Puno lipih stvari...

2010-12-25T08:32:00.003+01:00

Čestit i blagoslovljen Božić, mir, ljubav i blagoslov!

Gran Paradiso Breithorn

2010-09-07T10:12:00.014+02:00

Na 36 strani našeg 7Plus Regionalnog tjednika objavljena je reportaža s nedavnog posjeta Gran Paradisu 4061m i Breithornu 4164m ekipe HPD "MIV Varaždin" tj. osam članova Visokogorske sekcije istog planinarskog društva.
(za pregled morate imati instaliran Adobe Flash Player)

Par sličica

Vlado gleda gdje je nestala rakija

Na startu u Pontu

Pogled unazad

Na vidiku Vittorio Emanuele II

Kratak dogovor

Na šank-liniji

Jutarnje razgibavanje (prema vrhu)

Mravi na putu

Još... malo

Gužva na vrhu

Mladen i Nikola

Moja malenkost i Nikola

Vlado i Gaga

Idemo dole

Jedna zajednička

Na žičari ispod Matterhorna

U gondoli

Da su nam bar skije

Tunel, pazi na skijaše!

Mali Matterhorn

Moja malenkost

Breithorn

Davorin i Sebastijan na Breithornu

Više slika i komentara istih ima na Picasi

Sretan Uskrs!

2010-04-04T12:40:00.003+02:00

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

Čestitka

2010-03-08T09:48:00.007+01:00

Svim bakama, majkama, ženama, kćerima, prijateljicama i neprijateljicama

SRETAN DAN ŽENA!!!

Idete li do vrha?

2010-02-18T08:34:00.008+01:00

Kad pas nema što raditi on si.... a ja idem na Ivanščicu. Tako i jučer skuham ručak, pokupim psa, pardon kuju, stvari su i onako spremne, sve pobacam u auto i zuuumm. Cesta je super, gužva uobičajena za oko pol sata u dućanu u Rajterovoj kupujem komadić kruha i sir (post je), drmnem kratku (0,35) pivicu da bubrezi bolje rade i još kratko do parkirališta na pilani ili kak domaći to zovu do Holz platza. Iza mene stigao je crni terenac i parkirao kraj mene. Pozdravim se s prijateljem Josipom Lazarom koji se je usprkos jučerašnjim maškarama v Svibovcu, koje su trajale do dugo u noć, uspio s još dva prijatelja s posla već spustiti s Ivanščice. Što ti je mladost...Put pod noge, Ivanščica ne čeka, a noć na brdu brzo pada. Gospodin s terencem ubrzo me je sustigao i valjda zbog uljudnosti smo prozborili par riječi kao... Dobar dan, Ide li, Ja već dva tjedna nisam planinario pa će biti teže, A vi kud, Idete li do vrha, i tako to. Normalno za par sekundi odmaknuo je tako brzo da ga ni moja kujica Azra više nije htjela slijediti nego se je vratila k meni. Gospodin je u par trenutaka nestao s vidika. Tek sam tada shvatio što me je pitao! Kuda ću, idem li do vrha? A kud bi to išao nego do vrha, pa ne igramo se one "Išla majka s kolodvora". Kaj je mislil mladi gospon svojim pitanjem da li idem do vrha? Misli li on da ja onak uznojen već poslije desetak minuta nemam šanse za nekaj takvog? Možda se varam ali u tom trenutku sam bio siguran da sam podcjenjivan i da sam osjetio sarkazam u glasu tog "mladca". Nije da sam ja star, možda samo tak izgledam, a možda čak ni to. Pa hodam Ivanščicom, jest da se mučim, al u mojim godinama (rane pedesete) je i mogućnost takvog napora pohvalna. Koliko ima pedeset i nešto godišnjaka koji se trenutno penju po Ivanščici... Hm, vjerujem da smo nas dvojica bili zapravo jedini na Ivanščici u tom trenutku, ali znate primijetio sam da kad ste sami, mučite se i trudite se, na um vam padaju nevjerojatne ideje. Zaključak je da moram nabaviti diktafon jer u većini slučajeva poslije sve zaboravim. Kakve sam sve ideje za sadržaj bloga imao, a kad sam se spustio, ništa od toga, sve je ishlapjelo. Istina je da čovjek najbolje ideje dobije kad se muči, sam je, znači na planini i na WC-u. No mladi je gospon nestao a mene je grizlo kaj ga nisam upitao kaj je mislio s time dal' idem do vrha. Upro sam da ga stignem. Uznojio se. Ostao bez daha. Disao na škrge, opet se oznojio, dahtao kao parnjača, stigao na vrh... mladog gospona nigdje. Ma čekaj ti balavac jedan, sad bum ja tebi pokazal. Sjurio sam se po Temnom dolu tak da mi je pas, zapravo kuja, najvjerojatnije lajući spominjala familiju, bližu i daljnju, noge su mi se ukočile, potkoljenice su nesnosno boljele, žurio sam i ubrzo stigao na Pilanu kad... terenac je već nestao!!!! Što ti je mladost. On je projurio Pionirom, spustio se po Konju (vidio sam tragove), a ja ga nisam uspio pitati što je mislio onim:"Idete li do vrha?"! Ha, ha koji sam ja mamlaz. Stvarno sam telac, ali trening je bio dobar i uspješan. Ne znam što bi me još moglo natjerati da tak jurim Ivanščicom osim uvrijeđenog ega. Šalu na stranu, pa nisam ja još za bacanje. Još prije desetak godina razmišljao sam o ponudi invalidskih kolica, a poslije dvije operacije kičme i dugotrajne rehabilitacije i poslije deset godina i pedeset i dvije za vratom vodim trku po planini sa možda i petnaestak godina mlađim od sebe. Hvala ti Bože na tim mogućnostima. Jes da se kondicija u mojim godinama teško stiče a lako gubi. Istina je da ima i starijih od mene koji mogu brže, dulje, i dalje, ali ne dam se ja. Pridruži mi se generacijo!

Inventura 2009. godina

2009-12-21T10:30:00.013+01:00

Većina ljudi krajem godine naprave neku vrst inventure, pogledaju unatrag, pokušaju se sjetiti svega lijepog, a zaboraviti sve ono što ih je rastužilo i zbog čega bi nam bilo lakše da smo ovu godinu prespavali. Kad radim takvu inventuru u lijepe trenutke sigurno mogu uračunati sve trenutke provedene u brdima. Kako je ovo bila godina recesije više je izleta bilo u okolicu Varaždina no ni to nije manje važno, značajno niti je manje lijepo od udaljenih ili "egzotičnih" krajeva, koje bih želio ili sam posjetio.
U bližoj okolici najviše sam kao i svih ovih godina planinario Ivanščicom. Ove sam se godine do današnjeg dana penjao na najvišu zagorsku planinu 68 puta.
siječanj - 2 puta
veljača - 3 puta
ožujak - 3 puta
travanj - 5 puta
svibanj - 10 puta
lipanj - 11 puta
srpanj - 4 puta
kolovoz - 6 puta
rujan - 7 puta
listopad - 7 puta
studeni - 6 puta
prosinac - 4 puta
Što se masiva Ivanščice tiče bio sam 7 puta na Čevu i 3 puta na Grebengradu iako sam par puta "lutao" istočnim dijelovima Ivanščice od Čeva preko Puste Bele pa preko Mozera i Lubenjaka do planinarskog doma na Grebengradu. Drugi put sam išao od Belskog dola pa do Grebengrada. Par sam puta išao od Lujčekove hiže preko Hama do Šumi ili preko Pisane pećine i iznad Velike ravni do vrha Ivanščice i natrag popreko preko Velike ravni natrag do Lujčekove hiže, tako da takva lutanja sa više destinacija nisam ubrojio u navedene izlete.

Na Kalniku sam bio ove godine 6, a na Ravnoj Gori 4 puta. Svim tim našim vrhovima prilazio sam s raznih strana i išao sam često po svojim a ne markiranim planinarskim putevima.

18. siječnja pokušao sam s društvom (2 auta) osvojiti Komen, ali sam umjesto na vrh 1684 metra došao samo do 1130 m zbog velikog snijega i bolova i grčeva u nogama. Na vrh su se tog puta popeli samo mali Miro, Mladen i Dudo. Magla je pri vrhu bila takva da su jedva pronašli put za povratak.

15. ožujka nekolicina nas (opet 2.auta) popeli smo se na Bitoraj 1385 m visok vrh u Gorskom Kotaru a kad smo već bili tamo svratili smo na otok Krk i popeli se na Obzovu 569 metara visok vrh. Krenuli smo s Treskavca a spustili smo se u Punat.

5. travnja Mladen, Boris i ja smo ispenjali trolist Boć, Donačku goru i Strahinjščicu.
26. travnja još jedan moj neuspio uspon. Vlado, Mladen i Boris popeli su se na Savinjsko sedlo (Boris prvi puta preko 2000 m), a ja sam zbog nepreležane gripe i najvjerojatnije visoke temperature ostao u zimskom skloništu kraj Frishaufovog doma na Okrešlju na 1396 metara i pričekao ih tamo.

15. svibnja na nagovor (kao da mene na nešto takvo treba nagovarati) supruge popeli smo se na Golicu i u povratku posjetili smo Mozirski gaj. Pri vrhu je bilo još snijega pa nismo doživjeli punu ljepotu rascvalih padina punih gorskih narcisa (Narcissus poeticus radiiflorus) koje u prirodi cvatu samo na par mjesta. Na nižim padinama je prizor bio nevjerojatan. Supruzi sam obećao da ćemo ponoviti iduće godine turu ali ne vikendom zbog nevjerojatne gužve (neki bi rekli "Kao na Bistrici") i u vrijeme najveće cvatnje narcisa. Drž' me za riječ!!!!

6. i 7. lipnja "pomogao" sam prijatelju Gagi kao pomoćnik na začelju kolone kod terenske nastave planinarske škole HPD MIV Varaždin i HPD Ivančica Ivanec a koja se je održala u Logarskoj dolini, zapravo se je većina od 31 sudionika popela na Savinjsko sedlo a i ja ovog puta nisam ostao u domu na Okrešlju. Ipak nismo izvršili sve što smo naumili. Naime, spremali smo Dudo, Saša, Gaga i ja drugi dan popeti se kroz Turški žleb na Turšku goru, ali je odgođeno zbog kiše koja je lila kao iz kabla.

19. srpnja Gaga, Mladen i ja popeli smo se kroz Turški žleb na Skutu a spustili smo se preko bivka pod Skutom, Podi i preko Slemena natrag do Turškog žleba gdje nas je počekao Boris koji je uz Mladenovo osiguranje ispenjao Žleb gore-dolje.

Od 3. do 6. kolovoza ostvarili smo veliku želju i popeli se iznad 4000 metara. Vlado, Mladen i ja popeli smo se na treći (po nekima drugi, ako se ne računa Elbrus) vrh Evrope Monte Rosu zapravo stigli smo na nešto niži vrh Punta Gnifetti 4554 m (po nekim 4559 m) gdje je smješten i najviši planinarski dom u Evropi Regina Margherita.
Pošto je naš varaždinski tjednik Varaždinske vijesti objavio moj opis ture na kraju ovog posta ću samo copy/paste tekst koji sam poslao novinama. Ovim putem još jednom zahvaljujem novinaru i prijatelju Zlatku Putarek.

6. rujna moj veliki prijatelj Mali Miro bio je vođa puta i proveo nas je po Storžiču (1 auto). Okružili smo Storžič od doma pod Storžičem, preko Škarjevog roba, vrha Storžiča, doma na planini Javornik i koče na Veliki poljani natrag u dom pod Storžičem gdje smo pojeli najbolji "boršč" ikad pojeden na brdu.

13. rujna Vlado, Mladen, Boris i ja popeli smo 2540 metara visoku Jezersku Kočnu i to preko Češke koče zapravo se put zove Frishaufova pot. Vlado i Boris su došli do "trbušastog prelaza" koji je tako nizak da se mora skinuti ruksak i mora se vući za sobom ili gurati pred sobom. Do vrha im je trebalo nepunih 100 metara. Mladen i ja smo ispenjali i tih stotinjak metara do vrha. Magla je djelomično umanjila doživljaj ali je uspon na krušljivu planinu izvanredan doživljaj i adrenalinski nadomjestak za nedoživljene vidike zbog povremene magle.

27. rujna poveće društvo (2 auta) popelo je Ojstricu 2350 metara visoku planinu povrh Logarske doline ali iz smjera planine Podvežak preko Kocbekovog doma i Male Ojstrice, a hrabriji dio društva Gaga, Mladen, Šac, Saša i ja i Planjavu 2392 m visoku planinu. Opet je magla umanjila doživljaj predivnih vidika koji se inače od tamo prostiru na sve strane. Ostalo se je društvo spustilo s Ojstrice i pričekali su nas u Kocbekovom domu.

15. studenog pokušali smo se popeti na Kalški greben, što je opisano u jednom od prethodnih postova pa se neću ponavljati.

Kao što sam obećao slijedi opis ture na Monta Rosu koji sam poslao novinarima ali nije u potpunosti objavljen:
"Prošle godine otprilike u isto vrijeme kad smo ispenjali 3000 m obećali smo sami sebi da je iduće godine na redu 4000 m. Pripreme za taj podvig počeo je odmah a intenzivirao se je zadnjih mjesec dana.
Vladimir Drožđek, Mladen Galinec i moja malenkost Branko Galinec – Sinek svi članovi HPD „MIV“ Varaždin 2. kolovoza oko 22 sata krenuli smo preko Slovenije, projurili kraj Trsta, Venecije i nakon “smrdljive“ Padske doline pune industrije, pored Milana i prijeđenih 800-tinjak kilometara parkirali auto u živopisnom gradiću Alagna Valsesija smještenom visoko (1150 m nm) u alpskoj dolini Valsesija u provinciji Varcelli u Piedmontu nadomak nacionalnog parka Alta Valsesia u sjevernoj Italiji i što je najvažnije za naš dio priče, jedan od ulaza na visokogorski planinski lanac Monte Rosa sa drugim vrhom Alpa, Punta Dufour ili kako bi nijemci rekli Dufourspitze sa visinom od 4634 m nad morem. Naš cilj nije bio prvenstveno osvojiti sam vrh nego ostvariti želju da prijeđemo 4000 m.
Prolaskom kroz gradić, koji je nekako različit od austrijskih alpskih mjesta, ali prijateljski simpatičan i više svojim uskim uličicama podsjeća na dalmatinske gradove, dolazi se do žičare koja s 1200 m dolazi najprije malim skijaškim gondolicama do Pianalunga na 2050 m gdje se presjeda na pravu veliku skijašku gondolu koja se penje do Passo Salati na visokih 2980 m. Duljina žičara je oko 6 km savladava visinsku razliku od 1780 m, a sama vožnja, ako imate sreće s presjedanjem traje oko 20-tak minuta.
Kako smo za prvo noćenje, a i zbog prilagodbe na naglo uspinjanje na visinu za koju bi nam inače trebao cijeli dan, odabrali planinarski dom Citta di Vigevano spustili smo se na 2864 m (visina slovenskog Triglava). S Rifugio (planinarski dom) Citta di Vigevano prvog smo dana planirali popeti i još malo prilagoditi organizam na visinske uvijete obližnji vrh Stolemberg (3202 m) ali zbog kiše i magle koja je onemogućavala bilo kakav pogled ili snalaženje bez GPS-a popeli smo se do oko 3100 m i polako vratili u pl. dom na zasluženi odmor.
Oko 6 sati ujutro uz izlazak sunca i predivno vrijeme, koje je obećavalo predivne vidike i doživljaje uputili smo se do našeg idućeg obitavališta planinarskog doma Capanna (daščara) Gnifetti Giovanni na visokih 3467 m. Uz mnogo odmaranja, fotografiranja i naprosto uživanja, a bez velike žurbe, što zbog teških ruksaka, što zbog sve rjeđeg zraka oko jedanaest sati ispenjali smo 600-tinjak metara nadmorske visine i nakon 5 km došli do doma koji će biti naše utočište iduća dva dana. U planinarski dom sa oko 200 ležajeva mogu vas smjestiti tek poslije 13 sati i to ako ste prethodno rezervirali, a ako niste tek poslije 18 sati, ako je netko odustao ili jednostavno nije došao.
Kad smo se smjestili (mi smo na sreću rezervirali) i smanjili težinu ruksaka, tako da su ostale samo stvari koje su nam bile potrebne za slijedeći podvig, krenuli smo oko 13.30. Oko nas je zablještalo ogromno prostranstvo novo napadanog snijega Lysgletschera, na kojem bi bez naočala oslijepili za par minuta. Iako je palo i više od metar snijega pukotine u snijegu i ledu su upozoravale i tjerale na potpunu koncentraciju i razmišljanje o svakom koraku. Tog nam je dana cilj bio prijeći ono što smo zacrtali famoznih 4000 m. Kako je vrijeme bilo pogodno, osim vjetra koji je povremeno šibao u naletima orkanske jačine ispenjali smo i više nego što smo očekivali. Popeli smo se na vrh Piramide Vincent koji se široko rasprostire na 4213 m nad morem. Naša je misija što se visine tiče bila ostvarena. Čestitanje, slikanje, zdravica i uživanje u predivnoj panorami koju samo uporni mogu doživjeti i to ako imaju sreću s lijepim vremenom, naglo nam je prekinuo još jači vjetar koji je noseći iglice zaleđenog snijega onemogućavao ne samo bilo kakvo razgledavanje nego i disanje. U žurbi smo napustili vrh i krenuli put planinarskog doma. Spust je bio fizički puno lakši ali opasniji zbog mogućeg pada unatoč derezama na gojzericama. Dogovor je bio da iduće jutro krenemo kad već sunce izađe, iako zbog kvalitete snijega mnogi kreću poslije doručka oko 4.30 ili 5 sati. Komešanje u sobi gdje smo spavali nas desetoro na tri kata i još jednom ložom više, probudilo nas je i prije 4 sata, ali smo uspjeli zatvoriti oči do 5.30 kad smo već bili sami u sobi.
Današnji dan je bio bonus dan koji smo poklonili sebi i sve što smo napravili tog trećeg dana samo je više od naših očekivanja. Polako s noge na nogu i uživajući u svemu oko nas uputili smo se uz ledenjak pa kud nas noge odnesu. Oko 12 sati stigli smo do vrha Punta Gnifetti (Signalkuppe) i visinu 4554 m nad morem. Na samom vrhu se nalazi najviši planinarski dom u Evropi Rifugio Regina Margherita. Pogled je sezao do neshvatljivih udaljenosti. Na istoku prekrasni Dolomiti sjaje snijegom pokrivenim vrhovima, na sjevero-istoku prekrasni opasni šiljak Matterhorna kao na dlanu, na zapadu najviši i gazda Alpa, Mont Blanc sa svojih 4807 m nadvisuje veličanstveno sve okolne vrhove. Na jugozapadu malo niži vrhovi Grand Paradisa. Na jugu prekrasne doline Italije i put kojim smo stigli iz Hrvatske. Nažalost zbog smoga Padske doline nemoguće je vidjeti more. Uz pomoć nijemaca i njemica vođenih talijanskim vodičem razvili smo hrvatsku zastavu, slikali se, malo družili a onda krenuli umorni ali prezadovoljni i puni iskustava prema odmoru. Na silasku Mladen se popeo na Ludwigshöhe 4342 m visok vrh koji nam je bio usput a Vlado i ja na nižu špičicu Balmenhorn (4184 m) na kojoj se nalazi bivak Giordano i kip Cristo delle Vette.
Kod spuštanja prvi puta od kako smo se popeli na planinu čuli smo hrvatski jezik. Grupa od osam hrvata „od Popovače do Ogulina“ krenula je prema svom najvjerojatnijem prenoćištu bivku Giordanu. Malo smo ih zadržali u ugodnom razgovoru, a onda put pod noge.
Prespavali smo u planinarskom domu i oko 6 sati krenuli smo prema žičari na Passo Salati. Spustivši se kraj planinarskog doma u izgradnji a prema vrhu Stolemberg na oko 3100 m doživjeli smo najveće iznenađenje našeg putovanja. Već iz daljine začuli smo poznati kajkavski dijalekt i ubrzo smo se pozdravljali sa našim prijateljima, koje često susrećemo na mnogim planinama Hrvatske i Slovenije, devetoricom upornih planinara članova prijateljskog HPD „Ivančica“ iz Ivanca. „Kad se ne sretneš na Ivanščici, eto sretneš se na 3000 metara usred Italije 1000 km od kuće!“ bio je nečiji komentar. Zaželjeli smo im sreću i lijepo vrijeme, a oni nama sretan povratak uz uzajamnu želju da se opet sretnemo u planinama. Evo kako je Svijet malen!!!??? Sretno smo se spustili do auta i kasno navečer u četvrtak sretno smo stigli svojim domovima.
Zahvaljujemo našem sponzoru HPD „MIV“ Varaždin na pomoći koju su nam omogućili, a najviše našim obiteljima koje su imale i imaju razumijevanja i žive s nama za naše „dječačke, rano pedesete nepodopštine“ i pomažu nam nesebično u ostvarenju istih."

Večina slika je na http://picasaweb.google.com/sinek.vz

Ako više neću pisati ove godine svim čitačima i svim ljudima dobre volje sretan Božić i novu 2010. godinu!

Psi laju... karavane prolaze!

2009-12-18T08:06:00.006+01:00

Ovo je možda čudan naziv za post jednog "planinarskog" bloga. No, probao bi objasniti zašto mi je takav naslov pao na pamet. U subotu 12.12.2009. godine kao i u ponedjeljak 14.12.2009. bili smo na Ivanščici i to u rane jutarnje sate. U subotu ekipa je bila Boris, Mladen i uobičajeno ja. Prijevoz Boris je kasnio jer je mislio da ako u Varaždinu i Knegincu pada kiša može se nastaviti sa spavanjem, ali ga je Mladen telefonom "izvukao" iz kreveta i umjesto u 7 sati krenuli smo u 7 i 15!? Očekivano, već na putu prema Ivancu kiša se je pretvorila u snijeg, a u Prigorcu se je snijeg već lovio po cesti. Utoplili smo se, "zakukuljili" i unatoč tome iznad 917 (Veliki Rok) vjetar je nemilosrdno brijao lica, a pahuljice su bole nezaštićeni dio lica. Unatoč nemilosrdnosti vjetra uživanje u prirodi je nadoknadilo nelagodnu hladnoću. Priroda je nenadmašni majstor ukrašavanja, pa je okolina koja se može vidjeti (oblak nas okružuje pa vidik nije u daljinu) djelo nenadmašnog majstora. Iako je kod planinarskog doma bilo samo -4°C osjećaj hladnoće zbog vjetra je mnogo "hladniji". No u domu je bilo puno toplije i ugodnije. Prvi smo progazili nedirnuti snijeg po Stričaku, ali unatoč nedirnutom pokrivaču od skoro 30-tak centimetra pri vrhu, iz snijega izviruju dokazi o prisustvu čovjeka, planinara, izletnika ili samo posjetitelja, tetrapak soka našeg varaždinskog renomiranog proizvođača i litrena flaša (koja je povratna i vrijedi 0,50 kuna) isto renomiranog proizvođača piva. Neko je bio žedan, ali nakon konzumacije "zaboravio" je sa sobom ponijeti ambalažu. Tko zna koliko toga je okolo skriveno u dubokom snijegu. Eto, zbog ovog što je bilo prvo što sam uočio nakon gledanja predivnog pejzaža koji je od prirode nevjerojatno ukrašen, naslov ovog posta je "Psi laju... karavane prolaze!". Do kada ćemo se tako maćehinski ponašati prema prirodi?! Do kada ćemo ignorirati vapaje i pozive prirode da promijenimo svoj način ophođenja s prirodom. Mi planinari, izletnici ili samo slučajni posjetioci koji "trošimo" naše slobodno vrijeme po planinama i dolinama trebali bi bolje osluškivati bilo i ćuti vapaje prirode. Samo mali napor bio bi dovoljan da se to izbjegne. Ja, koji inače ne ostavljam tragove svog prisustva (zato dosta fotografiram) u planini, često sam znao ostaviti zatvarače od pivskih flašica na odmorištu (Balkon 800 m) kad se uspinjem Stričakom na Ivanščicu, kao znak svog prolaska. Ovim putem obećavam da takovih "oznaka" više neće biti. Eto, neka svako od nas napravi tako nešto za sebe i svoju okolinu pa da "psi" iz naslova posta ne laju uzalud. Mi nećemo biti previše opterećeni, a svaki naš pa i neznatno mali doprinos pretvoriti će se u osobno zadovoljstvo, a priroda će nam uzvratiti, ne bojte se, znati će nam uzvratiti, kako samo ona zna, a posjetitelji planina znaju o čemu pišem. S planine smo se spustili po zasnježenom Temnom dolu. Osjećaj spusta je u neku ruku sličan spuštanju u Turškom žlebu u Kamniškim Alpama, a i prijeđen spust i kosina su zapravo slični.

U ponedjeljak smo Vlado i ja ponovili storiju samo smo se spustili s planine Konjem umjesto Temnim dolom. Vlado je u subotu bio spriječen pa smo propušteno nadoknadili odmah u ponedjeljak. Bilo je puno hladnije ali bez vjetra pa je osjećaj hladnoće bio znatno manji. Priroda je predivna i nikad se neću prestati naslađivati umijeću nenadmašnog umjetnika.

U nedjelju 6.12. 2009. umjesto trosjeda u dnevnoj sobi, Slađana, Azra i moja malenkost lagano smo se relaksirali po obroncima istočne Ivanščice, posjetili smo vrh Čevo.

Par sličica i od tamo:

Retrospektiva (par tjedana)

2009-11-30T08:56:00.011+01:00

Bok opet!
Nije ovog puta za moje ne pisanje kriva lijenost nego jednostavno... puno obaveza. Dođe trenutak da ste zatrpani do grla a i nakupilo mi se je zaostalih obaveza. Sa par posljednjih izleta nisam napravio DVD-e a kako to "društvo" očekuje od mene a ja to i zapravo smatram svojom obavezom, nije bilo odgode. No još mi je ostala Golica i Mozirski gaj od 17.05. i nadam se da Boris zbog toga nebu promijenil snimatelja i montažera!? Nadam se.
Htio bi, da ne zaboravim, zahvaliti Miljenku što me je uvrstio na popis planinarskih linkova na svom blogu. Nadam se da će naša suradnja osim bloga biti nastavljena i u bregima, naročito bregima jer nisam baš neki šahist pa da se ogledamo i na tom polju. Na mom blogu je stavljen link za Bistru vodu pa pogledajte svakako.
Ali da ja krenem poslom zbog kojeg i pišem ovaj post...
Kod nabrajanja izleta koristiti ću nekakve brojeve (samo meni jasne, normalno) pa neka vas to ne zabrinjava ili smeta.
Nije, bez obzira na obaveze zapostavljen odlazak u brda, dapače, kad sam pregledavao sličice vidjeh... ima toga. Pa da počnem;
Moja bolja polovica Slađana, naš novi okolokućni domobran zapravo domobranka (više u kući nego oko nje) Azra (hvala Gaga) i moja malenkost (uvijek će biti i moja malenkost zato jer nisam baš velik, 1,67, a i pišem samo o izletima i turama gdje sam i sam sudjelovao) u nedjelju 29.11. prošetali smo Kalnikom (S10.11.) i to našom starom stazom od iznad kamenoloma kod Kalničke Kapele, zapravo se taj dio Kalnika zove Hruškovec, pa do "zatvorenog" doma podno Vranilca. Vrijeme je bilo prekrasno, cijelim sjevernim djelom Kalnika bilo je mirno i tiho ali kad smo prešli na južnu stranu prema domu iznenadio nas je neugodan južni vjetar. Pošto imam neku laganu temperaturu oznojio sam se jače nego inače i uz sve nedaće još sam zaradio i hunjavicu. E da je dom otvoren ne bi bilo takvih problema. Okolica doma a i stijene Kalnika bile su prepune penjača i izletnika. Već predugo je zatvoren dom i bojim se da gosti i ugostitelji gube previše. Na žalost ništa od palačinki...
Uključio sam uz Garmina i Sports Tracker na nokiji a link je na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1843239

Par sličica:

U petak 27.11. Vlado, Mladen, Boris i normalno moja malenkost šetali smo po Ivanščici (S10.10.). Iz Varaždina smo krenuli tek oko pola 3 jer su Boris i Mladen uredno radili to jutro. Laganini preko Stričaka ili kako neki vole Pionira, pa do planinarskog doma, u standardnih sat i pol i već je, što zbog oblaka koji se je "zakačio" za TV toranj što zbog vremena (oko 16.30 sati), polako padala noć. Temperatura na vrhu je +3,5°C. Domar Dragec je bio sam, pa uz par pivica, narezani kulen i domaće kobasice, i razgovor ugodni, brzo prođe vrijeme. Nakon sat vremena, po Konju lagano do auta. Kod silaska se je Boris žalio na oštru bol pod rebrenim lukom ak' se to tak veli. Mi smo ga srdili da je to zbog toga što je kod uspona jurio kao da je upogonjen Duracellovim baterijama. Nadam se da nije ništa ozbiljno i da je razlog samo to što je bio Duracelko.

U subotu 21.11. smo Mladen, Boris i ja bili ponovno na Ivanščici (S10.08.). Uspon po Pioniru, koji je bio nevjerojatno prometan (sreli smo više planinara nego tijekom cijele godine), a spust po strmoj udolini Temnog dola. Sve je puno lišća i treba dobro paziti na mokre grane skrivene u lišću jer u protivnom začas završiš na pozadini par desetaka metara niže, ako imaš sreće. Sve je dobro prošlo samo su hlače bile prljave od padova tu i tamo.

17.11. u utorak ja i naša nova kujica Azra (alpski brak jazavčar star 9 mjeseci) probali smo se popeti na Ivanščicu(S10.07.). U početku planinarskog puta po Stričaku bila je vezana vodilicom ali sam je uskoro pustio da slobodno trčkara planinom. Vidjelo se da kuja uživa u novom doživljaju. Uz svo moje "jurenje" po Stričaku gore, a po Konju dolje (spustili smo se za oko 30-tak minuta) čak je bilo trenutaka kad me je čekala i čudno gledala sa pitanjem u očima:"Pa dobro, kaj se čeka?!" Prijatelj Gaga (inače veterinar) koji ju je "nabavio" u potpunosti je bio u pravu, osim što u imenu ima alpski, ta pasmina jazavčara je rođena za planine. Još jednom hvala, Gaga!! Kasnije, bez obzira na sve izgleda da sam malo pretjerao, kujica je stara samo 9 mjeseci i prije mene je bila kod stare bakice, koja je sigurno nije šetala po Ivanščici i to "ubitačnim" tempom, Azra je najvjerojatnije dobila muskulfiber jer je bila dan dva neobično mirna. Nakon par dana vratilo se je sve na staro, pa dvije mace (2. i 4. godine stare) koje su starosjedioci kod nas opet nisu imale mira i nastala je uobičajena jurnjava po kući. Iskoristio bi priliku i priupitao drage čitatelje mog bloga (ako takovih uopće ima!!!???) koji su imali sličnu situaciju kako "pomiriti" ove dvije (u mom slučaju tri) živine. Imao sam stariju kuju, pa su mačići došli mali i nije bilo problema, ali u ovom slučaju su mačke one koje rade probleme, one potrče a pas kao pas za njima i začas je kaos. Na savjetima unaprijed hvala. Evo i par sličica s Ivanščice od 17.11.2009.

Kako je ovo retrospektivni opis mojih lutanja po brdima, slijedeće je za opisati pokušaj uspona na Kalški greben 15.11. a kako sam to već obavio u starom postu za danas ću završiti...

Do skorog pisanja ... vidimo se u brdima!!!

POKUŠAJ KALŠKI GREBEN

2009-11-20T12:47:00.001+01:00

Mi veseljaci, ha, ha, ha. Pokušali smo, tražili, našli, pokušali, na sreću se vratili...
Niko ništ' ne razme!!?? Mogu misliti?
No od početka...
Dogovor: nedjelja Ratitovec iliti vrh Altemaver 1679 u Škofjeloškom hribovju; polazak: 05 sati; mjesto ishodišta: crkvica sv. Fabijana i Sebastijana u Optujskoj; vozi: Gaga; sudionici: prije spomenuti Gaga, Mladen, Boris i moja malenkost (ekipa koja ne šteka);
Sve pet kad ne bi bilo kao i uvijek... Često smo znali isplanirati ture do zadnjeg detalja, Mali Miro je u svog Garmina ucrtao detaljan put, proučio je gdje ima a gdje nema opasnosti - no uzalud vam trud svirači - u Tepanju na kavi promjena plana i Mirekovi planovi na njegovu duboku žalost padaju u vodu i pravac nova tura... Ovog puta dogovor je promijenjen još i prije jer smo putovali u jednom autu. Malo predviđena prognoza vremena za taj dio Slovenije, mogućnost većeg snijega i odluka je pala; Penjemo se na Kalški greben (2224 m) i to prek Robleka i Dolge njive. No, isplanirano u trku (vožnji) - učinjeno. Poslije kave u Tepanju (bili smo prvi gosti) par minutica prije 6 krećemo prema Kranju i dalje dolinom Kokre do Podlebelce (stigli oko 15 do osam), ali onda su nastali problemi. U kanjonu Kokre koja je okružena stijenama nestalo je GPS signala i na Gaginom i mojem GPS-u, tako da je nemoguće odrediti gdje treba skrenuti prema Roblekovoj kmetiji za koju znamo da je ishodište našeg planinarskog pohoda. Na karti je sve lijepo nacrtano ali nigdje nikakvog putokaza, a za divno čudo nitko nije budan kako bi mogli isprobati onu staru "kartu čitaj i seljaka pitaj". Poslije 45 (čitaj četrdeset i pet) minuta pronašli smo Roblekovu kmetiju i naš put. Oko kmetije, zapravo čitavim dijelom šumsko-makadamskog puta bile su table da je parkiranje prepovedano ili da se parkiramo na lasno odgovornost pa se s razlogom pitamo da li smo dobrodošli ili da li je možda Roblek razlog zašto nigdje nema table za planinarski smjer na glavnoj cesti!? Poslije kad smo se vratili do auta sreli smo jednog starijeg planinara-šetača i ja sam mu postavio isto pitanje a on se je samo zagonetno nasmijao. Nedugo nakon toga razgovarao je s gosponom u atraktivnom terencu, koji je nemilosrdno projurio pokraj nas i skoro nas izgurao s ceste pritom (pretpostavljamo da je to bio glavom, bez brade i s terencem gospod Roblek-parkiraš na lasnu odgovornost). Parkirali smo auto u kutu i nikome na putu (u nadi da možda "na lasnu odgovornost" ne znači da se buše gume ili zove pauk) i potražili marke i tragove planinara. Ubrzo (čitaj poslije 15- tak minuta i 100 m nadmorske visine) našli smo jedno i drugo a i treće; Još je jedan terenac bio parkiran u jednom usjeku. Tragovi su vodili po markiranoj planinarskoj stazi s tek par centimetara snijega. Bili smo sretni "kao cigan u bijelom kruhu" što nećemo morati prvi tabanati kroz duboki snijeg i izmišljavati gdje vodi planinarski put. No nade su nam se izjalovile već stotinjak metara (visinskih) dalje. Dva su se lovca šćućurila u niskom raslinju i naoružani do zuba čekali neoprezne gamse (pošto bi mogli uplašiti živinu nisu nas se udostojili ni pozdraviti, a ja se nadam da smo im svojom galamom uspjeli otjerati sve što bi mogli upucati). Dalje nas je kroz policu Lojtre čekao nedirnuti i negaženi snijeg. Police Lojtre nisu preteške ni prozračne a na najisturenijim dijelovima su i osigurane "jeklenicama". Brzo smo projurili Lojtrom i onda nas je dočekala strmina pokrivena crnogoričnom makijom, koja je bila pokrivena s sigurno pola metra snijega. Ko je probao hodati po sličnom terenu u sličnim uvjetima zna kako je gurati pred sobom snijeg, prtiti strminu i svaki korak propadati do struka između grana jelovine koju je snijeg prikovao za tlo i u isto vrijeme hodati po rubu nečeg što može završiti padom preko istog ruba s ciljem nekoliko desetaka metara niže po kamenju i grubom siparu. No ni to nije najgore. Možete li zamisliti glupana i lijenčinu koji ide prvi i radi tragove po tom terenu a sve bez gamaša, koje uredno nosi u ruksaku (valjda su lakše za nositi u ruksaku, a i mogle bi se namočiti), ma budalu treba upucati za primjer ostalima. Ta bu da la je uskoro imala vodu u gojzama, što sigurno ne olakšava uspon. No usprkos svega smo stigli do Dolgih njiva. Panorama nedirnutog snijega (ima ga i sigurno dobar metar) u koju se kao u priči uklapa kamena pastirska koliba i vrhunci Krvavca, Zvoha, i Korena s jedne strane i pobočja Kalškog grebena s druge prekida dah. Sve to okupano u zrake sunca ostavljamo iza sebe i krećemo više. Nažalost nismo čitali http://www.hribi.net/izlet/kokra_podlebelca_kalski_greben_/3/318/1778 , pa bi znali da smo trebali skrenuti malo lijevo kako to piše na hribima.net. Falio nam je ovaj dio "Od omenjene koče nadaljujemo po levi strani planine po slabše vidni stezi, ki nas po 5 minutah nadaljnje hoje pripelje do druge, obnovljene koče. Ponovno se držimo rahlo levo in še naprej slabo vidna pot nas kmalu pripelje v pas rušja, kjer le ta postane izrazitejša. Sledi prečenje kratkega strmega gruščnatega pobočja, nato pa nas zložna pot v nekaj minutah prijetne hoje čez travnike porasle z rušjem pripelje na razpotje na Škrbini." Mi smo uprtili ravno kroz zimzelenu makiju prekrivenu s još više snijega, kroz koju se je još nemilosrdnije propadalo. Pošto je zbog kratkoće dnevnog svijetla već prije bilo odlučeno da idemo uz planinu do maksimalno 12 sati nakon još sat vremena pala je odluka: STOJ, STANI! Kad smo došli na otprilike 1900 m na jednom vrhiću ugledali smo Kalški greben i Škrbinu, ali nas je od Škrbine dijelilo jednom dolje, pa gore, pa još jednom dolje pa gore na Škrbinu, pa onda još 200-tinjak metara po pobočju na Kalški greben. Bili smo samo 100-tinjak metara niži od Škrbine ali je ovaj puta bila nedostižna. Ne vele pametni ljudi badava da je pravi planinar onaj planinar koji pametno zna odustati, ili možda nešto slično. Mene to pomalo podsjeća na ono da vadiš kad je najslađe, samo što onda u planini ne doživiš "vrhunac", ali je valjda tako pametnije. Bilo kako bilo ili kako mu drago (ne Drago) mi smo na zadovoljstvo svih stali, otvorili ruksake, malo šalabrcnuli, malo više popili pivce iz ruksaka, pardon iz limenke, preobukli i preozuli se, "konačno stavili gamaše (nek se i one namoče)" i... . Ma normalno da postoji i taj famozni "i..."!? Usput sam uspio izgubiti Canyon-ov mali visinomjerac pa sam se spustio da ga potražim nekih stotinjak metara. Normalno da ga nisam našao, jer ga je Boris našao kraj mjesta na kojem smo se zaustavili, lagano zatrpanog u snijegu. Boris imaš piće! Natrag na noge lagane, preko Dolge njive, pa po Lojtici dol, pa po Lojtrici još dol i do auta trebalo nam je oko 2 sata. Gume nisu bile izbušene pa smo se sigurno spustili do doline Kokre do Podlebelce, pa do stajanja u Tepanju na pivici i vrećici čipsa. Šofer Gaga je iskoristio priliku da protegne noge a zapravo uvijek tako napravimo lagani rezime doživljenog. Zaključak je ovaj puta bio da smo zadovoljni učinjenim, da smo lijepo prošetali gojzerice, a Kalški greben smo već vidjeli, a ne daj Bože da više nećemo! Doma smo bili prije 18 sati.
Ima nekoliko sličica na picasi http://picasaweb.google.com/sinek.vz ili točnije na http://picasaweb.google.com/sinek.vz/PokusajKalskiGrebenGSMB15112009# a evo i par ovdje za one koji su poput mene "lijeni" i za klikanje.

To se zove lijenost

2009-11-11T14:57:00.000+01:00

Nije da nisam imao vremena, nije istina da sam lutao po brdima. Nisam ni radio nešto važno , ni neodložno samo me je ... rekli bi dalmoši "ufatila fjaka" . Užas, vrijeme je turobno, sivo sve boli i mi operirani osjećamo svaki rezić kirurga kao da ga radi ponovno , ali ovaj puta bez narkoze.

Prije svega zahvalio bi svima na podršci u mom nastojanju da napišem nekakav "planinarski" blog koji to zapravo ne bi ni trebao biti. Nadam se da će teme mojih postova biti zanimljive i za one koji čitaju, ali prvenstveno bi želio prenijeti na net svoja iskustva koja će nadam se nekad nekome pomoći. Moram još puno naučiti jer sam nov što se tiče blogiranja, ako se to tako kaže... Evo imao sam problemčića koje još ne znam riješiti ali i to će se vremenom otkloniti.

Primjer: Pisao mi je Goran R (zahvaljujem mu na podršci i sigurno se priključujem vrhovima) i uputio me na na internet stranicu na kojoj sam vidio zgodan widget za vrijeme linkao sam se na stranicu sa vremenom, napravio sve, ali nisam isti mogao postaviti na svoj blog. Link je na http://freemeteo.com/default.asp?pid=15&gid=3199040&la=21 (zanimljivo gdje se mjeri na Ivanščici temperatura na 853 m ili je to samo procjena, zna li netko?)

Primjer: Znam da ima na netu mnogo mjesta gdje možete spremiti (uplodati) datoteke pa onda linkanjem omogućiti skidanje istih, i google mi omogućuje istu stvar na google docs ali ne mogu spremiti tagove planinarskih puteva (dal' netko zna kako to napraviti?).

Ovim putem želio bi zahvaliti Ivici B. na mailu, a naročito na Croatian.gtt (stavio sam ga u uređaj ali još nisam stigao sve pregledati), a posebno bi želio čestitati "malom" Anti na uspjesima. Još ćemo se mi čuti ( http://www.maliplaninar.tk/) obećavam.

No, ja skrenuo s onog što je tema mog bloga...

Naravno da smo 7.11. u subotu prošetali gojzerice (brat, šogor i moja malenkost) po Ivanščici. Klasika put, gore po Pioniru a dole po Konju. U planinarskom domu pivce, čašica razgovora (najlakše je planirati sljedeći izlet na izletu). Inače su brat i šogor najčešći supatnici na mojim zapravo našim putošestvijima. Ima nas u kompaniji poviše, ali smo nas troje, ne znam kako bi to rekao, nekako valjda najbliskiji ili možda najsličniji po kondiciji pa si "pašemo"!?

Odluka je da počnem najprije opisivati ture iz 2009. godine jer su još uvijek svježe, pa ću se onda vratiti na svoje početke planinarenja, koliko će slike moći vratiti sjećanje na te dane?! Stvarno mi misli lutaju pa tako i izgleda moj današnji blog (zbrda-zdola), ali budem se ja skockal. Post sam počeo pisati 11. na Martinje, a završavam ga 12. Pošto je vrijeme napravilo još jedan zaokret, nadam se da će i vikend biti takav i da je "company" spremna za već dugo dogovoren Ratitovec i da nas ovog puta ništa neće spriječiti. Do idućeg pisanja par sličica sa subotnje Ivanščice.

Još Ivanščice

2009-11-06T11:48:00.000+01:00

Jučer sam ponovno (po zna koji puta - možda jednom probam zbrojiti) bio na Ivanščici. Puno je toplije i čini se da 4.11. nije padao snijeg nego kiša ili možda ništa. Putem sam slijedio tragove po Pioniru pardon Stričaku i čini se da je od mog zadnjeg posjeta prošao samo pas i njegov najbolji pratitelj planinar, ali moje indijansko pratilačke sposobnosti ne sežu tako daleko da bi mogao pretpostaviti kad je to bilo. Na cesti već prema vrhu sreo sam planinara kojeg sam više puta sretao, ali ga nikad nisam pitao za ime (možda BBird). Javi se ako si se prepoznao!? Na vrhu 1,5 celzijusevac i sunce za sunčanje, pa su to najvjerojatnije iskoristili i plavci za rekonstrukciju i pripremu za zimu radio odašiljača. Sa vidikovca se vidi dosta daleko ali oblaci zaklanjaju na horizontu Alpe. Nisam imao dalekozor a fotić me je nešto gnjavio pa nisam siguran dal' sam vidio oblake ili Alpe (najvjerojatnije oblake). Spustio sam se pored vojarne pa u Temni dol u kojem je na snijeg kojeg ima oko 20-tak centimetara napadalo lišće tako da na mnogim mjestima nije ni vidljiv snijeg.

Više ima kao i uvijek na http://picasaweb.google.com/sinek.vz a sam spust i na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1772174

2009-11-03T19:05:00.000+01:00

Bok!
Nikako da počnem s blogom. Današnji uspon na Ivanščicu ponukao me da počnem i da podijelim svoje ideje, mišljenja ili da se ... ma ne znam što.
Uostalom pošto sam umirovljenik ili kak bi neki rekli penzić (o tome možda jednom drugom prilikom), a sredio sam sve što sam imao za danas (čitajte što su mi moje "žene" naredile) u sekundu i pol sam odlučio, kao i mnogo puta do tada pravac Ivanščica. Iako je vrijeme bilo "ružno" - padao je lagano snijeg sa kišom i temperatura je tek par stupnjeva iznad nule na visini iznad 1000 metara to bi mogla biti prava avantura. Usput u Ivancu skretanje u dućan po sendvič i par limenki i začas sam se popeo do "Pilane" u Prigorcu (440 m).

Brzo presvlačenje i juriš....
U Prigorcu je bilo tek par centimetara snijega dok ga je s visinom bilo sve više i više. Na 800 m bilo ga je 20- tak centimetara. Na 917 kako to moje "društvo" voli reći ili na Velikom Roku prava zimska idila. Stijene su zabijeljene od snijega kojeg je vjetar naprosto zalijepio za stijene.

Na 800 metara bilo je ...
kako je to pokazao moj Oregon.

Kod planinarskog doma u zavjetrini temperatura je bila -5°C, a na vjetrometini puno, puno niže

TV toranj se je jedva vidio a na samom vrhu bilo je zapuha i iznad koljena.

Na vrh su došli i dečki iz HEP Varaždin najvjerojatnije nešto popraviti na svojem repetitoru koji je odmah ispod vidikovca. Parkirali su na samom vrhu. Uskoro nebu moguće na vrh doći autom (bar dok se ne očisti cesta) pa će biti mirnije u domu. Ne da imam nešto protiv onih koji se voze na vrh, ali znaju biti bučni pa čak i nepristojni prema domaru. Pošto još na Ivanščicu nema helikopterske linije kad je visok snijeg na sreću moguć je prilaz samo pješice.

Nisam se ni presvlačio, ni popio pivo a kamoli pojeo sendvič jer je puhalo kao ludo. Put pod noge tj. snijeg i pravac auto, ovaj puta preko Konja. Spust je bio prava avantura klizanja, skijanja po gojzericama a najmanje hodanja. Da izbjegnem serpentine ispod Malog konja sručio sam se ravno po zimskom putu pa preko livade. Spust je bio 30-tak minuta a uspon sat i pol. Ima nešto podataka na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1766059 jer sam na mobitelu uključio Sports Tracker, a večina slikica je na http://picasaweb.google.com/sinek.vz/IvanscicaPionirKonj3112009#