historiopedija

Rogati Bog

2013-10-08T12:03:00.003-07:00

Rogati Bog je vrhovni Bog koji objedinjuje sve kreativne energije projektivnog ili aktivnog ("muškog") obrasca (energije yáng). U paganizmu, On je temeljni arhetip Boga. Pagani ga zamišljaju kao savršenog muškarca – najsnažnijeg, najzgodnijeg, najhrabrijeg, najmoćnijeg i najslavnijeg, golim do pâsa, s izraženom muskulaturom i velikim jelenjim rogovima. On je potentni otac koji sije sjeme i donosi novi život u jedinstvu s Božicom. On je sveukupni duh – sve ono što ne možemo percipirati nijednim osjetilom.

Razvoj kulta Rogatog Boga

Uz kult Božice Majke, od pamtivijeka se razvijao i kult Rogatog Boga. Zato ih pagani smatraju prvotnim i arhetipskim božanskim parom. Spiljski crtež Vrač (The Sorcerer) jedan je od njegovih najranijih prikaza. Otkriven je u Spilji Tri brata (Grotte des Trois-Frères) u čijoj se blizini nalazi južnofrancuski grad Ariège. Crtež je star oko 13.000 godina i prikazuje čovjeka odjevenog u jelenju kožu, s bradom i velikim okruglim očima, a na glavi ima jelenje rogove. Izgleda kao da pleše ili izvodi obred. Nacrtan je na gornjem dijelu zida i ne može ga se lako uočiti, za razliku od ostalih crteža životinja, koji su lako uočljivi. To ukazuje da su ga autori smatrali nečim svetim. Iz paleolitika potječu i drugi slični crteži i gravire na kostima i rogovima. Među njima je i Čovjek iz spilje Pinhole (Pinhole Cave Man) – rezbarija muškog lika s izraženim falusom i rogovima, izrezbarenom na rebru izumrlog vunastog nosoroga (Coelodonta antiquitatis). Star je oko 12.000 godina, a pronađen je 1920. u središnjoj Engleskoj (grofovija Derbyshire). I u brončanom se dobu figure Rogatog javljaju u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji i drugdje, i to ne samo s jelenjim nego i rogovima ovna, jarca ili bika.

U Drevnom Egiptu govedo se smatralo svetom životinjom. Zato ne čudi što su rana rogata božanstva bile čak i božice, poput Hathor, Bat, a kasnije i Izide. Ipak, najranija egipatska refleksija Rogatog Boga bio je pradavni bog Hnum (Khnum). Ima glavu ovna, ljudima daje životnu esenciju ili duh – ka (kȝ), a usto je i bog Sunca koje zalazi (što je kasnije postao Atum). Dakle, ima čak tri važne osobine neopaganskog Rogatog Boga. Nipošto ne možemo govoriti o slučajnosti. Na takvim fascinantnim podudarnostima gradimo ideju o univerzalnosti i iskonskom podrijetlu Rogatog Boga. Dok je Hnum bio štovan u Gornjem Egiptu (južnom dijelu carstva), u Donjem Egiptu (delta Nila) štovao se bog Banebdjedet koji je također imao glavu ovna, kao i kasniji tebanski bog Sunca Amon (Ἄμμων). U Heliopolisu se štovao i Mnevis, bog plodnosti s glavom bika, koji se s vremenom izjednačio sa svetim bikom Apisom.

U 5. st. pr. Kr. u Kartagi je bilo vrlo popularno božanstvo Ba'al-hamon ili Ba'al Qarnaim što doslovno znači "Gospod s dva roga". Bio je semitski bog plodnosti za kojeg se vjeruje da je u raznim oblicima bio štovan diljem Sredozemlja, pa čak i u skandinavskim zemljama. U Mezopotamiji su brojna božanstva prikazivana s dva roga, što je bio simbol plodnosti i (političke) moći. Najpoznatiji je primjer Enkidu – jedan od junaka Epa o Gilgamešu, koji se ponekad prikazivao čak i s kopitima. I kraljevi su često nosili kacige s određenim brojem rogova, što je ovisilo o prilici kraljevskog pojavljivanja. Fenički bog Sunca i blagostanja Moloh te sumerski bog zaštitnik Lamassu također su prikazivani s bikovim rogovima. U porječju rijeke Ind (današnji Pakistan) od 4. do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. razvijala se Indska dolinska civilizacija kojoj su pripadala dva čuvena grada – Harappa i Mohenjo-daro (tek oko 1700. pr. Kr. na to su područje došli vedski Indijci ili Arijevci). Jedini pisani dokumenti te pradavne kulture jesu dosad nedešifrirani pečatnjaci koji su najvećim dijelom prikazivali goveda. No, posebno je zanimljiv pečatnjak koji prikazuje mušku osobu s rogovima i životinjama koje ga okružuju (podosta podsjeća na Vrača iz Ariègea). Budući da ga znanstvenici smatraju pretečom kasnijeg hinduističkog boga Śive, nazvan je "Pra-Śiva", "Proto-Śiva" ili Paśupati, što na sanskrtu znači "Gospodar zvijeri" (jedno od Śivinih imena).

U afričkoj kulturi ističe se Ikenga – bog (Alusi) naroda Igbo (današnja Nigerija). Ima dva velika ovnova roga i mač u ruci. Bog je uspjeha i vremena! U zapadnoafričkoj religiji vodun (iz koje proistječu haićanski vodou i louisianski voodoo) Legba je jedan od glavnih duhova (loa) koji se također prikazuje s rogovima i falosom (na Haitiju ga danas zovu Papa Legba). U američkoj domorodačkoj religiji ističe se nošenje bivoljih maski i rogova. Najpoznatiji takav događaj svakako je Bivolji ples (Buffalo dance), običaj naroda Mandan (Sjeverna Dakota). Tim plesom plodnosti priziva se duh velikog bivola ili bizona. U europskoj antičkoj kulturi postoje brojni primjeri. U ciparskom selu Enknomi (Έγκωμη) pronađene su dvije izvrsno sačuvane brončane figure iz 12. st. pr. Kr. Jedna se i službeno naziva Horned God "Rogati Bog", a druga Ingot God "Bog od ingota" (odlivenog metala).

Najpoznatiji primjer iz grčke mitologije svakako je Pan (Πᾶν) (čije ime vjerojatno dolazi od glagola πάειν "pâsti") – bog pastira, stada, njiva, šuma i polja. Zaštitnik je stoke i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima. Najčešće ga se smatra sinom nimfe Driope (Δρυόπη) i boga Hermesa (Ἑρμῆς). Rimljani su ga zvali Faun, a vedski Indijci Pūṣan. Prikazuje se kao polučovjek-polujarac. Ima kozje noge i rogove, ljudsku glavu i trup, kozji rep, jarčeve uši i bradu te dlakavo tijelo. Grčki povjesničar Plutarh (Πλούταρχος, 46.-125.) napisao je da je Pan jedini grčki bog koji je umro – što ukazuje na pradavni paganski mit o Božjem neprestanom umiranju i ponovnom rađanju na Yule, prvi dan zime.

Dioniz (Διώνυσος) ili Bakho (Βάκχος, latinski: Bacchus) grčki je bog životnih radosti, plodnosti, vegetacije, vina i žena. Njemu u čast održavale su se Dionizijske svečanosti (kao i Bakanalije u Rimu) sa zborovima pjevača u jarećim kožama. Dioniz je i bog zabave i veselja. Njegov je kult slavljenje muške seksualne potencije i neobuzdanog sladostrašća. I on se ponekad prikazivao kao polučovjek-polubik. I on umire i ponovno se rađa! Nakon što ga je božica Hera dala ubiti, Zeus je spasio njegovo srce, usadio ga u maternicu svećenice Semele (Σεμέλη), pa je bio ponovno rođen. Dioniza, kao i Pana, prate polubožanska bića satiri (σάτυρος) koji su poluljudi-polujarci. Oni su uživatelji u vinu i seksu s nimfama (νύμφη) koje su pak prirodne sile otjelovljene u lijepim i privlačnim mladim djevojkama. Taj kult uvelike podsjeća na Kṛṣṇu, indijskog boga ljubavi. I on tumara po gajevima Vṛndāvane, druži se s dječacima pastirima (gopa) i zavodi 108 pastirica (gopī) od kojih mu je najdraža i najprisnija Rādhā ili Śrīmati Rādhārāṇī s kojom se upušta u ljubavni ples (rāsa-līlā). Kocidije (Cocidius) je bio minorni bog rata, lova, šuma i polja, kojega su štovali britanski Rimljani naseljeni oko Hadrijanova zida. Imao je rogove i bio je crvene boje. Ponekad se i Janus, rimski dvoglavi bog vremena, prikazuje s dva mala roga.

Neopaganski lik Rogatog Boga izravno se naslanja na keltsku mitologiju u kojoj je značajan bog Cernunnos (ponekad se piše i Kernunno). Njegovo ime zabilježeno je još u 1. stoljeću, dolazi od indoeuropskoga korijena *ḱṛn- "rog", pa naprosto znači "Rogati". Osim velikih i lijepih jelenjih rogova, ima bujnu kosu i bradu, oko vrata (ili u ruci) nosi torkves (torc) (ogrlicu u obliku obruča), sjedi u meditativnom (šamanskom) položaju i okružen je životinjama. Bog je žita, plodnosti, obilja i životinja. Ponekad u jednoj ruci drži zmiju, simbol preobrazbe, seksualne moći i plodnosti. U kasnijem engleskom folkloru (16. stoljeće) javlja se duh u liku konjanika s jelenjim rogovima. Nazvan je Lovac Herne (Herne the Hunter). U književnosti ga prvi put spominje William Shakespeare (1564.-1616.) u komediji Vesele žene Windsorske (1602.). Pretpostavlja se da njegovo ime dolazi upravo od imena Cernunnos. Frapantna je sličnost između pečatnjaka Paśupati i prikaza Rogatog Boga na već spomenutom Gundestrupskom kotlu iz 1. st. pr. Kr., otkrivenom u sjevernoj Danskoj. Stručnjaci pretpostavljaju da kotao pripada keltskoj ili germanskoj (teutonskoj) kulturi. U nordijskoj duhovnoj praksi neizostavan je rog za piće, što također ukazuje na važnost rogova. U slavenskoj ikonografiji bog Veles vrlo se često prikazuje s ovnovim rogovima.

Dakle, neopaganski lik Rogatog Boga nije puka "fuzija" Cernunnosa, Pana, Fauna, Dioniza, Velesa, Paśupatija, Legbe i drugih božanstava. Baš suprotno, oni su refleksije izvornog božanstva, potvrđenog još u paleolitiku.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva "Doktrina paganizma", str. 95 - 96.

Paganski raj - Ljetna zemlja ili Samerlend

2013-10-05T07:23:00.001-07:00

Ljetna zemlja ili Samerlend (The Summerland) je najčešći naziv onog svijeta u neopaganizmu, a posebno u tradiciji Wicce. Taj je pojam uveo američki autor Andrew Jackson Davis (1826.-1910.) tek u 19. stoljeću, no pojam je ponajprije prihvaćen u teozofiji, a potom i u široj neopaganskoj zajednici. U Ljetnu zemlju se ne ide ni po zasluzi ni po kazni. Ide se zato da bi se obavila evaluacija prethodnog života i u potpunosti prepoznao i shvatio sav utjecaj koji smo ostavili na ukupni svemir.

To je predivno područje koje podsjeća na judeokršćanski raj. Zato mnogi smatraju da je Ljetna zemlja zapravo "paganski raj", iako to nije sasvim točna usporedba. Zamislite neku bajkovitu fantastičnu zemlju punu ugodnih mirisa, cvjetova, prekrasne prirode, mnogo zelenila, ugodne temperature, svježeg i čistog zraka. Dok šećete po poljima i šumama, dok pijete iz bistrih potoka i jedete ukusne plodove, možete uživati družeći se s biljkama, životinjama, vilama i vilenjacima. Tamo je sačuvano sve ono što nam je drago i blisko i to u svom najljepšem i najboljem obliku. I mi tamo izgledamo kao u cvijetu mladosti i nemamo nikakvih "zdravstvenih tegoba". Ako ste u ovom svijetu bili u invalidskim kolicima, u Ljetnoj zemlji ćete bezbrižno trčati. Tamo nema prašine, truleži, smrada, nema nikakvog straha niti bilo čega što bi u nama izazvalo nelagodu. No, u Ljetnu zemlju ne idete da biste vječno ostali u bajci nego da predahnete, promislite o svojim prošlim životima i odredite strategiju za sljedeći život. Smatra se da osoba prije nego što se odluči ponovno roditi, sama izabire ciljeve koje želi postići u novom životu. Isto tako, u Ljetnoj zemlji možemo susresti bliske umrle osobe iz prethodnog života i s njima komentirati prethodne događaje. Štoviše, ponekad dvije duše zajednički odlaze u novi život, pa se mogu roditi kao braća, sestre, blizanci, blizanke, kao prijatelji ili životni partneri. Isto tako, u Samerlendu možete odlučiti da se u sljedećem životu rodite u bilo kojem drugom svijetu živih bića, pa možete postati i kristal, mikrob, biljka, gljiva, životinja ili vila.

Ljetna zemlja javlja se u brojnim tradicijama pod sličnim nazivima. U grčkoj mitologiji duše umrlih odlaze u Had (ᾍδης) kojim vlada istoimeni bog. Had ima tri dijela. U Asfodel (Ἀσφόδελος) odlaze prosječni ljudi, u predivni Elizej, tj. na Elizejsku poljanu (Ἠλύσιον πεδίον) odlaze duše junaka i čestitih ljudi, a u Tartar (Τάρταρος) duše onih koji su činili zlo. U germanskoj mitologiji duše nakon smrti odlaze u zemlju bogova Asgard (Ásgarðr) u kojoj se nalaze dva dvorca: Valhalla (staronordijski: Valhöll) kojom vlada Odin i Fólkvangr kojim vlada božica Freyja. Tamo mrtvi čekaju konačan kozmički sukob Ragnarök. U keltskoj mitologiji spominju se: Zemlja mladosti (staroirski: Tír inna n-Óc, irski: Tír na nÓg) ili Dolina radosti (staroirski: Mag Mell, irski: Magh Meall), a neki smatraju da je i mitski otok Avalon (starovelški: Abal, velški: Afal) jedan od opisa onoga svijeta. Stari su Slaveni vjerovali da duše nakon smrti odlaze na Drvo života ili Drvo svjetlosti i tamo prebivaju ostatak vremena. Zato su Slaveni posebno štovali stabla, a vjerovali su i da je čovjek nastao od drveta. Usto su vjerovali da se u drveću nalaze duše bliskih pokojnika, te da ih ti pokojnici štite.

Preuzeto iz knjige: Iolar "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 192.

Grimorij - Knjiga sjenki

2013-10-05T01:33:00.000-07:00

U paganskoj vještičjoj tradiciji, obredni su se tekstovi skupljali u zbirci koja bi potom postala magijski priručnik. On se naziva obrednik ili grimorij (grimoire). Svaka vještica po želji sastavlja vlastiti grimorij. Isto tako, svaki koven ima svoju zbirku. Dakle, ne postoji "jedan sveti grimorij". Svaki je dobar za onoga tko se njime koristi.

Imenica grimorij dolazi od francuskog oblika gramaire "gramatika", što potječe od grčke imenice γραμματικός "koji zna pisati i čitati" (od imenice γράμμα "ono što je napisano, crta, slovo"). Naravno, nije riječ o gramatici kao o proučavanju sustava jezika i njegovih zakonitosti. U francuskom je došlo do semantičkog pomaka, pa se pojam gramatika mogao odnositi na bilo koju knjigu koju bi bilo teško razumjeti, što je i razumljivo kad je riječ o magiji. Tek nakon knjige Magičar (The Magus) koju je 1801. objavio engleski okultist Francis Barrett u engleskom se počinje rabiti oblik Grimoire. Dotad se govorilo naprosto Book of magic "Knjiga magije".

U suvremenom neopaganizmu rabi se i pojam Book of Shadows "Knjiga sjenkā". Doreen Valiente u svojoj knjizi Preporod vještičarstva navodi kako je taj pojam uveo Gerald Gardner na temelju istoimenog naslova jednog članka objavljenog u časopisu The Occult Observer (vol. I., br. 3., 1949.), a potpisao ga je hiromant Mir Bashir. Prije toga, Gardner je napisao zbirku obrednih tekstova pod arhaičnim nazivom Ye Booke of Ye Art Magical "Knjiga magijske umjetnosti". To su uglavnom bili prerađeni tekstovi i obredi Reda Istočnog hrama (O.T.O.), kako ih je opisao Aleister Crowley; potom Lelandovi tekstovi iz knjige Aradija, ili vještičje evanđelje, te tekstovi iz Ključa kralja Salomona. Tek je naknadno Gardner tu knjigu preimenovao u Book of Shadows i potom ju odredio za grimorij svoga kovena (Bricket Wood coven). Stoga nipošto nije točna tvrdnja da su u srednjem vijeku vještice pisale "knjige sjenkā" zato što su se morale sastajati "u sjeni", tj. na tajnom mjestu. Ipak, mnogi neopagani prihvaćaju taj pojam, a i Doreen Valiente u Preporodu vještičarstva napisala je: Izraz "Knjiga sjenkā" ipak je bio dobar, a i još je dobar. Nakon Gardnerove smrti, mnogi drugi autori počeli su pisati slične zbirke, pa je i Doreen Valiente objavila svoju, uklonivši neke hermetičke elemente, kako bi se vikanska tradicija više vratila tradicionalnom vještičarstvu.

U engleskom se danas osim naziva Grimoire i Book of Shadows rabe i ovi: Black Book "Crna knjiga", Grammar "Gramatika", Workbook "Radna knjiga", Spellbook "Knjiga bajalica", The Book "Knjiga", Witches' grimoire "Vještičji grimorij", Codex Wicce "Vještičji kodeks", The Tree "Drvo" itd. Svjetski paganski krug rabi oblik Grimoire na engleskom, a na hrvatskom grimorij ili obrednik.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 421.

Eleuzinske misterije

2013-06-06T02:13:00.000-07:00

autor: Claudia Soldatić

Had i Perzefona

Eleuzinske misterije spadale su među najvažnije religijske obrede u antičkoj Grčkoj. Bile su toliko važne da se mjesec dana prije njihovog početka proglašavao sveopći sveti mir – ekekheiria - među grčkim polisima. Misterije su bili svečani obredi vezani za jedan od najstarijih kultova antičke Grčke, kult Demetre i Perzefone.

KULT DEMETRE

Kult Demetre, čini se, potječe još iz mikenskog perioda te se datira u 15. st. pr. Kr. Samo ime Eleuzine je, čini se, pred-grčko te je povezano s božicom rano-mikenskog perioda Eileithijom. Neki stručnjaci čak smatraju da je kult Demetre još i stariji te da potječe iz neolita. Ono što se sa sigurnošću zna jest da je Eleuzinsko svetište sagrađeno u mikenskom dobu, 15-14 st. pr. Kr., a eleuzinski misteriji su više od tisuću godina bili sastavni dio religijskog života Atene. Značajna pregradnja je poduzeta za vrijeme Pizistratove vladavine u Ateni u drugoj polovici 6. st. pr. Kr. Kasnije ga je ponovo dao pregraditi Periklo. Glavna građevina bila je dvorana za obrede – telestrion – koja je bila pravokutnog tlocrta i mogla je primiti 4000 ljudi. U središtu dvorane bila je pozornica na kojoj su se održavala uprizorenja priča o Demetri i Prezefoni – tesmoforije. Kasnije se ova svetkovina proširila i na Rim.

Prema grčkoj mitologiji, Demetra je bila kći Krona i Reje, Zeusova sestra koju je, kao i svu njenu braću i sestre, sustigla ista sudbina. Vlastiti otac ju je pojeo odmah nakon rođenja, bojeći se proročanstva koje je kazivalo da će ga jedno od njegove djece doći glave. No, Demetra je kao božanstvo nastavila živjeti u Kronu dok je nije oslobodio najmlađi brat Zeus. Bila je boginja plodnosti zemlje i poljodjeljstva. Naučila je ljude obrađivati zemlju postavši tako osnivačica zemljoradnje ali i novog načina života ljudi – sjedilačkog života u stalnim naseobinama. Sa Zeusom je imala kći Perzefonu. Prema predaji, kada se Perzefona igrala s nimfama na livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja te se pojavio bog podzemlja Had koji je skupa s njom nestao u bezdanu. Devet dana Demetra je lutala zemljom bez jela i pića tražeći kćer ali bez uspjeha. Tada se Helije, sveznajući bog Sunca, sažalio nad njom te joj rekao što se dogodilo. Demetra je odmah pošla Zeusu ali se ništa nije moglo učiniti jer se u međuvremenu Had oženio Perzefonom i dao joj jesti zrna jezgre mogranja; a kada netko nešto okusi u podzemnom svijetu, više se ne može vratiti u ovozemaljsku stvarnost. U dubokoj žalosti Demetra je otišla s Olimpa, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini i na svijet poslala nerodicu. To je imalo katastrofalne posljedice ne samo za ljude nego i za bogove. Ljudi su, naime, prestali štovati bogove i prinositi im žrtve. Kad je takvo stanje postalo neizdrživo, Zeus ga je riješio kompromisom – dvije trećine godine Perzefona će živjeti s majkom na zemlji a ostatak godine će provoditi sa svojim mužem u podzemlju. Kada u jesen seljak položi sjeme u zemlju, Perzefona silazi u podzemni svijet, a Demetra prirodi oduzima plodnost. U proljeće, kada se Perzefona vraća, majka je pozdravlja cvijećem i zelenilom.

Također prema predaji, prvi čovjek kojeg je Demetra naučila uzgajati biljke bio je Triptolej, sin eleuzinskog kralja Keleja i njegove žene Metanire. Kralj i njegova supruga ugostili su boginju u svojoj palači u vrijeme kada je lutala zemljom tražeći Perzefonu prerušena u neuglednu staricu. Demetra je iz zahvalnosti njihovom sinu dala žitno zrnje i naučila ga obrađivati zemlju. Po njenoj naredbi Triptolej je to umjeće širio po cijeloj Grčkoj. Njihovog drugog sina Demofonta boginja je htjela načiniti besmrtnim pa ga je svake noći kalila nad vatrom. No jedne večeri, Metanira je slučajno naišla te prestrašila boginju koja je dječaka ispustila u vatru. Nakon Demetrina odlaska, Kelej je u njenu čast dao izgraditi svetište, isti onaj hram u koji se boginja zatvorila poslavši nerodicu na svijet. To svetište u Eleuzini postalo je središtem njena kulta.

MISTERIJE

Misterije su bile inicijacijske ceremonije koje su se održavale svake godine u isto vrijeme. Utjelovljavale su priču o Perzeoni i Demetri; o otmici, potrazi i tugovanju te konačnom sastanku. Upravo od te tri faze – gubitak, potraga, pronalazak – sastojala se bit glavnog obreda misterija. O samim ritualima malo se toga sa sigurnošću zna jer su misterije bile tajne i sudionike je obavezivala zakletva tajnosti. Prema nekim stručnjacima, misterije su trebale osobu izdići iznad ljudske sfere u božansko da bi osigurale iskupljenje, pa čak omogućile i besmrtnost.

Prema Thomasu Tayloru, postojale su Male i Velike misterije; sa sigurnošću se zna da su se Male misterije održavale svake godine dok za Velike nije sigurno da li su se i one održavale svake godine ili pak svakih pet godina. U Homerovoj himni Demetri kazano je da je sam Kelej bio prvi koji je bio upućen u tajne rituala te je bio jedan od izvornih svećenika. Kasnije, pod Pizistratom, misterije su postale javna svečanost kojoj su hodočastili ljudi iz cijele Grčke. Oko 300.g.pr.Kr. Atena kao grad je preuzela brigu oko organizacije misterija što je dovelo do velikog broja sudionika u samim obredina. Jedini zahtjev koji su sudionici morali ispuniti bio je taj da nemaju krvnog duga – znači, da nisu počinili zločin ubojstva. Mogli su ravnopravno sudjelovati muškarci, žene, pa čak i robovi uz uvijet da polože zakletvu tajnosti.

Sudionici su se djelili u nekoliko skupina:

1. Svećenici – hierofanti

2. Mystai – inicijenti, oni koji se po prvi put uvode u misterije

3. Oni koji su u misterijama sudjelovali barem jednom

4. Oni koji su u misterijama sudjelovali i doživjeli ekstasis – epoptai

Male misterije su prikazivale patnje duše vezane uz tijelo dok su veće prikazivale oslobođenje svega vezanog uz materijalno te uzdizanja u svijet duhovnog. Prema Platonu, konačni cilj misterija bio je odvesti nas natrag počelima od kojih smo proistekli te savršenom uživanju duhovnosti i dobra.

Male misterije održavale su se u mjesecu Anthesterionu (veljača/ožujak). Da bi mogli sudjelovati u malim misterijama, sudionici su morali žrtvovati svinju Demetri i Perzefoni te se očistiti ritualnim kupanjem u rijeci Illisos. Nakon sudjelovanja u manjim misterijama, sudionici bi dobili naziv mystai koji je značio da su postali vrijedni sudioništva u velikim misterijama.

Velike misterije održavale su se u mjesecu Boedromionu (kraj rujna) te su trajale deset dana. Prvi čin velikih misterija bio je donošenje svetih obrednih predmeta iz Eleuzine u Eleusinion, hram Demetre u samom podnožju Akropole. Ti predmeti su bili Kiste – sveta škrinja, Kalathos – poklopljena košara. Samo mystai su znali što se nalazi u njima. Predpostavlja se da je Kiste sadržavala zlatnu guju, jaje, predmet falusnog oblika te vjerojatno sjemenje posvećeno Demetri.

Petnaestog dana Boedromiona svećenici bi objavili prorrhesis – početak rituala te bi izveli obredno žrtvovanje. Sutradan, mystai su svetkovinu započinjali obrednim kupanjem u moru kod Phalerona. Dan nakon toga, svi sudionici bi započeli s Epidauria – festivalom posvećenim bogu Asklepiju, nazvanom po najpoznatijem svetištu tog božanstva u Epidauru. To je zapravo bila svetkovina unutar svetkovine u kojoj se slavio dolazak tog boga u Atenu u pratnji kćeri Hygieie. Procesija je zatim išla iz Atene u Eleuzinu – kretalo se sa Atenskog groblja – Kerameikosa devetnaestog dana mjeseca Boedromiona. Sudionici su hodali tkz. „Svetim putem“ mašući granama zvanim „macchoi“. Putem su zazivali Dionizija usklicima „O lakch, o lakche“. Isto tako su izvikivali i pogrdne šale u čast Lambe ili Baube – stare žene koja je pričajući proste viceve nasmijala Demetru dok je oplakivala gubitak kćeri.

Prije samog ulaska u Eleuzinu postilo se u spomen Demetrinog devetodnevnog posta za vrijeme potrage. Post se prekidao ispijanjem posebnog pića od ječma i mente zvanog kykeon. Dvadesetog i dvadeset i prvog dana mjeseca Boedromiona mystai su ulazili u telestrion. U centru telestriona postojao je dio – anaktoron – svetište u koje su smjeli pristupiti samo svećenici i gdje su se čuvali obredni predmeti. Do anaktorna bila je pozornica na kojoj su se vršila uprizorenja mita o Demetri i Perzefoni. Prije ulaska u telestrion mystai su recitirali – „postio sam, pio sam kykeon, vadio sam iz kiste i stavio u kalathos.“

Rasprostranjeno je mišljenje da su se rituali unutar telestriona sastojali od tri elementa

1. Dromena – „učinjene stvari “ – dramsko uprizorenje mita o Demetri i Perzefoni.

2. Deikriumena – „pokazane stvari“ – sveti obredni predmeti

3. Legomena – „kazane stvari“ – komentari koji su pratili prikazivanje predmeta

Ova tri elementa zajedno su sačinjavala apporetha – neponovljivo.

Kazna za otkrivanje rituala bila je smrt.

Što se tiče vrhunca misterija, postoje dvije teorije. Prva kaže da su svećenici bili ti koji su otkrivali svete vizije koristeći vatru koja je predstavljala mogućnost života nakon smrti. Druga teorija tvrdi da su iskustva misterija bila iskustva promijenjenih stanja svijesti posredovanih psihoaktivnim sastojcima sadržanim u kykeonu.

Nakon događanja u telestrionu usljedio je pannychis – cijelonoćna gozba popraćena plesom i slavljem. Sljedećeg jutra u čast Demetre žrtvovao bi se bik. Dvadeset i drugog dana Boedromiona mystai su častili mrtve izlijevajući žrtve ljevanice iz posebnih obrednih posuda. Narednog dana misteriji su se završavali i svi su odlazili kućama.

SIMBOLIKA MISTERIJA – ČEMU SU ZAPRAVO SLUŽILI

Eleuzinske misterije su u početku bile jednostavne svečanosti čiji su obredi simbolizirali zemljoradničke poslove. Naknadno su uvedeni elementi koji su trebali objasniti odumiranje i ponovno rađanje a na kraju i oni koji su se doticali objašnjenja prekogrobnog života i ljudske sudbine.

Tesmoforije o Demetri Grke su navodile na razmišljanje o tome što bi se dogodilo kada bi zauvijek bili lišeni Demetrinih darova. Udane žene bi ostavile muškarce i otišle iz polisa. Zajedno bi postile, spavale na zemlji i proklinjale muškarce. Misterije su navodile ljude da razmišljaju o stvarnom antagonizmu koji postoji između spolova, o braku i ulozi braka te o katastrofi koja bi zatekla društvo kad ne bi bilo usjeva ni zemljoradnje. Na kraju svetkovine, naravno, žene bi se vratile kući, život se nastavljao kao i prije ali u svijesti je ostajala spoznaja da je moglo biti i drugačije.

Sam pojam mysterion zahtjeva objašnjenje. Misterij nije značio odbacivanje racionalnosti i nekakvo nepovezano čaranje ili vračanje. Misterij je bio blisko povezan s pojmom myesis ili inicijacija. Misterij nije bilo nešto što se mislilo nego nešto što se činilo. Mystai su kroz psihodramu misterija prolazili kroz iskustvo svetoga koje bi u potpunosti izmijenilo njihov pogled na život i smrt.

Kao i sve drevne inicijacije, i obredi eleuzinskih misterija bili su dijelom zastrašujući. Takav karakter pojačavala je činjenica da su bili obavijeni velom tajnovitosti. Mystai su bili svjesni da su obredi simbolički - nisu se temeljili na povijesnim dokazima da je Demetra zaista boravila u Eleuzini.

Mythos je bio teologija – govor o Bogu te je poput svakog religijskog govora jedino imao smisla u sklopu obrednih vježbi kroz koje se ispoljavao. Mit se nikada nije shvaćao doslovno. Obredi su imali snagu prijenosa osjećaja – omogućavali su mystaima da osjete i prožive Demetrinu neizvjesnost, bol i patnju. Kult Demetre je pokazivao da nema života bez smrti. Sjeme se mora zakopati u dubinu zemlje prije nego što urodi plodom. Misterije su tjerale sudionike da se izravno suoče s vlastitom smrtnošću, iskuse stravu smrti te je nauče prihvatiti kao dio života.

Svaki obred misterija imao je svoju ulogu u dovođenju mystaia u određeno mentalno stanje. Čini se da su prilikom ulaska u telestrion, mystai bili u stanju dezorijentacije i iscrpljenosti. Žrtvovanje životinja vjerojatno je imalo ulogu proizvesti određeni šok i navesti mystaie da o sebi razmišljaju kao o smrtnim bićima koja se nalaze blizu smrti svaki dan. Moguće je da bi prilokom uprizorenja Demetrina života i potrage za Perzefonom čak i neko dijete gurnuli u vatru (aluzije na Demofonta) pa ga spasili u zadnji čas. Misterije su imale radostan kraj, događanja u telestrionu završavala su prikazom Perzefoninog povratka iz svijeta mrtvih te susreta s majkom.

Nije postojalo tajno učenje u koje su Mystai morali vjerovati. Aristotel kasnije piše da mystai nisu išli u Eleuzinu da bi nešto naučili nego da bi nešto doživjeli i drastično promijenili razmišljanje zbog doživljenog. Obredi su na mystaie ostavljali dubok dojam. Započinjali su rastrojstvom čovjekovih umskih procesa, dezorijentacijom, zatim panikom, tjeskobom i zaprepaštenjem koje bi onda prešlo u oduševljenje zbog sretnog kraja.

Eleuzinske misterije bile su osmišljena drama koja je sudionike uvodila u posve novu dimenziju života te ih dovodila u doticaj s dubljom, nesvjesnom stranom psihe. Mnogi mystai osjećali su se iz temelja promijenjeni.

„Izašao sam iz dvorane i bio sam stranac samom sebi“ Plutarh navodi ispovijed jednog mystaia. Mystai bi ustanovili da se više ne boje smrti, postigli bi ekstasis - iskorak iz svakidašnjeg jastva te bi na trenutak doživjeli blaženstvo.

No atenski filozof Proklo piše da nisu svi mystai doživjeli ekstasis – neke bi obuzela prevelika panika pa bi ostali zarobljeni u strahu kojeg ne bi uspjeli savladati. Doživjeli bi traumu koja bi na njima ostavila dubok trag.

Eleuzinske misterije u kasnijem razdoblju su se proširile na Rim a zadržale su se u religijskoj praksi sve do ranog srednjeg vijeka.

Danas, rituali misterija se održavaju svake godine za vrijeme Uskrsa u Fort Flagler State Parku u državi Washington. Organizira ih neo-paganska Aquarian Tabernacle Church.

Postanak islama i arapska osvajanja (6.-8. st.)

2012-11-10T03:40:00.002-08:00

Arapski poluotok - Smještaj Meke / Medine

Arapski poluotok bio je slabo naseljeno pustinjsko područje. Stanovništvo je bilo Arapsko. Arapi su bili semiti, bliski Židovima, Sirijcima, Babiloncima i Feničanima. Potkraj 6. i početkom 7. stoljeća bili su beduini ili nomadi te su živjeli od napasanja stoke. Stanovnici duž zapadne obale bavili su se trgovinom. Duž crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom stupnju organiziranosti, a beduinska društva u unutrašnjosti Arapskog poluotoka živjela su po obrascima koja je civilizirano Sredozemlje već odavno zaboravilo: onaj tko si je mogao priuštiti, mogao je imati više žena, slaba i prekobrojna djeca bila bi prepuštena smrti, udovice i siročadi bili su tretirani poput robova,a osvećivala se i prolivena krv. Međuplemenski ratovi su bili uobičajeni a putovanja su bila rizična. Svako je pleme imalo svoje božanstvo. Ali bez obzira na sve te razlike, postojali su rituali koji su svima Arapima bili zajednički. Postojali su tri sveta mjeseca za čijeg trajanja su bili prekinuti svi ratovi, pa su vjernici slobodno mogli hodočastiti. Važno trgovačko i vjersko središte bila je Meka. U gradu se nalazila velika bogomolja Ćaba, kamena građevina kvadratnog tlocrta u kojoj je bilo 360 idola, uključujući i Kristovu sliku. Najveće poštovanje u Ćabi izazvao je crni meteorit.

Prorok Muhamed

Muhamed je rođen oko 571. godine. Već u ranom djetinjstvu postao je siroče. Odrastao je kao pastir, služeći bogatoj udovici Hadidže, koju je kasnije vjenčao. Tim je činom počeo putovati, susretao je sljedbenike kršćanstva i judaizma te je na taj način stekao bogatstvo i društveni položaj. Od djetinjstva mučili su ga grčevi u trbuhu. Sljedbenici su to tumačili kao sveti transovi, a kršćanski pisci kao napadaji histerije. To ga je navelo na meditaciju i izolaciju. Imao je i viziju da ga je posjetio arhanđeo Gabrijel i naredio mu da govori u Božje ime kao Božji prorok. U početku je bio skeptičan, nije vjerovao ali ga je supruga ohrabrivala i vjerovala u njega. Tvrdio je da je Božji prorok, ali nije smatrao da ima natprirodne moći. Njegovi sunarodnjaci nisu bili impresionirani njime jer nije imao natprirodne moći. Kad je počeo propovijedati protiv mnogoboštva 622. bio je progonjen u Jatrib, odnosno u Prorokov Grad, odnosno u Medinu. Njegov bijeg ili hidžra označio je početak muslimanske ere. Medina je bilo središte Arapa koji su prihvatili židovsku vjeru, pa su bili manje neprijateljski raspoloženi prema monoteizmu nego u Meki. Muhamed je postao vođa velike zajednice. Konačno je 630. napao Meku te očistio Ćabu od lažnih idola.

Muhamed je vodio jednostavan život, izbjegavao je luksuz. Volio je životinje i djecu. Oženio se s Ajšom, koja je tada bila još dijete. Umro je 632. te iza sebe ostavio zbirku objava Kur'an koju je skupio i uredio Abu Bekr 634. godine. Kur'an naglašava da vjernik mora vjerovati i u uskrsnuće i u sudnji dan, na kojem će svaki čovjek biti nagrađen sukladno svojim zaslugama. Također naglašava i predestinaciju. Osnovni vjerski rituali koje je Prorok napisao su molitva, post, milodari te hodočašće. Dobar se musliman mora pet puta dnevno moliti. Molitvi mora prethoditi pranje vodom. Mjesec ramazan je mjesec posta gdje vjernici ne smiju jesti ni piti od zore do zalaska Sunca, već samo noću. Dobar musliman barem jednom za svog života mora hodočastiti u Meku. Kur'an naglašava da je zabranjeno konzumiranje vina te kockanje, zabranjena je i određena hrana (svinjetina). Ubojstva djece su se najstrože kažnjavala. Nijedan muškarac nije mogao imati više od četiri zakonite žene. Muškarac je i dalje mogao lako dobiti razvod, a razvedena žena nije mogla više biti otjerana bez otpremnine.

Glavni razlozi širenja islama su njegova jednostavnost i nepostojanje formalne svećeničke hijerarhije i rituala.

Kur'an - Sveta knjiga

Muhameda je naslijedio Abu Bekr koji je uspio dovršiti ujedinjenje Arabije, no vladao je samo dvije godine. Naslijedio ga je Omar i s njim je započelo doba velikih osvajanja. Osvojio je Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Od kršćana su preuzeli flotu te su zauzeli Cipar, Kretu i Rodos. Sada, prvi put ujedinjeni novom vjerom, našli su se na granicama dvaju carstva, Bizantskog i Perzijskog. Omara je naslijedio Osman i od tada su se vjernici podijelili u dvije stranke. Iako je Osman bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika, nije bio toliko neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Meke, te je bio optužen da favorizira svoje suplemenike Omejade, Muhamedove neprijatelje. Kasnije je bio ubijen. Naslijedio ga je Alija, Muhamedov nećak i posinak koji nije ništa poduzeo kako bi kaznio ubojice svoga prethodnika pa se sumnjalo da je i on sudjelovao u uroti. Suprotstavila mu se Ajša, ali je pobuna ubrzo ugušena. Drugu je pobunu vodio Muavija. Alija je ubijen od strane pripadnika haridžita koji nisu priznavali kalifovu vlast.

Aliju je naslijedio Muavija, prvi omejadski kalif koji je premjestio prijestolnicu arapske države iz Meke u Damask gdje se stvarala nova arapska civilizacija. Položaj kalifa postao je nasljedan. Pobuna je izbila 680. godine od strane „starih vjernika“ koji su htjela zbaciti vlast Omejada, ali je pobuna ugušena. Od tada državom vlada stara arapska aristokracija, a ne Prorokovi sljedbenici. Arapski vladari su se nazivali kalifi jer su oni vrhovni svjetovni vjerski poglavari pa se zato Arapska država zove kalifat. Ubrzo se formirao feudalizam i aristokracija. Omejadi su osvojili Kartagu i čitavu sjevernu Afriku, sve do Gibraltara. Pokorili su i Hispaniju. Muslimani su prešli Pirineje i ušli u južnu Franačku. Ali Franačka nije bila dezorganizirana kao Hispanija. Izbila je bitka kod Poitiersa 732. godine pod vodstvom Karla Martela gdje su muslimani poraženi. Stanovništvo Arapskog poluotoka nikada ne bi moglo tako uspješno voditi svoje ratove da u svoje vojne redove nisu uključili pripadnike pokorenih naroda.

Najveći udarac osvajačkim ambicijama muslimana bila je pobuna Berbera u Africi koja je sredozemnu vojsku lišila najboljih odreda. Preko berberskog teritorija u sjevernoj Africi nisu mogli dovoditi nove odrede. U isto vrijeme, muslimani na istoku osvojili su Buharu i Samarkand te su stigli do Kine i ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Osvojen je i Afganistan i dolina Inda, ali Bizantsko Carstvo nikada nisu uspjeli srušiti.

Krivovjerja (hereze) i prosjački redovi

2012-11-09T11:53:00.001-08:00

Inocent III (1161.-1216.)
U njegovo vrijeme Crkva je bila na vrhuncu moći

Tijekom 13. stoljeća Crkvi je postajalo sve teže očuvati vodeći položaj na Zapadu. Državni interesi imali su prednost pred interesima katoličanstva. Brojni su biskupi, opati i pape bili zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima. Papinska je uprava postala birokratizirana. Crkva je stalno morala ulagati velike dodatne napore kako bi očuvala prvenstvo. Papinstvo je imalo sve veće probleme s građanskim slojem ljudi radi krivovjerja. Lothario Conti, odnosno papa Inocent III., htio je ostvariti svoj plan prema kojem je papa glava kršćanstva i vođa čitave Europe. Njegov cilj bio je očuvati jedinstvo među kršćanima.

Papa je 1215. sazvao Četvrti lateranski koncil na kojem je odlučeno da biskupi trebaju podučavati siromašne studente i svećenicima se trebalo ostavljati dovoljna količina crkvenih prihoda kako bi se moglo dostojanstveno živjeti. Koncil je naredio da se nikakve nove moći ne smiju štovati ako ih osobno nije papa odobrio.

Na tom su koncilu osuđeni krivovjerci (heretici), i to valdenzi i albižani. Njihovi pripadnici koji bi odbili pokajanje trebali su biti strogo kažnjeni. Krivovjerni pokreti su prihvaćali kršćansku vjeru, ali su odbacivali svećenstvo. Pokreti su se razvili u puku a ne među intelektualcima. Glavna pokretačka snaga krivovjernih pokreta bilo je nezadovoljstvo izazvano ponašanjem svećenstva. Pred svećenstvom se tražila veća djelatna pobožnost, više vjerskih poduka i propovijedanja uživo. Crkvena reforma, kojoj se željelo postaviti visoke standarde svećenstvu, neizravno je pomogla jačanju krivovjernih pokreta. Svi su se krivovjerci slagali da je svećenstvo bezvrijedno i nepotrebno.

Arnold iz Brescie (1090.-1155.), redovnik i
vođa pokreta protiv svjetovne vlasti
pape i svećenstva

Sjevernotalijanski gradovi postali su glavna uporišta krivovjerja krajem 12. stoljeća.

Jedan od prvih vođa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, čiji su sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvažniji protusvećenički pokret pokrenuo je Petar Wald, bogati trgovac iz Lyona koji je svu svoju imovinu razdijelio siromasima. Oko sebe je okupio grupu sljedbenika poznatu pod nazivom „lyonski siromasi“. Pokušao je od pape dobiti potvrdu pravila svoje organizacije kao novog crkvenog reda, ali je bio odbijen.

Treći lateranski koncil odbacio je valdenge, gurnuvši ih prema krivovjerju. Oni su odbijali poslušnost papama i episkopatu te su smatrali da svi svjetovnjaci, uključujući i žene, mogu i smiju propovijedati bilo gdje, ne nužno u Crkvi. Posebno je taj pokret bio jak na jugu Francuske, u Languedocu, gdje su se njegovi sljedbenici bili poznati pod nazivom albižani (Bugari, katari), prema gradu Albiju. Ubrzo su se krivovjerja iz gradova počela širiti među plemstvom te u seoskim sredinama. To je učenje bilo znatno jednostavnije od katoličkog. Vjernici su se na samrti primali tzv „utjehu“ od strane „savršenog“ te nisu vjerovali u postojanje pakla kao ni čistilišta. Bili su dualisti i vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sile zla. Jahve je za njih bio zli bog koji je ubio Krista.

Na jugu Francuske, katoličko svećenstvo nije bilo u stanju suprotstaviti se krivovjernim pokretima pa je papa pokrenuo križarski pohod. U početku je odaziv bio slab, ali došlo je do obrata nakon ubojstva grofa Rajmonda Tuluskog, zaštitnika krivovjeraca. Rat je ubrzo izgubio vjersko značenje te je prerastao u borbu za političku neovisnost juga, gdje su se katolici s juga pridružili krivovjercima u otporu sjevernjacima. Na taj je način zaustavljen politički i kulturni razvoj Languedoca. Tijekom prve polovice 13. stoljeća glavno vodstvo u progonu krivovjerja preuzela je crkvena inkvizicija, tj. članovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca čiji je cilj bio borba protiv krivovjerja. Na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je pravilo da je svatko kriv dok se ne dokaže da je nevin, a dokazati nevinost bilo je nemoguće. Krivovjerje se u društvu doživljavalo poput bolesti na tijelu – bolest se morala izliječiti ili bolesni dio tijela, odstraniti.

Dominik de Guzman (1171.-1221.)
osnivač Dominikanskog reda

Među propovjednicima u Languedocu početkom 13. stoljeća isticao se Španjolac Dominik de Guzman koji je dospio u Languedoc kako bi započeo propovijedati krivovjernicima u cilju obraćenja na pravovjerje. Bio je vrlo uspješan te je dobio pravo osnivanja novog reda dominikanaca. Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca. Sebe su nazivali braćom (fratrima), a ne redovnicima. Živjeli su među ljudima, a glavna im je zadaća bila propovijedati katoličke ideale. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromaštva, nisu imali privatnog vlasništva niti redovite prihode. Uzdržavali su se prošnjom, te su poput franjevaca, nazvani prosja

Sv. Franjo Asiški (1181.- 1226.)

čkim redovima (mendikantima). Među dominikancima ističe se otac skolastičke filozofije Toma Akvinski te Vincent iz Beauvaisa, autor enciklopedija svih dotadašnjih izdanja.

Drugi veliki velikaški red, franjevaca, osnovao je sveti Franjo Asiški. Odrekao se bogatstva te počeo služiti Bogu u siromaštvu. Njegovi su sljedbenici nosili naziv minoriti ili „mala braća“. Fratri su morali raditi vlastitim rukama te nisu smjeli primati novac, već samo hranu i odjeću.

Običan puk nije razlikovao franjevce od dominikanaca. Dominikanci su više bili usmjereni prema učenju i filozofiji, a franjevci uglavnom su se bavili misionarskim radom.

Slučaj Omm Seti

2012-10-27T08:47:00.000-07:00


Dorothy Eady - Omm Seti

Kad su gospodin i gospođa Eady jednoga dana 1908. godine odveli svoju četverogodišnju kćer u British Museum, dobili su više nego što su tražili. Užasavala ih je misao da će po muzeju vući kenjkavo dijete kojemu će sve biti dosadno. Kroz najveći je dio muzeja mala Dorothy i bila upravo takva - sve dok nisu došli do egipatskih dvorana, gdje je najednom živnula i počela se ponašati krajnje neobično. Ustrčala se kao poludjela i počela kipovima ljubiti noge, da bi napokon zastala kod mumije u staklenoj škrinji pa od nje ni makac. Njezini su se prošetali muzejom, ali kad su se poslije pola sata vratili, zatekli su je i dalje kao prikovanu za pod. Gospođa Eady se sagnula kako bi je podignula, ali se Dorothy čvrsto uhvatila za vitrinu i dreknula hrapavim, neprepoznatljivim glasom: "Ostavite me tu, to je moj narod."

Dorothy se počela čudno ponašati još prije godinu prije toga, a sve je počelo od incidenta koji nikad neće zaboraviti. Kada su joj bile tri godine, pala je niz duge stube i onesvijestila se. Pozvali su liječnika koji ju je proglasio mrtvom. Sat kasnije vratio se s bolničarkom kako bi sklonili tijelo, ali to se tijelo veselo igralo.

Poslije pada Dorothy je počela učestalo sanjati veliku zgradu sa stupovima i vrtom sa stablima, voćkama i cvijećem. Osim toga je pala i u depresiju pa bi se često znala i bez vidljiva razloga rasplakati, a roditeljima bi rekla da hoće kući. Kad bi je uvjeravali da je kod kuće, ona bi to nijekala, ali ne bi znala reći gdje jer njezin pravi dom. Prva slutnja uvjerenja, koje je neće ostaviti sve do smrti, da zapravo pripada Egiptu došla joj je tek na tom sudbonosnom posjetu British Museumu.

Dorothyna je opsesija dobila potvrdu već nekoliko mjeseci poslije događaja u muzeju, kad je otac donio kući dio dječje enciklopedije. U njoj su bile i fotografije i crteži starog Egipta. Posebno ju je zaintrigirala fotografija slavnog kamena iz Rosette pa bi ju satima promatrala. Na čuđenje je svoje majke izjavila da je znala jezik kojim je napisana, ali da ga je zaboravila.

Kad je Dorothy navršila sedmu godinu, ona velika zgrada sa stupovima koja joj se stalno vraćala u san najednom je počela dobivati smisao. Katalizator je bio ilustritani magazin u kojem se slučajno našla i fotografija s potpisom: "Hram Setija Prvog u Abidu". Ta ju je fotografija sasvim preobrazila. "To je moj dom! Tu sam nekad živjela!" doviknula je veselo ocu, te je tužno dodala: "Ali zašto je sve porušeno? I gdje je vrt?". Otac joj je odgovorio da ne priča gluposti jer da tu zgradu, na drugom kraju svijeta i podignutu prije više tisuća godina, nikako nije mogla vidjeti.

Četrdeset pet godina kasnije, Dorothy Eady, sad već kao namještenica egipatskog Ministarstva starina, otišla je raditi u Abid i nastanila se u kućici nedaleko od Setijeva hrama. Ako je nju bilo pitati, napokon se vratila kući pa je u svom voljenom Abidu ostala od 1956. sve do smrti u travnju 1981. Do tada je već posvuda postala poznata pod imenom Omm Seti, što znači "Setijeva majka", jer joj se Seti zvao sin, inače napola Egipćanin.

Što se pak vrta tiče, arheolozi su ga otkrili baš na mjestu gdje je po njezinim tvrdnjama i bio.

Dorothy Eady je zacjelo jedan od najneobičnijih likova dvadesetog stoljeća. Sve koje bi upoznala šarmirala bi svojom pojavom; bila je umjetnički nastrojena, duhovita, neustrašivo svojeglava i savršeno ekscentrična. I bez tvrdnje da je zapravo reinkarnirana Egipćanka, njezin bi život bio tako slikovit i romantičan da bi se s njim mogao mjeriti malo koji.

Faraon Seti

Već u prvim godinama puberteta Dorothy Eady se počela ozbiljno baviti egiptologijom. Oko svoje dvadesete godine, život je provela sa svojima u Plymounthu, na južnoj obali Engleske. Ondje se bavila svačime što je imalo veze s egiptologijom. Posjećivala je i sastanke za reinkarnaciju. Pokušala se uključitiu rad mjesne spiritističke grupe, no ni oni joj nisu vjerovali.

Prvi korak prema vlastitoj stvarnosti je napravila kad joj je bilo dvadeset sedam godina kada se u Londonu zaposlila u egipatskoj reviji za odnose s javnošću. U njoj je crtala karikature i pisala članke u kojima se zalagala za egipatsku neovisnost od Britanije. Tako je u Donjem domu upoznala mladog Egipćanina Imama Abdela Maguida za kojeg se udala te zajedno s njim otplovila u Egipat. Međutim, nisu se slagali. Usprkos raznim problemima, uskoro su dobili dijete. Bio je to dječak i Dorothy mu je, protiv muževe želje, htjela dati ime Seti, prema slavnom ratniku i faraonu koji je vladao početkom Devetnaeste dinastije. Tek nakon toga, prema egipatskom običaju da se žene ne zovu osobnim imenom, Dorothy Eady postala poznata kao "Omm Seti".

Tijekom noći, Omm Seti bi se probudila, sjedila na pisaći stol i na mjesečini po papiru bi ispisala hijeroglife. Po njoj, te joj je riječi diktirao duh Hor-ra. Ti tajanstveni zapisi rekli su joj da je u ranijem životu bila mlada Egipćanka i da se zvala Bentreshyt. Rodila se u skromnoj obitelji, a onda su je poslali u hram da je odgoje za svećenicu gdje je položila zavjet djevičanstva.

Omm Seti i njezin suprug živjeli su u središtu modernog Kaira, na Imamov nagovor, iako je ona željela živjeti u predgrađu. Kako im se brak raspadao te je Imam morao otići u Irak, Omm Seti se preselila, zajedno sa sinom, do velikih piramida u Gizehu gdje je dobila posao crtača u egipatskom Ministarstvu starina. Njezin doprinos egiptologiji kroz sve godine, baš kao i njezino znanje, bili su znatni.

"U životu sam imala samo jedan cilj, a taj je da odem u Abid, da živim u Abidu te da u njemu budem i pokopana", govorila je. Kad je 1952. krenula na kratki izlet u Abid, smjesta je krenula prema Setijevu hramu gdje je provela čitavu noć paleći tamjan i moleći se bogovima. Kako se mladi Seti preselio ocu u Kuvajt, preselila se u Abid gdje se uključila u arheološka istraživanja koji su otkrili ostatke vrta Setijeva hrama - vrta o kojem je čitav život sanjala. U Abidu je postala vrlo popularna i svi su je voljeli jer nikad nije pokušala nikoga prevesti na staroegipatsku vjeru ili ikome nametnuti svoje nazore. Omm Seti je uvelike vjerovala u djelotvornost staroegipatske magije. Sa životinjama se sjajno razumjela i smatrala da s njima može komunicirati. Vjerovala je da je zapravo reinkarnacija mlade hramske svećenice skromnoga podrijetla, koja je živjela i radila u hramu u Abidu za vladavine faraona Setija.

Prema Omm Seti, faraon Seti se zaljubio u Bentreshyt, kojoj je tada bilo četrnaest godina, kad ju je sreo u hramskom vrtu. Ta je veza bila opasna jer su hramski zakoni od nje tražili da ostane djevicom. Zatrudnjela je i hramske su je vlasti prisilila da prizna kako je imala ljubavnika, prijeteći joj smrću zbog njezina zločina. Bojeći se da bi na sudu mogla u sve to uplesti i Setija, Bentreshyt se, da mu zaštiti ime, ubila. Kad se Seti vratio po nju, slomilo mu se srce pa se zakleo da je nikada neće zaboraviti.

Omm Seti veli da je, kad je navršila četrnaest godina, faraon Seti održao obećanje i doista joj se vratio. Jedne ju je noći probudio osjećaj da joj nešto pritišće prsa. Kad se probudila, ugledala je mumificirano Setijevo lice kako je gleda, a ruke su mu počivale kraj njezinih ramena.

Sljedeći se posjet dogodio kad se Omm Seti preselila u Kaira. Seti se opet pojavio, ali ne kako mumija, nego kao šezdesetogodišnji muškarac. Ti su se posjeti nastavili pa su Omm Seti i njezin ljubavnik tako zajedno proveli mnoge noći.

"Biografija Omm Seti" - Jonathan Cott

Danas se pitamo je li ta žena jednostavno bila luda? Novinar Jonathan Cott, pisac njezine biografije, raspravlja o mentalnom stanju Omm Seti s mnogim stručnjacima. Neki je psihijatar specijaliziran za rad s djecom i mladima iznio tezu da je pri padu možda došlo do oštećenja određenog dijela mozga, što je moglo dovesti do dugotrajne konfuzije. U njoj se mogao stvoriti trajan osjećaj nepripadanja okolini. Opsjednutost bi Egiptom u tom slučaju bila tek sekundarna posljedica. Dr. Michael Gruber, istaknuti njujorški psiholog zaključio je da je ona živjela u nekoj svojoj paralelnoj stvarnosti, ali da joj to nije nimalo umanjilo radne sposobnosti u svakodnevnoj realnosti. Naprotiv, to je samo obogatilo njezin normalni život.

Postavljalo je pitanje što ona zapravo zna o starom Egiptu? Njezina najpoznatija tvrdnja, naime ona o postojanju vrta u hramu u Abidu, gubi mnogo od svoje snage kada shvatimo da su praktički svi egipatski hramovi imali vrt. No, ona ne samo da je precizno ukazala na njegovu lokaciju nego je odvela istraživaće do tunela ispod sjevernog dijela hrama. Čini se da su joj svi priznavali da posjeduje nekakvo "šesto čulo".

Koliko god da je ta priča intrigantna, mnoge tvrdnje Omm Seti o egipatskoj prošlosti ostaju i dalje nepotvrđene i sve dok se njezini privatni dnevnici ne objave u cijelosti, bit će nemoguće stvoriti realističnu priču iz koje će se vidjeti koje su tvrdnje bile prave, a koje krive. Zato će Omm Seti zauvijek ostati zagonetka.

Pogledaj:

Piramide u Gizi

Egipatska mitologija

Demoni

Sedam svjetskih čuda: Keopsova piramida

Misterij Uskršnjeg otoka

2012-10-25T05:14:00.000-07:00


Položaj Uskršnjeg otoka

Na uskršnju nedjelju 1722. nizozemski je admiral Jacob Roggeveen uveo svoju sićušnu flotu od tri jedrenjaka u zaklon malenog i nepoznatog otoka duboko u južnom Pacifiku. Nizozemci su to novo kopno okrstili imenom Uskršnji otok, iako je uskoro postalo jasno da oni nisu stigli prvi. Bilo je očito da je otok nastanjen, a duž obale gorjele su vatre, zapaljene u znak dobrodošlice. Kad su se Nizozemci primaknuli kopnu, zapanjili su se ugledavši ljude kako se klanjaju pred nogama divovskih kamenih kipova.

Nizozemci su ostavili sačuvan zapis o tome što su vidjeli na Uskršnjem otoku. Njegove su žitelje opisivali kao ljude vrlo raznovrsnog izgleda, kao ljude smeđe, bijele i crvene kože, nastanjene u kućama od trstike i u obliku izvrnutog broda. Roggeveen i njegovi ljudi upoznali su se s pojedincima za koje su vjerovali da su svećenici i poglavice pa tako i s nekim ljudima bljeđe puti s velikim diskovima u probušenim ušima. Najviše su ih zapanjili golemi kipovi za koje se kasnije ispostavilo da je to samo vješta patvorina napravljena od gline prekrivene kamenčićima.
Nizozemci su ostali samo nekoliko sati, ali kao što je Roggeveen zabilježio u svom dnevniku, za otočane je to bio zaista tužan dan, jer su jednog slučajno ustrijelili, a još ih je desetak poginulo u tučnjavi koja je uslijedila nakon što su mornari dvojicu od njih uhvatili u krađi.

Karta Uskršnjeg otoka

Prije toga je Uskršnji otok bio ostavljen na miru gotovo pola stoljeća, ali kad je njegovo postojanje postalo široko poznato, pretvorio se u pravi magnet za europske i američke istraživače. U listopadu 1770. španjolski je potkralj Perua poslao flotu da potraži Uskršnji otok. Poslije dva tjedna na moru, Španjolci su napokon uspjeli u svom traganju i ostali kraj otoka šest dana na sidru. Napokon su se iskrcali na poluotoku Poikeu, postavili tri križa i natjerali otočane da potpišu papire po kojima se njihov zavičaj pridružuje španjolskom Peruu. Španjolci nisu razumijeli jezik otočana te njihove potpise, kao što otočani nisu shvatili što potpisuju. Španjolci su, kao i Nizozemci, smatrali da na otoku živi više rasa, ali su pobili Roggeveenovu tvrdnju da su kipovi napravljeni od gline. Izveli su pokus i došli do zaključka da je materijal kipa vrlo tvrd kamen pa je on stoga težak.


Tajanstveni kipovi na Uskršnjem otoku

Nekoliko godina kasnije na Uskršnjem se otoku pojavio i slavni engleski moreplovac kapetan James Cook sa svojom malenom družinom. Jedan od posade uspio je u ograničenoj mjeri razgovarati s otočanima, iako mu je većina njihova govora bila nerazumljiva. Ti su novi istraživači na otoku zatekli sasvim druge prilike od onih na koje su naišli Nizozemci i Španjolci. Kao prvo, otočani su sad nosili drveno oružje, vladala je nestašica hrane, a domoroci su bili neuhranjeni i malobrojni. Osim toga, nije bilo ni traga bjeloputim domorocima koje su navodno vidjeli Nizozemci i Španjolci. Mnogi su kipovi srušeni s kamenih postolja i razbijeni. Opazili su napuštene nasade te shvatili da je jedino brdo na otoku vulkan. Cook je došao do zaključka da mještani na koje je naišao nemaju baš nikakve veze s tim kipovima te smatra da je to djelo golemog vremena. Danas se čini da su platforme na kojima su podignuti kipovi zapravo grobovi. Došli su do informacije da su neki kipovi dobili ime po kraljevima i po tome zaključuju da je riječ o spomenicima ranijim vladarima.
Dvanaest godina kasnije, na otok je stigla francuska ekspedicija koja je naišla na velik broj otočana, bilo ih je najmanje 2000. Osim toga, gladi nije bilo ni traga. Francuzi su stoga zaključili da su se otočani za Cookova posjeta sakrili po špiljama. Francuzi su zamijetili trojicu-četvoricu s drvenim toljagama i zaključili da su to prije simboli službe nego oružje. Također su potvrdili oštećenja kipova, kao i da su platforme zapravo bile grobnice. Iako Francuzi otočane nisu opisali kao bjelopute, prikazali su ih s prepoznatljivo europskim crtama lica.
Postoji podatak koji navodi da su od 1805. američki i peruanski brodovi na otok dolazili hvatati robove te da su sa sobom donijeli i male boginje što potvrđuje činjenica da je 1877. na otoku ostalo još samo 111 ljudi.
U trenutku kad su započela ozbiljna znanstvena istraživanja Uskršnjeg otoka, divovski su kameni kipovi na njemu bili brojniji od njegovih živih stanovnika. Na otoku je danas negdje između 900 i 1000 preživjelih kipova zvanih moai, što znači "prikaz". Visina je tih kipova od 2 do 10 metara, no svi su standardnog oblika i izrađeni u jedinstvenom stilu: duga ljudska glava i torzo s istaknutom bradom i izduženim ušnim resicama, ruku čvrsto uz tijelo i šaka položenih na trbuh. Nekim su kipovima još dodane i oči od crvenog i bijelog kamena i koralja, kao i crveni kameni perčin na tjemenu, koji možda predstavljaju kosu ili crvenu perjanicu kakve su viđali prvi posjetitelji. Svi su ti kipovi okrenuti licem prema unutrašnjosti, kao divovski stražari što čuvaju njegove stanovnike. Danas se smatra da kipovi nisu bili portreti pojedinaca, nego da su imali dvostruku ulogu - prikazati idealnog poglavicu i poslužiti kao prikladno kameno tijelo u koje ljudske ceremonije mogu dozvati bogove. Njih se moglo moliti da donesu lijepo vrijeme, pomognu u izgradnji kipova i podrže u borbu protiv suparničkih skupina. Osim toga, njihova je posve ljudska svrha bila da posluže kao spomenici koji će zadiviti druge moći i organizacijom ljudi zaslužnih za klesanje i prevoženje tih divova.

Labirint na Kreti

2012-10-22T10:04:00.002-07:00

Palača u Knossosu

Labirint na Kreti je povezan s mitom o Tezeju i Minotauru. Dosadašnja shvaćanja su išla u pravcu povezivanja kretskog labirinta s palačom u Knossosu, međutim najnovija istraživanja provedena, ne na Kreti, već u Egiptu pobijaju ta razmišljanja. Prilikom iskapanja tima austrijskih arheologa na nalazištu Tel de-Dabi u Egiptu, 1991. godine, otkriven je dvorski kompleks s kulturom koja nije bila u potpunosti egipatska. Zgrade nalazišta potječu iz doba vladavine Hiksa, stranih vladara nepoznatog porijekla koji su vladali Egiptom tijekom XVII. i početka XVI. stoljeća. Kako se činilo da taj strani element kod Hiksa dolazi s istoka, keramika, metalni predmeti i ostali nalazi iz Tel de-Dabe, navodili su na zaključak da su Hiksi u Egipat stigli iz Palestine ili Sirije i da su semitski narod poput Arapa i Izraelaca. Tada se u samom središtu hikskoga grada dogodilo senzacionalno otkriće. Otkriveni fragmenti freski s nedvojbeno egejskim prizorima uvelike su podsjećali na one s otoka Krete, premda su bile znatno starije od onih u Knossosu. Tamo su bili cvjetni prizori u minojskom stilu, bikovske glave, kao i fragmenti freske s prikazima kretskog sporta skakanja preko bika. Tu su bili i ponovljeni i motivi labirintskog obrasca okruženi bikovskim glavama. Labirintski obrazac predstavlja čistu apstrakciju koja je u potpunosti različita od plana palača u Knossosu. On je mnogo srodniji arhetip labirinta kao univerzalnog simbola s misterijem života i smrti. Isto dovodi do zaključka da ukoliko kretski Labirint nije bila palača u Knossosu, već apstraktna religijska ideja onda je lako moguće da je i Minotaur, antropomorfno mitsko biće koje se nalazilo u središtu tog Labirinta, bio ipak nešto više od pukog odraza opasnih igara s bikovima.

Kovanice iz Knossosa, Kreta, 476-430 prije Krista. Dvije kovanice prikazuju kako su Grci tijekom 5. st. u kolonoiji na Kreti osjećali kako je izvorno uporište u Knososu, labirint, izgledao 1500. godine pr. Kr.

Pogledaj: Minojska religija , Tezej i Minotaur

Tezej i Minotaur

2012-10-21T04:27:00.001-07:00

Minotaur je čudovište iz grčke mitologija s ljudskim tijelom i bikovom glavom. njegov se postanak veže uz događaj kada je legendarni vladar Minos obznanio svoje pretenzije na prijestolje najvećeg egejskog otoka Krete. Tada je zamolio Posejdona, boga mora, da mu potvrdi to pravo. Bog Posejdon mu je poslao zasljepljujuće bijelog bika koji je izronio iz morskih valova. Posejdon je očekivao da će mu ga Minoj prinijeti kao žrtvu, no on ga je sakrio među ostalu stoku, a umjesto njega žrtvovao mu je običnog bika. Posejdon mu se osvetio tako što je natjerao njegou ženu Pasifaju da se zaljubi u bika takvom strašću da je molila slavnog izumitelja Dedala da da joj pomogne toj strasti i udovoljiti. Na to je Dedal napravio drvenu kravu koja je bila pokrivena kravljom kožom i s kotačima skrivenim u papcima. Odvezao ju je na poljanu na kojoj je Minos držao Posejdonovog bika. Pasifaja je bila skrivena u drvenoj kravi, a dedal je natjerao bika da navali na drvenu kravu i tako oplodi Minojevu ženu. tako je Pasifaja zatrudnjela s bijelim bikom i rodila Minotaura. U želji da prikrije ženinu sramotu Minos je to čudovište zatvorio u Labirint gdje se hranilo mesom djece koju mu je kao danak slao grad Atena. Mladi junak Tezej je bio jedno od četrnaestero djece što ih je svake godine slao kao danak grad Atena. On je golim rukama ubio čudovište i pobjegao iz Labirinta uz pomoć Minojeve kćeri, Arijadne.

Prikaz s grčke vaze u kojem Tezej ubija Minotaura

Pogledaj: Labirint na Kreti, Minojska religija

Arhonti

2012-06-08T11:37:00.000-07:00

Duhovi vladari svijeta u ranokršćanskoj, posebno gnostičkoj mitologiji. Arhon je veoma čest termin u spisima ranog kršćanstva. U Novom zavjetu upotrebljava se, najčešće, u negativnom kontekstu; tu se, naime, "knez ovoga svijeta" (ho arhon tou kosmou toutou) obično shvaća kao biće predano zlu, kao sotonin sluga ili sam vrag (Jn 12.31; 14.30; Lk 10.18).
U gnostičkim religijsko-filozofskim sistemima arhonti su, pak, ambivalentna stvorenja koja imaju posebno mjesto u emanativnoj strukturi bivstva. Prema Bazilidovom učenju, "Veliki Arhont", vladalac svemira, nastaje iz "sjemena svijeta" i "grudi panspermije", a njegova ljepota, veličina i moć nikako ne mogu biti iskazani riječima. On je, naime, "neiskazano neiskazanog, moćno moćnog, mudro mudrog i savršeno savršenog". Stanište Velikog Arhonta, "Velikog i mudrog Demijurga" jeste "Ogdoada", tzv. "osmo nebo" i natkosmička oblast "nepostojećeg". U valentinskoj gnozi ta Ogdoada se određuje kao Pleroma, savršena potpunost, jedinstvo bića i ne-bića, otajstva i sinovstva. Veliki Arhont se u tim gnostičkim predstavama katkad izjednačava sa Abraksasom, gospodarom nebesa, dok ponekad, kao napr. u Bazilidovim besedama, ima "neizreciva" svojstva starozavetnog JHVH.
M.V.

Zajednički simboli, ime, tradicija i kult roda Borića Bana

2012-03-28T05:26:00.004-07:00

autor: Deni Vlačić

Obitelj Berislavića Grabarskih odvjetak je plemićkog roda Borića bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova s područja današnje Slavonije. Njegov rodonačelnik bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća. Vrhunac svoje moći ova obitelj postiže u razdoblju najvećeg osmanlijskoga pritiska na hrvatske zemlje. U ovom seminaru spomenuti ću i podrijetlo Borić bana. Većina autora zastupa mišljenje da je potjecao iz Požeške županije. Za razliku od njih, F. Milobar i N. Klaić Borićevom postojbinom drže Bosnu, a B. M. Nedeljković Hum. Marija Karbić također smatra da je Borić Ban potjecao iz Požeške županije.

Što se posjeda tiče, prvi poznati posjedi bana Borića i njegovih nasljednika su oni posjedi koje su Borić i njegovi potomci darovali Crkvi, te za koje saznajemo tek u vrijeme kada više nisu u rukama ovoga roda. Prvi od njih je selo Esdel (Zdelja u Križevačkoj županiji).

Grb Borić Bana nije sačuvan.
Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije

Vodeća uloga plemstva u srednjovjekovnoj ugarsko-hrvatskoj državi neprijeporno je došla do izražaja i u vrijeme ratova protiv Osmanlija. Pripadnici ovoga staleža činili su okosnicu vojne snage kraljevstva, obnašali su važne državne dužnosti povezane s obranom zemlje, a uglavnom su svojim sredstvima snosili i materijalne troškove ratovanja i organizacije otpora osmanlijskim prodorima i osvajanjima.

Stanje na području današnje Slavonije nije u tom pogledu bilo iznimka. Iako je u borbama protiv Osmanlija sudjelovalo i prije, posebnu važnost plemstvo ovoga područja dobilo je nakon pada Bosne pod osmanlijsku vlast (1463.), kada su jugoistočne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, koje je ono branilo, postale neposredno ugrožene. Nakon što je radi zaštite Ugarske i Slavonije Matijaš Korvin osnovao Jajačku i Srebreničku banovinu, upravo je plemstvo tih krajeva imalo važnu ulogu i u njihovoj obrani.

Obitelj Berislavića Grabarskih, kojoj je Franjo pripadao, jedna je od obitelji s područja Slavonije čiji su pripadnici odigrali važnu ulogu u ratovima protiv Osmanlija.

Obitelj Berislavića Grabarskih odvjetak je plemićkog roda Borića bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova s područja današnje Slavonije. Njegov rodonačelnik bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća, a u stoljećima koja slijede, pripadnici toga roda nalaze se među plemstvom Požeške županije te ih se, iako uživaju poseban ugled s obzirom na svoje podrijetlo, može ubrojiti u srednje plemstvo.[1]

Početak uspona Berislavića Grabarskih vezan je uz razdoblje vladavine Matijaša Korvina, koji se oslanjao upravo na pojedince koji su pripadali staležu kojem je i sam podrijetlom pripadao, tj. srednjem plemstvu. Pripadnicima toga sloja Matijaš je povjeravao najvažnije dužnosti, obdarivao ih znatnim posjedima i titulama.

Iako Berislavići Grabarski ne pripadaju među najistaknutije Matijaševe ljude, ipak su upravo u vrijeme njegove vladavine udareni temelji njihova kasnijega položaja i važnosti. Braća Nikola Deže, Ivan Berislav i Martin, sinovi Benediktovi, šire obiteljska imanja, a pojedini pripadnici obitelji počinju obnašati važne dužnosti u državi.[2]

Nikola Deže jedan je od kapetana kraljevstva [3], a Bartol Berislavić postaje vranskim priorom.[4]

Vrhunac svoje moći ova obitelj postiže u razdoblju najvećeg osmanlijskoga pritiska na hrvatske zemlje.

Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća

Jedan od najpoznatijih plemićkih rodova na području današnje Slavonije bio je rod Borića bana. Rodonačelnik ovoga roda bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća. Borića neki autori smatraju samostalnim bosanskim vladarom i saveznikom ugarsko-hrvatskog kralja (V. Klaić, F. Šišić, N. Klaić), dok ga drugi drže njegovim vazalom (M. Perojević, V. Ćorović, A. Babić, M. Dinić, S. Ćirković).

Zastupnici teze da je Borić bio ugarski saveznik, a ne vazal, pozivaju se na vijest koju donosi bizantski historičar Kinam, koji opisujući rat između cara Manuela Komnena i ugarsko-hrvatskog kralja 1154. godine, piše da je u ratu sudjelovao i Borić, te za njega kaže da je bio saveznik ugarskog kralja.

Među povjesničarima se razvila živa rasprava i o Borićevu podrijetlu. Većina autora zastupa mišljenje da je potjecao iz Požeške županije. Za razliku od njih, F. Milobar i N. Klaić Borićevom postojbinom drže Bosnu, a B. M. Nedeljković Hum.

Marija Karbić također se priklanja mišljenju većine i smatra da je Borić potekao s podrušja Požeške županije. Tome u prilog govori činjenica da u prvim stoljećima nakon bana Borića njegove potomke i rođake, kao i njihove nasljedne posjede, nalazimo samo na ovom prostoru. U slučaju kad bi Borić potekao iz nekog drugog kraja bilo bi vjerojatno da i onda susrećemo njegove rođake.

Važnost posjeda za plemićki rod i njegove članove bila je velika. Vlasništvo nad zemljom nije pružalo samo materijalnu osnovu za život, već je s njim usko bio povezan i plemićki status obitelji i pojedinca. Shvaćanje da je plemićki status povezan s posjedovanjem zemlje u vrelima se sve jasnije izražavalo tijekom druge polovine XIII. stoljeća.

Prvi poznati posjedi bana Borića i njegovih nasljednika su oni posjedi koje su Borić i njegovi potomci darovali Crkvi, te za koje saznajemo tek u vrijeme kada više nisu u rukama ovoga roda.

Prvi od njih je selo Esdel (Zdelja u Križevačkoj županiji).[5] U ispravi kojom kralj Andrija II. 1209. uzima u svoju zaštitu templare u Dalmaciji i Hrvatskoj te zabranjuje da itko od njih zahtijeva ikakve daće, među njihovim se posjedima spominje i selo Esdel, za koje se kaže da im ga je darovao ban Borić (banus Boricius de Bosna). Pritom se navodi da je ovo selo Borić templarima darovao s dozvolom kralja Stjepana, a darovanje je potvrdio kralj Bela III.

Simboli, ime, tradicija i kult

Zajedništvo roda očitovalo se i u korištenju zajedničkih simbola i imena, te postojanju zajedničkog vjerskog života predstavnika roda.

Pripadnici jednog plemićkog roda imali su isti grb, koji su nasljeđivali svi muški članovi. Nažalost, grb roda Borića bana nije sačuvan. Poznati su nam samo grbovi Berislavića Grabarskih i Dessewffyja Cerničkih.

Grb Berislavića Grabarskih odlikuje jednostavnost, koja upućuje na to da se radi o starom grbu, iako su nam sačuvani samo primjeri s kraja XV. i početka XVI. Stoljeća. Čini ga štit, koji je vertikalno podijeljen po pola. Na desnoj polovini nalaze se tri koso položene grede, a na lijevoj dvije ukrštene strijele.

Za razliku od ovog grba, grb Dessewffyja Cerničkih mnogo je raskošniji, te noviji po nastanku. Dessewffyjima ga je podijelio kralj Ludovik II. 1525. godine. Veći dio štita zauzima orao raširenih krila. Ispod njega se nalazi ruka koja drži buzdovan. U desnom gornjem uglu je šesterokraka zvijezda, a u lijevom polumjesec. [7]

Dakle, ova grba nemaju zajedničkih elemenata. Grb Berislavića Grabarskih, formom stariji, vjerojatno čuva u sebi neke elemente starog grba roda Borića bana, ali za to nema dokaza budući da nije očuvan nijedan primjerak grba ovoga roda. Grb Dessewffyja Cerničkih pripada nasuprot tome novijim grbovima, te je napravljen po onovremenom ukusu. Njegova različitost od grba Berislavića Grabarskih još jednom potvrđuje da je oblikovanje novih nezavisnih obitelji nastalih podjelom roda Borića bana u to vrijeme već okončao.

Osim grbom, plemićki se rod od drugih sličnih rodova razlikovao i imenom. Do prve polovine XIV. stoljeća uz osobno ime pojedinci su navodili da se de genere Birich bani. Od tog vremena počinju se određivati navođenjem sjedišta svoje obitelji, a krajem XV. stoljeća i u prvoj polovini XVI. prevladava korištenje patronimika, tj. imena začetnika pojedinih grana i obitelji. I ove činjenice potvrđuju dijeljenje roda Borića bana na nezavisne obitelji do kojeg dolazi tijekom vremena.

U razvoju osjećaja povezanosti među članovima roda važnu je ulogu imala i njihova povezanost na vjerskom planu. Jedna od karakteristika plemićkih rodova bila je i postojanje zajedničkog kultnog centra odnosno rodovskog samostana.[8]

Sačuvana nam vrela svjedoče o povezanosti plemićkog roda Borića bana s više crkvenih redova. Sam ban Borić darovao je templarima pro remedio anime sue selo Zdelju u Križevačkoj županiji. [9] Kako nam je ta njegova donacija poznata samo iz isprave kralja Andrije II. iz 1209. godine, ne zna se točno kada je do nje došlo. Iako samu dataciju ne možemo točno datirati, u svakom slučaju stoji tvrdnja L. Dobronić da je Borić bio među prvima koji su u hrvatskim krajevima darovali zemlju templarima.[10]

I Borićevi potomci ostali su povezani s templarskim redom. U spomenutoj ispravi kralja Andrije II. iz 1209. godine spominju se i zemlje koje su Borićevi unuci dali ovom redu. Nažalost, pritom se ne navode ni njihova imena, ni o kojim je zemljama riječ.

Darovane zemlje činilo je obrađeno i neobrađeno zemljište, šume, livade i vinogradi, ribnjaci, a na tom je posjedu bila podignuta i crkva sv. Marije.

Razlozi koji su pripadnike ovoga roda naveli da daruju posjede templarima mogu se uklopiti u opću sliku toga vremena. Na takav čin mogao ih je navesti viteški duh, potreba borbe protiv bogumila, želja da pomognu hodočasnicima i križarima na putu za Svetu zemlju. [11]

Osim templara, Borić je, darovao zemlju i ivanovcima. Godine 1259. je Pavao, potomak Borića bana, pozivajući se na to da se radi o njegovu nasljednom posjedu, svojatao zemlju svetog Martina na Dravi nasuprot Vlaške, koja je nekada pripadala Boriću banu, a koju je 1254. brat Rembald, veliki preceptor ivanovaca u Ugarskoj i Slavoniji, prodao zagrebačkom biskupu Filipu. Kralj Bela IV. presudio je da zemlja pripada zagrebačkom biskupu budući da je posjed Sv. Martin, prije nego je bio u vlasništvu ivanovaca, pripadao Boriću, te je vjerojatno da im ga je on darovao. [12]

Osim s viteškim redovima Borići su bili povezani i s benediktincima. [13]

Prvi benediktinski cenobij na području Panonije predstavlja opatija sv. Martina u Pannonhalmi (de sacro monte Pannoniae) utemeljen krajem X. ili početkom XI. stoljeća, odakle su se benediktinski samostani širili dalje u Ugarskoj.[14] U krajevima sjeverno od gvozda nalazimo ih u Srijemu i oko Požege, u središnjem dijelu panonskog dijela hrvatskih zemalja.[15]

Samostan koji se veže uz plemićki rod Borića bana je samostan sv. Mihaela na Rudini. Lokalitet Rudina nalazi se na jugoistočnoj padini Psunja,m dvadesetak kilometara zapadno od Požege, iznad današnjeg sela Čečavca.

Kada je točno samostan sv. Mihaela na Rudini nastao, ne zna se. Arheološka istraživanja, te analiza ostataka građevina i skulptura pokazala je da je najstariji dio kompleksa nastao u doba romanike. Natpisi pronađeni na Rudini pisani su tipom slova koji se upotrebljavao oko 1200. godine, a arhitektonska plastika po svojim karakteristikama nastankom pripada kraju XII. stoljeća.

Prvi poznati spomen imena Rudina nalazimo u ispravi iz 1210. godine.

Glagoljski natpis pronađen na lokalitetu V. Putanec pročitao je kao godinu 1129. Putanec smatra, da u slučaju ako ta godina predstavlja godinu podizanja samostana ili njegova dijela, vrijeme nastanka samostana možemo pomaknuti u prvu polovinu 12 stoljeća, kada npr. nastaju samostani na prostoru Slovenije.

Ipak, vjerojatnije je da je samostan na Rudinama osnovan u posljednjim desetljećima 12. stoljeća, kao što to na temelju analize arhitektonske plastike s Rudina zaključuje i A. Horvat.

Na samom lokalitetu pronađene su dvije crkve. Zapadno od samostanskog kompleksa nalazi se jednobrodna crkva, koju se tipološki može povezati s ranoromaničkom crkvicom Sv. Ilije na lokalitetu Meraja u vinkovcima, koju se datira oko 1100. godine. Druga crkva je opatijska crkva sv. Mihovila, tipična trobrodna benediktinska bazilika s karakterističnim svetištem u obliku tri polukružne apside. Moguće je da je na mjestu gdje je već postojala crkva, a uz koju može biti vezan u sačuvan glagoljski natpis, krajem XII. stoljeće osnovan benediktinski samostan.

Benediktinski samo stani nastajali su kao zadužbine kraljeva ili plemstva. Uloga utemeljitelja samostana bila je značajna. Oni su postavljali ili potvrđivali opate. Crkvenu jurisdikciju nad benediktinskim samostanima na prostoru međuriječja Save i Drave vršio je ostrogonski nadbiskup. [16] Nažalost, nije nam sačuvana utemeljiteljska isprava rudinskog samostana. Tako je Nada Klaić smatrala da je utemeljitelj Rudine bio ban Borić. Svoj stan Nada Klaić temeljila je na analizi jedne isprave iz 1349. godine koja svjedoči o sporu između braće Petram Nikole, Gileta i Ivana Giletića, s jedne strane, te požeškog prepošta Andrije, koje je tvrdeći da je rudinski patron, osporavao ugovore koje je otac gore navedene braće sklopio s rudinskim opatom, s druge strane.

Nada Klaić smatra da Požeški kaptol nije mogao biti osnivač i patron Rudine, te da su Odolini unuci to na sudu namjerno tvrdili kako bi pomoću prepošta Andrije lakše istjerali svoje suparnike sa samostanskih predijalnih posjeda te ih poslije sami uživali. Pri svojem zaključivanju autorica polazi od pogreške pretpostavke da je Požeški kaptol prema Rudine, no to u ispravi nigdje nije rečeno. Patron je bio sam prepošt Andrija, njegovi rođaci i preci, kako se u samoj ispravi i navodi. Osim toga, nije jasan ni razlog zašto bi Odolini unuci sakrivali svoje patronatsko pravo.

Činjenica je da osnivač rudinske opatije bio ban Borić ili netko od njegovih neposrednih potomaka.

Od svih nama poznatih pripadnika roda Borića bana samo za jednog znamo da je crkvenom karijerom bio povezan s rudinskim samostanom. Papa Klement VII. Je Nikolu Dessewffyja, tada klerika u Pečuhu, imenovao 1524. godine upraviteljem rudinkog samostana pod uvjetom da u roku deset godina pristupi benediktinskom redu i primi opatsku posvetu.

Kasnije su se pripadnici roda Borića bana okrenuli i drugim crkvenim redovima. Tako je Franjo Berislavić utemeljio franjevački samostan u Dvorišću.

Samostan u Dvorišću je jedan od tri franjevačka samostana osnovana početkom XVI. stoljeća u kojima su našli utočište franjevci prebjegli pred turcima iz Bosne. Uz samostan u Dvorišću to su bili samostani u Kobašu na Savi i Bobovišću.

Veza Franje Berislavića s franjevcima uz vjerske razloge, na kraju nosio je i ime Franjo, mogla je imati i praktični temelj. Franjino djelovanje dobrim je dijelom bilo vezano za obranu od Osmanlija i bosanski prostor, te mu je pomoć franjevaca, također povezanih s Bosnom, mogla biti od koristi.

Zaključak

Bavili smo se tematikom Borić bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova današnje Slavonije. Najteže nam je bilo sakupiti informacije vezane za tematiku, ipak uspjeli smo koliko-tolikoj mjeri približiti tematiku običnom čitatelju.

Zaključili smo da su pripadnici jednog plemićkog roda imali isti grb, koji su nasljeđivali svi muški članovi roda. Nažalost, grb roda Borića bana nije sačuvan.

Osim grba, došli smo do zaključka da se plemićki rod od drugih rodova razlikuje imenom.

Jedna od karakteristika plemićkih rodova bila je i postojanje zajedničkog kultnog centra odnosno rodovskog samostana, u mađarskoj historiografiji tome su posvećeni brojni radovi. U hrvatskoj historiografiji dosada se, s izuzetkom Damira Karbića, istraživanju povezanosti plemićkih rodova i Crkvi nije poklonila veća pažnja.

[1] Marija KARBIĆ, Rod Borića bana. Primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005., 36.-49.

[2] M. KARBIĆ, Rod Borića bana, Primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005., 164.-171.

[3] U ispravi izdanoj u siječnju 1471. kralj Matijaš naređuje svojim kapetanima, među kojima su despot Vuk Branković, Stjepan i Dmitar Jakšić te Nikola Deže, da brane posjede i prava Šimuna, Nikole i Aladara de Kiswarda, koje je on uzeo u zaštitu.

[4] Bartol se kao prior vranski prvi put spominje 1475. godine. Tada on potiče Berislaviće Grabarske, Nikolu Dežea i njegovu braću Martina i Ivana Berislava, da napadnu imanja Joba Gorjanskog u Slavoniji. Njihove čete pod zapovjedništvom kaštelana Krasa, Broda i Laslova to su i učinile, te je protiv Berislavića po nalogu kralja Matijaša provedena istraga. Kukuljević Sakcinski navodi da je Bartol službu vranskoga priora obavljao od 1475. do 1512. godine, a Pray da je Bartol de Graboria bio vranski prior 1490. godine. L. Dobronić nabraja isprave iz 1500., 1509. i 1510. u kojima se spominje kao vranski prior.

[5] Posjed Zdelja bio je smješten na obroncima Bilogore uz potok Zdelju, južno od Prodavića (današnjeg Virja).

Ime se je sačuvalo u imenima naselja Zdelice Gornje i Zdelice Donje. Lelja Dobronić navodi da se Zdelja nalazila otprilike na mjestu današnjeg sela Miholjanec čijim zaseocima smatra Zdelice Gornje i Donje.

[6] Grb Berislavića Grabarskih - http://www.blogger.ba/slike/158233.2449925.jpg

[7] Ruka koja je prikazana na ovom štitu možda možemo povezati s predajom po kojoj je predak ove obitelji Dezislav u borbi s Tatarima izgubio ruku, ali je uspio spasiti zastavu.

[8] Pojam rodovskog samostana stvorio je Janos Karacsonyi krajem XIX. stoljeća. On je smatrao da su moćni plemićki rodovi osnivali samostane koji su kasnije bivali vjerskim centrom toga roda, te mjestom gdje su se sahranjivali njegovi članovi. Takav je samostan prema Karacsonyiju mogao biti i polazna točka članovima roda koji su se odlučili za crkvenu karijeru, ili, u slučaju da se radilo o ženskom samostanu, pribježište za neudane kćeri. Kasnije je u mađarskoj historiografiji taj koncept bio podvrgnut oštroj kritici. Fugedi je zastupao mišljenje da rodovski samostan nije osnovao plemićki rod već pojedini njegov član.

[9] Viteški redovi su odigrali važnu ulogu tijekom hrvatske povijesti. Svoj su doprinos dali na crkvenom, društvenom, političkom i kulturnom području života hrvatskih zemalja. Prvo njima posvećeno historiografsko djelo predstavlja spis Ivana Tomka Mrnavića Discorso dell' priorato della Wrana nastao 1609. godine.

[10] Dobronić, Viteški redovi, str. 26.

[11] Osnovna funkcija templara i ivanovca bila je obrana i zaštita hodočasnika i križara od napadača na putu, pružanje konačišta, njege bolesnicima i ranjenicima; borba protiv nevjernika

[12] Dobranić, Viteški redovi, str. 97-98.

[13] Najznačajniji rad koji obrađuje povijest benediktinaca u hrvatskim zemljama predstavlja djelo Ivana Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj

[14] Ostojić, Benediktinci,3, str. 9-10.

[15] Ostojić, Benediktinci,3, str. 11.

[16] Ostojić, Benediktinci,3, str. 11.

Galeazzo Ciano - tajni arhivi grofa Ciana

2012-03-28T05:13:00.002-07:00

Autor: Deni Vlačić

Galeazzo Ciano je bio jedan od glavnih sudionika fašizma, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Italije ostavio je iz sebe dvije vrste tekstova važnih za povijest. Prvi je njegov Diario ili Dnevnik koji je pisao od kolovoza 1937. do veljače 1943. kada je napustio položaj ministra vanjskih poslova. Međutim, po svršetku rata u arhivima talijanskoga ministra vanjskih poslova nađeni su službeni, strogo povjerljivi spisi koji su pisani Cianovom rukom.

Tajni arhivi grofa Ciana – to je drugi Cianov tekst, važan za političku diplomatsku pa i vojnu povijest.

U ovoj knjizi sakupljeno je oko dvije stotine različitih dokumenata

Galeazzo Ciano ušao je u povijest ne samo zato jer je bio jedan od glavnih faktora fašizma, i ne samo zato jer je kao zet Benita Mussolinija bio intimnije vezan s fašizmom, pa je i svojim djelima ili nedjelima odgovorniji za ono što se u Italiji i s Italijom zbivalo. Njegovo će ime povijest spominjati i zato jer je povjesničarima, kao malo tko drugi, pružio mnogo dragocjenog pisanog materijala na osnovu kojih mogu se upoznati i rekonstruirati mnoga zbivanja.

U svom Dnevniku Ciano je gotovo svakog dana zapisivao svoje doživljaje, službene i privatne naravi. To su često vrlo kratke zabilješke, od desetak ili malo više redaka, pisane obično na listićima kalendara.

1935. postaje ministar za propagandu i član Veliko fašističkog vijeća, a 1936. ministar vanjskih poslova. Vodio je politiku, slijedeći Mussolinijeve naredbe, što većeg vezivanja Italije uz Njemačku radi ekspanzije Italije na Balkanu i Sredozemlje.

Veliki dio knjige zauzimaju zapisnici o razgovorima, koje je vodio sam Ciano, kao i o onima, koje je vodio Mussolini, s najvažnijim protagonistima onog vremena, s kojima je fašistička diplomacija imala dodira. Najzanimljiviji zapisnici o razgovorima su oni koje je vodio Mussolini sa Hitlerom, ili sam Ciano s Hitlerom.

Zanimljive su informacije vezane uz Jugoslaviju. Italija je uvijek imala negativan stav prema Jugoslaviji. Iz ovih dokumenata vidi se nastojanje Italije da oko Jugoslavije, pa i u Jugoslaviji, stvori stanje koje će dovesti do direktne ili indirektne dominacije Italije na našem teritoriju.

Trijumf je Mussolinija i Ciana bio potpis Beogradskih ugovora 1937. Tim povodom je Ciano napisao za Mussolinija zapisnik datiran u Beogradu u kojemu je (zanesen svojim uspjehom, prvim povijesnim uspjehom) napisao doslovno: Stojadinović je fašist.. On ima danas, a sprema se da je u budućnosti još više vrši, ulogu diktatora u Jugoslaviji..prema Italiji ima namjeru, da daleko proširi djela približavanja i suradnje.

Pogledaj:

Svastika - simbol života i smrti

Alah

2011-11-05T00:47:00.000-07:00

Alah (al-Ilh, 'LH )

Bog-demijurg u drevnoj arabskoj i starojemenskoj mitologiji. U njegovim funkcijama, i obredima vezanim za njega, može se prepoznati bog neba i kiše, sličan Hubalu. Nije moguće pouzdano reći da li je ovo božanstvo bilo vrhovno i jedinstveno. Po svoj prilici je na prostranom Arabskom poluotoku postojalo više nezavisnih božanstava istog imena i sličnih osobina. Alah je bio u Meki posebno poštovan, što je, verovatno, iskoristio prorok Muhamed kada je monoteističkog Boga također nazvao imenom Alah. Sasvim je moguće da je Alah, sinkretizujući vremenom svojstva drugih, muških bogova postao vrhovni bog još u preislamskom dobu. Jer taj naziv je, nesumnjivo, drevan i zatiče se - nevokaliziran i ispisan suglasnicima HLH - još na starim južnoarabskim i jemenskim zapisima pre n. e.

R.B.

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

2011-11-04T00:30:00.000-07:00

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Gospodar neba, tajanstveno božanstvo koje je štovano kao kult u nekim sinkretističkim religijskim sektama helenističkog doba. Na amajlijama iz kasnoantičkog perioda Abraksas je najčešće predstavljan u liku neobičnog stvorenja s glavom pjetla, tijelom čovjeka i sa zmijama umjesto nogu (otuda epitet angnipede - "zmijonogi"). Poput nekih drugih bogova iz rimskog doba, Abraksas nosi oklop i štit, što jasno ukazuje na njegovu ratničku i vladalačku prirodu. On se ponekad sreće i u krišćansko-gnostičkoj literaturi. Tako se, na primer, u gnostičkoj Apokalipsi po Adamu Abraksas pominje uz Savla i Gamalijela, kao izbavitelj koji spašava ljude iz vatre i od gnjeva, darujući im vječno blaženstvo života i moć eona. Pjetao, tipično obiljeležje ovog božanstva, smatra se, u "pravovjernom" krišćanskom tumačenju Abraksisovih znamenja i simbola, najčešće kao znak pokajanja, a ponekad i kao đavolski poslanik koji kuša svetog Petra. U gnostika, pak, pjetao predstavlja obilježje razboritosti i pronicljivosti kao jedne od emanacija Logosa.

Prema nešto složenijoj, kozmološkoj doktrini aleksandrijskog gnostika Bazilida, Abraksas je vrhovni poglavar nebesa i eona koji u svom imenu simbolično sadrži cjelokupno svjetsko vrijeme i ukupnost svih nebeskih prostranstava. Sedam slova u njegovom imenu ima, naime, u grčkom alfabetu, numeričku vrijednost jednaku broju 365, tj. α(1)+β(2)+ρ (100)+α(1)+ξ(60)+α(1)+σ(200)=365. Po toj svojoj odlici Abraksas vrlo podsjeća na Mitru i Hanoha koji je, prema starozavjetnom predanju, doživeo točno 365 godina (Post.5, 21-24). U Bazilidovoj kozmičkoj hijerarhiji to je ne samo broj dana u jednoj sunčevoj godini, već i broj svekolikih nebeskih sfera. Na samom vrhu te neobične gnostičke hijerarhije nalazi se osam nepokretnih zvjezdanih sfera (tzv. "Ogdoada"), pod njima se odmah prostire sedam koncentričnih planetarnih sfera ("Hebdomada"), dok je treći član tog kozmičkog sistema veliko prostranstvo od 365 nebesa čiji je gospodar sam Abraksas.

Nešto izmjenjeni lik tog antičkog božanstva pojavljuje se, kao motiv, i u suvremenoj literaturi - najprije u Sedam propovjedi mrtvima K.G. Junga, a potom i u Heseovom Demijanu.

M.V

Pogledaj: Antikrist

Antikrist

2011-11-04T00:17:00.000-07:00

ANTIKRIST

U kršćanskoj mitologiji: 1. protivnik Isusa Krista, đavolov poslanik koji će se javiti na kraju dana, pokušati da donese pobjedu silama zla, ali će konačno biti savladan u vrijeme Kristovog "drugog dolaska"; 2. u najopćenitijem smislu - heretik i varalica, onaj koji ne priznaje pravovjernu krišćansku doktrinu, već zavodi vjernike "praznom prevarom" i satanskim učenjem (2 Jn 7).

U hebrejskoj eshatologiji Antikristu bi donekle odgovarao lik Belijala, vladara tame (Satan), dok je u Novom zavetu Antikrist onaj izaslanik koji ne istupa u ime Boga oca, nego u svoje vlastito ime, da donese zlo i bezakonje u potonja vremena (Jn 5.43). Tako se, na primer, u Drugoj poslanici Timotiju 3.1-4 veli da će "u pošljednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, bijesni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga". Protivnik Kristov koji će pokušati zavladati svijetom i postaviti se iznad samoga Boga je "bezakonik" i "sin propasti" kojega će Gospod konačno "ubiti duhom usta svojijeh, i iskorijeniti svjetlošću dolaska svojega". (2 Sol 2.8).

Lik Antikrista je naročito jasno oslikan u Otkrivenju Ivanovom, gde ima sve arhetipske odlike zlog božanstva iz klasične mitologije. Tu je, naime, Antikrist prikazan kao "zvijer što izlazi iz bezdana", sa sedam glava i deset rogova, s lavljom čeljusti i medvedim nogama (13,1-2). Ta neman što huli na Boga odnosi, prema apokaliptičkoj viziji, privremenu pobjedu nad svecima i pobožnim ljudima, vladajući ukupno 42 mjeseca. Druga zvijer, nalik na aždaju, učiniće, takođe, velika čuda i natjeraće sve one što žive na zemlji da se poklone "ikoni zvjerinoj". Simbol sedmoglave nemani, njen mistični "broj" je 666. U različitim tumačenjima Otkrivenja Ivanovog ovaj broj se najčešće uzima kao "šifra" ili kod pomoću kojeg se može odgonetnuti pravo, povijesno ime Antitrista. F. Benari je tako predložio da se broj 666 posmatra kao zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova u imenu Neron Kesar, te da se Antikrist, zapravo, prepozna kao surovi rimski imperator. Interesantno je, međutim, da se i u srednjem vijeku još čvrsto vjerovalo kako će se Antikrist pojaviti baš u Rimu. Mistik Joakim iz Fjore izjednačio ga je čak sa samim papom. To isto učinio je i Luter, punih pet stoljeća docnije.

Imaginativna pripovjest o Antikristu u novijoj je literaturi najbolje, možda, uobličena u djelu V. Solovjova "Kratka priča o Antikristu".

M.V.

Pogledaj: Abraksas

Branven

2011-09-19T05:30:00.000-07:00

Branven

U keltskom mitu kći Lira i Iverid i sestra Brana. Imala je sina Gverna. Budući se udala za Mathovlha, kralja Irske, ovaj ju je tako zlostavljao da je izazvao njenog brata da izvrši invaziju na Irsku. Tijekom ovog pohoda Bran je poginuo, a njegovu glavu, nazvanu Uther Ben ("čudesna glava") sedam ratnika je ponijelo do mesta gde će biti sahranjena. U ovom pohodu poginuo je i njen muž, kao i većina irskih poglavara.

Bran

2011-09-19T05:16:00.000-07:00

Bran

Gospodar podzemnog svijeta kod britanskih Kelta, ponekad u svom htonskom aspektu poistovećivan s "gospodarom životinja", muškarcem s rogovima okruženim raznim životinjama, u literaturi poznatim pod imenom Cernunnos. Premda bog podzemnog sveta (njegov božanski karakter je istaknut gigantskim rastom) raspoložen je i veseo, pa tako njegov bakrač vraća mrtve u život, a dok je prelazio preko Irske nosio je muzičare na svojim leđima. Kao i kod skoro svih keltskih božanstava i u sačuvanim predanjima o Branu miješa se više tradicija i vrlo je teško izdvojiti dijelove koji nisu nastali pod direktnim kršćanskim utjecajima. Tako su keltski bogovi besmrtni, ali ipak postoje (vjerovatno kao potvrda trijumfa nove vjere) predanja o njihovoj smrti. Od ovoga nije izuzet ni Bran, a zanimljivo je da je njegova odsječena glava sahranjena na obali Irske, tako da je štitila zemlju od invazije - relikt vjerovanja da tijela i glave posebno hrabrih ratnika mogu štititi od opasnosti ako su zakopani u "pravom smjeru".

Bragi

2011-09-19T02:17:00.000-07:00

Bragi

Odinov sin i Idunin muž , skandinavski bog, slavan po mudrosti a posebno po tečnom i vještom govoru. On odlično poznaje pjesničku umjetnost i zbog toga je, kaže Snori, ova umjetnost nazvana po njemu bragr i muškarci i žene koji se bave tom umjetnošću nazivaju se bragr-man. Riječ bragr, znači "poezija", i nije proistekla iz Bragijevog imena. Snori daje različita imena za Bragija - "Muž Idunin", "Stvaralac poezije", "Dugobradi bog".

Bragi je obožavan od skalda kao bog poezije, kao Ogma među irskim Keltima i njegovog dvojnika Ogmiosa među Galima. Kao bog poezije on zauzima Odinovo mjesto se vjerovalo da je njen tvorac, kao dugobradi bog on se poistovećuje sa njim, jer Odin sebe ponekad zove Sidskeg i Lanbard - Dugobradi. U epu Hakonarmalu on dočekuje umrlog kralja Hakona izpred Valhale, što znači da je bio zadužen za prihvaćanje, dočekivanje umrlih na ulazu u svečanu dvoranu Aesira u Asgardu.

Balder

2011-09-19T01:56:00.000-07:00

Balder

Skandinavsko božanstvo poštovano kod germanskih plemena nastanjenih na prostorima danjašnje Švedske, Danske i Norveške. Otac mu je Odin a majka Friga. Bog izuzetne ljepote iz koga je zračila svjetlost. Njegovo prebivalište je Breidablik, "široko-sijajuće". Ime mu je u vezi sa keltskim božanstvom Belenusom, bogom svetlosti, slovenskim Bjelbogom , "Beli bog", i litvanskim Baltasom, "Beli". On je najmudriji od svih bogova i njegove presude se slušaju bez pogovora.

Balderovo ime se u mitologiji spominje u mitu o njegovo smrti. Naime, on je sanjao brige i nevolje a kada se probudio otišao je svojoj majci da je pita što je to što osjeća u srcu. Friga je, položivši ruku na njegovo srce, osjetila da je sjenka na srcu u stvari sjenka smrti. Zatim je brižna Friga pozvala sve životije, biljke i svu mrtvu materiju i natjerala ih da joj se zakunu da niko neće

povrijediti Baldera. Oni su se zakleli i Friga je, u želji da se uvjeri u njihovo obećanje, poslala Baldera na livadu da ga ostali bogovi (Aesiri) gađaju mačevima, kopljima, kamenjem, drvećem i svim mogućim oružjem i oruđem. Međutim, Loki, zli bog, razbesnio se zbog Balderove nepovredivosti i uzevši lik starice otišao je kod Frige. Kada je doznao za razloge Balderove nepovrijedivosti pronašao je jednu mladu imelu koja je bila isuviše mlada i nije položila zakletvu, od njene je grane napravio koplje i dao ga slijepom Balderovom bratu Hodu, budući da ovaj nije imao oružje jer mu je otac Odin zabranio da ga nosi. I tako je Hod bacivši koplje usmrtio Baldera. Samo u verziji zabilježenoj pod imeno Lokasena uzročnik smrti Balderove je Loki, dok je u svim ostalim pjesmama uboica Hod.

Balderova smrt vjerojatno na prvom mestu izražava dan ili početak perioda kada ljetnje sunce počinje slabiti ustupajući mjesto novom godišnjem dobu - jeseni. Na ljetnju ravnodnevnicu "Svetli bog" počinje okretati lice ka Helhejmu - domenu mrtvih. Ljetnja ravnodnevnica je slavljena u sjevernoj Europi pod imenom Beltan, na taj su se dan palile vatre po brdima, običaj koji ima svoje porijeklo u sjećanju na Balderovu smrt. Neki misle da Hod i Balder predstavljaju dvije polovice godine. Kada prođe ljetnja ravnodnevnica Hod ubija Baldera a kada treba početi zima Vali ubija Hoda. Vali je bio sin Odina i Rind, žene-diva, a njegovo ime znači "zimska zemlja"; tako je jasno da su sva tri božanstva predstave godišnjih doba.

Balder će ostati u Helhejmu sve dok ne dođe do sumraka bogova a onda će ponovo zakoračiti zemljom. Upravo kao i Krist, Balder ovdje predstavlja spasioca, koji će uskrsnuti i doći da zavlada zemljom nakon poslednje bitke između dobra i zla.

Skandinavska božanstva

2011-09-19T01:55:00.000-07:00

1. Aegir

2. Balder

3. Bragi

4. Bran

5. Branven

Aegir

2011-09-19T01:42:00.000-07:00

Aegir - Bog mora u skandinavskoj mitologiji. Često je predstavljan u obliku diva koji je personifikacija mirnog mora. Riječ aegir na staroislandskom znači "more". Kod starih Germana more se smatralo živim bićem, izuzetno moćno i neodređenog karaktera. Čak i nakon IX vijeka nije pravljena razlika između aegir - more i Aegr - bog mora. Aegir je još nazivan i "Ranin muž", "Otac Aegirovih kćerki", "Zemlja (od) Ran". Aegir je vezano za gotski ahvai, latinski aqua, voda. Također je nazivan i Gimir, kao što možemo vidjeti u uvodu u Lokasenu. Komešanje mora i njegova huka, nazivani su "Gimirove pesme" dok je samo more nazivano "Gimirovo prebivalište". Aegirov otac je div Fornjot, koji je također otac vatre i vjetra.

Dobrodućan i dobro raspoložen Aegir predstavlja mirno more, naklonjeno mornarima i pogodno za plovidbvu. Njegova žena Ran, užasna, proždrljiva bogžica koja odnosi brodove i njihove posade predstavlja Aegirovu suprotnost i rani je aspekt olujnog mora.

U Aegirovim dvorima priređen je veliki skup bogova na kojem je došlo do svađe Lokija s bogovima. Odatle je Tor otišao donijeti ogromni ćup medovine. Aegir također nosi i ime Hler a ostrvo Hlesey je smatrano za njegovo prebivalište.

Rimski pandan Aegira je Neptun.

Dijana

2011-09-19T01:33:00.001-07:00

Dijana - rimska božica štovana kao božica Mjeseca, žena, robova, šuma, a od vremena carstva kao božica lova. Svetišta su joj se nalazila u svetome gaju u Nemi, na gori Tifati kod Kapue i u Ariciji. Kao svetište latinskog saveza podignut joj je hram na Aventinu u Rimu, za kojeg se pretpostavlja da je bio pod zaštitom kralja Servija Tulija. Glavno slavlje održavalo se 13. kolovoza. Vrlo rano je božica Dijana bila izjednačena s grčkom božicom Atremidom.

INSULA

2011-09-16T03:06:00.000-07:00

INSULA

Postepeno nakon grčke kolonizacije razvija se novi način pravilnog urbanizma. To rezultira hipodamskim sustavom, kojem je temeljna jedinica inzula, pravilni građevinski blok okružen s četiri ulice (iako postoje i nepravilne inzule, s proizvoljnim oblikom parcela – po uzoru na staroegejske komplekse kuća). Način gradnje je gust, s potpunom izgradnjom parcela i zajedničkim graničnim zidovima. Kuće su zatvorene prema van, većinom s unutarnjim dvorištem. Osnivaju se čiste stambene četvrti bez zajedničkih kompleksa, tržnica, javnih građevina i zemljoposjeda.

U rimu se stvaraju novi tipovi: gradske najamne kuće. Prve su nastale pregradnjom i spajanjem kuća s atrijem. Nadograđuju se katovi, do kojih se dolazi odvojenim stubama, a podijeljeni su u najamne stanove (cenacula). U dijelu prizemlja nalaze se prodavaonice i radionice. Atrij postaje dvorište za svjetlo. Prelagane konstrukcije često su uzrok urušavanjima i požarima s katastrofalnim posljedicama. Standard stanovanja i sanitarni uvjeti vrlo su oskudni. Carskim se građevinskim zakonima nastoji uvesti red.

FIJALA

2011-09-16T03:03:00.000-07:00

FIJALA (grč. fiale)

1. Kod Grka i Rimljana plitka, široka posudica, bez drška, a često i bez nožice. Služila je redovito kod libacija (žrtava ljevanica).

2. U gotičkoj arhitekturi veoma čest funkcionalno-dekorativni element, vitak i šiljast tornjić, kojim se završavaju zvonici, kontrafori, zabatni trokuti iznad portala i prozora i sl.

Fijala ima dva dijela: četverouglast ili osmerouglast prizmatičan trup, na koji se nastavlja izdanak u obliku izdužene piramide. Na vrhu piramide redovno se nalazi kameni ukras, tzv. križni cvijet, a na bridovima ukrasi u obliku savijenih listova, zvani rakovice ili puzavice.

historiopedija

Rogati Bog

Paganski raj - Ljetna zemlja ili Samerlend

Grimorij - Knjiga sjenki

Eleuzinske misterije

Postanak islama i arapska osvajanja (6.-8. st.)

Krivovjerja (hereze) i prosjački redovi

Slučaj Omm Seti

Misterij Uskršnjeg otoka

Labirint na Kreti

Tezej i Minotaur

Arhonti

Zajednički simboli, ime, tradicija i kult roda Borića Bana

Grb Borić Bana nije sačuvan. Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije

Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća

Simboli, ime, tradicija i kult

Zaključak

Bavili smo se tematikom Borić bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova današnje Slavonije. Najteže nam je bilo sakupiti informacije vezane za tematiku, ipak uspjeli smo koliko-tolikoj mjeri približiti tematiku običnom čitatelju.

Galeazzo Ciano - tajni arhivi grofa Ciana

Alah

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Antikrist

Branven

Bran

Bragi

Balder

Skandinavska božanstva

Aegir

Dijana

INSULA

FIJALA

Grb Borić Bana nije sačuvan.
Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije