Mehaničke tastature danas su prava rijetkost na stolu prosječnog PC korisnika. Jako malo korisnika zna o kakvoj se vrsti tastatura radi. Vjerovali ili ne, čak ni prodavači računarske opreme nemaju pojma kada ih se upita da li u ponudi imaju mehaničke tastature, ipak čast izuzecima, u Sarajevu sam naišao na dva prodavača koji su znali o čemu se radi i ponudili mi adekvatne modele. Čisto da razjasnim u samom početku teksta, ove tastature nisu one koje dobijete gratis uz kupovinu računara, a pogotovo nisu tastature koje možete nabaviti za male pare. Sada možemo dalje… Mehaničke tastature posjeduju individualni prekidač ispod svake tipke za razliku od standardnih, jeftinih membranskih tastatura, koje umjesto prekidača posjeduju gumenu membranu sa tzv. “rubber dome” (gumeni svod eng.) prekidačem. Ovaj mehanički prekidač omogućuje brži odziv tj. reakciju na vaš pritisak uz određeni taktilni odgovor, linearnu kretnju i eventualni zvučni klik zavisno od prekidača, na osnovu čega ćete osjetiti da je vaša željena tipka registrovana. Korištenjem mikroprekidača u tastaturi eliminira se potreba da dugme pritisnete do kraja što za posljedicu ima mnogo brže kucanje te manji zamor ruku, pogotovo prsta. Sam osjećaj je fenomenalan i dok kucate osjetite kako tastatura registruje svaki vaš pritisak. Već duže vrijeme koristim mehaničke tastature, kako na poslu tako i kod kuće i povremeno tipkanje na “gumenoj” standardnoj tastaturi daje mi osjećaj kao da meljam prstima po gnječenom krompiru – nema taktilnog odgovora niti onog karakterističnog zvuka prekidača. Ipak, i ovdje ima izuzetaka, postoji i grupa linearnih prekidača koji su namjerno linearni bez taktilnog osjećaja i zvuka koji se uglavnom koriste za gaming. Ipak, ne treba izostaviti činjenicu da je korištenje prekidača izuzetno individualno, tako da nije neuobičajeno da ćete vidjeti linearne prekidače u svakodnevnim all-around uslovima korištenja.

Druga bitna karakteristika ovih tastatura je njihova trajnost. Procjenjuje se da je vijek trajanja jedne mehaničke tastature nekih 5 000 000 klikova za svaki mikroprekidač ponaosob. Prosječan korisnik u životu ne pritisne ovoliki broj puta sva dugmad zajedno a kamo li jedno dugme. Znači možete biti sigurni da će vaša tastatura nadživjeti sve ostale PC komponente koje do sada imate. Poređenja radi, mehaničke tastature koje je proizveo IBM još davnih 80-ih još uvijek su u funkciji i mnogi korisnici koriste ove tatature u svakodnevnoj upotrebi. Proguglajte “IBM Model M” i sve će vam biti jasno. Zaista, kada se čovjek malo zamisli, koju računarsku komponentu kupljenu u osamdesetim i devedesetim godinama još uvijek možete koristiti danas, rame uz rame sa novom grafičkom karticom kupljenom prije par mjeseci? Pametnom dosta.

Sada kada sam ukratko objasnio šta su to mehaničke tastature, postavlja se pitanje, zašto one više nisu u masovnoj upotrebi i zbog čega su ih zamijenile membranske tastature? Odgovor je “prost kao pasulj”… skoro sve tastature koje po automatizmu dolaze uz kupovinu novog računara (pogotovo one gratis) koriste tehnologiju membranskog svoga. Da, to je ista ona tehnologija koja se ugrađuje u jefitne TV daljinske upravljače. Membranske tastature su napravljene samo sa jednim ciljem – da budu što jeftinije da bi proizvođači uvećali svoj profit… da, čak i one “visoko kvalitente” skupe brendirane tastature koriste ovu tehnologiju i u principu se ne razlikuju previše od tastature koju možete kupiti na trafici za 9,99 KM. Fol je u tome da ih proizvođač brendira, ušminka, nabaci pokoji led i dodatnu F-tipku, označi kao “gamerska” i nabije cijenu, dok vi ustvari plaćate za jeftinu tehnologiju TV daljinskog upravljača. Zbog čega onda koristiti i (ponekad masno) plaćati za nešto što je u osnovi napravjeno da bude jeftino u svakom pogledu?

… srce i duh tastature.

Prekidači su srce tastature. Oni definišu vaš stil kucanja i prilično su subjektivna stvar kada je pitanje izbora. Postoje različiti proizvođači prekidača te iako su vrlo slični, i nose sa sobom duh mehaničke tastature, ipak se konstrukcijski razlikuju. Da ne širim temu, usredočit ću se na samo neke od njih.

IBM – legendarna tastatur tzv. Model M sa buckling spring prekidačima.
Cherry – Njemačka kompanija koja proizvodi široko poznatu MX seriju prekidača – cherry mx blue, brown, red, black, green, clear samo su neke od varijanti prekidača.
Topre – Japanska firma koja se bavi proizvodnjom semi-mehaničkih tastatura (HHKB) i posjeduje svoju liniju prekidača koji mnogi entuzijasti ne svrstavaju u punokrvne mehaničke prekidače, nalaze se negdje između konvencionalnih “rubber dome” prekidača i mehaničkih prekidača. Ipak, zbog svog besprijekornog kvaliteta i osjećaja mnogo su bliži mehaničkim tastaturama.
Matias – Matias je Kanadski proizvođač tzv. Matias click i quiet click prekidača koji su neka vrsta kopije Apple ALPS prekidača koji su bili u proizvodnji do neke 1996 godine.

Ovim završavam prvi dio teksta o mehaničkim tastaturama. Do sljedećeg dijela…

Nažalost, pred kraj 2014. godine, stvari se znatno mijenjaju. Mnogi blogeri su ili totalno zatvorili svoj internet kutak ili pišu jedno do dva puta godišnje – uključujući i sebe samoga. Zapitam se, šta je razlog svega toga? Da li činjenica da je danas dosta lakše podijeliti informaciju putem tweet-a ili facebook status updatea, kratkog tumblr posta nego napisati blog text?
Sjećam se vremena kada blogger.ba (kraći period i blog.ba) bio jedino mjesto na kome su se mogli čitati tekstovi na našem jeziku. I zaista, bilo je dosta zrelih pisaca, bloggera i osoba koje su svoj blog čak i pretočile u štampano izdanje knjige. Bilo je to zlato vrijeme. Ovaj isti problem muči ne samo nas nego i strance, mala razlika je u tome što je englesko govorno područje ogromno u odnosu na nas i pad broja blogera od nekih 20% se i ne osjeti.

Zaista ne bih volio da blog zadesi ista sudbina koja je zadesila i podcasting ili IRC. Doduše, i jedan i drugi su dosegli istu sudbinu iz totalno drugačijih razloga… ali su je dostigli. Došli su na nivo da je opstala samo šaka podcasta koji aktivno streamaju i još manja šačica onih koji pale svoj IRC klijent, ako ga uopšte i imaju. Sjećate li se mIRC-a? Ista stvar prijeti i blogu. Moj RSS čitač s početka teksta zjapi prazan i pomalo tužan. Fali mu onaj “saftali” bold tekst koji označava novi tekst. Bilo kako bilo, nadam se da ću, ako Bog da, i u narednoj godini pronaći vremena da napišem par tekstova od pola hiljade riječi. Ko zna, možda i uspijem u toj namjeri.

U drugom dijelu priče o arkadnom kontroleru pozabavit ću se stvarima “ispod haube”, tj. o svemu onome što će učiniti sam kontroler funkcionalnim. Pored kutije, glavni dijelovi su dugmići i džojstik te “mozak operacije” tj. centralna usb jedinica koja će prenositi signal sa tipke preko usb priključka prema računaru.

Dugmad i džojstik
Ovdje je moguće najviše eksperimentisati. Postoje razni dugmići i džojstici, no ja sam se odlučio za standardne “pushbuttons” koji su se nalazili u arkadnim automatima krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Na internetu postoji par sajtova koji se bave prodajom arkadne opreme i siguran sam da ćete u njihovim katalozima pronaći ono što vam odgovara. Linkove na sajtove ću dodati na kraju teksta. Uglavnom, da skratim priču, odlučio sam se za deset dugmića marke HAPP Suzzo i jednom HAPP džojstiku, koji se, iako malo tvrđi feder, solidno pokazao za sve MAME arkade. Usput, zgodno je da navedem da pored Happ Suzzo, postoje nešto kvalitetniji proizvođači – Seimitsu i Sanwa. Njihovi proizvodi su vrhunskog kvaliteta i autentičnosti i takve ćete naći u japanskim arkadnim mašinama tipa Sega, Namco, Data East i sl. Jedina mana im je, pogađate, cijena.

Ispod haube
Mozak operacije je USB Gigatech gamepad (kod nas popularno nazavan džojstik) kojem sam odmah po kupovini rastavio dušu i lemovima izvukao kontakte za PCB ploču. Budući da mi je profesija dijametralno oprečna elektronici, ovdje sam zatražio pomoć od jednog starog električara koji je lemljenje odradio za mene. Kontakte sam jednostavno povezao žicom i stopicama sa džojstikom i dugmićima. Ovaj dio i nije neka pamet jer stopice olakšavaju rad tako da nema potrebe da se zamarate lemljenjem.
Ukoliko se ne želite zezati sa USB gamepadom i lemljenjem, postoje malo manje “do it yourself” varijante, ali one zahtjevaju i određenu investiciju. Prije svega, tu je kralj usb kontrolera – IPAC2 kojeg možete naručiti za nekih 40-ak dolara (+ poštarina). IPAC2 je jednostavan za instalaciju, programiranje tipki i povezivanje se završava u svega par minuta.

Šminka
Svom budućem kontroleru sam želio dodati stila kroz naljepnicu koja će krasiti ploću sa komandama. Na kraju, zaista bi nakon ovoliko uloženog truda bila šteta zaustaviti se na crnoj, bezličnoj kutiji. Za izradu dizajna koristio sam program Gimp i neke motive iz pionira arkadnih igara tzv. “spejs invejdera” i čuvenog “pakmana”

Nakon što sam uradio print i postavio ga na kutiju nije trebalo puno da se zaključi da je plexiglass neizostavan dodatak i da ga jednostavno moram “nalijepiti” na kontroler ako želim da naljepnica traje. Dodatno plus je i to što se svjetlost odbija od plexiglass i daje kontroleru dodatni sjaj – ugodno sa korisnim. Plexiglass sam isjekao po mjeri i centrirao prema rupama za dugmiće.

The Mašina
Na kraju mi samo ostaje da pokažem finalne slike. Ispalo je bolje nego što sam očekivao.

Afinitet prema arkadnim igrama i retro igranju uspješno me drži u svom zagrljaju još od 2007. godine kada sam prvi put otkrio šta je to emulator i na koji način se najlakše može pokrenuti C64 ili MAME igra na PC-u. Retro FTW! No ipak, koliko god želio da vratim onaj osjećaj kada stojiš ispred automata i grčevito bježiš od milion metaka dok čuvaš zadnji život od milion malih raznobojnih vanzemaljaca, igranje na tastaturi ili gamepad-u ispred računara kvarilo je štimung.

Kao i svaki veliki fan arkadnog gaming žanra, određeni  dio vremena neminovno odlazi na “obijanje” svakojakih foruma na ovu tematiku. U zapadnim, te posebno u zemljama dalekog istoka, ovaj vid gaming-a je mnogo popularniji nego u našim balkanskim krajevima, stoga me nije iznenadilo da ljudi prave sopstvene home-made arkadne uređaje koji se baziraju na dobrom CRT monitoru spojenom na PC i uglavljenom u staru restauriranu arkadnu kutiju. Zvuči zanimljivo, ali ja jednostavno nisam imao prostora da uglavnim takvu skalameriju u svoju sobu. Trebalo mi je nešto jednostavnije, portabilnije. Trebao mi je arkadni džojstik…

Kupovina nekog fabričkog proizvoda nije dolazila u obzir, i to iz više razloga. Prije svega, želio sam napraviti nešto za sebe, za svoj gušt koji će mi odvući pažnju od svakodnevnog posla. Drugo, kupovina preko interneta je preskupa i nisam želio “bacati” veliku svotu novca, naravno potrebno je pridodati transport i svakojake takse da bi se došlo do cifre koja prelazi prag zabave. Izrada arkadnog kontrolera zaista zahtjeva određene dijelove koji se jednostavno ne mogu napraviti niti nabaviti u Bosni i Hercegovini. Pogađate? To su dugmići i džojstik. Možda iste možete skinuti sa neke stare arkadne mašine, ali siguran sam da je to danas jako teško naći i kada bi se našlo, sigurno ne bi bilo stopostotno ispravno.

I. Kutija
Za izradu kutije odlučio sam se za kvalitetan MDF (popularni medijapan). Gledao sam da ne koristim puno drvo jer je to takav materijal da vremenom “šeta” tj. uvija se i nije baš pogodno za ovakvu namijenu. Upija vlagu sa ruku što dodatno može smanjiti kvalitet kutije. Na gornjoj površini usjekao sam rupe za džojstik i osam dugmića, isto sam uradio i sa prednje strane. Farbanje u crno i nije neka kreativnost ali je to boja koja se da kombinovati uz sve. Farba je na nitro bazi što bi joj trebalo dati dodatno sjaj.

Promijeri rupa za dugme i džojstik su 30mm što je bilo poprilično lagano probušiti sa specijalnim okruglim nastavkom za bušilicu. Rupa za džojstik je također širine 30mm jer sam, za sada, namijenio da stavim standardni džojstik (troškove pokušavam držati u granici) koji se mounta tj. ubacuje bez pločice ili nekog specijalnog bušenja kao što to zahtijevaju Sanwa ili Seimitsu džojstici. Ukoliko se ubuduće odlučim naručiti Sanwa JLF ili Seimitsu LS32 gornja ploča bi se trebala moći, manje-više, modifikovati i bušiti.
Raspored dugmića uradio sam prema “layout-u” popularnih arkadnih džojstika jer sam želio postići što veću autentičnost. Za više informacija o dimenzijama posjetite ovaj link.

U sljedećem dijelu biće riječi o dugmićima, usb jedinici koja bi to sve trebala povezati i naravno izradi dizajna koji će krasiti sam arkadni kontroler.

Kao tri potencijalna rješenja su se postavila Blogger, Posterous i WordPress.com
Blogger mi se nikada nije sviđao. Njegova nefleksibilnost i dodatna činjenica da je pod kapom Google-a čine ga ultimativnom zaobilaznicom.

Posterous se učinio kao jedno primamljivo rješenje budući da u startu (bez dodatne naplate) omogućuje “vezanje” vlastite domene za blog tako da prosječan korisnik skoro i ne primjeti da ste na nekom besplatnom blog servisu. No tu nije kraj, Posterous omogućava da dizajnirate vlastiti izgled sa (skoro pa) WYSIWYG editorom.

Treći na tapeti je bio WordPress.com servis koji se bazira na toliko popularnoj WordPress platformi. Nije trebalo mnogo da se WP.com pokaže kao  najbolje rješenje za mene. Prvo, Lazy Onions je do sada koristio WP platformu, pa zašto mijenjati nešto što fercera? Drugo, iako WP.com ne omogućuje vlastiti dizajn, domenu i pregršt dodatnih opcija bez naplate, ipak se nameće kao jedno prirodno rješenje gdje je prelazak i prebacivanje sadržaja bio jednostavan, u svega par klikova. Jednostavnost se danas cijeni, zar ne? Uostalom, dodatne opcije koje idu uz plaćanje ostavljaju mi dovoljno prostora za manevar.

Alea iacta est. WP.com je moj novi dom.

Nikada nisam bio previše oduševljen online adresarima, makar to bio i Google, i zato sam odlučio da potražim adekvatan software koji će zadovoljavati moje “adresarske” potrebe te isključivo “obitavati” na mom hard disku – lokalni adresar ima mnoge svoje prednosti, no najveću težinu ima privatnost mojih podataka. Efficient Adress Book nudi sve što mi je potrebno.

Ovaj komand software-a težak je oko 8.5 MB i prilikom download-a imate mogućnost da birate portabilnu ili instalacionu verziju. Mogućnost portabilnosti i držanja programa na USB stick-u mi je dodatno nabacila osmijeh na lice. Odlučio sam se za full verziju sa trial licencom od 30 dana, mada proizvođač nudi i freeware verziju koja je, nadam se da ću se izraziti adekvatno, oslabljena inačica punog programa. Nemojte me pogrešno shvatiti, free verzija posjeduje pregršt opcija, no ipak neke opcije su dostupne isključivo u plaćenoj varijanti. Budući da sam želio vidjeti koliko zaista ovaj program vrijedi i može, odlučio sam se za full verziju u portabilnom obliku.

Pri pokretanju programa dočekat će vas pametno osmišljen i pregledan layout. Sa lijeve strane se nalazi kolona Contacts koja služi za pregled kontakt grupa dok se sa desne strane nalaze unešeni kontakti – All Contacts. Unešene kontakte možete sortirati po imenu, adresi, broju telefona. Budući da nisam imao niti jedan kontakt unešen, prva stvar za koju sam posegnuo je importiranje kontakata. Ovdje Efficient Address Book briljira. Importovanje je moguće iz txt fajla ili iz veoma poznatog CSV (Comma Separated Value) formata. Nakon importovanja, vaši kontakti će se uredno prikazati sa desne strane u odgovarajućim poljima.

Iznad polja sa sadržajem, nalazi se traka sa alatima koja nudi pregršt opcija za brzo pristupanje određenim radnjama. Najčešća radnja je, logično, dodavanje novih kontakata. Ovo je prilično jednostavan posao i obavlja se u par koraka. Klikom na New Contact otvara se novi prozor sa trakama kao što su General, Details, Photos, All Fields i Comment. Svaka traka posjeduje svoj set polja za unošenje informacija. Moram vam reći da su se programeri iz programske kuće Efficient Software potrudili da ne zaborave niti jednu opciju koja bi vam pala na pamet. Zaista je sve tu, pored polja za unos generalnih informacija, tu su polja vezana za posao, familiju, hobije, slabosti i mane osobe čije podatke unosite te niz drugih korisnih i malo manje korisnih informacija koje želite imate o vašem kontaktu. U traci Photos imate mogućnost da unesete sliku, dok vam Notes sa svojim naprednim text editorom pruža opciju da unesete određeni tekst ili jednostavno par korisnih stavki koje nisu zastupljene u poljima. Nakon što završite jednostavno kliknite na Save and Close i vaš će kontakt biti spašen. Jednostavno i efikasno.

Ukoliko ste ipak detaljni do bola, program posjeduje i opciju Custom Fields, ili “polja po vašoj mjeri”, kako bih ih najbolje nazvao, tako da sami možete dati određene nazive poljima za unos i tim zaista dobiti ama baš sve što tražite od jednog adresara.

Siguran sam da je jedna od najčešćih stvari kod adresara upravo pretraga kontakata. Na ovom planu Efficient Address Book posjeduje napredne opcije pretrage koje će vam omogućiti da u sekundi pronađete ono za čime tragate. Pretraga se može vršiti i po zadatim kriterijima, imenu i prezimenu, datumu rođenja, e-mail adresi i slično. Meni je pretraga po imenu bila sasvim dovoljna te nisam imao potrebe da zalazim u druge detalje.

Nakon što sam se osvrnuo na osnovne stvari, želio sam malo zaviriti i u napredne opcije koje ovaj program pruža. Prije svega, najugodnije iznenađenje, program podržava jedan od južnoslavenskih jezika – Hrvatski. Ovo je veliki plus, pogotovo ako program koristi starija osoba koja ne poznaje neki od stranih jezika.

Ukoliko vam se ne sviđa izgled programa, isti posjeduje i različite stilove interfejsa, tj. sučelja, tako da jednim klikom možete promijeniti boje i dizajn. Ipak, u bojama nije sve, bitna je i sigurnost. Ovdje program nudi mogućnost da šifrom zaštitite vašu bazu kontakata i svaki put kada otvarate program, isti će od vas tražiti da unesete šifru prilikom prvog logiranja. Ovo je jako bitna opcija ukoliko računar dijelite sa nekim od poslovnih kolega ili ukućana i ne želite da vam neko viri u vaše kontakte.

Šta reći za kraj, Efficient Address Book je jedan odličan komad software-a koji će vam pomoći u svakodnevnom radu i držati vaše kontakte ili adrese na jednom preglednom i sigurnom mjestu. Ukoliko tražite jedan dobar offline adresar, ovo je program kojeg bih vrlo rado preporučio.

link: Efficient Address Book

Moja potraga za novim telefonom kretala se u smijeru čitanja raznih testova Android uređaja marke Samsung, HTC, LG itd. Rezultati “iscrpne” pretrage pomoću liste prioriteta tipa “šta mi treba i šta zaista koristim” uspješno su svedeni na jednocifren broj uređaja. Pomislio sam: “Još koji dan klikanja i naći ću podoban mobitel koji će biti stanovnik moga džepa sljedećih godinu – dvije.”

Taman što sam se pripremao posegnuti za novčanikom i keširati (solarno plaćanje kod naših trgovaca uvijek izmami osmijeh na licu), naišao sam na seriju tekstova o Windows Phone 7.5 uređajima koje su iz prve ruke testirali CopyPaste i Cyber Bosanka. Nakon dugogodišnjeg korištenja iOS-a, a potom i Android operativnog sistema, kontam “whatta hell”, hajde da i ovo čudo probam. Uređaj za koji sam se odlučio je Nokia Lumia 710 sa Windows Phone 7.5 (Mango) ispod haube. Pored modela 710, u prodaji se može pronaći i model Lumia 800 koji je za nekih 200 KM skuplji. Budući da sam ulazio u neistražene vode Windows telefona, nisam želio bacati značajnu svotu novca na mobitel sa operativnim sistemom koji je na “BH mobile sceni” (ako i postoji ova scena) zastupljen kao što je u kladionicama zastupljena 4. Argentinska liga u šešbešu (tavli).

O modelu telefona ne želim pričati. Siguran sam da Google uredno čuva pohranjeno milion linkova sa testovima ovog telefona. Da budem iskren, uređaj kao uređaj i nije nešto posebno, čak šta više, hardverski ne zadovoljava kriterije koji se traže od jednog uređaja koji bi trebao da drži korak sljedećih godinu – dvije. Uređaj ne posjeduje fancy dual-core procesor niti 8mpx kameru koja će “hvatati” detalje i do najmanje bore na licu. Uostalom, hardver mi nije bio na prvom mjestu, želio sam solidan telefon (i sve opcije koje isti pruža) a ne mašinu koja će mi (pokušati) zamijeniti laptop, tv i konzolu. Nemam ništa protiv ljudi koji žele “tri u jedan”, ali za mene je telefon i dalje telefon – napiši poruku, javi se, malo surfaj, otvori twitter, facebook i zabavi se soušl stvarima. Ruku na srce, nekada bijah (aorist wtf…) jedan od mladića čiji je mobitel trebao da bude lightsaber da bi bio vrijedan spomena.

Svi znamo šta je iOS i Android, znamo njihove prednosti i mane, ali Windows Phone je novi igrač na sceni – u poređenju sa ova dva je još uvijek mali klinac sa ulice. Uvijek sam bio jedan od “early adopters” (engleska riječ za osobu koja kocka svoje pare na tehniku u razvoju i nešto što još uvijek nije 100% provjereno) tako da je Windows Phone u svojoj verziji 7.5 bio neodoljivo iskušenje. Da skratim priču, dosadio mi je iOS i Android, hajmo dalje…

Windows Phone 7.5 (Mango)

Prije nego što sam uzeo WP 7.5 u ruke, jedine informacije koje su mi bile dostupne su sijaset YouTube snimaka i dva gorenavedena domaća bloga. Niko od moje familije, prijatelja, neprijatelja, kućnih ljubimaca ne posjeduje mobitel koji ispod haube gura ovaj operativni sistem tako da moram priznati da sam bio pomalo zabrinut da se, narodski rečeno, neću zaj**** khm… zeznuti kupovinom Windows Phone telefona.

Prvo paljenje telefona me je iznenadilo svojom brzinom. Ova sprava leti! Da, bukvalno leti! Za manje od 23 sekunde mobitel je u radnom stanju. U poređenju sa bratovom iPhone 4S spravicom koja je skoro pa dva i pol puta skuplja i hardverski jača, ovo je fenomenalan rezultat. Kretanje kroz interfejs a.k.a sučelje telefona je jednostavno i bez štekanja, jednom riječju – glatko. Budući da sam neko ko dolazi sa Android OS-a, kada je u pitanju aspekt kretnje kroz izbornike, mirne ruke mogu reći da single-core Nokia Lumia 710 može komotno stati rame uz rame sa jačim dual-core Android modelima. Tačka! Izgleda da se Microsoft zaista potrudio i poradio na optimizaciji svog operativnog sistema. Jedna mala stvar mi je ipak zasmetala, a to je da sam se u jednom trenutku “uhvatio” da previše scroll-am. Ne mogu reći da je ovo problem i da je samo po sebi limitirajući faktor, ali mislim da manje šetnje prstom po displeju ne bi štetilo.

Pri prvom paljenju telefona morat ćete proći kroz par stavki gdje ćete unijeti svoje Windows Live podatke jer se telefon (logično) oslanja na Microsoftov live servis. Sve ide preko njega, od sinhronizacije kontakata, kalendara, marketa za aplikacije itd. Ne bih da ulazim u detalje ali mi se nije svidjela činjenica da su moji kontakti bezuslovno sinhronizovani sa “nekim tamo” cloudom a.k.a oblakom u mreži, prebačeni u Hotmail i dati (u jednu ruku se to može tako predstaviti) Microsoftu na uvid. Ipak, oni se obavezuju da će poštovati privatnost korisnika pa im valjda moram vjerovati ako planiram koristiti ovaj telefon. Uostalom, ako vam je problem sinhronizacija kontakata, kalendara i svih ostalih soušl stvari, imajte na umu da vi i vaš Windows telefon nećete mirno simbiotički koegzistirati (jednostavno volim ovaj izraz :). Meni se ne sviđa što svaku sitnicu telefon sinhronizira. Nije fol u tome da imam nešto sakriti, nego jednostavno se ne osjećam ugodno kada neko drugi može (ako zaista želi) imati totalan uvid u moju privatnost i socijalne konekcije. Debeli minus poeni!

Windows Mobile u svojoj 7.5 verziji (Mango) me iznenadio svojom jednostavnošću. U odnosu na Android, količina opcija koje možete promijeniti mnogo je manja, ipak je ona fino izbalansirana i ne odaje otisak skučenosti i ograničenosi kao kod iOS-a. Laički mogu reći da se, po ovom pitanju, Windows Phone 7.5 nalazi negdje između Androida i Apple-ovog operativnog sistema. Za moje potrebe, taman! U prilog ovom operativnom sistemu ide i činjenica da u startu posjeduje neke mogućnosti bez instaliranja dodatnih aplikacija. Jedna od tih je tzv. Music search a omogućuje vam da jednostavnim tipkom na dugme pretražujete muziku koju čujete negdje u kafiću i sl. Pretraga ide putem Bing tražilice. Budući da sam svoj mobitel postavio na hrvatsku regiju/market (Bosna i Hercegovina još uvijek nije podržana) ta opcija mi nije ponuđena i trenutno radi samo za veće regije/zemlje Zapadne Europe i Sjevjerne Amerike. Slična situacija je i sa app-ovima tj. programima koje možete pronaći u hrvatskom marketu. Ukupan broj aplikacija za Windows telefon na US tržištu se trenutno kreće oko cifre 70.000. Ovo je i više nego dovoljno za jednog prosječnog mobilnog korisnika – ja sam našao sve što sam tražio i što mi je trebalo. Mnoge aplikacije koje znate i volite još od Android sistema su tu. Ukoliko se ipak odlučite za HR varijantu, taj broj ne doseže ni 20%, no aplikacije se dodaju svaki dan tako da će za kojih par mjeseci broj istih biti respektabilan.

Dok još pišem o aplikacijama, ne bih mogao upotpuniti ovaj tekst a da ne spomenem opciju “People” koja integriše vaš imenik sa Facebook, Twitter i drugim soušl servisima. Ukratko rečeno, sva dešavanja su vam na jednom mjestu. Fantastična je i opcija povezivanja kontakata. Na ovaj način možete vašem kontaktu iz imenika dodijeliti njegov odgovarajući profil sa Facebook-a ili Twittera ili bilo kojeg drugog servisa i tako imati jedan pravi mali stalker-aj o nekoj osobi. Šalu na stranu, jako korisno i veliki adut Windows telefona. Plus poen!

Sljedeća stvar koju moj telefon mora posjedovati je odličan muzički player. Ovdje Windows fon nije zakazao, čak šta više, jako mi se svidio Zune Music player koji je šlag za oči. Prebacivanje muzike na vaš uređaj se vrši spajanjem na računar i paljenjem Zune programa na računaru koji vrši sinhronizaciju odabranih fajlova, muzike, podcasta, fotografija itd. Usput da napomenem, ako i nemate neki Windows telefon, Zune je jedan odličan program koji će na vašem računaru služiti kao media player – skenirati bazu muzike, slika i filmova i “vrtiti” ih iza vas. Neću da se sada zabavljam i pišem o Zune desktop aplikaciji, ali moram reći da Zune koristim (uporedo sa Aimp-om) zadnjih godinu dana i više sam nego zadovoljan. Eh sada, jedna stvar što se memorijskog prostora i muzike tiče. Ako imate ogromnu kolekciju pjesama i želite istu prebacite na vaš telefon, bićete razočarani kada skontate da Windows telefoni ne podržavaju eksterne memorijske kartice. Ovo u prijevodu znači da ste osuđeni na memoriju telefona (koja je u mom slučaju 5.8 GB efektivno slobodne memorije + aplikacije). Još jedan minus poen za ovaj OS! Budimo realni, danas u svijetu muzike i medija, memorije nikada dosta. Ako se odlučite za kupovinu Windows telefona, gledajte da uzmete telefon sa minimum 16GB hard diska, sve ispod toga je zaista malo. Nažalost, mislio sam da će mi 8GB biti dovoljno…

Na kraju… Zaključak. Toliko toga ima za reći/napisati o ovom telefonu no ovaj tekst nisam pisao sa namjerom da bude recenzija Windows Phone 7.5 (Mango) već moje iskustvo i prvi susret sa Windows mobilnim uređajem. Nakon par dana korištenja, i pored svih svojih nedostataka, sve više i više mi se sviđa ova spravica i ovaj operativni sistem. Bio sam zasićen Android i iOS telefonima i Windows telefon je tu došao kao “kec na jedanaest” sa svojim osvježavajućim i laganim intefejsom. Činjenica je da Microsoft mora poraditi na par stvari, ali sam siguran da će to biti skoro, budući da update-i za ovaj telefon izlaze prilično često. Sve u svemu, ne dajte da vas zastraši dominacija Android i iPhone telefona na našem tržišt i ako imate priliku, prije kupovine svog novog ljubimca, probajte Windows Mobile telefon. Ko zna, možda će vam se svidjeti isto kao i meni.

Nakon par dana korištenja, kada sve oduzmem i saberem, jako sam zadovoljan svojim novim telefonom i ne bih se vraćao na Android ili iPhone.

(napomena: budući na Windows Phone 7.5 ne podržava pravljenje screenshotova, iste sam uzeo sa neta)

Došao je kraj ove kalendarske 2011. godine, godine pune svjetskih previranja, šund albuma, glupih izjava naših političara, dobrog kiselog kupusa i malo jače posoljenih kokica u bh kinima. Ipak, ovaj uvod neće uspješno obilježiti lajmotiv ovog mog posta.

Otvarajući jutros Feedly (RSS čitač), u “readers digestu” po prvi put su bljesnule isključivo stranice sa naših prostora što je bilo sasvim dovoljno da počnem sa piskaranjem ovog teksta. Hajde da vidimo šta ja to posjećujem kada mi se ne čita engleski jezik…

Radio Sarajevo Portal – Kako kažu na 90.2, radio za urbanu gerilu. Mirna srca i za portal mogu reći isto. Ovo je jedan od portala koji prenose vijesti na takav način da čitatelj ne misli da se nalazi na još jednom “news agregatoru”, ili stranici koja beskompromisno kupi i prevodi vijesti vodećih novinskih agencija.

Sutra.ba – Ovaj portal mi je uspješno zamijenio SAX (sarajevo-x.com).

Not A Blog – CopyPaste, ili Zoran (kako za sebe voli reći :P) svoj blog vodi od vremena kada je blogger.ba bio neka faca na bhblog sceni. Jedan je od onih blogera koji analizi i pisanju svojih postovima posvećuju više vremena nego što prosječni muškarac posvećuje svojoj ženi. Svakako preporučuje da zavirite u Zoranovu kuhinju kilometarskih (ali ipak zanimljivih) postova.

Cyber Bosanka – Kada sam prvi put došao na njen blog pomislio sam da se nalazim na nekom girly portalu, no ubrzo sam shvatio da knjigu ne treba vrednovati po omotu (wow, koji biser). Bosanka piše za sve i svakoga. Često se pitam odakle crpi toliku inspiraciju.

Ka5an – Nije blog, a nije ni portal. Ka5an je jedini čovjek u BiH (ispravite me ako griješim) koji je toliko aktivan po pitanju bloganja, social-networkinga, da posjeduje i svoj social-network kafić poznat kao Ka5an Caffe. Za one koji ne znaju, kafić se nalazi u Sarajevu, naselje Ciglane. Uz dobru kafu, možete u najvećem miru i guštu odsjesti te uz svoj laptop, ili njihov komp, surfati i blogati do mile volje.

BH Blog – Bosanskohercegovački blog agregator na koji često zavirim u potrazi za osvježenjem svoje blog liste. Usput, dobro mi služi da provjerim kotiranje Lazy Onionsa. Veliki kez preko usta!

F.BA – Moja dnevna doza fotki. Odveć jedan od najboljih domaćih fotografskih portala. Iako je F.BA mojih ruku djelo, već pola godine više nisam aktivan na ovom portalu, te sam čitav rad prepustio u ruke F.BA teamu.

Gitare.info – Ljubitelji gitare, ne tražite dalje!

Navedene stranice nikako ne predstavljaju “Best Of” svog žanra, već samo moj dnevni “kick” (u ninja fazonu) domaće web scene. Usput, ako znate kakav dobar sajt, blog ili slično, ostavite link u komentaru. Naravno, možete komentarisati i bez linkova.

Suvad Veletanlić je čovjek koji neumorno pleše na sarajevskoj Ferhadiji. Ledene temperature zime ili vrelina ljeta, ovog momka ne sprečavaju da radi ono što voli i time pošteno zarađuje i probija se kroz život. Suvad pleše JII COOUU, ples koji je sam izmislio i koji se bazira na borilačkim vještinama Kung Fu i Tae Kwon Do.
Predlažem vam da pogledate video snimak koji je urađen na jednom zavidnom nivou, ne samo sa aspekta tehnike nego čitave ideje prikazujući momka koji i pored teške životne situacije ipak radi ono što voli u jednoj teškoj konzervativnoj sredini punoj predrasuda prema nepoznatom i nadasve čudnovato inovativnom. Kratki video uradio je Edin Gačić.

Čudno je to da se divimo plavom umjetniku sa vikinškom kapom na glavi, što u proljetnim danima posjećuje Sarajevo i mirno stoji na ulici, a pored našeg čovjeka Suvada, ravnodušno prolazimo bez ijednog pogleda i znaka uvažavanja onoga što radi.