Organizatori razmišljaju o zabrani vuvuzela – apelirao bih na njih da to što prije naprave. Gotovo nitko osim domaćina ne smatra da je takav način navijanja dobar – smeta igračima, gledateljima na tribinama i na TVu, komentatorima, novinarima, trenerima… Inače, konstantna jednolična buka koju vuvuzele proizvode jedan je od velikih uzročnika umora, stresa, nervoze i razdražljivosti. Zasad se to ne manifestira u crvenim i žutim kartonima, no i to bi moglo krenuti kad ulozi postanu veći, noge umornije, a prvenstvo odmakne.

Sjećam se SP u rukometu 2009. koje se igralo u Hrvatskoj. Veliki trend bile su tada trube koje su se masovno dijelile i prodavale ispred dvorana. 10000 truba nije baš stvaralo neku melodiju i isto tako su poprilično bučale. Srećom, ta buka nije bila konstantna, ali opet je to bila buka. No, EHF i organizatori EP 2010. u Austriji trube su – zabranili. Nisu se mogle unijeti na niti jednu od utakmica prvog, drugog i završnog kruga – sve su bile zaplijenjene na ulasku u dvoranu i uredno su bile vraćene na kraju utakmice.

Za dobrobit navijanja – apeliram na organizatore da ukinu to iritantno oruđe za unezvjerivanje okoline. Bila je jednom jedna utakmica Brazil-Hrvatska, igrala se na SP 2006. i tada je na Olympiastadionu 40k ljudi pjevalo HR-himnu. Neka zamijene pjevanje zvukom instrumenta iz pakla. Anfield i Liverpool, odnosno čuveni Kop i You’ll never walk alone neću ni spominjati. Ovakvih je primjera još stotinu. Bubnjevi i pjesma ne mogu se ničime zamijeniti. Zato, što prije odu vuvuzele sa stadiona, prije će i pravo navijanje doći do izražaja.

Noć za sjećanje svim nerazzurima

Noć za sjećanje u Madridu za sve navijače i fanove FC Internazionalea, milanskog kluba nastalog nakon što je nekolicina napustila Milan Cricket and Football Club nezadovoljna odnosom potonjeg prema strancima. Ponovno je osvojen naslov prvaka Europe (2 titule Kupa prvaka sletjele su u klupske vitrine 1964. i 1965.) nakon 45 godina čekanja i titule osvojene na San Siru 27.svibnja 1965.

Posljednjih 20 godina nije bilo lako biti Interov navijač – godine frustracija, izgubljenih utakmica, razočaravajućih nastupa; posebno se ističu devedesete godine 20.st. kad su jedine svijetle točke bile 3 kupa UEFA. Tjedan dana nakon najvećeg uspjeha postalo je gotovo izvjesno da će u Madridu “ostati” duh, alfa i omega Interovog pohoda na Europu. Lokalna replika Intera (Dinamo) mogao bi podosta naučiti od milanskoga kluba – prvo, dok se gazda (Moratti) bira u odabir igrača, nema kruha (za nabrajanje neuspješnih akvizicija trebala bi čitava kartica teksta, jedan od većih propusta ironično se preziva Greško (Vratislav)). Tek kada je prestalo brljavljenje, počeli su uspjesi. I “posebnome” je trebalo par sezona da sve uglazbi. Istina, mnogi će reći da se malo “zamjerio lopti”, a lopta ipak vrati, kad-tad.

Živo me zanima kako će Real Madrid igrati na 1:0 s, npr. Kakom na boku. Ili Benzemom na, npr. zadnjem veznom. Ako isti uopće prežive čistku koju sprema “posebni”, koji može nesmetano razgovarati s cijelom momčadi obzirom na količinu znanih mu jezika…

Zašto svake dvije godine brljavimo po dresu?

Dres nogometne reprezentacije jedna je od bitnijih nepolitičkih tema u državi. Osobno, smatram da su crveno-bijeli kvadrati nepogrešiv znak raspoznavanja i svojevrstan, vrlo efektan i jednostavan logo. Za naredni kvalifikacijski ciklus Nike se malo poigrao i stvorio nekakav hibridni dres s kvadratima unutar kvadrata i uz to upario estonske trenirke – toliko o raspoznatljivosti. Kao šlag na dres-tortu došle su i tri prijateljske utakmice koje su na kraju poslužile HRTu za popunu programa. U redu, prva protiv Austrije je još i bila smislena, no Wales i Estonija su svoja priča.

Obzirom na to da smo zadnje kvalifikacije za nadolazeći SP odigrali najlošije (izuzev Engleza, koje smo brutalno potcijenili) upravo protiv “manjih” protivnika – očito da SB želi uvježbati ekipu da dobro igra kad s druge strane nisu igrači od 4 i 5 zvjezdica, ali nije baš puno dobio, osim što si je eventualno zakomplicirao neka postojeća dobra rješenja. Gorući problemi i dalje su x i y; nedostaje nam još par defenzivaca, golgeter i sidraš, centralna figura. Prevedeno, imamo puno kreativaca s radnim navikama, ali nemamo radnika s malo kreativnosti.

Treba stvoriti i nov način igre, a to opet vodi k preslagivanju i potrebi za novim rješenjima koja baš nisu istesana. Početak kvalifikacija brzo bi mogao odrediti imamo li ili nemamo šanse za put u Poljsku  (sigurno) i Ukrajinu (valjda).

Povratak juriša

Prošli vikend odigran je prvi final-four u povijesti rukometa – kako to obično biva, traljavo je zamišljen obzirom da je u maniri SP-ova i EP-ova zamišljeno da u 24h klub igra 2 ubitačne utakmice. Shvaćam da rukomet nije apsolutni prime-time, ali mirne duše se moglo igrati petak-nedjelja ili četvrtak-subota. Ekipa iz EHF-a ima još puno toga za shvatiti, kod njih je situacija sa sitnim interesima i korupcijom ista, ako ne i gora no u našoj Hrvatskoj.

Inače, odigrale su se 4 utakmice, od kojih su pažnju plijenile one Kielove (inače, Kiel je osvojio naslov). Standardna sudačka potpora domaćinu (ništa previše, ali ipak po potrebi) i povratak jurišnog rukometa. Naime, Kiel je u obje svoje utakmice protiv španjolskih klubova u drugom dijelu zaigrao run’n'gun rukomet, natjerao suparnika na brzopletost, greške i nervozu – i u oba se slučaja vratio iz izgubljenih situacija. Barcelona je ispala naivna, zabije 34 i izgubi utakmicu, posebice nakon +6! Nakon mini-revolucije pokrenute 2003., rukomet zalazi pomalo čudnu fazu, rekao bih čak stagnacije – EHF i IHF morat će osmisliti neke promjene obzirom da su sadašnja pravila igre omogućavala jako slobodne interpretacije (isključenja, vrijeme, gruba igra itd)…

Ovime se gađalo (po potrebi)...

Prvi Fight Club u organizaciji CROWD-a je, po mom mišljenju bio više nego uspješan – već sad veselim se novome početkom lipnja mjeseca, a najavljeni okršaj jest Facebook vs Twitter.

U par crtica, opći dojam:

• dobra posjećenost / odaziv
• IMHO, Petreković je odličan izbor za moderatora, s par odličnih provala
• kao artiljerija su služile loptice (na slici)
• iPhone strana, posebice Luka Sučić aka Beler gorljivo je branila / zagovarala svoje stavove i općenito bila dosta pričljiva
• iPad (mislim da je MacTomm-ov) je obilato služio iPhone strani za slanje raznih poruka BBerry strani
• BBerry strana je dobro odigrala s jaknama
• BBerry strana je općenito manje pričala i možda bolje iskoristila zlatno pravilo svake rasprave / pregovaranja – Istakni svoje prednosti i umanji svoje slabosti
  
• općenito, BBerry strana pokazala je malo više staloženosti i mirnoće (ne znam kako drugi, ali to dosta dodaje na vagu), iako me impresioniralo (moram ponoviti još jednom) koliko gorljivo se brani iPhone
• kompletan događaj podsjetio me na doba fajta Amiga vs PC kojeg je Amiga ipak na kraju izgubila; možda bi nastavak tog sukoba doveo do nekih bržih i boljih rješenja prije, no nikad se neće saznati; vjerujem da neće biti tako s iPhoneom i BBerryem
• sve je završilo bez pobjednika / poraženog, a na kraju su se i podijelili prigodni pokloni za uspomenu i dugo sjećanje
• moj je dojam, a bio je i prije ovog okršaja – iPhone, a i Apple općenito, bolje igra na iracionalno (nešto znaš da je tako, a ne možeš objasniti zašto je tako)
• hvala organizatoru na zanimaciji i pivici u neformalnom dijelu

Prva postava prvog Fight Club-a

U duhu s nogometom, koji je poprilično popularna tema na ovdje, 2009. je slično živio i ovaj blog. Samo 37 tekstova u 12 mjeseci (uz zadnji objavljen tamo početkom 10. mjeseca) zaslužni su za debeo sloj prašine na html tagovima koji generiraju čitljivo štivo.

Kraj 2008. i čitava 2009. poprilično su bile ispunjene – poslom. 5 ogromnih projekata, puno putovanja, aerodroma, kilometara, radnih sati, hotela, buffet-a s više i manje finim doručkom, printova, crteža, softvera, baza, procesa i sistema poharali su priličnu količinu vremena za inspirirano pisanje. Tu je i Twitter koji je poharao blog-scenu, pa su se intervali između interesantnih tekstova kod kolega poprilično povećali. Anonimnost je postala nepopularna (nepoželjna?), isto tako poprilično.

Zato za 2010.  il’ slijedi ribrending cijele ove priče ili u najmanju ruku produljenje zastoja. Došlo se do lomne točke (one kapitalističke) kad se ili napreduje s razvojem ili se polako slabi i nestaje. Resursa ima, ali nisu više toliko veliki i dostupni.

Pogledaju li se rezultati utakmica španjolske momčadi, vidi se ostvareni učinak od 7 pobjeda i 2 poraza:

No, pogleda li se posljednjih 5 utakmica (ključne utakmice 2. faze + nokaut-faza), dolazi se do saznanja zašto su Španjolci metar iznad svih:

• zabijali su preko 80 u svakoj, a niti jednom primili više od 70 poena
• prosječno su utrpavali 85,4 a primali 66,2 poena (impresivnih +19,2 u prosjeku)
• koš-razlika od +96 u 5 utakmica

U prethodnim utakmicama učinak u pobjedama bio je sličan (puno postignutih koševa, ali puno primljenih), dok je u porazima bilo jako loše u napadu, ali obrana je bila jako dobra (manje od 70 primljenih koševa). Statistički stoje odlično

Pogledaju li se naši rezultati, može se uvidjeti da smo mi apsolutno prosječna momčad, bez ikakvog posebnog učinka:

• 6. smo u Europi – oko sredine na natjecanju
• statistika nam je ujednačena kroz sve utakmice [manje-više]
• gubimo i dobivamo s malo razlike (ruku na srce, jedini susret s jakom ekipom bio je protiv Grčke)
• ni u čemu ne odskačemo (igrači, trice, skok, napad, obrana – sve je to “tu negdje”)
• razlika od prosječnih desetak posto u šutu za 2p u prosjeku svih utakmica, te u pravilu niži šut za 2p glavni je razlog muka, odnosno gubljenja utakmica

[mala tablična analiza govori za sebe: (Google spreadsheet)]

Košarka je sport u kojem statistika vlada (NBA igrači koji nisu zvijezde to jako dobro znaju) i Španjolci su taj ispit položili s izvrstan(5). Kod nas je statistički sve “ispeglano” pa su nam takvi i rezultati – oko prosjeka; nismo niti najbolji niti najlošiji i vrlo malo osciliramo oko sredine.

Zato je izjava Petra Skansija u potpunosti točna jer je gotovo i matematički dokaziva…

Jučerašnji dan nije baš bio nešto za naš sport (Karlović zabio 78 as-servisa, izgubio; Čilić vratio 0-2 u setovima, izgubio; jedino su Medvjedi 15 sekundi prije kraja uvalili gol Olimpiji i razveselili 10k ljudi u dvorani) – kruna dana poraz je košarkaša od Slovenije unatoč vodstvu od +15 (47-32). Mizerija od 3 koša (1 iz slobodnog bacanja, te jedan šut izvana Kasuna) u 3. četvrtini odnijela je sve u novi ponor.

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, I. dio tekst je napisan 10.9.2007. i nevjerojatno dobro bi se uklopio i na današnji datum., uz izmjenu ponekog imena i eventualno izbacivanje pokoje rečenice. Dok naši juniori spadaju u vrh svjetske košarke (bronca na nedavnom SP na Novom Zelandu gdje su bolji bili samo SAD i Grčka), seniori igraju alibi-igru. Niti jedan naš igrač više nije u top 20 Europe – Nikola Vujčić je nestao, Marko Popović se trudi, a ostali igraju u svojim granicama. Ovo nije kritika, već istina. Kada se tome pridoda da i Repeša češće rotira igrače nego što Kraševac u plesu sa zvijezdama vrti svoju partnericu, onda imamo solidne temelje za novi nastavak tragikomedije Hrvatska na europskim prvenstvima iza 1995.

Srbija sa svojim dečkima koji su svi oko 22 (+/- 2 godine) igra polufinale. Naši brončani dečki rođeni su 1990. ili kasnije i taman će imati 21, 22 na idućem EP. Može li se nešto izvući iz ovih premisa? Sumnjam, obzirom da prve petorke naših klubova čine skupo plaćeni stranci koji rijetko pokažu zašto toliko vrijede. Je li to 1/16 finala Eurolige ili je to sudjelovanje na FinalFour (smiješne) NLB lige gdje uglavnom naši klubovi statiraju (osim impresivne pobjede Zadra u prvom izdanju kada je pao i Maccabi).

Do sljedećeg europskog prvenstva i IV. nastavka dnevnika (bivšeg) košarkaša je dvije godine. Taman će izaći hosting, pa ću ga morati produžiti samo za tu priliku…

U posljednjih 200 godina stanovati, raditi, živjeti na visini (doslovce i preneseno) je više nego prestiž – iako ne uvijek – zamislite pušača bez prostorije za pušenje u uredu na 46. katu nebodera, a prvo mjesto gdje može zapaliti je – ispred zgrade. Izlet od tridesetak minuta ne gine…

Kako su se uopće počele razvijati visoke zgrade? Jednostavno, pratio ih je razvoj vertikalnog prijevoza. Praktično, ruku pod ruku sa sve višim i ekstravagantnijim neboderima u upotrebu su ulazila sve bolja i ekstravagantnija dizala. Odjednom je postalo lako stanovati i na 22. katu (doduše, u HR je to još uvijek suludo obzirom na vrlo jadno stanje vertikalnog prijevoza u stambenim zgradama u prosjeku) jer je uz osobno dizalo tu bilo dizalo većih dimenzija i nosivosti kako bi se moglo prevesti i oveći komad namještajavez većih problema.

Čelična konstrukcija odmijenila je čisto-betonske u gradnji visokih zgrada i u SADu je nastao pravi bum u gradnji nebodera – u periodu od 1920. do 1929. sagrađeno ih je više od 500! Naravno, tome je pogodovala i visoka cijena zemljišta u centrima gradova, pa je trebalo ići uvis.

Sitna genijalnost (sitna shvatiti uvjetno) Friedricha Koepea koji se dosjetio zamijeniti prijenos snage oblikom sa prijenosom snage trenjem (izostavio je namatanje jednog užeta na bubanj i uveo je više paralelnih užadi). Inače, trenje bez klizanja jedan je od najfascinantnijih fenomena u prirodi (ne misli li netko tako, pokušajte objasniti nekome kako se kotrlja kotač na netrivijalan način). U svim današnjim dizalima u kojima se može pronaći užad koristi se princip prijenosa snage pomoću trenja.

Koliko dizala treba jedna zgrada? Vrlo zahtjevna stambena zgrada neće trebati više od 4 dizala, osim ako se ne radi o ekstremnoj zgradi. No, koliko treba jedan neboder od, primjerice, 40 katova? 10? 20? Grupirana? Samostalna? Koje brzine? Koje veličine? Hoće li sav upotrebljivi prostor na katovima pojesti vozna okna dizala?

Osobno, smatram da su naše reprezentacije zaista odigrale nekoliko povijesnih utakmica, moglo bi se reći i sudbonosnih jer bi suprotan ishod donio sasvim drukčiji krajnji (ne)uspjeh. Primjerice pobjeda košarkaša protiv ZND-a na OI ‘92 u Barceloni kada je Dražen Petrović sa dva čista slobodna bacanja donio finale protiv Dream Teama. Tu je i pobjeda nogometaša nad Nizozemskom na SP ‘98 koja je donijela broncu i 3. mjesto (i jprvo u nizu 4. mjesta ili nesretnih ispadanja za Guusa Hiddinka u četvrtfinalima i polufinalima). Rukometaši su odigrali tri klasična finala olimpijada ‘96 i ‘04, te 1 finale svjetskog prvenstva. I tako bi se mogla pronaći još poneka velika povijesna utakmica.

Večeras idemo na megdan suparniku koji je željan osvete i u čijim očima smo gotovo jednak rival kao i Nijemci. S Englezima imamo povijest susretanja, 6 utakmica, 3 prijateljske i 3 u kvalifikacijama ili velikim natjecanjima. Počelo je s remijem davne 1996. pred EP u Engleskoj (0-0, prijateljska), zatim su nakon 7 godina Englezi potukli naše u prijateljskoj 3-1 (no dan ranije dogodila se opjevana pobjeda mladih od 3-0;  u toj utakmici briljirali su današnji prvotimci Kranjčar i Pranjić). Englezi su nam uzeli i mjeru na EP u Portugalu (skupina), a onda dolazi Bilićeva era i dvije naše pobjede zaredom: 2-0 u Zagrebu (šifra Robinson i krtica) te sjajnih 3-2 na Wembleyu (šifra McClaren i kišobran). Nakon tih dviju pobjeda stiglo je i bolno prizemljenje u vidu 1-4 na Maksimiru, kad su temeljito protreseni temelji puta u Južnu Afriku. Skor je 3-1-2, 3 pobjede Engleza, 1 remi i 2 naše pobjede.

Je li večeras povijesna utakmica? Rekao bih da nikako nije. Pobjeda ne osigurava ništa, poraz ne znači kraj svega. Osim toga, atmosfera oko reprezentacije je malo tugaljiva i nitko se odviše ne nada. Ako se ne ode u Afriku, krivnja za to bit će na 2 remija s Ukrajinom.

Dakle, danas je vrijeme za nogomet, a ne za matematike, kalkulacije, uspješne i neuspješne kvalifikacije.

Dodatak:

Utakmica je ipak bila povijesna - najteži poraz otkako je reprezentacije…

Dodatni uteg na stranu zabrinutosti je i taj da se u poslu vrlo često koristim emailom, puno više nego telefonom ili nečim drugim. OK, nije Outlook Express već pomalo arhaični, no ipak korisni Lotus Notes [ne verziju 8] na kojem vrlo često ne koristim opciju encrypt memo. Mailom često idu prilično osjetljivi podaci na koje bi neki vrlo rado bacili pogled.

Iako mi se ponekad čini da je do osjetljivih informacija ponekad vrlo lako doći i bez nekog posebnog poznavanja računalnih metoda (npr. u razgovoru ugodnom često se sazna sve i svašta). U više navrata sam u avionu sjedio pored nekog konzultanta ili sličnog poslovnjaka i nisam mogao ne vidjeti sadržaj monitora na laptopu. Jednom prilikom kraj mene je sjedio čovjek is McKinseya koji je (ne)namjerno prevario moju znatiželju koristeći presvlaku koja onemogućava škicanje iz velikog kuta, odnosno udaljenosti. Inače, o McKinseyu ima sjajan članak na Wikipediji.

Zombix je uglavnom uspio uzrokovati malu paranoju i zabrinutost i posijati malo straha – pričao sam danas sam prijateljem kod kojeg je postignut sličan učinak.

Nadam se i trećem dijelu…