH.

Ilustrativan je primjer jednog od štićenika Zavoda Hum koji je do punoljetstva počinio čak 467 krivičnih djela. Amir Zelić, direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, kaže kako je poslije 467 krađa dječak dobio samo ukor socijalne službe i pojačan nadzor u toj poluzatvorenoj ustanovi.

U vezi sa Zavodom „Hum“ vrlo je interesantan podatak da je otvaranjem Odjela za maloljetnike u okviru Kazneno-popravnog zavoda u Tuzli te prebacivanjem dijela štićenika Zavoda „Hum“ u Tuzlu smanjen ukupan obim kriminaliteta u Kantonu Sarajevo. Ovaj zavod je mjesto u koje maloljetnici dolaze nakon opomena, ukora, pojačanih mjera nadzora i disciplinskih mjera. Tu provode od jedne do pet godina, u zavisnosti od efikasnosti tretmana i izvještaja koje zavod svaka tri mjeseca predočava sudskim organima. S maloljetnicima u sukobu sa zakonom rade vaspitači, sociolozi, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, referenti za obrazovanje, kulturu i sport. Štićenici su podvrgnuti individualnom ili grupnom tretmanu, u zavisnosti od težine krivičnih djela, psihičkog stanja i drugih problema. Ako se osvrnemo unazad, već više godina procent maloljetničkog prestupništva u ukupnom broju krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kreće se između 8% i 10%. Nepostojanje zatvora i ustanova za resocijalizaciju registriranih maloljetnih prestupnika, zatim veliki broj djece prepuštene ulici, djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, vaspitno zapuštenih maloljetnika itd. mogli bi se označiti čestim uzrocima učešća maloljetnika u kriminalitetu u ovom obimu. Stoga je neophodno putem nadležnih institucija osigurati da se maloljetni izvršioci krivičnih djela stave pod odgovarajući oblik vaspitne kontrole.

Nepovoljna su kretanja i u dobnim strukturama maloljetnih delinkvenata. Tako, u grupi krivično odgovorne djece uzrasta od 14 do 18 godina zakon najčešće krše djeca od 16 i 17 godina. Primjetna je pojava da sve mlađa djeca dolaze u sukob sa zakonom i da se ta granica pomjera ka četrnaestoj godini života. Posebno zabrinjava porast broja djece ispod 14 godina, koja su krivično neodgovorna, kako među počiniocima prekršaja tako i među počiniocima krivičnih djela. Ovakvom ponašanju često prethodi, ili ga prati, sve veći broj slučajeva zanemarivanja, prekidanja i napuštanja redovnog školovanja. Dječaci su izrazitija grupa maloljetnih prestupnika (98%), a urbana sredina češće je ambijent gdje je maloljetničko prestupništvo prisutno. Najčešće počinjena krivična djela su djela protiv imovine (čak 90% u strukturi počinjenih krivičnih djela od maloljetnika), a u manjem broju su djela protiv života i tijela i djela usmjerena protiv javnog reda i mira.

„Zašto je maloljetnička delinkvencija u porastu?“, pitanje je koje se sve češće čuje među građanima Bosne i Hercegovine. Jedan od argumenata koji se nameće kao odgovor je da teška ekonomska situacija generira sve složeniju (ne)sigurnosnu sliku Bosne i Hercegovine. Ali, da li je to baš jedini uzrok?

Društveno neprihvatljivo ponašanja djece i maloljetnika svakako je u vezi sa sociokulturnim uzrocima, u koje spadaju: klima i geografski položaj zemlje, katastrofe i ratovi, ekonomske prilike, siromaštvo i nezaposlenost, urbanizacija, migracije, te porodica, škola, način provođenja slobodnog vremena i utjecaj mas-medija.

Dakle, socijalno okruženje, društveni uslovi i opće stanje društva u kojem dijete živi, nerijetko imaju presudan utjecaj.

Potvrđuje to i Biljana Milošević, magistrica sociologije i viši asistent na Katedri za sociologiju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koja smatra da je „naše društvo evidentiralo ovaj problem, ali samo na opažajućem nivou“. Milošević ističe da „kao zemlja u tranziciji patimo od različitih sociopatoloških oboljenja, tako da postojanje maloljetničke delinkvencije nije iznenađenje. Ovo je nestabilna zemlja sa čestim migracijama stanovništva, gdje se porodice razdvajaju, ne samo iz emotivnih ili moralnih problema, već sve češće i iz ekonomskih“.

Mr. Milošević dodaje da „psihološka nestabilnost pred mnogim problemima, te poteškoćama pri adaptaciji na različite životne uslove i situacije izaziva promjene u ponašanju kroz različite poremećaje koji vode ka devijantnom ponašanju. Socijalni faktori, ili oni spoljni, čine veoma bitnu komponentu etiologije maloljetničke delinkvencije. U njih, prije svega, ubrajamo porodicu, školu, sredstva mas-medija, i sl.“

Mediji i zajednički napori u službi prevencije maloljetničke delinkvencije

Ako imamo u vidu okvirnu definiciju pojma maloljetničke delinkvencije, prema kojoj bi maloljetnička delinkvencija predstavljala svako ponašanje pojedinca ili grupa mladih koje je društveno neprihvatljivo (asocijalno i antisocijalno), to jest kojim se krše društvene norme (pravne i moralne) konkretnog i globalnog društva, i koje, kao takvo (eksponentno), izaziva spontanu ili organiziranu akciju društva u cjelini, u namjeri da se zaštite sve društvene vrijednosti, kao i sami akteri tog ponašanja, onda je vidljiv stepen kompleksnosti ovoga problema. Slijedom navedene definicije, neminovno je kontinuirano provoditi naučna istraživanja kako bi se osigurala pouzdana i objektivizirana slika o maloljetničkoj delinkvenciji, koja može poslužiti donosiocima odluka ali i praktičarima da na temelju činjenica usmjeravaju svoje aktivnosti. Naravno, ne smije se zaboraviti ni uloga medija, posebno istraživačkog novinarstva.

Izvještavanje o nasilju pred medije stavlja višestruke zahtjeve u smislu informiranja javnosti, analize i interpretacije događaja, do prevencije. Ubistvo Denisa Mrnjavca 2008. godine aktualiziralo je ovaj problem. Počinioci ovog djela, ali i onih koja će uslijediti, uglavnom su maloljetne osobe. Iako je politizacija događaja česta boljka naših medija, ovaj put je to uglavnom izbjegnuto. U proteklih nekoliko godina ne može se tvrditi da se korektno izvještavalo o slučajevima ubistava širom zemlje, obračunima, maloljetničkoj delinkvenciji. Poseban problem predstavlja nedostatak podrobnih analiza i istraživanja uzroka novonastale situacije. Mali je broj tekstova u kojim se problem nasilja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini tretira kao posljedica, i traga se za uzrokom. Uglavnom se sve svodi na izvještavanje, informiranje, pozivanje na odgovornost nadležnih vlada, pravosuđa, policije. Međutim, i ovdje se pozivalo na odgovornost vlada, bez ozbiljnih istraživanja šta zaista pojedini organi čine na sprečavanju maloljetničke delinkvencije i bez kontakta s njima. Tome u prilog ide činjenica da i pored postojanja državne Strategije protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006-2010) („Službeni glasnik BiH“, broj 14/08), koja je definirala strateške ciljeve, aktivnosti i konkretne nosioce aktivnosti, predstavnici medija nisu bili skloni kontaktirati te organe radi objektivnog izvještavanja. Naprotiv, svjedoci smo posezanja za „senzacionalističkim“ naslovima radi prodaje novine, gledanosti televizije i sl. Ovakvi tekstovi su širili dodatni strah i paniku među građanima. Vrlo malo se radi na serijama tekstova koji bi ponudili analitički pregled situacije, kritički osvrt, sveobuhvatnu sliku i eventualno rješenje. Istovremeno, značaj ovakvog cjelovitog pristupa ogleda se i u preventivnom efektu. Javnost bi bila upoznata s problemom, ali bi se i probudila svijest da svi možemo postati žrtvom, i da moramo na pravi način reagirati.

Kao prigovor medijima može se uzeti i njihova pasivnost kada je u pitanju praćenje zakonodavno-pravnog okvira vezanog za maloljetnike. Naime, tokom 2010. godine u Republici Srpskoj usvojen je Zakon o postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 13/10), dok je isti zakon u Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno u parlamentarnoj proceduri usvajanja. Prvi put u pravosudnom sistemu imamo zakone koji objedinjuju materijalne i procesne odredbe u vezi s maloljetnicima, što svakako zaslužuje određenu medijsku pažnju, odnosno potrebu informiranja građana o novim rješenjima.

Dr. Kržalić smatra da sama policija kao organ zadužen za održavanje javnog reda i mira zaista ne može doprinijeti efikasnom povećanju nivoa sigurnosti ukoliko se ne uključe i drugi segmenti društva, posebno kada je u pitanju maloljetničko prestupništvo. „Prevencija zahtijeva sveukupnu društvenu aktivnost, počevši od pedagoško-odgojnih i obrazovnih institucija, policije, pravosuđa, tužilaštva, zakona, pa do spoznaje samih građana o sopstvenoj ulozi i obavezi u održavanju javne sigurnosti“, ističe dr. Kržalić.

U tom pravcu se najčešće odvijaju akcije nevladinog sektora. U medijima su najviše prostora dobili protesti građana u organizaciji pokreta „Dosta“, „Front“, „Revolt“ i drugih.

Protesti su za cilj imali pokazati vlastima koliko se (ne)sigurno osjećaju građani zemlje i tražiti od njih hitne akcije. S druge strane, pokušao se podići i nivo svijesti o ovoj problematici putem raznih plakata, pamfleta i grafita koji poručuju da svako od nas, u svakom momentu, može postati žrtva.

Činjenica je da je trenutna tendencija rasta maloljetničke delinkvencije veliki društveni problem, koji kod većine građana stvara osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti. Sve dok nadležni organi jasno ne percipiraju neminovnu spregu zakonodavstva, prevencije, alternativnih mjera, institucionalnog tretmana, primjene krivičnog zakonodavstva za maloljetnike u praksi, kao i održivog sistema podrške u strateškom tretiranju problematike maloljetničke delinkvencije, teško možemo govoriti o sistemskom rješavanju problema. Ali, bez sumnje, i građani imaju svoju ulogu, koju je potrebno naglašavati kako bi se pozicija pasivnog posmatrača zamijenila statusom aktivnog učesnika. Ovo iz razloga kako bismo svi skupa uživali visok stepen stanja bezbjednosti u vezi s ponašanjem maloljetnika, odnosno pojavama devijantnosti u njihovom ponašanju.

Korisni savjeti

Korisno je podsjetiti se situacija u životu djece koje zbog izostanka roditeljskog nadzora mogu postati rizične po djecu i njihovo ponašanje. Prije svake takve situacije 'podebljajmo' razgovor i komunikaciju s djecom o mogućim neprihvatljivim ponašanjima i vrlo čestim, teškim posljedicama.

Pod mogućim rizičnim situacijama, mislim na izlete i maturalna putovanja, kada se većina djece odvaja od roditelja i samostalno odlučuje o svom ponašanju. Uzroci su sasvim uobičajeni – izgledati 'starije', dokazati se pred prijateljima u bilo kojem od neprihvatljivih ponašanja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje ili čak uzimanje droga).

Sa vrlo sličnim posljedicama završavaju organizirani odlasci bez roditelja na ljetovanja/zimovanja, odlasci na sportska natjecanja, koncerte ili druge vrste izbivanja iz doma bez roditeljskog nadzora.

Svakako budite svjesni i običnih izlazaka djeteta sa društvom i budite upućeni s kime izlazi, kuda izlazi te obavezno ograničite vrijeme izlaska primjereno godinama djeteta.

Alarm

U slučaju da se kamen već prejako zakotrljao, ispustili ste na neko vrijeme konce iz ruku i primjetili da:

iz vašeg doma pod nejasnim okolnostima nestaju vrijednosti (novac, nakit, tehnička roba i sl.)
dijete naglo popusti u učenju
dijete pod nejasnim okolnostima gubi svoje osobne predmete (mobitele, odjeću i sl.)
dijete kući donosi predmete koje mu vi niste kupili
na tijelu svog djeteta se uočavaju tjelesne ozljede ili promjene u tjelesnoj konstituciji
vaše dijete pokazuje interes za morbidne sadržaje (literatura, filmovi…)
vaše dijete dovodi u obiteljski dom vama potpuno nepoznate osobe
konzumira duhanske proizvode i sredstva ovisnosti

Krajnji je trenutak vratititi se svom djetetu i pružite mu ljubav i podršku da se spasi od loših utjecaja i lošeg društva. Ako mislite da ne možete sami, žrtvujte svoju neugodu za dobrobit djeteta i potražite stručnu pomoć psihologa, pedagoga, Centra za socijalnu skrb, i dugih nadležnih službi i spasite svoje dijete.

Kad policija zakuca na vrata za mnoge je prekasno jer su već dio tog lošeg društva, loših navika i reputacije sa policijskim dosjeom. A tada je težak put pred djetetom i roditeljima, a striček policajac sve češće je na vratima sa sve dužom listom pitanja.

A on/ona uopće nije loše dijete! Ili nam se to samo kao roditeljima čini?! Ili je tako i bilo, do prije koji dan?!

Kad bi nam se još škole pridružile na pravi način i predložile neke zajedničke preventivne akcije (djeca + roditelji + škola) vjerujem da bi učvrstili pravi put onima koji se ne dvoume da razbijati prozore na školi, u stvari, nije nikakva zabava, a one koji su se zatekli sa nekolicinom destruktivaca u takvom vandalizmu da bi ih posramilo druženja s takozvanim prijateljima. Na roditeljima je ogromna odgovornost u ova agresivna i destruktivna vremena. Krajnje je vrijeme i još veća društvena odgovornost na državi i stručnjacima da ekpeditivno razmišljaju i pripremaju kvalitetne preventivne metode za takve vrste ponašanja kojih će biti sve više, a našoj djeci će ona postajati normalnija, svakodnevnija i na kraju priče prihvatljiva?!

Za neke je već (na žalost) prekasno!

Šta je to medijacija

Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Medijator uspostavlja i olakšava razgovor između stranaka, kako bi one postigle ovaj cilj. Medijator ne donosi odluke o tome kako će spor biti riješen.

U toku procesa svaka strana u sporu može iznijeti svoje stavove, pojasniti kako trenutni spor utiče na nju, te kakve bi opcije zadovoljile njene interese. Medijator će pažljivo slušati, usmjeravati stranke da razgovaraju o ključnim pitanjima, uočavati zajednička stanovišta i interese stranaka i pomagati strankama da na njima baziraju svoj dogovor.

Medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Ako stranke uspiju konfliktne situacije posmatrati kao izazov iz kojeg treba da proizađu novi odnosi i stanja, lakše će ih i rješavati. Ovaj transformativni karakter medijacije je jedna od njenih najvećih prednosti, jer stranke koje su donijele odluku o rješenju svog problema na obostrano zadovoljstvo, uspostavljaju novi, trajniji, povoljniji odnos, koji počiva na zdravim i samim tim čvršćim osnovama.

Cilj medijacije, dakle, nije da utvrdi koja je stranka u pravu u svom viđenju spora ili opravdanost njenih zahtjeva i da se na osnovu toga donese odluka, već da omogući strankama postavljanje novog zajedničkog okvira problema – zajedničkog izazova, koji uključuje interese i potrebe obje strane iz kojeg će potencijalno proizaći konačan obostrano zadovoljavajući odogovor.

Medijacija je povoljna za stranke

- Stranke same dolaze do rješenja, što povećava opredjeljenost za provođenje dogovora.

- Mišljenja i vrijednosti stranaka se uvažavaju.

- Medijacija stvara pozitivnu atmosferu i pomaže izgradnji odnosa.

- Medijacija je brza i efikasna. Spor je moguće riješiti u toku nekoliko dana ili sedmica.

- Medijacija je jeftinija u odnosu na druge postupke rješavanja sporova.

- Informacije iznesene u postupku medijacije su povjerljive.

Iskustva drugih zemalja su pokazala da, čak iako stranke ne postignu sporazum na medijaciji, u kasnijim fazama rješavanja sporova ili u sudskom postupku lakše dolaze do rješenja.

Osnovni principi u postupku medijacije

· Dobrovoljnost - strane u sporu dobrovoljno pokreću postupak medijacije i sudjeluju u

· Povjerljivost - postupak medijacije je povjerljive prirode. Izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu se bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku.

· Jednakost stranaka - Stranke u postupku medijacije imaju jednaka prava.

· Neutralnost medijatora - Medijator posreduje na neutralan način, bez predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora.

Proces medijacije

1. Uvodna riječ medijatora

Uvod dajete po potrebi. Počinjete na prijateljski način, kratkim opisom uloge medijatora uz naglašavanje lične neutralnosti.
Postavite cilj sastanka i dnevni red.
Odredite vremenski okvir procesa.
Postignite dogovor oko plana rada. Recite jednostavno nešto slično ovom: „Kako vam ovo izgleda? Ima li nečeg što biste dodali?“

2. Postavite osnovna pravila

Iskoristite osnovna pravila ustanovljena na nivou kompanije, ukoliko postoje.
Pravila pripremite pre sastanka.
Pitajte za dodatna osnovna pravila.
Tražite saglasnost svih zainteresovanih oko osnovnih pravila i obećanje da će ih se držati. Ukoliko se saglasnost ne postigne, privremeno prekinite sastanak.

3. Izjava o problemu koju daju sve strane

Svaka strana mora da ima priliku da neometana iznese svoj stav.
Uobičajeno je da onaj ko je tražio medijaciju prvi govori.
Kako bi se obezbijedile činjenice o datoj situaciji, ovo je trenutak da se problem definiše iz lične perspektive i kada se medijatoru pruža više informacija o emotivnom stanju svih prisutnih.

4. Medijatorovo prikupljanje informacija

Medijator postavljajte otvorena pitanja kako bi razumio suštinu problema i stavove svih strana. Obratite pažnju na činjenice ali i emocije koje ih prate i pravite jasnu razliku među njima. Postavljajte pitanja kao što su sledeća:

Šta se zapravo dogodilo?
Šta vi mislite?
Zbog čega tako mislite?
Imate li konkretan primer?

Medijator često sumira ili ponavlja rečeno (parafrazira) u cilju razjašnjavanja: „Dakle, ono što ste rekli je...“

5. Identifikovanje problema i sporazum

Medijator je taj koji traži zajedničke ciljeve sukobljenih strana.
Medijator je taj koji predlaže teme oko kojih se treba nagoditi kako bi verovatnoća pozitivnog ishoda bila veća.
„Predlažem da se pozabavimo slijedećim temama...“

1. (tema)

2. (tema)

3. (tema)

„Hajde da počnemo pitanjem br. 2 (počinjete od manje konfliktnih tema). Šta mislite o tome?“

6. Pribavljanje mišljenja/pregovaranje

U ovom koraku mogu se primeniti različite metode, shodno potrebama sukobljenih strana. Uobičajeni sled je ovakav:

Hipotetički scenario – medijator pita učesnike da predlože idealan scenario. Onda vodi diskusiju kojom bi se došlo do idealnog scenarija oko koga bi se svi složili.
'Partijski sastanak' – Vrlo efikasan način rešavanja poslovnih konflikta može se, u slobodnoj interpretaciji, nazvati 'partijskim sastankom'. Na takvom sastanku definiše se pitanje od najvećeg interesa. Sve opcije i nagodbe vezane su za njega. U porodičnoj svađi, recimo, pitanje od najvećeg interesa može biti šta je najbolje za decu. U biznisu to može biti šta je u najboiljem interesu klijenta. Medijator će se često sretati sa pojedincima kao sukobljenim stranama nasamo, da bi uz pomoč brejnstorminga došao do odgovarajućeg rešenja. Na osnovu takvih, pojedinačnih sastanaka, medijator će dati svoj predlog.
Predlog medijatora – medijator predlaže mogući scenario i poziva zainteresovane da daju svoje mišljenje, odnosno, modifikuju ga, ne bi li se sporazumeli.

7. Pregovaračke taktike

Mnogi ljudi uključeni u procese medijacije koriste klasične taktike pregovaranja. Medijator mora da ih drži pod kontrolom uz pomoć osnovnih pravila kao što su ova:

Ti govoriš prvi – medijator je taj koji daje reč.
Spreman da odustane – medijator upravlja ovakvim odlukama sledeći osnovna pravilima. To je taktika koja se vrlo često koristi u raspravama sa radnicima.
Pozivanje na viši autoritet – povremeno se pojave problemi koji se ne mogu rešiti medijacijom i moraju se podići na višu instancu.
Podelite razlike – ovo je vrlo moćna pregovaračka taktika kojom se strane dovode za sto. Opasnost leži u tome što obe strane mogu steći utisak da gube umesto da dobijaju.

8. Postizanje dogovora

Medijator traži povoljne signale s obje strane.
Kada ih primjeti, treba da predloži metod brejnstorminga pri čemu bi sve strane dale što više prihvatljivih prijedloga i lakše došle do sporazuma.
Čim se postigne dogovor oko rješenja, medijator ovo naglašava riječima: „Dakle, složili smo se da je to najbolje rješenje. (Rekapitulirajte šta.) Jesam li u pravu?“
Sve se strane slažu i pristupa se primjeni rješenja.
Ukoliko je primjereno situaciji, medijator može da predloži i razgovor o potencijalnim nesuglasicama i načinima za uspješniji zajednički rad u budućnosti.

Stepen uključenosti svake od zainteresiranih strana predstavlja glavni kriterij 'restorativnosti'. Prema tome, 'potpuno restorativni' postupci su oni koji uključuju aktivno sudjelovanje sve tri skupine zainteresiranih stranki (npr. sastanci). Tamo gdje jedna od zainteresiranih strana nedostaje – kao npr. lokalna zajednica koja treba biti medijator između prestupnika i žrtve – takvi postupci se nazivaju 'uglavnom restorativni', dok u slučaju pojavljivanja samo jedne zainteresirane stranke postupak je 'djelimično restorativan'.

U tom smislu, sastanak u okviru lokalne zajednice može biti mnogo više restorativan nego obični postupak medijacije između prestupnika i žrtve. Prvo, to otvara postupak prema lokalnoj zajednici, u suprotnom bi to bio privatni postupak. Drugo, na taj način se smanjuje moć koju imaju profesionalni medijatori tokom postupka medijacije. Dakle, moć medijatora se smanjuje, a postupak podliježe većoj kontroli. Treće, ovakav postupak potvrđuje odgovornost lokalne vlasti koje trebaju biti zabrinute za građane koji se u određenom slučaju smatraju žrtvama odnosno prestupnicima: 'U kontekstu posredovanja, sastanci u lokalnoj zajednici su tako dizajnirani da potiču dijalog u okviru zajednice' (Braithwaite i Daly, 1994). U konačnici, to rješava problem nejednake pregovaračke moći stranaka, uključivanjem ostalih članova lokalne zajednice.

Zašto medijacija za stranke predstavlja najpogodniji način rješavanja njihovog spora?

- U mirenju iznose se na vidjelo svi detalji spora, a ne samo njihova pravna interpretacija,
tijekom mirenja stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti u svakom trenutku,

- Mirenje umanjuje mogućnost sukobljavanja između stranaka i njihovih punomoćni ka,

- Tokom mirenja umanjuje se mogućnost emocionalne frustracije stranaka, koja je pratitelj svakog sporenja, posebno onog u sudskom parničnom postupku,

- U mirenju se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo,

- Postupak mirenja je brz (najčešće završava za samo nekoliko sati ili u jednom danu),

- Postupak mirenja pred sudom je besplatan, nagodba od zajedničkog interesa, postignuta mirenjem, daje manje povoda za njezino osporavanje,

- Mirenje završava nagodbom koju stranke dobrovoljno izvršavaju, što isključuje potrebu za dugotrajnim i skupim ovršnim postupkom.

Prednosti medijacije u odnosu na sudski parnični postupak

- Sudski postupak je javan, a postupak mirenja tajan (sve izneseno tijekom postupka mirenja ostaje povjerljivo i ne može se upotrijebiti u ili izvan parničnog postupka),

- Sudski postupak je strog i formalan, a postupak mirenja neformalan i elastičan, te se odvija u ugodnom ambijentu i ozračju,

- U sudskom postupku stranke sebe i suca uvjeravaju u svoj pravni položaj na temelju zakona, a u postupku mirenja važni su interesi stranaka, a ne utemeljenost njihovih zahtjeva na zakonu,

- U sudskom postupku sudac umjesto strana ka donosi odluku o njihovu sporu, a u postupku mirenja o vlastitom sporu odlučuju same stranke (vlastito rješenje spora),

- Sudska odluka stvara pobjednika i gubitnika i često je njome nezadovoljna i stranka koja je uspjela u sporu, a u postupku mirenja obje su stranke pobjednici jer su postigle nagodbu od obostranog interesa,

- Uspjeh stranaka u parničnom postupku je neizvjestan, a nagodba u mirenju za stranke isključuje rizik moguće nepovoljne sudske odluke,

- Sudskom presudom narušavaju se i onako poremećeni odnosi između stranaka u sporu, a nagodba u postupku mirenja sve sudionike čini zadovoljnima i omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti,

- Sudski postupak je dugotrajan i skup, a postupak mirenja je iznimno brz i besplatan.

Kakve su posljedice neuspješnog postupka medijacije?

Stranke ne mogu trpjeti pravne posljedice zbog neuspjeha u postizanju nagodbe u postupku mirenja. Upravo suprotno, one imaju veliku korist i od neuspjelog mirenja. Ovo stoga što stranke u ugodnom ozračju tijekom mirenja mogu znatno unaprijediti svoju ranije potpuno prekinutu komunikaciju i pri tome približiti svoje ranije oštro suprotstavljene stavove. Posljedica je završetak njihove nastavljene parnice već nakon samo nekoliko ročišta.

Zaključak

I na samom kraju, trebamo znati da medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora.

Restorativna pravda nije primjenjiva u svim slučajevima. Međutim, tamo gdje je primjenjiva i gdje daje i može dati fantastične rezultate, se u Bosni i Hercegovini koristi slabo, gotovo nikako. To treba mijenjati, pod hitno. Ako uspijemo to, onda ćemo od naše djece „napraviti“ velike ljude.

Definitivno, primjena restorativne pravde u sklopu maloljetničke delinkvencije je poželjna. Postoji dosta prostora za nju i njeno korištenje i dobre rezultate. Potrebna je samo volja nadležnih institucija, ministarstava i kvalitetna komunikacija među njima.

ETIKA - džonići: 108 pitanja i odgovora

2013-01-08T01:37:00.000-08:00

1. Ključne teme po Ničeu? a) Natčovjek b) Smrt Boga c) Prevrednovanje svih vrijednosti d) Vječno vraćanje istom e) Volja za moći

2. Moral po Ničeu?a) Moral robova b) Moral bogatih

3. Šeler analizira osam Kantovih teza u odnosu dobara i ciljeva materijalne etike a) Pretpost...avka glasi: svaka materijalna etika nužno mora biti i etika dobara i ciljeva b) Kant nastoji obrazložiti da materijalna etika nužno ima empirijsko induktivno i aposteriorno važenje c) Kant pokazuje da je materijalna etika nužna etika d) Naglašava se da se materijalna etika nužno mora svesti na hedonizam e) Ističe se da jematerijalna etika nužno heteronomna f) Svaka materijalna etika vodi legalitetu postupanja g) Govori da svaka materijalna etika postavlja ličnost u ovisnosti od njihovih vlastitih stanja ili spoljašnjih dobara h) Na štetu materijalne etike, a u korist etike formalizma i umskog rigorizma pokazuje da svaka materijalna etika na temelju etičkih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode.

4. Šta znači euparhija?Pravilna, moralna radnja (djelovanje). Nalazimo je kod Aristotela, znači djelo kojim se uspostavlja mesotes odnosno sredina između dva ekstrema.

5. Kako Aristotel dijeli pravdu? a) Distributivna – koja dolazi do izražaja prilikom dodjele počasti, novca i drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu pravo. Ovu pravdu dijeli zakonodavac. b) Korektivna ili komutativna – je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom riješavanja raznih sporeva i donošenja određenih presuda kojim sankcionira prijestupnika.

6. Navesti pravdu po Kantu? Sadržajna etika koju čine: hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. Ova etika imenuje se i etikom dobara ili heteronomnom etikom. Po kantu je pravda najviši etički ideal i ona se ne može definisati.

7. Fihte-ov odnos prema Kategoričkom imperativu On odbija priznati univerzalističko značenje kategoričkog imperativa. Za to iznosi argument: svaki čovjek ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno određen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u životu.

8. Etika istorijske planetarne odgovornosti razvija se u dva pravca? a) Kantov etički formalizam ( formalistička etika) – koja polazi od forme, interesuje ga forma čovjekovog djelovanja, apriorna forma. b) Aristotel-ov koncept moralnosti (teološka etika) – moralna radnja ima sadržaj ali ne i formu.

9. Koncepti o moralnom dobru? a) I grupu – čine oni koncepti čiji protagonisti polaze od fundamentalnih ciljeva. Teološka etika pojam dobra izvodi iz nekog odrđenog cilja ili njegovog realiziranja. To čini osnov hedonizma, eudaimonizma, utilitarizma i egoizma. Oni postaju kritika Kanta, Moora, Šelera i Hartmana. b) II grupa – pripadaju mišljenja čiji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji prirodnih zakonitosti i uspostavljaju harmoniju života sa prirodom. Predstavnici su stoičari i Spinoza. c) III grupu – čine koncepti koji stavljaju naglasak na pojam vrijednosti. Njih razvijaju Šeler i Hartman. Po njima moralno dobro se određuje prije moralnog zakona. d) IV grupu – mišljenja o dobru čini Kantovo učenje. Polazi od principa za koje se čovjek osjeća obaveznim da ih poštuje. Ti principi imaju značenje imperativa i bezuvjetnih dužnosti. Po Kantu, porjeklo moralnih principa nalazi se u ljudskom umu.

10. Imperativ etike istorijske i planetarne odgovornosti? a) I imperativ glasi: djelujte tako da maksime vašeg djelovanja budu opće pretpostavke opstanka ljudi i biosfere. b) II imperativ glasi: djelujte tako da vašim djelovanjem budućim generacijama obezbjedite sretan život.

11. Mesotes je? Mesotes je sredina između dva ekstrema ili dvije krajnosti. Aristotel ovaj izraz koristi pri objasnjavanju pravednosti i pravednog.On kaze da pravedno djelovanje znaci sredinu izmedju vrsenja nepravde i trpljenja nepravde.

12. Polazište i ishodište Kantovog učenja? Polazište je sloboda, a ishodište je kategorički imperativ.

13. Ko je utemeljio racionalni egoizam? Hobs.

14. Bitne odlike Kantovog učenja? a) Kritički racionalizam b) subjektivizam c) formalizam i rigorizam d) apriorizam i apsolutizam e) dentologizam f) autonomnost i imperativnosti kao posebna odlika spominje se „trebanje“ kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa.

15. Može li se etičko kao etičko dokazati? Ne može se teorijski odrediti i dokazati jer etika transcendira činjeničnu datost, pri čemu svoj problem smješta u praktičnu zonu. Tu tezu su zastupali: Aristotel, Kant i Hartman.Kant smatra da čovjek posjeduje tri duševne moći: a) Saznanje (teorijski um) b) Htijenje (praktički um) c) Osjećanje (moć suđenja) Predmet Kant-ove kritike čini:a) Saznanje („kritika čistog uma“) b) Moralno djelovanje („kritika praktičkog uma“) c) Lijepo („kritika rasudne moći“)

16. Etika se može podjeliti na nekoliko grupa? a) To su učenja koja se mogu označiti sadržajnom ,teleološkom etikom ,etikom dobra te heteronomnom etikom . Čine je hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. b) Deontološka ili etika dužnosti. Nju utemeljuje Kant. c) Emocionalna etika. Osnivač je Maks Šeler.

17. Subjektivne komponente moralnosti? a) Svijest uopće b) Moralna svijest ili savjest c) Emocije d) Voljne osobine ,moralne osobine

18. Šta predstavlja moralna norma? Pod pojmom moralne norme treba podrazumjevati kriterij ili mjerilo na temelju čega čovjek slobodno djeluje, prosuđuje i vrijednuje. Tim normama ili mjerilima se utvrđuje način uvažavanja i važenja, ispoljavanja i prezentitanja vrijednosti, a s obzirom na njihov karakter (pozitivni i negativni), odobravanje ili neodobravanje ili zabrana ili osuda.

19. Postoje dva koncepta moralnih normi? a) Relativno značenje (Marks, Niče i Neopozitivizam) b) Apsolutno značenje (Platon-ov objektivni etički idealizam)

20. Konstitutivni elementi moralnosti? Prosuđivanje, vrednovanje i djelovanje.

21. Čiji je princip uskladiti život sa prirodom? „Uskladiti život sa prirodom, kako sa vanjskom tako i vlastitom“. Stoičko učenje – bit moralnosti je duhovno zadovoljstvo (Zenon i Hrizip).

22. Sokratove Škole? a) Magarska škola - osnivač je Euklid. Ona je najapstraktnije odredila pojam dobra, koji predstavlja princip njegovog učenja. b) Kirenaička - osnivač je Aristip. Ona je „dobro“ koncipirala u smislu trajnog zadovoljstva. Učenje o zadovoljstvu. c) Kinička - osnivač je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najviše dobro. Razvijaju učenje o sreći.Ali za njega ej posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.

23. Šopenhauerova etika? Najznačajniji je nosilac 19. vijeka. Razvio je racionalističku i voluntarističku metafiziku. Vrhovni princip njegovog učenja je samilost. Izvan samilosti nema pravog istinskog djelovanja. On osporava Kant-a. On smatra da je samilost vrhovni princip moralnosti. Bitna odrednica Šopenhauer-ovog učenja je iracionalizam i voluntarizam, a u njemu dominira pojam svjetske volje. Volja je gospodar intelekta. Ona je neumoriva i oslobođena od starenja, što nije slučaj sa intelektom. Intelekt ima status sekundarnog i fizičkog, a volja je temelj svega i predstalja pravnu prirodu čovjeka. Polazeći od samilosti on promovira aksiom o potpunoj nemoći uma u zoni moralnog. Smatra da moralnost potiče od saznanja.

24. Po šopenhaueru osnovni pokretači ljudskih radnji, preko kojih se odvijaju motivi čovjekovog djelovanja? a) Bezgranični egoizam - suština se iskazuje u postizanju sreće ili koristi i po cjenu patnje i bola drugog. b) Zlobna radnja - kojom se nanosti zlo ili patnja drugom. c) Samilost - kojom se želi svakom čovjeku dobro. Prve dvije radnje su bez moralne vrijednosti, a treća predstavlja pravnu ili istinsku vrijednost.

25. Kakvo značenje ima samilost? Znači neoborivu činjenicu ljudske svijesti, samo čovjek sa moralnosm sviješću posjeduje samilost. Njome se ujedinjuje čovjek s drugim čovjekom. Šopenhauer daje značajno mjesto i plemenitost.

26. Predstavnici nauke o dobru? Sokrat, Aristotel i Platon.

27. Parametri moralno razvijene ličnosti? Stid, kajanje, odgovornost, čast, savjest, svijest.

28. Kantovo učenje? a) Kritički racionalizam, b) subjektivizam, c) formalizam i rigorizam, d) apriorizam i apsolutizam, e) dentologizam, f) autonomnost i imperativnosti kao posebna odlika spominje se „trebanje“ kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa.Polaziste njegovog ucenja je sloboda.On daje tri znacenja slobode: 1. Sloboda kao inteligibilna 2. Sloboda kao slučajnost 3. Sloboda kao autonomija

29. Sloboda po Spinozi? Spinoza slobodu shvata kao spoznatu nužnost, radi se na insistiranju međusobnog prožimanja slobode i nužnosti. Ovo prožimanje se postiže pomoću razuma koji stoji između čovjekove slobode i univerzalne nužnosti.

30. Egoizam? To je sebičnost. Hobs, Holbah, Helvecijus, Šopenhauer.

31. Šta je objektivni idealizam? Označava Platon-ovo etičko učenje, jer polazi od ideje koja znači objektivnu suštinu po čemu se razlikuje od prethodnih stajališta, a na formiranje njegovog stajališta uticali su Pitagora, Parmenid, Heraklit i Sokrat.Za njega ideja je objektivna.

32. Predstavnici etike minimuma? Kiničari čiji je osnivač Antisten. Ali za njega ej posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.

33. Bitna svojstva Aristotelove Etike? a) Racionalizam - čovjek je razumno biće; b) Realizam - čovjek svoje razloge svog mišljenja i djelovanja nalazi u ovozemaljskom životu c) Imanentizam - čovjek razvija svoju bitnu imanentnu formu.

34. Pravda zastare mislioce? Ideje o pravdi prisutne su još u predsokratovskom mišljenju kod Heraklitu koji ističe da su sa stajališta Boga sve stvari lijepe, dobre i pravedne, ali su ljudi stvorili uvjete da neka od njih budu pravedne, a ako ne, odnosno dobro ili loše.

Stari mislioci o emocijama – oni potpuno odbacuju značaj emocija u objašnjavanju i razumjevanju moralnosti.

35. Slabost Sofističkog učenja? Kritičari tog učenja su smatrali da se sofisti slobodno služe lažnim dokazima, tj. da bi neku istinu refutirali. Sofisti su nastojali da je učine sumljivom. Zbog toga su omrženi, kako kod onih koji su isticali ulogu zdravog ljudskog razuma, tako i moralista. Osnovni kriticari sofistickog ucenja su : PLATON - koji ih kritikuje iz dva razloga i to prvo njihov pokusaj ujedninjavanja supritnosti (lazna dijalektika),a drugo njihovu recenicu :“Sve je istinito nista niej lazno“ cime su po njegovom misljenju ponistili znacenje istinitosti ARISTOTEL - ih kritikuje jer su se smatrali govornicima. HEGEL - on ih smatra pupoljkom moralnosti ,ali posto je on protiv moralnosti kao moralnosti on ih kritikuje.

36. Predstavnici praktično-normativne etike? Šopenhauer, Niče i Dirkem.

37. Koncepti o moralnom suđenju? a) Kognitivni antiimperalizam – Kiničari, Stoičari, Spinoza, Kant i Fihte; b) Antikognitivni empirizam – Hjum, Lok, Saftzberi, Pali, Raseli, Šeler i Hartman.

38. Razvoj intelekta po Šopenhaueru? Volja je gospodar intelekta, ona je nemoralna i oslobođena od starenja, što nije slučaj sa intelektom, koji ima status sekundarnog. I on kao i sve fizičko, djeluje kad je pokrenut voljom.

39. Intruističko dobro je? Sredstvo na osnovu kojeg se postiže dobro. (Roger Moor)

40. Šta je eutimija? Ili ataraksija i nepokolebljivost moralno valjanog čovjeka predstavlja oznaku trajnog društvenog mira i vedrine, ili oznaku indiferentnosti ili ravnodušnosti prema vanjskom svijetu i ugodnom i neugodnom doživljaju u svakodnevnom životu.

41. Ko je pripremio stoičko učenje? Zenon.

42. Sloboda po stoičarima? Može se na dva načina posmatrati: a) Gnoseološko stajalište - sloboda znači spoznaju nužnosti koja je vječna. b) Etičko ili moralno - odnosni se na unutrašnju slobodu ili društveni mir.

43. Kardinalne vrline?Hrabrost, mudrost, pravednost i umjerenost.

44. Ko kritikuje Kanta? Hegel, Šopenhauer, Šeler, Hartman i Niče.

45. Moralna svijest? Predstavlja diferenciranje dobra i zla. Ona čini vrhovni kriterij ili pravilo moralnog prosuđivanja i djelovanja. Može je posjedovati samo moralno razvijena ličnost. (po Šeleru persona).

46. Psihološko zasnivanje moralnosti? Predstavlja najizrazitiju formu takvog zasnivanja moralnosti. Neki ga smatraju ispravnim pozivajući se na tvrdnju da se psihološko zasnivanje nalazi u neposrednoj povezanosti sa senzualizmom, enterizmom, fragnatizmom, instrumentalizmom i drugim etičkim oblicima. Prisutno je kod Hjuma, Melbransa, Fihte-a i Šopenhauer-a.

47. Predstavnici materije htijenja? Šeler i Hartman.

48. Predstavnici simpatije? Hjum, Smit i Šeler.

49. Četiri faze po Platonu?

Prva faza:“MLADI PLATON“ je faza u kojoj imamo Platona pod uticajem Sokrata odnosno njegovog identificiranja morala i znanaj, tj. njegovog stava da bez znanja nema ni morala.A čine je spisi :Triton, Lahet, Protagora, Lisid i prva knjiga Države.

Druga faza: „PRELAZNO RAZDOBLJE “ to je razdoblje u kome on kritikuje sfisticko ucenje i njihov gnoseoloski skepticizam, gnoseoloski nihilizam i skepticizam.A čine je spisi: Gorgija, Menon i Kratil.

Treća faza: „ZRELI PLATON“ to je razdoblje u kojem on odbacuej sva prethodna ucenja i stavra svoje eticko ucenje.A cine ga spisi: Gozba, Fedon, Država.

Četvrta faza: „KASNI PLATON“. A cine ga spisi: Parmenid, Sofist, Državnik.

50. Sloboda po Fihteu? Je samopotvrđivanje i samostvaralačka djelatnost. Ona je apsolutni početak i krajnja svrha cijelog našeg života i djelovanja.

51. Podjela ktitičkih teorija prema vrhovnom načelu moralnosti? a) Teološka ili sadržajna etika - hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. b) Deontološka etila ili etika dušnosti - Kant i Fihte. c) Emocionalna etika - Maks Šeler. d) Etika istorijske i planetarne odgovornisti

52. Bitna odlika stoičkog učenja? Adijafora, tj. apatija ili ataraksija, moralna nepokolebljivost ili moralna indiferentnost su bitne odlike stoičkog učenja (mudraca).

53. Razlika između Bentama i Mila? Ogleda se u tome što Bentam insistira samo na kvantitativnim aspektima zadovoljstva i sreće. Dok Mil insistira na jedinstvu kvantitativnih i kvalitativnih aspekta.

54. Pravda po Rawlsu? U demokratskim društvima je prva vrijednost, isto kao što je istina u raznim sistemima mišljenja. Polazi od dva principa: a) Svaki čovjek koji učestvuje u nekoj instituciji ima veze sa njenim funkcioniranjem i ima jednako pravo na najširu slobodu spojivom sa slobodom jednakom za sve. b) Sve društvene vrijednosti, sloboda i mogućnosti, prihodi i bogatstvo, kao i društvene osnove samopoštovanja treba da budu raspoređene jednako; osim ako je nejednaka raspodjela bilo koje ili svih ovih vrijednosti, svakome od koristi.

55. Koncepti slobode? Kauzalni deteminizam, indeterminizam i specifični determinizam i teološki determinizam.

56. Aristotel insistira na trijadnoj strukturi ljudskog znanja? a) Teorijska zona b) Praktična zona (zona znanja, ljudskih aktivnosti) c) Poetička zona (umjetnost)

57. Platonu uvodi diadnu strukturu ljudskog znanja? a) Teorijska zona b) Praktična zona

58. Bitna osobina Aristotelovog učenja? Sastoji se u tome da etika nema za cilj teorijsku spoznaju, nego praktični način djelovanja.

59. Prema zadatku etička učenja dijelimo na tri primarne grupe? a) Zadatak etike je analiziranje pojmova i sudova moralnog; b) Zadatak etike je objašnjavanje smisla čovjekovog života i njegovog ponašanja i djelovanja; c) Zadatak etike je istraživanje morala kakav on jeste i kako se tokom ljudske istorije formirao i razvijao.

60. Sa istorijskog aspekta možemo govoriti i postojanju raznih formi morala? a) Moral u starom i srednjem vijeku b) Moral u novovjekovlju c) Moral u savremenom društvu

61. Klasifikacija etičkih mišljenja s obzirom na pitanje stvaranja normi čovjekovog ponašanja (autonomija moralnosti)? a) Ateistička - učenja koja polaze od tvrdnje da je moral neovisan od religije (Herbes, Marks). b) Teistička - učenja po kojim moral proizilazi iz religije (Hjum, Lok). c) Kompromisna između ljudskog uma i Boga - karaktriše ih nastojanje da pomiri mišljenja koja poralnosti daju potpunu autonomiju u odnosu na religiju sa stajališta po kojima moral izvire iz religije. Njihovi predstavnici insistiraju na vezi između religije i morala.

62. Dvije sintagme prava po Aristotelu? a) Prirodno pravo - ono je simbol ljudskog postojanja, jer je ono samo prisutno kod čovjeka. Ono je tema svih etičkih učenja od sokrata pa sve do njemačkog klasičnog idealizma. To je pimarno etičko pitanje. b) Pozitivno pravo – je prinudno pravo za subjekta moralne radnje. To je pronudno pravo, zaštićeno je ustavom. Ono se veže za pozitivnu slobodu, a ona se veže za sve ljude i ostvaruje se u modernom tipu države. Samo moderna država na temelju ustava uspostavlja slobodu.

63. Pravednost po Platonu? Je na snazi samo ukoliko postoji jaka i stabilna cijelina – država. Prema njemu nema pravednosti ukoliko nema stabiliteta cijeline.

64. Pravičnost prema Ničeu? Je samo produžetak za nagonskom osvetom.

65. Podjela dužnosti sa stajališta njihove objektivne nužnosti? a) Moralne ili etičke - ne odnose se na ono što se dešava, nego na ono što treba da se dešava, ovdje se radi o čistim dužnostima bez primjene empirijskog (Kant, Fihte); b) Heteronomne ili empirijske - odnose se na ono što se dešava, ovdje se radi o dužnostima iz svakodnevnog empirijskog muzeja (predstavnici antičke empirijske etike).

66. Pozitivne dužnosti su? One dužnosti koje predstavljaju osnovu na kojoj se temelje objektivni oblici socijalnog života (pravo, običaj, brak, društvo i država). Na pozitivnom značenju dužnosti insistira Hegel.

67. Pozitivne i negativne norme su? Pozitivne norme se odnose na norme faktičkog i utemeljuje ih država. Negativne norme se tiču onog što se opire faktičnom i što treba da bude, a utemeljuje ih pojedinac.

68. Dvije osnovne grupacije koje insistiraju na normativnosti?

a) Pravna normativnost - ova varijanta teorije, odnos prava i morala, posmata kroz prizmu pravne norme kojim se zahtjeva, zabranjuje ili dozvoljava određeno ponašanje čovjeka;

b) Moralna normativnost - ova varijanta teorije, postulira moralnu normu kojom se propisuje i zahtjeva da se čovjek ponaša prema zahtjevima moralnog zakona.

69. Pravne i moralne norme su? Pravne norme iskazuju postojeće stanje prema kojem pojedinac mora usklađivati svoje ponašanje i djelovanje. Moralne norme ukazuju na ono što treba biti. Moral ima unutrašnji karakter, a pravo se karakteriše spoljašnjim karakterom.

70. Predmet prava je? Je zajednički život pojedinca i njihovo međusobno odnošenje, koji zauzima značajno mjestou teoriji planetarne i istorijske odgovornosti i ekoetičkom učenju.

71. Običaj je? Običaj, kao i moral, temelji se na nepisanim normama, koje nisu sasvim ušle u pravne propise jednog društva, ali ih se ljudi pridržavaju do kraja života. Svako društvo se karakteriše običajima u koje je neminovno upleteno, i bez njih čovjkov život je nezamisliv. Običajne norme se bitno razlikuju od pravnih normi, jer su za razliku od pravnih precizno utvrđene, bez preciznog definiranja.

72. Emocije? Emocije zajedno sa moralnom sviješću-savješću i voljom čine subjektivne pretpostavke moralnosti, sa kojima doprinose i rasvjetljavaju suštine moralnog.

73. Slobodna volja ili sloboda volje se može misliti u dvostrukom smislu?

a) Egzistencijalnom - Sartrovo mišljenje o slobodnoj volji.

b) Etičkom - Kantova autonomna etika (učenje o moralnoj slobodi), a temelji se na sledećem: nema moralnosti tamo gdje ne postoje mogućnosti za slobodno djelovanje.

74. Razlika između samovolje i slobodne volje? Je u tome što samovolja znači slobodu subjekta radnje da može činiti šta hoće, koja ne podrazumjeva moralnu odgovornost. Njom se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, te kao takva nije sloboda volje u etičkom smislu, nego predstavlja njenu negaciju.

75. Dva tipa slobode? Prvi tip slobode odnosi se na situaciju kada čovjek sebe učini slobodnim za slobodu. Drugi tip slobode je slučaj kada čovjek može učiniti sebe neslobodnim za slobodu.

76. Četiri su osnovne grupe koncepata slobodne volje? a) Teleološki deteminizam – temelji se na spoznaju b) Kauzalni determinizam c) Slojeviti (specifični) determinizam d) Indeterminizam – temelji se na doživljaju

77. Moralno suđenje je? Je pojam za diferenciranje moralnog dobra od moralnog zla.

78. Tri konstitutivna elementa moralnog dobra su? Osjećanje časti, odgovornost i ljepote.

79. Zlo je? Takva smišljena radnja kojom se nastoji pogaziti ljudsko dostojanstvo, uništiti biološka i duhovna supstanca čovjeka ili naroda. Treba ga razlikovati od nesvjesnog čina ili nesvjesne radnje.

80. Razne teorije o vrlinama mogu se svrstati u dvije grupe? a) Mišljenja po kojima su vrline urođene i neiskorjenjene (Šopenhauer). b) Učenja Helenskih mislilaca (Sokrat, Platon i Aristotel).

81. Podjela vrlina po Aristotelu? a) Intelektualne (dijanoetičke) - odnose se na istinu, čisto saznanje i kao takve stiču se upornim učenjem. b) Moralne (etičke) - odnose se na djeljenje, osjećanje i htjenje.

82. Prema Šopenhaueru postoje dvije kardinalne vrline? a) Pravičnosti b) Čovjekoljublje

83. Varijante eudaimonističke etike po Aristotelu? a) Hedonizam b) Perfekcionizam c) Utilitarizam d) Altruizam e) Egoizam

84. Morlana vrijednost podrazumjeva? Sposobnost djelovanja s pravilnim rasuđivanjem o osnome što je za čovjeka dobro ili zlog. Moralne vrijednosti se razumjevaju i objašnjavaju na temelju djelovanja moralno razvijene ličnosti. Izvor moralnih vrijednosti je u moralnom habitusu, osnosno u držanju ili ponašanju i djelovanju moralno razvijene ličnosti.

85. Dvije varijante karaktera vrijednosti?
a) Dihotomni karakter - radost/žalost, prijatno/neprijatno, lijepo/ružno, korisno/štetno.
b) Pozitivni karakter - predstavljaju dobra bez obzira na njihove heterogene sadržaje, npr. materijalne, tjelesne, estetske, etičke.

86. Kant je u svojim kriterijima izložio tri vrste vrijednosti? a) Vrijednost istinskog b) Vrijednost dobrog c) Vrijednost lijepog

87. Hartman insistira na sljedećim vrijednostima? a) Moralnim b) Estetičkim b) Saznajnim

88. Epikur vrši podjelu požuda prema onome koja je od njih korisnija? a) Požude koje su prirodne i potrebne b) Požude koje su potrebne ali nisu prirodne c) Požude koje nisu potrebne ni prirodne

89. Epikurova etika? Epikur igrađuje etičku teoriju koja usavršava kirenaičko učenje, i ono je empirijskog karaktera. Njegovo učenje obraća se individui, što se označava individualističkom etikom.

90. Bitne osobine Spinozinog učenja? a) Apsolutni racionalizam b) Individualizam c) Utilitarizam

91. Razlika između Dekartovog i Spinozinog učenja? Dekart nastoji da nauči ljude kako da misle, a Spinoza želi da nauči ljude kako da žive. Dekart uspostavlja rascjep između razuma i volje, čemu se spinoza opire. Kod Dekarta nema etičkog ideala, a spinozino učenje se zapravo na njemu temelji.

92. Pozitivni zakoni u trostrukom smislu po Hobsu? a) Božanski zakon b) Građanski zakon c) Zakon javnog mjenja

93. Središnji pojmovi Hobsove teorije? a) Prirodno pravo ili prirodno stanje b) Prirodni zakon ili moralni zakon c) Građanski zakon ili pozitivni zakon

94. Hobs moralni zakon izvodi? Iz prirodnog prava za samoodržavanje. Hobs vrline koje su preovladavale u antičkom periodu reducira na plemenitost i pravednost.

95. Dvije vrste hedonizma?
a) Etički hedonizam - njegova maksima je ništa nije dobro osim želje za užitkom;
b) Psihološki hedonizam - njegova maksima je ljudsko ponašanje i djelovanje se pokreće samo uživanjem. POLITIČKI (Hobs)- NEPOLITIČKI (Epikur 2 i stoičari)

96. Kant razlikuje dvije vrste dužnosti?
a) Kategoričke - odnose se na čovjeka kao čistog moralnog bića i njegovog inteligibilnog, one su apsolutne, ničim nisu uvjetovane i moraju se poštivati, one se apliciraju bez obzira na posljedice koje bi mogle proizaći iz njegovog poštivanja.
b) Hipotetičke - odnose se na empirijskog čovjeka i njemu pripadnog ili osjetilnog svijeta, zahvaljujući njima čovjek izvršava ili izbjegava neku radnju, one govore šta moramo i šta ne smijemo učiniti da bi smo postigli ili izbjegli neki cilj.

97. Razlika imeđu pravne i moralne dužnosti?
a) Pravne dužnosti - temelje se na spoljašnom zakonodavstvu i one su uske.
b) Moralne dužnosti - baziraju se na subjektivno postavljenim ciljevima i one su široke.

98. Pojam slobode u trostrukom smislu po Kantu je? a) Sloboda kao autonomija b) Sloboda kao inteligibilna suština c) Sloboda kao slučaj

99. Dva imperativa po Kantu? a) Kategorički imperativ b) Hipotetički imperativ

100. Kategorički imperativ? Je princip ponašanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bića. To je objektivni princip kojeg čovjek kao umno biće stalno praktički primjenjuje. Kantovo učenje polazi od zamišljenog čovjeka, umnog bića koji djeluje po načelu nužno objektivnog i apsolutno moralnog zakona koji nosi u sebi. Takav čovjek posjeduje čistu moralnu svijest, odnosno svijest očišćenu od svih naslaga osjetilog svijet. Bitna obilježija Kantovog imperativa su: nužnost, bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost ili opća zakonodavnost. Kategoricki impertaiv glasi: „Djeluj tako da maksime tvog djelovanja budu opcim zakonom za sva ostala moralna bića“.

101. Hipotetički imperativ? Oni ne zapovjedaju već predstavljaju nužnost mogućeg djelovanja kao sredstva pomoću kojeg se dolazi do nečeg drugog. Što se hoće htjeti ili što je moguće htjeti. Hipotetiči imperativ (imperativi spretnosti, imperativ mudrosti ili pameti) znače imperative koji predsavljaju praktičnu nužnost jedne moguće radnje kao sredstva za postizanje nečeg drugog što se želi.

102. Nagoni po Fihteu?a) Prirodni nagon b) Čisti nagon

103. Bitna odlika Fihteovog učenja? Je stavljanje znaka identiteta između moralno svijesti, samosvijesti i svijesti.

104. Šeler smatra da dužnosti pripada dvostruka prinuda? a) Prinuda nad sklonostima b) Prinuda nad samom individualnom voljom

105. Četiri vrste vrijednosnih modaliteta po Šeleru? a) Vrijednosni niz zadovoljstva i bol b) Vitalne vrijednosti c) Duhovne vrijednosti d) Vrijednosti svetog i nesvetog

106. Dvostruko značenje pojma autonomije po Šeleru? a) Autonomija ličnog uvida u vrijednosti dobra i zla b) Autonomija ličnog htijenja onog što je dato kao dobro ili zlo

107. Aristotelov pojam sreće involvira? a) Zdravlje b) Bogatstvo c) Slava i čast d) Uspjeh e) Dobro razmišljanje

108. Po Islamskim misliocima duša posjeduje tri sposobnosti? a) Racionalnu b) Voljnu
U skladu s tim posjeduje tri vrline: a) Mudrost b) Hrabrost c) Umjerenost

Zakonska regulativa: računalne (kompjuterske) prevare

2012-12-28T08:58:00.000-08:00

u izradi.....

nedostaje dio materijala, valjda će neko od kolega dostiviti u narednom periodu

TRAGEDIJA NA BJELAŠNICI: Muškarac umro dok se vozio ski liftom

2012-12-23T07:56:00.000-08:00

Na jednom od ski liftova na olimpijskoj planini Bjelašnica sredovječnom muškarcu je iznenada pozlilo nakon čega je umro. Jučer je na ovoj planini zvačino otvorena skijaška sezona, a mnogi su i današnji dan iskoristili za uživanje u bijelim sportovima, pa im je ovaj događaj predstavljao veliki šok

Prema prvim informacijama radi se o prirodnoj smrti. Tijelo nesretnog čovjeka je prevezeno u prosekturu Grdskog groblja “Bare”, gdje će sudski vještak medicinske struke izvršiti vanjski pregled tijela, a po potrebi i obdukciju, piše Dnevni avaz.

I iz Operativnog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) potrvdili su da je jutros oko 10 sati čovjek umro na Bjelašnici, te da se najvjerovatnije radi o prirodnoj smrti.