Zatezna kamata (engl. default interest rate) je viša/kaznena kamatna stopa koja se automatski primjenjuje na zajam ili kreditni ugovor kada dužnik ne ispuni ugovorne obveze – najčešće propuštanjem plaćanja. Zamjenjuje izvorno ugovorenu kamatnu stopu i predstavlja financijsku posljedicu za kršenje ugovora. Koncept zateznih kamata je star koliko i koncept kreditiranja. Rimsko pravo poznaje pojam usurae moratoriae – kamate naplaćene zbog kašnjenja u plaćanju – kao zakonito sredstvo zaštite vjerovnika. Srednjovjekovno kanonsko pravo dugo vremena je osuđivalo svaku kamatu kao zelenaštvo (usuru), ali je postupno dopustilo naknadu za stvarni gubitak vjerovnika uzrokovan zakašnjelim plaćanjem, čime je postavljen filozofski temelj za kaznene kamate.

U Hrvatskoj, visina zatezne kamate je regulirana Zakonom o obveznim odnosima te Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Posljednja značajnija promjena u zakonskom tekstu, a koji se odnosi na promjenu načina izračuna visine stope zatezne kamate dogodila se 2015. godine, a što je (koincidencije radi) istovremeno i kada se dogodila konverzija CHF kredita kroz promjene zakona o potrošačkom kreditiranju.

Članak 29. stavak 2. ZOO-a definira izračun ZZK i to na sljedeći način:

(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Ovaj dio “referentna” stopa je vrlo zanimljiv jer je do ulaska Hrvatske u Euro riječ bila o odluci Ministarstva financija, dok se nakon ulaska u Euro koristi referentna kamatna stopa ESB-a, koju ESB primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. Ova stopa se ažurira svakih šest mjeseci i objavljuje u “Narodnim novinama”. Hrvatska je također i jedna od rijetkih zemalja koja razlikuje stopu zatezne kamate u odnosima između trgovaca/pravnih osoba, kao i zatezne kamate koje proizlaze iz odnosa s fizičkim osobama. U slučaju primjene ZZK kod pravnih osoba, riječ je o referentnoj stopi uvećanoj za 8%, dok je u slučaju da je bilo koja strana fizička osoba, referentna stopa uvećana za “samo” 3%.

Gornji grafikon pokazuje kretanje visine zateznih kamata u posljednjih 25 godina (u odnosima s fizičkim osobama) s utjecajem svih komponenti koje su korištene u izračunu (dakle do ulaska u Euro, riječ je o zbroju eskontne stope HNB-a i kompnente koju je određivalo Ministarstvo financija). Osobito je zanimljiva promjena koja je nastala promjenom ZOO-a 2015. godine i koja se provodi i dan danas i koja ilustrira namjerni “policy” odabir koji na današnji dan kreira cijeli niz zanimljivih nuspojava i tržišnih anomalija. Te 2015. godine, HNB je odjednom spustio eskontnu stopu na 3% te ju je držao nepromijenjenom skroz do ulaska u Euro (što je ujedno i najduži neprekinuti period zadržavanja eskontne stope), dok je istovremeno Ministarstvo financija namjerno i konzistentno spuštalo svoj udio u referentnoj stopi do trenutka ulaska u Euro (također, najduži kontinuirani period koji već samim izgledom grafikona jasno odudara od povijesnog ponašanja MFIN-a).

Krajnji efekt kojeg danas imamo je taj da je visina Zatezne kamate, famoznog ZZK u odnosima s fizičkim osobama svega 5.15% (vidi objavu RRIF-a). Ovo je osobito zanimljivi podatak, jer je prosječna kamatna stopa u potrošačkom kreditiranju po podacima HNB-a 5.50% (vidi stranicu s kamatnim stopama HNB-a), što znači da je zatezna kamata u Republici Hrvatskoj na današnji dan manja od redovne kamatne stope na zajmove i kredite i pokriva svega 93% redovne kamate. Ako se podsjetimo definicije s početka ovog bloga, cijeli smisao zatezne kamate je kažnjavanje neredovitog plaćanja, no ispada kako je u ovome slučaju zatezna kamata niža od redovite, te se time (između ostalog) potiče moralni hazard i neplaćanje.

U konkretnom slučaju Druge fundacije i potrošača čije interese zastupamo, krajnji efekt svega gore napisanog je u tome da je na današnji dan bankama jeftinije i profitabilnije odugovlačiti sudske postupke nego isplatiti obeštećenje. Na svaku godinu odugovlačenja, na svakom neisplaćenom euru oni zarade otprilike 7 euro centi – dakle banke čak i kada gube na sudovima ostvaruju profit, dok je novac koji potrošači dobiju obeštećenjem značajno nagrizen inflatornim pritiscima. Može se slobodno zaključiti kako je (u kontekstu potrošača koji tuže nadmoćniju banku), cijela poanta punitivnog kažnjavanja banke kroz naplatu ZZK u cijelosti promašena i nepostojeća. Dok su ovakvi propisi na snazi, banke nemaju apsolutno nikakav motiv niti brzo završiti sudske sporove, niti promijeniti svoje ponašanje u budućim ugovorima.

Cijeli proces spuštanja ZZK u cijelosti koincidira s promjenama zakona o potrošačkom kreditiranju (famozna konverzija CHF-a), a moglo bi se argumentirati da su daljnje korekcije ZZK sve do ulaska u Euro plod prešutnog dogovora koji je moguće i formaliziran nagodbom između banaka i naše države. Iako se država nije ništa obvezala platiti bankama potpisivanjem nagodbe, vlo je moguće da ta nagodba sadrži elemente u kojima se država obvezuje da neće donositi nove namete na banke (primjerice, u jednome času se govorilo o porezu na ekstra profit), ili da će im relaksirati regulativu (poput smanjenja adekvatnosti kapitala ili smanjenja troškova osiguravanja štednih uloga), ili da će im država omogućiti “kompenzaciju” kroz smanjenje ZZK pa će ionako neminovna obeštećenja biti manja.

Usporedbe radi, vrijedi reći kako je u ostalim Europskim zemljama ZZK tipično veća od redovne/prosječne kamatne stope na kredite i trenutno iznosi 6% ili više. U različitim zemljama se ZZK različito računa, u pojedinim državama je riječ o zakonoj propisanoj i fiksnoj stopi, dok se u mnogim državama koristi model kao i kod nas, dakle referentna stopa uvećana za fiksni postotak. Primjerice u Njemačkoj se referentna stopa uvećava za 5%, U Poljskoj 5.5%, Finskoj za 7%, Češkoj i Švedskoj 8%. U nekim zemljama je riječ o fiksnoj stopi, primjerice Austriji gdje je 4%, Belgiji 5.75%, Grčkoj 6%, Irskoj 8%.

Kako god promatrali, činjenica jest da je Hrvatska na samom dnu po visini zatezne kamate, a što je dodatno oslabljeno visokom inflacijom i razmjerno visokim kamatnim stopama za kredite (pa je stoga i raskorak između prosječne kamatne stope na kredite i visine zatezne kamate malen tj. u našem slučaju negativan).

Osim gore navedenih stopa, vrijedi istaknuti i kako se u pojedinim jurisdikcijama razlikuje definicija i primjena ZZK, pa je moguće u ugovorima dogovoriti drugačiju/višu stopu ZZK, a na nekim mjestima ZZK jednostavno ne smije biti manji od redovite kamatne stope (primjerice u Njemačkoj, Pojskoj, Italiji, Francuskoj). Kod nas nije tako i mora se primjenjivati ZZK neovisno o tome da li je manja ili veća od kamatne stope koja je ugovorena. Zanimljiva je i Francuska specifičnost koja jasno razlikuje smjer u kojem se obračunavaju kamate. Naime ako imate odnos banke i potrošača, tada ako potrošač kasni u plaćanju banka obračunava B2C ZZK (nižu stopu), no u slučajevima kada potrošač potražuje od banke, tada se koristi viša stopa rezervirana za B2B odnose (što ima smisla, ako malo bolje razmislite o asimetriji snage u tim odnosima). U Hrvatskoj se, osim svega, svaki ugovor koji ima kamatnu stopu veću od zatezne uvećane za 50% smatra zelenaškim (dakle na dan pisanja ovog teksta, zatezna kamata u B2C odnosima je 5,15%, što znači daje maksimalna dopuštena kamatna stopa 7,725%).

Dio cijele EU politike oko nižih zateznih kamata se svodi na namjernu zaštitu potrošača (Druga fundacija tuži banke, dok banke i drugi pravni subjekti novac potražuju od potrošača), pa stoga ima smisla zateznu kamatu pretvoriti u instrument kompenzacije vremenske komponente vrijednosti novca a umanjiti kaznenu komponentu. Svejedno, takva politika u pojedinim situacijama kreira odnose u kojima je jednostavno jeftinije/oportunije ostati dužan i prebaciti se iz redovne kamate u ZZK.

Neosporno je kako je Hrvatski ZZK (ponavljam i naglašavam, samo u B2C odnosima) na samom dnu europske ljestvice, te kako je dodatno niži (i zbog toga manje odvračajući) ako se pribroje efekti visoke inflacije i kamata na zaduživanje. ZZK kod nas nema već duže vremena nema odvračajući ili kazneni element. U određenim situacijama, poput ove u kojoj se nalaze desetine/stotine tisuća potrošača koji su oštećeni nepoštenim bogaćenjem banaka kroz nepoštene i ništetne odredbe kredita i leasinga, niski ZZK direktno ide u korist nadmoćne stranke – banke, a na dodatnu štetu ionako oštećenog i često ekonomski devastiranog potrošača.

Misao dana:
Rather than justice for all, we are evolving into a system of justice for those who can afford it. We have banks that are not only too big to fail, but too big to be held accountable.

Tu negdje dolazimo i do problematike fiskalizacije koje uskoro postaje obvezna za sve poslovne subjekte u RH. U trenucima kada se provodilo eSavjetovanje o prijedlogu zakona o fiskalizaciji bio sam postavio nekoliko komentara koji se odnose na apsolutno nepostojanje bilo kakvih smislenih sigurnosnih standarda ili minimalne barijere za tvrtke koje se bave posredovanjem u isporuci eRačuna.

Ako pogledate primjerice druge industrije, poput telekoma, banaka, osiguravajućih i drugih financijskih društava, svi oni u zakonima koji reguliraju njihovu djelatnost imaju zadane elementarne kriterije računalne sigurnosti, kao i odgovarajuće agencije koje nadziru suglasnost i sigurnost tih sustava (HAKOM, HNB, HANFA). Informacijskim posrednicima nije nametnut nikakav pa čak niti minimalni standard i jedino što se provjerava je sukladnost razmjene elektroničkih računa i poruka koje su propisane zakonom. Zakonodavca nimalo ne zanima informacijska sigurnost informacijskih posrednika, te danas uz malo ChatGPT-a, kreativnog kodiranja i vi možete postati informacijski posrednik. Tijekom eSavjetovanja, a obzirom na obveze koje proizlaze iz NIS2, predlagao sam (a u biti molio), da se postave barem minimalni tehnički uvjeti u pogledu informatičke sigurnosti prema informacijskim posrednicima. Komentari su odbijeni, a usmeno preneseni stav je otprilike bio: “neka cvate tisuću cvjetova”.

Moje je mišljenje kako račune treba smatrati oblikom ugovora, u njemu se nalaze svi kritični podaci koji govore o poslovnom odnosu između dvije strane. Navedeno je što je, kada i kako isporučeno, po kojim cijenama i kojim uvjetima plaćanja. Ne znam kako vama, no po meni, svi elementi računa su vrhunska poslovna tajna svakog pravnog subjekta. Sve što treba znati o vašem poslovanju je moguće iscrpiti pregledom računa (od popisa klijenta, komparativnih prednosti, karakteristika robe i usluga, do cijena, rabata, volumena i slično). Vrlo uskoro, ti podaci će početi nesmetano kolati između vas, preko jednog ili više informacijskih posrednika da bi u konačnici stiglo u poslovni sustav vašeg klijenta. Svaka od tih točaka predstavlja računalni sustav koji je podložan sigurnosnoj kompromitaciji i posljedicama koje iz njih proizlaze.

Kako sam redovito zvan na intervenciju u situacijama kada dođe do kompromitacije računalnog sustava, te kako su greške uvijek iste i ponavljaju se, u više navrata sam pisao o tipičnim prijevarnim situacijama kao i o minimalnim mjerama koje možete poduzeti da bi sebe i svoje sustave učinili barem malo otpornijima.

Kada krene fiskalizacija 2.0, svoje račune ćete putem odabranog posrednika slati svojim krajnjim kupcima. To otprilike znači da će vaš informacijski posrednik (i to u realnom vremenu) imati gotovo sto postotni uvid u prihodnu stranu vaše bilance (i isto to na rashodnoj strani). To uključuje ukupni popis vaših kupaca, gore spomenute uvjete i rokove plaćanja, kao i količine i karakteristike robe ili usluga koje ste im isporučili. Kompromitacija tih podataka (preuzimanje kontrole nad računalnim sustavom posrednika) znači da ti podaci odjednom počnu slobodno kolati internetom (npr. vaša konkurencija može proučiti s kime poslujete i pod kojim kriterijima), to može značiti da bi kompromitacijom poslovnog sustava informacijskog posrednika u nekome času mogli biti onemogućeni (barem privremeno) u slanju ili zaprimanju eRačuna. A u nekom najcrnjem scenariju, zainteresirana strana bi mogla preuzeti kontrolu nad informacijskim posrednikom i programski krenula mijenjati primjerice brojeve bankovnih računa na koje je potrebno platiti račun (slična situacija se već dogodila u susjednoj Mađarskoj, nažalost ne uspijevam pronaći referencu na tu situaciju, no slanje prijevarnih računa je dobro poznata kriminalna shema). Neke od rizika koji proizlaze iz korištenja eRačuna navodi i KPMG u svojem advisoryu.

No, kako kod nas nema nikakvih pa ni minimalnih standarda, da bi napravili prijevarni račun ne morate čak niti hakirati sustav. Neki od informacijskih posrednika uopće ne rade niti minimalne provjere autentičnosti pošiljatelja. Pokušao sam kreirati dva subjekta na dva odvojena informacijska posrednika, prvi od njih je servis eRačuna Hrvatske pošte (dakle javnog trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, konkretnije PostLink d.o.o.), a drugi je servis Tvoj-Eračun u vlasništvu tvrke OmniSight d.o.o..

U oba ova posrednika moguće je ulogirati se bez apsolutno ikakve provjere identiteta osobe/pravne osobe koja je kreirala korisnički account. U oba slučaja sam se registrirao s privremenom i slučajno kreiranom email adresom, no daleko je zanimljivije da sam mogao odabrati bilo koji OIB bilo kojeg poslovnog subjekta da bi dovršio registraciju. Odmah sam bio u mogućnosti poslati eRačun (dakle bez ikakve naknadne provjere, nitko nije niti nazvao i pitao, nijedan dokument nije trebao biti razmijenjen, nula). Oba računalna sustava ne radi ama baš nikakvu provjeru pa je tako recimo moguće ulogirati se koristeći nepostojeći ili izbrisani OIB (što sam i učinio), te je tako moguće poslati račun bilo kome koristeći bilo koje podatke (uočite da sam na eRačunu HR Pošte iskoristio IBAN račun koji je registriran u Poljskoj, dok sam se na drugom servisu registrirao kao Pero Djetlić). To otprilike znači da se ne morate niti truditi kompromitirati posrednika kada nikakve provjere ne postoje. Dakle, doslovno danas se možete ulogirati u servis HR Pošte i kreirati korisnički račun primjerice INA-e ili Plive i početi slati račune u nadi da će biti plaćeni.

Ovo je informacijsko-sigurnosni horror na kojeg sam upozoravao i nevjerojatno je da je toliko jednostavno kompromitirati posrednika i cijeli fiskalizacijski proces (primjerice, zamislite da se netko zlonamjeran prijavi u ime vaše tvrtke i pošalje niz računa, vi ćete biti ti koji ćete poreznoj upravi objašnjavati što se dogodilo, a ne zlonamjernik). Uočavam u sustavu fiskalizacije još nekoliko “spornih” točaka koje predstavljaju očigledne sigurnosne rizike.

Dodatno, a to je vrlo očigledno, ovdje slutim i anticipiram jedno zanimljivo javno-privatno partnerstvo, sasvim je očigledno kako su eRačun servisi Hrvatske pošte i OmniSighta identični (postoje minimalne funkcionalne razlike), ali se vizualno ne razlikuju niti u jednom jedinom elementu te je očigledno riječ o dva totalno identična programska rješenja. Kako je riječ o servisima a ne o aplikaciji koju kupite, u dobroj domaćoj tradiciji (a HR Pošta je to radila više puta), za pretpostaviti je kako se ovdje radi o koordiniranom naporu da se zauzme što veći dio tržišnog kolača a kako bi se kasnije, nakon 1. siječnja kada fiskalizacija i krene, moglo napraviti “preuzimanje” koje je očigledno odavno dogovoreno mimo svih uobičajenih kriterija.

Kroz informacijske posrednike će vrlo uskoro početi kolati računi čija će suma biti u milijardama EUR-a, iako račun nije novac, riječ je o povjerljivim informacijama i mora postojati barem minimalno povjerenje u sustav i sigurnost da je zaprimljeni račun stigao od autenticiranog pošiljatelja, te da je neizmijenjen zaprimljen u vaš poslovni sustav. ISO27001 očigledno nije jamstvo sigurnosti. Fiskalizacija kako trenutno funkcionira to ne omogućava, teret sigurnosti je prebačen na informacijske posrednike od kojih neki nemaju očigledno niti minimalne mjere, a rizik poslovanja je isključivo na vama kao njihovim korisnicima. Mali checkbox koji kliknete nije provjera. Ako ste obveznik fiskalizacije, morate potrošiti barem minimum vremena da se uvjerite kako vaš posrednik udovoljava minimalne sigurnosne kriterije, da vaši korisnički računi udovoljavaju sigurnosne kriterije (složeni password i 2FA autentikacija) a čak i ako to imate, morate u svojoj organizaciji već danas kreirati poslovne procese kroz koje ćete provjeravati autentičnost i točnost zaprimljenih računa – dok su ovakve situacije moguće, ulaznom eRačunu jednostavno ne smijete vjerovati.

Disclaimer: sve ovo sam napravio samo i isključivo da bih dokazao poantu, za dokazivanje koncepta koristio sam poslovne subjekte u kojima sam odgovorna osoba, osim u slučaju Hrvatske pošte gdje sam iskoristio OIB brisanog poslovnog subjekta. Nažalost, na servisima ne postoji mogućnost zatvaranja usluge i brisanja pa korisničke račune nisam uspio odmah i zatvoriti (ali pretpostavljam da će se to dogoditi vrlo brzo). Također, odmah po objavi sam obavijestio i nadležne u Poreznoj Upravi i MUP-u kako bi i oni bili upoznati s problemom.

Misao dana:
If you think technology can solve your security problems, then you don’t understand the problems and you don’t understand the technology.

Domaći sudovi na svim razinama (kao i Europski sudovi, ali i sudovi drugih EU zemalja) utvrdili su kako su pojedine odredbe ugovora o kreditima (i leasingu) u cijelosti ništetne, osobito odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, valutnoj klauzuli i naplaćenim naknadama. Ove tri ništetne odredbe po zakonu, stručnoj literaturi ali i argumentaciji koje same banke koriste u sudskim postupcima konstituiraju bitno obilježje tj. bitni sastojak ugovora o kreditu i bez tih odredbi ugovora o kreditu on više nije održiv.

Restitucija znači povrat nepošteno stečenog – vraćanje preplaćenih iznosa i obračun zateznih kamata. Konverzija, s druge strane, bila je politički mehanizam da se CHF krediti prebace u eure i stabilizira bankarski sustav, bez namjere da obešteti potrošače. Banke tvrde da je konverzija istodobno bila i obeštećenje, no sudska praksa i ova serija tekstova jasno pokazuje i dokazuje da je njome potrošačima vraćen tek dio štete – u prosjeku četvrtina onoga što bi im pripalo restitucijom. Financijska vještačenja pokazuju da je restitucija u prosjeku četiri puta veća od izračuna konverzije.

Banke, iako su se u početku protivile, koriste zakon o konverziji kako bi uvjerile javnost i sudove da su potrošači već obeštećeni, pritom naplatile troškove konverzije od države (kroz potpisanu nagodbu i ishode međunarodne arbitraže), te istovremeno pokušavaju obeshrabriti nove tužbe kako bi zadržale što je veći dio od 900 milijuna eura koliki je procijenjeni „trošak“ konverzije, a koje banke kroz odugovlačenje sudskih postupaka do današnjeg dana nisu isplatile oštećenim potrošačima. Zakon i sudska praksa (domaća i europska) jasno pokazuju da potrošači nisu izgubili pravo na restituciju potpisivanjem dodatka/aneksa o konverziji.

Jedan od mogućih raspleta jest i proglašenje pune ništetnosti CHF ugovora – što znači da bi se oni tretirali kao da nikada nisu ni postojali. Potrošač bi vratio samo glavnicu, a banka bi morala vratiti sve preplaćene kamate i naknade. Analize pokazuju da bi banke mogle podnijeti takav teret bez ugrožavanja stabilnosti sustava. Takav ishod već se nazire u Poljskoj i na europskim sudovima, a potom bi se mogao preliti i u Hrvatsku.

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
So you think that money is the root of all evil. Have you ever asked what is the root of all money?

Puno diskusije u javnom prostoru se posvetilo ukupnoj ništetnosti ugovora o CHF kreditima, no naši sudovi rijetko posežu za proglašenjem ukupne ništetnosti ugovora iako postoje i takve presude (a očekujemo da će ih u budućnosti biti i više). Ako sud odluči da je ugovor ništetan, to bi značilo da se pravni posao (u ovom slučaju kredit ili leasing) nikada nije ni dogodio, a svaka strana mora vratiti što je primila. U slučaju ugovora o kreditu u švicarcima, to bi značilo da potrošač banci mora vratiti (neotplaćeni) dio glavnice, dok bi banka morala potrošaču vratiti nepošteno stečene obračunate kamate. U provedbi tako utvrđenog ništetnog ugovora, izračunalo bi se tko je kome što platio, potom bi poput izračuna restitucije sučelili obveze jedne i druge strane a dobivenu razliku bi podmirio onaj tko je dužan (a u pravilu bi to bila banka). Druga fundacija je izradila ekonometrijski model izračuna ukupne ništetnosti ugovora i naša je procjena da bi banke, osobito uzevši u obzir postojeće rezerve, rezervacije i rekordne profitne margine, mogle podnijeti trošak proglašenja ukupne ništetnosti svih ugovora o CHF kreditima bez utjecaja na stabilnost financijskog sektora.

Ukupna ništetnost ugovora definirana je Zakonom obveznim odnosima koji kaže kako „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“.

Da bi utvrdili jesu li dijelovi i pojedine odredbe ugovora ništetne, potrebno je prvo utvrditi da li su suprotne Ustavu, propisima i moralu društva. Na ovo pitanje je razmjerno jednostavno odgovoriti – na današnji dan imamo utvrđenu ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, valutne klauzule kao i naplatu mnogobrojnih naknada koje su banke naplaćivale svojim korisnicima. Neosporno je i na svim instancama testiranim sudskim odlukama odlučeno da su te odredbe ugovora nezakonite. Za ništetnost je važno utvrditi i namjera stjecatelja koja je mogla biti poštena ili nepoštena. Naime, moguće je i u neznanju sklopiti ništetni ugovor ili odredbu ugovora. U odlukama o ništetnosti promjenjivih kamatnih stopa, valutne klauzule i naknada banke su označene kao nepošteni stjecatelj jer su znale ili morale znati da je njihovo postupanje protivno zakonu, a najbolji indikator i svojevrsni „lakmus test nepoštenosti“  je što se sudskim odlukama na dosuđeni iznos koji treba vratiti obračunava zatezna kamata od datuma stjecanja (dana kada je potrošač platio banci) a ne od datume utvrđenja tj. presude. Sigurni smo da su ugovorne odredbe protivne Ustavu i propisu, a budući da su banke nepošteni stjecatelj tada je sasvim očigledno kako su takve odredbe i protivne moralu društva. Ovaj uvjet za utvrđenje ništetnosti je zadovoljen.

Zakon o obveznim odnosima isto tako kaže da „Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.“. Prevedeno na svima razumljiv način – moramo ustanoviti da li utvrđenjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadama ugovor može opstati. Nema dvojbe da je odlučujuća pobuda za potpisivanjem ugovora  – kredit. Potrošač je otišao u banku, jedinu ustanovu specijaliziranu u zakonom ovlaštenu za kreditiranje, s namjerom da ga banka kreditira, da mu pod određenim uvjetima isplati određenu sumu novca, a sve kako bi potrošač ostvario neki svoj cilj (kupio stan, uredio kuću, financirao nabavku automobila). Moramo za početak postaviti pomalo filozofsko pitanje, što kredit čini kreditom?

Zakon o potrošačkom kreditiranju u definicijama pojmova kaže da je kredit „ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe“, malo dalje u istome članku piše i da „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku“, da bi se u konačnici zaključilo kako „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Kreditiranje je pokriveno na sličan način i Zakonom o obveznim odnosima, a kako je to precizno navedeno u knjizi „Bankovni i financijski ugovori“ (izdavač NN, 2017., str. 566), bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza banke da isplati novac, obveza primatelja da taj novac vrati (na ugovoreni način), te da na posuđeni novac plati kamatu/trošak. Ugovor se smatra sklopljenim kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Ako smo proglasili ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti i naknadama, što je od ugovora o kreditu uopće ostalo i možemo li to što je preostalo uopće zvati kreditom? Promatrajući zakonom propisane definicije (neovisno o tome koji tekst zakona promatrate, budući da su osnovne definicije istovjetne i kroz vrijeme gotovo nepromijenjene) kao i stručnu literaturu – pravnu i ekonomsku, sasvim je jasno da je ništetnošću gore spomenutih odredbi nestao bitni sastojak ugovora o kreditu, pa je posljedično nestala i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor o kreditu i sklopljen. Jasno je da bi potrošač rado ugovorio „kredit“ na koji ne mora platiti nikakav trošak ili kamatu, ali je isto tako sasvim jasno da vam pod tim uvjetima banka nikada kredit ne bi odobrila (da se izrazim na način kako to piše u zakonskom tekstu; banka ne bi imala odlučujuću pobudu sklopiti takav ugovor jer bi im onemogućio da ostvare profit koji je razlog njihovog djelovanja) – da bi ugovor opstao, obje strane moraju biti suglasne.

U predmetima koje vodi Druga fundacija, odvjetnici banaka često ističu kako su upravo kamate, valuta i naknade bitni element ugovora o kreditu bez kojega ugovor ne može opstati.

Slika 5 Izvadak iz očitovanja banke iz jednog od predmeta Druge fundacije

Slika 6 Izvadak iz očitovanja banke iz još jednog predmeta Druge fundacije

Da bi situacija bila dodatno zakomplicirana, na putu do proglašenja pune ništetnosti ugovora o CHF kreditima ispriječilo se i obvezujuće shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je odlučilo o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali na način da su dopustili da početna kamatna stopa iz ugovora o kreditu bude primijenjena na ukupno trajanje kredita iako tako nije ugovoreno. U obrazloženju izdvojenog mišljenja na reviziju Rev-259/2022 piše: „Prema odredbi čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Intervencijom (praksa sudova) kojom se bitni sastojci ugovora o kreditu mijenjaju na način da se umjesto odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi obveze stranaka mijenjaju na način da se obveze određuju valutom HRK s fiksnom kamatnom stopom, negirano je citirano pravilo iz čl. 247. ZOO jer se o ovakvim bitnim sastojcima ugovora (izmijenjenim), ugovorne strane nisu suglasile u vrijeme sklapanja ugovora, a niti kasnije, dakle, nikad do sada (možda u budućnosti), što bi također trebalo biti neupitno s obzirom na broj sudskih premeta s ovom i njoj povezanom problematikom.“.

Presuda o ukupnoj ništetnosti ugovora o CHF kreditima ima malo, slična situacija je i u ostalim zemljama Europske unije koje se bore s istom problematikom kao i mi ovdje. Ipak, razloga za optimizam ima jer analizirajući presude sudova drugih Europskih zemalja, te Europskog suda za ljudska prava, dojam je kako se sudovi polagano ali sigurno kreću u smjeru utvrđivanja pune ništetnosti CHF ugovora. Najdalje je u tim postupcima stigla Poljska gdje banke kao i ovdje koriste istovjetne metode odugovlačenja i obeshrabrivanja, no sudske odluke na nacionalnoj i europskoj razini vode prema utvrđivanjem ništetnosti što se očekuje tijekom 2026. godine. Ta odluka će sasvim sigurno imati posljedice i na sve ostale, pa tako i na pravnu bitku koja se na hrvatskim sudovima vodi već petnaestak godina. Na utvrđivanje ništetnosti se ne primjenjuju zastarni rokovi, a pravovremena nagodba s potrošačem je jedini način da banke izbjegnu posljedice pune ništetnosti, baš kao što je to BNP Paribas napravio u Francuskoj.

Misao dana:
And the banks – hard to believe in a time when we’re facing a banking crisis that many of the banks created – are still the most powerful lobby. And they frankly own the place.

Druga fundacija u sklopu svojih aktivnosti aktivno prati sudsku praksu koja se odnosi na teme kojima se bavimo. Sudsku praksu pratimo i na europskoj razini, a kod nas pratimo sve presude i odluke sa svih razina sudova. U ovome trenutku smo evidentirali i analizirali više od 28.000 sudskih odluka koje su gotovo 100% na strani početne teze o ništetnosti promjenjive kamatne stope, valutne klauzule kao i ulaznih i izlaznih i drugih naknada koje su banke naplaćivale.

Činjenica jest da se većina odluka odnosi na nekonvertirane kredite, dok se u ovome trenutku manji dio odnosi na konvertirane. Sudski predmeti koji se bave konvertiranim kreditima su godinama bili u prekidu zbog toga što je prevladavalo mišljenje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske donijeti obvezujuće pravno shvaćanje što se do današnjeg dana nije dogodilo. U iščekivanju obvezujućeg pravnog shvaćanja koji bi ujednačio sudsku praksu, mnogi predmeti (pa i predmeti Druge fundacije) su bili privremeno prekinuti. Nakon gotovo istovremene objave nekolicine revizijskih odluka što se dogodilo prošle godine, mnogi prekinuti predmeti su nastavljeni i suci i sutkinje nastavljaju postupak. U nizu predmeta su donesene prvostupanjske ali i drugostupanjske presude koje su u međuvremenu postale pravomoćne i izvršne.

Ako krenete čitati presude, biti će vam vrlo brzo jasno kako sudovi precizno razdvajaju konverziju i dodatak o konverziji kao dio ugovornog odnosa koji je reguliran primjenom zakona o konverziji (a koji je stupio na snagu tijekom izvršavanja ugovora), od štete koja je potrošaču nanesena kao posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora kojeg su potrošači sklapali s financijskim institucijama. Ugovori o kreditu su regulirani Zakonom o potrošačkom kreditiranju (i drugim zakonima koji reguliraju rad banaka i financijskih institucija), dok se restitucijom i obeštećenjem kao posljedicom izvanugovornog odnosa, odnosno kršenja ugovora o kreditu bavi Zakon o obveznim odnosima. Povrh svega, tu je i Zakon o zaštiti potrošača čiji je temeljni cilj osigurati prava potrošača u odnosu na banku, koja je po svakom mogućem kriteriju dominirajuća ugovorna strana i koja je diktirala i nametnula cijeli ugovor. Zakon o zaštiti potrošača, kao i europska direktiva i pravo koje se odnosi na potrošače služi između ostalog i zato da vrlo jasno definira na koji način potrošač mora biti obaviješten o ugovornim odredbama, svojim pravima i obvezama, a također brine i o tome da u slučaju kada je neka od odredbi nejasna ili dvojbena, da se ona uvijek mora tumačiti u korist potrošača kao slabije/podređene ugovorne strane u tom asimetričnom odnosu.

Sudovi nemaju dvojbi oko toga da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, nemaju dvojbe ni oko toga da se konverzija odnosi isključivo na zamjenu valute i otplatnog plana. Sudovi zaključuju i da dodatak ugovoru o kreditu nema niti jedno od zakonom propisanih obilježja i elemenata koji bi dodatak o konverziji činili restitucijom ili nagodbom, te naglašavaju da čak i kada bi takvih dvojbi bilo (a nema ih), europsko pravo i domaći zakoni nalažu da se u takvim situacijama sud prikloni strani potrošača. Mnogobrojne sudske odluke ističu i kako ne može biti prihvatljiva teza da ugovori koji su konvertirani (u pravilu stambeni krediti) zbog konverzije budu u nepovoljnijem položaju od nekonvertiranih ugovora koji nisu zahvaćeni zakonom konverziji.

Primjerice, drugostupanjska odluka Županijskog suda u Zagrebu u obrazloženju presude Gž-635/2020-2 između ostalog kaže i sljedeće:

„Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine; br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Dubrovniku u obrazloženju presude Gž-268/2022-2 govori i o sljedećem:

„Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

Istina Sud Europske unije (dalje Sud EU) je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

Tužiteljica se, kao prvo, nije odrekla prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Dodatka ugovora bjelodano je da nije ispunjen niti jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužiteljica nije znala čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogla znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženica ne tvrdi da ju je informirala o relevantnim činjenicama. Eventualni pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim jer je tužiteljici mjesečni anuitet sa 4.478,33 HRK rastao do 7.455,32 HRK pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužiteljica bila “faktički prisiljena” sklopiti dodatak.

Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo ” da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu”, a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.“

Banke svoju pogrešnu tezu „konverzija je obeštećenje“ temelje upornim ponavljanjem i prezentiranjem nekoliko odluka o reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao finalno rješenje, unatoč tome što postoji uvjerljiva i dominantna sudska praksa, domaća i europska, pa i revizijske odluke u korist potrošača.

Revizija je izvanredni pravni lijek koji stoji na raspolaganju nezadovoljnoj strani tek nakon pravomoćno dovršenog prethodnog postupka. Reviziju je potrebno prvo predložiti s formuliranim pravnim pitanjem koje je prema predlagatelju važno za odluku u sporu i koje je nužno riješiti kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava, a ako revizija bude dopuštena stranka podnosi predmet revizije, te potom sudsko vijeće donosi revizijsku odluku koja ima moć poništiti, preinačiti ili vratiti postupak na ponovno rješavanje (iako je u međuvremenu drugostupanjska odluka postala pravomoćna i izvršna). Obzirom da većina sudske prakse ide u korist tužitelja (korisnika kredita), logično je za očekivati da će zahtjeve za reviziju podnositi gubitnici u sporu – banke, s time da su pravila o podnošenju revizije i pravnom pitanju koje revizija mora riješiti precizno definirana.

Sve revizije koje banke ističu kao primjer u svojim predmetima imaju nekoliko zajedničkih elemenata koje ne treba smetnuti s uma. Sve takve revizije se odnose isključivo i samo na pitanje utvrđenja imaju li pravo potrošači na punu restituciju ako su temeljem zakona o konverziji sklopili dodatak ugovora i zamijenili valutu i otplatni plan. Nijedna revizija se ni na koji način ne bavi svime što se dogodilo nakon provođenja konverzije, pa stoga ni ništetnosti koje su utvrđene nakon tih datuma. Revizijske odluke su neobvezujuća pravna shvaćanja koja se odnose samo i isključivo na predmet koji je predmet revizije i nemaju utjecaja na druge predmete, što uostalom i navodi revizija koju banke često ističu Rev-925/2023 i koja u svojoj točki 25. obrazloženja između ostalog kaže i sljedeće:

„Odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju o pravno relevantnim pitanjima sudske prakse, iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnog drugostupanjskog sudskog vijeća.“

Mislim da slobodno možemo zaključiti kako banke koriste revizije da bi utjecala na niže sudove u njihovim odlukama.

Kao i u svim drugim situacijama, i kod revizije je iznimno bitno tko su stranke i kojim resursima raspolažu. Vjerujem da je svima očigledan nesrazmjer u resursima kojima raspolaže banka, koja je voljna pronaći i platiti najbolji mogući odvjetnički talent kako bi postigla svoj cilj u odnosu na tužitelja iz jednostavnog razloga što je banka izložena tisućama sudskih sporova i imaju neposredan uvid u tisuće predmeta, dok tužitelj ima samo jedan, a odvjetnik ili odvjetnica koji ga zastupaju svega nekolicinu. Financijska motivacija banke za uspjehom u sporu se mjeri u desetinama ili stotinama milijuna EUR-a, dok se pojedinačni korisnik kredit bori za nekoliko tisuća. Također, sasvim je jasno da će svaka stranka, pa tako i banka, u zahtjevu za reviziju isticati samo za nju povoljne sudske odluke a ignorirati one nepovoljne iako ih je u redovima veličine više.

Tužitelji često (a u gore navedenim revizijama je to tako) nisu iskoristili svoje pravo da dostave svoj odgovor na reviziju. Mnogobrojni su mogući razlozi za to, za početak njihov odgovor nije obvezan, možda su smatrali da je njihov predmet i angažman s klijentom dovršen jer su postigli pravomoćni i povoljni rezultat za svoju stranku, možda zato jer nisu imali ili znali što odgovoriti, a ne treba podcijeniti niti objektivnu mogućnost da je tužitelj s namjerom propustio reagirati kako bi suprotnoj strani olakšao ishod (ne bi bilo prvi puta da se na ovaj način pokuša manipulirati sudovima).

Revizija se također bavi sadržajem spisa koji je predmet revizije, a kako je u ovoj seriji tekstova detaljno objašnjeno i argumentirano, ne postoji „one size fits all“ pristup jer je riječ o kreditima i financijskim aranžmanima kojeg su izdavale mnoge banke i financijske ustanove, kroz duži vremenski period, različitim grupacijama klijenata, uz različite ugovorne obveze. Na reviziju velikim dijelom utječe priložena dokumentacija i kvaliteta argumenata koji su iskorišteni tijekom postupka, ali i argumenti koje jedna strana možda nije smatrala bitnim utvrditi a koji su se tijekom revizije pokazali kao odlučnim, te je njihovo definiranje tijekom revizije u cijelosti bilo prepušteno suprotnoj strani. Sud sudi temeljem zakona i argumenata koji su mu predočeni. Ako je suprotna strana propustila ponuditi svoje protuargumente i odgovoriti, utoliko je oslabila poziciju pravomoćne presude koju je bilo potrebno braniti.

Banke i financijske ustanove su oduvijek u nadmoćnoj poziciji u odnosu na potrošače te kroz svoje plaćene kanale odnosa s javnošću i marketinške aktivnosti aktivno stvaraju dojam neizvjesnosti ili čak uzaludnosti zahtjeva za restituciju kako bi obeshrabrile potrošače u njihovim zahtjevima za obeštećenjem. Asimetrija snage i resursa koristi se na svim razinama kako bi se stvorila slika da je sve već odlučeno i kako je prihvaćanjem konverzije uspostavljena ravnoteža između stranaka iako to evidentno nije slučaj.

Matematički izračun restitucije u odnosu na preplatu koju je banka utvrdila konverzijom jasno pokazuje kako je teret nakon svega i unatoč utvrđenoj ništetnosti neproporcionalno i to redom veličine pao na potrošača. Banke su konverziju već naplatile od države i sada to što bi morale isplatiti financijski devastiranim potrošačima pokušavaju ustegnuti pravnim putem (link). Iako su pravo i svi argumenti na strani oštećenih, u pravnoj bitci sasvim sigurno ne postoji „jednakost oružja“ pa će stoga rješenje otvorenih pravnih nedorečenosti/neizrečenosti u konačnici morati biti ostavljeno Vrhovnom sudu i obvezujućem pravnom shvaćanju ili prepušteno još višim instancama poput Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava.

Misao dana:
What’s breaking into a bank compared with founding a bank?