Menstruacije uma

2014-02-27T06:07:00.001-08:00

Vrisak je prirodan način kojim um nadjačava misli u sebi - trenutak predaha. Svakome je potreban odmor - vrištite!
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-02-27T06:05:00.000-08:00

Ako tvrdiš da ti je java ljepša od sna, onda ili ne vidiš dobro, ili ne umiješ da sanjaš.
-Sandra Ivanović-

2014-02-15T12:31:00.000-08:00

Ne spavam jer sam umoran već zato što mi se sanja. Nisam jedna velika spavalica, nego sanjalica.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-02-15T12:30:00.001-08:00

Jeste li razmišljali nekada kako kombinacijom sasvim istih slova, njih tridesetak, mogu istovremeno da nastanu najveći klišei književnosti i vrhunska remek-djela? Isto je i sa ljudskim osobinama. Posle određenog broja godina one nalaze svoje mjesto i kreiraju neponovljivu strukturu koju mogu da tumače samo oni iskusni kritičari. Razlika je što je u ovom slučaju autor za sve isti - Život.
-Sandra Ivanović-

2014-02-08T06:10:00.005-08:00

I čemu sva ta vreva i briga za ta stara tijela tih oronulih bića - sjenki nad kojima život lebdi jedva ih dodirujući, spreman da svakog trenutka odleprša, tu, u nekoj od bolničkih ustanova - svetilišta koja im daju nadu da ih život još uvijek neće uskratiti za taj simboličan dodir.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-02-08T06:08:00.000-08:00

U atlasu mojih osjećanja ti si najsjevernija tačka, mjesto na kom vlada vječiti led i snijeg. Ponekad pošaljem ledolomce da te uzmu i premjeste južnije, ali oni se nikada ne vrate... Valjda ti je tamo mjesto, šta znam...
-Sandra Ivanović-

2014-02-02T13:50:00.000-08:00

Zaljubljeni su ljudi koji, osim svoje ljubavi, nemaju drugih problema. Ima i onih naviknutih na probleme, pa čim problemi nestanu oni se zaljube, a sa prvim problemom, sasvim prirodno, nestane njihova zaljubljenost. Eto, zato ja, kao klasičan problemofob, nikada neću biti zaljubljen.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-02-02T13:48:00.000-08:00

Surova istina je, za pametne ljude, samo u početku surova.
-Sandra Ivanović-

2014-01-21T10:12:00.000-08:00

Od svih privilegija kojim nas život daruje, meni je najmilija tvoja neizostavna pojava u mojim snovima. Privilegija je sanjati ono sto voliš. Privilegija je sanjati te.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-01-21T10:10:00.000-08:00

Uvijek sam vjerovala da je u meni dijete koje se suprotstavlja odrastanju. Vječito dijete. Njeni inicijali su A.E. Teško je nositi se sa njom, prilično je nestašna. Uzima mi osjećanja i misli i krije ih, a onda gleda kako ih godinama i godinama tražim, smijući se, bez namjere da mi pomogne. Zna mnoge stvari prije mene, a ne želi da mi kaže. Izlgeda da voli da bude misterozna, pa zato čuva sve te tajne. Nije lako sa njom, ali navikla sam.
Ah, da, zove se Alter Ego. Prilično čudno ime za jednu djevojčicu, zar ne?
-Sandra Ivanović-

2014-01-13T16:37:00.000-08:00

Znam da ponekad treba progutati laž; naučili su me to još dok sam bio dijete. Sada, posle brojnih godina gutanja laži, zanima me zna li neko šta se desi sa svim tim lažima: svari li ih moj organizam ili od njih pravi deponiju. Jesu li one zdrave i mogu li unošenjem prekomjerne količine postati lažov, ili samo debeo... Ili, ne daj bože, i jedno i drugo?
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-01-13T16:36:00.000-08:00

Sretnem tako nekad nekog osobenjaka... On u pustinji, pustinja u njemu, pa ko duže izdrži. Stoji, ne miče se. Bar kad ta luda glava pod šeširom ne bi bila tako tvrdoglava, otvorio bi srce i natopio dušu, pustio vodu preko dina i tu bi nastao nepregledni okean u kom bi konačno počeo da se odvija život.
-Sandra Ivanović-

2014-01-02T06:47:00.000-08:00

Kao na nekoj straži smjenjuju se u meni sreća i tuga. Tuga se pokazala kao dobar prijatelj; uvijek zamjeni svog kolegu duže nego što treba.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-01-02T06:13:00.000-08:00

Jutro. Soba. Ogledalo. Ispred ogledala sto. Na sto naslonjene dvije šake. On svoje nokte snažno zariva u dlanove, svaki mišić je napet. Ruke drhte, svaka vena je nabrekla, gotovo da puca. Ramena podignuta. Ne vidi svoj odraz u ogledalu. Nema oči. Ne može ni vrisak da izusti. Tako bi duboko udahnuo, samo da može. Opipava se po licu. Na lijevoj strani samo dvije kapi znoja. Dvije kapi hladnog znoja i ništa više.
Momenat kasnije. Soba. Na hiljade ogledala nepravilnog oblika. Njegova krvava šaka. Uzeo je svoju masku, zalupio vratima i otišao.
-Sandra Ivanović-

2014-01-01T10:27:00.000-08:00

Ove godine sam poželio da ponovo postanem ja. Riješio sam. Očekuje me puno posla, ali barem sam jedini koji to želi, a to je dobro jer sam oduvjek težio tome da budem poseban. Izgleda da sam na dobrom putu.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-01-01T10:26:00.000-08:00

Konobar, dupla utjeha sa kockama zaborava za ovaj sto večeras! Nije grijeh zavarati se do jutra, ne radimo li to ionako cijelog života?
-Sandra Ivanović-

2014-01-01T03:48:00.001-08:00

Talas sumnje upravo je odlomio još jedan kamen i kroz šupljinu u zidu poplavio moju ruševinu, nekada predivnu palatu Vjerovanja. Izgleda da Vjerovanja očekuje sudbina Atlantide. Ostaje mi samo nada da ću u starosti podjetinjiti, te da će palata, nakon što more presuši, dobiti onaj stari sjaj.
-Lazar Tiky Srdanović-

2014-01-01T03:47:00.002-08:00

Budućnost nam ostaje nepoznanica samo zato što znamo prošlost i sadašnjost, pa nam život ostavlja neke nade za bolja vremena.
-Sandra Ivanović-

2013-12-30T04:19:00.002-08:00

Sanjao sam neke ljude koji idu unazad, gotovo trče, padnu i nastave, sapletu se o prolaznika, o grob svog pretka ili o kakvog majmuna kojem kvrcnuše leđa dok se uspinjao da dohvati bananu, ustanu, otresu prašinu sa odijela i nastave svoj put, ravnodušno posmatrajući ono sto su pogazili. Jesu li to bili oni ljudi za koje je tata pričao da su sami sebe unazadili? Da nisam bio tako zatečen upitao bih ih imaju li neko odredište, da li ga oni uopšte znaju, i da li bi ga prepoznali s obzirom da svemu vide samo jednu stranu, uglvanom zadnju; a i da sam ih pitao, ne vjerujem da bi mi stigli odgovoriti.
Dugo su mi se po glavi vrzmali ti ljudi što se unazađuju; iz nekog razloga imao sam potrebu da odgonetnem njihovo porijeklo u mom snu, ali nikako nisam uspjevao u tome. Na kraju sam zaključio da nemam ni potrebu za tim, jer takvih ili sličnih ljudi u svijetu, tu oko nas, sigurno nema.
-Lazar Tiky Srdanović-

2013-12-30T04:15:00.000-08:00

Nije li ironično to što je jedino prolaznost stalna?
-Sandra Ivanović-

2013-12-30T02:29:00.003-08:00

Stajao sam na kiši. Sitne kapi teško su udarale o moj kišobran. Minuti na sat-kuli su sporo, mrzovoljno prolazili. Čekao sam je. Svjetlost je odlazila, a mrak dolazio. Po prvi put u životu posmatrao sam nijanse jednog dana. Ljepote dana u dvanaest časova i grozote noći u isto toliko sati. Kazaljka se vratila na mjesto na kojem je bila kada sam došao. Sjeđeo sam na bankini, sad već sklopljenog kišobrana. Kiša je padala. Čekao sam nju, moju Klaru, i znao sam da će doći. Mora se vratiti na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Čekaću danima, godinama... Sati su tako sitni, ništavni, kada prolaze u samoći. Ne želim da budem sam. Onako mokar, naslonio sam se na obližnji zid. Zatvorio sam svoje oči...
Zamišljao sam moju Klaru.
Nijanse njenog lica, njenog osmijeha. Slika srećne, nasmijane, predivne mlade žene...
Za mene su sati i vrijeme stali. Čekaću. Doći će.
-Jovana Chui P.-

2013-12-29T01:39:00.000-08:00

Umoran sam, ne pitaj me ništa, prijatelju moj... Noćima ne spavam, noćima... Proganja me neko stvorenje iz najgorih košmara, prati me, svuda ide za mnom, sakrije se iza nekog ćoška i njegova negativna energija, to crnilo koje emituje njegovo tijelo se odražava na svaki atom mog tijela. Stalno mi je za petama. Ne znam čak ni šta hoće od mene... Život? Ili želi da mi kaže nešto? Ne znam, nikada nemam snage da se okrenem i zagledam u njegove oči pod zastrašujućom maskom. Kao da moja podsvijest i ne želi to. Ali svijest, ona itekako želi! Oh, hvala Bogu, ta svijest je bila jača. Sinoć sam ponovo bježao od monstruma, onda odjednom stadoh, kao ukopan. Ni koraka više nisam mogao da napravim. Monstrum dođe ispred mene. A onda, ne osjetih ništa, baš ništa. Ni strah, ni želju da pobjegnem. Desnom rukom krenuh da skidam njegovu masku, a lijevom pokrih oči, kao da ne želim da vidim šta se tu krije. Razdvojih prste dovoljno da jednim okom zavirim, tu, ispred sebe. I nećeš vjerovati, prijatelju, ali ispod maske bijah ja.
-Sandra Ivanović-

2013-12-29T01:37:00.000-08:00

Kažu da dolaze neka teška vremena, gladne godine, a ja sit i zadovoljan. Izgleda jedino moj ego osjeća posledice tih vremena, krči, gladan je. Možda vrijeme nema nikakve veze sa tim; teško je zasititi tu grdosiju, došao je red da i on pređe na zdravu ishranu.
-Lazar Tiky Srdanović-

2013-12-28T14:26:00.000-08:00

U nekom nasumice odabranom trenutku iznenada me zapljusne talas inspiracije i ne mogu da dođem do daha od riječi koje me pritiskaju sa svih strana, ulaze u mene, dolaze do mozga, a onda tako snažno i brzo lete mojim tijelom dok ne nađu izlaz kroz desnu ruku. Zatim dolazi jedan manji talas, pa još jedan, i još jedan... Stiša se bura, povuše se more, a neke riječi sa polomljenim krilima ostanu zarobljene u meni do sledeće plime, dok se pun mjesec ne pojavi ponovo tu, u mojoj glavi.
-Sandra Ivanović-

2013-12-28T14:07:00.001-08:00

Naleti neki neočekivani vjetar i nanese nešto pijeska na moju plažu Misli, pomjeri učmala pješčana zrna, sruši neki pješčani dvorac ili zvijezdu, izbriše jedno "Volim te" urezano u pijesku, podigne prašinu, i Misli preoblikuje pješčana stihija . Bude to jedna nepregledna pustara sve dok se prašina ne slegne, vjetar ne utihne, a onaj novi pijesak zajedno sa starim ne postane jedna izmijenjena, brojnija pješčana skupina. Sagrade se neki ljepši dvorci, ucrta veća zvijezda, upiše neko novo "Volim te", plaža Misli postane mali raj, idealna turistička destinacija za probrane turiste. Tu idilu prekinu vjetroviti periodi; jedni sa sobom donesu, a drugi odnesu pijesak, i sve dok bude tako Misli će živjeti, imaće posjetilaca, biće raj i pustara, a kad vjetrovi utihnu i padnu kiše, plaža će postati blatnjavo smetlište koje prožima miris crkotine, tu, pokriven zemljom, u luksuznom ili sasvim skromnom kovčegu, prebivaće samo ustajalo blato i smrad.
-Lazar Tiky Srdanović-