Moja Biblija

Evanđelje po Ivanu - komentari na 21. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sat, 01 Feb 2020 19:16:00 +0000

SUSRET S USKRSLIM ISUSOM

Preko žena s kojima se susreo u Jeruzalemu nakon uskrsnuća, Isus je poslao poruku učenicima da idu u Galileju gdje će ga ponovno susresti (Matej 28:10). To je bilo mjesto na kojem su se ti isti učenici, tri i pol godine ranije, po prvi puta susreli s Isusom.

Susret opisan u 21. poglavlju treći je od deset susreta Isusa sa svojim sljedbenicima nakon uskrsnuća:

susret s Marijom Magdalenom (Marko 16:9; Ivan 20:11-18)
susret sa ženama (Matej 28:9 i 10)
susret s Kleofom (Luka 24:13-35)
susret sa Šimunom Petrom (Luka 24:34; 1 Kor. 15:15)
susret s apostolima bez Tome (Ivan 20:19-23)
susret s apostolima s Tomom (Ivan 20:24-29)
susret s apostolima na obali Galilejskog jezera (Ivan 21:1-14)
susret s više od 500 ljudi u Galileji (Matej 28:16-20; 1. Korinćanima 15:6)
susret s Jakovom, Isusovim bratom (1. Korinćanima 15:7)
susret s apostolima na Maslinskoj gori (Djela 1:4-11; Luka 24:50 i 51)

DORUČAK S ISUSOM

Tiberijadsko more koje se naziva još i Galilejskim morem zapravo je jezero na sjeveru Izraela. Sedam učenika, iskusnih ribara otisnulo se na Galilejsko jezero ne bi li štogod ulovili. Bili su tu Petar i Zebedejevi sinovi - Jakov kojeg je Herod kasnije ubio i Ivan, pisac ovog evanđelja. Sjedili su u čamcu, udaljeni oko 90 metara od obale kad su započeli razgovor s Isusom kojeg isprva nisu prepoznali.

Način na koji ih je Isus pitao ˝Imate li što za jelo? ˝, implicirao je negativan odgovor. Cijelu noć ovi iskusni ribari bezuspješno su ribarili da bi pred jutro poslušali savijet neznanca i bacili mrežu s druge strane čamca.

Nakon čudesno bogatog ulova, Ivan je prvi shvatio da je čovjek na obali Isus, a Petar je kao i obično, prvi reagirao - skočio u vodu i zaplivao prema njemu. Shvativši da razgovara s Isusom, Ivan ga je nazvao Gospodinom, a ne više Učiteljem i Prorokom.

Cijeli film odvrtio se u njihovoj glavi. Tri i pol godine ranije, na ovom istom mjestu po prvi put su se susreli s Isusom i iskusili gotovo identično čudo (Luka 5:1-11). Od tada pa sve do križa, bili su njegovi najbliži prijatelji i suradnici. Tog jutra, umorni i gladni, nisu ni sanjali da će ih na obali dočekati doručak. Isus je pripremio hranu, pokazujući ponovno da razumije osnovne ljudske potrebe. Umornim učenicima osigurao je okrijepu kao nekada mnoštvu na obalama tog istog jezera (Ivan 6:1-14).

Autor navodi točan broj ulovljenih riba (153) što indicira da je pisac evanđelja očevidac događaja. I prethodno opisani događaji donose niz detalja za koje je malo vjerojatno da bi ih opisale osobe koje nisu osobno svjedočile događaju.

LJUBIŠ LI ME?

Kao što se Petar tri puta javno odrekao Isusa za vrijeme suđenja, tako ga je Isus tri puta javno pitao ˝Ljubiš li me?˝

Iako je Petar bio jak na riječima u iskazivanju ljubavi i odanosti prema Isusu pa čak i spreman pružiti otpor rimskim vojnicima, Isus ga je poučio da se prava ljubav ne očituje verbalnim hvalisanjem, već poniznom službom, stoga mu Isus tri puta ponavlja: ˝Pasi ovce moje!˝ (Ivan 21:16 i 17). Ovakav razgovor se ne zaboravlja - razgovor u kojem Isus tri puta ponavlja isto pitanje i tri puta poziva ˝Pasi ovce moje!˝.

Petar bi, poput dobrog pastira kakav je bio Isus (Ivan 10:11), trebao biti spreman brinuti za svoje stado, nadzirati ga, hraniti ga, štititi pa čak i položiti svoj život. Ove pouke o vodstvu bile su izuzetno važne jer će Petar uskoro postati vođa kršćanske crkve u Jeruzalemu iz koje se širilo evanđelje po cijelome svijetu.

Duhovni vođe odgovorni su hraniti Božje stado. Još od Starog Zavijeta Božja Riječ predstavljana je kao duhovna hrana (Ponovljeni Zakon 8:3). Samo oni duhovni vođe koji Božji narod hrane Rječju Božjom izvršuju Isusov nalog dan Petru: ˝Pasi ovce moje!˝.

Isus ponavlja Petru isti poziv upućen na početku službe - ˝Idi za mnom!˝ (Ivan 1:43, Ivan 21:19). Sada su ove riječi poprimile još dubilji značaj. Slijediti Isusa značilo je ići njegovim stopama, živjeti kao što je on živio, služiti kao što je on služio i biti spreman podnijeti žrtvu.

Isus poziva svakog pojedinačno. Svaki čovijek ima svoju misiju. Isus je pozvao Petra da ga slijedi, bez obzira na stradanje koje mu je nagovjestio. Svakom pojedincu Isus upućuje poziv: ˝Slijedi me!˝

Zajedno s Petrom i Jakovom, Ivan je bio dio Isusovog najužeg kruga. Međutim, sebe nije nikada stavljao u fokus. Na kraju knjige zaključio je da sve knjige ovog svijeta ne bi bile dovoljene da zablježe sve što je Isus činio. Usredotočio se na svoju misiju, a to je da posvjedoči da je Isus Mesija - Spasitelj svijeta i da vjerujući u njega imamo život (Ivan 20:30-31), stoga je bio vrlo selektivan i odabrao samo one događaje za koje je smatrao da najbolje opisuju Isusa kao Mesiju.

Za razliku od sinoptičkih evanđelja koja kronološki opisuju Isusov život, Ivan se fokusirao na svega 20-tak od ukupno tisuću dana Isusove službe. Najveći dio svoje knjige, posvetio je ključnim događajima u Isusovoj službi, ali i povijesti svijeta - Isusovoj smrti i uskrsnuću i njihovom značenju za ljudski rod.

Predstavljajući Isusa kao Spasitelja, isticao je Božju bezuvjetnu ljubav prema čovjeku (Ivan 3:16). Kao očevidac Isusovog života, njegove smrti i uskrsnuća, Ivan se uvjerio da je Božja ljubav neupitna, stoga svoju knjigu završava Božjim pitanjem prema nama: ˝Ljubiš li me?˝.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:

Fotografije Galilejskog jezera

Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, What Is This Thing Called Love? (John 21:1-25)
2. John Gill, Commentary on John 21:2, The New John Gill Exposition of the Entire Bible
3. J James Burton Coffman, Commentary on John 21
4. Roger Hahn, John 20:11-21:25

Evanđelje po Ivanu - komentari na 20. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sat, 19 Mar 2016 17:51:00 +0000

20. poglavlje Evanđelja po Ivanu

JUTRO USKRSNUĆA

Nakon što je Isus pokopan u petak pred zalazak sunca, Pilat je postavio stražu i zapečatio kamen koji je zatvarao ulaz u grob. Učinio je to na zahtjev židovskih vođa koji su se bojali da učenici ne ukradu tijelo i prošire priču o uskrsnuću (Matej 27:62-66).

Prvog dana u tjednu, u nedjelju rano ujutro još za mraka, žene su došle pomazati Isusovo tijelo. Iako Ivan spominje samo Mariju Magdalenu, iz sinoptičkih evanđelja saznajemo da su na grob došle i druge žene; Marija Jakovljeva, Saloma i Ivana (Marko 16:1, Luka 24:10). Vjerojatno nisu znale da su Josip i Nikodem još u petak pomazali Isusovo tijelo. U subotu nisu bile na grobu jer je bio dan odmora (Marko 16:1).

Iako mnogi subotu nazivaju židovskom subotom, subota je dan kojeg je Bog posvetio po završetku stvaranja (Postanak 2:2-3), puno prije rođenja židovske nacije. Isus nije rekao da je subota dan za Židove, nego da je načinjena radi čovjeka (Marko 2:27). Bog je posvetio vrijeme za poseban susret s ljudima. Riječ subota dolazi od židovske riječi šabat, što znači odmor.

Svetkovanje subote jedna je od Deset Božjih zapovijedi. Božji zakon je univerzalan i odnosi se na sve ljude kroz sve generacije (Izlazak 20:8-11). Biblija nigdje ne spominje da je svetost subote prenešena na neki drugi dan. Isus je subotu smatrao svetom (Marko 12:8, Marko 1:21, Marko 6:2, Luka 4:16). Prvi kršćani svetkovali su subotu (Djela 13:42-44, Djela 18:4). Subota se spominje čak 61 put u Novom Zavjetu i to gotovo uvijek u kontekstu odmora i bogoslužja. Pavao je zabilježio rasprave među prvim kršćanima židovskog i poganskog porijeka koje su se odnosile na obrezanje i neke druge običaje, ali nikad na dan odmora. Da je postojalo različito shvaćanje među prvim kršćanima o tome koji dan je posvećen Bogu, rasprave bi sigurno bile zabilježene.

Iako mnogi kršćani smatraju da je Isus svojim uskrsnućem posvetio nedjelju, Biblija govori da je Stvoritelj posvetio subotu (Izlazak 20:8) i da je Isus gospodar subote (Luka 6:5). Bez obzira na rasprostranjenost, nauk o svetosti nedjelje nije utemeljen na Bibliji, nego dolazi iz poganskih običaja svetkovanja boga Sunca. Promjena svetkovanja subote na nedjelju službeno je uvedena u 4. stoljeću kada je Konstantin kao prvi rimski imperator koji je prihvatio kršćanstvo proglasio nedjelju - venerabili die Solis (˝časni dan Sunca˝) - kao obavezni dan svetkovanja. Svetkovanje nedjelje nije utemeljeno na Bibliji s čime se slaže i kardinal Gibbons: ˝Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijednog retka koji bi potvrdio posvećenje nedjelje. Pismo podržava jedino subotno bogoštovlje, koje mi (katolici) nikad ne posvećujemo službi Bogu. Nije moguće naći u Novom Zavjetu, da su Spasitelj i Njegovi učenici i najmanje kvarili originalnu subotu, nego nasuprot tome, nalazimo cjelokupnu sklonost originalnog uređenja. Nalazimo potpunu potvrdu od Njega, dok je živio na zemlji; a i stalno, aktivno sudjelovanje apostola u svetkovanju samo tog dana, trideset godina nakon Njegove smrti (i uskrsnuća), kao što su nam Djela apostolska obilno posvjedočila.˝ Kršćani bi trebali ozbiljno preispitati poštuju li Božju volju ili se drže ljudskog nauka. Isus je jasno rekao: ˝Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske˝ (Matej 15:9).

Iz evanđelja po Mateju saznajemo da se u jutru uskrsnuća dogodio jak potres jer je anđeo Gospodnji sišao s neba i odmaknuo kamen s groba. Vojnici su od straha izgubili svijest (Matej 28:2-4), a kad su došli k sebi pohitali su u grad i obavijestili svečenićke glavare što se desilo (Matej 28:11).

Ulaz u grob iz 1. stoljeća u Jeruzalemu

PRAZAN GROB

U razmišljanju kako će maknuti kamen s ulaza u grob, žene su stigle do groba i vidjele da je kamen otkotrljan s ulaza, a grob prazan. Marija je požurila javiti Petru i Ivanu uznemirujuću vijest o praznom grobu. Smatrala je da je Isusovo tijelo ukradeno. Obojica učenika potrčala su prema grobu da se sami uvjere o čemu se radi. Ivan je prvi došao do groba. Pogledao je kroz otvor i ugledao povoje u koje su Nikodem i Josip umotali Isusa. Ulazi u grobove isklesane u stijeni bili su oko metar visine pa se odrasla osoba morala sagnuti da bi ušla u grobnicu. Tek kad je Petar došao, oba učenika su zajedno zakoračila u grobnicu. Vidjeli su da je grob prazan i da su povoji uredno složeni što je bilo neobično. Malo je vjerojatno da bi u slučaju krađe tijela, netko skinuo povoje i ostavio ih uredno složene.

I žene, i učenici, i vojnici, u nevjerici su gledali prazan grob. Nisu pomišljali na uskrsnuće iako je Isus više puta najavio da će uskrsnuti (Ivan 2:18-22, Matej 12:39-40, Matej 16:21). Učenici su se vratili kući, a Marija je ostala kod groba plačući. Gledajući kroz suze prema grobu, vidjela je dva anđela. Nakon kratkog razgovora s njima, opazila je čovjeka za kojeg je pomislila da je vrtlar, ali kad ju je pozvao po imenu, prepoznala je Isusa i oslovila ga s Rabonni. Rabonni je hebrejska riječ koja znači ˝Moj Veliki Učitelj˝. Kao što je Isus pozvao Mariju po imenu, tako Bog svakog čovjeka zove poimence: ˝Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj.˝ (Izaija: 43:1). Mnogi ignoriraju Božji glas, ali Sveti Duh poziva na odgovor: ˝Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni.˝ (Hebrejima 3:7).

Iako je u filmovima Marija Magdalena prikazivana kao senzualna žena i bivša preljubnica, iz Biblije je poznato samo da je bila iz Magdale, malog mjesta na zapadnoj obali Galilejskog jezera, da je Isus na čudesan način promjenio njezin život istjeravši iz nje sedam demona, a ona je iz zahvalnosti odlučila slijediti ga tijekom njegove službe (Marko 16:9, Luka 8:2). Marija je ostala uz Isusa do kraja. Ljubav prema njemu bila je jača od straha. Ova je žena stajala ispod križa kada su se gotovo svi razbježali.

Marija je bila prva osoba koja je vidjela Isusa nakon uskrsnuća i dojavila učenicima sretnu vijest. Međutim, oni joj nisu povjerovali (Marko 16:9-11). U Isusovo vrijeme svjedočenje žena nije se smatralo vjerodostojnim što se vidjelo i iz činjenice da sud nije prihvaćao njihovo svjedočenje. Da je izvještaj o uskrsnuću izmišljen, malo je vjerojatno da bi žene bile spomenute kao prvi svjedoci praznog groba. O praznom grobu posvjedočili su i Isusovi neprijatelji, židovski vođe koji su potplatili stražare da po gradu prošire priču da su učenici ukrali Isusovo tijelo (Matej 28:11-15).

U nedjelju navečer Isus se pokazao učenicima koji su bili zatvoreni u kući u strahu od židovskih vođa. Pozdravio ih je sa Shalom što znači ˝Mir vam!˝ Isti pozdrav zapisan je nekoliko puta u Starom Zavjetu; npr. kada se Bog objavio Gideonu (Suci 6:23) ili kada je anđeo hrabrio Danijela (Daniel 10:19). U strahu, Isus donosi mir. U Izaiji 9:5 Mesija je nazvan Sar Shalom tj. ˝Knez mira˝*. Shalom je i danas uobičajeni židovski pozdrav.

Te večeri Isus je dao učenicima nalog da objave svijetu evanđelje - radosnu vijest o spasenju. Radosna vijest je da Bog oprašta onima koji prihvaćaju Isusa kao svog Spasitelja. Samo Bog može oprostiti grijehe. Učenici nikad nisu implicirali da oni mogu opraštati grijehe. Luka je Isusov nalog zabilježio slijedećim riječima: ˝Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: ˝Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.˝ (Luka 24:47). Propovjedajući kasnije u Cezareji, Petar je rekao: ˝Za nj svjedoče proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.˝ (Djela 10:43). Učenici su trebali prenijeti radosnu vijest o spasenju po vjeri u Isusa što vjernici trebaju činiti i danas.

Grčki glagol enefushsen (ἐμφυσάω) preveden kao ˝dahne u njih˝ (Ivan 20:22), upotrebljen je još samo u Postanku 2:7 gdje se opisuje kako je Bog udahnuo u čovjeka dah života. Kad Bog ljudima daje službu, on ih i osposobljava da ju izvrše. Božji posao ne može se raditi u ljudskoj snazi.

Te večeri Toma nije bio s ostalim učenicima pa nije vidio Isusa. Iako su presretni učenici posvjedočili da su ga vidjeli, on jednostavno nije mogao u to povjerovati. Morao se sam uvjeriti da je Isus živ. Bog je prepoznao iskrenost njegovog srca te mu se Isus javio nakon osam dana. Tomine sumnje su nestale i on je posvjedočio da je Isus Bog, ˝Gospodin moj i Bog moj!˝ (Ivan 20:28). Ovim riječima zaključuje se cjelina započeta u prvom poglavlju u kojem Ivan upoznaje čitatelje s Isusom i predstavlja ga kao Boga. Generacije kršćana povjerovale su da je Isus Bog i Spasitelj, bez da su ga vidjeli. Isus je za njih rekao: ˝Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.˝ (Ivan 20:29b).

Apostoli su bili spremni trpiti pa na kraju i život dati za širenje radosne vijesti o spasenju. Nešto vrlo upečatljivo moralo se dogoditi između nedjelje u kojoj su se skrivali u strahu od Židova i hrabrog svjedočenja o uskrsnuću zbog kojeg su bili spremni izgubiti slobodu i stradati (Djela 4:1-3).

Izvještaj o uskrsnuću napisali su očevici 30 do 70 godina nakon uskrsnuća. U pismu Korinćanima, Pavao spominje da je više od 500 ljudi vidjelo uskrslog Isusa, od kojih su mnogi u to vrijeme još bili živi (1. Korinćanima 15:6). U vrijeme širenja izvještaja o uskrsnuću, čitatelji su mogli provjeriti njihovu autentičnost od živih svjedoka.

Pisac na kraju rezimira svrhu pisanja ove knjige - da ljudi povjeruju da je Isus Mesija i Božji Sin (Ivan 21:30 i 31) te da vjerujući njemu imaju vječni život. Vjera u Isusovo uskrsnuće i Božju moć da vrati čovjeku vječni život najvažnije je kršćansko vjerovanje. Sva druga vjerovanja su nevažna ako Isus nije uskrsnuo iz mrtvih. ˝A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 15:17).

Isus je dragovoljno dao svoj život da bi mi mogli živjeti (Ivan 3:16). Mnogi ljudi su željeli postati bogovi, ali je samo jedan Bog odlučio postati čovjek.

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, The Burial and Resurrection of Jesus Christ
2. Albert Barnes, Barnes' Notes on the New Testament
3. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 20
4. The Student Bible, Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, New International Version
5. Gibbons J. Faith of our Fathers, New York, 1917
6. Crews J., How the Sabbath was Changed

Evanđelje po Ivanu - komentari na 19. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sun, 01 Feb 2015 20:44:00 +0000

19. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ECCE HOMO

U 19. poglavlju nastavlja se opis Isusovog suđenja. Opisana su dva suđenja pred židovskim vođama - Anom i Kaifom (Ivan 18: 12-14 i 19-24), ali je naviše mjesta posvećeno suđenju pred rimskim upraviteljom Pilatom (Ivan 18: 29-38 i 19: 1-16). Suđenje je započelo u petak, u ranim jutarnjim satima i trajalo je sve do podne (Ivan 18:28 i Ivan 19:14).

Pred rimskom vlasti, židovski vođe optuživali su Isusa da je politički agitator. Tvrdili su da je kriminalac, da se ˝pravi kraljem˝ iako je sam Isus u više navrata odbio inicijativu naroda da ga proglase kraljem.

Optužbe su prvo bile političke prirode, a kasnije teološke. Saduceji su tvrdili da je Isus zaslužio smrt jer je hulio na Boga, jer se predstavio kao Božji Sin. Prema Petoknjižju, hula je zahtijevala smrtnu kaznu ˝… tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti.˝ (Levitski zakonik 24:16).

Iako su Isusa optužili za hulu, sami su počinili hulu izjavivši: ˝Mi nemamo kralja osim cara!˝ (Ivan 19:15). Prema Starom Zavjetu sam Bog trebao je biti kralj Izraela (Suci 8:23, 1. Samuelova 8:7, 10:19). U ovom sramotnom trenutku odrekli su se Boga koji ih je vodio kroz čitavu njihovu povijest. Premda su prezirali rimsku vlast, vođeni vlastitim bezumljem, u potpunosti su izgubili dostojanstvo, dvolično izjavivši lojalnost Cezaru koji će niti 40 godina kasnije na zidinama razorenog Jeruzalema ubiti više od 30.000 Židova.

Suđenje je bilo nakaradno. Mijenjane su optužbe, a iz drugih evanđelja doznajemo da su dovedeni i lažni svjedoci. Videći da Pilat nastoji osloboditi Isusa, židovski vođe poslužile su se političkom ucjenom, ˝ Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.˝(Ivan 19:12b).

Pilatu je od početka bilo jasno da je Isus nevin (Ivan 18:39, 19:4, 6, 12). Otezao je postupak šest sati ne bi li pronašao način da oslobodi Isusa. Pod svaku cijenu želio je izbjeći izricanje smrtne presude. U trenutku se ponadao da će kazna bičevanjem zadovoljiti židovske vođe. Rimljani su na kožnim bičevima imali pričvršćene dijelove metala ili kostiju koji su stvarali razderotine i intenzivno krvarenje. Nadao se da će izranjavano tijelo i ironični kraljevski simboli - kruna od trnja i grimizni plašt, zadovoljiti židovske vođe (Ivan 19:1-3). Međutim, inzistiranje na smrtnoj presudi, nije jenjavalo.

Tri put je Pilat izlazio iz pretorija ne bi li kroz pregovore sa židovskim vođama poštedio Isusa smrtne kazne. ˝Ecce homo˝, ˝Evo čovjeka˝ (Ivan 19:5), izgovorio je Pilat kad je po drugi put s Isusom izišao pred narod. Njegove riječi nesvjesno su aludirale na riječi iz Zaharije 6:12 ˝Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati Svetište Jahvino.˝*

Dvoumeći se između izricanja pravedne presude i čuvanja svoje političke pozicije, Pilat je sudio samome sebi. Znao je da je Isus predan iz zavisti (Matej 27:18). Da bi zaštitio svoju karijeru, izrekao je smrtnu presudu bez obzira na čvrsto uvjerenje da je Isus nevin.

Vojnici su šamarali Isusa, nemajući pojma tko je on (Ivan 19:2-3). I danas ljudi čine isto, bilo kroz psovke, isprazna mudrovanja ili predrasude - udaraju nekog kog' nikada nisu upoznali.

GOLGOTA

Stijena u Jeruzalemu nalik lubanji

Nakon sramotne sudske farse, ismijavanja i bičevanja, Isus je krenuo prema Golgoti. Razapinjanje je bila rimska metoda izvršenja smrtne kazne koja potiče od Kartažana i Perzijanaca. Židovi su smrtnu kaznu izvršavali kamenovanjem, spaljivanjem, odrubljivanjem glave ili gušenjem. Izvršenje kazne razapinjanjem ukinuo je Konstantin 337. godine.

Razapinjanja su bila javna, u blizini glavnih prometnica kako bi upozorila i zastrašila ljude. Isus je razapet na Golgoti, što znači lubanja. Je li se mjesto tako zvalo jer je morfološki sličilo lubanji ili zato što je bilo mjesto smaknuća na kojem su se nalazile kosti i lubanje smaknutih osoba, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Iako lokacija Golgote nije precizno utvrđena, sigurno je da je Isus razapet izvan gradskih zidina, u blizini ceste koja je vodila prema gradu (Matej 27:39).

Bilo je uobičajeno da se na križ napiše ime raspete osobe i zločin koji je učinila. Natpis iznad Isusove glave bio je na hebrejskom - jeziku Židova, latinskom - službenom jeziku Rima i grčkom koji je bio lingua franca, uobičajen jezik na bliskom istoku u to vrijeme. Iznad Isusove glave Pilat je dao napisati ˝Isus Nazarećanin - kralj židovski.˝ (Ivan 19:19b). Time je pokazao kako će završiti oni koji se pokušaju nazvati kraljem židovskim. Ovime je istaknuo podaničku ulogu Židova prema rimskoj vlasti. Naravno da su židovski vođe pokušali promijeniti ovaj natpis, ali Pilat ih je s prezirom odbio.

Bilo je uobičajeno da vojnici među sobom podjele stvari raspete osobe. Za Isusovu donju haljinu bacali su kocku. Mnogi su vidjeli Isusa na križu. Neki su bili tu zbog znatiželje, neki da bi se rugali (Matej 27:39-44), a neki, poput rimskih vojnika, na dužnosti (Ivan 19:20. Samo je nekolicina stajala uz križ iz pijeteta i povezanosti s Isusom. Bila je tu Isusova majka, njezina šogorica, Marija Magdalena i sam Ivan (Ivan 19:25). Ni opasnost, ni tuga, ni vrijeđanje, nisu ih mogli odvojiti od Isusa. Gledajući svog sina Marija je shvatila Šimunove riječi koje joj je uputio tridesetak godina ranije: ˝Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!˝ (Luka 2:35).

Od djetinjstva Isus je poštivao svoje roditelje (Luka 2:51-52) pa je tako i u posljednjim trenucima pokazao brigu i ljubav za svoju majku povjerivši je na skrb ljubljenom učeniku Ivanu (Ivan 19:26). Do samoga kraja, Isus je pokazao da je savršeni Sin Božji i Sin Čovječji. Nakon ovog događaja, Marija je spomenuta samo jedanput u Djelima apostolskim u prvom poglavlju gdje se spominje zajedno s drugim vjernicima (Djela 1:14). Prema tradiciji, Ivan se brinuo za Isusovu majku do njezine smrti, nakon čega se preselio u Efez, u Malu Aziju gdje je dugo i uspješno propovijedao radosnu vijest i napisao ovu knjigu.

Bez obzira na izigravanje pravde, Isus nije bio žrtva svirepih vojnika ni beskrupuloznih vođa. Dragovoljno se predao da bi nas spasio. Njegovo dragovoljno stradanje bilo je na više mjesta prorečeno u Starom zavjetu, ˝Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.˝ (Izaija 53:12).

Tisuću godina ranije David je prorekao niz detalja o Isusovoj smrti, ˝Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.˝ (Psalam 22:15-19).˝A oni mi staviše žuč u jelo i u mojoj žeđi me poje octom.˝* (Psalam 69:22).

PLAĆENO U CIJELOSTI

Jedne od Isusovih posljednjih riječi bile su: ˝Dovršeno je!˝ (Ivan 19:30). U grčkom izvorniku stoji samo jedna riječ - ˝tetelestaio˝. U jednoj riječi rečeno je sve.

Izraz tetelestaio upotrebljavao se u poslovnim dokumentima i računima kako bi označio da je račun plaćen u cijelosti. Nakon što bi dužnik platio dug, dobio bi potvrdu na kojoj je pisalo tetelestaio - plaćeno u cijelosti. Dajući svoj život za našu otkupninu, Isus je u cijelosti platio račun za naše prijestupe.

Isti izraz upotrebljavao se i kada bi sluge obaviještavale gospodara o dovršenom poslu. I Isus je kao Sluga izvršio misiju koju mu je Otac povjerio, ˝Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.˝ (Ivan 17:4).

Tetelestaio se upotrebljavao i kada bi svećenici našli janje bez mane, prikladno za žrtvu, ˝... niste otkupljeni nečim raspdaljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvi Krista, Jaganjca nevina i bez mane˝ (1. Petrova 1: 18-19). Prinošenjem nevinih janjaca na žrtvu kroz mnoga stoljeća, Židovi su trebali razmišljati o brutalnim posljedicama grijeha. U tim trenucima prineseno je bezgrešno Janje Božje za život grešnika.

Kada bi rimski građanin bio osuđen za zločin, na vrata njegove tamnice bila bi pričvršćena lista zločina zbog kojih je osuđen. Nakon što bi u cijelosti odslužio kaznu, preko liste zločina otisnule bi se riječi tetelestaio - kazna za zločine plaćena je u cijelosti. Kada je Isus s križa povikao ˝tetelestaio˝ - ˝dovršeno je˝, očevidci su mogli razumjeti konotaciju ove riječi. Isus je dovršio misiju koju mu je Otac dao, ispunio je starozavjetna proročanstva, obećanja o otkupu i u cijelosti platio naš dug.

Osamsto godina ranije prorok Izaija je napisao: ˝A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.˝ (Izaija 53: 4 i 5). Znajući da je učinio sve da nas otkupi, Isus je dragovoljno dao svoj život (Ivan 19:30) kao što je i najavio, ˝Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. (Ivan 10: 17 i 18).

Umiranje na križu trajalo je dugo i bilo je brutalno. Raspeti bi umirali više od dana, najčešće od posljedica gušenja. I stoga ne čudi da se Pilat iznenadio saznavši da je Isus umro nakon samo šest sati (Marko 15:44). Druga dvojica raspetih bili su još živi.

Obzirom da se bližila subota i blagdan Pashe, Židovi su zamolili Pilata da ubrza smrt raspetih, kako bi se njihova tijela uklonila prije zalaska sunca jer se prizor nije uklapao u blagdan Pashe. Lomljenje kostiju nogu ubrzavalo je smrt jer se osoba nije mogla podupirati nogama da bi održala disanje. Dvojici osuđenika slomljene su kosti, ali ne i Isusu jer je već umro, točno kako je prorečeno u Starom Zavjetu (Psalam 34:21). Vojnik je došao do Isusa s namjerom da mu slomi kosti, ali umjesto toga, probo mu je bok, vjerojatno kako bi bio siguran da je mrtav. Ovi detalji vezani za Isusovu smrt prorečeni su u Starom Zavjetu tisuću godina ranije (Psalam 22:15-19).

Prorok Zaharija je prorekao da će njegov narod gledati onog koga su proboli, ˝A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.˝ (Zaharija 12:10). Ivan se referira na Zaharijino proročanstvo (Ivan 19:37) koje se ispunilo u trenutku Isusove smrti. Međutim, konačno ispunjenje Zaharijinog proročanstva je u budućnosti, kad će Židovski narod pogledati prema križu i okrenuti se Isusu u pokajanju. O tome je pisao i Pavao u Rimljanima 11:25-29. Pogled prema križu, potiče na pokajanje. Vrijeme za pokajanje je sad jer dolazi dan, dan Isusovog povratka kada će biti prekasno za suze pokajnice,˝Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.˝ (Otkrivenje 1:7). Slična proročanstva zapisana su u Ezekielu 30:3 i Mateju 24:30.

Više od tisuću godina Židovi su prinosili na žrtvu pashalnu janjad kojoj se, prema Mojsijevim uputama, nisu smjele slomiti kosti (Izlazak 12:46). Stoljećima su ponavljali obred koji je upućivao na ovaj trenutak, na Isusovu žrtvu i plan izbavljenja. U vrijeme kad su židovske obitelji prinosile savršene pashalne janjce da nevina bića budu žrtvovana radi njihovih grijeha, Isus je dao svoj život na Golgoti kao savršeno pashalno janje.

Rimljani nisu dozvoljavali pokapanje raspetih osoba, nego su tijela ostavljali na križu kao hranu životinjama. Za razliku od njih, Židovi su pokapanje mrtvih smatrali svojom svetom obavezom čak i kad se radilo o smaknutim kriminalcima koji nisu pokapani u obiteljske, nego u zajedničke grobnice. Prema židovskom zakonu, tijelo je trebalo biti pokopano unutar 24 sata od smrti (Ponovljeni zakon 21:22-23).

Više razloga moglo je motivirati Pilata da odstupi od uobičajene rimske prakse; ili zato što je započinjao veliki židovski blagdan Pasha pa nije bilo primjereno ostaviti tijela na križu, ili zbog uvjerenja da je Isus nevin, ili pak zato što ga je za ustupak zamolio ugledni židovski vijećnik - Josip iz Arimateje.

Prema izvještajima sinoptičkih evanđelja, Josip iz Arimateje bio je bogati Židov i član Sanhedrina koji se nije složio s presudom vijeća (Matej 27:57, Marko 15:43, Luka 23:50-51). Uz njega bio je i Nikodem koji je donio velike količine smirne i aloje (oko 32 kilograma; 1 libra = 327 grama). Vjerojatno su oboje bili Isusovi ˝tajni˝ učenici (Ivan 12:42-43) koji su svojom hrabrom gestom u trenutku kad su se gotovo svi razbježali, javno pokazali ljubav prema njemu. Kakve li razlike u odnosu na prvi susret Isusa i Nikodema koji se odvijao pod velom noći, u tajnosti (Ivan 3. poglavlje).

Samo su bogati Židovi imali grobove isklesane u stijeni. Ostali su za pogrebna mjesta koristili male, prirodne pećine. Židovski pogrebni običaji podrazumijevali su pranje tijela, mazanje uljem i mirisnim biljkama. Isus je pokopan u petak oko 6 sati, neposredno prije zalaska sunca i početka subote i blagdana Pashe.

Grobovi isklesani u vapnenačkim stijenama pripadali su bogatim obiteljima. Isus je položen u novi grob u vrtu, u grob koji je Josip pripremio za sebe i svoju obitelj. Arheolozi su dosada pronašli oko 900 grobnica iz tog razdoblja. Običaj je bio da se nakon raspadanja tijela, kosti stave u kamene posude, tzv. urne za kosti (lat. ossuārium), koje su odlagane u manje niše u grobnicama.

Sedamsto godina ranije prorok Izaija prorekao je da će Isusovo tijelo biti položeno u grob bogataša, ˝Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde nit` su mu usta laži izustila.˝ (Izaija 53:9).

U Edenskom vrtu prvi ljudi su pokleknuli pred grijehom (Postanak 3.poglavlje). Dugi put vodio je do drugog vrta u blizini Golgote gdje je Sin Božji otkupio ljude i vratio im dar vječnog života (Ivan 19:41).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:

Fotografije grobnica iz prvog stoljeća i dviju lokacija u Jeruzalemu koje se danas posjećuju kao mjesto Isusovog groba

Utvrda Antonia - mjesto Pilatovog suđenja Isusu

Literatura:
1. James Burton Coffman, Commentary on John 19
2. Joe Zias, Crucifixion in Antiquity, The Anthropological Evidence
3. Craig A. Evans,Jewish Burial Traditions and the Resurrection of the Jesus
4. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 18

Evanđelje po Ivanu - komentari na 18. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Mon, 01 Apr 2013 10:18:00 +0000

18. poglavlje Evanđelja po Ivanu

NAJVAŽNIJE SUĐENJE U POVIJESTI SVIJETA

Osamnaesto poglavlje opisuje Isusovo uhićenje i suđenje. Pisac se usredotočio na one detalje koji naglašavaju njegovu kontrolu nad svim događajima. Isus nije bio žrtva političkog sistema ni arogantnih vjerskih vođa. Bio je spreman dragovoljno se predati u ruke ljudima, ˝Isus odvrati: ˝Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu˝ (Ivan 18:8).

Nakon oproštajnog govora i posredničke molitve, Isus je krenuo s učenicima na mjesto izvan Jeruzalema koje je Juda dobro poznavao jer su često onamo zajedno odlazili. Prema Luki 21:37 Isus je danju poučavao u Hramu, a noći je provodio na Maslinskoj gori.

Da bi došao na Maslinsku goru, morao je prijeći potok Cedron. Tisuću godina ranije i David je prešao isti potok kada je s lojalnim pristašama bježao izvan grada, odbačen od svog naroda i izdan od prijatelja Ahitofela i sina Abšaloma (2. Samuelova 15:13-23). O usporedbi Isusa i Davida pogledati komentare na 12. poglavlje.

Današnji ulaz u pećinu

Ivan spominje da je Isus ušao u vrt, ali ne navodi njegovo ime. Evanđelja po Mateju (26:36) i Marku (14:32) ne spominju vrt nego ˝predio zvan Getsemani˝. Grčka riječ Getsemani dolazi od hebrejske ili aramejske riječi Gat-shemanim što znači ˝uljna preša˝. Očito da se radilo o mjestu s nasadima maslina. S obzirom da je ušao u vrt, vjerojatno se radilo o ograđenom zemljištu.

Uljne preše bile su u pećinama. Proljetne noći u Jeruzalemu su hladne, a takva je bila i noć u kojoj je Isus uhićen. S obzirom da je grad bio prepun hodočasnika, svaka vrsta zaklona koristila se za prenoćište pa je razumno pretpostaviti da je Isus namjeravao noć provesti u Getsemanskoj pećini. Danas je Getsemanska pećina u funkciji male kapelice i jedno od rijetkih mjesta koja posjećuju hodočasnici, a koje se s velikom vjerojatnošću može smatrati autentičnim. Uhićenje se vjerojatno odigralo na ulazu u pećinu ili ispred nje.

Židovski vođe na čelu s Judom bojali su se Isusove moći, a Rimljani pobune naroda pa je četa vojnika poslana da uhiti Isusa. Rimska četa brojila od 300 do 600 vojnika. Pisac je jasno naglasio da su Isusa uhitili i rimski vojnici i židovski sluge koji su bili na raspolaganju Sanhedrinu (tzv. ˝hramska policija˝), sugerirajući time da su obje skupine, i Židovi i neznabošci, sudjelovali u Isusovom uhićenju i osudi.

Rimski vojnici bili su pod izravnim zapovjedništvom rimskog prefekta ili prokuratora. U Isusovo vrijeme tu funkciju obnašao je Pilat. Dio vojnika bio je smješten u utvrdi Antonia u Jeruzalemu. Zbog velikog broja hodočasnika u Jeruzalemu, prefekt je bio posebno zainteresiran da se održi mir u gradu. To objašnjava njegovu voljnost da pošalje svoje vojnike da zajedno s ˝hramskom policijom˝ uhite Isusa.

Umjesto da se skriva, Isus je izišao pred vojnike i predstavio se s ˝Ja sam˝ aludirajući na svoje božansko porijeklo (Ivan 18:5 i 6). Istim riječima Bog se predstavio Mojsiju kad ga je pozvao da izvede Izraelce iz egipatskog ropstva (Izlazak 3:14). Snaga u Isusovom glasu, glasu koji može stišati vjetar i podići mrtve, toliko je prepala vojnike da su popadali na zemlju, ˝Kad im dakle reče: "Ja sam!" - oni ustuknuše i popadaše na zemlju.˝ (Ivan 18:6). Kad Sin Božji ponovno stane pred ljude, svako će koljeno kleknuti pred njegovim imenom, ˝Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca.˝ (Filipljanima 2:9-11).

Isus se nije se opirao uhićenju, nego se dragovoljno predao kao Sin Božji na milost i nemilost ljudima. Time je poštedio učenike od uhićenja i pokazao da je spreman dragovoljno stradati.

Židovi su imali odličan pravni sustav čija su načela ugrađena u pravne sustave modernih država. Međutim, tijekom Isusovog suđenja učinjeni su brojni propusti.

Isus je bio uhićen bez podizanja optužnice (Ivan 18:29 i 30).
Suđenje se nije smjelo odvijati noću niti za vrijeme blagdana kao ni izvan uobičajenih mjesta sastajanja Sanhedrina. Isusovo suđenje odvijalo se noću, izvan hramskog kompleksa, u vrijeme blagdana Pashe.
Sanhedrin nije smio preuzeti ulogu tužitelja jer je imao ulogu suda i porote.
Većina članova Sanhedrina trebala je biti pravno diskvalificirana jer su prije suđenja pokazali otvoreno neprijateljstvo prema Isusu i time onemogućili nepristrano odvijanje postupka.
Presuda se znala unaprijed. Židovski vođe odlučili su smaknuti Isusa nakon Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:53).
Sudac je bio pristran. I prije suđenja Kaifa je smatrao da Isusa treba osuditi na smrt, ˝I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49-50).
Okrivljenik nije mogao sam sebe optužiti.
Nije bilo dozvoljeno podmićivati svjedoke. Nekonzistentna svjedočenja trebala su biti odbačena, a lažni svjedoci kažnjeni smrću (Matej 26:59-61).
Suđenje je vođeno s različitim optužnicama; pred židovskim sudom optužbe su bile vjerske prirode, a pred Rimom političke zbog navodnih poticaja na bunu protiv Rimskog carstva. (Ivan 18:19 i 33).
Kazna se nije smjela izvršiti na dan izricanja presude. Presuda je trebala biti potvrđena treći dan nakon izricanja i tek tada se moglo pristupati izvršenju kazne.

Iako Ivan spominje tri sudska postupka, iz sinoptičkih evanđelja doznajemo da je Isus u samo nekoliko sati prošao čak 6 saslušanja; tri temeljena na vjerskim optužbama i tri na političkim. Bio je ispitivan ispred Ane, Kaife, Sanhedrina, Pilata, Heroda i ponovno Pilata (Luka 22:54 i 66; 23:1, 7, 11).

Nakon izricanja presude pred Sanhedrinom, presuda je trebala biti potvrđena od strane Rima koji je kao okupator bio prisutan u Izraelu već 100 godina (od 67. godine prije Krista). Sanhedrin je mogao donijeti smrtnu presudu, ali je nije smio izvršiti. Smrtne presude trebao je potvrditi Rim.

POLITIČKE IGRE

Pilat je bio peti po redu prokurator, tj. visoki dužnosnik u rimskoj carskoj administraciji zadužen za upravljanje problematičnim provincijama Judejom i Samarijom. Tu dužnost vršio je od 26. – 37. godine. Direktno je odgovarao Cezaru, a ne rimskom Senatu.

Utvrda Antonia na modelu Jeruzalema u Izraelskom muzeju

Pilat je mrzio Židove i oni njega. Bio je okrutan i pokazivao malo poštovanja prema židovskim običajima i vjerskoj tradiciji.

Glavna rezidencija prokuratora i administrativno središte rimske vlasti bilo je u Cezareji na obali Sredozemnog mora. U jeruzalemskoj rezidenciji prokurator je boravio za vrijeme blagdana i političkih nemira.

Osim vjerskog, Pasha je imala i politički značaj podsjećajući Židove na ostvarenu slobodu nakon izlaska iz egipatskog ropstva. Dolaskom rimske vlasti Židovi su izgubili samostalnost i slobodu pa je prisutnost prokuratora u Jeruzalemu za vrijeme Pashe bila očekivana zbog povećanog rizika od nemira.

Pilat je imao vojne ovlasti te djelomične sudske i financijske ovlasti vezane za prikupljanje poreza. Dnevna administracija bila je prepuštena lokalnoj aristokraciji koja je promicala interese Rima koji je zauzvrat štitio njihove privilegirane pozicije.

Rim je shvaćao važnost uloge Prvosvećenika pa ih je prokurator imenovao i razrješavao dužnosti. Za razliku od svog prethodnika koji je u 11 godina vladavine smijenio četiri Prvosvećenika, Pilat nije provodio smjene. Očito je u Kajfi imao dobrog saveznika.

MOŽEŠ LI PODNIJETI ISTINU?

˝Što je istina?˝, pitao se Pilat cinično. Pred njim je stajao Isus, utjelovljenje Istine (Ivan 14:6), ali Pilata nije zanimala istina. Bio je usmjeren na sebe i svoj probitak.

Njegovo pitanje bilo je uvod u kompromis na kojeg je bio spreman kako bi zaštitio svoju karijeru. Iako je u više navrata tijekom suđenja proglasio Isusa nevinim i pokušao ga osloboditi, na kraju je ipak izrekao smrtnu presudu. Bilo je očito da Isus nije politički pobunjenik (Ivan 18:39, 19:6 i 12). Izvršavajući nepravednu presudu zbog političke ucjene židovskih vođa i pritiska mase, osigurao si je nastavak karijere, daljnju suradnju s Kajfom i lojalnost naroda, ali ne zadugo. Zbog bezobzirnog smaknuća tisuća Samarijanaca 36. godine i protesta koji je uslijedio, Pilat je nakon 11 godina vladavine u Judeji konačno opozvan od strane Rima. Prema Euzebiju, povjesničaru i biskupu Cezarejskom, Pilat je za vrijeme vladavine Kaligule izvršio samoubojstvo. Ignoriranje istine i kompromis na štetu istine rezultiralo je katastrofalnim posljedicama i za Judu i za Pilata.

O sudbini nevinog čovjeka odlučivala je rulja. Mogli su birati između Barabe i Isusa. Baraba je bio poznati politički pobunjenik koji se borio za oslobođenje Židova od rimskog jarma. Bio je ubojica i pljačkaš (Marko 15:17). Njegovo ime složenica je dviju aramejskih riječi ˝Bar-Abbâ˝, što znači ˝sin oca˝.

U Sirijskim prijevodima izvornog grčkog teksta zapisanog u Mateju 27:16-17, njegovo puno ime vjerojatno je bilo Isus Baraba. U to vrijeme, Isus odnosno Jeshua, bilo je često ime među Židovima. Pilat je pitao narod žele li da im pusti Isusa zvanog Baraba (grčki: Iesous ton Barabban) ili Isusa zvanog Krist (grčki: Iesous ton legomenon Christon).

Umjesto Isusa Krista, mnoštvo je odabralo Isusa Barabu koji je obećavao oslobođenje od rimskog jarma. Ironično je da je mnoštvo tražilo oslobođenje čovjeka zvanog Baraba, ˝sin oca˝, dok je pravi Sin kojeg je posalo nebeski Otac bio osuđen na smrt.

Iako se naizgled sudilo Isusu, Pilat i židovski vođe sudili su sebi samima, ˝Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.˝ (Ivan 3:18). Osudili su Sina Božjega koji će jednog dana suditi njima, ˝Gle, dođe Gospodin sa Desttisućama svojim suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega. To su rogoborni nezadovoljnici koji hode putom svojih požuda, usta im zbore naduto, ulaguju se u lice radi dobitka.˝ (Juda 1:14-16).

Sud koji Biblija opisuje nije iskaljivanje Božjeg bijesa, već konačno zadovoljenje pravde koju toliko očekujemo kad smo na onoj strani koja prima ˝kraći kraj˝. Isus je podnio nevjerojatno poniženje i nepravdu kako bi nam osigurao oslobađajuću presudu. Učinio je to za nas jer nas je ljubio, ˝Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:7-8).

Pilat je pokušao zauzeti neutralan stav prema Isusu. U više navrata odluku je htio prepustiti drugima, prvo židovskim vjerskim vođama (Ivan 18:31), a kasnije Herodu (Luka 23:7). Naposljetku je ipak sam morao odlučiti što će učiniti s Isusom. Nemoguće je ostati neutralan prema Isusu. Svjesno ili nesvjesno, svatko se odlučuje za Isusa ili protiv njega jer istina uvijek zahtijeva odgovor.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:
Fotografije ostataka Cezareje, sjedišta rimskog prokuratora u Judeji
Fotografije nasada maslina, uljnih preša i spilje na Maslinskoj gori za koju se smatra da je mjesto Isusovog uhićenja

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentar na 17. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sun, 06 Jan 2013 19:59:00 +0000

17. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ISUSOVA MOLITVA

Nakon oproštajnog govora opisanog u 13. poglavlju, uslijedila je posrednička molitva. Isus se molio za dovršenje svoje misije (od 1. do 5. stiha), za učenike (od 6. do 19. stiha) i na kraju za sve buduće kršćane (od 20. do 26. stiha), ˝Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji… Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene˝ (Ivan 17:9 i 20).

Ovo je Isusova najdulja i posljednja javna molitva. Zabilježena je samo u Evanđelju po Ivanu. Molitva je bila važan dio Isusovog života. U evanđeljima je na više mjesta zabilježeno da se Isus povlačio u osamu kako bi se molio (Matej 14:23, Marko 1:35, 6:46, Luka 5:16, 6:12 i 9:18).

Iako riječi većine Isusovih molitava nisu zabilježene, evanđelisti su ipak zabilježili neke od njih:
- na krštenju (Luka 3:21)
- kod preobraženja (Luka 9:29)
- kod poučavanja učenika o molitvi (Matej 6:9-13 i Luka 11:1-4)
- molitva za djecu (Matej 19:13)
- molitva za Petrovu vjeru (Luka 22:32)
- molitva za hranu prije čuda umnožavanja hrane (Ivan 6:11)
- molitva prije Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:41-44)

DOŠAO JE ČAS

Isus je znao da se približio trenutak njegove smrti, trenutak na kojeg su upućivali proroci, trenutak zbog kojeg je došao na zemlju da bi spasio čovječanstvo, "Oče, došao je čas˝ (Ivan 17:1b). U prethodnim poglavljima, Ivan je naglašavao da ˝još nije bio došao njegov čas˝ (Ivan 2:4; 7:8; 7:30; 8:20).

Kao i u molitvi ˝Oče naš˝ (Matej 6:9), prije bilo koje druge želje, Isus je na prvom mjestu molio da se očituje Božja slava. Želio je otkriti Božji karakter i njegovu ljubav ljudima, ˝da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.˝ (Ivan 17:23b). Kao što je na početku svoje misije Nikodemu jasno otkrio ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16), tako je na kraju ponovio da je došao da ˝dade život vječni svima koje si mu dao.˝ (Ivan 17:2).

Vječni život je dar. On se ne može steći ni zaslužiti, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝ (Rimljanima 8:23). Bog ga nudi svima, ali će ga primiti samo oni koji poznaju Boga i Isusa Krista, ˝A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.˝ (Ivan 17:3). U semitskoj misli, ˝poznati˝ ne znači znati činjenice o nečemu, nego imati iskustvo i odnos s nekim, shvatiti nečiji značaj. Grčka riječ ginosko koja je upotrebljena u trećem stihu, sugerira blizak odnos s Bogom i Isusom Kristom. Vječni život primit će oni koji poznaju Boga. Gledajući u vjeri dan susreta s Bogom, Job je rekao: ˝Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝ (Job 19:27).

Vječni život je centralna tema i razlog pisanja Evanđelja po Ivanu (Ivan 20:31). Iako je vječni život dar kojeg vjernici očekuju u budućnosti (Otkrivenje 21:1-7), on utječe na kvalitetu života već sada, ˝i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi.˝ (Ivan 17:13b), ˝Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.˝ (Ivan 10:10).

Kroz svoju službu Isus je proslavio Oca, ˝Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.˝ (Ivan 17:4). Isusova slava bila je vidljiva od početka njegove službe ˝Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.˝ (Ivan 2:11). Međutim, očito da će vrhunac slave biti vidljiv na kraju njegove službe, u trenutku smrti i uskrsnuća. I grčki junci su kroz smrt sticali slavu. Ali Isusova slava značajno se razlikovala od slave Homerovih junaka. U grčko-rimskom svijetu, junaci su zbog svojih zasluga u bitkama umirali ˝slavnom˝ smrću. I Isus je umro slavnom smrću, ali je njegova smrt bila drugačijeg karaktera. Za razliku od svjetovnih junaka koji su slavu stekli oduzimajući život drugima, Otac je proslavio Isusa jer je položio život svoj za druge.

Isus nije tražio slavu koja dolazi od ljudi, ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Mnogi uglednici nisu bili spremni priznati svoju vjeru da ne ugroze društveni status, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43). Međutim, Isus nije mario za ovozemaljska priznanja.

Isus se obraća Bogu s ˝Oče sveti˝ (Ivan 17:11) i ˝Oče pravedni˝ (Ivan 17:25). Ovo je jedino mjesto u Bibliji gdje se spominje sintagma ˝Oče sveti˝ i odnosi se isključivo na Boga. Poučavajući učenike da ne slijede primjer tadašnje vjerske elite, Isus ih je uputio: ˝Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.˝ (Matej 23:9). U duhovnoj obitelji Otac je sam Bog, ˝A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga˝ (Ivan 1:12-13).

Slijedeći Isusov primjer, mnogi kršćani se u molitvi obraćaju Bogu s ˝Oče˝, dok se u molitvama zabilježenim u Starom Zavjetu ne spominju tako blisko obraćanje Bogu (Postanak 18:3, 32:10, Izlazak 32:11, 1. Samuelova 2:1-3; 2. Kraljevima 19:5, Psalam 25).

ŠTO JE ISTINA?

Po prvi put Isus se deklarirao kao Krist (Ivan 17:3). Krist nije ime, nego titula. Dolazi od grčke riječi Khristós koja je prijevod hebrejske riječi Māšîaḥ, što znači ˝Pomazanik˝. U Starom zavjetu, kraljevi, svećenici i proroci bili bi pomazani prije početka obavljanja svoje službe. Ulje koje se izljevalo na glavu pomazanika simboliziralo je Božju silu koja se izljeva na osobu koja se posvećuje za posebnu službu. Isus je objedinio sva tri poziva – kralja, svećenika i proroka. Njegovi sljedbenici nazivaju se kršćani jer vjeruju da je Isus obećani Mesija - Pomazanik.

Iako sva četiri evanđelja opisuju Isusov život, svaki pisac portretira ga na drugačiji način. Matej naglašava da je Isus kralj i Mesija kojeg su navjestili starozavjetni proroci, Marko ga opisuje kao Slugu, Luka kao Sina Čovječjeg, a Ivan kao Sina Božjeg. Za mnoge Isus je samo dijete iz betlehemskih jaslica, međutim svaka riječ njegove posredničke molitve potvrđuje da je Isus Bog.

Isus je tvrdio da je imao Božju slavu prije nego je svijeta bilo, ˝A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.˝ (Ivan 17:5). Ovu radikalnu izjavu mogao je izgovoriti ili sam Bog ili netko tko nije uravnotežen. Isus nam nije ostavio puno izbora. Ne možemo ga smatrati prorokom ili moralnim učiteljem jer je on za sebe nedvosmisleno tvrdio da je Bog.

˝Što je istina?˝, pitao je Pilat prije dvije tisuće godina (Ivan 18:38). U postmodernom dobu u kojem je sve relativno, ovo pitanje još jače odzvanja. Isus je za sebe izjavio da je Istina (Ivan 14:6). Njegova tvrdnja bila bi groteksna da je bio samo čovjek jer je tvrdio da je Bog. Je li Isus Bog ili je kriv za bogohuljenje? To je pitanje na koje treba odgovoriti svaki čitatelj Evanđelja po Ivanu. Zbog toga je knjiga i napisana, ˝Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.˝ (Ivan 20:30 i 31).

MOLITVA ZA TEBE

U ovoj intimnoj molitvi, Isus se molio za sve buduće vjernike. To je najvažnija molitva za nas jer dolazi od onoga kojem su naši interesi na srcu. Ovo je molitva kojoj se trebamo vraćati, naročito kada se susrećemo s teškoćama i osjećamo odvojenima od Boga.

I na drugim mjestim u Novom Zavjetu zabilježeno je da se Isus molio za druge:
- Za Petra - ˝Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.˝ (Luka 22:32).
- Za one koji su ga razapeli - ˝Oče, oprosti im, ne znaju što čine!˝ (Luka 23:34).

Posrednička molitva je molitva za dobrobit drugih. Bila je uobičajena u Starom zavjetu. Patrijarsi i proroci poput Mojsija (Izlazak 34:9), Samuela (1. Samuelova 7:5) i Daniela (Daniel 9) upućivali su Bogu molitve za dobrobit drugih.

Posrednička molitva nije privilegija vjerske elite. Biblija poziva da molimo za druge, ˝Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5:16).

Premda ljudi mogu posredovati pred Bogom za druge, Biblija jasno ukazuje da je jedini savršeni posrednik između Boga i čovjeka - Isus. (1. Timoteju 2:5 i Rimljanima 8:34).

Ubrzo nakon što je završio posredničku molitvu, Isus je uputio Bogu još jednu molitvu u kojoj je do izražaja došla prava dubina njegove agonije zbog tereta grijeha kojeg će ponijeti i razdvajanja od Oca (Matej 26:38-44). Ipak, teškoće kroz koje je prolazio nisu umanjile njegovu brigu za one koje je ljubio. Uoči smrti, nije se molio za svoje izbavljenje, nego za našu dobrobit.

Isus je znao je da će se uskoro razdvojiti od svojih učenika. On će se vratiti Ocu, a oni će ostati na zemlji, ˝Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.˝ (Ivan 17:11a). Bio je svjestan da ih ostavlja na neprijateljskom terenu, ˝Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.˝ (Ivan 17:15). Ali njegovi sljedbenici nisu pozvani na izolaciju. Isus ih je pozvao da nastave njegovu misiju, ˝Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.˝ (Ivan 17:18). Mnogi će ˝na njihovu riječ vjerovati u mene.˝ (Ivan 17:20).

Iako je znao da se privremeno mora razdvojiti od svojih, Isus je čeznuo za danom ponovnog susreta. Bio spreman proći kroz sve kako bi obnovio zajedništvo između Boga i čovjeka. Na kraju svoje službe na zemlji, zamolio je Oca za ono najvažnije, ˝Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.˝(Ivan 17:24). Ivan u više navrata naglašava da će se Isus vratiti po svoje, ˝Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:3). Bez ove nade, sva vjera je uzaludna.

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentar na 16. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sat, 16 Jun 2012 17:49:00 +0000

16. poglavlje Evanđelja po Ivanu

NASTAVAK UPOZORENJA

ulica Jeruzalema

16. poglavlje opisuje završni dio Isusovog posljednjeg razgovora s učenicima. Nakon posljednje večere prolazeći ulicama Jeruzalema prema Getsemaniju, Isus je sažeo najbitnije. Ponovio im je da odlazi Ocu i da će doći Branitelj koji će ga zamijeniti, upozorio ih da će se oni koji ga slijede susresti s nevoljama i vjerskim fanatizmom i usmjerio im pogled prema budućnosti u kojoj će doći do preokreta.

U Bibliji postoje brojni opisi budućih događaja. Oni potvrđuju autoritet Biblije kao Božje Rječi i pripremaju ljude za ono što ih očekuje. Isus je u više navrata govorio o budućim događajima. Sada na rastanku, želio je upozoriti učenike na progone koji će uslijediti znajući da se s teškim situacijama lakše nositi ako su očekivane, ˝To sam vam govorio da se ne sablaznite… Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao…˝ (Ivan 16:1 i 4a). Sjećajući se kasnije njegovih riječi, učenici su znali da je u konačnici sve pod Božjom kontrolom, čak i kad tako ne izgleda.

Do tada je opozicija vjerske i intelektualne elite bila usmjerena uglavnom na Isusa. Učenici su bili znatno manje izloženi napadima. Međutim, Isus je najavio da će se u budućnosti njegovi sljedbenici direktno suočiti s progonima, ˝Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.˝ (Ivan 16:2).

Grčka riječ synagogue znači okupljanje. Sinagoge su se počele osnivati za vrijeme progonstva Židova u Babilon u 6. stoljeću prije Krista. Sinagoga je bila mjesto vjerskog i društvenog okupljanja pa je isključenje iz sinagoge značilo ne samo nemogućnost sudjelovanja u vjerskim okupljanjima, nego potpunu društvenu izolaciju, prezir i mržnju.

Povijest pokazuje da su progoni zbog vjerskih uvjerenja često bili brutalni. Neposredno nakon Isusovog odlaska, njegovi sljedbenici bili su izloženi progonima vjerskih i civilnih vlasti i mnogi su završili tragično. Kralj Herod dao je mačem pogubiti Jakova, Ivanovog brata (Djela apostolska 12:2). Pisac ovog evanđelja završio je u zatvoru na otoku Patmosu gdje je napisao posljednju biblijsku knjigu Otkrivenje (Otkrivenje 1:9). Prema ranoj crkvenoj tradiciji svi apostoli završili su svoj život kao mučenici, osim Ivana za kojeg se smatra da je umro nenasilnom smrću.

Apsurdno je da su progonitelji istinskih vjernika često bili iz uglednih vjerskih krugova. Puno zla napravljeno je u Božje ime iako je Bog bio i ostao nepoznat progoniteljima, ˝A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.˝ (Ivan 15:21).

I Pavao je kao fanatični mladi farizej s vrhunskom vjerskom naobrazbom, progonio Židove kršćane uvjeren u ispravnost svojih djela, ˝Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim silama boriti protiv imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima.˝ (Djela apostolska 26:9-11).

Grčka riječ martur od koje dolazi riječ mučenik, znači svjedok. Iako se u svom primarnom značenju nije povezivala s mučeništvom, nego sa sudskim svjedočenjem, kasnije je postala sinonim za one koji su bili spremni stradati radi javnog priznanja svoje vjere.

Živjeti za Krista može biti teško. Ovaj svijet bio je negostoljubiv prema Isusu, a kasnije i prema njegovim sljedbenicima. Međutim i u Starom zavjetu Biblija opisuje pojedince poput Danijela i proroka Ilije koji su se opredjelili za Boga sami nasuprot većine (Daniel 6; 1. Kraljevima 18:21-22). Takav stav nije im donio ni slavu, ni sjajne rezultate, ni lagodan život, ali je bio jedini ispravan. Bili su spremni zanemariti trenutnu dobrobit vjerujući Božjim obećanjima o novom domu koji ih čeka. Oni su znali da su iz perspektive vječnosti, njihova stradanja privremena, ˝Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.˝ (Filipljanima 3:20).

Iako dobar dio svijeta uživa vjersku slobodu, postoje brojne države u kojima su kršćani svakodnevno izloženi progonima. Prema proročanstvima zapisanim u posljednjoj biblijskoj knjizi Otkrivenje (Otkrivenje 13:15) i prema Isusovoj najavi događaja koji će prethoditi njegovom ponovnom dolasku, istinski vjernici bit će izloženi progonima i mržnji svih naroda, što znači i onih koji promiču vjersku slobodu, ˝Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.˝ (Matej 24:9-13).

Pred Isusov drugi dolazak doći do progona istinskih vjernika na globalnoj razini i mnogi će se pokolebati. Ovo je upozorenje svim vjernicima da preispitaju utemeljenost svoje vjere. Oni koji znaju kome vjeruju ustrajat će do kraja bez obzira na podsmijeh društva i nevolje kojima će biti izloženi, ˝Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.˝ (Rimljanima 8:35; 38 i 39).

ZA TVOJE DOBRO

Isus je znao da će učenicima biti teško shvatiti da će neželjeni događaji koji će uslijediti u konačnici biti za njihovo dobro. Fokusirani na sadašnje probleme, oni nisu mogli pojmiti da išta dobro može proizaći iz činjenice da će ih Isus napustiti, da neće svrgnuti okupatorsku vlast i da će stradati, ˝Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem…˝ (Ivan 16:6 i 7a).

Nije lako povjerovati da teški životni trenuci mogu donijeti išta dobro. Žalost, zbunjenost i razočaranje sprječavaju nas da u vjeri gledamo u konačnu budućnost. Kad bi svoj život mogli pogledati iz perspektive vječnosti, sadašnje poteškoće dobile bi potpuno drugačiju vizuru, ˝Jer naša sadašnja i časovita lagana nevolja donosi nam izobilnu vječnu slavu, koja sve nadvisuje, Nama, koji ne gledamo na ovo, što se vidi, nego na ono, što se ne vidi, jer je ovo, što se vidi, za vrijeme, a ono, što se ne vidi, vječno.˝* (2. Korinćanima 4:17-18).

I učenici su odgovore na svoja pitanja dobili tek kasnije. Puno toga nije im bilo jasno (Ivan 16:16-19) i mnoga pitanja privremeno su ostala neodgovorena. Međutim, umjesto da izravno odgovara na svako pojedinačno pitanje, Isus je usmjerio njihov pogled prema budućnosti koja će donijeti preokret, ˝Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.˝ (Ivan 16:20-23a). Isus je obećao učenicima da će jednog dana dobiti odgovore na sva svoja pitanja.

Bez obzira prolazili kroz fizičke ili emocionalne patnje, egzistencijalne probleme, vjerska progonstva ili druge poteškoće, Isusovo obećanje da će ponovno doći snažan je podsjetnik na konačni preokret i novu stvarnost koja će doći, ˝Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje.˝ (Psalam 126:5-6).

BRANITELJEVA UVJERAVANJA

Govoreći o svom povratku Ocu, Isus je ponovio obećanje o dolasku Svetog Duha kojeg naziva Braniteljem (pogledaj komentare na 14. poglavlje) koji će ˝pokazati svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda˝ (Ivan 16:8b). Grčka riječ prevedena kao ˝pokazat će˝ dolazi iz sudskog žargona i odnosi se na tužitelja koji iznosi dokaze protiv optuženog. I premda je Sveti Duh Branitelj, on svakog čovjeka suočava s njegovim pravim stanjem i potiče ga da se okrene Bogu.

U postmodernom društvu u kojem je sve relativno i u kojem svatko ima svoj fleksibilni moralni okvir, jedno površno Errare humanum est (Ljudski je griješiti) često je i jedino priznanje pogrešnih moralnih odabira. Samo poneki vrsni pojedinci postavit će visoko svoje standarde i izdvojit se od većine. Međutim, koliko god netko časno živio, ako umjesto zemaljskih referenci pogleda prema Bogu, shvatit će koliko je daleko od Božjih standarda pravednosti. Gledajući u viziji Božje prijestolje, prorok Izaija bio je duboko svjestan svoje neadekvatnosti pred Bogom, ˝Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!˝ (Izaija 6:5). Samo pogled prema Bogu, otkriva naše stvarno stanje.

Branitelj će pokazati svijetu što je grijeh (Ivan 16: 8-9). Zanimljivo je da govoreći o grijehu Isus ovdje ne spominje krađu, zavist, preljub, nepoštovanje roditelja i druge nedvojbene prijestupe moralnog zakona, nego ističe ono što će danas malo tko nazvati grijehom, ˝grijeh je što ne vjeruju u mene˝ (Ivan 16:9).

Branitelj uvjerava ljude da je nevjerovanje grijeh. Nevjerovati Isusu zapravo znači odbaciti jedinu mogućnost opravdanja pred Bogom. Ma kako moralni bili prema zemaljskim standardima, vlastitom pravednošću ne možemo se opravdati pred Bogom, ˝Jer svi sagriješiše i nemaju slave Božje.˝ (Rimljanima 3:23).

Vjera o kojoj Isus govori nije puka religioznost. Isus je često kritizirao farizeje koji su bili izrazito religiozni, ali su bili licemjerni i samopravedni, ˝Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.˝ (Matej 23:27-28).

Vjera je odnos povjerenja prema Bogu. Ona je dar od Boga, ali nije iracionalna ni korak u prazno. Vjera se gradi pažljivim razmatranjem dokaza, iskrenim promišljanjem i osobnim iskustvom. Onaj koji na takav način posegne za Bogom moći će kao apostol Pavao na kraju svog života reći: ˝znam komu sam povjerovao˝ (2. Timoteju 1:12). Nažalost, mnogi će se svrstati bilo među vjernike, bilo među skeptike, a da prethodno nisu ozbiljno i iskreno razmotrili temelje svojih uvjerenja i dostupne dokaze.

I dok nevjerovanje jasno klasificira kao grijeh, Bog poziva iskrene skeptike da postave svoja pitanja i traže istinu. Oni koji iskreno traže, dobit će odgovore za kojima tragaju, ˝Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.˝ (Jeremija 29:13).

Druga uloga Branitelja je da pokaže svijetu što je pravednost (Ivan 16:10). Sveti Duh ukazuje čovjeku na istinsku pravednost i apsurd zemaljske pravde prema kojoj je Božji Sin bio osuđen kao zločinac. Čak 700 godina ranije, prorok Izaija je najavio sramotno izigravanje pravde u Isusovom suđenju, ˝Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde nit` su mu usta laži izustila.˝ (Izaija 53:9). Sveti Duh jasno pokazuje da zemaljska i božanska pravda nisu iste kategorije.

Treća uloga Branitelja koju je Isus naglasio je podsjećanje ljudi na sud (Ivan 16:11). Asocijacije na nebeski sud izazivaju nelagodu i kod vjernika i kod nevjernika. Dolazi dan kada će svatko za sebe stati pred Boga, ˝Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.˝ (Rimljanima 14:12).

Prema Bibliji, dan suda bit će za mnoge dan očaja, ˝Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!˝ (Otkrivenje 6:16-17). I dok će se jedni tresti od straha, drugi će radosno reći: ˝Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.˝ (Izaija 25:9).

Iako mnogi Boga percipiraju kao nemilosrdnog suca, on želi spasenje svakog čovjeka i zato je bio spreman na najveću žrtvu, ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.˝ (Ivan 3:16-18).˝

ISTINA O BOGU

Isus je postepeno otkrivao učenicima istinu o Bogu. Njegovo djelo kasnije je nastavio Sveti Duh, ˝Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.˝ (Ivan 16:12 i 13).

Bog se otkriva svakom čovjeku. Čak i oni koji nisu čuli za njega niti su imali priliku čitati Bibliju, imaju dovoljno dokaza da bi ga spoznali. Sklad, ljepota i složenost našeg svijeta i svemira ukazuju na Stvoritelja, ˝Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al` po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu.˝ (Psalam 19:2-5a).

I moralni zakon upisan u srca ljudi svih kultura, rasa i dobi, upućuje na Zakonodavca, ˝Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.˝ (Rimljanima 2:14-15).

Istina o Bogu dostupna je svakome. Međutim, mnogi će tu istinu ignorirati, ˝Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.˝ (Rimljanima 1:19-21).

I kroz svoja stvorenja, i kroz moralni zakon, i kroz Bibliju, i kroz Isusa, Bog je dao dovoljno dokaza da ga umom možemo spoznati. Međutim, nikakvi argumenti neće uvjeriti one koji ne dozvole Svetom Duhu da djeluje na njih, ˝I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.˝ (1. Korinćanima 2:4-5).

Mnogi su priznali Isusovu mudrost, učenost, nadahnuće pa i moć da čini čuda, ali nisu bili spremni napraviti korak vjere i prihvatiti ga kao Božjeg Sina i osobnog Spasitelja. Oni nisu iskreno tragali za istinom niti su bili spremni mijenjati se. Takvi ljudi dolazili su k Isusu da bi pronašli argumente za debatu, optužbe, provokacije i ismijavanje. Neki su, uljuljani u vlastitu dobrotu, Boga smatrali suvišnim, ˝Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.˝ (Otkrivenje 3:17). Drugi su, svjesni činjenice da susret s Bogom mijenja dosadašnji način života, odabrali distancu, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.˝ (Ivan 3:19-21).

Premda je platio visoku cijenu za spasenje svakog čovjeka, Bog poštuje našu slobodnu volju. On poziva ljude da mu vjeruju, ali pred svakog stavlja mogućnost odabira, ˝Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.˝ (Ponovljeni zakon 30:19 i 20a).

Kao vođa na odlasku, Jošua je pozvao Izraelce da svoje povjerenje stave u Boga, ali ih je jasno podsjetio na slobodu izbora, ˝I zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i služite Jahvi! Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.˝ (Jošua 24:14 i 15). Kroz sva stoljeća isti odabir stavlja se pred svakog pojedinca. Svatko za sebe odlučuje kome će vjerovati.

NIKADA SAM

Odlučan izvršiti svoju misiju, Isus je znao da će u jednom trenutku ostati potpuno sam, bez mnoštva koje ga je pratilo, bez učenika, bez obitelji, bez ikoga tko bi stao uz njega. Kroz slično iskustvo prošao je i prorok Ilija, ˝On odgovori: ˝Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život.˝ (1. Kraljevima 19:10).

Ovu vrstu samoće iskusili su mnogi koji su odlučili beskompromisno slijediti Krista bez obzira na reakciju obitelji, kulturološko nasljeđe, društveni prijezir, tradiciju, ugroženu egzistenciju pa čak i život. Brojni kršćani kroz povijest bili su spremni sami stati nasuprot svih pouzdajući se u Božje obećanje: ˝Neću te ostaviti, niti ću te napustiti.˝* (Hebrejima 13:5b).

Iako su smatrali da su spremni umrijeti za Isusa (Ivan 11:16), u trenutku njegovog uhićenja učenici su se razbježali, a Isus je ostao sam, ˝Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom.˝ (Ivan 16:32).

U Ženevi ispod statue velikog škotskog reformatora Johna Knoxa piše: ˝Jedan čovjek s Bogom uvijek je većina.˝ Oni koji se pouzdaju u Boga znaju da ih on nikada neće ostaviti pa makar ih i najbliži iznevjerili, ˝Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.˝ (Psalam 27:10).

Za koji trenutak počet će najgori trenuci Isusovog života. Uskoro će biti lišen slobode, a opisi scena koje će se odviti uznemiruju čitatelje i nakon 2000 godina. Premda je bio svijestan fizičkog i emocionalnog stresa koji ga čeka, Isus je imao mir u srcu kojeg je obećao i svojim sljedbenicima, ˝To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!˝ (Ivan 16:33).

Gledajući u budućnost i konačni značaj svih događaja, Isus je govorio kao pobjednik bez obzira što će uskoro postati žrtva licemjernih vođa i slijepog naroda. Mir kojeg Bog daje nadilazi teške životne okolnosti, ˝I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.˝ (Filipljanima 4:7).

Kao što se u kriznim trenucima obratio Izraelcima, Bog hrabri svakoga tko se pouzdaje u njega, ˝Ne boj se jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.˝(Izaija 41:10).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice.

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentar na 15. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sat, 21 Jan 2012 18:36:00 +0000

15. poglavlje Evanđelja po Ivanu

PRAVA VEZA

Iako su se nad njegovom sudbinom već nadvili tamni oblaci, Isus je svoje posljednje trenutke na slobodi posvetio učenicima. Nakon što ih je ohrabrio (14. poglavlje), dao im je važne upute i upozorio ih na događaje koji će slijediti.

Jedna od njegovih posljednjih poruka učenicima bila je poruka o vitalnoj važnosti njihove povezanosti s njim (Ivan 15:1-10), njihove međusobne povezanosti (Ivan 15:11-17) i nepovoljnim društvenim okolnostima s kojima će se uskoro suočiti (Ivan 15:18 – 16:4).

Nakon pashalne večere, Isus se s učenicima spustio iz Jeruzalema u dolinu potoka Kedrona, između Jeruzalema i Maslinske gore. Na tom putu izgovorio je posljednju od sedam metaforičkih ˝Ja sam˝ izjava: ˝Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar… Ja sam trs, vi loze.˝ (Ivan 15:1 i 4a).

Kao i prije, Isus je upotrebio metaforu blisku učenicima. Vinova loza bila je jedna od najčešće uzgajanih kultura u Izraelu. Trs je bio simbol Izraela. Korišten je u dekoraciji Hrama, a upotrebljavao se i na kovanicama u doba Makabejaca. I pisci Starog Zavjeta koristili su sliku vinograda u metaforičke svrhe (Izaija 5:1-7, Jeremija 2:21, 12:10, Ezekijel 15:1-8). Izrael je bio poput vinograda kojeg je Bog zasadio u obećanoj zemlji nadajući se dobrom urodu, ˝Vinograd Jahve nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.˝ (Izaija 5:7a).

Židovi su bili poput Božjeg vinograda. Bili su izabrani narod, ne zbog svoje superiornosti, nego zbog posebne misije koju im je Bog povjerio. Missio Dei, Božji plan koji se provlači kroz sve biblijske knjige je blagoslov i spasenje, ne jedne obitelji ili nacije, nego cijelog svijeta, ˝Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!˝ (Izaija 45:22). Tu poruku trebali su prenijeti svim narodima. ˝…nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.˝ (Izaija 49:6b).

Bili su odabrani da donesu blagoslov drugim narodima, ˝…sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati˝ (Postanak 12:3). Njihova misija bila je da s generacije na generaciju prenose vijest o Bogu koji ljubi i spašava, ˝Naraštaj naraštaju kazuje djela tvoja i silu tvoju naviješta. Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva i čudesa tvoja objavljuju.˝ (Psalam 145:4-5). Tu vijest Židovi su trebali prenjeti drugim narodima, ˝Pjevajte Jahvi, hvalite ime njegovo! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova.˝ (Psalam 96:2-2), ˝Hvalite Jahvu, prizivajte mu ime, navješćujte među narodima djela njegova! Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa! Dičite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih što traže Jahvu!˝ (Psalam 105:1-3). Svojim životom, u praksi, oni su trebali upoznati druge narode s pravim Bogom, ˝I znat će narodi da sam ja Jahve - riječ je Jahve Gospoda - kad na vama, njima naočigled, pokažem svetost svoju.˝ (Ezehijel 36:23b).

Međutim, u većini starozavjetnih metafora u kojima se Izrael uspoređuje s vinogradom, govori se o njihovoj nevjeri i lošem urodu, ˝A ja te zasadih kao lozu izabranu, k`o sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju! Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom˝ - riječ je Jahve Gospoda.˝ (Jeremija 2:21-22).

Što je bio veći prosperitet, to je narod bio manje povezan s Bogom, ˝Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.˝ (Hošea 10:1). Malo je onih poput Joba i Abrahama, koje ovozemaljski blagoslovi nisu odvojili od Boga (Job 1:1-3 i Postanak 13:2).

Predstavljajući se kao ˝istinski trs˝, Isus je preuzeo na sebe ulogu Izraela i otkrio svijetu Božji plan spasenja namijenjen svakom čovjeku. Time je najavio da se Božji narod više neće identificirati s jednom nacijom, već će ga činiti ljudi iz različitih naroda koji će ga slijediti, ˝Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu. Pohvala mu nije od ljudi, nego od Boga.˝ (Rimljanima 2:28-29).

I u drugim metaforama u Evanđelju po Ivanu naglašena je riječ ˝istinski˝, tako je Isus ˝svijetlo istinsko˝ (Ivan 1:9) i ˝kruh istinski˝ (Ivan 6:32). On je ispunjenje svega što su starozavjetne metafore nagovještavale.

Uspoređujući se s trsom Isus se predstavio kao izvor produktivnosti i blagoslova. Slika vinograda naglašava važnost donošenja roda. Grane vinove loze potpuno su beskorisne ukoliko ne donose rod, ˝Sine čovječji! U čemu je trs loze bolji od drugih šumskih drveta? Služi li da se od njega štogod načini? Djelja li se od njega klin da se o njega što objesi? Gle, baca se u oganj da izgori: kad mu oganj sažeže oba kraja i sredinu spali, može li još čemu poslužiti? Eto, ni onda kad bijaše čitav ništa se od njega ne mogaše načiniti. Pa kako će, dakle, čemu poslužiti kad ga plamen sažga?˝ (Ezehijel 12:2-5). Sav vjerski angažman je uzaludan ako se u svakodnevici ne vide rezultati povezanosti s Isusom, ˝Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode. ˝Je li tko mudar i razborit među vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti.˝ (Jakov 3:12-13).

U svojem pismu Galaćanima Pavao je nabrojao plodove koji trebaju biti vidljivi u životu vjernika: ˝Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.˝ (Galaćanima 5:22-23). Povezanost s Isusom jamči donošenje dobrih rodova. Nasuprot motivacijskim govornicima koji zagovaraju oslanjanje na unutrašnju snagu, Isus naglašava važnost povezanosti s njim. Ta je veza neophodna za donošenje plodova koji su vrijedni u Božjim očima.

Više od tisuću godina ranije, sličnu misao o vitalnoj važnosti povezanosti s Bogom izrekao je i Jošua, čovjek koji je vodio izraelski narod nakon Mojsijeve smrti, ˝Brižno pazite da ljubite Jahvu, Boga svojega, jer se radi o vašem životu.˝ (Jošua 23:11).

HOĆE LI TRAJATI?

U svakom odnosu važan je kontinuitet, ˝Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.˝ (Ivan 15:9-10).

˝Ostanite u meni˝ je lajtmotiv 15. poglavlja. Priznati Boga kao Stvoritelja i Spasitelja velik je korak u životu svakog čovjeka, ali zadržati kontinuitet i bliskost je dnevni izazov. Bez kontinuirane povezanosti s Bogom, vjernici su poput suhih grana.

I dok naše prijateljske, poslovne, obiteljske i ljubavne veze često gube sjaj, Bog obećaje trajnu vezu: ˝Neću te ostaviti, niti ću te napustiti.˝ (Hebrejima 13:5). On je spreman prihvatiti svakog čovjeka, ˝…i onoga tko dođe k meni neću izbaciti˝ (Ivan 6:37). Međutim, Božju ispruženu ruku mnogi su arogantno odbili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.˝ (Matej 23:37).

Neusklađenost s Božjim zakonom stvara ponor između Boga i ljudi, ˝Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.˝ (Izaija 59:1 i 2). Ali Bog kojeg motivira ljubav, nije odustao od svoje djece, ˝Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:6-8).

Iako nas prijestupi odvajaju od Boga, oni nas ne isključuju iz njegovog kruga ljubavi. Bog ljubi i svoju buntovnu djecu (Luka 15:11-24). Premda ga mnogi percipiraju kao oštrog suca, Biblija jasno govori da je Bogu na srcu spasenje svakog pojedinca, a ne kazna, ˝koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.˝ (1. Timoteju 2:4), ˝Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.˝ (1. Petrova 3:9).

U paraboli o izgubljenom sinu, Isus je naglasio da Bogu možemo doći kakvi god da jesmo, s prošlošću kakva god da je bila (Luka 15:11-24), ali u zajednici s njim možemo ostati samo ako smo spremni uskladit svoj život s Božjim načelima.

U srži Božjeg zakona je ljubav. U debati s učiteljima zakona o najvećoj zapovijedi Isus je rekao: ˝Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.˝ (Matej 22:37-40). Cijeli Božji zakon sažet je u samo dvije rečenice. A taj jednostavni sažetak u kojem je sadržano sve što je bitno u životu, zapisan je još u Tori, prvom dijelu hebrejske Biblije koju kršćani nazivaju petoknjižjem Starog zavjeta (Levitski zakonik 19:18, Ponovljeni zakon 6:5). Povezanost ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku primjetio je i danski filozof Søren Kierkegaard: ˝Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno.˝

Istinska usklađenost s Božjim zakonom nikad nije samo pusta forma. Držanje zapovijedi bez duha ljubavi je puki legalizam. Bez pravih motiva, bez ljubavi, svaka forma je bezvrijedna, ˝Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske.˝ (Matej 15:8-9).

Oni koji prihvate Isusa kao Spasitelja dobit će snagu za promjenu, za život usklađen s Božjim načelima, ˝Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.˝ (Ezekiel 36:26-27).

GDJE JE PUT KA SREĆI?

Nema čovjeka koji ne traga za srećom, međutim često naše potrage završavaju razočaranjem. Oscar Wilde je rekao: ˝Na ovom svijetu postoje samo dvije tragedije, jedna je ne dobiti, a druga je dobiti ono što želimo.˝ Ova paradoksalna izjava pokazala se istinitom u životu mnogih ljudi.

Kralj Salamun, čovjek koji je imao sve, zaključio je da su sva njegova dostignuća i svi užici besmisleni, ˝Učinih velika djela: sazidah sebi palače, zasadih vinograde; uredih perivoje i voćnjake, nasadih u njima voćke svakojake. Načinih jezera da plodna sadišta natapam. Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaće, a tako i stada krupne i sitne stoke više no itko prije mene u Jeruzalemu. Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji. I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu; a nije me ni mudrost moja ostavila. I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.˝ (Propovjednik 2:4-11).

U buci raznoraznih obećanja, lako je prečuti Isusovo obećanje o istinskoj radosti, ˝To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.˝ (Ivan 15:11). Zanimljivo je da su okolnosti u kojima je izgovoreno ovo obećanje bile sve samo ne povoljne. Isus je znao da je pred njim agonija, hapšenje, suđenje i smrt, ali radost koju je nosio u sebi i koju je obećao svojim sljedbenicima očito nije ovisila o vanjskim okolnostima.

Radost koja dolazi od Boga nije stalno stanje sreće. I oni koji slijede kao i oni koji ne slijede Krista, prolaze i kroz lijepe i kroz teške trenutke u životu, ˝Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.˝ (Propovjednik 3:1-4).

Sreća ovisi o okolnostima, ali radost koju Bog daje ništa ne može zasijeniti, ˝…i radosti vaše nitko vam oteti neće.˝ (Ivan 16:22b). Zabrinuti zbog svoje sudbine učenici isprva nisu razumijeli ovo obećanje. Neposredni događaji o kojima je Isus govorio nisu davali razloga za oduševljenje. Tek kasnije su razumjeli njegove riječi, i premda često proganjani, šireći vijest spasenja ˝učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.˝ (Djela 13:52).

Vijest spasenja je vijest o Isusovom drugom dolasku i obnovi narušenih odnosa s Bogom, ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.˝ (Otkrivenje 21:3). Gledajući u budućnost, u Božja obećanja, svaki vjernik već sada nosi u srcu istinsku radost, ˝Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi il` nevjesta kad se uresi nakitom.˝ (Izaija 61:10).

Premda zapovijedi često percipiramo kao teret i ograničavanje slobode, život usklađen s načelima koja Bog daje donosi istinsku sreću i slobodu, ˝O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi!˝ (Izaija 48:18).

U priči o izgubljenom sinu (Luka 15:11-24) vidljiv je paradoks našeg društva. U potrazi za slobodom, mi postajemo robovi, ˝Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada.˝ (2. Petrova 2:19). Još od Edenskog vrta, prijestup Božjeg zakona prezentirao se kao put u slobodu (Postanak 3:1-5), međutim, u konačnici on vodi k uništenju, ˝Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.˝ (Mudre izreke 14:12).

SIC TRANSIT GLORIA MUNDI (I TAKO PROLAZI SLAVA SVIJETA)

I dok povezanost s Bogom s jedne strane jamči istinsku radost i donošenje dobrih rodova, ona ima i jednu ozbiljnu ˝nuspojavu˝, ˝Ne čudite se, braćo ako vas svijet mrzi.˝ (1. Ivanova 3:13).

Iako je povremeno bio vrlo popularan, u konačnici Isus je bio odbačen od svog naroda, ˝K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.˝ (Ivan 1:11). Generacije Židova čekale su Mesiju. Cijeli Stari zavjet upućivao je na njegov dolazak, ali na kraju većina ga nije prihvatila.

Susret s Isusom otkriva naše stvarno stanje. Samarijanka i Nikodem shvatili su da se ne mogu sakriti iza tradicije i društvenog položaja (Ivan 3 i 4). I zbog toga, mnogi izbjegavaju taj susret, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.˝ (Ivan 3:19).

Svijet ima svoja pravila i interese koji su u potpunoj suprotnosti s Božjim vrijednostima,˝Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.˝ (1. Korinćanima 3:19a). Takav svijet ne želi istinu jer ona otkriva njegovo pravo lice, ˝Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova˝ (Ivan 7:6).

Isus je upozorio svoje učenike da će zbog neprihvaćanja pravila ovog svijeta biti izloženi preziru i nevoljama, ˝Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.˝ (Ivan 15:18-19). I Jakov se slično izrazio: ˝Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega.˝ (Jakov 4:4).

Ne postoji srednji put. Svatko će jednom doći do točke kad će se trebati opredjeliti, ˝Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.˝ (Matej 6:24).

Isusovi sljedbenici nikada neće biti mainstream, ˝Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!˝ (Matej 7:13-14).

Biblija opisuje brojne pojedince koji su bili spremni stati na Božju stranu bez obzira na cijenu. Josip je žrtvovao svoju karijeru i dospio u zatvor jer je odbio nemoralnu ponudu Potifarove žene (Postanak 39), Daniel je završio među lavovima jer se odbio moliti kralju (Daniel 6), Šadrak, Mešak i Abed Nego baćeni su u vatru jer su odbili pokloniti se Nabuhodonozoru (Daniel 3), David je riskirao svoj život braneći čast Božjeg naroda (1. Samuelova 17), Estera je riskirala kraljevski položaj i život da bi spasila svoj narod (Estera 4). Ovi hrabri pojedinci svoje pouzdanje stavili su u Boga, ˝Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.˝ (Psalam 23:4).

Nije lako stati za Boga nasuprot većini i biti izvrgnut prijeziru društva. Ali Bog svoje neće iznevjeriti, ˝Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.˝ (Matej 10:22).

Svijet je u jednom trenutku vikao ˝Hosana Sinu Davidovu!˝ (Matej 21:15), a u drugom ˝Raspni ga!˝ (Marko 15:13b). Mase su uvijek bile prevrtljive i zato Bog ne traži kolektivni odgovor, nego svakog pojedinca izravno pita: ˝Vjeruješ li ovo?˝ (Ivan 11:27b). Oni koji vjeruju znaju da, bez obzira na poteškoće s kojima se susretali, ovaj ˝Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.˝ (1. Ivanova 2:17).

Napomena: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice.

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentar na 14. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Fri, 30 Sep 2011 07:28:00 +0000

14. poglavlje Evanđelja po Ivanu

OBEĆANI STAN

U 14. poglavlju zabilježen je nastavak Isusovog oproštajnog razgovora s učenicima u četvrtak navečer, dan prije raspeća. Nakon što im je rekao da odlazi, njihova velika očekivanja počela su se naglo urušavati. Sve svoje nade položili su u Isusa. Posvetili su mu tri godine života nadajući se visokoj poziciji u njegovom kraljevstvu (Matej 20:20-23, Marko 9:34). Još prije samo nekoliko dana sve je vodilo inauguraciji (Ivan 12:12-13), a sada je Isus govorio o svom odlasku. Iako im je to i prije spominjao (Ivan 13:33 i 7:33), oni očito nisu razumjeli njegove riječi. U više navrata postavljali su pitanja:

- ˝Kaže mu Šimun Petar: ˝Gospodine, kamo to odlaziš?˝ Isus mu odgovori: ˝Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.˝ (Ivan 13:36)

- ˝Reče mu Toma: ˝Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?˝ (Ivan 14:5)
- ˝Kaže mu Filip: ˝Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!˝ (Ivan 14:8)
- ˝Nato se neki od učenika zapitkivahu: ˝Što je to što nam kaže: `Malo, i nećete me vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti` i `Odlazim Ocu`?˝ (Ivan 16:17)

Te večeri postalo je jasno da se Isus neće proglasiti kraljem. Političke ambicije njegovih učenika pretvorile su se u prah, a rasplinute nade u uznemirenost i anksioznost. Znajući da dolaze teška vremena i da im dani na ovoj zemlji neće biti laki, Isus ih je pozvao da podignu pogled i s vjerom gledaju u konačnu stvarnost koja ih očekuje, ˝Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:2-3). Jedina prava utjeha je pogled u budućnost, na dan kada će Isus doći po svoje.

Govoreći o svom ponovnom dolasku, Isus je povukao analogiju sa židovskim svadbenim običajima. U Biblijsko vrijeme sklapanje braka započinjalo je mladoženjinim odlaskom iz kuće svog oca u mladenkin dom. Nakon prosidbe, otac bi platio dogovoreni miraz i time zakonski potvrdio neraskidiv bračni zavjet između djevojke i mladića koji su od tog trenutka smatrani mužem i ženom. U znak ovog neraskidivog saveza mladenci bi popili čašu vina uz izricanje blagoslova. Međutim, njihov zajednički život ne bi započeo u tom trenutku.

Nakon uspostave bračnog saveza, mladoženja bi se vratio u očev dom gdje je trebao pripremiti mjesto za zajednički život. Za to vrijeme mladenka se pripremala za svadbenu svečanost i čekala mladoženjin povratak. S obzirom da nije znala kada će mladoženja doći, uvijek je imala pripremljenu uljnu svjetiljku jer je po običaju mladoženja dolazio noću. Tek kada bi njegov otac utvrdio da je sve spremno, što je obično bilo nakon godinu dana, mladoženja bi došao po mladenku i odveo je na svadbenu svečanost u dom svog oca. Svoj dolazak noću najavio bi pokličem i trubljenjem u rog. I upravo tu sliku Isus je upotrijebio nekoliko dana ranije kako bi ilustrirao iznenadnost svog dolaska i spremnost, odnosno nespremnost onih koji bi ga trebali čekati (Matej 25:1-13).

Isusove riječi iz Ivana 14:2-3 aludiraju na obećanje koje bi mladoženja nakon prosidbe dao mladenki: ˝U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝

Kao što bi mladoženja došao isprositi mladenku, tako je i Isus napustio kuću svog Oca na nebu i došao na ovu zemlju kako bi isprosio svoju mladenku – svoj narod (2. Korinćanima 11:2).

Na Golgoti je platio miraz (1. Korinćanima 6:20, 1. Petrova 1:18-19) i vratio se Ocu da pripremi mjesto za svoju ženu (Ivan 16:2-3).

Dok čeka njegov povratak, Božji narod je pozvan da se pripremi za svadbenu gozbu, ˝Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.˝ (Matej 24:42 i 44). Vrijeme povratka odredit će Otac (Marko 13:32), a njegov dolazak najavit će zvuk trube (1. Solunjanima 4:16-18). Isus će odvesti svoj narod na mjesto koje je posebno pripremio za nj. Nakon svadbene svečanosti (Otkrivenje 19:6-9) on će zauvijek boraviti s njima, ˝I začujem jak glas s prijestolja: ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.˝ (Otkrivenje 21:3).

Ova prelijepa slika u kojoj Isus kao ženik dolazi na ovu zemlju da bi isprosio svoju mladu i platio za nju miraz, naglašava Božji osobni odnos prema svakom čovjeku. Svatko za sebe odlučuje hoće li prihvatiti ili odbiti njegovu ruku. Oni koji su je prihvatili znaju da će se mladoženja vratiti i odvesti ih u zajednički dom. Ovo je najvažnije obećanje dano ljudskom rodu.

Kao što je mladoženja obećao mladenki da će se vratiti po nju, tako je i Isus obećao učenicima da će ponovno doći, ˝Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:3).

Njegov ponovni dolazak najavljen je i u drugim dijelovima Novog zavjeta:

- ˝Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.˝ (Matej 24:24)

- ˝I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.˝ (Matej 24:30)

- ˝Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.˝ (Djela 1:11)

- ˝Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.˝ (Otkrivenje 1:7).

˝Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!˝ (Otkrivenje 22:11)

- ˝Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.˝ (Filipljanima 3:20-21).

U posljednjim satima provedenim sa svojim učenicima, Isus je ponovio isto obećanje koristeći još jednu obiteljsku sliku, ˝Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.˝ (Ivan 14:18). Ove riječi kao da se nastavljaju na riječi proroka Izaije kojima je opisao Božju ljubav prema svom narodu, ˝Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao…˝ (Izaija 49:15;16a).

Puno godina nakon što je čuo ove riječi, apostol Ivan zapisao je jedno od najljepših biblijskih proročanstava, ˝I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer - prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora* više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo!˝ I doda: ˝Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.˝ (Otkrivenje 21:1-5).

JEDAN PUT

Do ovog trenutka Ivan je naglašavao Isusovo božansko porijeklo, njegovo poslanje s neba i misiju da objavi Oca, ali sada se pozornost usmjerava na obrnuti smjer. Isus će se vratiti k Ocu da bi pripremio mjesto za svoj narod.

Nasuprot brojnim zagovornicima vjerskog pluralizma prema kojima sve religije vode k Bogu, Isus je eksplicitno izjavio suprotno: ˝Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.˝ (Ivan 14:6). To je srž poruke Evanđelja po Ivanu.

Premda vjerski vođe ili drugi pojedinci mogu biti posvećeni ljudi, pred Bogom su svi jednako grešni, ˝Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja.˝ (Rimljanima 3:22b i 23), ˝Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro - nikoga nema.˝ (Psalam 14:2-3).

Iako moderni judaizam naučava da nije potreban posrednik između Boga i ljudi, koncept posredovanja duboko je ukorijenjen u hebrejskoj Bibliji (Starom zavjetu). Stari Izraelci bili su svjesni ponora kojeg su njihovi grijesi stvorili između Boga i njih, ˝Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.˝ (Izaija 59:1-2).

Prije osnivanja židovske nacije, glave obitelji poput Noe, Abrahama, Izaka, Jakova i Joba, posredovali su pred Bogom za svoje obitelji (Postanak 8:20, 12:7-8; 15:9-11, 26:25, 31:54, Job 1:5). Mojsije je bio prvi posrednik na nacionalnoj razini. Iz straha pred Bogom, narod ga je molio da posreduje za njih i on je to činio tijekom čitave svoje službe (Izlazak 20:18-19, 32:12-14, 30-32). Ipak, i sam je bio nedostojan Božje prisutnosti, ˝A ti˝, doda, ˝moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.˝ (Izlazak 33:22). Slično je osjećao i prorok Izaija, ˝Rekoh: ˝Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!˝ (Izaija 6:5). Job koji je bio ˝neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla˝ (Job 1:1), bio je duboko svjestan svoje neadekvatnosti pred Bogom, ˝Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću…. Nije čovjek k`o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.˝ (Job 9:2-3, 32).

Iako nesavršeni, ljudski posrednici poput proroka (1. Samuelova 7:5-12, 2. Kraljevima 19:4, Jeremija 14:19-22), svećenika (Izlazak 28:29-30, Joel 2:17, Ezra 9:5-15) i kraljeva (2. Samuelova 24:17, 1. Kraljevima 8:22-61, 2. Ljetopisa 30:18-20), zastupali su narod pred Bogom i prenosili Božje poruke. Njihovo posredovanje nije se temeljilo na njihovoj moralnoj superiornosti, nego na ceremonijalnom značenju njihove uloge. I oni sami trebali su oproštenje grijeha. Tako su prvosvećenici ulazili u Svetinju nad svetinjom na Dan očišćenja (Yom Kipur) noseći uže oko pojasa da bi ih mogli izvući, ukoliko bi zbog svoje nedostojnosti izgubili život. Svojom službom ukazivali su na pravog posrednika koji je trebao doći, na obećanog Mesiju, ˝Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.˝ (Izaija 53:12).

Isus je u svojoj službi objedinio sve tri uloge – i ulogu svećenika, i proroka, i kralja.
Poput svećenika, prinio je žrtvu za grijehe svog naroda (Hebrejima 7:24-27). Dobrovoljno se žrtvovao i platio visoku cijenu pomirenja s Bogom, ˝Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.˝ (Rimljanima 5:1), ˝Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.˝ (Matej 26:28), ˝Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.˝ (2. Korinćanima 5:19).

Poput proroka (Luka 24:19), prenio je ljudima Božju riječ, ˝Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.˝ (Ivan 14:10b). Svojim karakterom i djelima Isus je utjelovio Božju poruku ljudima, on sam bio je najrječitija poruka i zato ga Ivan naziva ˝Riječ˝, ˝I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.˝ (Ivan 1:14).

Iako je po svom zemaljskom porijeklu pripadao židovskoj kraljevskoj lozi, Isus nije imao ambiciju postati ovozemaljski vladar. Njegov patnički životopis nije upućivao na njegovo pravo na krunu, ˝Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.˝ (Marko 10:45). Pa ipak, premda je došao kao sluga, on je bio vladar svemira, ˝Isus im pristupi i prozbori: ˝Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!˝ (Matej 28:18), ˝Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: ˝Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.˝ (Otkrivenje 19:16). Prvi put došao je kao sluga, ali će se vratiti kao kralj, ˝I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.˝ (Matej 24:30).

I kao svećenik, i kao prorok i kao kralj, Isus se zauzima za svoje pred Bogom, ˝A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa - koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe.˝ (Hebrejima 7:24-27). Nitko drugi nije dostojan te uloge, nitko drugi nema kredibilitet pred Bogom.

Prema biblijskom učenju samo je jedan posrednik između Boga i ljudi – Isus Krist.

- ˝Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.˝ (1. Timoteju 2:5-6a).
- ˝I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:12).
- ˝Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!˝ (Rimljanima 8:34).
- ˝Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika.˝ (1. Ivanova 2:1).

ŠTO GOD ZAIŠTETE

Stihovi zapisani u Ivanu 14:12-14 čine jednu cjelinu. Započinjući misao sa ˝Zaista, zaista˝, odnosno u izvorniku s ˝Amen, amen˝, Isus je naglasio značaj poruke koja slijedi, ˝Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.˝ (Ivan 14:12-14).

Mišljenja se razlikuju oko toga što znači činiti veća djela od Isusovih, ali sasvim je sigurno da su učenici svojim djelovanjem dosegli značajno veći broj ljudi i šire područje tadašnjeg svijeta, o čemu svjedoče izvještaji zapisani u Djelima apostolskim.

Tijekom tri godine učenici su se izravno obraćali Isusu kad god su trebali savjet i pomoć. Gledajući njihovu zabrinutost zbog fizičkog razdvajanja, Isus im je obećao da će se od sada moći obraćati Ocu pozvajući se na njegovo ime i da će im molitve biti uslišane. I na drugim mjestima u Novom Zavjetu ponovljena je slična misao.

Slijedeći Isusove upute, molitve mnogih kršćana završavaju riječima ˝sve ovo molimo u Isusovo ime˝. Ali moliti za nešto u Isusovo ime ne znači izgovoriti čarobnu formulu niti ritualnu frazu na kraju molitve. Takva ideja dolazi iz poganskih religija u kojima poznavanje ˝tajne šifre˝predstavlja ključ za ispunjenje vlastitih želja. Vjerojatno su pod utjecajem takvih ideja bili Skevini sinovi kad su zaključili da su otkrili tajnu Pavlovih čuda, što se pokazalo netočnim (Djela apostolska 19:11-16). U židovskoj kulturi ime nije samo oznaka identiteta, već opisuje karakter i prirodu neke osobe. Moliti za nešto u Isusovo ime, znači tražiti u skladu sa svime što njegovo ime predstavlja.

Isus je upozorio narod da je pozivanje na njegovo ime pa čak i činjenje čudesnih djela u konačnici bezvrijedno bez prave poslušnosti, ˝Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!` ˝Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni.˝ (Matej 7:21-24). Bog je puno više zainteresiran za pravo stanje srca, nego za rječitost naših molitvi i vanjsko pokazivanje pobožnosti (Matej 6:1-8).

Bog zna naše svakodnevne potrebe i prije nego što ga zatražimo,˝Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.˝ (Ivan 15:16).

Premda smo pozvani iznijeti Bogu svoje potrebe i probleme (1. Petrova 5:7), molitva ne garantira ispunjenje svih naših želja niti izostanak problema, ˝To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!.˝ (Ivan 16:33). Nemoguće je izbjeći teške trenutke na ovoj zemlji, ali oni koji vjeruju znaju da će im Bog dati snagu da prežive teške dane, ˝Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.˝ (1. Korinćanima 10:13).

U najtežim trenucima svog života Isus je tri puta tražio za sebe lakši put, ali je naposljetku bio spreman poći težim jer je iznad njegovih želja bila odluka da proslavi Boga i izvrši njegovu volju, ˝Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!˝ (Luka 22:42).

Uputiti molbu Bogu s ispravnim stavom i čistim srcem ima veliku moć, ˝Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5:16). Prije spektakularne pobjede nad znatno jačim neprijateljem, David se pozvao na Božje ime, njegovu snagu i autoritet, ˝A David reče Filistejinu: ˝Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom. A ja idem na te u ime Gospoda nad vojskama, Boga vojske Izraelove, koje si ti pogrdio… da spozna sav svijet, da ima Bog u Izraelu.˝** (1. Samuelova 17:45 i 46b).

Ipak, Bog ne uslišava a priori sve molitve upućene u Isusovo ime. Ponekad su molitve samo lista sebičnih želja i svakodnevnih potreba, ˝Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.˝ (Jakov 4:2-3).

- ˝U onaj me dan nećete ništa više pitati. Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!˝ (Ivan 16:23-24)
- ˝U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas.˝ (Ivan 16:26)
- ˝I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas.˝ (1. Ivanova 5:14)
- ˝Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.˝ (Matej 6:6-8)
- ˝Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!˝ (Matej 7:11)
- ˝Nemojte dakle zabrinuto govoriti: `Što ćemo jesti?` ili: `Što ćemo piti?` ili: `U što ćemo se obući?` Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.˝ (Matej 6:31-32).

Oni koji s povjerenjem dolaze Bogu neće se okrenuti od njega niti kad On ne odgovori na njihove molitve onako kako su očekivali. U agoniji nakon bratove smrti Marta je rekla: ˝Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!˝ (Ivan 11:27). I prorok Habakuk je u turbulentnom povijesnom razdoblju, kada se već predosjećao tragični pad Jeruzalema pred babiloncima, u Bogu našao mir i radost usprkos lošim objektivnim okolnostima, ˝Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine.˝ (Habakuk 3:17-19a).

I u molitvi ˝Oče naš˝ (Matej 6:9-13) kao i u drugim molitvama, Isus se prvenstveno molio za duhovne vrijednosti; za pomirenje ljudi s Bogom i za izvršenje svoje misije na zemlji. U središtu naših molitava trebale bi biti molbe koje se odnose na našu vječnu sudbinu, ˝Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.˝ (Matej 6:33). U svojim molitvama trebali bi tražiti ispunjenje Božjeg plana za naš život, Isusov ponovni dolazak (Matej 6:10) i ˝da se proslavi Otac u Sinu˝ (Ivan 14:13b).

Time što je poslao svog Sina da plati kaznu za naše grijehe, Bog nam je dao ono što je iz perspektive vječnosti jedino važno, ˝Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.˝ (Izaija 53:5), ˝Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?˝ (Rimljanima 8:32).

NA NAŠOJ STRANI

Premda ni u snu nisu očekivali da će njihov učitelj uskoro biti raspet na križ, učenike je obuzela neka tamna slutnja. Vidjevši njihovu zbunjenost i strah, Isus je više puta ponovio obećanje o dolasku drugog Branitelja, grčki allos paraklētos (Ivan 15:26, 16:7-15), ˝I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek˝ (Ivan 14:16). Paraklētos je branitelj, zastupnik, zagovornik, pomoćnik, tješitelj i savjetnik, onaj koji je pozvan stati na nečiju stranu. Umjesto Isusa, Otac će im poslati Svetog Duha da se zauzima za njih i ostane s njima zauvijek (Ivan 14:16 i 26).

Osim u Evanđelju po Ivanu, grčka riječ paraklētos u izvorniku se koristi još samo u 1. Ivanovoj 2:1, ali ne za opis Svetog Duha, nego za opis Isusovog posredovanja između Boga i ljudi, ˝Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista, Pravednika˝. Nigdje drugdje u Bibliji ne koristi se taj termin. Kao i Sveti Duh i Isus je paraklētos. Zanimljivo je da je kod spominjanja drugog Branitelja u grčkom izvorniku upotrebljena riječ allos koja označava ˝drugog koji je iste vrste˝, za razliku od riječi heteros koja označava ˝drugog koji je različit˝. Npr. alogeni transplantat označava presadak uzet s jedinke iste vrste (s čovjeka na čovjeka) dok heterologni transplantant označava presadak uzet s jedinke različite vrste (npr. sa životinje na čovjeka). Kad je obećao drugog Branitelja, Isus je obećao poslati allos paraklētos - branitelja sličnog sebi. Učenici su znali o kome govori. Sveti Duh koji je bio s Isusom od početka njegove službe (Ivan 1:32), sada je obećan i njima, ˝… kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.˝ (Ivan 14:17).

Time što nam je poslao dva Branitelja, Otac je jasno pokazao na čijoj je strani.

- ˝Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!˝ (Rimljanima 8:33-34).
- ˝Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi? Svi će se oni k`o haljina izlizati, moljac će ih razjesti.˝ (Izaija 50:9).

Bez branitelja smo bespomoćni. ˝Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.˝ (Ivan 3:18).

Oni koji vjeruju u Isusov povratak s radošću čekaju dan kada će Bog stati na kraj tužitelju ljudi, ˝I začujem glas na nebu silan: ˝Sada nasta spasenje i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.˝ (Otkrivenje 12:10). Pogledati Job 1:1-12.

Kao što su Adam i Eva bili pozvani živjeti u skladu s božanskim zakonima, Isus je na isto pozvao i svoje učenike. Ali to nije bio poziv na puko držanje slova zakona. Isus je takvu praksu osudio, ˝Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.˝ (Matej 23:23). Istinska usklađenost s božanskim zakonima proizlazi iz bliskog odnosa sa Stvoriteljem, ˝Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.˝ (Ivan 14:15), ˝Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.˝ (Ivan 14:21).

Iako je čežnja za Bogom usađena u svakog čovjeka (Psalam 42:1-3; 63:2), nemoguće ga je pronaći bez Svetog Duha. Oni koji su pokušavali završili su u slijepim ulicama. Vjersku elitu svog vremena Isus je nazvao slijepim vođama, ˝Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe. Jao vama! Slijepe vođe!˝ (Matej 23:15 i 16a). Ni učeni Nikodem nije razumio Isusove riječi, ˝Odgovori mu Isus: ˝Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?˝ (Ivan 3:10). Učenici su tri godine proveli u Isusovoj neposrednoj blizini, ali bez Svetog Duha nisu mogli razumjeti bit njegove službe na zemlji, ˝To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.˝ (Ivan 12:16). Bez Svetog Duha, Božja poruka jednako je nerazumljiva vrhunskim intelektualcima kao i skromno obrazovanima, duhovnim vođama kao i teološkim laicima.

Sveti Duh vodi ljude prema Bogu, ˝Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.˝ (1. Korinćanima 2:9-14).

Bog ga je poslao da bude s vjernicima do njegovog drugog dolaska, da ih poučava, podsjeća, savjetuje, osnaži prosvijetli.

- ˝Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.˝ (Ivan 14:26)

- ˝Na njemu će duh Jahvin počivat`, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.˝ (Izaija 11:2).

- ˝Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.˝ (Ezekiel 36:27).

- ˝Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.˝ (Djela 1:8).

Pred vratima nevolja koje su ih očekivale, Isus je ponudio svoj mir, ˝Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.˝ (Ivan 14:27). Apostol Pavao je iskusio taj mir i u Filipljanima 4:6-7 zapisao: ˝Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.˝

Tijekom tri godine učenici su se direktno obraćali Isusu kad god su trebali njegovu pomoć ili vodstvo i nije čudo što su sada bili zabrinuti, svjesni da Isus više neće fizički biti uz njih. Želeći ih ohrabriti, obećao im je silu za nastavak njegove misije na zemlji, pristup k Ocu u molitvi (Ivan 14:12-14) i dolazak drugog Branitelja koji će biti uz njih sve do njegovog ponovnog dolaska (Ivan 14:16, Ivan 14:3). Ova obećanja trebala su hrabriti učenike pred promjenama koje su ih očekivale.

* Ivan je bio zatočen na otoku Patmosu i more ga je razdvajalo od slobode.

** prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

Napomena: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice.

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentari na 13. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Tue, 09 Aug 2011 10:32:00 +0000

13. poglavlje Evanđelja po Ivanu

LJUBAV DO KRAJA

Za razliku od prethodnih poglavlja koja opisuju Isusovu javnu službu, slijedećih pet poglavlja opisuju privatne trenutke provedene s učenicima dan prije suđenja i raspeća. Manje od 24 sata dijelilo ga je od smrti pa je razumljivo da ih je proveo s onima koje je najviše volio pripremajući ih za rastanak.

Lajtmotiv Isusovih posljednjih riječi bila je ljubav. Spominje se puno češće nego u prethodnih dvanaest poglavlja. Iako će ih uskoro napustiti, njegova ljubav prema učenicima neće se umanjiti. Za razliku od ljudskih ljubavi koje blijede i pucaju, Isus je ˝ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.˝ (Ivan 13:1). To je pokazao ne samo riječima, nego i djelima poniznosti i samopožrtvovnosti.

U Starom zavjetu postoje brojni opisi Božje ljubavi prema posrnulom ljudskom rodu. Prorok Izaija usporedio ju je s majčinom ljubavi, ˝Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao…˝ (Izaija 49:15, 16a). Pisci Starog zavjeta bili su duboko uvjereni u Božju ljubav prema čovjeku, ˝Nek` se pokrenu planine i potresu brijezi, al` se ljubav moja neće odmać` od tebe, nit` će se pokolebati moj Savez mira,˝ kaže Jahve koji ti se smilovao.˝ (Izaija 54:10), ˝Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.˝ (Jeremija 31:3).

Božja ljubav nije apstraktna, nego konkretna, izražena u Isusovoj žrtvi koja svakom čovjeku daje drugu šansu, ˝Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:7-9), ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16).

PASHA

Pasha je jedan od najvećih židovskih blagdana. Slavi se u rano proljeće na početku žetve, u sjećanje na izlazak Izraelaca iz Egipta i oslobođenje od 400-godišnjeg ropstva. Započinje zalaskom sunca 14. dana mjeseca Nisana (ožujak/travanj). Nakon Pashe slijedi Blagdan beskvasnih kruhova koji traje 7 dana i Blagdan prvine uroda.

Prva Pasha slavila se u Egiptu. Svaka obitelj trebala je zaklati muško janje, bez mane, staro godinu dana, ispeći ga na vatri i pojesti s beskvasnih kruhom i gorkim biljem (Izlazak 12:1-29 i 42-51). Riječ Pasha dolazi od hebrejske riječi Pessach što znači ˝proći pokraj˝ ili ˝zaobići˝. U Egiptu je anđeo smrti prošao pokraj, odnosno zaobišao židovske obitelji koje su dovratnike ulaznih vrata svojih kuća namazale janjećom krvi. Svi koji su krvlju označili svoje domove izbjegli su smrtonosni pohod u kojem su stradali egipatski prvorođenci (Izlazak 12:29-35). Ovaj simbolični čin ukazivao je na Isusovu buduću žrtvu koja će onima koji vjeruju omogućiti slobodu i vječni život.

Pripremajući se tih dana za Pashu, malo tko je razumio da će ovog puta biti žrtvovano pravo Janje. Kao što je janjeća krv spasila život židovskim prvorođencima i zajamčila oslobođenje od ropstva, tako će i Isusova žrtva, žrtva Janjeta Božjeg, osigurati vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha onima koji vjeruju, ˝Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29), ˝Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Izaija 53:5).

Janje za žrtvu trebalo je odabrati pet dana prije Pashe. Iako se u početku janje žrtvovalo u kućnom krugu, u Isusovo vrijeme žrtvovanje pashalnih janjaca provodilo se isključivo u Hramu. Janjci za žrtvu dopremani su iz Betlehema, a u grad su ulazili kroz Ovčja vrata. Isus je ušao u Jeruzalem vjerojatno kroz ista vrata upravo onoga dana kada je svaka obitelj trebala osigurati janje za žrtvu. Pashalno janje je jedina žrtva koju je prinosio predstavnik obitelji. Sve ostale žrtve prinosili su svećenici. Pashalna večera priređivala se uvijek u krugu obitelji, čak i u vrijeme kad su se pashalni janjci žrtvovali u Hramu.

Svaka obitelj temeljito se pripremala za Pashu. Tjedan dana prije Pashe, kuća se trebala detaljno očistiti od kvasca. Kvasac je simbol grijeha, korumpiranosti i uznositosti. Beskvasni kruh (hebrejski matzah) jeo se sedam dana, koliko je trajao blagdan. Beskvasni kruh nazvan ˝kruh nevoljnički˝ (Ponovljeni zakon 16:3) i gorko bilje podsjećali su na teške dane provedene u Egiptu. Beskvasni kruh simbolizira bezgrešnost.

Pasha se i danas slavi kao ˝praznik slobode˝ koji obilježava rođenje židovske nacije. Janjci se ne prinose na žrtvu jer je Hram razoren, ali se i dalje jedu beskvasni kruhovi. Iako je za mnoge Pasha samo podsjetnik na doslovno oslobođenje iz Egipta, Egipat je simbol većeg ropstva, ropstva grijehu.

KRALJ KOJI SLUŽI

Ivan ne opisuje sve detalje posljednje večere. Kao i obično, fokusirao se samo na ono što je želio naglasiti.

Zbog prašnjavih puteva i nošenja sandala, posao najniže rangiranog sluge bio je oprati noge gostima u znak gostoljubivosti i dobrodošlice. Uskraćivanje takve dobrodošlice signalizirao je neprijateljski stav prema gostu. Isus je oprao noge učenicima i time dao poduku iz poniznosti. Osim poniznosti, pranje nogu simbolizira i duhovno čišćenje što je vidljivo iz razgovora s Petrom (Ivan 13:6-10).

Za vrijeme večere učenici su se prepirali oko toga tko će od njih biti najveći u Kristovom kraljevstvu (Luka 22:24-27). Potaknut njihovim sebičnim ambicijama i zavišću, Isus je preuzeo posao sluge i oprao noge učenicima, uključivši Petra koji će ga se odreći, Tomu koji će posumnjati u uskrsnuće i Judu koji će ga izdati.

Iako je bio potpuno svjestan nepravde, poniženja i agonije koja slijedi, fokusirajući se na božanski plan i povratak Ocu, bio je spreman služiti i izvršiti svoju zadaću na zemlji. Sustav vrijednosti u Božjem kraljevstvu značajno se razlikuje od uobičajenog ovozemaljskog vrednovanja. Ljudi po Božjem srcu spremni su služiti, ˝Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. ˝Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.˝ (Matej 20:26b, 27-28).

POSLJEDNJA VEČERA S UČENICIMA

Isus je s učenicima blagovao pashalnu večeru vjerojatno večer prije nego što je to učinio ostatak naroda jer je znao da će umrijeti na sam blagdan Pashe. Detalji posljednje večere opisani u Mateju 26:17-29, Marku 14:12-26 i Luki 22:7-20 potvrđuju da se radilo o pashalnom obroku, a ne samo o oproštajnoj večeri.

Pashalna večera sastojala se od četiri slijeda jela i četiri čaša vina od kojih je svaka imala drugu simboliku. Prije blagovanja beskvasnog kruha, Isus je izgovorio riječi blagoslova za kruh koje Židovi izgovaraju već stoljećima: ˝Blagoslovljen si Gospode Bože naš, Kralj svemira, koji daješ kruh iz zemlje.˝.

Iako je janje bilo neizostavni dio pashalne večere sve do razorenja Hrama, ni jedan evanđelist ne spominje da su Isus i učenici jeli janje na posljednjoj večeri. Isus je znao da će svojom smrti na križu dokinuti potrebu žrtvovanja pashalnog janjeta pa je za simbol svog slomljenog tijela i prolivene krvi uzeo beskvasni kruh i vino, a ne žrtvovano janje koje je do tada očito upućivalo na njegovu smrt kojom je platio kaznu za naš grijeh. Nakon zahvale, objasnio je simboliku beskvasnog kruha, ˝Uzmite, ovo je tijelo moje.˝ (Marko 14:22). Zanimljivo je da je Isus rođen u Betlehemu čije ime znači ˝grad kruha˝ te da se za vrijeme svoje službe metaforički predstavio kao ˝kruh života˝ (Ivan 6:35 i 48).

Smatra se da je običaj pijenja vina u sklopu pashalnog obroka uveden otprilike 200 godina prije Krista. Svaka čaša predstavlja po jedno obećanje iz Izlaska 6:6 i 7 gdje Bog obećaje da će izbaviti Izraelce iz Egipatskog ropstva, ˝Zato navijesti sinovima Izraelovim: ˝Ja sam Gospodin! Ja ću vas izbaviti iz egipatskog ropstva, oslobodit ću vas od njihova sužanjstva, spasit ću vas visoko podignutom rukom žestokim kaznenim sudovima. Izabrat ću vas za svoj narod i bit ću vaš Bog. I spoznat ćete, da sam ja, Gospodin, Bog vaš, onaj, koji vas izbavljam od pritiska egipatskog ropstva.˝*.

1. čaša ˝Ja ću vas izbaviti iz egipatskog ropstva.˝
2. čaša ˝Oslobodit ću vas od njihova sužanjstva.˝
3. čaša ˝Spasit ću vas visoko podignutom rukom žestokim kaznenim sudovima.˝
4. čaša ˝Izabrat ću vas za svoj narod i bit ću vaš Bog.˝

S obzirom da se prije Pashe kuća detaljno čistila od kvasca i da je za vrijeme Pashe bilo zabranjeno konzumirati kvasac jer simbolizira grijeh i korumpiranost, razumno je smatrati da je vino na pashalnoj večeri bio nefermentirani grožđani sok. Za dodatne informacije o vinu, pogledati komentare na 2. poglavlje. Nakon vina Isus je rekao: ˝Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.˝ (Marko 14:24).

Zanimljivo je da Isus nije popio posljednju čašu, ˝čašu hvale˝ koju će popiti tek u kraljevstvu nebeskom (Marko 14:25). Time je najavio da pashalna večera završava u budućnosti, u kraljevstvu Božjem. Izlazak iz egipatskog ropstva slika je konačnog izbavljenja Božjeg naroda od ropstva grijeha. Nakon večere Isus je s učenicima otpjevao Hallel, Psalme od 113-118.

SAMO NAIZGLED BLIZU

Juda je bio jedan od Isusovih najbližih suradnika (Marko 3:14-19). Isus ga je odabrao i povjerio mu brigu o budžetu i nabavi (Ivan 13:29). Ali on je kao i mnogi drugi, iznevjerio ukazano povjerenje, ˝Odgovori im Isus: ˝Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao. Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati. (Ivan 6:70, 71).

Ništa u Judinom ponašanju nije odavalo njegove namjere i pravu orijentaciju njegovog srca. Nitko nije sumnjao u njega, ˝Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori.˝ (Ivan 13:22). Bilo je lako zavarati ljude, ali ne i Boga. Ipak, tajno potkradanje (Ivan 12:6) na kraju se pretvorilo u javnu izdaju (Luka 22:2-6, 47-48). Zle misli postepeno su se pretvarale u zla djela, ˝I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.˝ (Ivan 13:2), ˝Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: ˝Što činiš, učini brzo!˝ (Ivan 13:27).

Vođen pohlepom, Juda je izdao Isusovo prijateljstvo i povjerenje. Umjesto da slijedi misiju koju mu je Isus povjerio, on je slijedio vlastitu agendu. Vjerovao je da će uživati u dobrima koja si je priskrbio, a na kraju je u grizodušju skončao svoj život, ˝Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba. I svim je Jeruzalemcima znano da se onaj predio njihovim jezikom zove Akeldama, to jest Predio smrti.˝ (Djela 1:16-19). Bio je među odabranima, da bi se na kraju našao na suprotnoj strani, ˝A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica.˝ (Ivan 18:5 i 3).

Juda je bio spreman uzeti ponuđeni kruh, ali ne i istinski prihvatiti Isusa (Ivan 13:27). Isusova prijateljska gesta davanja zalogaja, trebala ga je slomiti. Ali umjesto da stane na zlom putu i okrene se prema Spasitelju, on je otišao od njega u noć koja se, figurativno govoreći, više nikada neće pretvoriti u dan, ˝On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć.˝ (Ivan 13:30). Juda je okrenuo svoja leđa svjetlosti, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.˝ (Ivan 3:19).

LJUBAV ZA DRUGE

Ne samo da je znao da se neprijateljski obruč oko njega steže, Isus je bio svjestan da ni prijatelji neće ostati uz njega kao što je i bilo prorečeno u Starom zavjetu ˝Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.˝ (Psalam 41:10). Ništa ne boli više od izdaje najbližih, ˝Rekavši to, potresen u duhu Isus posvjedoči: ˝Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!˝ (Ivan 13:21). Nedugo prije toga plakao je nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim˝ (Luka 19:41). Svjestan svega, ipak je bio spreman pokazati svoju ljubav, ljubav do kraja (Ivan 13:1). Bog ljubi ljubavlju koja ne podrazumijeva reciprocitet, ˝A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:8).

Iako je Isus naziva novom, ljubav prema drugima bila je stara zapovijed, ˝Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.˝ (Ivan 13:34). Židovima je bila poznata više od tisuću godina. Zapisana je još u Levitskom zakoniku 19:18: ˝Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!˝. Svojim životom Isus je pokazao njezino pravo značenje. Perući noge učenicima, pokazao je da ljubav znači poniznost. Koračajući prema križu, pokazao je da ljubav podrazumijeva žrtvu. U priči o dobrom Samarijaninu (Luka 10:25-37) pokazao je da bližnji nije samo susjed, nego svaka osoba u potrebi. Ljubiti druge ne znači biti samo uljudan i drag. Ljubav podrazumijeva poniznost i žrtvu, bez vjerskih, rasnih i drugih izuzeća, bez reciprociteta… ˝kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. (Ivan 13:34b).

˝KAD DOĐEŠ K SEBI…˝

Petar je mislio da bi za Isusa učinio sve. Međutim, njegove dobre namjere izrečene nakon večere u krugu prijatelja brzo će splasnuti u mraku Getsemanskog vrta. Iako je njegova odanost bila iskrena, uvelike je precijenio svoju snagu. Pao je na svojim jakim točkama.

Petar se pouzdao u sebe i vrlo brzo iskusio gorčinu poraza, ˝Nato će mu Petar: ˝Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!˝. Međutim, brzo je postalo jasno da je njegova snaga insuficijentna, ˝I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: ˝Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.˝ I iziđe te gorko zaplaka.˝ (Matej 26:33 i 75). U kritičnim trenucima njegova neustrašivost, hrabrost i odvažnost pokazali su se nedostatnima. Njegova odanost Isusu privremeno se poljuljala, ali se nikada nije u potpunosti urušila. Petar je bio čovjek uspona i padova.

Sotona nikad ne miruje. On aktivno traži svoje žrtve. Kao što je želio uništiti Joba (Job 1:6-12), tako je želio uništiti i Petra, ˝Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.˝ (Luka 22:31-32). Isus je vidio iza njegovih pogrešaka. Vidio je Petrov potencijal i usprkos njegovim slabostima i posrtanju, povjerio mu važnu službu. Petrov pad pretvorit će se u pobjedu, ˝Ali im Petar i Ivan odgovoriše: ˝Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.˝ (Djela 4:19, 20).

Petar je iskusio isto što i David. Vjerovao je da Bog može podignuti posrnulog čovjeka, ˝Jahve vodi i učvršćuje korake čovjeku i mio mu je put njegov. Ako i posrne, ne pada jer ga Jahve drži za ruku.˝ (Psalam 37:23-24). ˝Jahve podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja.˝ (Psalam 145:15).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Korisni link:

Objašnjenje simbola pashalne večere (seder) od strane Židova koji vjeruju da je Isus Mesija

Literatura:

1. Emil G. Hirsch, Wilhelm Nowack, Solomon Schechter, Feet washing, Jewish Encyclopedia
2. Bob Deffinbaugh, A Study oft he Gospel of John - Menial Service
3. David Guzik, David Guzik's Commentary on John, John 13 - Jesus, the Loving Servant
4. Holy week III: The Passover meal, Fishing the Abyss blog, 05 April 2007

5. Jonathan Bernis, Messiah Our Passover, Jewish Voice Ministries International

6. Samuele Bacchiocchi, Ph. D, Passover in the New Testament (Chapter 2), God's Festivals in Scripture and History, Volume 1: Spring Festivals, Passover int he New Testament

Evanđelje po Ivanu - komentari na 12. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Thu, 23 Jun 2011 10:45:00 +0000

12. poglavlje Evanđelja po Ivanu

DATI BOGU NAJBOLJE

Isus je došao u Betaniju u petak, točno tjedan dana prije raspeća, uoči velikog židovskog blagdana Pashe. Betanija se nalazila na istočnom obronku Maslinske gore, 2 kilometra od Jeruzalema. Isus je bio gost u domu Šimuna koji je bolovao od gube, a večeri su prisustvovali i Isusovi prijatelji, Marija, Marta i Lazar (Matej 26:6). Marta je po običaju posluživala, a Marija je bila kod Isusovih nogu (Ivan 12:2). Nije bilo uobičajeno da žena bude za stolom za kojim su objedovali muškarci. Jelo se u poluležećem položaju na način da su glava i ruke bili do stola, a noge ispružene u suprotnom smjeru.

Za vrijeme večere Marija je pomazala Isusa s pola litre aromatičnog nardovog ulja (Matej 26:7). I sinoptička evanđelja opisuju ženu koja je Isusa pomazala uljem (Matej 26:6-13; Marko 14:3-9), ali zbog niza različitih detalja smatra se da događaj opisan u Evanđelju po Luki (Luka 7:36-50) nije isti događaj opisan u ostala tri evanđelja.

Nard raste u podnožju Himalaje, a njegovo ulje koje se dobiva iz podzemnog djela biljke bilo je vrlo rijetko i dragocjeno. Sadnjom narda u mediteranskom podneblju nastala je lavanda. Vrijednost izlivenog ulja odgovarala je godišnjoj plaći od 300 denara. Dnevnica za 12 sati rada iznosila je 1 denar.

Istočnjački narodi poznavali su dobrobit aromaterapije. Mirisno ulje koristilo se u svakodnevnom životu u kozmetičke svrhe za njegu tijela (Estera 2:12, Ruta 3:3), u svrhu pripreme za blagdane i proslave, ali i kao znak gostoljubivosti prema gostu (Luka 7:43-46). U vjerskim ritualima, ulje se koristilo kod inauguracije prvosvećenika, svećenika, proroka i kraljeva (Izlazak 40:13-15, 2. Samuelova 2:4, 1. Kraljevima 1:39, 19:16). Ulje se koristilo i u medicinske svrhe za previjanje rana (Izaija 1:6) i pripremu tijela za pokop (Marko 14:8). Metaforički, primjena ulja predstavljala je radost (Propovjednik 9:8). Za vrijeme žalovanja, privremeno bi se prestalo s korištenjem ulja u kozmetičke svrhe (2. Samuelova 14:2; 10:3).

Iako je pranje nogu gostima i stavljanje kapi ulja na glavu bio uobičajen znak gostoljubivosti na bliskom istoku, izlijevanje veće količine skupocjenog nardovog ulja bila je nesvakidašnja gesta kojom se dodatno iskazivala čast. Matej i Marko spominju pomazanje glave. Samo Ivan spominje da je Marija pomazala Isusu noge i otrla ih svojom kosom čime je naglasio njezinu duboku poniznost. Žene u javnosti nisu raspuštale kosu. Kosa je bila ženin ponos (1. Korinćanima 11:15).

Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi je li Marija razumjela da će Isus kroz nekoliko dana umrijeti, Isus je njezinu gestu protumačio kao čin pomazanja prije smrti (Ivan 12:7). Nakon smrti, Isusovo tijelo su pomazali su Josip iz Arimateje i Nikodem (Ivan 19:38-40).

Juda je imao je istančan smisao za materijalne vrijednosti, dok je ljudske i moralne vrijednosti malo cijenio. Bio je spreman kritizirati Marijin čin iako je bio najmanje kvalificiran uputiti kritiku jer je krao iz zajedničke blagajne. Njegova hinjena briga za siromašne implicira da Isus nije bio vrijedan ovog posebnog dara. Uskoro se pokazalo da je Isus za njega vrijedio samo 30 srebrnika, koliko i jedan rob.

I učenici su Marijinu gestu smatrali neracionalnom ne shvaćajući da je pred njima onaj koji je itekako vrijedan najboljih darova i najveće žrtve. Ekskluzivan tretman zemaljskih uglednika bio uobičajen dio protokola. Npr. kad je kraljica od Sabe došla posjetiti kralja Salamuna, donijela je ekskluzivne darove i dragocjene miomirise. Protokol je očito podrazumijevao donošenje posebno vrijednih darova jer su sličan običaj slijedili i drugi posjetitelji prilikom audijencije kod Salamuna (2. Ljetopisa 9:1, 22-24). Ako su zemaljski uglednici darivani skupocjenim poklonima, koliko je primjerenije bilo učiniti to za Kralja nad kraljevima.

Isus je oštro osudio kritiku učenika (Matej 26:10, Marko 14:6; Ivan 12:7). Time nije obezvrijedio plemenita nastojanja da se pomogne siromašnima. Nijedna knjiga drevne bliskoistočne literature ne ističe toliko brigu za siromašne kao Stari zavjet (Ponovljeni zakon 15). I sam Isus naglašavao je važnost pomaganja ljudima u potrebi. Međutim, Isus je ovdje ukazao na značaj posljednjih trenutaka koje je provodio sa svojim sljedbenicima. Ti trenuci bili su jedinstveni i prioritet mimo svih drugih plemenitih aktivnosti.

Kako su malo učenici znali o davanju. Više od tri godine gledali su Isusa kako odgovara na ljudske potrebe. Kad je pretvorio vodu u vino (Ivan 2:6-11), kad je nahranio mnoštvo (Ivan 6:11-13), kad je uskrsnuo Lazara (Ivan 11:32-44), učinio je značajno više nego što se od njega inicijalno tražilo. Božju velikodušnost iskusio je i apostol Pavao, ˝A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.˝ (Filipljanima 4:19). Bilo je lako obilno primati iz Božje ruke. Davati je bilo znatno teže. Tek kasnije, učenici će biti spremni dati Bogu najbolje od sebe, ˝Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa.˝(Djela apostolska 5:41-42; 1. Korinćanima 4:9-13).

Marija je dala najbolje što je imala. Znala je da je Isus vrijedan najvećeg dara. Pomazavši ga skupocjenim mirisnim uljem iskazala mu je bezuvjetnu ljubav, samopožrtvovnost i zahvalnost za život svog brata. Ona je primjer pravog Isusovog sljedbenika. Upijati njegove riječi i iskazati mu zahvalnost i poštovanje bili su njezin prioritet. I u drugim prilikama ona je bila kod Isusovih nogu i slušala, ˝Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.˝ (Luka 10:39; Ivan 11:32).

Kao što je David, tako je i Marija je razumjela da prava služba uključuje požrtvovnost (2. Samuelova 24:24) i zato je upotrijebila sve resurse da bi iskazala svoju zahvalnost, ˝Učinila je što je mogla˝ (Marko 14:8). Iako je miris kojim je pomazala Isusa odavno ishlapio, njezin čin poniznosti i poštovanja prenosio se kroz povijest sve do danas, ˝Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen.˝ (Marko 14:9). Veličina njezine geste nije bila u vrijednosti njezinog dara, nego u stavu njezinog srca. Ona je dala najbolje od sebe. Isus je na sličan način pohvalio još jednu ženu čiji je dar imao realno malu vrijednost, ˝Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.˝ (Marko 12:43, 44).

SPASI NAS

Maslinska gora - put prema Jeruzalemu

Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem zabilježen je u sva četiri evanđelja, a zbio se u proljeće, u nedjelju 10. dana mjeseca Nisana (naš travanj). Toga dana židovske obitelji trebale su odabrati janje koje će žrtvovati na blagdan Pashe. Jeruzalem je bio krcat hodočasnicima iz cijele zemlje i dijaspore.

Pasha je jedan od tri blagdana zbog kojeg su muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem (Ponovljeni zakon 16:16). Često su ih pratile i njihove obitelji. Tako je i Isus kao dijete hodočastio s roditeljima u Jeruzalem (Luka 2:41-51).

Pasha je podsjećala na izlazak iz egipatskog ropstva i budila nadu u dolazak Mesije i izbavljenje. Neki su smatrali da će se Mesija pojaviti upravo na blagdan Pashe. Nakon što je uskrsnuo Lazara, mnogi su u Isusu vidjeli Mesiju koji će ih izbaviti od rimskog jarma i obnoviti slavu Davidovog kraljevstva. Gotovo sto godina bili pod rimskom vlašću i zato su gorljivo čekali izbavitelja, ˝Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.˝ (Luka 3:15).

Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se pronosila gradom (Ivan 12:17-18). Hodočasnici su željeli vidjeti obojicu, i Isusa i Lazara. U toj euforiji, na brežuljcima Maslinske gore, između Betanije i Jeruzalema, formirala se povorka koja je oduševljeno pozdravljala Isusa kao Mesiju i osloboditelja, ˝Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem, uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: ˝Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.˝ (Ivan 12:12-13).

Za vrijeme blagdanskih svečanosti narod je pjevao hallel, pjesme hvale zapisane u Psalmima od 113 do 118. Svaki Židov od najranije dobi znao je te stihove napamet. Te nedjelje uoči Pashe, okupljeno mnoštvo pozdravljalo je Isusa riječima 118. Psalma, pjesmom zahvale za spasenje. Hosana dolazi od hebrejske riječi hoshana što znači ˝spasi nas˝. Pozdravljali su ga kao kralja (Ivan 12:13). Tradicionalno se 118. Psalam povezivao s izlaskom iz egipatskog ropstva i budućim dolaskom Mesije. Njegovi stihovi podsjećali su na Mojsijevu pjesmu zahvale Bogu nakon izlaska iz Egipta. Tako stihovi ˝Jahve je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj.˝ (Psalam 118:14) podsjećaju na Mojsijeve riječi: ˝Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.˝ (Izlazak 15:2). 118. Psalam se pjevao i nakon izlaska iz Babilonskog ropstva za vrijeme gradnje drugog Hrama, ˝I pjevahu Jahvi hvalu i slavu: ˝Jer je dobar, jer je vječna njegova ljubav prema Izraelu.˝ I sav je narod klicao hvaleći Jahvu, jer je Dom Jahvin bio postavljen na svoje temelje.˝ (Ezra 3:11). Upravo to je bila posljednja pjesma koju je Isus otpjevao prije svog stradanja (Matej 26:30).

Još od Mojsijevog doba palmine grančice koristile su se u obilježavanju nacionalnih praznika (Levitski zakonik 23:40). U vrijeme Makabejaca one su postale simbol židovskog nacionalizma i upotrebljavale su se za doček heroja. Euforično mnoštvo mahalo je palminim grančicama pozdravljajući Isusa kao političkog vođu, a ne kao duhovnog izbavitelja. To isto mnoštvo koje ga je u nedjelju oduševljeno pozdravljao, za koji dan vikat će: ˝Raspni ga˝ (Ivan 19:15).

Ulazeći u grad na magarcu ispunilo se proročanstvo iz Zaharije 9:9 zapisano 500 godina ranije, ˝Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.˝. ˝Kćer sionska˝ je poetski izraz za stanovnike Jeruzalema. Taj izraz implicira nježnost kojom se Bog kao Otac odnosi prema svom narodu. I druge događaje iz Isusovog života Ivan povezuje sa Zaharijinim proročanstvima, npr.:

- istjerivanje trgovaca iz Hrama opisano u Ivanu 2:16 bilo je prorečeno u Zahariji 14:20

- bijeg Isusovih sljedbenika uoči njegove smrti zabilježen u Ivanu 16:32 bio je prorečen u Zahariji 13:7

- smrt na križu (Ivan 19:36) bila je prorečena u Zahariji 12:10

Smatra se da je Isus ušao u Jeruzalem kroz Ovčja vrata koja su ime dobila po tome što su kroz njih ulazile ovce koje su dovođene iz Betlehema radi žrtvovanja. U figurativnom smislu Isus je bio janje za žrtvu iz betlehemskog stada.

Ušao je u grad istim putem kojim je prije gotovo tisuću godina kralj David bio prisiljen bježati, ˝David se uspinjao na Maslinsku goru, sve plačući, pokrivene glave i bos, i sav narod koji ga je pratio iđaše pokrivene glave i plačući.˝ (2. Samuelova 15:30). Osedlana magarica s mladunčetom dočekala ga je na gotovo istom mjestu gdje su i Davida dočekale osedlane magarice (2. Samuelova 16:1). Iako ga je na putu prema Jeruzalemu pratilo euforično mnoštvo, vrlo brzo je iskusio progonstvo i bio izdan od bliskog prijatelja, kao i David kojeg je izdao njegov najbliži suradnik Ahitofel koji je skončao život samoubojstvom kao i Juda (2. Samuelova 17:23).

Isusov ulazak u grad izazvao je komešanje među hodočasnicima, ˝Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: ˝Tko je ovaj?˝ (Matej 21:10). S obzirom da se ne opisuje reakcija rimske vojske, vjerojatno nisu bili previše fascinirani ni zabrinuti jer se iz njihove perspektive cijeli događaj teško mogao opisati kao trijumfalan. Ulasci rimskih vođa bili daleko spektakularniji i raskošniji. Isus je ušao u grad na magarcu, životinji koja simbolizira mir, a ne na ratnom konju.

Zbog porasta Isusove popularnosti i oduševljenja naroda, židovski vođe bili su prisiljeni promijeniti strategiju. Prema prvotnom planu, Isus je trebao biti ubijen nakon Pashe kako bi se izbjegla pobuna naroda s obzirom da je bio vrlo popularan (Matej 26:1-5). Međutim sada su, suočeni sa strahom zbog gubitka svojih pozicija, bili spremni i na najriskantnije poteze. Njihova frustracija sve je više dolazila do izražaja. Bili su nemoćni zaustaviti Isusa (Ivan 11:47-48; 12:10 i 19). Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge, Isusa su odlučili ubiti, a isto su namjeravali i s Lazarom. Kasnije će privoditi i kažnjavati Isusove učenike, ali ništa neće moći zaustaviti širenje radosne vijesti (Djela apostolska 5:17-18, 28, 33). Veliki rabin Gamalilel znao je da je uzaludno boriti se protiv Boga. Bio je svjestan da će se Isusov nauk prije ili kasnije ugasiti ako se radi o samo ljudskoj ideologiji. Međutim ako je njegov nauk od Boga, znao je da ga ništa neće moći zaustaviti, ˝I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete.˝ (Djela apostolska 5:38-39).

Iako su mnogi u Isusu vidjeli obećanog Mesiju, oni nisu razumjeli prirodu njegovog poslanja. Nisu razumjeli implikacije ulaska u Jeruzalem ni nužnost njegove smrti i uskrsnuća. Fokusirani na svoju ovozemaljsku sudbinu, previdjeli su proročanstva o Mesiji patniku (Danijel 9:26, Psalam 22:17-19, Izaija 53). Tek kasnije učenici će shvatiti da je prije krune morala doći žrtva, ˝To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.˝ (Ivan 12:16).

BOG JE ŽRTVOVAO SVE

I dok su židovski vođe planirali Isusovo smaknuće, Grci su ga željeli upoznati. Nije poznato je li se radilo o bogobojaznim neznabošcima ili o preobraćenicima na judaizam, tzv. prozelitima. Mogli su biti iz Decapolisa ili sjeveroistočne Galileje ili iz neke dalje destinacije. Pristupili su Filipu jer je govorio grčki kao i drugi Galilejci. Kao što su na početku Isusovog života neznabošci došli s istoka (Matej 2:1-12), tako su sada, na kraju njegove službe došli sa zapada. Ponizna želja nekih neznabožaca da upoznaju Isusa u kontrastu je s tvrdoglavim odbacivanjem većine Židova.

Prošlo je više od tri godine otkada je Isus rekao: ˝Još nije došao moj čas!˝ (Ivan 2:4b). Isto je ponovio i uoči Blagdana sjenica, ˝Moje vrijeme još nije došlo,˝ (Ivan 7:6). Spominje se više neuspjelih pokušaja njegovog hapšenja jer ˝još nije bio došao njegov čas.˝ (Ivan 7:30b i 8:20). Ali u trenutku kad su ga Filip i Andrija obavjestili da ga neznabošci žele vidjeti, Isus je postao svjestan da je došao trenutak zbog kojeg je došao na ovaj svijet. Njegova misija više nije bila usmjerena samo ˝izgubljenim ovcama doma Izraelova ˝ (Matej 15:24), nego svim ljudima, ˝A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.˝ (Ivan 12:32).

Ivan je u više navrata naglasio da je Isus došao, ne samo za spas Židova, nego cijeloga svijeta (Ivan 3:16, 10:16). Petsto godina ranije Zaharija je prorekao da će Mesija donijeti mir svim narodima, ˝On će navijestit` mir narodima; vlast će mu se proširit` od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.˝ (Zaharija 9:10). Želja neznabožaca da ga upoznaju dala je naslutiti slavu budućeg kraljevstva o kojem je, govoreći o kraju povijesti ovog svijeta, Ivan zapisao: ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).

Riječima ˝Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.˝, Isus je evocirao sjećanja na proročanstvo iz Danijela 7:13-14, ˝Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.˝ I dok se u umovima učenika rađala slika krunidbe i zlatnog doba kojeg su čekali, Isus je nastavio govoriti o žrtvi, a ne o kruni. Kao što sjeme pšenice treba doći u zemlju da bi urodilo plodom tako je i Isus morao umrijeti da bi donio rod. Njegova smrt donijet će mnogima vječni život. On je morao stradati da bi mi mogli živjeti. Božje kraljevstvo puno je paradoksa:

- Prvi su posljednji, a posljednji prvi, ˝A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.˝ (Marko 10:31), ˝Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!˝ (Marko 9:35b).

- Bogati su siromašni, ˝Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.˝ (Otkrivenje 3:17).

- Smrt donosi život, ˝Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.˝ (Ivan 12:24-25).

Od prvog do posljednjeg dana svog života, Isus je proslavljao Boga. Učinio je to izvršivši od Boga povjerenu misiju. Najavljujući njegovo rođenje anđeli su rekli: ˝Slava Bogu na visini…˝ (Luka 2:14a). Na kraju njegovog života, glas s neba ponovno je prozborio, ˝Proslavio sam i opet ću proslaviti!˝ (Ivan 12:28). To je bio treći put da je glas s neba potvrdio Isusov identitet i njegovu misiju. Prvi put glas se čuo za vrijeme krštenja (Matej 3:13-17), a drugi put tijekom preobraženja (Matej 17:1-8).

I u stradanju, Isus je proslavio Boga. Učinio je to pokazavši Božji karakter i njegovu ljubav prema posrnulom čovječanstvu. Svjestan patnje koja ga je čekala, instinktivno je želio pobjeći od tog mračnog trenutka. Međutim, usredotočen na misiju koju mu je Bog povjerio, bio je spreman proći kroz sve, ˝i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!˝ (Ivan 12:26b).

Isus je znao da nakon patnje dolazi slava, kao što je Izaija prorekao 500 godina ranije: ˝Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit` i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka - tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim usta stisnuti videć` ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć` ono o čemu nikad čuli nisu˝ (Izaija 52:13-15). Njegov put od Mesije patnika (Mashiach ben Yosef) do Mesije pobjednika (Mashiach ben David) apostol Pavao opisao je slijedećim riječima: ˝On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ˝oplijeni˝ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ˝Isus Krist jest Gospodin!˝ - na slavu Boga Oca.˝ (Filipljanima 2:6-11).

Isus se nikada nije dodvoravao masama. Njegove poruke jasno su naglašavale visoku cijenu učeništva. Princip samopožrtvovnosti utkan je u živote Isusovih sljedbenika, ˝Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.˝ (Matej 10:38; Luka 14:33). Usmjerenost na sebe vodi k samouništenju, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.˝ (Marko 8:35).

Tek kasnije Isusovi učenici shvatili su značaj njegovog stradanja. Osvjedočeni u istinu bili su spremni podnijeti sve jer su u vjeri gledali na dan velikog preokreta, dan kada će Mesija doći kao Kralj nad kraljevima i kada će slava zamijeniti sadašnju patnju, ˝Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.˝ (Rimljanima 8:18). ˝Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.˝ (2. Korinćanima 4:17-18).

TVRDO SRCE

Judejska kamena pustinja

Ivan povezuje nespremnost svog naroda da prihvati Isusa kao Boga i Spasitelja svijeta, s proročanstvom iz Izaije 6:10: ˝Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.˝ Isus je učinio toliko toga pred njihovim očima, ali svakim novim čudom njihovo srce bilo je sve manje spremno poslušati. Isti obrazac ponašanja jednom davno pokazao je i faraon, kada je bez obzira na brojna čuda, odbio poslušati Mojsija i Arona (Izlazak 8:11, 9:12, 34, 35, 10:20, 14:4, 8, 17).

Bilo je i onih koji su intelektualno spoznali istinu, ali je nisu bili spremni javno priznati niti živjeti u skladu s njom, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43), ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Isusovim sljedbenicima prijetilo je izbacivanje iz sinagoga (Ivan 9:22), a to je značilo društvenu, vjersku i poslovnu izoliranost. Mnogi su radi toga posustajali. Samo istinski sljedbenici rekli su: ˝Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.˝ (Djela apostolska 20:24).

Gotovo nitko od prisutnih hodočasnika koji su pjevali 118. Psalam nije razumio da se stihovi ˝Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.˝ (Psalam 118:22), odnose upravo na njih i na događaje koji će uslijediti za koji dan. O zaglavnom kamenu pisao je i prorok Izaija: ˝Stog ovako govori Jahve Gospod: ˝Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje neće propasti.˝ (Izaija 28:16). Kad se gradio Salamunov hram, kamenje se klesalo i u potpunosti obrađivalo u kamenolomu jer se smatralo neprimjerenim stvarati buku na svetom mjestu. Svaki kamen obrađivao se točno prema nacrtu. Ukoliko bi graditelji na licu mjesta zaključili da se ne uklapa u građevinu, kamen bi bio odbačen.

U jednoj od svojih parabola Isus je rekao da je ˝kamen što ga odbaciše graditelji˝ ljubljeni sin kojeg je gospodar vinograda poslao u vinograd, a kojeg su vinogradari ubili (Luka 20:9-18). Govoreći pred Židovskim uglednicima, Petar će za Isusa reći: ˝On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:11-12).

Nekome je taj kamen dragocjen, a nekome uzrok spoticanja, ˝Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju - kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni.˝ (1. Petrova 2:6-8), ˝Evo postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja. Ali tko u nj vjeruje, neće se postidjeti.˝ (Rimljanima 9:33b).

Premda isprva odbačen od ljudi, Isus je postao temeljni kamen doma kojeg gradi Bog. Svaki kamen koji se ugrađuje dolazi iz kamenoloma gdje se oblikuje točno po Božjem nacrtu, ˝… pogledajte stijenu iz koje ste isječeni i jamu duboku iz koje ste izvađeni.˝ (Izaija 51:1). Oni koji slijede Isusa spremni su se oblikovati se po Božjem nacrtu, ˝Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.˝ (1. Petrova 2:4-6).

Dani milosti za židovski narod bili su na izmaku. Jedno za drugim ispunjavala su se starozavjetna proročanstva o Mesiji patniku, ˝Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.˝ (Izaija 53:3). Svjestan da ne razumiju svrhu njegovog dolaska, Isus je zaplakao, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim…˝ (Luka 19:41). Njegov narod je olako odbacio proročke riječi: ˝Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu, prije nego što se smrkne, prije nego što se noge vaše spotaknu po planinama mračnim. Vi se nadate svjetlosti, a on će je u mrak pretvoriti, prometnuti u crnu tamu! Ako ovo ne poslušate, potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše, suze će roniti, oko će mi suze prolijevati, jer Jahvino stado u izgnanstvo odlazi.˝ (Jeremija 13:16-17). Vrlo brzo čitav njihov život pretvorit će se u ruševine. A moglo je biti drugačije, ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!˝ (Ivan 19:42).

Kao nekada Josip (Postanak 37:13-28), tako je i Isus je bio izdan i odbačen od svoje braće. Privremeno je postao sluga (Postanak 39:1) da bi ga faraon postavio za upravitelja cijelog Egipta (Postanak 41:41-43). Prošao je težak put da bi svoju obitelj i čitav svijet spasio od pomora (Postanak 41:57, 45:5-8). Zavidna braća koja su ga se urotom riješila, kasnije su klečala pred njim tražeći spas za svoje obitelji (Postanak 42:6). Vidjevši njihovu promjenu, sa suzama u očima i dubokim emocijama, zagrlio je i izljubio svoje za kojima je čeznuo kroz sve vrijeme razdvojenosti (Postanak 44:15-45:15). Poput Josipa, i Isus je napustio svoj dom, pretrpio nepravdu i postao sluga da bi se susreo sa svojima i dao im oprost, ˝... dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane... Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.˝ (Ivan 12:46b i 47b).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:

Evanđelje po Ivanu - komentari na 11. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Fri, 03 Jun 2011 08:22:00 +0000

11. poglavlje Evanđelja po Ivanu

LAZAROVA SMRT I USKRSNUĆE

Isus je bio u Pereji kad je primio vijest o bolesti svog prijatelja Lazara. Pereja je područje današnje kraljevine Jordan, udaljena dan hoda od Lazarovog sela Betanije. Betanija (˝kuća patnje˝) nalazila se na istočnom obronku Maslinske gore, oko 2 km istočno od Jeruzalema. Današnji naziv mjesta je al-Eizariya (˝Lazarovo mjesto˝) i nalazi se na području Zapadne obale.

Za vrijeme posjeta Jeruzalemu, Isus je običavao prenoćiti u Betaniji (Matej 21:17, Marko 11:11), a Luka spominje i da je poučavao u domu Marije i Marte, Lazarovih sestara (Luka 10:38-42). Dobro je poznavao ovu obitelj i više puta boravio u njihovom domu. Svi troje bili su njegovi bliski prijatelji (Ivan 11:3, 5, 11, 36). Upravo iz Betanije Isus će krenuti na svoj posljednji put prema Jeruzalemu, a dan ranije večerat će u domu svojih prijatelja (Ivan 12:1-2). Nedaleko od Betanije Isus će biti uznesen na nebo (Luka 24:50-51).

Lazar se spominje samo u Evanđelju po Ivanu, dok se Marta i Marija spominju i u sinoptičkim evanđeljima. Lazar je grčka verzija židovskog imena Eleazar što znači - ˝Bog pomaže˝. Za pretpostavit je da je Lazarovo uskrsnuće opisano samo u Evanđelju po Ivanu jer su pisci sinoptičkih evanđelja željeli izbjeći dalje rasplamsavanje mržnje prema njemu i planirano ubojstvo (Ivan 12:10). Evanđelje po Ivanu pisano je najvjerojatnije nakon Lazarove smrti.

KAD NEMA ODGOVORA

Premda je bio Isusov bliski prijatelj, Lazar nije bio pošteđen ljudskih patnji (Ivan 11:3). Njegova bolest bila je akutna i terminalna. Iako Bog može učiniti spektakularna čuda da bi zaštitio svoje (Daniel 3:19-27), brojni ljudi vjere su patili (Hebrejima 11:35-38). Ivan Krstitelj umro je mlad, a Herod je živio. Stjepan je kamenovan, a njegovi krvnici su nastavili živjeti.

Vidjevši da im je brat teško bolestan, Lazarove sestre svoj su problem iznijele pred Isusa (Ivan 11:3). Biblija spominje i druge ljude koji su svoje probleme predali Bogu. Kad se narod bunio protiv Mojsija ˝A on zazva Jahvu.˝ (Izlazak 15:25). Slično je učinio i Ezekia. Primivši Sanheribovo prijeteće pismo on ˝uđe u Dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom.˝ (Izaija 37:14). Oni koji vjeruju znaju da svoje brige mogu povjeriti Bogu, ˝Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.˝ (1. Petrova 5:7).

Iako je situacija bila žurna, Isus je svoj dolazak odgodio. Shrvane tragedijom svoje obitelji, sestre nisu razumjele zbog čega je Isus dozvolio da njihov brat umre, ˝Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.˝ (Ivan 11:21b; 11:32). I drugi ožalošćeni su se pitali: ˝Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?˝ (Ivan 11:37). Teško je ostati vjeran Bogu kad On ne odgovara na molitvu onako kako smo očekivali, ˝Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat` na me?˝ (Psalam 13:2-3).

Svrhu svojih ili tuđih patnji često ne možemo razumjeti. Ali oni koji se u svojoj boli okrenu Bogu, ojačat će svoj karakter i vjeru, ˝nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!˝ (Rimljanima 5:3b-5). Apostol Pavao razumio je taj prividni paradoks, ˝Jer kad sam slab, onda sam jak.˝ (2. Korinćanima 12:10b).

Tek naknadno sestre će razumijeti da je bolest i smrt njihovog brata bila prilika za proslavu Sina Božjeg, ˝Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.˝ (Ivan 11:4). Slično je bilo i s urođenom sljepoćom prosjaka kojem je Isus vratio vid, ˝Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.˝ (Ivan 9:3). Međutim, patnje nisu uvijek povod za božanske čudesne intervencije. Teško je shvatiti zbog čega Bog ponekad čudesno intervenira, a nekad kao da ne odgovara na naše molitve, ˝Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.˝ (Ivan 13:7).

Isus nije došao da bi uklonio svu ljudsku patnju, čak ni među onima koji su mu bili posebno bliski. On će to jednoga dana učiniti, ali do tada je potrebna vjera u njegova obećanja, ˝I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu.˝ (Otkrivenje 21:4), ˝Al` Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan - blago svima koji njega čekaju.˝ (Izaija 30:18).

Job koji je iskusio niz tragedija i neobjašnjive gubitke, svoju vjeru u Boga kao Izbavitelja izrazio je prekrasnim riječima: ˝Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝(Job 19:25-27).

SLIJEDITI BOŽJU AGENDU

Isus je radio po božanskoj agendi i ništa ga nije moglo odvratiti od tog puta, ˝Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.˝ (Ivan 4:34). Iako je bilo rizično vratit se u Judeju zbog animoziteta židovskih vođa, on ipak nije odustao od svoje misije (Ivan 11:8). Ozbiljna opozicija prema njemu započela je one subote kada je iscijelio paraliziranog čovjeka (Ivan 5:18). S obzirom da je već nekoliko puta bio izložen pokušajima kamenovanja (Ivan 8:59, 10:31 i 39), učenici nisu mogli razumijeti zbog čega se dovodi u opasnost (Ivan 11:8). Međutim, oni koji rade po božanskoj agendi nemaju razloga za strah, ˝Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.˝ (Izreke 3:5).

Isus je bio duboko svjestan da će doći vrijeme kad više neće biti prilike za djelovanje i zato nije propuštao niti jedan trenutak za rad, ˝Odgovori Isus: ˝Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.˝ (Ivan 11:9), ˝Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.˝ (Ivan 9:4).

Slijedeći Božju agendu Isus je odlučio otići u Betaniju bez obzira na opasnost koja mu je prijetila i zdvajanje učenika. Iako ga prati reputacija ˝nevjernog˝, Toma je pokazao više hrabrosti i lojalnosti od ijednog drugog učenika, ˝Hajdemo i mi da umremo s njime!˝ (Ivan 11:16). Ali ljudi su češće etiketirani po svojim manama, nego po vrlinama.

Misleći na Lazarovu smrt, Isus je govorio o snu (Ivan 11:11). U sjećanje na ove Isusove riječi milijuni kršćana na grobove svojih bližnjih daju uklesati riječi ˝Zaspao u Gospodu.˝.

Lazar je umro najvjerojatnije onoga dana kada su sestre poslale glasnika da javi Isusu da im je brat bolestan. Zbog tople klime, bilo je uobičajeno da se mrtvi pokapaju istoga dana kada su umrli. Tijelo se trebalo oprati, pomazati uljima i mirodijama i poviti u platno (Matej 27:59). Svatko je imao pravo na dostojanstven pogreb, čak i zločinci. Tkogod je mogao trebao se priključiti pogrebnoj procesiji (Luka 7:12) koju je ponekad pratila i glazba (Matej 9:23). Žene su predvodile povorku jer je preko ženinog grijeha smrt došla na zemlju. Bogatiji su pokapani u kamene pećine u kojima su bile isklesane niše ili police na koje su se polagala tijela. Siromašniji su pokapani u zemlju. Godinu dana nakon sprovoda obitelj bi ušla u grobnicu, pokupila kosti i stavila ih u kamenu kutiju tzv. ossuarium na koju bi uklesali ime pokojnika i upozorenje da se kutija ne otvara. Žalovanje je trajalo 7 dana. Iskazivanje poštovanja prema umrlome i sućuti prema tugujućima bilo je sastavni dio židovskih običaja.

Isus je stigao u Betaniju četvrtog dana žalovanja. Lazar je bio pokopan i njegovo tijelo već se raspadalo (Ivan 11:39). Sestre su bile okružene brojnim prijateljima i to je bila prilika da pred očima mnogih svjedoka Isus učini svoje posljednje čudo (Ivan 11:19). Ove okolnosti isključile su bilo kakvu sumnju o tome je li Lazar doista bio mrtav, a broj prisutnih svjedoka onemogućio je očekivanu diskreditaciju od strane židovskih vođa. Već ranije u svojoj službi Isus je uskrsnuo dvoje djece prije pokopa; Jairovu kćer (Marko 5:35-40) i dječaka iz Naina (Luka 7:11-15).

I BOG PLAČE

Pred smrću smo bespomoćni. Ona budi nelagodu i strah koji idu tako daleko da o tome ne želimo ni razmišljati. Skloniji smo upotrijebiti eufemizme poput ˝otišao˝ ili ˝napustio˝ ne bi li izbjegli nelagodne riječi. Lazarove sestre mogle su plakati i tugovati, ali ga nisu mogle vratiti u život. Suosjećajni prijatelji i rodbina mogli su uputiti riječi utjehe i biti podrška, ali nisu mogli vratiti Lazara u život.

Slomljenog srca Marta je došla pred Isusa (Ivan 11:20). Nije mogla razumijeti zbog čega nije čudesno intervenirao kao toliko puta do tada. Ali njezina bol i pitanja bez odgovora nisu umanjila njezinu vjeru. Bez obzira na gubitak, ona je i dalje vjerovala da je Isus Spasitelj svijeta. U najtežem trenutku svog života, sa suzama u očima ona je jasno rekla: ˝Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!˝ (Ivan 11:27).

Prve riječi upućene ožalošćenoj Marti bile su riječi utjehe, ˝Kaza joj Isus: ˝Uskrsnut će brat tvoj!˝ (Ivan 11:23). Ove riječi utjeha su svima koji kroz suze gledaju svog Spasitelja koji je obećao ˝vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.˝ (Izaija 61:3a).

Jedan od najljepših odlomaka u Bibliji i najvažnija utjeha za čovječanstvo započinje Isusovom izjavom ˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.˝ (Ivan 11:25).

I ranije u svojoj službi Isus je govorio o uskrsnuću: ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28-29).

Kao što nakon sna dolazi buđenje, tako i nakon smrti dolazi uskrsnuće. Prorok Daniel je zapisao: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ (Daniel 12:2).

U Bibliji se nalaze brojni primjeri manifestacije Božje sile koja je nadvladala okolnosti koje su ugrožavale opstanak - poput ropstva, gladi, neplodnosti, gubitka djece pa i smrti.

Groblje na Maslinskoj gori

Premda mnogi smatraju da je koncept uskrsnuća prvenstveno kršćansko vjerovanje, nada u uskrsnuće bila je središnje vjerovanje rabinskog judaizma ukorijenjeno u židovskoj Bibliji (Starom zavjetu) puno dublje, nego što se obično percipira. Prema tradiciji, Židovi su vjerovali da će se Mesija pojaviti na Maslinskoj gori i da će uskrsnuće započeti upravo ondje. Zbog toga je Maslinska gora već 3.000 godina mjesto pokapanja mrtvih i najsvetije židovsko groblje sa 150.000 grobova. Naravno, bilo je i onih koji poput Saduceja, nisu vjerovali u uskrsnuće (Luka 20:27, Djela apostolska 23:8).

Marta je, kao i većina Židova Isusovog vremena, vjerovala u uskrsnuće (Ivan 11:24). Njihovo vjerovanje temeljilo se na nadi koja se stoljećima oblikovala i o kojoj su pisali brojni pisci Starog zavjeta. Prorok Izaija pisao je o uskrsnuću, ˝Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.˝ (Izaija 26:19). U uskrsnuće su vjerovali i Job (Job 19:25-27) i Ezekiel (Ezekiel 37:13-14), i Daniel (Daniel 12:2) i kralj David, ˝A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati.˝ (Psalam 17:15). Pavao navodi da je već i Abraham vjerovao u uskrsnuće (Hebrejima 11:17-19).

Prema Bibliji, uskrsnuće nije ezoteričan individualni događaj, nego zajedničko uskrsnuće ljudi na kraju povijesti ovog svijeta i obnova kompletnog čovjeka, uključujući i tijelo. Uskrsnuće nema nikakve veze s grčkom filozofskom idejom života poslije smrti. Smrt će biti pobijeđena tek na kraju povijesti ovog svijeta ˝Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt˝ (1. Korinćanima 15:26). Ali Sotona kao da i dalje ponavlja svoju prvu laž ˝Ne, nećete umrijeti!˝ (Postanak 3:4). Ipak, stvarnost je drugačija. Čovjek umire jer ga je grijeh odvojio od izvora života. Jedina nada je vjera u Isusa i uskrsnuće, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝(Rimljanima 6:23).

Eho Isusovog pitanja Marti ˝Vjeruješ li ovo?˝ dopire i do nas (Ivan 11:26b). Dok god smo živi, možemo pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Smrću prestaju sve mogućnosti odabira, ˝Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih… I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.˝ (Propovjednik 9:5 i 10).

Koliko god bila snažna, vjera u uskrsnuće ne anulira bol i patnju zbog razdvajanja od onih koje volimo. Gledajući tugu Lazarove obitelji zbog gubitka voljenog brata, Isus je zaplakao (Ivan 11:33, 35 i 38). U Marti i Mariji vidio lica svih onih koji plaču nad grobovima svojih najmilijih. Bog nije imun na ljudsku tugu. On je kao Stvoritelj, dao ljudima dar vječnog života, a sada je gledao kako oni koje je ljubio, pate i umiru zbog odvojenosti od izvora života (Postanak 3:8-24).

Kao čovjek, Isus je plakao nad Lazarovim grobom, kao Bog, on ga je uskrsnuo. Ali Lazarovo uskrsnuće samo je blijeda slika budućeg uskrsnuća jer Lazar je uskrsnuo da bi ponovno umro. U svom pismu kršćanima u Grčkoj, apostol Pavao piše o novom, besmrtnom tijelu i uskrsnuću u posljednji dan, ˝Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.˝ (1. Korinćanima 15:52-58).

Prije nego što ga je pozvao na život, Isus je javno uputio kratku molitvu u kojoj je zahvalio Ocu za uslišenje (Ivan 11:41-42) i pokazao da ga je On poslao da izvrši njegovu volju (Ivan 5:19-21). Kao što je riječju stvarao (Postanak 1:26, Ivan 1:1-3), tako je riječju vratio Lazara u život (Ivan 11:43).

Čineći znamenja, Isus je postepeno otkrivao svoj identitet i jačao vjeru svojih učenika, ˝Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.˝ (Ivan 2:11). Uskrsnuće Lazara vrhunac je njegovih čuda i najeklatantniji dokaz njegovog božanskog identiteta. Ono je trebalo potaknuti ljude da vjeruju da je Isus Tvorac koji ima moć pokoriti najvećeg ljudskog neprijatelja – smrt, ˝Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!... Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.˝ (Ivan 11:15 i 45).

Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se širila. Očevici nisu mogli ne govoriti o onome što su doživjeli (Ivan 12:9-10, 17). Vraćanje čovjeka u život nije se moglo ni sa čim drugim usporediti. I doista, sva druga čuda koja je Isus učinio izgubila bi svoj značaj da on nema moć vratiti nam izgubljeni dar života, ˝Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 13:14).

Ironično je da će Isusovo darivanje života, njega samoga odvesti u smrt. Taj paradoks predstavlja srž njegove misije na zemlji. Da bi čovjek ponovno dobio dar života, Isus je morao umrijeti, ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16).

ZABRINUTI ZA SVOJU ZEMALJSKU SUDBINU

Neposredno nakon Lazarovog uskrsnuća Sanhedrin je odlučio ubiti Isusa. Jeruzalemski Sanhedrin ili Veliko vijeće bio je vrhovni sud starog Izraela. Osim sudskih ovlasti, Sanhedrin je imao politički i vjerski autoritet. Sanhedrin je hebrejska riječ koja dolazi od grčkog synedrion što znači ˝sjediti zajedno˝. Vijeće je zasjedalo svakog dana, osim blagdana i subote, isključivo danju, u Dvorani isklesanog kamenja u jeruzalemskom Hramu. Sanhedrin se prestao sastajati u Jeruzalemu nakon razorenja Hrama (70. godine), ali je i dalje djelovao sve do 425. godine.

Veliki Sanhedrin imao je 71 člana iz redova svećeničkih poglavara, starješina i pismoznanaca. Prve dvije skupine pripadale su uglavnom saducejima, a pismoznanci pretežno farizejima. Za vrijeme sastanaka članovi su sjedili u polukrugu, a odluke donosili većinom glasova. Vođa Sanhedrina bio je priznat od strane rimske vlasti kao politički vođa Židova. Iako predstavnici rivalskih stranaka, zbog straha od gubitka vlasti, farizeji i saduceji ujedinili su se u naporima da ubiju Isusa.

Kaifa je bio prvosvećenik od 18. - 36. godine. Imenovao ga je rimski guverner Valerius Gratus, a razriješio rimski guverner Sirije Lucius Vitellius. Kao prvosvećenik vodio je vjerske obrede, upravljao hramskom riznicom i predsjedao Sanhedrinom. Bio je zet Ane, prvosvećenika od 6. – 15. godine. S obzirom da su ga Rimljani vrlo dugo zadržali na ovoj poziciji, očito su dobro surađivali.

Iza svećeničke odore krio se arogantan i beskrupulozan političar. Bio je toliko zaslijepljen vlastitim ambicijama da niti sam nije razumio pravo značenje riječi koje su prešle preko njegovih usta, ˝Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49b-50). Isus će doista umrijeti za narod. Međutim za Kaifu, on nije bio Spasitelj, nego politička žrtva. Ni nakon tri i pol godine Isusove službe on nije razumio ono što je Ivan Krstitelj razumio već prvoga dana, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29 i 36). Njegova religiozna vanjština očito nije jamčila duhovnu prosvijetljenost njegovog srca.

Posljedice odbacivanja Isusa kao Spasitelja bile su tragične i za njih osobno i za cijeli narod. Za manje od četrdeset godina, upravo na Pashu, započet će petomjesečna opsada Jeruzalema. Rimske legije predvođene generalom Titom zapalit će grad i razoriti Hram koji se do danas nije obnovio. Gotovo milijun ljudi izgubit će život, a preživjeli će biti raseljeni po cijelom svijetu. 1900 godina Židovi neće upravljati zemljom koju je Bog dao u posjed njihovim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu. Koliko malo je trebalo da sve njihove ambicije postanu kao prah. Usredotočeni na svoju zemaljsku sudbinu, izgubili su i svoju domovinu i vječni život, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?˝ (Luka 9:23-25).

Židovski vođe izravno su potvrdili da razlog njihovog nevjerovanja nije nedostatak dokaza, nego zaštita njihovih privatnih interesa, ˝Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!˝ (Ivan 11:47b-48). Političko preživljavanje bilo je sve o čemu su oni brinuli. Ispunjenje njihovih ambicija sprječavalo ih je da vide istinu (Ivan 12:42-43).

Grad mira postat će grad suza. Isus je sve to znao i zbog toga je, spuštajući se posljednji put niz Maslinsku goru, zaplakao nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.˝ (Luka 19:41-44), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: `Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.` Tad će početi govoriti gorama: `Padnite na nas!` i bregovima: `Pokrijte nas!` Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?˝ (Luka 23:28-31).

Isus je čeznuo za spasenjem Jeruzalema, za spasenjem njegovih stanovnika. Došao je vratiti im dar života, ali su ga mnogi odbili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!˝ (Luka 13:34).

˝VJERUJEŠ LI OVO?˝

Posljednje dane svog života Isus je proveo s učenicima i najbližim sljedbenicima. Povukao se u Efraim, pustinjski gradić u planinskom djelu sjeveroistočno od Jeruzalema. Od tamo će ponovno otići u Betaniju i krenuti po posljednji put u Jeruzalem.

Bližila se Pasha, veliki židovski blagdan. Rijeke hodočasnika slijevale su se u Jeruzalem. Kao i šest mjeseci ranije, Isus je ponovno bio glavna tema njihovih razgovora (Ivan 7:12 i 32; 11:56). Međutim, nitko nije ni slutio koliko će ova Pasha biti drugačija od svih prijašnjih. Ovoga puta bit će žrtvovano pravo janje za njihovo vječno izbavljenje.

Isus je u potpunosti otkrio svoj identitet. Nakon svih znamenja bilo je jasno da je on Spasitelj i Bog. Dokazi su bili neupitni, međutim pravo pitanje bilo je: ˝Vjeruješ li ovo?˝ (Ivan 11:26b).

Apostol Pavao je vjerovao, ˝Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!˝ (1. Solunjanima 4: 14-18).

Nije lako vjerovati Božjim obećanjima u teškim životnim okolnostima. Kad se Martina vjera poljuljala, Isus ju je hrabrio: ˝Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?˝ (Ivan 11:40). I u najtežim trenucima Bog nas poziva da u vjeri gledamo budućnost, ˝pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!˝ (Amos 4:12b). Nije lako čekati ponovni susret sa svojim Stvoriteljem i onima koje smo izgubili, ali Bog nas sigurno neće iznevjeriti, ˝Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.˝ (2. Petrova 3:9).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Korisni linkovi:

Prikaz Pereje na karti starog Izraela
Prikaz Pereje na karti starog Izraela
Fotografije današnje Betanije i Lazarovog groba

Crtež s prikazom dijela hramskog kompleksa i Dvorane isklesanog kamenja

Literatura:
1. James Burton Coffman, Commentary on John 11
2. Sanhedrin, Encyclopædia Britannica Online, 23 Nov 2010
3. Shira Schoenberg: The Sanhedrin, Jews Virtual Library
4. Bob Deffinbaugh, The Raising of Lazarus (John 11:38-53)
5. Glenn Pease, John 11 - Verse by Verse Commentary
6. Miriam Feinberg Vamosh, Life at the Time of Jesus, Palphot (July 10, 2007)
7. John D. Levenson, Resurrection and the Restoration of Israel: The Ultimative Victory of the God of Life, Yale University Press, 2006

Evanđelje po Ivanu - komentari na 10. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Thu, 19 May 2011 22:38:00 +0000

10. poglavlje Evanđelja po Ivanu

PASTIR KAO VOĐA

Pastirsko zanimanje bilo je uobičajeno zanimanje na Bliskom istoku u biblijsko vrijeme. Brojne osobe iz Starog zavjeta bili su pastiri, poput Abela, Abrahama, Izaka, Jakova i Rahele. Najveći vođe izraelskog naroda, Mojsije i David, bili su pastiri prije nego što su preuzeli ulogu vođa. Danas se čuvanjem ovaca na tradicionalni način bave još samo Beduini.

Pastir je dominantna biblijska metafora za vođu. Zanimljivo je da je jedna skromna profesija postala metafora za vodstvo.

Iako se iz gradske perspektive ova metafora može činiti dalekom, blizak odnos između pastira i stada čini je idealnom slikom duhovnog vodstva. Dobar pastir živi sa svojim stadom, svaku ovcu pojedinačno poznaje, brine se za hranu i vodu, štiti stado od opasnosti, hrabri posrnule, traži izgubljene, njeguje one s posebnim potrebama, nosi najmanje. On nije distancirani vođa, on ˝miriše˝ na svoje ovce. I nije čudo da je upravo ova pastoralna slika brižnog i samopožrtvovnog odnosa pastira prema stadu idealna slika duhovnog vodstva.

U židovskoj kulturi kraljevi, proroci i svećenici smatrani su pastirima naroda (Jeremija 23:1-4; Ezekijel 34). I u susjednim kulturama - babilonskoj, egipatskoj i grčkoj, vođe su nazivani pastirima. U biblijsko vrijeme vođe su legitimitet vodstva dokazivali sposobnošću da osiguraju ˝pašu˝ za svoj narod. Tako je stilizirani pastirski štap postao kraljevska palica - simbol snage, zaštite i autoriteta.

Slika Boga kao dobrog pastira provlači se kroz cijelu Bibliju. U prvoj biblijskoj knjizi zapisano je da je Jakov, opraštajući se od svoje djece na kraju života, posvjedočio da je kroz cijeli život Bog bio njegov pastir, ˝Bog, čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas, anđeo koji me od svakog zla izbavljao - djecu ovu neka blagoslovi.˝ (Postanak 48:15b-16a). U posljednjoj biblijskoj knjizi ponovno vidimo pastoralni motiv, ˝jer - Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.˝ (Otkrivenje 7:17).

Brojni biblijski pisci koristili su pastirsku metaforu da bi na slikovit i upečatljiv način prenijeli svoje poruke (Jeremija, Izaija, David, Ezekiel, Petar, Ivan i Pavao). Jedan od najljepših Psalama u Bibliji započinje riječima ”Gospod je pastir moj” (Psalam 23:1) i opisuje Božju skrb za svoj narod. Istu sliku upotrebio je i prorok Izaija, ˝Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju i brižljivo njeguje dojilice.˝ (Izaija 40:11).

PASTIRI PO BOŽJEM SRCU

Iako je sam Bog pastir svog stada, on je kroz povijest pozivao pojedince da vode njegov narod. Tako je pozvao Mojsija da izvede narod iz Egipta premda je sam išao pred njima u stupnju od oblaka i ognja (Izlazak 13:21-22). Mojsije je razumio značaj i svrhu povjerene službe. Četrdeset godina kasnije svjestan da mu se život bliži kraju, zatražio je od Boga da odabere njegovog nasljednika da narod ne bude ˝kao stado što nema pastira˝. ˝A Jahvi Mojsije progovori ovako: ˝Neka Jahve, Bog duhova u svakom tijelu, postavi čovjeka nad ovom zajednicom koji će pred njom izlaziti; koji će pred njom stupati; koji će je izvoditi i uvoditi tako da Jahvina zajednica ne bude kao stado što nema pastira.˝ (Brojevi 27:15-17).

Bog odabire ljude po svom srcu da brinu o njegovom stadu, ˝I dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro.˝ (Jeremija 3:15).

David je bio čovjek po Božjem srcu (1. Samuelova 13:14), čovjek koji je vjerno ispunio povjerenu zadaću, ˝Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih; odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu. I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.˝ (Psalam 78:70-72).

I apostol Petar bio je čovjek po Božjem srcu. U zadnjem razgovoru prije uznesenja, Isus mu je na srce stavio brigu za njegov narod na zemlji ponavljajući mu tri puta, ˝Pasi jaganjce moje!˝ (Ivan 21:16-17).

Petar je razumio da stado pripada Bogu i da će jednoga dana pastiri Božjeg naroda dati račun Natpastiru, ˝Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave.˝ (1. Petrova 5:2-4). Kakva odgovornost!

Nažalost, ne mali broj vođa iskrivio je biblijski model vodstva i zloupotrijebio svoj položaj. Prorok Jeremija optužio je zle pastire za pogrešno vođenje naroda i progon u Babilonsko ropstvo, ˝K`o izgubljene ovce bijaše narod moj, pastiri ih zavedoše te zalutaše po brdima: moradoše s brda na brežuljke, zaboraviše gdje su im torovi.˝ (Jeremija 50:6).

I Isus je upozorio na najamnike, kradljivce i razbojnike koji štete stadu i ostavljaju ga u nevolji (Ivan 10:1, 8, 10, 12, 13). Prethodno poglavlje u kojem je opisan arogantan odnos farizeja prema bivšem slijepcu, dobro ilustrira maćehinski odnos židovskih vođa prema Božjem narodu. Oni su figurirali kao pastiri, njihovi su glasovi bili religijski intonirani pa ipak oni nisu bili pastiri po Božjem srcu. Umjesto da skupljaju, oni su rastjerivali Božji narod, ˝Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje˝ - riječ je Jahvina. Stoga ovako govori Jahve, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: ˝Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših - riječ je Jahvina.˝ (Jeremija 23:1-2).

Za razliku od pastira po Božjem srcu koji će primiti ˝neuveli vijenac slave˝, zli pastiri ˝popadat će ko ovnovi izabrani˝, ˝Kukajte, pastiri, i vičite, valjajte se po prašini, vodiči stada, jer vam se ispuniše dani za klanje, popadat ćete ko ovnovi izabrani.˝ (Jeremija 25:34).

Kontrast između dobrih i loših pastira najbolje je vidljiv u Ezekielu 34. Ovo poglavlje na neki način predstavlja ključ za razumijevanje 10. poglavlja Evanđelja po Ivanu. ˝Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe! Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite. I tako se ovce raspršiše nemajuć` pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima. Ovce lutaju po svim gorama i visokim bregovima; po svoj su zemlji raspršene ovce moje i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži.˝ (Ezekiel 34:2b, 3-6).

BOG TRAGA ZA SVAKIM POJEDINCEM

U ljudskoj prirodi snažno je izražena tendencija lutanju, ˝Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio.˝ (Izaija 53:6a). A Bog je taj koji traga i skuplja svoje.

Predstavljajući se kao ˝Pastir dobri˝(Ivan 10:11 i 14), Isus je evocirao sjećanje na tekstove iz Ezekiela 34:11-16 u kojima se Bog predstavio kao pastir koji skrbi za svoj narod, ˝Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno.˝ (Ezekiel 34:16).

Nekoliko stihova dalje nalazi se proročanstvo o pastiru kojeg će Bog poslati, ˝Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svoga Davida: on će ih sam pasti i bit će im pastir, a ja, Jahve, bit ću njihov Bog, i moj sluga David bit će im knez. Ja, Jahve, rekoh!˝ (Ezekiel 34:23-24). Isus je svojim djelovanjem i životnim stilom savršeno oživio sliku dobrog pastira koji pokazuje brigu, ljubav, požrtvovnost i suosjećanje za svoje stado, ˝Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.˝(Matej 9:36).

Slika Boga koji kao pastir vodi svoje stado i svaku ovcu zove po imenu, više od bilo koje druge metafore, oslikava Božji osobni odnos prema svakom pojedincu, ˝On ovce svoje zove imenom.˝ (Ivan 10:3).

Između Isusa i njegovog naroda postoji blizak odnos, ˝Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.˝ (Ivan 10:14-15). U biblijskom smislu, poznavanje ne znači samo intelektualnu spoznaju. Poznavanje znači iskustvo i blizak odnos, ˝Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.˝ (Hošea 6:6).

Osoban odnos Boga prema svakom pojedincu vidljiv je i iz Isusove parabole kojom je opisao radost na nebu zbog povratka jedne osobe, ˝Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: `Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.` Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.˝ (Luka 15:4-7). Bog traga za svakim pojedincem.

POZNAT GLAS


Mrgari - bodulski tip torova za ovce (preuzeto s Fotozine/suludo)

Kao i na nekim jadranskim otocima, i na bliskom istoku pastiri su koristili zajedničke torove za svoja stada. Kada bi došlo vrijeme za izlazak iz tora, ovce bi prepoznale glas pastira i krenule za njim. Svako stado slijedilo je svog pastira. Isus je naglasio da njegove ovce prepoznaju i slijede njegov glas (Ivan 10:3, 4, 27). Oni koji poznaju svog pastira, u moru drugih glasova, prepoznat će njegov glas.

Bog stalno skuplja svoje, ˝I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se.˝ (Jeremija 23:3).

Iako je njegova služba bila usmjerena prvenstveno Židovima, Isus je jasno rekao da Božje stado nije ograničeno samo na jednu naciju, ˝Imam i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i biti će jedno stado, jedan pastir.˝ (Ivan 10:16).

Židovima su ove riječi zvučale strano jer im je bilo ˝zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti˝ (Djela 10:28). Pa ipak, bez obzira na duboko usađenu distancu prema neznabošcima, Isusovi učenici poslušali su njegov nalog: ˝Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!˝ ˝I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta.˝ (Matej 28:19, 20). Odgovorivši na Božji poziv, Petar je vrlo brzo razumio da je Bog nepristran, ˝Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego - u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.˝ (Djela apostolska 10:34-35).

Spasenje neznabožaca bilo je prorečeno i u Starom zavjetu, ˝I reče mi: ˝Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.˝ (Izaija 49:6).

Božje stado čine ljudi iz svih naroda i plemena jer Isus nudi spasenje svakom pojedincu, ˝Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda…˝ (Otkrivenje 5:9).

SIGURNI U BOŽJOJ RUCI

Torovi na otvorenom bili su ograđeni, nenatkriveni prostori s otvorom kroz kojeg su ovce ulazile i izlazile. Da bi ih noću zaštitio od predatora i kradljivaca, pastir bi legao na vrata. Danju bi ustao, pozvao svoje ovce i vodio ih do pašnjaka i vode. Kao što je pastir napustio udobnost svog doma da bi štitio i brinuo za ovce, tako je i Isus napustio nebo, bio spreman položiti svoj život i učiniti sve za svoje stado. ˝Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.˝ (Ivan 10:9).

Dobri pastir je samopožrtvovan. Isus je bio spreman dati život za svoje. Ni Rimljani, ni Židovi nisu ubili Isusa. On je dragovoljno dao svoj život (Ivan 10:11, 15, 17, 18), ˝Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.˝ (Ivan 10:11). ˝Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.˝ (Ivan 10:17, 18).

Isus nije nedodirljivi vođa, on svoje nosi u ruci i pruža im potpunu sigurnost, ˝Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.˝ (Ivan 10:28-29).

Ne vode svi putevi do spasenja. Spasenje je moguće samo preko Isusa, ˝Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se...˝ (Ivan 10:9a). ˝I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:12).

HANUKA

Premda se kroz cijelo poglavlje provlači metafora pastira i stada, smatra se da se Isusov govor zabilježen od 1.do 21. stiha odvijao u jesen, nakon ozdravljenja slijepog čovjeka, a ostatak govora u zimi za vrijeme Blagdana posvećenja Hrama, danas poznatog kao Hanuka.

Iako Hanuka nije jedan od sedam velikih blagdana, ona obilježava važne događaje u povijesti izraelskog naroda koji su se dogodili u periodu između Starog i Novog zavjeta. Za vrijeme Hanuke narod se podsjećao na dan kada je Hram očišćen i ponovno posvećen.

Antioh IV, helenistički kralj iz obitelji Seleukovića, za vrijeme svoje vladavine nad Izraelom zabranio je prakticiranje židovske religije i u Hramu postavio oltar namijenjen štovanju grčkog boga Zeusa. Zabranio je čitanje Tore (prvih pet knjiga Starog Zavjeta), obrezivanje muške djece i držanje subote. Njegove metode bile su brutalne i bešćutne. Bilo je to mračno doba izraelske povijesti. U poraženom i demoraliziranom stanju dio naroda pristao je na helenizaciju, ali manjina predvođena Judom Makabejcem pobunila se i nakon trogodišnje borbe uspjela istjerati Sirijce iz Jeruzalema i ponovno zauzeti upravu nad Hramom. Hram je očišćen od poganskih idola i ponovno posvećen 25. Kisleva 165. godine prije Krista. Od tada se svake godine, tijekom osam dana, obilježava Blagdan ponovnog posvećenja Hrama.

Hanuka se slavi i danas, a mnogi je smatraju židovskim pandanom Božića iako je simbolika potpuno drugačija. Naziva se još i Blagdanom svijetla jer se tijekom osam večeri pali po jedna svijeća na deveterokrakom svijećnjaku - hanukiji. Svijeće se pale u sjećanje na čudo kada je prema predaji, hramski svijećnjak gorio osam dana iako je posvećenog ulja bilo samo za jednu noć.

Osam svijeća pali se pomoću dodatne svijeće koja se zove shamash, ˝sluga˝. Svijeća ˝sluga˝ kršćane asocira na Isusa koji je došao kao Sluga da bi nam donio svijetlost (Izaija: 53:11b, Ivan 8:12). Iako su pozvani da svijetle, ni kršćani nemaju dovoljno ˝ulja˝ da žive život posvećen Bogu. Kao što je hanukija na čudesan način svijetlila premda realno nije bilo dovoljno ulja, i kršćani su na čudesan način svijetlost svijetu (Matej 5:15-16) jer Bog nadomješta naše slabosti, ˝Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.˝ (2. Korinćanima 12:9a). Više o simbolici svijetlosti pogledati u komentarima na 8. i 9. poglavlje.

Zanimljivo je da ovaj blagdan nije nazvan po hrabrom borcu zaslužnom za svrgnuće Antioha IV. Hanuka znači posvećenje. Prava pobjeda odnosila se na ponovnu uspostavu pravog bogoštovlja i mogućnost da narod ponovno služi Bogu u Hramu. I upravo na taj blagdan, u Salamunovom trijemu, natkrivenoj šetnici s kolonadama u dijelu hramskog kompleksa kojem su mogli pristupiti i neznabošci, Isus je govorio o srži pravog bogoštovlja - o poznavanju i slijeđenju dobrog Pastira, ˝Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.˝ (Ivan 10:27). Poznavanje i slijeđenje Pastira je istinsko bogoštovlje.

Iako su bili vrlo religiozni i često boravili u Hramu, čitali Pismo i vodili teološke rasprave, predvodili vjerske obrede s dubokom simbolikom i imali dugu vjersku tradiciju, židovski vođe Isusovog vremena propustili su bit. Nisu imali osobno iskustvo s Bogom, nisu poznavali Pastira i zato su propustili prepoznati u Isusu ispunjenje njihovih tisućljetnih nada (Ivan 10:6, 19-21, 24, 26).

Židovi su smatrali da će Mesija biti čovjek. Božanski Mesija kosio se s njihovim shvaćanjem monoteizma. Judaizam ne poznaje koncept trojstva. Temeljno vjerovanje judaizma zapisano je u Ponovljenom zakonu 6:4: ˝Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan. Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.˝ Ovi stihovi izgovarali su se tri puta dnevno kao dio molitve. Isusovu nedvosmislenu tvrdnju da je Bog, Židovi su smatrali bogohuljem koje se kažnjavalo smrću (Ivan 10:30).

U raspravi oko svog božanskog porijekla, Isus je aludirao na 82. Psalam u kojem su zemaljski suci nazvani bogovima (Ivan 10:34). Ako su se oni mogli nazvati bogovima, zašto se Isus ne bi mogao nazvati Sinom Božjim? Suci su metaforički nazvani bogovi, ne zbog svoje božanske prirode, nego zbog svog položaja. Ukoliko su se zemaljski suci mogli nazvati bogovima, koliko više je Isus imao pravo tvrditi za sebe da je Bog ˝kog Otac posveti i posla.˝ (Ivan 10:35).

Kršćani prvog stoljeća priznavali su i Isusov božanski identitet i vjeru u jednog Boga ˝nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.˝ (1. Korinćanima 8:6).

Odlazeći te zime iz Jeruzalema, Isus je završio svoju javnu službu i vratio se do mjesta gdje je bio kršten i odakle je započeo s radom (Ivan 10:40). Službeni predstavnici judaizma su ga odbacili. Više nije imalo smisla uvjeravati ih u suprotno, ˝Rekoh vam pa ne vjerujete.˝ (Ivan 10:25). Za njih je počela zima koju je najavio prorok Jeremija, ˝Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!˝ (Jeremija 10:25).

Iako ga je službena crkva odbacila, Isusova služba nije bila uzaludna. Bilo je onih koji su prepoznali pravog Pastira i bili spremni slijediti ga, ˝Mnogi ondje povjerovaše u njega.˝ (Ivan 10:42). Da bi u moru religija, doktrina i dominantne vjerske tradicije mogli prepoznati istinu, potrebno je poznavati Pastira. Tko ne poznaje glas Pastira, slijedit će pogrešnog vođu.

Prošlo je gotovo 200 godina od spektakularnog oslobođenja od Sirijaca i narod je priželjkivao novog Judu Makabejca - Mesiju koji će ih osloboditi od rimske vlasti, ˝Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno.˝ (Ivan 10:24). Iz prethodnih poglavlja jasno je da se Isus nedvosmisleno predstavio kao Mesija i Bog. Isusove riječi podupirala su i njegova dijela (Ivan 10:25). Međutim, nikakav dokaz nije dovoljno dobar onima koji ne žele vjerovati, ˝Rekoh vam pa ne vjerujete.˝ (Ivan 10:25). Oni koji ne žele vjerovati, uvijek će imati neki ˝ako˝ (Matej 4:3, 27:40).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:

John 10 - IVP New Testament Commentaries
James Burton Coffman, Commentary on John 10
Roger Hahn, Bible Studies, Lesson 13 – John 10:1-42
Stefan Goltzberg, The A Fortiori Argument In The Talmud
Lynn Anderson, They Smell Like Sheep, Howard Books, April 1997

Evanđelje po Ivanu - komentari na 9. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Wed, 04 May 2011 07:40:00 +0000

9. poglavlje Evanđelja po Ivanu

SLIJEP OD ROĐENJA

Ozdravljenje čovjeka slijepog od rođenja, ilustrira Isusov javni govor u kojem se predstavio riječima: ˝Ja sam svjetlost svijeta˝ (Ivan 8:12). Događaj se zbio u Jeruzalemu jedne subote između blagdana Sjenica i Blagdana posvećenja Hrama.

Prolazeći pokraj prosjaka učenici su vidjeli dobar povod za teološku i moralnu raspravu (Ivan 9:2), dok je Isus vidio čovjeka u potrebi (Ivan 9:1). Ispod otrcane odjeće vidio je stvarne potrebe prosjakovog srca, kao što je i ispod Nikodemovog skupog odjela vidio njegovu prazninu (Ivan 3:1-21).

Židovi su često raspravljali o uzroku prirođenih mana. Prevladavajuće mišljenje bilo je da su urođene mane posljedica nečijeg grijeha. Spomenuto vjerovanje temeljilo se na interpretaciji stihova iz Ezehijela 18:20 i Psalma 89:33. Smatralo se da i nerođeno dijete griješi ako majka za vrijeme trudnoće služi u neznabožačkom hramu.

I učenici i farizeji smatrali su da je urođena sljepoća ovog prosjaka bila, ili posljedica njegovog grijeha, ili grijeha njegovih roditelja (Ivan 9:22 i 34). Takva percepcija prirođenih mana bila je duboko ukorijenjena u tadašnjem judaizmu, bez obzira na poruku knjige o Jobu. Iako je u općenitom smislu bolest posljedica grijeha, svaka bolest nije nužno posljedica individualnog grijeha (Ivan 9:3, Rimljanima 5:14, Luka 13:4-5). Kad je Bog stvorio čovjeka sve je bilo savršeno (Postanak 1:31). Ljudi su imali savršenu zajednicu sa Stvoriteljem i jedan s drugim. To savršenstvo podrazumijevalo je i odsutnost bolesti i smrti. Međutim, svoju slobodnu volju iskoristili smo na pogrešan način, a žalosne posljedice vidljive su na svakom koraku.

RADI DOK JE DAN

Isus je koristio svaku priliku da bi činio dobro. Čak i u prolazu, obazirao se oko sebe primjećujući istinske potrebe svakog pojedinca bio on ribar, ugledni član Sanhedrina, žena s nesređenim obiteljskim životom ili slijepi prosjak. Iako je djelovao samo tri i pol godine, Ivan je zapisao: ˝A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.˝ (Ivan 21:25). Kakav izvještaj!

Dani Isusovog života na zemlji približavali su se kraju, a on je osjećao potrebu da još toliko toga napravi (Ivan 9:4). Približavalo se proljeće u kojem će njegovo tijelo biti pribijeno na križ, noć u kojoj više neće moći raditi. (Luka 23:44-46; Matej 27:45-50; Marko 15:33-37). Imajući na srcu svoj narod, Isus nije propuštao ni jednu priliku da pouči, utješi i donese blagoslov.

Zanimljivo je da je u jednoj prilici rekao, da će na dan svog drugog dolaska kada bude došao kao kralj, tražiti račun od svakoga od nas, ne samo za ono što smo činili, već i za ono što smo propustili učiniti, ˝Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!˝ ˝Tada će mu i oni odgovoriti: `Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?˝ Tada će im on odgovoriti: ˝Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.˝ (Matej 25:41-45).

SVJETLOST SVIJETA

Predstavljajući se kao svjetlost, Isus se predstavio kao Bog (Psalam 27:1; Izaija 60:19-20). Međutim, uz ovu konotaciju, zanimljiv je još jedan aspekt ove metafore. Svjetlost može osvijetliti prljavštinu, trulež i napukline, obasjati naš napaćeni svijet i donijeti život tamo gdje ga prije nije bilo, a istovremeno ostati nekontaminirana. Isus je volio grešnike, ali je mrzio grijeh.

Radosna vijest namijenjena je svakome, a slika svjetlosti to dobro ilustrira. Svjetlost može doprijeti do svakog pa i najmračnijeg kutka. Isus je došao da bi osvijetlio put svakom čovjeku, ˝Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…˝ (Ivan 1:9). On svakoga poziva k svjetlosti, ˝Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.˝ Na svakom pojedincu je da odgovori na taj poziv i djeluje.

Oni koji se okrenu k svjetlosti trebaju i sami reflektirati svjetlost, ˝Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut` poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ˝Evo me!˝ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati…˝ (Izaija 58:6-10). ˝Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.˝ (Izaija 60:1). ˝Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.˝ (Matej 5:15 -16).

SLIJEPI PROSJAK

Židovi su smatrali da je slina ljekovita. U evanđeljima se tri puta spominje da je Isus koristio slinu ozdravljujući ljude (Marko 7:33; 8:23; Ivan 9:6). Zanimljivo je da je Isus koristio različite metode ozdravljanja. Sasvim sigurno da u smjesi kojom je pomazao oči slijepog prosjaka nije bilo farmaceutski djelatnih tvari, ali ono što dolazi od Isusa ima superiornije učinke od bilo kojeg lijeka. Ono što dolazi od Boga, ima regenerativnu moć.

Evanđelja opisuju brojna ozdravljenja slijepih osoba, ali je ovo jedini opis ozdravljenja osobe slijepe od rođenja. Prema Starom zavjetu, jedino Bog može vratiti vid slijepima. Vraćanje vida bio je mesijanski znak kojim su ispunjena starozavjetna proročanstva iz Izaije 29:18; 35:5 i 42:7.

Siloamski bazen na modelu Jeruzalema iz Isusovog vremena

Isus je sljepca poslao na Siloamski bazen. Bazen se nalazio u najstarijem dijelu Jeruzalema koji se zove Davidov grad. Vodu je dobivao iz izvora Gihon, izvan gradskih zidina. Bazen se punio živom vodom koja je neprimjetno dolazila podzemnim putem preko tunela isklesanog u stijeni. Sagradio ga je judejski kralj Ezekija uoči opsade Asiraca (700 g. prije Krista) kako bi osigurao opskrbu Jeruzalema vodom za vrijeme opsade (2. Kraljevima 20:20, 2. Knjiga ljetopisa 32). Tunel je dugačak 533 metra, visok prosječno 2 metra, širok oko 60 cm, s prosječnim padom od 0,4% po metru. I danas Ezekijinim tunelom teče bistra, svježa voda.

Siloamski bazen iz Isusovog vremena pronađen je tek 2004. godine. Djelomično je iskopan pa ga posjetitelji Jeruzalema mogu vidjeti nakon izlaska iz Ezekijinog tunela. U Isusovo vrijeme bazen se koristio za ritualna pranja prije službe u Hramu i za ritual s vodom za vrijeme Blagdana sjenica (za dodatne informacije pogledati komentare na 7. poglavlje). Ljudi su ovdje dolazili da bi se pomirili s Bogom prije ulaska u Hram (Psalam 24:3-4). Strma, stepenasta ulica vodila je od Hrama do Siloamskog bazena.

Isus je poslao slijepca da se opere u Siloamskom bazenu. Simbolika je očita. Siloam znači ˝Poslanik˝, a voda u bazenu bila je izvorska, živa voda. Isus je bio poslan od Boga (Ivan 9:4), a za sebe rekao da je izvor žive vode (Ivan 7:37-38).

Ranije hebrejske verzije riječi Siloam su Shiloh i Shiloah. Hebrejska riječ Shiloh odnosila se na Mesiju, a spominje se u Postanku 49:10 kada je Jakov na samrtnoj postelji dao blagoslov svakom od svojih dvanaest sinova, a nad Judom izrekao posebno proročanstvo: ˝Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe Shiloh (˝onaj kome pripada˝) - kome će se narodi pokoriti.˝ Ovo proročanstvo ukazivalo je na vrijeme kada će se Mesija pojaviti. Judino pleme imat će kraljevski autoritet sve do pojave Mesije. Tisuću godina držali su ˝palicu vladalačku˝ - od Davidovog vremena (od 10. stoljeća prije Krista) do 6.-7. godine kada je Herod Arhelah srušen s vlasti, a Judeja postala rimska provincija pod upravom rimskog prokuratora čime je Judeja izgubila kraljevski i pravni autoritet. Upravo u to vrijeme, kao što je i prorečeno, pojavio se Shiloh - Mesija.

I ovo čudo učinjeno je u subotu kao i čudo ozdravljenja oduzetoga na kupalištu Bethzatha (Ivan 5:9). Izlječenje subotom izazvalo je kontroverzu jer su farizeji, temeljem vlastitih interpretacija Zakona, takvo djelo smatrali poslom kojeg je zabranjeno obavljati subotom. Izjednačavali su ljudsku tradiciju i legislativu s Božjim zakonom. Isus je još jedanput pokazao da subota nije samo dan odmora, nego i dan proslavljanja Boga. Više o suboti pogledati u komentarima na 5. poglavlje.

Zbog svjedočanstva o Isusu i onome što je učinio za njega, bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge. Tri vrste disciplinskih postupaka prakticirali su u sinagogama; izopćavanje na 7 dana, 30 dana i doživotno izopćavanje. U vrijeme pisanja evanđelja, riječ apposynagogos iz 22. stiha odnosila se na izbacivanje kršćana iz sinagoga. Ta riječ evocirala je bol, ogorčenost i razočaranje prvih kršćana zbog izbacivanja iz sinagoga.

Izraz ˝Podaj slavu Bogu!˝ (Ivan 9:24) koristio se kada se tražilo da se pod zakletvom kaže istina (Jošua 7:19). Prosjak je imao samo jednu istinu. On je poslušao Isusa, došao na živu vodu i progledao. Tisuće ljudi okupalo se u Siloamskom bazenu ne shvaćajući bit vjerskih rituala koje su prakticirali. Ti ljudi odlazili su u istom stanju u kakvom su i došli. Međutim, ovaj prosjak je poslušao Isusov glas i njegov život se iz temelja promijenio. Ta promjena bila je vidljiva svima (Ivan 9:8, 9, 15, 21).

I dok se uspinjao strmim putem prema Hramu, bivši slijepac počeo je dobivati i duhovni vid. U početku je znao samo Isusovo ime, da bi s vremenom postepeno otkrio njegov pravi identitet. Isprva ga je nazvao čovjekom (11. stih), pa prorokom (17. stih), zatim onim koji vrši volju Božju (31. stih), pa onim koji dolazi od Boga (33. stih) da bi na kraju spoznao da je Isus - ˝Sin Čovječji˝ (36. - 38. stih). Spoznaja da je Isus ˝Sin Čovječji˝ potaknula ga je na služenje Bogu (38. stih). O značenju izraza ˝Sin Čovječji˝ pogledajte komentare na 6. poglavlje.

Ne obazirući se na smicalice vjerskih vođa, nekoć slijepi prosjak, u jednostavnosti svog srca, posvjedočio je o onome što je Isus učinio za njega: ˝Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim…˝ (Ivan 9:25). Ove riječi postale su stihovi jedne od najpoznatijih kršćanskih himni - ˝Amazing grace˝. Milijuni kršćana dijele iskustvo nekoć slijepog prosjaka i Johna Newtona koji je kroz ovu pjesmu opisao iskustvo svog obraćenja.

Iako je njegov život dobio novu fizičku i duhovnu kvalitetu, nisu svi bili oduševljeni promjenama u životu bivšeg slijepca. Roditelji su se distancirali zbog straha od društvene izolacije, a vjerski vođe su ga rešetali pitanjima pokušavajući ga diskreditirati, nebi li ga na kraju, zbog svoje nemoći, arogantno izbacili iz svoje sredine (Ivan 9:34).

Kao i druga znamenja u Evanđelju po Ivanu, i ovo znamenje imalo je dvostruki značaj - fizički i duhovni. Fizička sljepoća jednog čovjeka, suprostavljena je duhovnoj sljepoći vjerske elite. Očito da ni obrazovanje ni pripadnost intelektualnim krugovima ne jamče prosvjetljenost (Ivan 9:40-41 i 3:3-10).

Tvrdokorni skepticizam i odbijanje od strane farizeja pokazuje da niti jedna vrsta dokaza neće biti dovoljna za one koji a priori odbijaju vjerovati. Ponos i predrasude ostavili su ih u duhovnoj tami (Ivan 9:41).

Čuda zabilježena u Evanđelju po Ivanu nisu samo neizostavni dijelovi Isusove biografije, ona su znamenja, znaci i putokazi koji su ukazivali da je Isus Božji Sin i da vjerujući u njega možemo imati život, ˝A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.˝ (Ivan 20:31). Za neke su znamenja bili putokazi koji su ih vodili k vjeri (Ivan 2:11, 10:42), dok su drugi i pored jasnih znakova odbili vjerovati, ˝Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega…˝ (Ivan 12:37).

Ovim znamenjem Isus je pokazao da može i fizički i duhovno iscijeliti čovjeka ma koliko beznadno bilo njegovo stanje. Time je dao nadu milijunima koji s bolestima prolaze kroz život. Oni koji vjeruju znaju da će jednoga dana Bog otrti ˝svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo!˝ (Otkrivenje 21:4-5a)

Iako je u središtu ovog događaja rasprava o vraćanju fizičkog vida, Isusova poruka odnosi se važnost duhovnog vida. I zato ovaj prekrasni izvještaj o fizičkom i duhovnom ozdravljenju jednog čovjeka, završava Isusovim ozbiljnim upozorenjem onima koji misle da su duhovno zdravi, ˝Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: `Vidimo` pa grijeh vaš ostaje.˝ (Ivan 9:41). Ali nisu samo farizeji bili uvjereni da su duhovno prosvjetljeni. U istu zamku upali su i kršćani pa ih je Ivan u svojoj posljednjoj knjizi upozorio na njihovo stvarno stanje: ˝Govoriš: ˝Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!˝A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.˝ (Otkrivenje 3:17).

Bez obzira u kakvom stanju bili, Isus nas poziva k sebi: ˝Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.˝ (Otkrivenje 3:18-20).

Oni koji se odazovu Isusovom pozivu reći će kao i David: ˝Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.˝ (Psalam 36:8-10).

NAPOMENA: Komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:

Siloamski bazen

Slike i članci u vezi Siloamskog bazena

Literatura:
1. Bob Utley, Exegetical Commentaries, Vol. 4
2. Hershel Shanks, The Siloam Pool - Where Jesus Cured the Blind Man, Biblical Archaeological Review
3. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition
4. Roger Han, John 9:1-41
5. Coffman, James Burton, Commentary on John 9
6. John J. Parsons, The Promise of Shiloah, Further Thought of Parashat Vayechi, Hebrew for Christians

Evanđelje po Ivanu - komentari na 8. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sun, 17 Apr 2011 23:56:00 +0000

8. poglavlje Evanđelja po Ivanu

TKO JE BEZ GRIJEHA?

Nakon noći provedene na Maslinskoj gori, Isus se u zoru ponovno vratio u Hram. Dok je poučavao narod, pismoznanci i farizeji doveli pred njega ženu uhvaćenu u preljubu tražeći njegov sud. Motiv nije bila moralna revnost, nego pokušaj da mu se postavi zamka.

Za razliku od drugih evanđelja, Evanđelje po Ivanu samo jedanput spominje pismoznance. Od Ezrinog doba, oni su predstavljali posebnu klasu utjecajnih učitelja koji su znatno više utjecali na vjerski život naroda od svećenika. Rabini su pripadali pismoznancima. Kad je Isus počeo naučavati, narod je njegove metode uspoređivao s metodama pismoznanaca.

Iako Ivan najvjerojatnije nije zapisao tekst o preljubnici koja je dovedena pred Isusa (lat. Pericope Adulterae), jer se opisani događaj ne nalazi ranim manuskriptima (Ivan 7:53-8:11), ipak se sam događaj smatra autentičnim. Postoji mogućnost da ga je netko kasnije uvrstio na temelju Ivanovih sjećanja i usmene predaje. Sam Ivan je zapisao: ˝A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.˝ (Ivan 21:25).

Prema Mojsijevom zakonu, preljubnicu i preljubnika trebalo je kazniti kamenovanjem (Levitski zakonik 20:10; Ponovljeni zakon 22:22). Kazna je bila rigorozna, ali se u praksi rijetko primjenjivala jer je par trebao biti uhvaćen in flagranti (na djelu) i tome su trebala svjedočiti barem dva očevica.

U Isusovo vrijeme, Judeja je bila rimska provincija pa je na snazi bio rimski građanski zakon koji preljub nije kažnjavao smrću. Da je Isus osudio ženu na kamenovanje, proglasili bi ga pobunjenikom protiv rimske vlasti jer Židovi nisu smjeli izvršiti smrtnu kaznu. U slučaju suprotnog pravorijeka, optužili bi ga za nepoštivanje Mojsijevog zakona. Tužitelji su hinili revnost za moralnu dobrobit izraelskog društva, ali je njihov pravi cilj bio, postaviti Isusu zamku (Ivan 8:6).

Zanimljivo je da se Isus više bavio ženinim tužiteljima, nego njezinom krivnjom. Isus im je imao štošta za reći, ali ih je ušutkao jednom jedinom rečenicom: ˝Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.˝ (Ivan 8:7). Ovime ih je pozvao na samopreispitivanje i praštanje, a ne na ˝bacanje kamenja˝.

Iako je bilo očito da je žena kriva, Isus ju je oslobodio, ˝Ni ja te ne osuđujem.˝ (Ivan 3:11). On je došao spasiti, a ne osuditi (Ivan 3:17; 8:15). Ipak, ova žena će jednog dana morati ponovno stati pred Isusa, tada kao Suca, i zato je on upozorava: ˝Idi i odsada više nemoj griješiti.˝ (Ivan 3:11). Svatko će biti pozvan dati račun za sebe, ˝Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga. Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.˝ (Rimljanima 14:10-12).

Prvi put Isus je došao kao Spasitelj, drugi put doći će kao Sudac, ˝To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.˝ (Rimljanima 2:6). ˝Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! (Jakov 5:8-9).

SVJETLOST SVIJETA

Sedmo i osmo poglavlje čine cjelinu kojom dominiraju rasprave o Isusovom porijeklu i upečatljiva atmosfera porasta neprijateljstva prema njemu. Ova cjelina počinje i završava prijetnjama smrću (Ivan 7:1 i 8:59).

Premda nije bila dio biblijske legislative, ceremonija sa svjetlom naknadno je uvedena u obilježavanje Blagdana sjenica. Svjetlo je simboliziralo mesijansko doba koje će doći, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo.˝ (Zaharija 14:7). Sličnu sliku opisuje i Ivan u Otkrivenju 22:5, ˝Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.˝

Svake večeri za vrijeme Blagdana sjenica, u dijelu hramskog kompleksa koji se zvao dvorište za žene, palile su se baklje na četiri velika svječnjaka. Četiri svječnjaka simbolizirala su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu.

Za Židove je svjetlost bila simbol Božje prisutnosti. Bog je stvorio svijetlo (Postanak 1:3), kroz plamen se otkrio Mojsiju u Midijanskoj pustinji (Izlazak 3), vodio je Izraelce u stupu od ognja (Izlazak 13:21-22) i kao oganj sišao na Sinaj predavši Mojsiju zapovijedi (Izlazak 19:18). Opisujući mesijansko doba Izaija je zapisao: ˝Neće ti više sunce biti svjetlost danju nit` će ti svijetlit` mjesečina, nego će Jahve biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog biti tvoj sjaj. Sunce tvoje neće više zalaziti nit` će ti mjesec pomrčati, jer će Jahve biti tvoje vječno svjetlo, i okončat će se dani tvoje žalosti.˝ (Izaija 60:19, 20).

Cijeli tjedan noćni prizor Hrama koji je obasjavao Jeruzalem, oduzimao je dah svakome u gradu. Prvog dana nakon blagdana, u zoru, na mjestu gdje su prethodnih noći sjali veliki svječnjaci, Isus se predstavio riječima: ˝Ja sam svjetlost svijeta˝ (Ivan 8:12). To je druga od sedam tvrdnji koje započinju s ˝Ja sam…˝. Nema sumnje da su slušatelji, s još svježim sjećanjima na blagdanske rituale, razumjeli ovu metaforu. Predstavljajući se kao svjetlost, Isus je tvrdio da je Mesija i Bog.

Na početku knjige, pisac je predstavio Isusa kao Svjetlo koje tama ne može nadvladati i koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Ivan 1:4, 5, 7-9). Bog daje svjetlo svakoj osobi i svatko za sebe donosi odluku; ili dolazi k Svjetlu ili se okreće od njega, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.˝ (Ivan 3:19-21).

PRAVA SLOBODA

Prema Tori, presuda se mogla izreći samo temeljem iskaza najmanje dva svjedoka (Ponovljeni zakon 17:6 i 19:15).

U prethodnom posjetu Jeruzalemu, Isus je nabrojao pet svjedoka koji su potvrdili njegovu vjerodostojnost; Otac, Ivan Krstitelj, njegova djela, Pismo i Mojsije (Ivan 5:31-47). Sada se pozivao samo na Oca (Ivan 8:18).

Tri puta je upozorio svoje sugovornike: ˝umrijet ćete u grijesima svojim˝; ne zbog počinjenih grijeha, nego zbog toga što ne vjeruju u njega, Boga koji oprašta grijehe (Ivan 8:21 i 24).

Od prve do posljednje knjige, kroz Bibliju se neprekidno provlači tema osobnog izbora između života i smrti. Mojsije je pozvao narod na izbor: ˝Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj…˝ (Ponovljeni zakon 30:19). I njegov naljednik Jušua, ponovio je sličan poziv: ˝Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.˝ (Jošua 24:15).

Izbor je odgovornost svakog pojedinca. Tko vjeruje da je Isus Spasitelj, dobit će vječni život, a onaj koji ne vjeruje, sam si je izrekao presudu, ˝Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.˝ (Marko 16:16; pogledati i Ivan 3:16 i 18 i 5:40). U vezi vječnog života pogledajte komentare na 5. poglavlje.

Govoreći o sebi kao o Sinu Čovječjem, Isus je aludirao na opis Mesije iz Daniela 7:13-14 (pogledajte komentare na 6. poglavlje). Uzdizanje Sina Čovječjeg odnosilo se na uzdizanje na križ (raspeće), uzdizanje na život (uskrsnuće) i uzdizanje na nebo (uznesenje) (Ivan 8:28).

Isusove univerzalno poznate riječi: ˝…upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi˝ (Ivan 8:32) često se upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju kao slogani različitih organizacija i pokreta. Međutim, Isus nije rekao da bilo koja istinita informacija donosi slobodu. Iz konteksta je jasno da je govorio o duhovnoj istini koju je objavio, o radosnoj vijesti spasenja koja donosi slobodu. Isus je objavio svijetu istinu o Božjoj ljubavi prema ljudima, prema svakom pojedincu. Svako poglavlje Evanđelja po Ivanu otkriva tu istinu.

Iako su bili pod rimskom okupacijom, Židovi su ponosno tvrdili da nikad nisu nikome robovali (Ivan 8:33). Realnost je ipak bila drugačija. Do tog vremena čak 600 godina proveli su pod vlašću stranih sila; Babilona, Perzije, Makedonije, Sirije i Rima. Moguće je da su mislili da u duhovnom smislu nikada nikome nisu robovali. Kao Abrahamovi potomci smatrali su da su u savezu s Bogom i da im zbog pripadnosti izabranom narodu ne treba duhovno oslobođenje. Međutim, Isus im je pokazao da istinska sloboda ne proizlazi iz vjerskog ili nacionalnog nasljeđa, već iz onoga što je on učinio za ljude.

ABRAHAMOVA PRAVA DJECA

Židovi su Abrahama nazivali svojim ocem (heb. Avraham Avinu). Smatrali da je njihovo genetsko porijeklo i pripadnost izabranom narodu jamstvo spasenja. Isus im nije osporavao da su Abrahamovi potomci (Ivan 8:37), ali je tvrdio da nisu njegova djeca u punom smislu te riječi. Abraham je imao puno vrlina, ali je najistaknutija bila njegova vjera, ˝Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.˝ (Postanak 15:6).

Vjera je puno više od intelektualne uvjerenosti u nešto. Hebrejski koncept vjere (emunah) podrazumijeva vjernost nekome. Abraham se oslonio na Božja obećanja, odazvao Božjem pozivu i krenuo na put na koji ga je Bog pozvao (Postanak 12:1). Prema apostolu Pavlu, vjera je putovanje s Bogom do Grada ˝kojemu je graditelj i tvorac Bog˝ (Hebrejima 11:8-10).

Vjera je u središtu teologije i Starog i Novog zavjeta. Prema židovskoj tradiciji, svih 613 zakona Tore sažeto je u riječima proroka Habakuka, ˝a pravednik živi od svoje vjere˝ (Habakuk 2:4).

Iako je bio ponosan na svoje židovsko porijeklo, Pavle je razumio da Abrahamova djeca nisu isključivo njegovi genetski potomci, nego svi koji vjeruju Bogu i na taj način slijede Abrahamove korake, ˝koji uz to idu stopama vjere još neobrezana oca našeg Abrahama.˝ (Rimljanima 4:9-13). Pravi vjernik svakoga dana učvršćuje svoje povjerenje u Boga, ˝Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici;˝ (Ivan 8:31).

Židovi su smatrali da su kao Abrahamovi potomci, Božji sinovi (Izlazak 4:22; Ponovljeni zakon 14:1-2). Međutim, Isus je zanjekao njihov sinovski status i nazvao ih robovima (Ivan 8:34-36). Uspoređujući status roba i sina, aludirao je na Abrahamove sinove, Izaka i Išmaela. Kao zakoniti sin, Izak je ostao u kući, dok je Išmael kao sin ropkinje, morao napustiti dom (Ivan 8:35; Postanak 21:9-14). Istu ilustraciju Pavao koristi u Galaćanima 4:22-31. Onaj tko ne vjeruje da je Isus došao od Boga da bi spasio svijet, ostaje rob grijeha. Onaj koji vjeruje, dobiva slobodu, dobiva status sina kojem Otac priprema dom (Ivan 14:1-3).

Abraham je prihvatio Božje izaslanike (Postanak 18:1-22), njegovi potomci nisu. Odbacili su onoga koga je Bog poslao, ˝K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.˝ (Ivan 1:11). Zbog odbacivanja Isusa, Židovi su izgubili sinovski status, ˝Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili.˝ (Ivan 7:39). Duhovni otac onih koji odbacuju Isusa je Đavao, ˝čovjekoubojica od početka˝ i ˝otac laži˝ (Ivan 8:44).

Zbog samopravednosti i arogancije Židovi kao narod nisu prihvatili Isusa za svog Mesiju i Spasitelja. Zbog nevjerstva, izgubili su privilegirani status Božjih sinova. Njihova tvrdokornost prorečena je na više mjesta u Starom zavjetu, ˝Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvaćaju, mudri su tek za zlodjela, al` činiti dobro ne umiju.˝ (Jeremija 4:22), ˝I reče Jahve: ˝Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj i ja vama nisam više Onaj koji jest.˝ (Hošea 1:9).

Isus ih je upozoravao da će izgubiti sinovski status, ˝A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.˝ (Matej 8:11 i 12; Luka 3:8 i 9). I Ivan Krstitelj ih je upozorio da pripadnost izabranom narodu ne štiti od Božjeg suda (Matej 3:7-9 i Luka 3:7-9).

Isus je duboko volio židovski narod i zato je sa suzama promatrao svoje koji su ga odbacili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.˝ (Matej 23:37; Luka 13:34), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.˝ (Luka 23:28). Isus je učinio sve za svoj narod, ˝a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:40).

Abrahamova djeca su oni koji vjeruju, ˝Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi.˝ (Galaćanima 3:7), ˝Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela; i nisu svi djeca Abrahamova zato što su njegovo potomstvo, nego po Izaku će ti se nazivati potomstvo; to jest: djeca tijela nisu i djeca Božja, nego - djeca obećanja računaju se u potomstvo.˝ (Rimljanima 9:6-8).

Iako Stari zavjet ne otkriva jasno na koji način je Abraham anticipirao Isusov Dan koji se spominje u 56. stihu, najčešće se spominje obećanje dano u Postanku 12:3, ˝sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.˝ Abraham je znao da će kroz njegovo potomstvo doći blagoslov na cijeli svijet, ˝da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. (Galaćanima 3:14).

Isus je želio da njegov narod povjeruje da je on ˝Ja jesam˝, (grč. ego eimi). Tri puta zaredom im se predstavio sa ˝Ja jesam˝ (Ivan 8:28 i 58). U kontekstu u kojem je izrečen, ovaj izraz imao je duboke teološke konotacije. Isus se predstavio imenom kojim se Bog predstavljao Izraelu u Starom zavjetu (Izlazak 3:14; Ponovljeni zakon 32:39; Izaija 43:10 i 13; 48:12). Njegova snažna izjava ostavila je samo dvije opcije; ili povjerovati da je Isus Bog i Spasitelj ili ga odbaciti.

Židovi su izjednačavanje s Bogom smatrali bogohuljenjem, a ono se kažnjavalo smrću. Na isti način reagirali su i kad je Isus tvrdio da je jedno s Ocem (Ivan 10:30-33).

Iako su kao nacija odbacili Isusa, pojedinci iz židovskog naroda kroz sva stoljeća, prihvaćali su ga kao obećanog Mesiju i osobnog Spasitelja, ˝Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.˝ (Rimljanima 11:5). Upravo su Židovi pronijeli glas o Isusu kao Spasitelju svijeta. Prvi kršćani bili su Židovi, apostoli su bili Židovi, svi pisci Novog zavjeta, osim Luke, bili su Židovi.

Bog nije odbacio izabrani narod (Rimljanima 11:1-2). Ohrabrujuće je znati da raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i prihvaćaju Isusa za svog osobnog Spasitelja. Govoreći o svom narodu kojem je s ponosom pripadao, apostol Pavao je zapisao: ˝Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj?... A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi. Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo naravi pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu!... djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio Izrael spasiti, kako je pisano: Doći će sa Siona Otkupitelj, odvratit će bezbožnost od Jakova.˝ (Rimljanima 11:12 , 23-24, 25b-26).

Židovi su bili izabrani radi posebne misije (Postanak 12:3; Izaija 42:6). Bogu su bili posebno važni, ali to ne znači da on preferira određenu naciju. Bog jednako ljubi svakog pojedinca (Ivan 3:16). Jednog dana pred njim će se okupiti njegova djeca iz svih nacija, ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, The Savior and the Sinner
2. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2008 Edition
3. David Guzik, Commentary on John 8
4. B. W. Johnson, The New Testament Commentary: Vol. III--John (1886)
5. W. Hall Harris III; Exegetical Commentary on John 8

Evanđelje po Ivanu - komentari na 7. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Fri, 08 Apr 2011 21:16:00 +0000

7. poglavlje Evanđelja po Ivanu

RASPRAVE O ISUSOVOM IDENTITETU

Ivan je bio selektivan u odabiru događaja koje je opisao. Prošlo je otprilike 6 mjeseci od čudesnog hranjenja mnoštva zabilježenog u prethodnom poglavlju. Isus je još uvijek bio na sjeveru, u Galileji jer je znao da vjerski i politički vrh u Jeruzalemu traži način kako da ga likvidira.

Bližio se Blagdan sjenica i brojni Galilejci spremali su se za hodočašće u Jeruzalem. Isusova braća smatrala su da je to dobra prilika za publicitet i Isusovo javno predstavljanje. Marko poimence spominje četiri Isusova brata: Jakova, Josipa, Judu i Šimuna (Marko 6:3). Tek nakon njegovog uskrsnuća (Djela apostolska 1:14), braća će biti spomenuta i kao njegovi učenici, a Jakov kao vođa crkve u Jeruzalemu.

Međutim, Isus je imao svoju agendu. Znao je da ga dodatni publicitet može prerano odvesti u smrt. Nakon što je još neko vrijeme ostao u Galileji, sam se potajice uputio u Jeruzalem. Osim kratkog povlačenja u Pereju, Jeruzalem i Judeja ostat će u središtu njegovog djelovanja sve do smrti. Tek nakon uskrsnuća, Isus će ponovno otići u Galileju.

Iako je u Jeruzalemu vladalo veliko zanimanje za njega, držao se in cognito sve do sredine blagdana kada je počeo poučavati u Hramu.

Blagdan sjenica ili hebrejski Sukot bio je jedan od velikih vjerskih blagdana koji je zahtijevao hodočašće Židova u Jeruzalem. Brojni hodočasnici s Mediterana i Bliskog istoka pristigli su u Jeruzalem. O Isusu se potajno razgovaralo na svakom koraku (Ivan 7:12 i 32). Mišljenja su bila podjeljena. Jedni su smatrali da je dobar čovjek, drugi da zavodi ljude, treći da ima zloduha, a bilo je i onih koji su smatrali da je prorok, pa čak i Mesija (Ivan 7:31). Iznenada, sredinom sedmodnevnog Blagdana sjenica, Isus je počeo poučavati u Hramu.

Svitak s Mrtvog mora (Kumranski spisi)

Ljudi su bili zadivljeni njegovim naukom. U židovskoj kulturi onog vremena učitelji su poučavali isključivo Mojsijev zakon. Kredibilitet učitelja ovisio je o ugledu njegovog mentora. Međutim, Isus nije pohađao glasovite rabinske škole niti je citirao druge rabine. Tvrdio je da je njegov nauk od Boga, ˝Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla.˝ (Ivan 7:16). I danas, u moru religija i doktrina, Isusove riječi zvuče jednako aktualno, ˝Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim.˝ (Ivan 7:17). Onaj tko iskreno traži, prepoznat će ispravan nauk, ˝Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.˝ (Matej 7:7 i 8). Slično obećanje zapisao je i prorok Jeremija, ˝Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.˝ (Jeremija 29:13).

Koliko religija počiva na ljudskoj nauci? Koliko se ljudi pouzdaje u ljudski nauk, u intrepretaciju svećenika, crkve, istaknutih vjerskih vođa? Isus je jasno rekao da je ispravna doktrina božanskog porijeka. Osim toga, ispravan nauk upućuje na proslavljanje Boga, a ne veličanje čovjeka. Premda je bio Božji Sin, Isus nije tražio vlastiti publicitet ni slavu (Ivan 5:41 i 44, 7:18, 8:50 i 54, 11:4 i 40, 12:28, 13:31 i 32, 14:13, 17:1 i 4). Želio je da se Otac proslavi kroz njegovo djelovanje.

Upravo one koji su se najviše hvalili držanjem Zakona, Isus je optužio za njegovo kršenje (Ivan 7:19). Bili su slijepi za smisao zakona. U svojoj revnosti, optužili su ga za kršenje zakona jer je liječio subotom. Sporno izlječenje vjerojatno se odnosilo na ozdravljenje oduzetoga na kupalištu Bethesda (Ivan 5:21-24). Isus im je pokušao ukazati na njihovu nedosljednost u tumačenju zakona pa je koristeći rabinski način raspravljanja, povukao paralelu između ozdravljanja i obrezanja.

Židovi su obrezivali mušku djecu osmog dana nakon rođenja (Levitski zakonik 12:3). Abrahamov nalog o obrezanju smatrali su do te mjere obavezujućim da su ga vršili i subotom (Postanak 17:9 i 10). Koristeći rabinsku logiku, Isus je pitao zbog čega nije dozvoljeno liječiti subotom, ako je dozvoljeno obrezati muško dijete (Ivan 7:22 i 23)? Zbog čega je iscjeljenje subotom neprihvatljivo, a izvesti kirurški zahvat koji oslabljuje tijelo prihvatljivo?

PORIJEKLO

Isus je rođen u judejskom gradiću Betlehemu, a odrastao u Galileji, točno kako je bilo prorečeno (Mihej 5:1). Njegovi su neprijatelji očito to previdjeli (Ivan 7:52), međutim Isus nije mario da im ukaže da je rođen u Betlehemu. Raspravu o njegovom zemaljskom porijeklu iskoristio je da bi im otkrio svoj pravi identitet, svoje božansko porijeklo.

Ignorirajući istinu, brojni Židovi i dalje uzaludno čekaju Mesiju. Na Zidu plača, stotine ljudi svakoga dana moli za obnovu Hrama i dolazak Mesije. Usredotočeni na pogrešne ideje o tome što je Mesija trebao učiniti, propustili su sagledati dokaze koji jasno upućuju da je Isus obećani Mesija. Kao narod, Židovi su propustili prepoznati Spasitelja svijeta.

Umjesto njih, prihvatili su ga neznabošci, kao što je i bilo prorečeno, ˝Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: ˝Evo me! Evo me!˝ narodu koji ne prizivaše ime moje.˝ (Izaija 65:1).

Isus je jasno najavio svoj povratak Ocu, ˝Tražit ćete me i nećete me naći; gdje sam ja, vi ne možete doći.˝ (Ivan 7:34). Samo oni koji vjeruju da je Isus Spasitelj, jednog će dana doći k Ocu, ˝Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći… Kaže mu Šimun Petar: ˝Gospodine, kamo to odlaziš?˝ Isus mu odgovori: ˝Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.˝ (Ivan 13:33 i 36). Slična misao ponovljena je i u slijedećem poglavlju (Ivan 8:21-24).

Pišući kršćanima u Rimu apostol Pavao je najavio povratak Židova k Isusu upotrijebivši prekrasnu sliku pricjepljenja odlomljenih grana masline (Rimljanima 11:11-24). Bez obzira na nacionalnost, dobro se prisjetiti riječi proroka Izaije upućene prije gotovo tri tisuće godina, ˝Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu.˝ (Izaija 55:6). Ohrabrujuće je da svakodnevno raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i proučavaju Bibliju, knjigu koju nam je Bog poslao upravo preko njih. Pojedinci prihvaćaju Isusa kao Mesiju, Boga i svog Spasitelja.

BLAGDAN SJENICA - SUKOT

U Levitskom zakoniku u 23. poglavlju opisani su blagdani koje je Bog odredio kao posebno vrijeme za susret sa svojim narodom. Osim subote koja se slavila kao tjedni blagdan, opisano je još sedam godišnjih vjerskih blagdana.

Rabin u sjenici sa stručkom palminih grana

Židovi su se ravnali po lunarnom kalendaru, a religijska godina započinjala je mjesecom Nisanom, što odgovara našem ožujku ili travnju. U mjesecu Nisanu slavila su se tri blagdana - Pasha, Blagdan beskvasnih kruhova i Blagdan prvine uroda. Pedeset dana nakon Pashe slavila se Pedesetnica. Preostala tri blagdana - Dan truba, Dan očišćenja i Blagdan sjenica, slavili su se u mjesecu Tišre koji odgovara našem rujnu ili listopadu.

Vjerski blagdani podsjećali su na važne događaje iz povijesti izraelskog naroda i upućivali na buduće događaje koji će doći. Svaki od sedam vjerskih blagdana simbolizirao je jedan dio Božjeg plana spasenja za ljudski rod.

Sukot je posljednji godišnji vjerski blagdan. Bio je toliko značajan da se često nazivao samo ˝blagdan˝. Trajao je sedam dana i bio praćen velikim veseljem. Za vrijeme blagdana narod je živio u sjenicama. Sjenice, odnosno šatore gradili su od smokvinog, mirtinog i palminog lišća i granja (Levitski zakonik 23:40-43 i Nehemija 8:14-16). Time su se prisjećali da su 40 godina živjeli u šatorima u pustinji, ali i da je Bog cijelo vrijeme putovanja do obećane zemlje bio prisutan među njima. Razmišljajući o prošlosti i Božjoj čudesnoj brizi i skrbi za njihove potrebe, podsjećali su se da Bog može ispuniti svaku ljudsku potrebu i da su na ovoj zemlji tek putnici prema obećanoj zemlji, Božjem kraljevstvu.

Sukot je bio i blagdan zahvalnosti za sadašnje blagoslove i žetvu. Svake godine narod se iznova podsjećao na krhkost života i važnost potpunog pouzdanja u Boga. Potreba za oslanjanjem na Boga nije prestala dolaskom u obećanu zemlju. Sukot je bio blagdan zahvalnosti za materijalne i duhovne blagoslove.

Upravo na Sukot, Salamun je posvetio Hram u Jeruzalemu (1. Kraljevima 8:2). Sukot je bio prvi blagdan kojeg su Izraelci proslavili nakon povratka iz babilonskog ropstva, što je opisano u Ezri (Ezra 3:1-4) i Nehemiji (Nehemija 8: 14-18). Iako su danas brojni Židovi sekularni, Sukot i dalje predstavlja vrijeme radosti, slavlja i zahvalnosti.

Blagdan sjenica jedini je blagdan za kojeg su Židovi smatrali da nije namijenjen isključivo njima, nego i drugim narodima. U dane blagdana, u Hramu se žrtvovalo sedamdeset volova za sedamdeset naroda svijeta nabrojanih u Postanku 10. Za dodatne informacije u vezi simbolike Sukota pogledajte komentare na 1. poglavlje.

Premda nisu bile dio biblijske legislative, dvije važne ceremonije naknadno su uvedene u obilježavanje Sukota; paljenje svijeća i procesija s vodom. Oba rituala simbolizirala su buduće mesijansko doba. Naime, za vrijeme blagdana čitalo se 14. poglavlje knjige proroka Zaharije koje opisuje ˝dan Jahvin˝ koji će doći (Zaharija 14:1). Ovo poglavlje očito opisuje mesijansko doba i naglašava dva aspekta; neprestano svijetlo i živu vodu, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo. U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola k moru istočnom, pola k moru zapadnom. Bit će tako ljeti i zimi.˝ (Zaharija 14:7 i 8).

Svake večeri palile su se baklje na četiri velike menore (svječnjaka) u hramskom dvorištu. Četiri menore simbolizirale su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu. Svjetlo je bilo simbol Božje prisutnosti.

Svakog jutra svećenici su u pratnji naroda silazili iz Hrama do Siloamskog bazena i punili zlatnu posudu s vodom dok je narod izgovarao tekst iz Izaije 12:3, ˝I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ Nakon toga, povorka se penjala ponovno prema Hramu gdje su svećenici izlijevali vodu u posudu kod žrtvenika. Istovremeno su u drugu posudu izlijevali vino. Vrhunac ovog rituala bio je posljednji Veliki dan (heb. Hoshana Rabba) kada su svećenici sedam puta obilazili žrtvenik prije izlijevanja vode. Za vrijeme rituala pjevali su Psalme od 113 do 118 ni ne sluteći da se riječi tih pjesama upravo ispunjavaju, ˝Zahvalit ću ti što si me uslišio i moj postao spasitelj. Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Jahvino je to djelo: kakvo čudo u očima našim! Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu! O Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu! Blagoslivljamo vas iz Doma Jahvina!˝ (Psalam 118:21-26).

Ceremonija s vodom trebala je prizvati Božje blagoslove i ranu kišu. U Izraelu kiše prestaju u ožujku i ukoliko nema rane kiše u listopadu i studenom, neće biti ni proljetne žetve, a to znači glad.

IZVOR ŽIVE VODE

Ein Gedi izvor (zapadno od Mrtvog mora)

U vrijeme kulminacije blagdanskog slavlja, vjerojatno neposredno nakon što su svećenici izlili vodu oko žrtvenika prizivajući Boga da se pobrine za vodu i pjevajući Hossanah što znači ˝spasi nas˝, Isus kao da odgovara na njihovu molitvu nudeći živu vodu, ˝Tko je žedan neka dođe k meni. Neka pije koji vjeruje u mene!˝ (Ivan 7:37 i 38). Sličan poziv Isus je uputio i ženi Samarijanki (Ivan 4:10-14).

Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode. Kako fizička, tako je i duhovna žeđ imanentna čovjekova potreba, ali je zbog preokupiranosti fizičkim potrebama, često nismo svjesni. Slično je bilo i sa ženom Samarijankom. (Za dodatne informacije pogledajte komentare na 4. poglavlje).

Isus poziva ljude k sebi nudeći nešto posebno. On nudi kvalitetu i istinsko ispunjenje duhovnih potreba. Predstavljajući se kao izvor žive vode, predstavio se izvor života, kao Stvoritelj. Njegova radikalna izjava nikog nije mogla ostaviti neutralnim.

U 39. stihu Ivan objašnjava da živa voda predstavlja dar Duha kojeg će vjernici primiti. Živa voda simbol je Svetog Duha koji se upotrebljavao i u Starom Zavjetu (Izaija 44:3-4). Sveti Duh, poput vode, ima preobražavajuću silu koja pustinju može pretvoriti u vrt.

DALJNJE RASPRAVE O ISUSOVOM PORIJEKLU

Kao što je Samarijanka postepeno shvaćala Isusov identitet, tako su i neki iz naroda počeli shvaćati da je Isus puno više od učitelja. Dio prisutnog mnoštva postao je uvjeren da je Isus Prorok čiji je dolazak najavljen u Ponovljenom zakonu 18:15-19 (Ivan 7:40). Mojsije je najavio dolazak Proroka poput njega samoga.

Mojsije je bio jedinstveni vođa židovskog naroda objedinivši ulogu vođe, izbavitelja, svećenika i proroka. Dio Židova smatrao je da će Mesija biti Prorok poput Mojsija i da će ponoviti neka starozavjetna čuda koje je učinio Mojsije.

Postoje brojne sličnosti između Isusa i Mojsija.
- Mojsije je u pustinji hranio narod s manom (Izlazak 16), Isus je rekao ˝Ja sam kruh života˝(Ivan 7:34).

- Mojsije je dao vodu (Izlazak 17), Isus je osigurao živu vodu.

- Mojsije je vodio narod imajući pred sobom stup od ognja (Izlazak 13:21), Isus je rekao ˝Ja sam svjetlo svijeta˝ (Ivan 8:12).

- Mojsije je posredovao između Boga i ljudi, Isus i danas čini isto.

Postoje i druge sličnosti, ali je najznačajnija ona da su obojica bila spremna dati svoj život zbog grijeha svog naroda (Izlazak 32:30-33 i Ivan 17).

Neki su se otvoreno pitali nije li Isus Krist (Ivan 7:41). Krist je riječ grčkog porijekla, ekvivalentna hebrejskoj riječi Masijah (Mesija), što znači Pomazanik. Još od Mojsijevog doba, Židovi su očekivali dolazak Mesije - Izbavitelja.

U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Knjiga ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je označavalo silazak Svetog Duha na te ljude. Pomazanikom je smatrana osoba koja je ispunjavala Božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je dozvolio povratak Židova iz Babilonskog ropstva (Izaija 45:1).

Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. Mesijanizam je postala glavna tema literature koja se pojavljuje za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se povećavala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije.

VEĆINA ŽIDOVSKIH VOĐA ODBACUJE ISUSA

Isusova nauka nije bila kompatibilna sa životnim stilom vjerskih vođa i intelektualne elite. Svojim riječima i djelima, Isus je razotkrivao njihovu oholost, korumpiranost, ambicije i licemjerstvo. To je bio glavni razlog njihove mržnje prema njemu (Ivan 7:7). Pisac je naglasio da je opozicija prema Isusu rasla i da mu je sigurnost postala ugrožena (Ivan 7:1, 13, 19, 25, 30, 32, 44), kulminirajući pokušajem kamenovanja (Ivan 8:59).

Sanhedrin je učvrstio svoju odluku da ubiju Isusa. Ipak, nisu se svi članovi vijeća slagali s mišljenjem većine. Nikodem je dao do znanja da se ne slaže s odlukom vijeća (Ivan 7:51). Njegovo se ime posljednji put spominje u 19. poglavlju kada je zajedno s Josipom iz Arimateje pripremao Isusovo tijelo za pokop i time pokazao veliku hrabrost. Iako je prvi puta Isusu došao incognito (Ivan 3. poglavlje), na kraju je hrabro stao na njegovu stranu.

Intelektualna i vjerska elita Isusovog vremena oslanjala se na rabinsku tradiciju, vlastitu mudrost i interpretaciju zakona i proroka. Bili su preponosni preispitati vlastite stavove u svjetlu Isusovih izjava. S druge strane, suprimirali su pravo pojedinca da sam razluči što je istina. Prezirali su mišljenje ˝običnih ljudi˝ i prisvojili si pravo da određuju što je doktrinarno ispravno, a što nije (Ivan 7:49). Bili su spremni kazniti one koji su mislili drugačije (Ivan 7:13). O disciplinskim postupcima pogledajte komentare na 8. poglavlje.

U pomanjkanju argumenata kojima bi diskreditirali Isusa, pozvali su se na društveni i vjerski ugled onih koji su povjerovali u njega (Ivan 7:48). Točno je da je malo ljudi iz tadašnje elite povjerovalo u Isusa. Međutim, je li to mjerilo po kojem se određuje što je istina, a što ne, je li Isus poslan od Boga ili ne? Vrijednosti koje je Isus isticao; poniznost, milosrđe, služba bližnjima i samopožrtvovnost, nisu bile kompatibilne sa sustavom vrijednosti onih koji su imali političku, gospodarsku i vjersku moć. Intelektualna oholost i životni stil sprječavali su ih da preispitaju i revidiraju vlastite stavove i sustav vrijednosti.

Premda su bili skeptični, ni vođe ni narod, nisu mogli zatomiti divljenje prema Isusu, ˝Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?˝ (Ivan 7:15). Bilo je očito da ˝Nikada nitko nije ovako govorio.˝ (Ivan 7:46). Ipak, većina se, kao što je to i danas, oslanjala na vjerske autoritete, ˝Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist?˝ (Ivan 7:26b).

Iako su već stoljećima bili u obećanoj zemlji, debata između Isusa i Židova promatrana u kontekstu Blagdana sjenica, pokazuje da su oni još uvijek bili u pustinji, nespremni napustiti šatore i ući u pravi hram, u zajednicu s Isusom.

Literatura:

1. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 7
2. Samuele Bacchiocchi, Ph. D, God's Festivals i Scripture and History, Volume 2: The Fall Festivals, Festival Typology
3. Fred Klett, Sukkot: A Promise of Living Water
4. John J. Parsons, The Festival of Sukkot – The Feast of Tabernacles, Hebrew for Christians
5. John J. Parsons, Moses' Prophesy of Messiah, Jesus as the Prophet like unto Moses
6. The Jewish Holidays - A Simplified Overview of the Feasts of the Lord
7. Roger Hahn, John 7:1-36, Christian Resource Institute
8. Bruce K. Satterfield, John 7-9 in Light oft he Feast of Tabernacles

Evanđelje po Ivanu - komentari na 6. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Sat, 26 Mar 2011 23:59:00 +0000

6. poglavlje Evanđelja po Ivanu

MALO JE PUNO AKO...

Cijelo poglavlje opisuje događaje u Galileji neposredno prije blagdana Pashe, približno dvije godine nakon početka Isusove službe. Za dodatne informacije o Pashi pogledajte komentare na 13. poglavlje.

Isus je boravio na sjeveroistočnoj obali Galilejskog jezera, na gori blizu gradića Betsaide. Čak tri njegova učenika bila su iz Betsaide - Filip, Andrija i Petar (Ivan 1:43-45).

Isus se planirao povući s učenicima na osamu radi odmora i razgovora o njihovom djelovanju u Galileji (Marko 6:30-32; Luka 9:10). Do njega je upravo stigla tužna vijest o pogubljenju Ivana Krstitelja (Matej 14:12-13). Međutim, slijedilo ga je silno mnoštvo i on to nije mogao ignorirati (Ivan 6:2 i 5). Mnogi su u Isusu vidjeli čudotvorca koji bi mogao riješiti njihove probleme, neki su ga slijedili iz znatiželje, a neki željni uzbuđenja.

Galilejsko jezero

Suočeni s gladnim mnoštvom, učenici su zaboravili da je s njima svemoćni Bog. Gledajući svoje resurse, shvatili su da su nemoćni (Ivan 6:7 i 9). Imali su dvjesto denara, što je bila prosječna osmomjesečna plaća. Rimski denar bio je srebrnjak koji je pokrivao trošak dnevnice.

U potrazi za rješenjem, Andrija je doveo dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Količina je bila neadekvatna za 15 do 20 tisuća gladnih ljudi. Međutim, Isus je iskoristio beznačajne resurse jednog djeteta i umnožio ih toliko da je hrane bilo u izobilju.

Od svih zadivljujućih dijela koja je Isus učinio, samo su čudo umnažanja hrane zabilježila sva četiri evanđelista. Nijedno drugo djelo nije imalo toliko očevidaca kao ovo.

Starozavjetni proroci najavili su da će Mesija činiti čuda (Izaija 35:5 i 6), ali čuda su činili i drugi pojedinci. Nadprirodna moć bila je samo jedan od pokazatelja da je Isus Mesija. Međutim, Isus je bio puno više od čudotvorca i ljudima je nudio je puno više od fizičkih blagoslova. Nahranivši mnoštvo, pokazao je da razumije osnovne ljudske potrebe. Slijedećeg dana predstavio se kao ˝kruh života˝ - kao onaj koji može zadovoljiti sve ljudske potrebe.

HOD PO VODI

Galilejsko jezero je najveće jezero u Izraelu, dugačko 21 km, a široko 11,6 km. Jezero je kriptodepresija jer mu se dno nalazi 200 metara ispod razine mora. Drugi nazivi za Galilejsko jezero su: Galilejsko more, Genezaretsko jezero ili Tiberijadsko jezero nazvano po gradiću Tiberiji. Tiberija je bila glavni grad Galileje, smještena na jugozapadnoj obali jezera. Sagradio ju je Herod Antipa po uzoru na rimske gradove i nazvao u čast rimskog imperatora Tiberija. Nakon razorenja Jeruzalema 70. godine prvog stoljeća, Tiberija je postala glavno utočište Židova, sjedište Sanhedrina i uglednih rabinskih škola.

Jezero je okruženo brežuljcima visine 400 do 500 metara. Spuštanje hladnog zraka s brežuljaka i miješanje s toplim zrakom iznad jezera, dovodi do stvaranja jakih oluja.

Učenici su uvečer isplovili prema Kafarnaumu. Puhao je zapadni vjetar pa su ulagali znatan napor veslajući kontra vjetra. Bili su približno na sredini jezera kad su ugledali Isusa kako hoda po vodi. Bilo je između 3 i 6 sati ujutro (Marko 6:48).

Veslanje nasuprot vjetra ih je iscrpilo. Mislili su da su prepušteni sami sebi. Ali u teškim trenucima, Isus ne napušta svoje. Njegova prisutnost u oluji itekako podsjeća na Božje obećanje iz Izaije 43:2 ˝Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.˝

U prvom trenutku učenici su se toliko prepali vidjevši osobu koja hoda po vodi da su pomislili da je duh. Međutim, kad su shvatili da Isus hoda po vodi, bilo im je jasno da je on Božji Sin (Matej 14:32-33).

KRUH ŽIVOTA

Slijedećeg dana mnoštvo je tražilo Isusa. Našli su ga u Kafarnaumu, na sjeverozapadnoj obali Galilejskog jezera. Kafarnaum je bio Isusov drugi dom za vrijeme djelovanja u Galileji (Matej 4:13). Imao je oko 1.500 stanovnika. Ostaci sinagoge u Kafarnaumu vidljivi su i danas. I upravo tu, Isus je održao poznatu propovijed u kojoj se predstavio kao kruh života. Zanimljivo je da ime gradića u kojem je Isus rođen znači ˝grad kruha˝ (heb. Beit Lehem).

Isus je ignorirao znatiželjna pitanja naroda o tome kada je došao na drugu stranu jezera. I umjesto da obznani još jedno čudo - čudo hodanja po vodi, Isus ih je počeo poučavati. ˝Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.˝ (Ivan 6:27). I prorok Izaija slično poručuje: ˝Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?˝ (Izaija 55:2).

Čovjek ne može živjeti bez hrane, ali ne može živjeti niti samo od hrane. Isus je rekao: ˝Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.˝ (Matej 4:4). Život je puno više od jela i odijela. U Mateju 6:25 Isus je pitao: ˝Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?˝

Isus nije činio čuda da bi impresionirao ljude, niti je tražio publicitet. Čuda su bila znak njegove Božanske sile i ilustracije životno važnih poruka koje je prenosio. Ljudi su mu često dolazili radi materijalnih i fizičkih blagoslova, a da zapravo nisu bili zainteresirani za njega kao Spasitelja. Željeli su besplatni kruh, željeli su njegove darove, ali nisu bili zainteresirani za darodavca (Ivan 6:26). Željeli su političkog vođu koji će ih osloboditi od rimske opresije (Ivan 6:14 i 15).

Isus se često nazivao Sinom Čovječjim (Ivan 6:27). Njegovi slušatelji bili su familijarni s tim izrazom. Naime, prema proročanstvu proroka Danijela, Sinu Čovječjem pripada vječna vlast, čast i kraljevstvo, ˝Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.˝ (Daniel 7:13 i 14). Nazivajući se Sinom Čovječjim Isus je sugerirao da se proročanstvo proroka Danijela odnosi na njega. Njegovi slušatelji razumjeli su da se time predstavio kao Mesija.

Osim što ˝Sin Čovječji˝ označava Mesiju, kralja koji će zauvijek vladati, taj izraz odnosi se i na čovjeka, odnosno ljudsku vrstu općenito. Upotrebljen je puno puta u Psalmima i knjizi proroka Ezehijela naglašavajući razliku između Boga i čovjeka. Predstavljajući se kao Sin Čovječji, Isus je naglasio svoju ljudsku prirodu, ali time nije porekao svoje božansko porijeklo. Kad ga je prvosvećenik upitao je li on Sin Božji, odgovorio je potvrdno rekavši da je Sin Čovječji (Matej:26 63 i 64). Isus je istovremeno bio i Sin Božji i Sin Čovječji (Ivan 1:1 i 1:14).

Riječima ˝Amen, Amen˝, prevedenima kao ˝Zaista, zaista˝, Isus je naglasio značaj svoje poruke (Ivan 6:32). Amen je hebrejska riječ koja znači ˝doista˝, ˝neka tako bude˝, ˝vjerujem˝. U judaizmu se koristila od najranijih dana, najčešće kao potvrda prethodne tvrdnje. Isus ju je upotrebljavao da bi naglasio značaj onoga što govori.

Riječi poput ˝mana˝, ˝Mojsije˝, ˝glad˝, ˝gunđanje˝, ¨kruh s neba¨ podsjećali su na izlazak Izraelaca iz Egipatskog ropstva.

Kao i u razgovoru sa ženom Samarijankom (Ivan 4), Isus je s doslovnog nivoa komunikacije prešao na figurativnu razinu, iznoseći životno važne poruke. Izraz ˝kao što je pisano˝ (Ivan 6:31) upotrebljavao se kad se citirao Stari zavjet.

S obzirom da je bio blizu blagdan Pashe, u umovima Isusovih slušatelja oživjela su sjećanja na duge godine lutanja pustinjom nakon izlaska iz zemlje ropstva u kojima ih je Bog na čudesan način hranio manom. Mana je bila kruh kojeg je Bog svakog dana, osim subote, slao s neba (Izlazak 16:15 i 26). Riječ mana znači ˝Što je to?˝.

Mrmljanje Židova protiv Isusa (Ivan 6:41) podsjeća na prigovaranje njihovih predaka u pustinji (Izlazak 16:7-9 i Brojevi 11:4). Bilo im je teško prihvatiti da je Isus sišao s neba (Ivan 6:41 i 42). Za njih je ideja o utjelovljenju bila skandalozna. Međutim, iz perspektive apostola Ivana, upravo to je najvažnije - vjerovati da je Isus Bog (pogledajte proslov i komentare na 1. poglavlje).

Prema rabinskom vjerovanju drugi izbavitelj – Mesija trebao bi činiti ista djela kao i prvi izbavitelj – Mojsije i ponoviti neka starozavjetna čuda. Isus je iskoristio probuđena sjećanja naroda na kruh kojeg je Bog na čudesan način slao s neba i predstavio se kao kruh života, kao nešto esencijalno, neusporedivo važnije od fizičke hrane.

Kao što je Bog u prošlosti na čudesan način slao manu s neba, tako je sada na čudesan način poslao svog Sina da zadovolji ljudske potrebe. Isus je kruh života, on može zadovoljiti sve ljudske potrebe.

Isus je dao sebe ˝za život svijeta˝. On je kruh s neba ˝da tko od njega jede ne umre˝ (Ivan 6:50,51). Njegova radikalna izjava o ˝jedenju tijela˝ i ˝pijenju krvi˝ je metaforička. Prema Mojsijevom Zakonu, Židovima je bilo izričito zabranjeno konzumirati krv (Levitski zakonik 17:10-14). Židovi su bili familijarni s upotrebom izraza ˝jedenje i pijenje˝ u prenesenom smislu, kao opisom konzumacije duhovne hrane (Jeremija 15:16, Izaija 55:1-3; Ezehijel 2:8, 3:1).

Svakome koji vjeruje Isus je obećao uskrsnuće i vječni život (Ivan 6: 44, 54 i 58), (o vječnom životu pogledajte komentare na 5. poglavlje).

Isusova propovijed o kruhu života podsjeća na starozavjetni tekst iz Izaije 55: 1 i 2 ˝O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela.˝ Isus je ponovio starozavjetni poziv i obećao dobrodošlicu svakome koji dođe, ˝… onoga tko dođe k meni neću izbaciti.˝ (Ivan 6:37). Njemu je stalo do svakog pojedinca, ˝da nikog od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrsim u posljednji dan˝ (Ivan 6:39).

Židovi su smatrali da je Mojsije bio izvor blagoslova u prošlosti. Isus im je ukazao da je pravi izvor blagoslova - Bog.

˝Ja sam kruh života˝ (Ivan 6:35 i 48) prva je od sedam Isusovih tvrdnji navedenih u nastavku knjige koja započinje s ˝Ja sam…˝ (grčki ego eimi). Svaka od ovih tvrdnji metaforički opisuje Isusa, odnosno njegov odnos prema osnovnim ljudskim duhovnim potrebama.

Isusove izjave ˝Ja sam˝
Izjava	Značenje metafore	Reference
Ja sam kruh života.	izvor života	Ivan 6:35 i 48
Ja sam svjetlo svijeta.	onaj koji rastjeruje tamu grijeha	Ivan 8:12
Ja sam vrata.	sigurnost i zajedništvo	Ivan 10:7 i 9
Ja sam dobri pastir.	zaštitnik i vodič kroz život	Ivan 10:11 i 14
Ja sam uskrsnuće i život.	nada u vječni život	Ivan 11:25
Ja sam put, istina i život.	sigurnost u teškoćama	Ivan 14:6
Ja sam trs.	izvor produktivnosti i vitalnosti	Ivan 15:1 i 5

Nakon ove propovijedi mnogi su odustali od Isusa (Ivan 6:66). Ovakav završetak dana u potpunom je kontrastu s jutrom kada je mnoštvo tražilo Isusa (Ivan 6:22-25). Oni koji su tražili još jedan besplatni ručak i nova čuda, otišli su razočarani. Fokusirani na svoje zemaljske potrebe, na privremene blagoslove, propustili su prepoznati dar vječnog života koji im je Isus nudio.

Korisni linkovi:

Betsaida na karti Izraela
Fotografije ruševina Betsaide
Kafarnaum na karti Izraela

Fotografije ruševina Kafarnauma

Fotografije Galilejskog jezera i današnje Tiberijade

Literatura:
1. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition
2. James Burton Coffman, Commentary on John 6
3. James F. McGrath, Food for Thought: The Bread of Life Discourse (John 6:25-71) in Johannine Legitimation
4. J.G. van der Watt, I'm the Bread of Life, Imagery in John 6:32-51
5. Roger Hahn, John 6:26-71

Evanđelje po Ivanu - komentari na 5. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Tue, 22 Mar 2011 00:02:00 +0000

5. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ŽELIŠ LI BOLJE?

Nakon što je neko vrijeme proveo u Galileji, Isus ponovno dolazi u Jeruzalem.

Sjeverno od jeruzalemskog Hrama, nalazilo se kupalište Betesda. Sastojalo se od dva bazena, veličine 150x50 metara, dubine 15 metara. Bazene su okruživala četiri natkrivena trijema, a peti se nalazio se između dva bazena.

Sve do 19. stoljeća nije bilo arheoloških dokaza o postojanju bazena s pet natkrivenih kolonada koje spominje Ivan, što su skeptici koristili za osporavanje njegovog opisa s obzirom da drugi evanđelisti ne spominju Betesdu. Pisac je detaljno opisao kupalište i njegovu lokaciju blizu Ovčjih vrata što potvrđuje da je dobro poznavao Jeruzalem prije razorenja 70. godine.

Isprva su se bazeni koristili za opskrbu Hrama vodom. Kasnije je Herod Veliki za tu svrhu sagradio nove bazene pa su se postojeći počeli koristiti kao lječilišta. Betesda znači kuća milosrđa.

Smatra se da su bazeni bili dio poganskog svetišta posvećenog Asklepiju, grčkom bogu liječništva i ljekarništva. Istočno od bazena sagrađeni su manji bazeni i ˝zdravstveni centar˝. Poganska lječilišta bila su mjesta gdje su se prakticirali religijski rituali i ljekarnička znanja. Slična svetišta nalazila su se diljem rimskog imperija.

Kupalište je bilo puno bolesnih ljudi. Većina novijih prijevoda izostavlja drugi dio 3. stiha i 4. stih u kojima se spominje da su bolesnici čekali da anđeo uzburka vodu. Postoje indicije da spomenuti tekst nije bio dio originalnog rukopisa jer se ne nalazi u većini ranih manuskripata, već u kasnijim, uglavnom bizantinskim manuskriptima. Sporni dio teksta sadrži riječi i izraze koji nisu karakteristični za Ivanovu literaturu te značajno varira između rukopisa u koje je uvršten. Vrlo je vjerojatno da su ga kasniji prepisivači dodali kako bi objasnili zbog čega je bolesnik želio ući u vodu (Ivan 5:7). Vjerovalo se da su povremene turbulencije vode nadprirodan fenomen s pozitivnim efektima na zdravlje.

I upravo tu, u poganskom lječilištu, pred mnoštvom ljudi, bez mističnih rituala i ljekovitih pripravaka, Isus je svojom stvaralačkom riječi ozdravio čovjeka koji je 38 godina patio zbog nepokretnosti. Bio je ostavljen, bez ikoga svoga, sam sa svojom čežnjom da ozdravi, a ona se svakoga dana doimala nerealnije. I onda je čuo Isusov glas, poslušao njegov nalog i nakon 38 godina stao na svoje noge. Ovaj događaj, zalog je nade za sve koji pate od kroničnih bolesti i invaliditeta. Jednog dana i oni će čuti Božji glas koji će im vratiti zdravlje.

Bog Stvoritelj ne može se usporediti s antičkim bogovima. Bogovi koje su ljudi kreirali ništavni su (Izaija 44:6-21). Međutim, susret sa Stvoriteljem mijenja ljudsku sudbinu.

Čuda su fenomeni izvan prirodnih zakona. Ako čovjek može intervenirati i utjecati na prirodne zakone, koliko više može Bog. Isus je činio čuda kako bi potaknuo nečiju vjeru, kako bi omogućio novi početak. Želeći izbjeći euforiju mnoštva, brzo se povukao s mjesta događaja. Nije želio popularnost, nego vjeru koja mijenja život.

Pravu pouku o životu, Isus je ozdravljeniku dao tijekom drugog susreta u Hramu: ˝Više ne griješi da ti se ne dogodi što gore.˝ (Ivan 5:14). Što je moglo biti gore od 38 godina samoće i nepokretnosti? Oni koji su teško bolesni, zdravlje smatraju najvećom vrijednosti. Isus pak ističe da postoji važniji aspekt od fizičkog zdravlja. Posljedice grešnog života puno su gore od posljedica fizičke bolesti. Fizičko zdravlje je poželjno, ali duhovno zdravlje je ono koje utječe na vječnu sudbinu,˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivan 5:24).

Na kraju opisa ovog upečatljivog događaja, Ivan spominje da je toga dana bila subota (Ivan 5:9). Ta jednostavna rečenica, nagovijestit će probleme koji će uslijediti. Isus je u više navrata liječio subotom (Matej 12:9-14; Marko 1:29-31; 3:1-6; Luka 6:6-11; 14:1-6; Ivan 9:14), a farizejima je takvo što bilo nepojmljivo. Smatrali su da je Isus svojim djelovanjem kršio subotu.

Subota je dan odmora, Božji dar dan ljudima neposredno nakon završetka stvaranja. Zanimljivo je da Bog nije posvetio neko mjesto, nego vrijeme. Iako se najčešće povezuje sa Židovima jer je važan dio njihovog identiteta, subota je darovana kao blagoslovljeno vrijeme puno prije rođenja židovske nacije. Prva subota proslavljena je u Edenu (Postanak 2:1-3).

Riječ subota dolazi od hebrejske riječi šabat (shabbat) što znači ˝odmor˝ ili ˝prestanak rada˝. Započinje zalaskom sunca u petak navečer i traje do zalaska sunca u subotu navečer. Osim što je povezana sa stvaranjem, subota je i u središtu Deset zapovijedi (Izlazak 20:9-11). Četvrta zapovijed započinje riječima ˝Sjeti se…˝. Kao da je Bog znao da će ljudi zaboraviti subotu.

Šabat podsjeća na stvaranje jer je Bog nakon stvaranja blagoslovio i posvetio sedmi dan (Postanak 2:1-3). Osim toga, subota je i podsjetnik na izbavljenje, ˝Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji˝ (Ponovljeni zakon 5:15).

Židovi su željeli ubiti Isusa jer je javno kršio usmenu predaju (Talmud) u vezi držanja subote. Međutim, nošenje postelje nije predstavljalo kršenje Božje zapovijedi o suboti, nego ljudske interpretacije Božje zapovijedi. U 7. poglavlju (22.-24. stih) Isus će ukazati na kontradiktornost rabinskih zakona. Ozdravljajući u subotu on nije kršio subotu, nego ju je ispunio. Svrha subote nije samo odmor od svakodnevnih aktivnosti, nego vrijeme posvećeno proslavljanju Boga i službi bližnjima (Matej 12:12).

Subota je puno više od liste ˝dozvoljeno činiti˝/˝zabranjeno činiti˝. U danu u kojem Bog daje posebni blagoslov, u kojem čovjek pronalazi odmor od svakodnevnih problema i koji upućuje na buduće izbavljenje, bilo je i više nego prikladno učiniti čudo ozdravljenja i osloboditi dugogodišnjeg bolesnika njegove patnje. Ipak, farizeji su mislili drugačije.

A VI IPAK NEĆETE DA DOĐETE K MENI

U raspravi sa Židovima, Isus se jasno identificirao kao Bog: ˝Otac moj sve do sada radi pa i ja radim. Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.˝ (Ivan 5:17-18). Njegove su riječi bile ili riječi pravog Boga ili riječi čovjeka pomućenog uma. Isusove izjave o sebi ne ostavljaju prostor za treću opciju.

Hebrejska riječ Amen, prevedena na hrvatski sa ˝zaista˝, znači ˝neka tako bude˝. Izraz se koristio kako bi se naglasila istinitost i značaj neke tvrdnje. Isus je upotrebljavao riječ ˝amen˝ ili ˝amen, amen˝ na početku svojih izjava kako bi naglasio značaj onoga što slijedi, ˝Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.˝ (Ivan 5:19). Isti izraz ponavlja se i u 24. stihu.

Isus je smatrao važnim istaknuti da njegova sila dolazi od povezanosti s Ocem. To je sila koja daje život - vječni život. ˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivanu 5:24).

Grčka riječ krisis iz Ivana 5:24 znači, sud, presudu, osudu ili kaznu. Iz konteksta je jasno da Isus nije rekao da će neki zaobići posljednji sud, nego da se oni koji mu vjeruju, ne trebaju bojati presude na dan posljednjeg suda. Vjera u Isusa garantira oslobađajuću presudu. I Pavao je potvrdio isto: ˝Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! (Rimljanima 8:1). Ivan je jasno naglasio da je osnova budućeg suđenja sadašnja odluka svakog čovjeka. Svatko donosi odluku za ili protiv Krista, za vječni život ili za vječnu smrt.

Novozavjetni koncept vječnog života utemeljen je na starozavjetnom poimanju Boga kao izvora života (Jeremija 2:13, Psalam 36:10). Ljudi su stvoreni s darom vječnog života, ali su odvajanjem od Boga izgubili taj dar (Postanak 3:24).

Novozavjetni izraz ˝vječni život˝ (Ivan 5:24), na grčkom aionios zoe, preuzet je iz Danijela 12:2: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život (grč. aionios zoe), drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ Ovaj je izraz isključivo židovski i ne upotrebljava se u neznabožačkim religijama, niti filozofskim idejama biblijskog doba. Aionios zoe ne označava kontinuiranu egzistenciju, niti implicira besmrtnost duše. U židovskom poimanju vječnog života, taj izraz označava ˝život u dobu koje će doći˝.

Isus podsjeća svoje sugovornike na veliku nadu zapisanu u knjizi proroka Danijela. On je taj koji će jednog dana pozvati mrtve iz grobova. Dolazi trenutak kada će mrtvi čuti Božji glas. ˝Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će.˝ (Ivan 5:25). ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29).

U židovskoj misli bio je duboko ukorijenjen koncept o dva sukcesivna i kontrastna vremenska perioda; ˝ovom vremenu˝ i ˝budućem vremenu˝ (Marko 10:30, Luka 18:30). Prema rabinskom shvaćanju, dolazak dugoočekivanog Mesije trebao je biti događaj koji će označiti početak ˝budućeg vremena˝. Židovi su svoje eshatološke nade polagali u dolazak Mesije u posljednji dan, ˝u onaj dan…˝ kada će Bog izbaviti svoj narod (Zaharija 14:8, Izaija 12:1).

Židovsko poimanje izbavljenja značajno se razlikovalo od grčkog poimanja spasenja. U grčkoj filozofiji, spasenje je značilo bijeg duše od zemaljskog, tjelesnog i materijalnog. Židovi su pak smatrali da je Bog stvorio zemlju i ljude te da izbavljenje znači obnovu cijelog ljudskog bića, obnovu zemlje i obnovu bliskog odnosa s Bogom.

Od Adama, preko patrijarha i proroka, Bog je neprestano ponavljao svoje obećanje o izbavljenju i obnovi svog naroda. Židovi su tumačili da se izbavljenje odnosi na obnovu mira i prosperiteta njihove države. Međutim, još od vremena proroka Izaije bilo je jasno da se obnova ne odnosi samo na jednu državu, nego na obnovu edenskih uvjeta na zemlji.

Židovi su vjerovali da čovjek može osigurati život u ˝budućem vremenu˝ proučavanjem i držanjem Tore (Zakona). Isus je pak isticao da držanje Tore ne može donijeti vječni život, ˝Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:39-40).

Iako je u 28. stihu posjedovanje vječnog života izraženo u sadašnjem vremenu, vječni život je sadašnja realnost samo kroz vjeru, a ne garancija kontinuirane egzistencije. Osoba koja posjeduje vječni život nije pošteđena smrti. Oni koji vjeruju će umrijeti, ali će ih Isus uskrsnuti u posljednji dan, ˝…jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29). I na drugim mjestima Isus govori o uskrsnuću u ˝posljednji dan˝ i vječnom životu (Ivan 6:39, 40, 44, 54; 12:47, 48).

PET SVJEDOKA

Isus je izgledao poput običnog čovjeka. Prorok Izaija koji je opisao brojne detalje o Mesiji, njegovu vanjštinu opisao je kao skromnu i ni po čemu posebnu, ˝Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.˝ (Izaija 53:2b). Međutim, Isus je za sebe tvrdio da je Bog. Je li to istina?

Prema židovskoj tradiciji utemeljenoj na Starom Zavjetu, najmanje dva svjedoka trebala su potvrditi vjerodostojnost neke tvrdnje (Ponovljeni zakon 19:15). Isus se pozvao na čak pet svjedoka koji su potvrdili njegovo božansko porijeklo: na Oca (37. stih), Ivana Krstitelja (33. stih), svoja djela (36. stih), Pismo (39. stih) i Mojsija (46. stih).

Spominjući Mojsija, Isus se vjerojatno referirao na tekst iz Ponovljenog zakona 18:15-22 u kojem Mojsije najavljuje Proroka poput sebe. Kad je Filip pričao Natanaelu o Isusu, rekao je: ˝Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.˝ (Ivan 1:45). Kada je čudesno nahranio mnoštvo, narod je zaključio: ˝Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!˝ (Ivan 6:14).

Mojsije je bio ključna figura u židovskoj povijesti. Smatran je najvećim učiteljem. Pet Mojsijevih knjiga (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon) čine Toru koja je i danas su u središtu proučavanja židovskih vjerskih škola.

Židovi su ispravno smatrali da je važno poznavati Božji zakon. Mojsije ih je poučio: ˝U srca svoja usadite sve riječi… naredite sinovima svojim da ih drže vršeći sve riječi ovoga Zakona. Ta nije to za vas prazna riječ jer ona je vaš život.˝ (Ponovljeni zakon 32: 46-47). Međutim, oni su svoju religioznost sveli na slovo zakona, a ne na njegovu bit. U srži Božje riječi je ljubav ˝...ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi˝(Ivan 5:42).

Učeni Židovi dobro su poznavali Toru. Učili su je napamet, prepisivali je, brojali riječi, brojali slova, međutim, nisu razumjeli da je Isus u središtu Pisma i Zakona, ˝Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?˝ (Ivan 5:45-47).

Mojsije i drugi starozavjetni proroci iznjeli su brojne detalje o Mesiji koji će doći. Isusov život i sudbina nedvojbeno potvrđuju da su se u njegovom životu ispunila starozavjetna proročanstva o Spasitelju koji je trebao doći. Malotko će čitajući 53. poglavlje Izaijine knjige napisano 700 godina prije Krista, propustiti uočiti da prorok govori o Isusu. Pa ipak, i sam prorok bio je svjestan da će mnogi poznavatelji Pisma, propustiti vjerovati njegovim riječima, a kasnije i samome Kristu, ˝Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?˝ (Izaija 53:1). Vjerujemo li onome što je objavljeno u Bibliji i znamo li uopće što je objavljeno u Božjoj Riječi?

Mnogi će sa simpatijom gledati na Isusa kao na dijete iz Betlehema, moralnog učitelja i čudotvorca. Ali on je za sebe tvrdio da je Bog. Velik broj Isusovih suvremenika a priori je odbio povjerovati u njegovu radikalnu izjavu. U razgovoru s Nikodemom i Samarijankom Isus je pokazao da poštuje ljudsku sumnju i da je spreman strpljivo odgovoriti na svako pitanje. Međutim, pitanje je želimo li znati istinu. ˝Što je istina?˝, pitao se Pilat (Ivan 18:38) i zatvorio oči pred očitim.

NAPOMENA: Komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:
Fotografije iskopina kupališta Betesde

Literatura:

1. Bob Utley, John 5

2. David Guzik, Commentary on John 5

3. Rod Reynolds, Did Jesus break the Sabbath?

4. Gordon Franz, Devine Healer: Jesus vs. Eshmun

5. N.T. Wright, New Havens, New Earth, The Biblical Picture of Christian Hope, Groove Books Limited

6. David Wenham, John's Gospel: Good News for Today, Religious and Theological Students Fellowhip, 1997

7. Gerhard F. Hasel, The Theology of Divine Judgement in the Bible, A Study of God's Past, Present, and Future Judgements and their Implications for Mankind

Evanđelje po Ivanu - komentari na 4. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Mon, 14 Mar 2011 22:35:00 +0000

4. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ŽENA S PRAZNIM POSUDAMA

Shvativši da je u Jeruzalemu počeo privlačiti previše pozornosti, Isus se odlučio vratiti na sjever u Galileju. Iako je od sjevera do juga Izraela manje od 500 kilometara, na toj kratkoj udaljenosti postojale su čak tri odvojene pokrajine; Galileja na sjeveru, Judeja na jugu i Samarija u sredini.

Samarija ili hebrejski Šomron bila je bregovita pokrajina zapadno od rijeke Jordan. Danas je poznata kao Zapadna obala.

Naglašeno je da je na putu iz Judeje u Galileju, Isus ˝morao proći˝ kroz Samariju (Ivan 4:4). Uzimajući u obzir prometne okolnosti, Isus nije morao proći kroz Samariju. Štoviše, većina Galilejaca zaobilazila je Samariju zbog animoziteta prema Samarijancima. Prihvatljivije im je bilo putovali gotovo šest dana dvostruko dužim putem istočno od rijeke Jordan, nego proći kroz Samariju. Isus je očito imao razlog zbog kojeg je želio putovati baš kroz Samariju.

Antagonizam između Judejaca i Samarijanaca započeo je podjelom Salamunovog kraljevstva na Sjeverno kraljevstvo (Izrael) čije je sjedište bilo isprva u Šekemu, a kasnije u novoosnovanom gradu Samariji i Južno kraljevstvo (Judu) čije je sjedište bilo u Jeruzalemu.

Nakon što su Asirci 724. godine prije Krista osvojili Izrael, Judejci i dio Samarijanaca bili su deportirani u Asiriju. Samarijanci koji su ostali u domovini, pomiješali su se s poganskim narodima Sirije i Mezopotamije koji su migrirali u Izrael. Osim što su se miješali kroz ženidbu (Nehemija13:23-28), došlo je i do vjerskog sinkretizma pa su Samarijanci prihvatili dio vjerskih običaja neznabožačkih naroda (2. Kraljevima 17:29-41).

Nakon 70 godina izgnanstva, Judejci su se vratili u Izrael. U domovini su zatekli Samarijance koji su se pomiješali s neznabošcima te su ih proglasili hereticima i rasno nečistima, ali ipak ih nisu smatrali neznabošcima.

Samarijanci su ponudili pomoć u obnovi jeruzalemskog Hrama, ali je njihova ponuda odbijena, što je rezultiralo političkim neprijateljstvom i kasnijim nastojanjima Samarijanaca da opstruiraju obnovu Hrama.

Tristo godina kasnije Aleksandar Veliki dozvolio je lokalnim liderima izgradnju hrama na gori Gerizim. Time se želio odužiti za opskrbu koje je lokalno stanovništvo pružalo njegovim vojnicima za vrijeme opsade grada Tira. U hramu su služili odmetnuti jeruzalemski svećenici. Samarijanci su imali svoju verziju Tore, a ostale proročke i mudrosne knjige Starog Zavjeta nisu prihvaćali. Njihova religija bila je mješavina judaizma i religija neznabožačkih naroda s kojima su se pomiješali.

Neprijateljstvo je produbljeno nakon što su Samarijanci u 2. stoljeću prije Krista poduprli Antioha Epifana u širenju helenizma i njegovim namjerama da jeruzalemski Hram pretvori u Zeusov hram. Za vrijeme pobune Makabejaca i kratke dominacije nad Samarijom, Judejci su srušili hram na gori Gerizim, ali su se bogoslužja nastavila održavati na hramskim ruševinama.

Samarijanci danas žive na području Zapadne obale. Ima ih oko 700. Bogoslužja održavaju na gori Gerizim. Ne smatraju se ni Židovima ni Palestincima, već zasebnom etničkom i vjerskom grupom. Nastoje biti neutralni, ali zadržati svoj kulturni i vjerski identitet.

U Isusovo vrijeme, Samarija je, u političkom smislu, bila dio rimske provincije Judeje, ali su povijesne barijere jasno razdvajale Samarijance od Židova koji su živjeli na području Judeje i Galileje. U nastojanju da uvrijede Isusa, njegovi protivnici nazvali su ga Samarijancem (Ivan 8:48).

Nakon šezdesetak kilometara hoda, Isus je stao na Jakovljevom zdencu da bi se odmorio. Premda Ivan kontinuirano naglašava Isusovo božansko porjeklo, istovremeno ga portretira i kao čovjeka; čovjeka koji se umara, koji gladni, koji plače (Ivan 4:6, 11:35).

Zdenac se nalazio na početku doline, između gora Gerizim i Ebal, samo nekoliko minuta hoda udaljen od gradića Sihara. Nalazio se na zemljištu koje je Jakov kupio od Hamorovih sinova i na samrtnoj postelji darovao Josipu (Postanak 33:19). Sjeverozapadno od zdenca nalazio se utvrđeni grad Šekem (današnji arheološki lokalitet Tel Balata koji se nalazi blizu modernog arapskog grada Nablusa).

Gore Gerizim (lijevo) i Ebal (desno), između je nekada bio Šekem, a danas je smješten arapski grad Nablus

Danas se Jakovljev zdenac nalazi u sklopu kripte grčke ortodoksne crkve. Dubok je gotovo 23 metra, ali je uglavnom bez vode. Smatra se da je nekad bio i dvostruko dublji, što sugerira da je njegov iskop bio vrlo zahtjevan i skup. Lokacija zdenca jedna je od rijetkih oko koje postoji opći konsenzus o njezinoj autentičnosti.

Upravo tu, na zdencu u čijoj su se blizini odigrali važni događaji u povijesti izraelskog naroda, Isus je objavio ženi Samarijanki da je on Spasitelj svijeta. U Starom zavjetu zdenac je simbol spasenja, ˝Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ (Izaija 12:3).

Tisuću godina ranije, jednoj drugoj ženi Bog se također objavio na izvoru. Bila je to Hagara, Sarina sluškinja koja je zbog lošeg postupanja svoje gospodarice pobjegla u pustinju, ˝Tada ona prozva Gospoda, koji je bio s njom govorio: ˝Ti si Bog Svevidljiv˝; jer, reče ona, ˝ja sam zaista gledala onoga, koji mene vidi i ostala živa.˝ Zato se zove studenac onaj Beer-Lahai-Roi ˝studenac Svevidljivoga˝. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda.˝* (Postanak 16:13 i 16). Bog je sretao ljude u pustinji njihovog života i nudio nadu, nudio spasenje.

Isus je stigao na zdenac u šesti sat. Prema židovskom računanju vremena, to je bilo u podne. U vrijeme u koje nitko ne ide po vodu, jedna žena došla je zahvatiti vodu. Očito nije željela biti viđena. Inače, bilo je uobičajeno da žene zajedno idu po vodu što je ujedno bila prilika za druženje. Ne samo da je njezina posuda za vodu bila prazna, nego je i njezin život bio prazan.

Započinjući razgovor sa Samarijankom, Isus je prekršio niz društvenih normi. Nekoliko razloga trebalo ga je odvratiti od ovog razgovora; spol sugovornice, nacionalnost, vjera, a onda i sumnja u dobru reputaciju ove žene. Tražeći od nje vodu, Isus je srušio i spolnu, i kulturnu i vjersku barijeru. Zbog svoje ljubavi prema pojedincu, Isus je bio jednako spreman susresti se s uglednim Nikodemom kao i s ovom neuglednom ženom. Kad su ga optuživali da se druži s grešnicima, rekao je: ˝Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.˝ (Luka 5:31b i 32).

U judaizmu je žena bila inferiorna u odnosu na muškarca. Muškarci u javnosti nisu razgovarali sa ženama. Neki rabini išli su tako daleko da u javnosti nisu razgovarali čak ni sa svojim ženama, kćerkama ili sestrama. Međutim, Isus je ženama pristupao dostojanstveno i s pažnjom, odstupajući time od uobičajenih društvenih obrazaca ponašanja. On je razgovarao sa ženama, poučavao ih i vjerovao da su upravo one sposobne pronijeti radosnu vijest.

Zanimljiva je analogija između Samarijanke i Nikodema. Iako se radi o ljudima različitog društvenog položaja, obrazovanja i reputacije, oboje su propitivali Isusove riječi.
- ˝Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?˝ (Ivan 3:4).
- ˝Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.˝ (Ivan 4:9).

Ljudi će lako nasjesti na Sotonine laži i ljudske besmislice, ali će Bogu postavljati bezbroj pitanja. U svojoj ljubavi i strpljivosti, Isus je bio spreman odvojiti vrijeme za svakog pojedinca i odgovarati na pitanja koja su dolazila iz iskrenog srca. Iako je u ljudskim očima postojala ogromna razlika između Nikodema i Samarijanke, pred Bogom su oboje bili jednako izgubljeni. I jedan i drugi trebali su spasenje koje daruje Bog.

Kao ni visokoobrazovani Nikodem, tako ni Samarijanka nije u početku shvaćala duhovne istine koje joj je Isus otkrivao. Bila je fokusirana na svoje zemaljske potrebe. Isus je sjedio s njom pokraj izvora, pokraj vode koja joj je bila neophodna za fizičku egzistenciju i ne poričići njezine zemaljske potrebe, pokazao joj je da postoje uzvišenije vrijednosti od zadovoljenja egzistencijalnih potreba.

U zemljama koje poput Izraela, oskudijevaju vodom - voda znači život. Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode jer su bili podložni kontaminaciji i ovisili su o količini kiše koja bi pala između studenog i ožujka. Nudeći živu vodu, Isus se predstavio kao izvor života.

Bog je u Starom zavjetu portretiran kao izvor žive vode, izvor svježe, tekuće vode, ˝Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit`kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.˝ (Izaija 58:11); ˝Kako li je dragocijena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.˝ (Psalam 36:8-10). Istu sliku Isus je ponovno upotrijebio u Jeruzalemu za vrijeme Blagdana sjenica, kada je pozvao narod da dođe k njemu - izvoru života (Ivan 7:37 i 38).

U Starom zavjetu žeđ je metafora za ljudsku čežnju za Bogom. Iako je bio najveći izraelski kralj, Davidov život obilježile su tragedije, razočarenja i izdaje. U teškim trenucima svog života svoju čežnju za Bogom izrazio je prekrasnim stihovima; ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.˝ (Psalam 63:1). ˝Kao što košuta žudi za izvor‑vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…˝ (Psalam 42:1-3).

Isus je znao za ˝pustinju˝ u životu svoje sugovornice. Samarijanka je imala nesređen obiteljski život. Iako je brojni komentatori portretiraju kao nemoralnu ženu, moguće je da je prošla kroz pet brakova jer je bila neplodna ili obavezana pravilima leviratskog braka. Koji god razlog bio, njen život je bio nesređen i nesretan. I prije nego što je sama shvatila, Isus je uvidio da su njezini postupci i moralno upitan životni stil, rezultat neispunjenih duhovnih potreba.

Judejska pustinja

Cisterne koje čovjek gradi ne mogu zadovoljiti našu žeđ. ˝Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.˝ (Jeremija 2:13). Samo Bog može ugasiti pravu ljudsku žeđ.

Kralj Salamun bio je čovjek koji je pio vodu iz ljudskih izvora, ali žeđ nije mogao ugasiti. Pio je s izvora bogatstva, užitaka, mudrosti i požude, ali je brzo uvidio njihovu ispraznost, ˝I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.˝(Propovjednik 2:10 i 11). Pokraj ljudskih izvora trebale bi stajati Isusove riječi: ˝Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.˝ (Ivan 4:13).

U trenutku kad ju je Isus suočio s njezinim nesređenim životom, što je očito bila bolna tema, Samarijanka je naglo promijenila smjer razgovora i umjesto o sebi, nastavila je razgovor o teološki kontroverznoj temi, ˝Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.˝ (Ivan 4:20).

Ni učeni Nikodem koji je imao ispravnu doktrinu, kao ni ova žena s dna društvene ljestvice koja je slijedila iskrivljenu samarijansku religiju, nisu razumjeli da im je potreban Spasitelj.

Onaj tko upozna Spasitelja, znat će kako mu treba služiti jer prava služba Bogu dolazi iz srca. Kritizirajući farizeje i pismoznance Isus je rekao: ˝Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske.˝ (Matej 15:8-9).

Način na koji čovjek služi Bogu puno je važniji od mjesta na kojem mu služi, ˝Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.˝ (Ivan 4:23-24). Hram na gori Gerizim već je odavno bio ruševina, a slična sudbina zadesit će i Jeruzalemski Hram niti četrdeset godina nakon ovog razgovora. Niti jedno od ova dva rivalska ˝sveta˝mjesta nisu bila Bogu po volji jer se izgubio pravi duh služenja Bogu (Ivan 4:21-24).

Kako je razgovor tekao, tako je Samarijanka postepeno otkrivala Isusov identitet. U Isusu je prvo vidjela stranca, pa Židova, zatim proroka da bi na kraju shvatila da je Isus Mesija - Spasitelj svijeta.

Riječ Mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah što znači pomazanik. U grčkom jeziku riječ Krist znači pomazanik. U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je simboliziralo silazak Duga Svetoga na pomazanike. Pomazanikom je smatrana osoba koja je trebala ispuniti božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je odobrio povratak Židova iz babilonskog ropstva (Izaija 45:1).

Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. U to vrijeme mesijanizam postaje glavna tema literature koja je nastajala za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se intenzivirala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije. Za razliku od Židova, Samarijanci nisu očekivali političkog vođu iz Davidove loze koji će ih izbaviti od Rimljana, nego proroka poput Mojsija koji će razriješiti vjerske dileme i donijeti zlatno doba.

Na mjestu na kojem je Isus otkrio Samarijanki da je on obećani Mesija, nekada davno Abraham je primio obećanje da će njegovi potomci naslijediti zemlju (Postanak 12:6 i 7). Dvjesto godina kasnije tu se privremeno naselio njegov unuk Jakov sa svojom obitelji (Postanak 33, 18 i 19). To je bilo prvo mjesto gdje su Izraelci podigli žrtvenik nakon ulaska u obećanu zemlju i gdje je Jošua pročitao narodu cijeli Zakon (Jošua 8:33-35). Godinama kasnije, Jošua je upravo tu skupio narod da bi ih podsjetio na obećanja koja je Bog ispunio i pozvao ih da odaberu kome će služiti. Zanimljivo je da gore Gerizim i Ebal čine prirodni amfiteatar s odličnom akustikom što ih je činilo pogodnim za iznošenje važnih poruka narodu.

Od početka izraelske povijesti, Šekem je bio mjesto gdje je Bog davao obećanja, a ljudi gazili svoja obećanja. To je mjesto u kojem su Jakovljevi sinovi prevarom pobili muške stanovnike Šekema da bi osvetili svoju sestru Dinu (Postanak 34), mjesto na kojem su braća prodala Josipa u roblje slagavši ocu da ga je rastrgala zvijer (Postanak 37) te mjesto prakticiranja iskrivljene židovske religije i služenja idolima. Očito ljudi nisu bili sposobni održati svoja obećanja, ni prema drugima, ni prema Bogu. I upravo tu, na mjestu gdje su patrijarsi primili prva Božja obećanja, Isus je otkrio da je on ispunjenje najvažnijeg obećanja, obećanja o dolasku Mesije - Spasitelja svijeta (Ivan 4:26).

Isus je namjerno odabrao proći kroz omraženu Samariju. U susretu sa ženom Samarijankom i njezinim sunarodnjacima pokazao je da je ˝Spasitelj svijeta˝ (Ivan 4:42). On je došao i za Židove, i za Samarijace, i za neznabošce. Došao je za obrazovane i neobrazovane, za bogate i siromašne, za muškarce i žene, za svakog pojedinca. Bio je spreman odbaciti kulturološke predrasude, političke, vjerske i društvene barijere da bi odgovorio na najdublje ljudske potrebe.

VJEROVATI ISUSOVIM RIJEČIMA

Glas o Isusu pročuo se po Galileji. Nakon posjeta Samariji, vratio se u Kanu Galilejsku, mjesto u kojem je učinio prvo znamenje koje je ojačalo vjeru učenika (pogledaj komentare na 2. poglavlje).

Ovdje mu je pristupio očajni otac čija je obitelj proalazila kroz tešku krizu. Njegov sin bio je na samrti. Nije mu bilo teško prijeći 30 kilometara da nađe Isusa. On mu je bio posljednja nada. U njegovom glasu bilo je hitnosti. Molio je Isusa da krene s njim u njegov dom u Kafernaum da ozdravi dječaka.

Isus ne kreće na put, nego poručuje ocu riječi koje bi željeli čuti svi roditelji bolesne djece: ˝Idi, sin tvoj živi˝ (Ivan 4:50). Ovaj otac povjerovao je Isusu na riječ. Njegova vjera donjela je blagoslov njegovoj obitelji. Cijela obitelj povjerovala je u Isusa.

Od dvadesetak zabilježenih čuda ozdravljenja, samo su dva izvršena na daljinu - ozdravljenje ovog dječaka i ozdravljenje sluge rimskog stotnika (Luka 7:2-10 i Matej 8:5-13).

Ljudi su bili impresionirani Isusovim nadnaravnim sposobnostima, ali nisu bili spremni prihvatiti njegovu poruku (Ivan 2:23-25). Kraljevski službenik povjerovao je Isusovim riječima i Isus je odgovorio na njegovu zamolbu. Diskretno, na daljinu, ozdravio je dječaka i time izbjegao euforiju koja bi nastajala uvijek kada bi javno djelovao. Isus nije želio euforične sljedbenike, nego ljude koji će vjerovati njegovim riječima.

Riječ koja je stvarala je riječ koja može transformirati i koja omogućuje novi početak - novi početak Nikodemu koji je naočigled imao sve, novi početak Samarijanki s nesređenim životom i novi početak jednoj obitelji na rubu očaja. Riječ koja stvara je riječ koja poklanja život onome koji vjeruje.

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

Napomena: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi

Zemljopisna podjela Judinog i Izraelskog kraljevstva

Pokrajina Samarija na karti Izraela

Sihar na karti Samarije

Literatura:

1. Matthew George Easton, Jacob’s Well, Easton's Bible Dictionary

2. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition

3. Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, The Student Bible, New International Version

4. David G. Hansen, PhD, Shechem: Its Archeological nad Contextual Significance

Evanđelje po Ivanu - komentari na 3. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Wed, 09 Mar 2011 00:15:00 +0000

3. poglavlje Evanđelja po Ivanu

NOVI POČETAK

Kao ugledni farizej i učitelj Zakona (Ivan 3:1 i 10), Nikodem je znao da njegov javni posjet Isusu ne može proći neopaženo. Kako bi izbjegao pozornost, noću je u tajnosti posjetio Isusa. Iz istog razloga je i žena Samarijanka došla na zdenac u podne (Ivan 4:6-7). Oboje su željeli proći neopaženo.

Nikodem je bio obrazovan i utjecajan farizej. Bio je član jeruzalemskog Sanhedrina, Velikog vijeća koje je bilo vrhovni sud starog Izraela. Osim sudskih ovlasti, Sanhedrin je imao politički i vjerski autoritet. Za dodatne informacije o Sanhedrinu pogledaj komentare na 11. poglavlje.

Farizeji su bili vjerska stranka koja se pojavila nakon pobune Makabejaca (165. – 160. godine prije Krista). Njihova inicijalna misija bila je da se odupru poganskom utjecaju vladajućih Grka. Za razliku od zelota, farizeji nisu imali revolucionarnih pretenzija. Kao građanska stranka koja je uživala ugled, popularnost i autoritet među narodom, bili su opozicija saducejima, elitističkoj stranci kojoj su pripadali svećenici i aristokracija. Saduceji su se priklonili helenističkoj filozofiji i načinu života te odbacili tradiciju radi suradnje s Rimom.

Farizeji su nastojali demokratizirati židovsku religiju i smanjiti utjecaj hramskih svećenika. Smatrali su da se Bogu može služiti i izvan Hrama te su poticali funkcioniranje sinagoga. Nakon razorenja Jeruzalema 70. godine, saduceji su nestali, a farizeji su odigrali ključnu ulogu u očuvanju judaizma.

Farizeji su smatrali da se trebaju u potpunosti posvetiti držanju Tore (Zakona) i odvojiti se od svega što ih ometa u toj nakani pa od tuda i dolazi njihovo ime koje znači ˝odvojeni˝. Za razliku od saduceja koji su vjerovali samo u pisani zakon (Toru), farizeji su se striktno držali ne samo pisanog zakona, nego i usmenih predaja koje su interpretirale primjenu zakona. S vremenom su razvili vrlo složen usmeni zakon kao vodič za svakodnevni život. Usmene predaje kasnije su zapisane u Talmudu.

Isus se družio s farizejima i posjećivao ih u njihovim domovima (Luka 7:36, 11:37, 14:1). U velikoj mjeri slagao se s njihovim učenjima, ali ih je kritizirao zbog licemjerstva jer su im postupci bili u suprotnosti s deklariranim vjerovanjem (Matej 23:2-3). Upravo su farizeji upozorili Isusa na Herodovu namjeru da ga ubije (Luka 13:31). Vjerojatno im nije smetao Isusov postupak istjerivanja trgovaca iz Hrama (Ivan 2:13-21) jer je Hram bio pod kontrolom njihovih oponenata - saduceja.

Nikodem je Isusa oslovio s Rabbi. Bila je to počasna titula kojom su se oslovljavali ugledni učitelji zakona. U Isusovo vrijeme bilo je sedam rabinskih škola koje su međusobno debatirale o najvažnijim teološkim pitanjima i primjeni zakona u životu. Samo posebno daroviti i mudri učitelji mogli su interpretirati zakon.

Bilo je jasno da Isus izvanredno poznaje Toru (Stari Zavjet), a čuda koja je činio dodatno su indicirala da se radi o iznimnoj osobi. Iako su čuda bila mesijanski znak, ona nisu bila isključivi znak mesijanskog poslanja jer su i proroci, ali i neki drugi ljudi, imali sposobnost činjenja čuda. Je li Isus bio samo čudotvorac i učitelj ili ipak nešto više?

Isus je Nikodemu jasno dao do znanja da ga pripadnost židovskoj naciji neće spasiti ukoliko se ˝ne rodi odozgo˝. Židovi su ulagali znatan napor da se razlikuju od pripadnika drugih naroda koje su smatrali neznabošcima. Vjerovali su da će zbog toga što rođenjem pripadaju židovskoj naciji, imati pristup Božjem kraljevstvu. Smatrali su da striktno držanje Zakona vodi u kraljevstvo Božje. Međutim, vjerske formalnosti ne vode spasenju. Za spasenje je neophodan novi početak - pokajanje i posvećen život ispunjen Svetim Duhom (Ivan 13:5-8).

Druga zapanjujuća spoznaja za Nikodema bila je da je spasenje namijenjeno svim ljudima, a ne samo Židovima, ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16). Židovi su smatrali da su pripadnici drugih naroda ˝izgubljeni˝. Prema njihovom vjerovanju, Božje kraljevstvo nije bilo za neznabošce. Čak je i prvim židovskim kršćanima bilo teško prihvatiti da je spasenje namijenjeno i neznabošcima (Djela 10 i 11:1-15).

Židovi su vjerovali u izbavitelja, Mesiju, koji će biti potomak Davidove loze, koji će svrgnuti rimsku vlast i osnovati zemaljsko kraljevstvo. Nisu vjerovali u Mesiju božanskog porijekla.

Govoreći Nikodemu o spasenju, Isus ga je podsjetio na davni događaj iz povijesti Izraela (Brojevi 21:4-9). Zbog gunđanja i pobune protiv Boga i Mojsija, narod su napale otrovne zmije. Ljudi su umirali. Kada su priznali da su pogriješili, Mojsije je molio Boga za njihovo izbavljenje. Po Božjem nalogu, napravio je brončanu zmiju i stavio je na stup u taboru kako bi svatko tko je bio otrovan mogao ozdraviti nakon što bi pogledao prema stupu. Pogled prema gore bio je vanjski znak vjere i pokajanja pobunjenog naroda.

Kao što je zmija bila podignuta na stup, tako je i Isus bio podignut na križ. Zmija je simbol grijeha, a bronca simbol suda. Iako nije bio grešnik, Isus je na sebe preuzeo grijehe svijeta. Kao što je u Mojsijevo vrijeme pogled prema stupu bio neophodan da spasi od smrti zbog ujeda zmije, tako je i danas pogled prema križu i Isusu neophodan da spasi svakoga koji vjeruje.

Isus je najavio Nikodemu svoju smrt, smrt na križu koja će svima koji povjeruju, donijeti vječni život, ˝I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.˝ (Ivan 3:14-17).

Kako je razgovor tekao, Nikodem je govorio sve manje, a Isus sve više. Ovaj ugledni farizej vjerojatno je bio šokiran Isusovim riječima prema kojima ništa što on jest i što vjeruje nije dostatno za spasenje; niti pripadnost židovskoj naciji, niti njegova učenost i religioznost, niti držanje Zakona. Biti religiozan ne znači da je čovjek ˝rođen odozgo˝, a upravo je takav novi početak neophodan za spasenje.

I za Židove i za Nikodema ˝vidjeti značilo je vjerovati˝ (Ivan 2:18 i 23; 3:2; 6:30). Isus je obrnuo tezu i objasnio Nikodemu da ˝vjerovati znači vidjeti˝.

Iako je prvi put Isusu došao incognito, Nikodem je na kraju javno iskazao svoju vjeru. Njegovo ime ponovno se spominje u 7. poglavlju kada je članovima Sanhedrina indirektno dao do znanja da se ne slaže s njihovom odlukom da ubiju Isusa (Ivan 7:50 i 51). Posljednji put spomenut je u 19. poglavlju kad je, nakon što su se Isusovi učenici razbježali, zajedno s Josipom iz Arimateje pripremio njegovo tijelo za pokop i položio ga u grob (Ivan 19:38-42).

SVJETLOST JE DOŠLA NA SVIJET, ALI...

Svjetionik Stončica (autor: Andrej Crček)

U vrijeme kad je Isus započinjao svoju službu na zemlji, duhovno stanje Židova bilo je jadno. Bili su religiozni, ali usmjereni na vanjsko pokazivanje pobožnosti, ceremonije i zakon, izgubivši iz vida smisao vjerskih obreda i običaja. Bili su spremni debatirati o religiji (Ivan 3:25), ali su se oglušili na Isusovu poruku koja je bila kruna Božje objave ljudima (Ivan 3:31-32).

Bog je poslao svog Sina da spasi svijet, ali.... mnogi su ostali indiferentni, ˝Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.˝ (Ivan 3:17 i19).

Nakon razgovora s Nikodemom, Isus je otišao u Judejsku pustinju. Iako se iz 3. poglavlja može zaključiti da je sam Isus krstio, slijedeće poglavlje pojašnjava da su krstili njegovi učenici (Ivan 4:2).

U isto vrijeme, Ivan je krstio u Enonu blizu Salima. Lokacija Enona nije poznata, ali se smatra da se radilo o mjestu sjeverno od Jeruzalema, blizu Samarije. Enon znači ˝mjesto izvora˝, a Salim znači ˝mir˝. Ivan je odabrao to mjesto ˝jer ondje bijaše mnogo vode.˝ (Ivan 3:23). To je jedno od niza mjesta u Novom Zavjetu koje implicira da su se ljudi krštavali ulaskom u vodu. Osim toga, grčka riječ baptizo znači uroniti.

Ritualni ulazak u vodu nije bio stran Židovima. Arheolozi su otkrili brojne bazene (hebrejski mikveh) za obredna pranja iz perioda prije i za vrijeme života Ivana Krstitelja. Židovi su obredna pranja prakticirali u različitim prilikama (pogledati komentare na 1. poglavlje), ali je Ivan uveo novi čin - krštenje, kao znak pokajanja, obraćenja i vjere u Mesiju koji će doći (Marko 1:4, Djela 19:4). I upravo je oko toga došlo do prepirke između Ivanovih učenika i nekog Židova.

Ivan Krstitelj bio je prorok koji je najavljivao dolazak Mesije. Po majci Elizabeti bio je Isusov rođak. Njegovo je rođenje anđeo Gabrijel najavio njegovom ocu, svećeniku Zahariji (Luka 1:11-13). S tridesetak godina započeo je s javnom službom najavljujući dolazak Mesije i pozivajući ljude da se pripreme za dolazak Spasitelja.

Prošlo je više od 400 godina od kada je Izrael zadnji put čuo glas proroka. Narod je bio u duhovnoj tami i nezavidnom političkom položaju. Svojim djelovanjem Ivan je obasjao narod i probudio stoljetnu nadu Židova u dolazak Mesije. Njegov asketski način života i snažne riječi izvršile su dubok dojam na njegove slušatelje pa su se mnogi pitali nije li on Mesija (Ivan 1:19-21, Luka 3:15). Ali Ivan se nedvojbeno identificirao kao preteča Mesije, ˝Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. (Luka 3:16, Ivan 3:28). Premda je imao karizmu i publicitet, svoje ime smatrao je nevažnim. Za sebe je rekao: ˝Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!˝ (Ivan 1:23).

Ivan je razumio da je Mesija božanskog porjekla i da se ni u čemu ne može usporediti s njim (Ivan 3:31). Objašnjavajući učenicima svoju ulogu, upotrijebio je metaforu mladoženje i kuma (Ivan 3:29). Kum ima važnu ulogu u pripremi svadbe, ali jednom kad se mladoženja pojavi, kum se povlači, a mladoženja postaje ključna ličnost svih zbivanja. Ivan je znao da je njegova uloga da ˝pripravi put˝ pred Mesijom (Malahija 3:1) i zato je s radošću prihvatio Isusov rastući utjecaj i popularnost. Bio je srčan i neustrašiv, ali je u svojoj službi pokazao poniznost kakva se rijetko sreće. Malo je onih koji su za svog nasljednika bili spremni reći: ˝On treba da raste, a ja da se umanjujem.˝ (Ivan 3:30). Njegova poniznost učinila ga je velikim, što je i Isus potvrdio rekavši: ˝Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.˝ (Matej 11:11a).

Zbog ukora upućenog kraljevskoj obitelji, Ivan je izgubio život (Matej 14:3-11), ali se njegov utjecaj osjećao i nakon njegove smrti, ˝A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.˝ (Ivan 10:41).

Nakon dojmljive izvedbe Beethovnove 9. simfonije i dugih ovacija oduševljene publike, dirigent Arturo Toscanini okrenuo se prema orkestru i ispunjen emocijama rekao: ˝Ja sam ništa, vi ste ništa. Ali Beethoveen je sve!˝. Za Ivana Krstitelja, Isus je bio sve.

˝Tko je Isus?˝, pitao se Nikodem. Pisac nas suočava s dva realna izbora, ˝Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega… Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.˝ (Ivan 3:18 i 36).

Iako su starozavjetni proroci objavili brojne detalje o dolasku Mesije, a Ivan Krstitelj jasno posvjedočio da je Isus Mesija, iako su Isusova dijela i riječi nedvojbeno ukazivali na njegovo božansko porijeklo, većina njegovih suvremenika odbacila ga je kao Spasitelja, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.˝(Ivan 3:19).

Nikakvi dokazi ne mogu uvjeriti one koji a priori ustraju u svojim uvjerenjima bez da ih preispitaju u svijetlu onoga što je Bog objavio o sebi, ˝Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.˝ (Rimljanima 1:19-21).

Isus je Nikodemu jasno rekao da ga neće spasiti ni pripadnost židovskoj naciji, ni učenost, ni tradicija, ni religioznost. Jedina šansa je vjera u Sina Božjeg, ˝Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.˝ (Ivan 3:36). Za Nikodema, to je značilo novi početak. Nije mu bilo lako donijeti odluku, ali je naposljetku ipak odlučio učiniti zaokret u svom životu i slijediti Isusa (Ivan 19:39-41).

Napomena: Komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Literatura:
1. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John
2. David Guzik's Commentary on John 3
3. Life of Jesus - First Century Context of Palestine (Israel)
4. Bob Deffinbaugh, Jesus and Nicodemus (John 3:1-21)

Evanđelje po Ivanu - komentari na 2. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Thu, 03 Mar 2011 22:38:00 +0000

2. poglavlje Evanđelja po Ivanu

NAJBOLJE DOLAZI NA KRAJU

Da bi razumijeli poruku Evanđelja po Ivanu, treba imati na umu svrhu pisanja ove knjige koju je autor otkrio na kraju knjige. Ivan je želio čitateljima dati dovoljno dokaza da povjeruju da je Isus Sin Božji te da po vjeri u njega mogu dobiti vječni život (Ivan 20:31-31). U tu svrhu Ivan je opisao sedam znamenja. U izvorniku je grčka riječ semeion što znači znak. Znaci pokazuju put i usmjeravaju čitatelja prema cilju. Znamenja koja je Isus učinio nisu bila samo natprirodni fenomeni, bili su to znaci koji su trebali uvjeriti čitatelje u Isusovo božansko porijeklo i njegovu sposbnost da kao Stvoritelj vrati čovječanstvu dar vječnog života.

Isus je na svadbu stigao 3. dana. Ako obratimo pozornost na vremenske razmake spomenute u prethodnom poglavlju, primjetit ćemo da oni obuhvaćaju četiri dana, stoga zaključujemo da Isus dolazi na svadbu sedmog dana.

1. dan: Ivan 1:19-28
2. dan: Ivan 1:29-34
3. dan: Ivan 1:35-42
4. dan: Ivan 1:43-51

Ciklus od sedam dana aludira na stvaranje, a upravo je to tema s kojom Ivan otvara svoju knjigu, predstavljajući Isusa kao Stvoritelja. Sedmi dan bio je dan zajedništva Boga i ljudi, dan zajedništva prvog bračnog para, dan veselja i slavlja.

Isus će svoju slavu otkriti prvim učenicima upravo na vjenčanju, na svečanosti koja označava početak novog života. Susret s Isusom označio je početak novog života za učenike, ali i za sve one koji će povjerovati poruci ove knjige.

Vjenčanja su bila važan društveni događaj i obično su trajala nekoliko dana. Mladenci su vjerojatno bili Isusovi rođaci ili obiteljski prijatelji obzirom da je na svadbi bila Isusova majka, njegova braća i učenici.

Svadba je bila u Kani Galilejskoj, zavičajnom mjestu Isusovog učenika Natanaela (Ivan 21:2), mjestu u kojem će Isus ponovno napraviti čudo u jednoj obitelji - ozdraviti sina kraljevog službenika (Ivan 4:46). Točna lokacija Kane još uvijek je predmet rasprave među arheolozima. Vjerojatno se radi ili o gradiću Khirbet Kani, udaljenom 14 kilometara sjeveroistočno od Nazareta ili o Kefr Kani, nenastanjenom selu 7 kilometara sjeverozapadno od Nazareta.

Uočivši da je ponestalo vina, majka se obratila Isusu. Iznijela mu je problem i s pouzdanjem sve prepustila njemu u ruke (Ivan 2:5).

Zabilježeno je malo Marijinih riječi, a one koje su zabilježene uvijek veličaju Isusa, a ne nju samu. Marijine riječi zabilježili su samo evanđelisti Luka i Ivan, u sveukupno 15 stihova (Luka 1:30-38, 46-55, 2:48-50; Ivan 2:3-5). Ništa od onog zabilježenog o Mariji, ne upućuje na njezinu ulogu u spasenju. Marija je bila posebna žena, bila je ˝blagoslovljena među ženama˝ (Luka 1:28), ali ne blagoslovljena iznad drugih žena.

Ostati bez vina ili hrane na svadbi značilo bi društvenu sramotu koja bi pratila mladence cijeli život. U ono vijeme bio je običaj da mladenac godinu dana priprema svoj dom za dolazak mladenke. Trebao je dokazati da je sposoban skrbiti za ženu i obitelj. Iako je vjerojatno sve pomno isplanirao, pojavile su se okolnosti koje su mogle ozbiljno zasjeniti njegovu reputaciju i nanjeti sramotu njegovoj obitelji.

Isus je došao da bi uklonio sramotu koja prati ljude od pada u grijeh (Postanak 3:10). ˝Bože moj! Stid me i bojim se podići svoje lice k tebi, Bože moj! Jer su se umnožila zlodjela naša preko glave i grijesi su se naši nagomilali do neba.˝ (Ezra 9:6). Opisujući kraj povijesti našeg svijeta, prorok Danijel opisao je dvije grupe ljudi - one koji primaju vječni život i one koji ostaju u vječnoj sramoti: ˝Tada će se probuditi mnogi od onih koji spavaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, a drugi za sramotu, za vječnu gadosti˝ (Danijel 12:2*).

Još su proroci Starog Zavijeta prorekli da će Bog ukloniti sramotu kojoj smo se izložili. U tome je kršćanstvo jedinstveno - Stvoritelj je prvi pružio ruku posrnulom čovječanstvu: “Ne boj se, nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad Vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove (Izaija 54:4-5). Ovdje u Kani Galilejskoj, Isus je pokazao da želi maknuti našu sramotu i donijeti radost vječnog zajedništva.

Obračajući se majci sa ˝ženo˝, Isus je pokazao da se odvaja od svog identiteta sina Marijie i Josipa. Započinjući javnu službu, on više nije bio samo njezin sin, nego Sin Božji. Na isti se način Isus obratio majci i neposredno prije svoje smrti (Ivan 19:26).

Riječima ˝Još nije došao moj čas!˝ (Ivan 2:4), Isus je jasno obznanio da je došao na Zemlju s planom i jasnim tajmingom. I na šest drugih mjesta Ivan govori o tom ˝času˝ (Ivan 7:30; 8:20; 12:27; 16:32; 17:1). Najavljeni čas bit će mračni trenutak poniženja i patnje u kojem se Isus podložio čovječjoj volji i predao u ruke grešnicima. Do tada, on nije slijedio ljudsku volju, nego isključivo Očevu volju (Ivan 17:4).

Pretvaranje vode u vino prvo je od sedam čuda opisanih u Evanđelju po Ivanu. Opisano je samo u Evanđelju po Ivanu kao i uskrsnuće Lazara (11. poglavlje). Isus je učinio i brojna druga čuda, ali je Ivan zabilježio samo ona koja naglašavaju Isusovu stvaralačku moć. Isus je odabrao stvaralački čin (pretvorio vodu u vino) da bi objavio svoju slavu i da bi učenici povjerovali u njega (Ivan 2:11). Ivan je opisao i druga čuda u kojima se manifestirala Isusova stvaralačka moć poput umnažanja kruha i ribe, davanja vida čovjeku slijepom od rođenja, izlječenja bolesnoga i uskrsnuća Lazara. Isus ima moć transformacije. Učenici će to iskusiti kasnije u svom životu i svjedočiti promijeni u životu brojnih ljudi koji su dopustili Isusu da ih mijenja. Bog može transformirati svakog čovjeka, bez obzira koliko nam se to činilo nevjerojatim.

Posude s vodom služile su za ceremonijalna pranja prije jela, za pranje nogu, ruku i pribora. Svaka posuda imala je približno 100 litara zapremnine, što znači da je Isus pretvorio približno 600 litara vode u vino. Spominjanje detalja, poput broja posuda i njihove zapremnine, upućuju da je pisac bio očevidac ovog događaja.

Nadglednik stola obratio se zaručniku iznenađen što je čuvao najbolje vino za kraj (Ivan 2:10). Tako djeluje Bog. Najbolje dolazi na kraju. U životu se često nudi kratkotrajan užitak i sreća, nakon čega dolazi razočarenje. Kojim god putem nas Bog vodio, pa i kroz pustinju, on će nas dovesti u obećanu zemlju; prvo dolazi križ, a onda kruna (Filipljanima 2:6-11). Kao i nadglednik stola, i mi primamo dobro iz Božje ruke, a da toga nismo ni svjesni.

Vino koje je Isus čudesno stvorio opisano je kao dobro vino. U izvornom tekstu nije upotrebljen pridjev agathos koji znači ˝dobro˝, nego kalos koji implicira moralnu izvrsnost. Fermentacija je proces truljenja i raspadanja pa je stvaranje fermentiranog pića teško povezivo s manifestacijom Božje stvaralačke moći. Malo je vjerojatno da bi učenici povjerovali u Isusa vidjevši čudo koje potiče konzumaciju velike količine alkohola.

Iako u suvremenoj upotrebi riječ vino označava alkoholno piće koje nastaje vrenjem grožđa ili grožđanog soka, latinska riječ vinum od koje potječe i hrvatska riječ vino upotrebljavala se i za opis fermentiranog i za opis nefermentiranog grožđanog soka, pa čak i samog grožđa. Isto dvostruko značenje ima i grčka riječ oinos i hebrejska riječ yayin.

Dvostruko značenje riječi vino vidljivo je i u biblijskim i u izvanbiblijskim tekstovima. Aristotel je smatrao da je grožđani sok ili mošt jedna vrsta vina. I drugi grčki govornici i filozofi koristili su grčku riječ oinos za opis svježe iscijeđenog grožđanog soka.

U nastavku su primjeri tekstova Starog Zavjeta u kojima hebrejska riječ yayin označava:

- alkoholno piće - Postanak 9:20-21 i 19:32-33, 1. Samuelova 25:36-37 i 2. Samuelova 13:28

- nefermentirani grožđani sok - Izaija 16:10, Nehemija 13:15 i Tužaljke 2:11-12.

Obzirom na ekonomsku važnost vinograda, vino je bilo simbol Božjih blagoslova. Ulje, žito i vino simbolizirali su materijalno blagostanje. U tekstovima u kojima se plodovi zemlje povezuju s Božjim blagoslovima, za vino se često koristila hebrejska riječ tirosh koja nedvojbeno znači nefermentirani grožđani sok (Postanak 27:28, Ponovljeni zakon 33:28, Zaharija 9:17), ali i riječ yayin.

Atmosfera svadbenog veselja prekrasna je slika budućeg slavlja i sreće kada će Bog obnoviti svoje zajedništvo s ljudima (Matej 22:1-14; Otkrivenje 19:7-9). U kasnijim govorima, Isus će se predstaviti kao ženik koji dolazi po svoju mladu, po svoj narod (Matej 25: 1-10). To je radostan trenutak kojem se vesele milijuni kršćana, ali i sam Bog. Opisujući Božju radost zbog susreta sa svojim ljubljenim narodom, prorok Izaija je napisao: ˝...kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.˝ (Izaija 62:5). Kao što se mi neizmjerno radujemo susretu s voljenom osobom, tako se Bog nama raduje. Božji narod sprema se kao nevjesta za susret sa ženikom. Trenutak susreta s voljenim Spasiteljem bit će trenutak neopisive radosti i slavlja (Otkrivenje 19:7-9).

Nakon svadbe, Isus je s majkom, braćom i učenicima otišao u Kafarnaum gdje se zadržao nekoliko dana. Za vrijeme djelovanja u Galileji, Kafarnaum je bio njegov drugi dom (Matej 4:13). Imao je oko 1.500 stanovnika. Od 7. stoljeća je nenaseljen, a ostaci grada nalaze se na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora. Arheološka iskapanja otkrila su sinagogu iz Isusovog vremena i kuću kojoj su kršćani 2. stoljeća pridavali značajnu pažnju pa se smatra da se radi o Petrovoj kući. U sinagogi u Kafarnaumu Isus je održao propovijed ˝Ja sam kruh života.˝ (Ivan 6:35-59).

OČEVA KUĆA

Približavala se Pasha, veliki vjerski blagdan zbog kojeg su muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem (Levitski zakonik 23:1-8). Isus kreće iz Kafernauma na 160 kilometara dugi put. Već je više puta u djetinjstvu prošao taj put kako bi prisustvovao Pashi. Pasha je podsjećala na izlazak iz egipatskog ropstva i budila nadu u dolazak obećanog Mesije (Izlazak 12:1-20).

U Jeruzalemu se nalazio Hram, centralno mjesto vjerskog života Židova. Prvi Hram sagrađen je 957. godine prije Krista, nedugo nakon Davidovog osvajanja Jeruzalema. Sagradio ga je Davidov sin Salomon (1. Kraljevima 6). Hram je zamjenio prijenosni Šator sastanka napravljen u sinajskoj pustinji nakon izlaska iz egipatskog ropstva. Prvi Hram razorili su Babilonci 586. godine prije Krista prilikom osvajanja Jeruzalema.

Izgradnja Drugog Hrama započela je 50-tak godina nakon osvajanja Babilonaca (Ezra 1). Iako Hram nije dostigao veličanstvenost Prvog Hrama, ipak je bio građevina koja je dominirala Jeruzalemom. Povijest Drugog Hrama bila je burna. U nekoliko navrata Hram je gotovo razoren. Opsežnu obnovu i dogradnju Drugog Hrama započeo je Herod Veliki, 20 godina prije Krista. U vrijeme događaja opisanog u 2. poglavlju, obnova je trajala već 46 godina, a u potpunosti je završena 64. godine, samo 7 godina prije nego što su Rimljani potpuno razorili Hram i Jeruzalem. Zid plača je zapadni potporni zid Hrama i jedini ostatak nekadašnjeg veličanstvenog zdanja. Danas se na mjestu jeruzalemskog Hrama nalazi muslimansko svetište - Kupola na stijeni, sagrađena u 7. stoljeću.

Hramski kompleks bio je podijeljen u četiri cjeline koje su se razlikovale po stupnju svetosti. Vanjsko dvorište bilo je namijenjeno svima, uključujući i neznabošce. U središnjem dijelu Hramskog kompleksa nalazio se Hram sa svojim dvorištima. Ne-židovima je bio zabranjen pristup u unutrašnje dvorište na što je upozoravao natpis na grčkom isklesan na kamenoj ploči. Prijestup se kažnjavao smrću. U unutrašnje dvorište tzv. dvorište za žene ulazilo se s istočne strane kroz ˝Krasna vrata˝. Pristup tom dijelu Hrama imali su isključivo ceremonijalno čisti židovski muškarci i žene. Iz tog dvorišta se preko stepenica, na kojima su Leviti pjevali za vrijeme vjerskih ceremonija, ulazilo u dvorište za Izraelce. Pristup ovome dijelu imali su samo muškarci, Židovi. Od tuda se ulazilo u dvorište za svećenike gdje se vršilo prinošenje životinja na oltar.

Svaka obitelj trebala je prinjeti na hramskom žrtveniku janje ili kozle bez mane. Ljudi koji su na Pashu dolazili izdaleka nisu donosili svoje životinje, nego su životinje za žrtvu kupovali od hramskih trgovaca, često po značajno višoj cijeni od njihove tržišne vrijednosti. Hramskom trgovinom upravljale su obitelji prvosvećenika.

Hramski porez od pola šekela jedanput godišnje plaćali su svi muškarci stariji od 20 godina (Izlazak 30:13). Dvije drahme ili dva rimska dinara vrijedili su pola šekela, što je bila vrijednost dvije dnevnice. Iako su spomenute valute imale iskovane portrete poganskih bogova ili vladara, što ih je prema Tori činilo neprihvatljivim za vjerske svrhe, svećenici su prihvaćali tirski šekel jer je sadržavao 94% srebra za razliku od rimskog dinara koji je sadržavao 80% srebra.

S obzirom da nije bilo dozvoljeno hramski porez plaćati rimskim dinarom ili grčkom drahmom, važećim valutama Bliskog istoka u vrijeme Rimskog carstva, novac se mijenjao u tirski šekel. Nakon što su Rimljani 19. godine prije Krista zatvorili kovaonicu novca u Tiru i započeli s uvođenjem manje vrijednog rimskog dinara, svećenici su zatražili posebnu dozvolu da nastave s kovanjem šekela za vjerske svrhe. Rim je udovoljio njihovom zahtjevu, pod uvjetom da novac i dalje izgleda kao tirski šekel kako bi izbjegli prigovore o davanju autonomije Židovima zbog kovanja vlastitog novca.

Isus će često dolaziti u Hram i poučavati narod u vanjskom dvorištu, u dijelu Hramskog kompleksa kojem su svi imali pristup, i Židovi i neŽidovi. Nažalost, u tom dijelu, Saduceji su organizirali bazar gdje su trgovali sa životinjama i suvenirima te mijenjali novac što je stvaralo atmosferu koja je bila nespojiva s primanjem duhovnih blagoslova. Mjesto poučavanja Božje Riječi i molitve pretvoreno je u mjesto stvaranja profita. Isus se tome odlučno suprostavio, ˝Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.˝ (Ivan 2:16).

Iako su Židovi formalno prakticirali obrede koje im je Bog dao, izgubili su bit pravog bogoštovlja. Uoči Pashe, svaka obitelj trebala je detaljno očistiti kuću od kvasca koji je simbolizirao grijeh. I dok su mnogi vrlo temeljito pristupali ovom činu, u Božjem domu organizirali su bazar koji je nespojiv s pripremom i čistoćom koja je trebala obilježiti bagdan Pashe. Pohlepa svećenika i onih koji su s njima poslovali, zasjenila je sliku Boga koji je oslobodio narod iz egipatskog ropstva i koji će platiti najveću žrtvu proljevanjem krvi svog nedužnog Sina kako bi nas oslobodio od robovanja grijehu i njegovih tragičnih posljedica.

I sam narod imao je pogrešnu predodžbu o svrsi prinošenja žrtve. Mnogi su smatrali da su time osigurali Božju naklonost. Međutim, Božja milost je dar kojeg čovjek ničim ne može zaslužiti (Ivan 3:16). Bilo je malo onih, koji su poput Ivana Krstitelja, u Isusu prepoznali to janje koje su tisuće Židova prinosili na žrtvu svake godine na Blagdan Pashe, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29).

Čišćenjem Hrama Isus je objavio ˝rat˝ licemjernim vjerskim vođama, što je u konačnici dovelo do njegova raspeća. Na suđenju je Sanhedrin iskoristio Isusove riječi o razaranju Hrama kao glavnu optužbu protiv njega. Sanhedrin je izvrnuo Isusove riječi: ˝Razvalite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podići.˝ tvrdeći da je Isus prijetio razoriti Hram riječima ˝Mogu razvaliti Hram Božji i za tri ga dana sagraditi.˝ (Matej:26:61, 27:40).

I sinoptička evanđelja zabilježila su da je Isus očistio Hram, ali su taj događaj smjestili u zadnji tjedan Isusovog života, neposredno prije suđenja i smrti (Matej 21:17-23). Obzirom na niz različitih detalja koji su zabilježeni, brojni komentatori se slažu da je Isus dva puta očistio Hram, na početku i na kraju svoje službe.

Mnogi su povjerovali u Isusa gledajući čuda koja je činio, ali je njihova vjera bila kratkog ˝daha˝. Isus je znao da je ljudsko srce prevrtljivo i da će ga ti isti ljudi izdati, ˝No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.˝ (Ivan 2:23-24). O ljudskoj prevrtljivoj prirodi pisao je i prorok Jeremija, ˝Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Ja, Jahve, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih.˝ (Jeremija 17:9-10).

Na kraju poglavlja Ivan zaključuje kako Isus dobro poznaje svakog čovjeka (Ivan 2:24 25). Isus je poznavao Nikodema (3. poglavlje), ženu Samarijanku (4. poglavlje), oduzetoga (5. poglavlje) i čovjeka slijepog od rođenja (9. poglavlje). Na kraju Isusove službe i Petar zaključuje da Isus sve zna - "Gospodine, ti sve znaš!˝ (Ivan 21:17).

*prijevod Varaždinska Biblija

Napomena: Poveznica na komentar na prethodno poglavlje nalazi se u arhivi bloga na dnu stranice.

Korisni linkovi:

Virtualna šetnja Hramom

Fotografije iskopina južnog ulaza u Hram

Slike s označenim dijelovima Hrama

Skice, slike i fotografije dijelova Hrama i Jeruzalema

Literatura:
1. Bob Utley, Exegetical Commentaries
2. J. Carl Laney, Selective Geographical Problems in the Life of Jesus - The identification of Cana of Galilee, Doctoral Disertation (1997)
3. Thomas L. Constable, Notes on John
4. David Guzik, Commentary on John 2
5. Gordon Franz MA, The Tyrian shekel and the Temple of Jerusalem
6. Samuele Bacchiocchi, Wine in the Bible: A Biblical Study on the Use of Alcoholic Beverages
7. R.J. Martinez, The cleansing of the Temple

Evanđelje po Ivanu - komentari na 1. poglavlje

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Mon, 28 Feb 2011 23:17:00 +0000

1. poglavlje Evanđelja po Ivanu

PROSLOV

Proslov sažima glavne poruke cijelog evanđelja. Napisan je u poetskom stilu kao i drugi Isusovi govori zabilježeni u Evanđelju po Ivanu, stvarajući svečani dojam primjeren autorovoj nakani da Isusa predstavi kao Boga.

Dok ostala evanđelja počinju Isusovim rođenjem, Ivan nas vraća na početak - na stvaranje svijeta.

Prve riječi evanđelja ˝U početku˝ podsjećaju na prve riječi knjige Postanka i opis stvaranja svijeta (Postanak 1:1). Metafore poput ˝svijetla˝, ˝života˝ i ˝mraka˝, također aludiraju na opis stvaranja svijeta.

Ivan predstavlja Isusa kao Stvoritelja, kao Riječ, koristeći grčku riječ Logos koja je imala duboko značenje i za Židove i za Grke.

Židovima je ˝Riječ˝ značila Božju objavu i snagu stvaranja jer je Bog riječju stvarao svijet.

U grčkoj filozofiji ˝Riječ˝ je podrazumijevala smisao koji prožima čitav svijet i čini ga harmoničnom cjelinom.

Za razliku od drugih evanđelja, ovdje nema božičnih scena, nema opisa rođenja i Isusovog djetinjstva. Ivan započinje svoju knjigu opisujući Isusa kao Stvoritelja koji je došao među ljude kako bi nam obznanio Boga.

Bog je Riječ i riječju je stvarao svijet. Naš život proizlazi iz Božje ruke. U vrijeme kada Stvoritelj postaje tijelo, svijet je ponovno u tami. Stoga je Riječ postala tijelo kako bi ljudima donjela svijetlo i život, ˝I Riječ tijelom postade, i nastani se među nama.˝ (Ivan 1:14).

I Pavao opisuje Isusa kao Stvoritelja: ˝Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.˝ (Kološanima 1:16-17).

Ističući da se Riječ nastanila među ljudima, Ivan je aludirao na starozavjetni Šator od sastanka - mjesto na kojem se Izraelski narod susretao s Bogom. Isusovim dolaskom na zemlju, Bog je ponovno boravio među ljudima.

Grčka riječ skēnoō prevedena kao ˝nastaniti se˝, znači i ˝razapeti šator˝. Za vrijeme putovanja od Egipta - zemlje ropstva do Izraela - obećane zemlje, Židovi su živjeli u šatorima. U svom taboru imali su i Šator od sastanka - mjesto susreta s Bogom. U znak sjećanja na Božju prisutnost među svojim narodom za vrijeme putovanja do obećane zemlje, Židovi i danas slave Blagdan sjenica tijekom kojeg razapinju šatore. Koristeći šator kao metaforu Božje prisutnosti među svojim narodom, Ivan sugerira da je Isus svojim dolaskom kao čovjek, ispunjenje simbolike ovog blagdana - Bog se nastanio među ljudima (Ivan 1:14).

Konačno ispunjenje simbolike Blagdana sjenica zbit će se kada Isus dođe kao Kralj nad kraljevima i trajno se nastani među svojim narodom, ˝Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima.˝ (Otkrivenje 7:15). U posljednjoj biblijskoj knjizi, apostol Ivan opisuje Isusov drugi dolazak riječima ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.˝(Otkrivenje 21:3).

Stvoritelj je došao na svijet kojeg je stvorio, došao je k svojima, ali ga ˝svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše˝ (Ivan 1:10b i 11). Međutim, oni koji prime Isusa, koji vjeruju u ime njegovo, zvat će se djecom Božjom i oni će jednoga dana trajno uživati u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem (Ivan 1:12-13). Božja djeca nisu određena nacionalnim ni obiteljskim (ni crkvenim) identitetom, nego spremnošću na novi početak s Bogom. Isus će ovo detaljnije objasniti u razgovoru s Nikodemom u 3. poglavlju.

Isus je Riječ, on je Stvoritelj, ali i sažetak svega što trebamo znati o Bogu. Ako se pitamo kakav je Bog, pogledajmo Isusov život jer je on kao Bog, otkrio svijetu Božji karakter, ˝Boga nitko ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. (Ivan 1:18).

Otkrivši ljudima Božji karakter, pred svakog čovjeka stavljen je izbor. Stvoritelj nam je u svojoj ljubavi dao najveću razinu dokaza, a odluka je na nama: ˝Da nisam bio došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sad nemaju izgovora za svoj grijeh.˝ (Ivan 15:22).

IVAN KRSTITELJ SVJEDOČI ZA ISUSA

Ivan Krstitelj bio je prorok čiji je dolazak najavljen u Malahiji 3:1. Bio je Levit, sin svećenika Zaharije. Leviti su bili pripadnici Levijevog plemena, zaduženi za obavljanje vjerskih dužnosti i službi u Hramu. Mojsije i Aron bili su Leviti. Svećenikom su mogli postati samo potomci Aronove loze. Ivanov otac Zaharija pripadao je svećeničkom redu Abija (Luka 1:5), a njegova majka Elizabeta bila je rođakinja Isusove majke Marije (Luka 1:36).

Kroz mnoga stoljeća, proroci Starog Zavjeta proricali su dolazak Mesije. Očekivanje Mesije intenziviralo se za vrijeme progona u Babilon, nakon povratka iz ropstva i za vrijeme vladavine Rima. Židovski narod očekivao je novog kralja iz Davidove loze koji će ujediniti Izrael, osloboditi ih od stranih vladara i vratiti slavu Davidovom kraljevstvu.

Židovi su se pitali nije li Ivan Krstitelj obećani Mesija (Luka 3:15) ili možda Ilija, pozivajući se na obećanje iz Malahije 4:1-5 (u nekim prijevodima tekst se nalazi u Malahiji 3:19-24). Ivan je odgovorio citirajući 700 godina stari tekst iz Izaije 40:3: ˝Čuj, ori se glas u pustinji: Pripravite put Gospodinu! Poravnajte u pustoši stazu našem Bogu!˝. Ivanova uloga bila je da najavi dolazak Mesije.

Židovi su očekivali povratak proroka Ilije u vrijeme blagdana Pashe. S obzirom da je Ilija vatrenom kočijom uznesen na nebo (2. Kraljevima 2:11), smatrali su da će on doslovno fizički sići s neba prije dolaska Mesije. I danas se u židovskim domovima za vrijeme pashalne večere ostavlja jedno mjesto za proroka Iliju i otvaraju ulazna vrata njemu u znak dobrodošlice ako dođe. Zanimljivo je da je Ivan Krstitelj rođen najvjerojatnije u vrijeme blagdana Pashe.

Ivan Krstitelj nije bio Ilija u doslovnom smislu, nego prorok čije su poruke i način djelovanja bili slični Ilijinom. Najavljujući njegovo rođenje, anđeo je rekao: ˝Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.˝ (Luka 1:17). Sam Isus rekao je za Ivana Krstitelja da je on Ilija koji je trebao doći, ˝Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći.˝ (Matej 11:14), ali čija služba nije bila prepoznata (Matej 17:10-13). U figurativnom smislu, Ivan Krstitelj bio je Ilija. Ni Ivan Krstitelj, ni Isus, nisu bili prepoznati od vjerskog establišmenta, ali je njihova služba i tada i sada, utjecala na brojne pojednice koji su okrenuli svoj život Bogu.

Ivan Krstitelj krštavao je na rijeci Jordan sve koji su ovim simboličnim činom željeli posvjedočiti o svom pokajanju. Mađutim, Ivan nije bio Svjetlo, nije bio Mesija i on je znao da ne može riješiti problem grijeha. Mesija - Jaganjac Božji, on će uzeti grijehe svijeta (Ivan 1:29). Pomirenje s Bogom dolazi kroz Mesiju, kao i sila Svetog Duha koja mijenja naše živote (Ivan 1:33). Ivan je krstio vodom, a Isus krštava duhom Svetim.

Židovi su prakticirali uronjavanje u vodu, najčešće kao dio ritualnog čišćenja. Grčka riječ baptizo* znači uroniti. Prilikom krštenja osoba bi sišla u bazen, uronila u vodu i time se simbolički duhovno očistila. Obredno pranje pratili su svjedoci. Eseni i Nazareni su na dnevnoj bazi prakticirali obred uranjanja kako bi u svakom trenutku bili spremni za dolazak Mesije. Osim za ritualna čišćenja, uronjavanje se prakticiralo i kod prelaska neznabožaca na judaizam.

Arheolozi su otkrili brojne bazene (hebrejski mikveh) za obredna pranja iz perioda prije i za vrijeme života Ivana Krstitelja (na Masadi, u Kumranu, oko jeruzalemskog Hrama). Voda za obredna čišćenja trebala je biti tekuća tj. ˝živa˝.

Židovi su obredna pranja prakticirali u različitim prilikama; prije Šabata, prije Yon Kipura (Dana pomirenja), prije prinošenja žrtve, kod obraćanja pogana na judaizam, nakon poroda, nakon menstruacije ili dodira s mrtvim tijelom.

Premda je bio vrlo popularan, Ivan je zadržao skromnost. Njegova misija bila je navjestiti dolazak Mesije, pripremiti narod za dolazak Mesije i uputiti na onoga koji je veći od njega, koji dolazi za njim iako je bio prije njega, na Jaganjca Božjeg kojem nije dostojan odvezati sandale, što je bio posao najniže rangiranog sluge u kući.

Ivan je razumio da nije dostojan krstiti Isusa. Ipak na njegov nagovor, Ivan ga je krstio. Nakon krštenja, Ivan je vidio kako se na Isusa spustio Sveti Duh u obliku goluba nakon čega je javno posvjedočio da je Isus Sin Božji (Ivan 1:34). Time je započela Isusova javna služba koja će trajati tri i pol godine (Matej 3:13-17).

ISUSOVI PRVI UČENICI

Na temelju Ivanovog svjedočanstva, njegovi su učenici krenuli za Isusom. Bili su to Andrija i vjerojatno Ivan, pisac ovog evanđelja. Ivan ne spominje svoje ime niti na drugim mjestima u svojoj knjizi. Međutim, okupljanje prvih učenika bilo je toliko upečatljivo za pisca da je naveo čak i vrijeme susreta (Ivan 1:39).

Andrija je posvjedočio unutar svoje obitelji - svom bratu Šimunu koji je također postao Isusov učenik. Isus je pozvao Filipa da ga slijedi, a Filip svog prijatelja Natanaela. Pozivanjem bližnjih, počela se širiti radosna vijest o spasenju.

U Biblijsko vrijeme, ime je često ukazivalo na karakter osobe. U Bibliji je na nekoliko mjesta opisano kako je Bog promijenio imena nekih ljudi. Abrama - ˝uzvišenog oca˝, nazvao je Abraham - ˝ocem mnogih naroda˝ (Postanak 17:5). Saraja - ˝princeza˝, postala je Sara - ˝moja princeza˝ (Postanak 17:15). Jakov je postao Izrael (Postanak 32:25-29). Promjena imena označila je okretanje nove stranice, okretanje prema misiji koju im je Bog povjerio. U prvom susretu sa Šimunom, Isus ga je preimenovao u Petra - što znači stijena. Još će dugo Petar biti daleko od stijene, daleko od nekog tko čvrsto stoji iza svojih uvjerenja, ali nakon uskrsnuća, Petar će postati neustrašivi navjestitelj radosne vijesti po cijenu života (Djela 12:3-5).

Iako je bio jedan od prvih učenika - Andrija je bio čovjek iz sjene. Uz njegovo ime često se navodilo da je brat Šimuna Petra. Premda u bratovoj sjeni, upravo je on bio osoba koja je imala važan dar - dar dovođenja ljudi Isusu. Doveo je Petra, doveo je dječaka s ribama (Ivan 6:8) i Grke koji su željeli upoznati Isusa (Ivan 12:20-22). Nije neophodna ni riječitost ni srčanost da bi ljude doveli Bogu. Služba ljudi iz sjene, može snažno utjecati na mnoge.

Prvi učenici koji su krenuli za Isusom, posvjedočili su da je Isus - Mesija. (Ivan 1:41). Ovo je početak Isusove misije na zemlji. Jednostavni poziv upućen učenicima, Isus upućuje i nama: ˝Pođi za mnom.˝(Ivan 1:43).

*Prijevod: Ivan Šarić

Korisni linkovi:
Fotografija mikve (bazena za obredno pranje)

Literatura:
1. Bob Utley, Exegetical Commentaries, Vol. 4
2. Guzik, David, Commentary on John 1
3. Efraim Goldstein, Guess Who's coming to the Seder?, Jews for Jesus
4. William Sanford La Sor, Discovering What Jewish Miqva'ot Can Tell Us About Christian Baptism, Biblical Archaeology Review
5. Ron Mosley, The Jewish background of Christian Baptism
6. Dr. Claude Mariottini, The Messianic Expectation of the Old Testament

Evanđelje po Ivanu - Struktura knjige po poglavljima

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Mon, 28 Feb 2011 22:05:00 +0000

U nastavku je osnovna struktura Evanđelja po Ivanu po poglavljima s naglaskom na osobe s kojima se Isus susretao i lokacije na kojima su se odvijali njegovi privatni razgovori, javni govori i čuda. Ovaj pregled napravljen je za one koji žele brzo pronaći temu koja ih zanima.

Komentari na sva poglavlja objavljeni su kronološki, a arhiva prethodnih objava nalazi se na dnu stranice.

1. poglavlje	Proslov Ivan Krstitelj svjedoči za Isusa Isusovi prvi učenici
2. poglavlje	Svadba u Kani Galilejskoj (1. čudo – pretvaranje vode u vino) Pasha u Jeruzalemu Isus istjeruje trgovce iz hramskog dvorišta
3. poglavlje	Razgovor s Nikodemom Svjedočenje Ivana Krstitelja
4. poglavlje	Razgovor sa ženom Samarijankom na Jakovljevom izvoru Ozdravljenje sina kraljevskog službenika (2. čudo)
5. poglavlje	Ozdravljenje bolesnog čovjeka u subotu na kupalištu Bethzatha (3. čudo) Isus se javno predstavlja kao Bog O uskrsnuću i vječnom životu
6. poglavlje	Pasha u Galileji Isus hrani 5.000 ljudi – čudo umnažanja hrane (4. čudo) Isus hoda po vodi (5. čudo) Isus se predstavlja kao ˝kruh života˝
7. poglavlje	Blagdan sjenica u Jeruzalemu Isus poučava u Hramu i poziva ljude na izvor žive vode Rasprave oko Isusovog porijekla
8. poglavlje	Preljubnica dovedena pred Isusa Isus se predstavlja kao ˝svjetlo svijeta˝ Isus o svom porijeklu i identitetu
9. poglavlje	Ozdravljenje čovjeka slijepog od rođenja u blizini Siloamskog bazena (6. čudo)
10. poglavlje	Isus se predstavlja kao ˝dobri pastir˝ i kao ˝vrata˝ Blagdan posvećenja Hrama Isus se povlači na istočnu stranu Jordana
11. poglavlje	Isus uskrsuje Lazara (7. čudo) Isus se predstavlja kao ˝uskrsnuće i život ˝ Sanhedrin donosi odluku da će ubiti Isusa Isus se povlači u Efrajim
12. poglavlje	Pomazanje u Betaniji Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem Hodočasnici iz Grčke žele vidjeti Isusa Isusov posljednji javni govor u kojem se predstavlja kao ˝put, istina i život˝
13. poglavlje	Posljednja večera s učenicima Isus pere noge učenicima Judina izdaja Isus proriče Petrovo odricanje
14. poglavlje	Isusov oproštajni govor Isus obećaje drugog Branitelja
15. poglavlje	Isus se predstavlja kao ˝pravi čokot˝
16. poglavlje	Isus najavljuje progon svojih sljedbenika, ali obećaje drugog Branitelja
17. poglavlje	Isusova molitva
18. poglavlje	Isusovo uhićenje i suđenje Petar zatajuje Isusa
19. poglavlje	Pilat izriče smrtnu presudu Isusova smrt na križu Nikodem i Josip iz Arimateje pripremaju Isusovo tijelo za ukop
20. poglavlje	Žene i učenici (Petar i Ivan) otkrivaju prazan grob Isus se ukazuje Mariji Magdaleni Isus se ukazuje učenicima Svrha pisanja evanđelja
21. poglavlje	Čudesni ribolov Isus se ukazuje učenicima na Galilejskom jezeru Isus povjerava Petru apostolsku službu Završetak evanđelja

Evanđelje po Ivanu - Saznaj više

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Thu, 24 Feb 2011 23:10:00 +0000

Dok Matej opisuje Isusa kao Mesiju Kralja, Marko kao poniznog, ali moćnog Slugu Gospodnjeg, Luka kao Sina Čovječjeg, Ivan ga opisuje kao Sina Božjeg. Uvod u Evanđelje po Ivanu poput uvertire donosi glavne teme cijelog evanđelja i odmah na početku eksplicitno otkriva tko je Isus.

· On je Bog, Stvoritelj svemira koji nema početak (Ivan 1:1-3).

· On je Bog koji je došao u ljudskom tijelu (Ivan 1:14).

· On je najveći prorok, značajno veći od Ivana Krstitelja (Ivan 1:19-28).

· On je Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta (Ivan 1:29-36).

· On je Sin Božji, Mesija, Kralj Izraela (Ivan 1:40-51).

Evanđelje po Ivanu opisuje sedam čuda koja potvrđuju Isusovo božansko porijeklo i njegove tvrdnje da je Mesija:

1. Pretvaranje vode u vino u Kani (Ivan 2:1-11)

2. Ozdravljenje sina kraljevog službenika u Kafernaumu (Ivan 4:46-54)

3. Ozdravljenje oduzetog čovjeka u Jeruzalemu u kupalištu Bethzatha (Ivan 5:1-18)

4. Hranjenje 5.000 ljudi u blizini Galilejskog jezera (Ivan 6:5-14)

5. Hodanje po vodi na Galilejskom jezeru (Ivan 6:16-21)

6. Ozdravljenje slijepog čovjeka u Jeruzalemu (Ivan 9:1-7)

7. Uskrsnuće Lazara u Betaniji (Ivan 11:1-45)

Evanđelje navodi sedam osoba koje su posvjedočile da je Isus Božji Sin.

1. Ivan Krstitelj “On je Sin Božji” (Ivan 1:34)

2. Natanael “Ti si Sin Božji” (Ivan 1:49)

3. Petar “Ti si Svetac Božji” (Ivan 6:69)

4. Marta “Ti si Krist, Sin Božji” (Ivan 11:27)

5. Toma “Gospodin moj i Bog moj!” (Ivan 20:28)

6. Ivan “Isus je Krist, Sin Božji” (Ivan 20:31)

7. Isus “Sin sam Božji” (Ivan 10:36; vidjeti također 4:26; 8:58)

Svako poglavlje donosi drugačiji portret. Zabilježeno je sedam Isusovih tvrdnji koje započinju s ˝Ja sam…˝

1. “Ja sam kruh života” (Ivan 6:35)

2. “Ja sam svjetlost svijeta” (Ivan 8:12)

3. “Ja sam vrata ovcama” (Ivan 10:7, 9)

4. “Ja sam pastir dobri” (Ivan 10:11, 14)

5. “Ja sam uskrsnuće i život” (Ivan 11:25)

6. “Ja sam Put, Istina i Život” (Ivan 14:6)

7. “Ja sam istinski trs” (Ivan 15:1, 5)

Evanđelje po Ivanu više od bilo koje druge knjige upotrebljava dualizam u smislu suprotstavljanja dobra i zla. Iako u praksi život izgleda kao mješavina dobra i zla, u konačnici svatko od nas odabire jednu opciju. Konačni kraj je ili život ili smrt. Evanđelje je ili istinito ili lažno. Isus je ili Sin Božji ili varalica. S istim odabirom bio je suočen židovski narod za vrijeme Isusovog života na zemlji, a kasnije i svaki čitatelj evanđelja. Autor evanđelja pomaže nam shvatiti da je u konačnici najvažniji naš osobni odnos prema Bogu - ili ga prihvaćamo ili ga odbacujemo.

Literatura:

1. The Student Bible, Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, New International Version

2. Bob Deffinbaugh, An Overview of John in retrospect

3. Bob Deffinbaugh, John: The Man and His Gospel

4. New American Bible, John: Introduction

5. Roger Hahn, Introduction to the Gospel of John

Evanđelje po Ivanu - Uvod u knjigu

noreply@blogger.com (Autorica komentara) — Thu, 24 Feb 2011 14:12:00 +0000

Evanđelje po Ivanu je posljednje napisano evanđelje. Po sadržaju i karakteru značajno se razlikuje od ostalih evanđelja, a mnogi ga smatraju najutjecajnijom knjigom Novog zavjeta. Ova knjiga ne reproducira događaje zabilježene u ostalim evanđeljima jer autor pretpostavlja da čitatelji već znaju osnovne činjenice o Isusovom životu.

Više od 90% sadržaja Evanđelja po Ivanu ne nalazi se u ostalim evanđeljima. Autor ne opisuje Isusovo rođenje, djetinjstvo, krštenje i kušanje u pustinji. Nije zabilježio niti jednu parabolu, ali je zabilježio Isusove javne govore i privatne razgovore s pojedincima (Nikodemom, ženom Samarijankom, Petrom). Umjesto opisa događaja, autor se usredotočio na duboko značenje Isusovih riječi i dijela. Od približno 1.000 dana Isusovog javnog djelovanja, Evanđelje po Ivanu opisuje samo 20-tak dana. Ova knjiga ne govori toliko o tome što je Isus činio, već tko je on bio.

Isusovo božansko porijeklo osnovna je tema, vidljiva kroz sva poglavlja ove knjige. On nije nitko drugi doli ˝Jedinorođenac od Oca˝ i ˝Jedinorođenac - Bog˝ (Ivan 1:14 i 18). Svako od četiriju evanđelja portretira ga na drugačiji način, stvarajući cjelovitu sliku o tome tko je Isus. Matej ga predstavlja kao Kralja, Marko kao Slugu, Luka kao Sina čovječjeg, a Ivan kao Sina Božjeg.

Za razliku od ostalih evanđelja koja pretežno opisuju Isusovu službu u Galileji, Ivanovo evanđelje naizmjence opisuje Isusovo djelovanje u Galileji i u Jeruzalemu. Autor opisuje nekoliko posjeta Jeruzalemu od kojih svaki ˝podiže temperaturu˝ javnosti, a pogotovo židovskih vođa, što na kraju dovodi do točke ključanja i Isusovog raspeća. Ivan usporedno opisuje rast vjere manjeg broja Isusovih sljedbenika i porast skepticizma i neprijateljstva svih ostalih.

STRUKTURA KNJIGE

Evanđelje po Ivanu može se podjeliti na dva dijela. Prvih 12 poglavlja opisuju Isusovo javno djelovanje i čuda koja je učinio da bi židovskom narodu pokazao svoje božansko porijeklo. Od 13.-21. poglavlja zabilježene su Isusove riječi upućene učenicima daleko od javnosti, opisano je raspeće, njegova smrt i uskrsnuće. Čak trećina knjige odnosi se na opis jednog jedinog dana, dana u kojem je Isus osuđen i raspet.

Osim ove osnovne podjele knjige, strukturu Evanđelja po Ivanu čine Isusovi opetovani posjeti Jeruzalemu.

Ivan 2 – Isusov prvi posjet Jeruzalemu kada je istjerao trgovce iz Hrama.

Ivan 5 – Isusov drugi posjet Jeruzalemu kada je ozdravio hendikepiranog čovjeka.

Ivan 7 – Isusov treći posjet Jeruzalemu kada je propovijedao u Hramu za vrijeme Blagdana sjenica.

Ivan 11 – Isusov četvrti posjet Betaniji, predgrađu Jeruzalema, kada je oživio Lazara.

Ivan 12 – Isusov posljednji posjet Jeruzalemu kada je nakon trijumfalnog ulaska u grad bio uhićen, osuđen, raspet i na kraju uskrsnut.

Isus je prisustvovao brojnim židovskim blagdanima tijekom kojih je otkrivao svoj identitet ukazujući na značaj starozavjetnih simbola i običaja. Autor svojim čitateljima jasno poručuje da je Isus ispunjenje starozavjetnih obećanja o dolasku Mesije.

PISAC I PUBLIKA

Iako se, kao ni u ostalim evanđeljima, pisac nigdje eksplicitno ne otkriva svojim imenom, postoji dovoljno tragova koji upućuju da je apostol Ivan pisac Evanđelja po Ivanu. U više navrata spominje se ˝učenik kojeg je Isus ljubio˝ (Ivan 13:23; 19:25-33; 20:2-10; 21:7) koji ˝za ovo svjedoči i ovo zapisa˝ (Ivan 21:24). Početkom drugog stoljeća vođe crkve zapisale su da je Ivan, sin Zebedejev, autor Evanđelja po Ivanu. Razumno je prihvatiti ovo tradicionalno mišljenje jer je Ivan bio jedan od dvanaestorice Isusovih učenika, a zajedno s bratom Jakovom i Petrom dio Isusovog najužeg kruga. Osim ove knjige, Ivan je autor tri poslanice i knjige Otkrivenja.

Evanđelje po Ivanu napisano je u Efezu (zapadna obala današnje Turske) oko 90. godine poslije Krista, otprilike 60 godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Knjiga je najvjerojatnije napisana za Židove kršćane na području Grčke i Male Azije. Prvi čitatelji pripadali su drugoj generaciji kršćana kojima autor ukazuje da vjera u Krista znači osobno osvjedočenje (Ivan 20:27-29). Iako su bili upoznati s osnovama židovske tradicije, Ivan često umeće objašnjenja semitskih izraza i imena: rabbi što znači učitelj (Ivan 1:38), "Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik" (Ivan 1:41); "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena" (Ivan 1:42); "Idi, operi se u kupalištu Siloamu!" - što znači "Poslanik." (Ivan 9:7).

ZAŠTO ČITATI

Iako neki u vjeri vide slijepo vjerovanje bez dokaza, kršćanska vjera svoje uporište ima u razumu kojim možemo spoznati Boga i dokazima otkrivenim u Božjoj Riječi. U svom pismu vjernicima u Maloj Aziji, Petar je potvrdio: ˝Jer vam ne javismo sile i dolaska našeg Gospodina Isusa Krista po bajkama mudro izmišljenim, nego smo sami vidjeli slavu njegovu.˝ (1. Petrova 1:16*).

Ivan navodi da je svrha njegove knjige da na temelju svega iznesenog možemo vjerovati da je Isus - Bog i da kroz tu vjeru imamo život vječni: ˝Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovom.˝ (Ivan 20: 30, 31).

Ako se pitate ˝Tko je Isus Krist?˝ i ˝Kako njegove poruke utječu na moj život?˝ nema boljeg mjesta za traženje odgovora od Evanđelja po Ivanu. Nema važnije vijesti na svijetu od vijesti zapisane u ovoj knjizi.

*Prijevod: Ivan Šarić