Nacionalno vazno je pitanje hoce li Hrvatska na SP 2010. Od navijaca koji stede vec godinu-dvije do politicara i inih duznosnika koji vole otputovati i slikavati se uz nogometase. Tu su i sponzori HNSa koji kartama i aranzmanima podmicuju svoje “odane” klijente. Naposljetku, i turoperatori se nadaju kojem euru od prodaje aranzmana. Nogomet u periodickim ciklusima postane zanimljiv i onima koji za duplstos misle da je neki novi ducan u novom sopingmolu.

No od subote navecer vlada konsternacija - dosla je nekakva Ukrajina i jedan bod uzela sebi, jedan ostavila nama, a treci je ostao neiskoristen prakticno otisavsi Englezima. I zazvonilo je na uzbunu jer sad redom treba dobiti u Minsku, Zagrebu, Londonu i Alma-Ati. Naravno, silna euforija prije zagrebackog brodoloma s Englezima potpuno je nestala, tj transformirala se u apsolutnu preplasenost i nevjericu. Danima potpirivana vatra jesenas ugasila se pod engleskom kisom, a taj nas je poraz toliko prodrmao da je “misija Harkiv” odradjena tako ziheraski da prijeti zamijeniti “Skopje ‘99″. Protiv Andore su skupljeni bodovi koji su upisani i prije starta kvalifikacija. Kako je Maksimir pomalo nacet, i metaforicki i doslovno, kazalisni komad u tri cina odigrat ce se u mjesec dana u tri potpuno razlicita “amfiteatra” s mogucim pogubnim posljedicama po aktere.

Ima li uopce smisla sva ova nekontrolirana kampanja usmjerena, doduse indirektno, na Bilica? Naime, ishod ovih kvalifikacija mogao bi nagristi reputaciju koju Bilic uziva jer je oko nase reprezentacije cesto vrlo malo razuma, a puno srca, stihije i osjecaja, caki i nerealnosti, pa se jedna traljava izjava debitanta u reprezentaciji shvaca kao veleizdaja. Bez da me se krivo shvati, HR ima jako dobru momcad, cvrstu; nezgodnu svima i sposobnu za svasta, ali za nas je cilj i veliki uspjeh sam plasman na velika natjecanja - sve sto se vise napravi dodje kao bonus. Ne treba biti preskroman, no niti prebahat jer u nas jedan poraz mijenja sve.

Ne treba ni zaboraviti na koji je nacin Vlatko Markovic pruzio ruku Bilicu (prezentiravsi to kao pruzenu ruku vatrenima iz ‘98.), a bio je spreman i na eventualni neplasman obzirom na tezu skupinu. No, igraci na valu Biliceve svjezine rade veliki rezultat i VM uziva i odolijeva pritisku nametnutom od strane medija da Bilicu produzi ugovor i poveca primanja. Danas ti isti novinari intervjuiraju bivse izbornike, trenere, ove i one autoritete koji “peru” Bilica na jedan fin nacin, kao da je blesavi tinejdzer koji se za vikend napio brlje, pa je povracao ispred birtije.

Mozda je i Bilic zasluzio koju kritiku, ali on ima mandat za vodjenje ekipe - ne bi bio prvi koji momcad s potencijalom ne bi odveo na veliko natjecanje, ako se to i dogodi. Racun se podnosi krajem ove godine, a ne usred nje. Minsk je “Atena ‘97″ i treba nam gol vise od Bjelorusa. Medjutim, kao sto i Kranjcar nije mogao sprijeciti Tomasovo igranje rukom ‘02 u Njemackoj, tako i Bilic ne moze zabiti, obraniti, ispucati, trcati, driblati i centrirati, vec to mogu samo igraci koje on moze odabrati. Nazalost, mi nemamo sijaset superklasa koje mogu zabiti lijevom i desnom jednako. Nasa ekipa je dobra, ali mozda joj trenutno i previse nedostaje “Suker” odnosno njegov pandan u vidu hrvatskog Brazilca koji i polusansu zna pospremiti u mrezu.

Mozda Eduardo vise nikad nece biti onaj stari, ali onda to sad treba detketirati i reci i mozda poceti slagati igru za duo PetrOl. Malo je trapavo ne iskoristiti potencijal koji se tako dobro pretvara u opipljiv ucinak u Bundesligi, no vjerujem da odgovorni to vrlo dobro znaju.

Sanse nam jesu manje no prije tjedan dana, ali beskrajno tlapljenje sto je trebalo i sto sad treba napraviti nema previse smisla, osim da eventualno probudi inat u igracima koji su odjednom postali limitirani i tek “pristojni igraci i nista vise” - sto mozda i jest istina, ali traljavo izosenje ovakvih izjava u javnost remeti mir i zajednistvo. Ne treba nam nizozemska varijanta zajednistva koja godinama prijeci njihovu talentiranu reprezentaciju u pohodu na neku titulu (npr. izvodjaci jedanaesteraca u polufinalu SP 1998. su vrlo slikovit, iako star primjer).

I nadam se da nece vrijediti teza “utakmice dobivaju igraci, a gube treneri” jer istina je tocno na sredini - treba se sjetiti finala LP gdje je obrana ispala smijesna ne zato sto je AF toliko jako fulao, vec zato sto je FCB taj dan bila bolja igracki, i u obaveznoj i u kreativnoj igri. AF je pogrijesio utoliko sto mu je ekipa bila bez plana B pa je zbunjeno reagirala i ostala bez rjesenja i moci.

IMHO, treba nam vise rizika i nesto novih momenata u nasoj kompletnoj igri - protivnici nas (pre)lako citaju, a previse vremena trosi se u mucenju i ocekivanju da “stvar proradi”. Osobno sam laik, ali tesko mi je ne primijetiti neke stvari koje se vide sa sve cetiri tribine u Maksimiru.

Osobno, vjerujem u plasman i u 3 pobjede i 1 remi, uz malu naklonjenost srece koja uvijek dodje kad se preuzme rizik…

(PS: ovaj tekst natipkan je na bberryu pa zato nedostaju čćžšđ…)

Realno, u nas je mnoštvo igara na sreću. Kladionica ima na svakom koraku unatoč tomu što nisu baš superuspješne (od 5 milijardi kuna prihoda kladionice isplate oko 4 milijarde; uzme li se u obzir da kladionice plaćaju porez na prihodovani novac, a ne na profit, dolazi se do toga da uz malo vještije igrače nije baš lako pobrati velike profite). Mnogi ljudi ostave “pola plaće” na Keno, instantice i što već ne (svjedočenje zaposlenice jedne od poslovnica HL). Automat-klubovi su isto prilično rasprostranjeni i dobro posjećeni. Hazarderi smo, nema što, ali uvijek gdje ne treba (šifra: utakmica s Ukrajinom u Harkivu i u Zagrebu).

Vjerojatnost za pogoditi 7 od 39 brojeva i nije baš neka: iznosi 1:15,380.937 (slovima: jedan naprama petnaest milijuna tristo i osamdeset tisuća devetsto trideset i sedam). Grubo rečeno, svaki stanovnik Hrvatske trebao bi uplatiti više od 3 različite kombinacije od svih ostalih i jedan bi zasigurno bio pobjednik. Gledam najavu sljedećeg kola koje se igra 10.6.2009.; za “običnu sedmicu” jackpot je 15,500.000 kuna - dakle, ako bi netko uspio uplatiti sve kombinacije (1 kombinacija košta 1 kunu) zaradio bi oko 120 000 kuna (sjajan profit od 0,8%). Glavni jackpot odnosno super-sedmica je još toliko daleko, odnosno HL je dodavanjem izvlačenja A ili B srušila vjerojatnost za dobitak napola, odnosno udvostručila je broj mogućih kombinacija (fiktivni bi igrač morao uplatiti 15,380.937 kombinacija s A i isto toliko s B). Želi li fiktivni igrač uplatiti sve moguće kombinacije, mora potrošiti 30,761.874 kune  na sve kombinacije s A i B i u slučaju da igra 10 kombinacija po listiću, mora uplatiti još oko 3,1 milijun za dodatne igre, što u odnosu na jackpot od 42 milijuna za super-sedmicu već nosi profit od 9 milijuna kuna! No, ovdje dolazi do praktičnih problema provedbe plana: gdje naći legitimno 33 milijuna kuna keša, 3 milijuna listića, osigurati popunjavanje svih listića različitim kombinacijama bez ponavljanja… Čini mi se da bi onaj tko bi u nekom nemogućem poravnanju planeta to uspio puno prije i bezbolnije našao način da uloženih 33 milijuna pretvori u 333 milijuna kuna, a ne “samo” 9.

Iskreno, i ja sam jednom odigrao, pogodivši 4 broja ukupno u 5 kombinacija. Jednom prilikom boravio sam u Kanadi gdje je moja bliska rođakinja pogodila “peticu” u igri 6 od 45 (ili 39, ne sjećam se više) i osvojila - 22oo kanadskih dolara. Petica je bila vrlo izdašna, 4 milijuna dolara, ali dobitak je podijelilo skoro dvije tisuće igrača! I u slučaju da se kod nas super-sedmica izvuče, mislim da bi bilo puno lakše “frizirati” broj dobitnika nego namještati kuglice, aparate, javne i ine bilježnike… Možda sam potpuno u krivu jer ne poznajem sistem kontrola i rada, ali dobri su novci u igri pa se ne bih ničemu odveć čudio. Jeftine prijevare s težinama i sličnim previše su vašarske i cirkusantske i već bi neka ptičica propjevala za tiražne dnevne i tjedne listove. Sistemske namještaljke su puno suptilinije. Zapitajte se koliko dobitnika lota (i ne samo lota, dobitnika nagradnih igara uopće) poznajete? Naime, uz toliku ogromnu količinu nagradnih igara s nevjerojatno dugim listama nagrada i dobitnika, statistički morate poznavati barem 2o-30 dobitnika. Osobno poznajem 1 stalnog dobitnika kojem brat ili sestra često “donesu sreću” pa čovjek putuje, ide na utakmice i sl.

U početku se držalo pravila jedan-grad-jedan-klub, ali to je odbačeno 1975. Od tada, Kup UEFA ostao je manje-više jednak sve do sezone 2004./2005. kad je uveden format sa skupinama (svatko sa svakim, ali samo po jedna utakmica). 1997. posljednji je put odigrano finale u dvije utakmice; nakon te godine igra se samo jedna finalna utakmica po uzoru na Ligu prvaka. Nakon ukidanja Kupa pobjednika kupova, u tradicionalnom otvaranju euro-klupske sezone u Monte Carlu krajem 8. mjeseca za europski superkup igraju pobjednik LP i KU.

Kup UEFA oduvijek je bilo natjecanje kroz koji su se uspješno probijali klubovi nešto manje razvikani od onih iz liga petice; tako je Hajduk 1984. igrao polufinale i nesretno ispao “na gol u gostima” od Tottenhama, kasnijeg pobjednika. Možda najbolje finale u povijesti natjecanja odigrali su Liverpool i Alaves 2001. godine kojeg je Liverpool dobio s 5-4 zlatnim golom u produžecima (i baš taj zlatni gol bio je - autogol). Možda i neopravdano, KU nosi status utješnog natjecanja (u njeg ulaze klubovi koji ispadnu u 3. pretkolu LP; a u natjecanje se uključuju i trećeplasirani iz faze igranja LP po skupinama). Unatoč tome, vrlo mali broj klubova iz “jačeg natjecanja” uspijevao je napraviti neki veliki uspjeh u daljnjem natjecanju. Ovoga puta dogodila se iznimka jer su i Werder i Shakhtar igrali skupine LP!  Baš zbog svog formata natjecanja - kup-sistema - KU je uvijek nudio određenu draž i zanimljivost jer je sav dobar trud i napor uvijek bio svođen na 2 utakmice u kojoj je često presudio - jedan gol. Kupovi su oduvijek nudili dozu iznenađenja, ali i bili velika odskočna daska - primjerice, Porto je spojio Kup UEFA i Ligu prvaka dvije godine zaredom.

Znalo se događati da klubovi baš i nisu dobri u tekućem prvenstvu (Inter je 1993./94. završio 13. u prvenstvu, a uzeo je KU), što je još jedan prilog specifičnosti kup-natjecanja. Kup UEFA je obranjen samo 2 puta - dobar dio razloga leži u tome što nije uvijek lako jačem klubu naciljati nastup u natjecanju jer je u jačim ligama KU obično “utješno natjecanje”.

Večerašnje finale moglo bi donijeti 3. pobjednika iz redova klubova s istoka. U prijašnja dva slučaja, gledano od 1971. i službenog početka Kupa UEFA to je uspjelo još samo Zenitu (prošle sezone) i CSKA (prije tri sezone). Finale počinje u 20.45 i igra se u Turskoj - domaćin je stadion Şükrü Saraçoğlu na kojem svoje utakmice igra Fenerbahçe S.K. Shakhtar je nanizao impresivan niz od 1/16-finala - Dinamo Kijev, CSKA, Tottenham i Marseille; ne treba zaboraviti da je Shakhtar dobio Barcelonu na Nou Campu u posljednjem kolu skupine C (doduše, Barca je igrala u pomlađenom sastavu neopterećena plasmanom). Shakhtar je i dotukao Dinamo u 3. pretkolu LP sa ukupnim rezultatom 5-1. Werder je imao tek nešto manje impresivan niz do finala, složivši Milan, St. Etienne, Udinese i HSV. Zanimljivo je da su polufinala bila ukrajinska i njemačka; Werder-HSV i Shakhtar-Dinamo Kijev.

Vjerujem da  je svima u sjećanju finale igrano u Istanbulu 2005., kada je u neponovljivom klasiku LP Milan izgubio praktično dobiven trofej od Liverpoola. Možda Istanbul ponovno bude utjecao na neizvjesnost utakmice…

obožavan grad u kojem svi su face
i u kojem najvece face za par dana budu štrace
di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira
obožavan ovaj grad, di svak’ je žrtva nekog djira
di vlada temperament i malo je razuma
navuka’ san se skroz na splitsko stanje uma

[The Beat Fleet - Splitsko stanje uma, Ping-Pong (Umjetnost zdravog đira), 1997.]

Ne, nemam nikakvu averziju prema Splitu ili bilo čemu splitskom, ali moram priznati kako se jako često sjetim ovih par stihova. Najsvježiji se podsjetnik odvija nekoliko zadnjih tjedana gdje se zahuktala, pa iskipjela borba u 1. HNL između Dinama i Hajduka. Ne tako davno, prije svega 2-3 mjeseca Hajduk je imao sve - od atmosfere, naboja, pozitivnih misli i želja. Dinamo je prema svemu tome izgledao kao pokisla kokoš koja čeka klanje i kuhanje za nedjeljni ručak.

Gdje se izgubio taj mentalitet? U vlastitom samozadovoljstvu nakon demontiranja Dinama na Poljudu uz 5 tona papira i (ne)ispravnu zviždaljku suca Bebeka?

Ono što poprima prave odlike “splitskog stanja uma” je sva nevjera i konsternacija koja se mogla nožem rezati posljednjih 7 dana - od preplašenih igrača i sitnih obračuna sa sucima sve do izjava vodećih ljudi Hajduka koji razgovaraju samo sa splitskim novinarima.

Kako to da igrači, koji su trebali zgromiti konkurenciju, odjednom postali loši, skupa s trenerom koji je kotirao kao “nova nada” i komu su se brojale same pobjede, bez poraza i neriješenih rezultata? Što se to drastično promijenilo u posljednjih nekoliko tjedana?

Osobno mislim da Hajduk ima perspektivnu momčad, sa nekoliko čvrstih i iskusnih pojedinaca koji u jednom normalnom okruženju mogu puno toga napraviti. Ima tu talenata (Tomasov, Subašić, pa i Kalinić), odraslih (Ibričić) i iskusnih (Skoko, Vejić) koji nisu postali nesposobni preko noći. Međutim, kada ti vodstvo kluba i legende neprestano kukaju (Buljan, Šurjak, Peroš i tako do u nedogled) igrači teško da se mogu koncentrirati na nogomet. Najlakše je reći - krade nas se, podmeće nam se i zato smo mi loši. Kalinić ne može zabiti iz igre zato što mu je Iko Buljan rekao da suci ne vole Hajduk. Ibričić ne može zabiti mrtvu šansu jer zagrebački i osječki novinari zlurado pišu.

Danas je u očima mnogih koji su drukali da Hajduk konačno uzme prvenstvo konsternacija i to navlas ista kao kad se najbolji i najpristojniji učenik u razredu razvali od alkohola i napravi od sebe kompletnog idiota u subotu navečer, pa cijelo selo priča ispod glasa i upire prstom u nevjerici.

Najgore će biti to što će svi dobiti podršku čak i da izgube od Dinama u posljednje dvije utakmice, a onda će krenuti - prvo sitna, pa sve krupnija previranja, bučni odlasci, svađe, repovi, rastanci s igračima i odlazak onih ponajboljih ili najutrživijih za siću.

Može li se sve ovo izbjeći? Može. Čak je i Dinamo uz smanjenje udjela temperamenta uspio u praktično nemogućem - bili su sami protiv svih (uz parsto BBB-a i Tomislava Židaka) i na kraju se mogu slatko nasmijati. Tko je kome pomogao u trokutu HNS-suci-klubovi moglo bi se nadugačko i naširoko, ali čak je i u tom slučaju Hajduk imao sve u svojim rukama. Žalosno je to da su toliko upregnuli da sve to - prokockaju.

Kao uvod bih spomenuo nešto što se uvijek (ne)opravdano vezuje uz svaku utakmicu u 1. HNL, a to je kako je baš svaka namještena. Npr. igraju Dinamo-Varteks, Hajduk-Zadar ili Šibenik-Slaven Belupo. Kako god utakmica završila, postoje opravdanja:

• ako je remi, dogovorili su se
• pobjednik je kupio
• poraženi je prodao

Pošto nogometna utakmica u ligaškom sustavu natjecanja ima tri moguća ishoda, očito ne postoji rezultat koji bi zadovoljio cijelu javnost i dežurne sumnjičavce.

Osobno, priče kako je Dinamo stimulirao Varteks da pobijedi Hajduk su poprilično smiješne, ponajviše što dolaze iz Hajdukovog tabora. Naime, to je prilično direktno priznanje kako Hajduk ipak nije tako jak i zavisi o tome kako će neka momčad igrati protiv njega, jer ako Varteks igra 100% (a po mišljenju Hajduka ne bi tako trebao igrati jer mu “ne treba”) Hajduk nije u ravnopravnom položaju! Možda je Varteks igrao “s pola gasa” protiv Dinama i tu bi se (možda) mogao naći neki temelj za opravdanu sumnju, ali takve se utakmice mogu naći i Hajduku, pa opet i Dinamu, pa Slaven Belupu i tako do unedogled (vidi tri točke iz uvoda).

Osobno, svidjelo mi se kako je Hajduk uzletio i kako je Dinamo dobio dostojnu konkurenciju u utrci za titulu prvaka. U prijašnjim je godinama jedan od ponajvećih igrača Hajduka Ivica Šurjak počesto trošio vrijeme na priče o urotama, o sucima, o HNSu i o svemu oko nogometa (doduše, nije on jedini takav primjer u nogometu), a ponajmanje je govorio o igračima. Kada je Hajduk konačno proigrao i složio nekoliko pametnih utakmica, došao je i (očekivani) pad, a sa njim i stare navike.

Iako možda nije realno očekivati, Hajduk i dalje ima šanse za naslov. Međutim, za naslov se mora pobjeđivati, a ne se nadati da će nakon kiksa jednog pretendenta na titulu uslijediti i kiks drugog u istom kolu! Primjer Reala iz Madrida koji je otvoreno rekao da je favorit protiv umorne Barcelone i nakon toga popio šesticu od momčadi koja se došla pofajtati za naslov.

Ovako bi se moglo dogoditi da Hajduk pobijedi Dinamo u svim utakmicama lige, a da na kraju ostane - drugi.

Detalj da numerička tipkovnica (računalo, kalkulator i sl.) i mobitel imaju različit raspored tipki nešto je što je zasigurno primijetio priličan broj ljudi; stvar je zaista toliko svakodnevna da ju vjerojatno više i nitko ne primjećuje, već se uzima “zdravo za gotovo”, što je i sasvim logično (osobno teško promašim u pisanju brojeva; mozak mi podsvjesno registrira po čemu tipkam i adaptira se na to tako da nemam grešaka i ne mijenjam sedmicu s jedinicom i sl.).

Tajna zašto je tomu tako nije doprla do mene (vjerojatno FERovci s telekomunikacijskog smjera to bolje znaju; osobno ih poznajem nekolicinu, no ta tema baš nikad nije nabasala u razgovoru). Guglanje ovog pomalo besmislenog pitanja imalo je rezultata .

Ipak, nema nekog definitivnog odgovora - po nekima je ovo čista slučajnost (jednostavno, kod računskih strojeva prevladao je jedan, a kod telefonskih aparata drugi raspored), a po nekima je uzrok u (tadašnjem) tehničkom ograničenju (pedesete godine prošlog stoljeća) - naime, brzi tipkači su vrlo lako mogli blokirati telefon sa istovjetnim rasporedom tipki kao kod računskog stroja.

Navodno se čak radilo o problemu povrede patenta - naime, IBM je na jednom svom stroju imao raspored tipki s 1-2-3 u gornjem redu, dok je Bell Laboratories istraživao tehničke mogućnosti i izvedbu tipkala za telefon - i na taj je način htio izbjeći eventualne probleme. U časopisu Technical Journal izašao je članak o “ljudskom faktoru kod telefona s tipkama” (srpanj 1960.!). Zaključeno je kako raspored tipki značajno utječe na brzinu i broj pogrešaka.

Izdvajam:

• Keyboard trivia (relativno nedavno osvježen)
• Human Factors Engineering Studies of the Design and Use of Pushbutton Telephone Sets - Telephone Journal, July 1960

Copyright slika: erspek imadelaide