Pogledaju li se rezultati utakmica španjolske momčadi, vidi se ostvareni učinak od 7 pobjeda i 2 poraza:

No, pogleda li se posljednjih 5 utakmica (ključne utakmice 2. faze + nokaut-faza), dolazi se do saznanja zašto su Španjolci metar iznad svih:

• zabijali su preko 80 u svakoj, a niti jednom primili više od 70 poena
• prosječno su utrpavali 85,4 a primali 66,2 poena (impresivnih +19,2 u prosjeku)
• koš-razlika od +96 u 5 utakmica

U prethodnim utakmicama učinak u pobjedama bio je sličan (puno postignutih koševa, ali puno primljenih), dok je u porazima bilo jako loše u napadu, ali obrana je bila jako dobra (manje od 70 primljenih koševa). Statistički stoje odlično

Pogledaju li se naši rezultati, može se uvidjeti da smo mi apsolutno prosječna momčad, bez ikakvog posebnog učinka:

• 6. smo u Europi – oko sredine na natjecanju
• statistika nam je ujednačena kroz sve utakmice [manje-više]
• gubimo i dobivamo s malo razlike (ruku na srce, jedini susret s jakom ekipom bio je protiv Grčke)
• ni u čemu ne odskačemo (igrači, trice, skok, napad, obrana – sve je to “tu negdje”)
• razlika od prosječnih desetak posto u šutu za 2p u prosjeku svih utakmica, te u pravilu niži šut za 2p glavni je razlog muka, odnosno gubljenja utakmica

[mala tablična analiza govori za sebe: (Google spreadsheet)]

Košarka je sport u kojem statistika vlada (NBA igrači koji nisu zvijezde to jako dobro znaju) i Španjolci su taj ispit položili s izvrstan(5). Kod nas je statistički sve “ispeglano” pa su nam takvi i rezultati – oko prosjeka; nismo niti najbolji niti najlošiji i vrlo malo osciliramo oko sredine.

Zato je izjava Petra Skansija u potpunosti točna jer je gotovo i matematički dokaziva…

Jučerašnji dan nije baš bio nešto za naš sport (Karlović zabio 78 as-servisa, izgubio; Čilić vratio 0-2 u setovima, izgubio; jedino su Medvjedi 15 sekundi prije kraja uvalili gol Olimpiji i razveselili 10k ljudi u dvorani) – kruna dana poraz je košarkaša od Slovenije unatoč vodstvu od +15 (47-32). Mizerija od 3 koša (1 iz slobodnog bacanja, te jedan šut izvana Kasuna) u 3. četvrtini odnijela je sve u novi ponor.

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, I. dio tekst je napisan 10.9.2007. i nevjerojatno dobro bi se uklopio i na današnji datum., uz izmjenu ponekog imena i eventualno izbacivanje pokoje rečenice. Dok naši juniori spadaju u vrh svjetske košarke (bronca na nedavnom SP na Novom Zelandu gdje su bolji bili samo SAD i Grčka), seniori igraju alibi-igru. Niti jedan naš igrač više nije u top 20 Europe – Nikola Vujčić je nestao, Marko Popović se trudi, a ostali igraju u svojim granicama. Ovo nije kritika, već istina. Kada se tome pridoda da i Repeša češće rotira igrače nego što Kraševac u plesu sa zvijezdama vrti svoju partnericu, onda imamo solidne temelje za novi nastavak tragikomedije Hrvatska na europskim prvenstvima iza 1995.

Srbija sa svojim dečkima koji su svi oko 22 (+/- 2 godine) igra polufinale. Naši brončani dečki rođeni su 1990. ili kasnije i taman će imati 21, 22 na idućem EP. Može li se nešto izvući iz ovih premisa? Sumnjam, obzirom da prve petorke naših klubova čine skupo plaćeni stranci koji rijetko pokažu zašto toliko vrijede. Je li to 1/16 finala Eurolige ili je to sudjelovanje na FinalFour (smiješne) NLB lige gdje uglavnom naši klubovi statiraju (osim impresivne pobjede Zadra u prvom izdanju kada je pao i Maccabi).

Do sljedećeg europskog prvenstva i IV. nastavka dnevnika (bivšeg) košarkaša je dvije godine. Taman će izaći hosting, pa ću ga morati produžiti samo za tu priliku…

U posljednjih 200 godina stanovati, raditi, živjeti na visini (doslovce i preneseno) je više nego prestiž – iako ne uvijek – zamislite pušača bez prostorije za pušenje u uredu na 46. katu nebodera, a prvo mjesto gdje može zapaliti je – ispred zgrade. Izlet od tridesetak minuta ne gine…

Kako su se uopće počele razvijati visoke zgrade? Jednostavno, pratio ih je razvoj vertikalnog prijevoza. Praktično, ruku pod ruku sa sve višim i ekstravagantnijim neboderima u upotrebu su ulazila sve bolja i ekstravagantnija dizala. Odjednom je postalo lako stanovati i na 22. katu (doduše, u HR je to još uvijek suludo obzirom na vrlo jadno stanje vertikalnog prijevoza u stambenim zgradama u prosjeku) jer je uz osobno dizalo tu bilo dizalo većih dimenzija i nosivosti kako bi se moglo prevesti i oveći komad namještajavez većih problema.

Čelična konstrukcija odmijenila je čisto-betonske u gradnji visokih zgrada i u SADu je nastao pravi bum u gradnji nebodera – u periodu od 1920. do 1929. sagrađeno ih je više od 500! Naravno, tome je pogodovala i visoka cijena zemljišta u centrima gradova, pa je trebalo ići uvis.

Sitna genijalnost (sitna shvatiti uvjetno) Friedricha Koepea koji se dosjetio zamijeniti prijenos snage oblikom sa prijenosom snage trenjem (izostavio je namatanje jednog užeta na bubanj i uveo je više paralelnih užadi). Inače, trenje bez klizanja jedan je od najfascinantnijih fenomena u prirodi (ne misli li netko tako, pokušajte objasniti nekome kako se kotrlja kotač na netrivijalan način). U svim današnjim dizalima u kojima se može pronaći užad koristi se princip prijenosa snage pomoću trenja.

Koliko dizala treba jedna zgrada? Vrlo zahtjevna stambena zgrada neće trebati više od 4 dizala, osim ako se ne radi o ekstremnoj zgradi. No, koliko treba jedan neboder od, primjerice, 40 katova? 10? 20? Grupirana? Samostalna? Koje brzine? Koje veličine? Hoće li sav upotrebljivi prostor na katovima pojesti vozna okna dizala?

Osobno, smatram da su naše reprezentacije zaista odigrale nekoliko povijesnih utakmica, moglo bi se reći i sudbonosnih jer bi suprotan ishod donio sasvim drukčiji krajnji (ne)uspjeh. Primjerice pobjeda košarkaša protiv ZND-a na OI ‘92 u Barceloni kada je Dražen Petrović sa dva čista slobodna bacanja donio finale protiv Dream Teama. Tu je i pobjeda nogometaša nad Nizozemskom na SP ‘98 koja je donijela broncu i 3. mjesto (i jprvo u nizu 4. mjesta ili nesretnih ispadanja za Guusa Hiddinka u četvrtfinalima i polufinalima). Rukometaši su odigrali tri klasična finala olimpijada ‘96 i ‘04, te 1 finale svjetskog prvenstva. I tako bi se mogla pronaći još poneka velika povijesna utakmica.

Večeras idemo na megdan suparniku koji je željan osvete i u čijim očima smo gotovo jednak rival kao i Nijemci. S Englezima imamo povijest susretanja, 6 utakmica, 3 prijateljske i 3 u kvalifikacijama ili velikim natjecanjima. Počelo je s remijem davne 1996. pred EP u Engleskoj (0-0, prijateljska), zatim su nakon 7 godina Englezi potukli naše u prijateljskoj 3-1 (no dan ranije dogodila se opjevana pobjeda mladih od 3-0;  u toj utakmici briljirali su današnji prvotimci Kranjčar i Pranjić). Englezi su nam uzeli i mjeru na EP u Portugalu (skupina), a onda dolazi Bilićeva era i dvije naše pobjede zaredom: 2-0 u Zagrebu (šifra Robinson i krtica) te sjajnih 3-2 na Wembleyu (šifra McClaren i kišobran). Nakon tih dviju pobjeda stiglo je i bolno prizemljenje u vidu 1-4 na Maksimiru, kad su temeljito protreseni temelji puta u Južnu Afriku. Skor je 3-1-2, 3 pobjede Engleza, 1 remi i 2 naše pobjede.

Je li večeras povijesna utakmica? Rekao bih da nikako nije. Pobjeda ne osigurava ništa, poraz ne znači kraj svega. Osim toga, atmosfera oko reprezentacije je malo tugaljiva i nitko se odviše ne nada. Ako se ne ode u Afriku, krivnja za to bit će na 2 remija s Ukrajinom.

Dakle, danas je vrijeme za nogomet, a ne za matematike, kalkulacije, uspješne i neuspješne kvalifikacije.

Dodatak:

Utakmica je ipak bila povijesna - najteži poraz otkako je reprezentacije…

Dodatni uteg na stranu zabrinutosti je i taj da se u poslu vrlo često koristim emailom, puno više nego telefonom ili nečim drugim. OK, nije Outlook Express već pomalo arhaični, no ipak korisni Lotus Notes [ne verziju 8] na kojem vrlo često ne koristim opciju encrypt memo. Mailom često idu prilično osjetljivi podaci na koje bi neki vrlo rado bacili pogled.

Iako mi se ponekad čini da je do osjetljivih informacija ponekad vrlo lako doći i bez nekog posebnog poznavanja računalnih metoda (npr. u razgovoru ugodnom često se sazna sve i svašta). U više navrata sam u avionu sjedio pored nekog konzultanta ili sličnog poslovnjaka i nisam mogao ne vidjeti sadržaj monitora na laptopu. Jednom prilikom kraj mene je sjedio čovjek is McKinseya koji je (ne)namjerno prevario moju znatiželju koristeći presvlaku koja onemogućava škicanje iz velikog kuta, odnosno udaljenosti. Inače, o McKinseyu ima sjajan članak na Wikipediji.

Zombix je uglavnom uspio uzrokovati malu paranoju i zabrinutost i posijati malo straha – pričao sam danas sam prijateljem kod kojeg je postignut sličan učinak.

Nadam se i trećem dijelu…

Bit ovih uvjeta je vrlo jednostavna i od veće je pomoći u trgovanju na svim razinama. Primjerice, tvrtka A želi naručiti 10 bačvi strojnog ulja; dobiva ponude iz tvornice B i C; prva je jeftinija, ali označava uvjete isporuke sa EXW; druga je skuplja, ali uvjeti dostave su DDP. Vrlo lako bi se moglo odlučiti za ponudu tvornice B, ali uvjet EXW ili Ex Work znači da je jedina obaveza tvornice proizvesti ulje i učiniti ga dostupnim za preuzimanje (u svom skladištu, npr.) – sve ostale troškove (utovar na kamion, trošak prijevoza, trošak carine i uvoza, trošak istovara) pokriva kupac. Na suprotnoj strani leži DDP ili Delivery Duties Paid koji sve troškove prebacuje na stranu tvornice, a kupac samo treba preuzeti robu. Dakle, uz ponešto istraživanja moglo bi se ispostaviti da je tvrtka C ipak jeftinija.

Naravno, ovo je potpuno fiktivan slučaj i u stvarnosti uvijek postoje i dodatni uvjeti uz jedan od 13 uvjeta isporuke robe, a te detalje dogovaraju direktno tvrtke uključene u proces trgovanja.

Taksativno, radi se o sljedećih 13 načina, podijeljenih u 4 skupine: E, F, C, D (prema početnom slovu troslovne kratice):

• EXW EX WORKS (named place)
• FCA FREE CARRIER (named place)
• FAS FREE ALONGSIDE SHIP (named port of shipment)
• FOB FREE ON BOARD (named port of shipment)
• CFR COST AND FREIGHT (named port of destination)
• CIF COST, INSURANCE AND FREIGHT (named port of destination)
• CPT CARRIAGE PAID TO (named place of destination)
• CIP CARRIAGE AND INSURANCE PAID TO (named place of destination)
• DAF DELIVERED AT FRONTIER (named place)
• DES DELIVERED EX SHIP (named port of destination)
• DEQ DELIVERED EX QUAY (named port of destination)
• DDU DELIVERED DUTY UNPAID (named place of destination)
• DDP DELIVERED DUTY PAID (named place of destination)

Dakako, tko što plaća direktno znači i tko preuzima kakav rizik. U svojoj se praksi najčešće susrećem sa EXW i DDU načinom isporuke; EXW slučaj se pokriva uslugom logistike od posebne tvrtke koja ima korporacijski ugovor i nešto bolje cijene nego što bi se mogle dobiti na slobodnom tržištu obzirom na našu veličinu. Isto tako, ugovor omogućava i neke aranžmane kako bi prijevoz robe bio optimalan (npr. veličina kamiona obzirom na robu i tekuće narudžbe). Inače, logistički pokriti proizvod koji se sastoji od dijelova iz više tvornica (5-6) nije nimalo jednostavno; nužno je imati svojevrsne hub-ove za centraliziranje; ponekad zna biti pomalo smiješnih situacija (npr. tvornica je bliže 3-4 puta mjestu isporuke nego centralni hub, ali roba prvo ide tamo, pa tek onda na mjesto isporuke). Upravo ovdje je finalni proizvod najčešće isporučen kao EXW jer bi količina administracije za tvrtku koja izvozi u 50+ zemalja premašivala višestruko proizvodni sektor.

Incoterms 2000 (autor: Robert Wielgorski) - preuzeto s Wikipedije

Poveznice:

• odličan vizualni prikaz Incoterms 2000
• link na sliku sa Wikipedia commons
• o Incoterms 2000 na Wikipediji
• službeni opisi od strane International Chamber of Commerce, tvoraca Incoterms-a

Vratio bih se na težnju Dinama da se konačno dokopa natjecanja u kojem završi tek polovica prvaka – jučer se odigralo još jedno tragikomično nastojanje da se dohvate milijuni koje dijeli UEFA – no, ne bi se ništa moglo prigovoriti da ista ili slična predstava nije na repertoaru već ohoho ljeta; možda bi trebalo organizirati Dane satire ili Teatar apsurda u te dane kada Dinamo pokušava proći više ili manje (ne)savladive protivnike.

U tekstu Nikad tako Dinamo neće uspjeti Tomislav Pacak u svojim Packama na sportnet.hr vrlo dobro secira što je jučer nedostajalo i u čemu je suštinski problem svakog Dinamovog nastojanja u proboju među 32 privilegirana kluba. Ono što bih ja nadodao, a što je moj pape ispalio gledajući jednu sličnu utakmicu pred nekih desetak godina – pa oni ne vladaju osnovnim parametrima nogometne igre. OK, možda nisu parametri u pitanju, ali svakako jesu – osnove ili basics. Ono čemu se uvijek narugamo Amerikancima koji za svako polje djelovanja imaju basics. A kod nas ljudi ne znaju izračunati postotak napamet ili zbrojiti dva troznamenkasta broja.

Da, igračima nedostaju osnove. Npr., može se naricati o nesreći kod drugog gola Red Bulla, ali kako je moguće da u trenutku dok suparnički igrač nije pucao na gol napadač RB-a stoji potpuno sam između 4 ili 5 braniča i potpuno sam prihvaća odbijenu loptu? Nije ovo usamljen slučaj, ovo se da vidjeti na barem još 5 ili 6 Dinamovih povijesnih utakmica. Taktiku ne bih niti spominjao, samo znam da sam s nevjericom čitao kako Tomislav Židak piše da Dinamo vjerojatno neće igrati “na nulu” jer naše momćadi tako ne znaju igrati – u tom trenutku pomislio sam “ajme, ovo sigurno čita Jurčić i smišlja taktiku sa 3 defanzivna vezna i 4 braniča…”

Nažalost, upravo se to i obistinilo, no ništa čudno. Nogomet nije znanstvena fantastika niti znanstvena disciplina, onaj koji bolje barata “parametrima igre” obično i pobjeđuje. Bolje poznavanje osnova praktično se da izjednačiti sa brojem pogrešaka i to u obrnuto proporcionalnom smislu – dakle, dobiva onaj tko manje griješi i tko malo bolje zna. Očito je da se gubi ako se ide na opciju koju se slabo poznaje (obavezna defenzivna igra). I nije Dinamo ispao jučer, ispao je i prije ovih utakmica – treba priznati da se zabijanjem 2 gola iz 15 šansi u 2 utakmice ne može baš daleko dogurati.

Na kraju, nisu ni ti dečki krivi što im osnove baš i nisu sjele – (pre)često treneri opraštaju neučenje osnova talentiranim dečkima. Za one koji smatraju da je talent najbitniji, neka pročitaju Outliers Macolma Gladwella i tezu o 10 000 sati vježbe, odnosno rada…

Do tada, nek’ je sretno plavima na putu u Europsku ligu; valjda im neće opet neki neprelazni klub iz neke lige a’la HNL opet prepriječiti put…

Madrid je zaista impresivan, ogromnih širokih avenija, s morem ljudi po ulicama i s odličnim noćnim životom – čini se kao da Madrid uopće ne spava. Prijevoz je odličan, metro vozi više nego dovoljno često i uopće nije skup (varijanta 10 vožnji je 7,40 EUR, a kartu može koristiti više ljudi). Arhitektura je impresivna, posebno ona koja datira iz kolonijalističkog doba, ali niti novovjeka nimalo ne zaostaje – prostor Cuatro Torres se ističe nad čitavim gradom. Ta 4 tornja izgrađena su na prostoru koji je nekad pripadao Real Madridu, a najam unutar tornjeva je impresivnih 40 EUR/m2. Povežite toliko vrijednu zemlju sa Florentinom Perezom i erom Galacticosa, a i novopridošli Ronaldo i Kaka se financiraju na sličan način. Inače, Santiago Bernabeu je sjajan stadion.

Španjolci su, koliko sam uspio doživjeti, vrlo jednostavni ljudi – Madrižani su dosta posvećeni poslu i karijeri, ali najbitniji dio dana je ručak (impresivna pauza koja traje od 14 do 16!), dok je večera rijetko prije 22. Ova pauza je sasvim normalna i u najvećim svjetskim kompanijama (HP, Ernst & Young, bezbrojne agencije za nekretnine),  a poslovnice banaka imaju pomalo bizarno radno vrijeme za stranke od 09-14; pokušaj da se ode u banku za većinu zaposlenika iziskuje trošenje slobodnog dana.

Posjetili smo i Segoviu, mali grad zapadno od Madrida poznat po rimskom akveduktu i građevinama iz doba prodora Arapa u Europu. Utjecaj Arapa osjeti se u slasticama (Ponche Segoviano je apsolutno the kolač, jako ukusan i lagan i odličan partner za cortado, espresso s malo mlijeka). Ostala hrana bazirana je na mesu i na morskim specijalitetima, a tapas uz društvo, pivo, vino, sangriju i tinto de verano su sjajan provod.

Kulturna ponuda je isto impresivna; osobno mi se najviše svidio muzej Thyseen-Bornemisza gdje se Picasso, Dali, Miro, Kandinsky i ostali nalaze pod istim krovom.

Madrid je odlično prometno povezan, pa smo za Barcelonu išli AVEom, odnosno Alta Velocidad Española, vlak velike brzine kojem treba tek nešto manje od 2 i pol sata za 600 km do Barcelone. Vozi se od Atoche do Barcelona Sants, obje su stanice u centru grada i debelo tuku avioprijevoz – 70 EUR za prvu klasu (doručak, kava, novine) debelo se isplati, a i 300 km/h operativne brzine nije loše .

Barcelonu sam vidio u srednjoškolskim danima, ali moram reći da me nanovo impresionirala; ponovno sam uspio uvidjeti da sport apsolutno donosi korist onima koji znaju kako ga upotrijebiti. Olimpijada 1992. promijenila je grad, a FC Barcelona apsolutni je svjetski megabrend i Mes que un club; ako znate za Joana Gampera, Kubalu, Cruyffa, Nou Camp i Ronalda Koemana koji je 1992. zabio za 1:0 i prvu titulu europskog prvaka protiv Sampdorije na Wembleyu – kupili ste prijateljstvo u Barceloni. Ubacite Alberta Contadora i Rafalea Nadala i to je to. Fernando Alonso baš nije preomiljen.  Nekadašnja industrijska područja danas su ugodni prostori za život i posao, dugačke plaže s igralištima, ceste (ne staze) za bicikle, impresivna moderna arhitektura, infrastruktura, ogromne ulice, sjajan gradski prijevoz; vrlo kozmopolitski grad s jedne, ali možda malo zatvoren s druge strane – ipak je Barcelona Katalonija i ljubav prema kastiljskom dijelu je vrlo, vrlo malena.

Od Barcelone se proteže duga pješčana plaža prema sjeveru i nama dobro poznatom Lloret de Maru, a Girona, Mataro i ostala mjesta su ugodna za život  i lako dostupna vlakom. Bicikl je u Barceloni omiljeno prijevozno sredstvo, a Tibidabo je preplavljen kako tursitima, tako penjačima na ozbiljnim dvokotačnim napravama.

Barcelonu svakako obilježava Gaudi (park Güell je sjajan), no i moderna arhitektura ne zaostaje – Montjuic, neboderi, luka…

Cijene nisu previsoke; može se jesti jako dobro i obilno već za 10 EUR. Ponekad treba malo paziti s konobarima koji vole dodati koji EUR više ili koje piće više na račun – ali da se pregovarati. Napojnica u principu nema i ne očekuju se. Druga prijateljica koja živi u Madridu upozorila je da se često konobari znaju odnositi pomalo bezobrazno, posebice ako se dugo odlučuje na hranu i piće…

Povratak je išao preko kelnskog aerodroma; malo spavanja na njem nije baš nezaboravno iskustvo, ali sve se preživi. Fotografija je mnogo, ima par odličnih panorama koje su u pripremi za objavu…