Saznajte TKO JE TKO kroz BIOGRAFIJU neke slavne osobe nap : biografija Pape Benedikta XVI.

Academic painter Josip Vukojević from Croatia

2012-01-28T19:54:00.003+01:00

Akademski slikar Josip Vukojević iz Slobodnice

( u blizini Slavonskoga Broda )

Academic painter Josip Vukojević from Slobodnica
(Near Slavonski Brod)

Academic painter Josip Vukojević from Slobodnica

(Near Slavonski Brod)

http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/akademski-slikar-josip-vukojevic-iz.html

Josip Vukojević rođen je 1959. godine u Slobodnici - Slavonski Brod.
Završio crtačku i slikarsku školu " Albert Gruber " u Slavonskome Brodu kod
profesora Krunoslava Kerna ( 1986 ) i autorsku školu slikanja " Agora "u Zagrebu.
Diplomirao u klasi profesora Dine Trtovca,akademskog slikara ( 2000 ) .
Član je HDLU od 1995. godine i Udruge za kulturu osoba oštećena sluha Hrvatske
" Svijet tišine " od 2006. godine,Zagreb.

Koristi tehniku : akrilik i suhi pastel - specijal. Imao je 42 samostalne i 230 skupnih
izložbi.Sudionik je mnogih likovnih kolonija ( 215 puta ) , od kojih su najveći broj bile
donatorske kolonije.Dobio preko 190 priznanja i nagrada za svoj umjetnički i
humanitarni rad.

Dobitnik je mnogih nagrada i na međunarodnim natjecanjima :

2007. - dobio 1.EUROPSKU nagradu na 19. međunarodnom natjecanju gluhih
slikara u Cuvio - Varese u ITALIJI .

2008. - dobio 4.EUROPSKU nagradu na 20. međunarodnom natjecanju gluhih
slikara u ITALIJI .

2008. - dobio 3.SVJETSKU nagradu na međunarodnom natjecanju " Buza "
Tirana u ALBANIJI .

2009. - dobio 1.EUROPSKU nagradu na 21. međunarodnom natjecanju gluhih
slikara u ITALIJI .

2009. - dobio 1.EUROPSKU nagradu na 1. međunarodnom natjecanju gluhih
umjetnika " SNAGA BOJA U TIŠINI " Zagreb u Hrvatskoj .

Kontakt podaci akademskoga slikara Josip Vukojević :

Adresa : Posavska br.3,Slobodnica,35252 Sibinj - Slavonski Brod - Croatia
Mobitel : 091/178-1959 ( napišite SMS poruku )
e-mail adresa : josipvukojevic@hotmail.com

Vukojević Josip ( Croatian academic painter ) was born in 1959. in Slobodnica near Slavonski Brod ( Croatia as a 28 MEMBER OF THE EUROPEAN UNION )

He finished drawing and painting school "Albert Gruber" in Slavonski Brod by
Professor Krunoslav Kern (1986) and author's school shooting"Agora" in Zagreb.

He graduated in the class of Dine Trtovca, academic painter(2000).

He is a member HDLU since 1995. The Association for Culture and persons with hearing Croatian "World peace" since 2006. years, Zagreb.

Use the technique: acrylic and dry pastel - special. He had 42 solo and 230 group
exhibition .Participant the numerous art colonies (215 times), of which the largest number were donor colonies.He received over 190 awards for his artistic and humanitarian work.

He has won many awards at international competitions:

2007th - Received the 1.EUROPEAN award at the 19th international competition of the Deaf painters in Cuvi - Varese, Italy

2008th - Received the 4.EUROPEAN award at the 20th international competition of the Deaf painter in Italy.

2008th - 3.WORLD award won at the internacional competitions, "Buza"Tirana, Albania.

2009th -Received the 1.EUROPEAN award at the 21st international competition of the Deaf painter in Italy.

2009th - Received the 1.EUROPEAN award at the 1th international competition of the Deaf artists " "Powerful colors in silence "Zagreb in Croatia.

Contact details of academic painter Josip Vukojević:

Address: No.3 Posavska, Slobodnica, 35252 Sibinj -Slavonski Brod - Croatia
Mobile: 091/178-1959 (write a text message)
e-mail address: josipvukojevic@hotmail.com

Životopis političara Radimir Čačić

2012-01-28T19:52:00.000+01:00

Radimir Čačić

Radimir Čačić

Hrvatski političar Radimir Čačić rođen je 11. svibnja 1949. u Zagrebu. Otac Nikola bio je 1971. tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske, u vrijeme kada je predsjednik bio Dragutin Haramija. Za razliku od Dragutina Haramije Nikola Čačić je 'preživio' 1971. i kasnije postao republički tužitelj. Osnovnu školu, kao i 7. gimnaziju Radimir Čačić završava u Zagrebu, nakon čega upisuje Arhitektonski fakultet, na kojem diplomira u rekordnom roku (1973.). Za vrijeme studija upoznaje buduću suprugu, Varaždinku Mariju. Shvativši da je malo ipak pretjerao s brzinom studiranja, zajedno s nekoliko prijatelja odlučuje si dati malo oduška i kreće na put po Zapadnoj Europi. Nakon 'divljanja' po Europi zaposlio se u Interpublicu, poduzeću što je pripremalo sajmove za Ministarstvo vanjske trgovine Sjedinjenih Država. Oni su mu ponudili mjesto predstavnika za Istočnu Europu, ali tu se umiješala supruga Marija rekavši: "Idemo u Varaždin!"

Vozački ispit polaže u svibnju 1967., nakon čega će Čačić postati hrvatski političar s vjerovatno najviše prometnih nesreća. Prva se desila 1974. kada je zaspao tijekom vožnje između Vinkovaca i autoceste i slupao automobil Alfa Romea Giulia, tada vrlo atraktivno sportsko vozilo. Potom slijedi duga stanka do 1999. kada je na cesti Šemovac - Orahovica na njegovo vozilo Audio A4 naletjela mješalica i posve smrskala zadnji dio vozila. Tri godine kasnije (2002.) vozilom marke Volvo udara u kombi na varaždinskom Trgu slobode i nastavlja se voziti kao da se ništa nije dogodilo. Ubrzo ga policija sustiže u Novom Marofu, a Čačić se pravda da ništa nije primjetio. Naredne godine (2003.) vozeći Audio A8 na nadvožnjaku prije skretanja za Vrbovec tijekom vožnje pada mu tlak i Čačić ostaje bez svijesti te se zabija u zadnji kotač šlepera. Šest godina kasnije kasni na sastanak s Jadrankom Kosor i parkira vozilo na Markovu trgu. To zamijećuje policajac koji ga upozorava da tu nije dopušteno parkiranje na što mu Čačić dobacuje da mu napiše kaznu. Najozbiljniji prometni udes dešava se 8. siječnja 2010. na autocesti za Budimpeštu kada uzrokuje prometnu nesreću u kojoj je jedan od sudionika preminuo. Iz svih ovih prometnih nezgoda Čačić se izvlačio bez ijedne ozbiljnije tjelesne ozljede.

U Varaždinu se Radimir Čaičić zapošljava u poduzeću Zagorje, a uskoro, zajedno s nekolicinom suradnika osniva tvrtku Coning i predlaže spajanje dvaju poduzeća. Od 1985. do 1989. prošao je put od optužbe za rušenje samoupravnog poretka do dobitnika nagrade za uspješne privrednike 8. maj. Donošenjem zakonskog okvira 1989. konačno spaja dvije tvrtke. Uskoro kupuje 25 % dionica Zagorja za 750 tisuća njemačkih maraka i dijelu radnika - za koje tvrdi da su alkoholičari i neradnici - odmah uručuje otkaze. S pripremama za prve višestranačke izbore uključuje se u Koaliciju narodnog sporazuma, te je za slučaj izborne pobjede bio njihov kandidat za premijera. Na izborima je s malom razlikom izgubio od kandidatkinje HDZ-a i tada anonimne učiteljice Katarine Fuček. Početkom 1990. jedan je od osnivača tvrtke Zagal (danas: Croatia Airlines). Godinu dana kasnije (1991.) Coning dobiva posao za izgradnju 1290 stanova u izraelskom gradu Ashkelonu, vrijedan 46 milijuna dolara. Izrael, međutim, uskoro donosi zabranu rada strancima, pa poduzeće gubi 10 milijuna dolara, radnici ostaju bez pola naknade, a Božićev Slobodni Tjednik o slučaju piše pod naslovom: "Bože sveti! Propast stoljeća!"

U vrijeme blokade varaždinske vojarne JNA formirao je postrojbu koju je opremio i naoružao. Kao član Gradskog kriznog stožera pregovarao je s JNA o odlasku iz grada, te ih nakon predaje ispratio do granice sa Srbijom. Član je HNS-a od osnivanja stranke i kao njihov kandidat na općim izborima 1992. nije izabran u Sabor, gdje je dospio tek nakon izbora 1995. godine. Tada je bio na listi koalicije nazvane Sabor '95, a koju su činili HSS, HNS, IDS i SBHS. Predsjednik HNS-a postao je 1995. nakon odlaska Savke Dapčević-Kučar. Nakon njegova izbora za predsjednika stranku su napustili Meštrović, Vrkić, Tankosić i još neki manje poznati članovi. Krajem ožujka i početkom travnja 1998. Čačić je nasjeo na nečiju neslanu informaciju kako je preminuo ministar obrane Gojko Šušak - i ne provjerivši vijest - obitelji, čelništvu države i HDZ-u uputio je brzojave s izrazima sućuti. Iako je uskoro otkrio da je nasamaren na iste adrese poslao je ispriku. U sljedećih nekoliko danaVladimir Šeks protumačio je ovu Čačićevu izjavu kao prljavu politikantsku kalkulaciju kojom se htjela poslati samo jedna poruka - "ova vlast je na umoru". Međutim ispostavilo se da Čačić i nije bio toliko loše informiran jer je Gojko Sušak preminuo 3. svibnja 1998., a na izborima 3. siječnja 2000. godine HDZ je doživio poraz.

Pobjedom kolacije šestorke (SDP, HSLS, HNS, HSS, IDS, SBHS) na izborima u siječnju 2000. Radimir Čačić postaje ministar graditeljstva u vladi Ivice Račana. U travnju iste godine na mjestu predsjednika Hrvatske narodne stranke zamijenjuje ga Vesna Pusić. Nakon parlamentarnih izbora 2003. HNS postaje oporbena stranka, a Čačić ministarsku fotelju mijenja zastupničkom u Hrvatskom Saboru. Nova vlast pokreće istragu protiv njega pod sumnjom da je u vrijeme ministrovanja bio u sukobu interesa. No, po završetku istrage oslobođen je optužbi.

Na lokalnim izborima 2005. HNS odnosi pobjedu na u Varaždinskoj županiji i Čačić postaje župan 9. lipnja iste godine Na čelu županije započinje s projektom besplatnog prijevoza srednjoškolskih učenika, povlaštenih studentskih kredita i povlaštenih kredita za srednjoškolce te uvođenja jednosmjenske nastave u svim osnovnim i srednjim školama u Varaždinskoj županiji. S mjesta župana smijenjen je sredinom 2008. godine.

Odlikovan spomenicom Domovinskog rata i Redom kneza Domagoja s ogrlicom te ima čin brigadira Hrvatske vojske.

Životopis Zorana Milanovića

2012-01-19T23:43:00.000+01:00

Biografija Zorana Milanovića: Evo kako je klinac iz Trnja postao najmlađi hrvatski premijer i presjednik ljevičarske stranke u Hrvatskoj SDP-a nakon presjednika SDP-a Ivice Račana kojeg je Milanović zamjenio kao novi vođa stranke SDP-a u Hrvatskoj

Premijer Vlade RH Zoran Milanović 2012 godine
http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/biografija-zorana-milanovica-evo-kako.html

Zoran Milanović rođen je u Zagrebu 30. listopada 1966. gdje je završio osnovnu i srednju školu (Centar za upravu i pravosuđe). Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu kao izvrstan student i dobitnik rektorove nagrade.

Nakon studija Milanović se zaposlio kao pripravnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a 1993. odlazi u Ministarstvo vanjskih poslova. Kao pripadnik OESS-a 1994. odlazi u mirovnu misiju u Azerbejdžan, a 1996. imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji u EU i NATO-u u Bruxellesu, gdje je 1998. završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava te stekao titulu magistra.

Krajem 1999. vraća se u Zagreb i učlanjuje u SDP. Nakon što je ta stranka izgubila parlamentarne izbore, Milanović 2004. stavlja na raspolaganje svoj mandat pomoćnika ministra vanjskih poslova te na poziv Ivice Račana dolazi u stranačku središnjicu gdje postaje član novoosnovanog Izvršnog odbora stranke te međunarodni tajnik s posebnim zaduženjem održavanja kontakata s drugim političkim strankama.

Početkom lipnja 2007. je na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji stranke, s osvojenih 825 od ukupno 1500 glasova stranačkih izaslanika, izabran za predsjednika SDP-a. Čelno mjesto u SDP-u potvrdio je i na redovnim stranačkim izborima u svibnju 2008.

Na parlamentarnim izborima u studenom 2007. HDZ ponovno osvaja vlast, a Milanović predvodi oporbu u četiri godine kao predsjednik SDP-a i kluba te stranke u Hrvatskom saboru. Ove godine potpisuje koalicijski sporazum s HNS-om, IDS-om i HSU-om te kao Kukuriku koalicija 4. prosinca pobjeđuju na izborima.

Zoran Milanović i supruga Sanja, koja kao doktorica znanosti iz područja epidemiologije radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Zagrebu, roditelji su sinovima Anti Jakovu i Marku.

Još jednom ću istaknuti neke informacije vezane uz MILANOVIĆ ZORANA ....

Zoran Milanović rođen je u Zagrebu, 30. listopada 1966. godine. Otac Stipe i majka Gina rodom su iz Sinja. Djetinjstvo provodi u starom Trnju, za nekadašnji Zagreb tipičnoj radničkoj četvrti malih obiteljskih kuća.

Pohađao je srednju školu „Centar za upravu i pravosuđe” (danas I. gimnazija). Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu kao izvrstan student. Za vrijeme studiranja dobiva Rektorovu nagradu i sudjeluje na studentskom natjecanju iz međunarodnog javnog prava „Telders” u Haagu. Prema vlastitom priznanju, u mladosti je bio buntovan, a ponekad i sklon tučnjavi.

Poslije srednje škole za upravu i pravosuđe, Milanović završava Pravni fakultet kao izvrstan student i dobitnik rektorove nagrade. Zapošljava se najprije na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a zatim, 1993. u Ministarstvu vanjskih poslova. Godinu dana kasnije odlazi u mirovnu misiju OESS-a u ratni Azerbejdžan, u okupirani Nagorno Karabah. Savjetnikom u hrvatskoj misiji pri Europskoj Uniji i NATO-u u Bruxellesu postaje 1996. godine, a dvije godine kasnije na tamošnjem sveučilištu završava poslijediplomski studij prava Europske Unije.

1999. godine učlanjuje se u SDP (do tada nije bio član ni jedne političke stranke). Nakon pobjede koalicije prevođene SDP-om na izborima 2000. godine, povjerena mu je komunikacija s NATO-om. Tri godine kasnije postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 2003. odlazi s mjesta pomoćnika.

Kao član SDP-a, 2004. godine stavlja svoj mandat pomoćnika ministra vanjskih poslova na raspolaganje i dolazi u središnjicu SDP-a za člana novoosnovanog Izvršnog odbora i međunarodnog tajnika s posebnim zaduženjem održavanja kontakata s drugim političkim strankama. Početkom rujna 2006. godine izabran je za koordinatora rada SDP-a u četvrtoj izbornoj jedinici.

Nakon smrti Ivice Račana, na sjednici Glavnog odbora 21. travnja prvi najavljuje kandidaturu za predsjednika stranke. Objava kandidature dočekana je ovacijama. Prevladavajuće mišljenje u osvit izborne konvencije bilo je kako Račan, u tekstu svoje ostavke neposredno pred smrt, sintagmom o “novim snagama” zapravo daje podršku Milanoviću u kandidaturi za predsjednika. Na 10. izvandrednoj izbornoj konvenciji Milanović je u drugom krugu pobjedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti i time postao drugi predsjednik SDP-a u povijesti. Zahvaljujući njegovom izboru, rejting SDP-a u istraživanjima je doživio rast i mnogi analitičari predviđali su uvjerljivu pobjedu lijeve opcije na predstojećim parlamentarnim izborima. Međutim, HDZ pobjeđuje na izborima u zimu 2007. godine, što su neki komentatori pripisali nedostatku iskustva kod Milanovića.

15. lipnja 2007. godine Hrvatski sabor ga je izabrao za predsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pregovora između Republike Hrvatske i Europske Unije. Nakon parlamentarnih izbora 2007. godine izabran za zastupnika u Hrvatski sabor u 1. izbornoj jedinici. Predsjednik Kluba zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru. Na 11. konvenciji SDP-a 10. svibnja 2008. godine ponovno izabran za predsjednika SDP-a.

U prosincu 2011. godine predvodi oporbenu “Kukuriku koaliciju” na parlamentarnim izborima i osvaja 80 zastupničkih mandata. Milanović će možda već do kraja godine postati novi hrvatski premijer.

“Izjašnjava se kao ateist”, navodi se u članku na Wikipediji. Od 1994. u braku je sa Sanjom Musić-Milanović s kojom ima dva sina – Antu i Marka. Govori engleski, ruski i francuski.

Neki izvori kažu ovako za sadašnjega hrvatskoga premijera Hrvatske Vlade Zorana Milanovića :

Nacional.hr piše.....

NOVI VOĐA SDP-A

Zoran Milanović - uspon Račanova nasljednika

Bio je hladan siječanjski dan 1993. kada je u kabinet zamjenika šefa diplomacije Ive Sanadera u Visokoj ulici ušao crnokosi 26-godišnji pravnik. Rukovali su se i razgovarali o predstojećim akcijama koje Ministarstvo vanjskih poslova planira poduzeti. Pred diplomatima je bilo puno posla, trećina Hrvatske bila je pod okupacijom, u Bosni i Hercegovini bjesnio je hrvatsko-bošnjački sukob koji je prijetio sankcijama protiv Hrvatske, a politika Franje Tuđmana vodila je državu u međunarodnu izolaciju. Razgovor je trajao kratko, a Sanader je došljaka obavijestio kako je uspješno prošao testove i može početi raditi u Ministarstvu. Kad su se na rastanku pozdravili, vjerojatno nijedan od njih nije ni sanjao kako će 14 godina poslije možda postati žestoki politički protivnici u nadmetanju za pobjedu na izborima. Jer nasuprot Sanaderu toga je dana stajao Zoran Milanović.

U iduća dva mjeseca vidjet će se postaje li Milanović novi lider Socijaldemokratske partije Hrvatske. U ovom trenutku sve veći dio SDP-a podržava njegovu kandidaturu i, uspije li ostvariti ono što planira, u studenome bi s Ljubom Jurčićem trebao biti glavni izazivač sadašnjoj vladi. U hrvatskoj politici rijetkost je da se 41-godišnjak etablira u tako kratkom roku, posebno u jednoj od dviju vodećih stranaka.

Milanović je rođen 1966. u Zagrebu. Otac mu potječe iz okolice Sinja, ali u privatnim razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. Djetinjstvo je proveo na Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da kao tinejdžer trenira boks. Bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za reprezentaciju Osnovne škole Marin Držić. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a poslije i francuski jezik.

U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Tradea, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi. Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite, a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet, stotinjak metara dalje. I Milanović je 1986. upisao pravo i postao jedan od najboljih studenata. Dobio je Rektorovu nagradu, a bio je i dio četveročlane studentske ekipe koja je sudjelovala u Teldersu, međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održava na Međunarodnom sudu u Haagu. Budući je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih natjecatelja bio je i Siniša Petrović, današnji profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, dok Milanovića sveučilišna karijera nije zanimala. Umjesto toga izabrao je odlazak u pravosuđe i postao pripravnik na Trgovačkom sudu. Poslije je znao pričati kako ga je već tada privlačila diplomacija i, čim se otvorila mogućnost, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ivan Šimonović, tada asistent na Pravnom fakultetu, nagovorio je ministra Zdenka Škrabala da zaposli veći broj mladih pravnika. Ministarstvo vanjskih poslova još se nalazilo u Visokoj ulici i tih mjeseci angažirano je nekoliko desetaka mladih kadrova koji su idućih godina postali vodeći hrvatski diplomati. Jednog jutra u stanu Milanovićevih zazvonio je telefon, a na liniji je bila službenica zadužena za kadrove u Ministarstvu. Rekla je da ga Škrabalo poziva na testiranje i Milanović je došao na seriju testova i razgovora. Kuriozitet je što ga je u diplomaciju primio - Ivo Sanader.

Poslije su Milanovića snažno podržavali Ivan Šimonović i Zoran Pičuljan, a respektirao ga je i novi ministar Mate Granić. Obojica su godinama bili u vrhu Ministarstva, Šimonović kao Granićev pomoćnik i veleposlanik pri UN-u, a Pičuljan kao veleposlanik u Pragu.

Početak Milanovićeve diplomatske karijere bio je u Odjelu međunarodnopravnih poslova, a poslije je prebačen u Političku multilateralu. Šef mu je bio Jakša Muljačić, iskusni diplomat koji je posljednjih godina zadužen za suradnju s Haagom. Nekadašnji suradnici opisuju Milanovića kao vrlo kvalitetan kadar, koji je imao brz profesionalni uspon, posebno kad se u obzir uzme da nije bio član vladajuće stranke. Odluka da ostane izvan stranačkog života malo je zakočila njegovu profesionalnu karijeru, ali uskoro je dobio neočekivanu priliku.

Poslije samo godinu dana u diplomaciji, 1994. je izabran za prvog hrvatskog državljanina koji je služio u međunarodnim snagama. Zahvaljujući znanju ruskoga, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju poslala ga je u mirovnu misiju u Nagorni Karabah, enklavu u Azerbejdžanu koju su u žestokim borbama okupirale armenske trupe. Bio je to relativno kratkotrajan, 45-dnevni mandat, ali i nedvojbeno buran. Milanović je povremeno znao reći da je to bila prilično opasna misija, ali u javnim nastupima nevoljko govori o tome. Nedavno je u užem krugu znanaca objasnio zašto izbjegava pričati o Nagornom Karabahu. Kaže kako su u to vrijeme mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ratovali u obrani Hrvatske pa bi pričanje o teškom životu između Azera i Armenaca zvučalo kao nepotrebno hvalisanje. O tamošnjem iskustvu zna reći samo da se nalazio na području prepunom neobilježenih minskih polja, a kao najveću opasnost ističe letenje u neodržavanim avionima zaostalim iz SSSR-a.

Sanja Musić-Milanović, epidemiologinja iz HZZJ-a, u braku je sa Zoranom Milanovićem od 1994.Te godine oženio se Sanjom Musić-Milanović, liječnicom iz Zagreba. Specijalizirala je epidemiologiju i radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Milanovići žive na Svetom Duhu i imaju dvojicu sinova: Antu Jakova (9) i Marka (2 i pol godine).
Nakon povratka u Zagreb nastavio je karijeru u MVP-u a 1996. je promaknut u savjetnika u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu. Veleposlanik je bio Janko Vranyczany-Dobrinović, prijatelj Franje Tuđmana koji se tek sporadično bavio diplomatskim pitanjima i Milanović je preuzeo većinu poslova u odnosima s NATO-om. Sudjelovao je u pregovorima, odlazio na brifinge k dužnosnicima u Bruxellesu i pisao izvještaje o odnosu EU i NATO-a prema režimu Franje Tuđmana. Kako je to izgledalo, ispričao je za Nacional prije tri godine: “Dok sam 90-ih radio u predstavništvu u Bruxellesu, tamošnji su nas političari i diplomati tretirali kao predstavnike države drugog reda.“

Tijekom trogodišnjeg mandata u Bruxellesu krenuo je na postdiplomski studij iz europskog prava na Flamanskom sveučilištu. Riječ je o vrhunskom studiju koji financira vlada, a među predavačima su i pojedini članovi Europske komisije. Prije završetka rada u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u Milanović je stekao diplomu na Flamanskom sveučilištu.
Uslijedio je povratak u sjedište Ministarstva vanjskih poslova. Bila je 1999. i Tuđmanov režim bio je u završnoj fazi, a predsjednik države umirao u bolnici Dubrava. Milanović se odlučio politički angažirati i jednog je dana prešao Zrinjevac, došao u Prašku ulicu i liftom se odvezao na peti kat gdje se nalazilo sjedište zagrebačkog SDP-a. Nije poznavao nikoga i zatražio je stranačku pristupnicu. Odmah ju je ispunio i predao Tajani Vukičević-Pavičić, tadašnjoj tajnici Milana Bandića. Toga dana u prosincu 1999. počela je politička karijera Zorana Milanovića.

Kad je 3. siječnja 2000. koalicija svrgnula HDZ, a Račan postao premijer, nedugo zatim Milanović je imenovan prvim nacionalnim koordinatorom za NATO. Bio je to važan posao jer je trebalo izraditi brojne dokumente koji omogućavaju ulazak Hrvatske u NATO, a nekadašnji savjetnik iz Bruxellesa, sada i član SDP-a, imao je i profesionalne i političke referencije za taj posao. U iduće tri godine sudjelovao je na brojnim susretima s predstavnicima Sjevernoatlantskog saveza i o njemu se počelo pričati kao o jednom od glavnih ljudi u ekipi Tonina Picule. Sudjelovao je na važnim sastancima, poput primanja u Partnerstvo za mir u Firenci u svibnju 2000., ili krajem 2003. kad je tadašnji glavni tajnik NATO-a Bill Robertson primio orden od Tonina Picule. Bio je i s Piculom u New Yorku, kad im je pristupio Javier Solana i upitao ih trebaju li pomoć na izborima u studenome 2003. Iste 2003. imenovan je pomoćnikom ministra vanjskih poslova za političku multilateralu i na toj funkciji dočekao izborni poraz i dolazak na vlast Ive Sanadera.

Povremeno je znao pričati kako je iz HDZ-a dobio signale da može ostati u diplomaciji, ali odlučio je ne prihvatiti ponudu. Na Božić 2003. u ime poražene SDP-ove ekipe održao je oproštajni govor u MVP-u.

Početkom 2004. Milanović je razmišljao o prijelazu u odvjetništvo, obavio i nekoliko razgovora u vodećim hrvatskim tvrtkama. Ali tada mu je Račan ponudio položaj člana Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s ostalim strankama. Tih dana Račan je odlučio da ostaje na čelu SDP-a i počeo se distancirati od starih suradnika poput Mate Arlovića, Šime Lučina i Mate Crkvenca. Iako je već prije površno poznavao Milanovića, tek u siječnju obavili su prve konkretne razgovore iz kojih je bilo jasno da šef SDP-a sastavlja novi suradnički tim. “Imao sam 35 godina i jako me zanimala politika. Iako sam imao financijski isplativije ponude, znao sam da se ovakva prilika pruža samo jednom u životu. Iznimno cijenim Račanovo političko djelovanje i znao sam da ću radeći s njim jako puno naučiti“, nedavno je ispričao.

Na stranačkoj konvenciji u proljeće 2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a i tako potvrdio svoj unutarstranački rejting. Već nakon nekoliko mjeseci postalo je jasno da Račan ima veliko povjerenje u Milanovića. Ali počele su i prve kritike na njegov račun, u SDP-ovu sjedištu počelo se govoriti kako je u prošlosti bio član HDZ-a. On to odlučno demantira i tvrdi da je laž. U ljeto 2004. počele su konzultacije SDP-a i HSS-a o sastavljanju zajedničkih lista za lokalne izbore i Milanović je na Račanov prijedlog ušao u pregovaračku ekipu. SDP su predstavljali još Željka Antunović, Milanka Opačić, Ingrid Antičević-Marinović i Zlatko Komadina. Već nakon nekoliko sastanaka postala je jasna netrpeljivost starih kadrova prema njemu i Račan je zaključio da treba zaustaviti sukobe. Pozvao je Milanovića i predložio da se povuče iz ekipe, što je prihvatio.

IVICA RAČAN politički je otac Zorana Milanovića; na slici s predsjednikom Glavnog odbora SDP-a Toninom PiculomVeć se dugo nagađa o odnosu Milanovića i Račana. On nije bio jednoznačan, ali postoji nekoliko činjenica. Prvo, Račan je “politički otac“ Zorana Milanovića i bez njegove potpore nekadašnji diplomat napredovao bi sporije. Drugo, Milanović je bio apsolutno odan Račanu. U brojnim privatnim razgovorima objašnjavao bi kako šef SDP-a ima tešku zadaću dirigiranja stranačkom ekipom koja je u mnogim pitanjima izrazito podijeljena. Odnos prema svom nadređenom opisuje izjava otprije nekoliko mjeseci, kad je na kritiku kako je SDP loše vođen, a za takvo stanje je odgovoran Račan, replicirao kako to nije točno i dodao da će napraviti sve da predsjednik SDP-a u studenome 2007. postane predsjednik vlade. Treće, do prekida Račanove političke karijere njihov je odnos bio vrlo dobar. Potvrdila je to i odluka da Milanović predvodi SDP u IV. izbornoj jedinici, a dobio je i jamstva da će biti dio nove vlade bude li je formirao SDP.

Milanović tvrdi kako su mediji izmislili zahlađenje odnosa s Račanom kad je potkraj 2006. smijenjen s položaja glasnogovornika stranke. Na taj položaj postavljen je privremeno, a Račan mu je objasnio da će biti zadužen za odnose s medijima nekoliko mjeseci jer se očekivao povratak Gordane Grbić. Kako se Gordana Grbić vratila tek potkraj godine, on je ostao još nekoliko mjeseci. Milanović se baš nije snašao u ulozi glasnogovornika, ali to nije čudno. Godinama je radio u diplomaciji, zatim se bavio političkim pitanjima, a onda je preko noći doveden u situaciju da mora u sekundi odgovarati je li neka SDP-ova vijećnica u Požegi sudjelovala u financijskim malverzacijama. Kad je Chris Cviić, bivši urednik The Economista, čuo da je Račan najperspektivnijeg mladog političara imenovao glasnogovornikom, prokomentirao je to riječima: “Ako nekoga želite uništiti, samo ga postavite na taj položaj.“

Potkraj siječnja Račan je objavio da boluje od tumora i u SDP-u je zavladala konsternacija. Prvih mjesec dana još se vjerovalo u oporavak, ali već početkom ožujka svima je bilo jasno da dugogodišnji šef SDP-a neće moći voditi stranku na izborima. Iako ga je zamjenjivala Željka Antunović, počeli su se javljati glasovi kako treba razmisliti i o novim osobama. Jedna od njih bio je i Milanović koji je posljednjih mjeseci redovito putovao po istočnoj Slavoniji i pokušavao podići rejting SDP-a. U susretima s novinarima redovito je tvrdio da će se Račan vratiti i da nema smisla raspravljati o prijevremenoj konvenciji. Smatrao je kako bi to oduzelo dosta vremena, umjesto da se SDP posveti kampanji i pokušaju smjene HDZ-a. Još prije tridesetak dan bio je spreman podržati Željku Antunović, uz uvjet da Račan nastavi voditi stranku.

Milanović je diskretan. Rijetko opisuje što se događa u privatnim susretima. Ponašanje nije promijenio ni nakon što se Račan razbolio. Za razliku od drugih esdepeovaca koji su prepričavali bolničke susrete i pozivali fotografe da ih snime dok idu na Rebro, Milanović bi rekao da se često čuje sa “šefom“, ali nikada nije prepričavao sadržaj njihovih razgovora. Jednako se ponaša i ovih dana, i nikoga nije obavijestio kad je nedavno posjetio Račana u bolnici. Premda je to bio važan sastanak, na pitanje o čemu su pričali Milanović zauzima stav kartuzijanskog redovnika koji se zavjetovao na vječnu šutnju: “Ne očekujte od mene da vam to kažem i tako skupljam političke bodove. To se jednostavno ne radi i ono o čemu smo Ivica i ja razgovarali zauvijek će ostati samo između nas dvojice.“

NEPOZNATI DIO BIOGRAFIJE BUDUĆEG PREMIJERA : Milanović nas ne bi trebao zaboraviti jer ima ličke korjene

01.12.2011 12:35:12

Premijer Vlade RH Zoran Milanović 2012 godine
http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/biografija-zorana-milanovica-evo-kako.html

Stipe i Đurđica Milanović roditelji su i osobe koje imaju najveći utjecaj na Zorana Milanovića, predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Posebno se to odnosi na Stipu Milanovića, koji je prije tridesetak godina i sam obavljao brojne javne dužnosti: bio je tajnik kabineta Mike Tripala i zagrebački gradski zastupnik, također je vodio Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a početkom 90-ih postao pomoćnik ministra Vlatka Pavletića. Otkako je njegov sin preuzeo vodeću opozicijsku stranku, Stipe Milanović je izbjegavao medije. Tek je prošlog tjedna za Nacional odlučio pričati o vlastitoj karijeri, ali i obiteljskoj prošlosti.

Upravo je ona iznimno zanimljiva jer riječ je o eksplicitnoj dihotomiji, s očeve strane Milanovići su stoljećima živjeli u siromašnoj Dalmatinskoj zagori, a majka Đurđica Matasić stiže iz građanske senjske obitelji čiji su se članovi i socijalno i materijalno etablirali još u Austro-Ugarskoj. Njihov sin Zoran često u privatnim razgovorima voli istaknuti kako je formiran isključivo u zagrebačkom okruženju, ali neosporno je da ga je intrigirala obiteljska povijest. U potrazi za precima i njihovim životnim putovima istraživao je po arhivima, od onih u austrijskim vojarnama do sinjskog samostana. Tijekom našeg sastanka suvereno je opisivao događaje svojih predaka s obiju strana. Kasnije su većinu njegovih riječi potvrdili i roditelji, što pokazuje da Milanovići pažljivo njeguju priču o svojim precima. Pritom je zanimljivo da Stipe Milanović tvrdi kako sve donedavno nije mislio kako će njegov stariji sin postati profesionalni političar. “Zorana sam uvijek vidio kao par exellence intelektualca koji živi s knjigom. Bio je ozbiljan i predviđao sam mu sveučilišnu ili diplomatsku karijeru, ali na kraju sam shvatio da ima pravo na svoj izbor.

Zašto bi bio trećerazredni diplomat jer nije želio ući u HDZ, posebno kada sam shvatio da mu za šefove dolaze politički podobni kao da smo opet u 1945. Znajući kakav ima eros za politiku, rekao sam: ‘Daj sebe jer imaš što dati.’ Svjestan sam da ga dosta ljudi doživljava kao arogantnu osobu, ali on u politiku nije ušao zbog materijalnih razloga, a socijalno je jako osjetljiv. Mislim da je te osobine naslijedio i od suprugine i od moje obitelji jer naša porodična povijest pokazuje da smo imali čestite i zanimljive pretke”, ispričao je prije nekoliko dana Stipe Milanović.

Stipe Milanović rodio se i odrastao u Glavicama pokraj Sinja, a kao dječak, ljeti je radio u tamošnjoj seljačkoj radnoj zadruzi, što mu se, kako kaže, “tako ogadilo da nije imao boljeg motiva za učenje i odlazak na studij u Zagreb”. S obzirom na to da je dolazio iz boračke obitelji, ponuđen mu je upis u podoficirsku školu, čemu se snažno usprotivio stric Ivan, prvoborac i profesionalni oficir. “Što ti je? Bolje da mali bude čata u Sinju nego podoficr u Tetovu”, uvjerio je svog brata Antu Milanovića. Tako je Stipe Milanović završio Sinjsku gimnaziju u generaciji kojoj su pripadali kasniji televizijski urednik Branko Lentić, politički disident Vladimir Veselica i general Petar Šimac. U Zagreb je došao 1956. Najprije je upisao medicinu, ali na prvoj godini se razbolio od teške upale pluća zbog čega se nekoliko mjeseci liječio u Glavicama, i u tom razdoblju donio odluku da prijeđe na Ekonomski fakultet. Na studiju se sprijateljio s osobama koje će kasnije postati poznate: Božom Jusupom, vlasnikom zadarskog Tankerkomerca, Milanom Artukovićem koji je vlasnik Francka, ali i mladim studentom prava koji je jako volio plesati - Stipom Mesićem. Nakon diplome otišao je na odsluženje vojnog roka u Sarajevu, a kada se vratio u Zagreb, namjeravao se kandidirati za rad u diplomaciji. Vjerojatno bi otišao u Beograd da na ulici nije sreo tada uglednog diplomata Novaka Pribičevića koji ga je odgovorio od toga: “Što ćeš u diplomaciji, bolje otiđi u Gradski komitet SK jer Miko Tripalo traži šefa kabineta.”

Milanović je imao dobar background, bio je borački sin i nekadašnji omladinski predsjednik, tako da je primljen u Tripalov ured, a kasnije je radio i s Perom Pirkerom i Srećkom Bijelićem. U vrijeme maspoka bio je u nezgodnoj poziciji zbog kumstva s Vladimirom Veselicom i prijateljstva s nizom protivnika beogradskog režima, ali nikada nije zastupao njihove stavove. “Govorio sam im da su nerealni i da će se upropastiti. To se i dogodilo i mnogi su naivno zaglavili u zatvoru ili, u Veseličinu slučaju, upropastili sjajnu sveučilišnu karijeru”, rezimira Stipe Milanović. Unatoč distanci od zahtjeva koje su iznosili maspokovci, s većinom je i u 70-ima i kasnije ostao blizak.

Premijer Vlade RH Zoran Milanović 2012 godine
http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/biografija-zorana-milanovica-evo-kako.html

Događaji iz 1971. motivirali su ga da se udalji od politike, posebno nakon što mu je ponuđen položaj direktora RačunskogDVOGODIŠNJI Zoran Milanović s roditeljima u Zagrebu centra. To razdoblje bilo je vrhunac njegove profesionalne karijere jer je između 1969. i 1974. bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. U to vrijeme već je bio oženjen Đurđicom Matasović, dobili su sinove Zorana i Krešimira, a nakon kraćeg boravka na Knežiji, 1970. uselili su se u novi stan na Trnju.

Na poziv Zorislava Šonje postao je 1972. šef odsjeka, a kasnije glavni direktor Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Nakon pobjede HDZ-a, jednog dana ga je nazvao ministar kulture i prosvjete Vlatko Pavletić i ponudio mu položaj pomoćnika ministra zaduženog za financije. Na novoj funkciji Stipe Milanović je ukinuo SIZ-ove i pokušao uvesti štednju, što je dovelo do sukoba s Pavletićem, koji je na račun ministarstva kupio najskuplji model BMW-a. Bilo je očito da više ne može ostati u ministarstvu, i tada mu je pomoć ponudio Stipe Mesić, koji je bio predsjednik Sabora. Mesić je pokušao Milanovića poslati kao veleposlanika u Ukrajinu ili imenovati tajnikom Matice iseljenika, ali problem je bilo to što nije član HDZ-a. Stipe Milanović danas tvrdi da je odluku o učlanjenju donio na sastanku s Mesićem i Bernardom Jurlinom i da je tada eksplicitno rekao da to čini kako bi iznutra demokratizirao vladajuću stranku. Kako bilo, uskoro je Mesić istupio iz HDZ-a, a sredinom 90-ih ispisnicu je popunio i Stipe Milanović.

U to doba radio je u Privrednoj banci kamo ga je pozvao Martin Katičić. Poslovnu sposobnost Milanović je pokazao tako što je dobio otpremninu kao da je cijeli radni vijek proveo u Privrednoj banci, a ne samo pet godina. “Dali bi mi sve samo da me se riješe, a ja sam iskoristio zakonske mogućnosti. Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu zajedno sa supruginom obitelji isto pomogli kad je kupio stan; žena i ja preselili smo se u manji stan. Bilo mi je jasno da su okolnosti takve da za mene u tom sustavu nema mjesta”, prisjeća se Stipe Milanović.

Otac presjednika Vlade RH Zorana Milanovica- Stipe Milanović i Stipe Mesić Premijer Vlade RH Zoran Milanović 2012 godine http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/biografija-zorana-milanovica-evo-kako.html
http://biografijeslavnihosoba.blogspot.com/2012/01/biografija-zorana-milanovica-evo-kako.html

S predsjednikom Stipom Mesićem Milanović je prijatelj još iz vremena maspoka; zajedno su izišli iz HDZ-a sredinom 90-ihDok priča o politici, teško je razabrati je li sretan zbog sinove odluke da preuzme SDP. I Stipe i Zoran Milanović tvrde da o tome nisu razgovarali. “Zoran me nazvao pet minuta nakon sjednice Glavnog odbora SDP-a i kazao da je istaknuo kandidaturu. Do tog trenutka nije mi govorio o svojim planovima. Kada je pobijedio, bilo mi je jako drago jer sam shvatio da se u našoj obitelji dogodila velika promjena i da od toga dana ljudi više neće pričati kako je on moj sin, nego će govoriti Stipe je otac Zorana Milanovića”, smatra Stipe Milanović.

Prema crkvenim knjigama Milanovići su došli u Sinjsku krajinu 1687. iz Livna na poziv Venecije koja je gospodarila tim dijelom Dalmacije. Za razliku od majčina dijela familije koji pripada građanskom miljeu i čiji su članovi bili dobro situirani državni namještenici, po očevoj liniji socijalna pokretljivost je bila kudikamo manja. Milanovići su se naselili u Glavicama pokraj Sinja i iz generacije u generaciju živjeli na selu. Crkvene knjige potvrđuju da su brakove sklapali u pravilu sa stanovnicima okolnih naselja, a došljaci su u ovim krajevima bili raritetne pojave. Jedan od dokaza kako se desetljećima sve vrtjelo oko nekoliko obitelji nalazi se u arhivima gdje se spominje 1869., kada su održani izbori za Dalmatinski sabor. Tada je sinjsku listu prohrvatske narodne stranke predvodio Ante Tripalo, a na njoj se nalazio i Ante Milanović, seoski glavar Glavica i pradjed Stipe Milanovića. Kao što je poznato, jedno stoljeće kasnije njihovi potomci ponovo su blisko surađivali - tada je u zagrebačkom Gradskom komitetu Saveza komunista Stipe Milanović bio tajnik kabineta Mike Tripala.

Zoran Milanović je 1992. u sinjskom samostanu pregledao popise stanovništva i kaže da poznaje obiteljsko stablo negdje od početka 19. stoljeća. Te pretke opisuje kao težake i dodaje kako je riječ o nerazvijenom kraju, ali ipak među tamošnjim stanovništvom nikada nije vladala glad.

Kao dokaz solidnog statusa opisuje kuću koja je izgrađena oko 1920. Bila je tokatnica gdje se u donjem dijelu čuvala stoka, a na katu su živjeli ukućani. “Bile su dvije spavaće sobe, zajednička prostorija, kuhinja, a zidovi su bili obojeni. Sve u svemu objekt koji je za tadašnje prilike bio izrazito dostojan”, opisuje Milanović. U toj kući živjeli su njegovi djed i baka Ante Milanović i Pera Romac, a tu je rođen i njegov otac Stipe. Djed je imao šest razreda osnovne škole i do početka Drugoga svjetskog rata bavio se težačkim poslovima. Premda se prije nije bavio politikom, završio je u partizanima, kao i većina njegovih rođaka. Isto je bilo i na bakinoj strani. Glavice su još u Kraljevini Jugoslaviji nosile neslužbeni naziv Mala Moskva, što je govorilo o političkim afinitetima tamošnjih žitelja.

Prvi se partizanima priključio djedov mlađi brat Ivan, koji je u predratnom razdoblju bio radnik u raznim mjestima sjeverne Hrvatske i već tada se sindikalno angažirao. Ivan Milanović je sudjelovao u formiranju Druge dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama i rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske armije. Stariji brat Ante, partizanima se priključio 1942. i ratovao je uglavnom po Dalmaciji, a Drugi svjetski rat također je završio u oslobođenom Trstu. U obiteljskom albumu Milanovića nalazi se i fotografija snimljena u lipnju 1945. u Trstu, na njoj jedan uz drugoga stoje braća Milanović: niži je Ante u ponešto lošijoj uniformi, a Ivan nosi oficirske epolete i po držanju se vidi kako nije običan vojnik. Ivan Milanović je ostao u vojsci i premješten je u Srbiju gdje je proveo čitav radni vijek. Oženio se vojvođanskom Mađaricom i danas živi u Beogradu. Zoran Milanović kaže da su jako bliski, a posljednji put su se vidjeli u svibnju ove godine, nekoliko tjedana prije nego je izabran za predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Za razliku od svog brata, Ante Milanović je netom po završetku ratnih operacija demobiliziran i vratio se u Glavice. Tamo ga je čekala supruga i četvero djece, među kojima i osmogodišnji Stipe, koji se rodio 1937. godine. Ante Milanović bio je jedan od šefova poljoprivredne zadruge i u ekonomskom smislu nije profitirao zahvaljujući ratnom angažmanu. Jedini vidljiviji dokaz da je obitelj postala bogatija bila je nova kuća u Glavicama, koja je izgrađena u 70-ima. Kada se govori o socijalnom miljeu, porijeklo Đurđice Matasić potpuno je drukčije. Njeni preci pripadali su etabliranoj građanskoj klasi, živjeli u lijepim stanovima na Kvarnerskoj rivijeri, a upravo ih je nova socijalistička vlast razbaštinila i spustila na društvenoj ljestvici. Đurđica Matasić je u Zagrebu završila Pedagošku akademiju i čitav radni vijek provela je kao nastavnica u osnovnim školama. Na plesu u Esplandi, oko 1965., upoznala je diplomiranog ekonomista Stipu Milanovića za koga se udala iduće godine. Kum na svadbi bio je njegov tada najbolji prijatelj Vladimir Veselica.

Obitelj Đurđice Matasić gotovo dva stoljeća živi u Senju. Matasići su porijeklom Ličani iz Gacke doline, a djevojačko prezime Milanovićeve bake je Glavaš i, kako kaže, riječ je o ljudima gorštačkog porijekla iz Krasnog na Velebitu. Preci po majčinoj liniji nosili su različita prezimena: Tomajić, Nikšić, Rončević i Raklić, a neki od njih postali su službenici Habsburške monarhije i veći dio života radili u raznim dijelovima Kraljevine, tako da su se nerijetko tek poslije umirovljenja definitivno vratili u Senj.

Sredinom 19. stoljeća Ivan Raklić i Stjepan Nikšić otišli su u Wiener Neustadt na tamošnju Terezijansku vojnu akademiju. Oni su bili prvi preci Zorana Milanovića koji su se školovali u Austriji, a isto su napravili i njihovi sinovi. Obojica su imali pristojne časničke karijere i vojnu karijeru okončali s činom pukovnika odnosno potpukovnika. Napredak u državnoj službi omogućio je i socijalni uspon Milanovićevih predaka po majčinoj liniji koji su postali dio višeg srednjeg sloja Austro-Ugarske Monarhije. Njegovi pradjed i prabaka, Josip i Georgina Matasić, bili su gimnazijski predavači i gotovo cijelu karijeru proveli su u školama na području Slavonije; tamo se 1892. rodio Stjepan Matasić, djed Zorana Milanovića. Njegova majka Đurđica dobila je ime upravo prema prabaki Georgini i u dokumentima iz školskog razdoblja navodi se kao Georgina, međutim otkako se obitelj 1949. preselila u Rijeku, na svim ispravama piše da je Đurđica Matasić. Taj dio Milanovićeve obitelji zadesile su dvije teške tragedije. Najprije se 1921., pri povratku s proslave, u Senjskom kanalu utopio pradjed Josip Matasić. Iznenadni nalet oluje prevrnuo je čamac i tijelo Milanovićeva pradjeda pronađeno je tek nakon nekoliko dana.

Njegov sin Stjepan, koji je Milanovićev biološki djed, otišao je na studij ekonomije u Beč, ali nije ga uspio završiti jer je 1914. počeo Prvi svjetski rat, a on poput mnogih drugih studenata slavenskog porijekla mobiliziran i poslan na frontu. Preživio je i u novoj državi - Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - počeo se baviti poduzetništvom. Nekoliko godina bio je vlasnik pilane u Bosanskoj Krupi koja je naposljetku bankrotirala, poslije čega se definitivno vratio u Senj i postao jedan od upravitelja lokalne banke.

Oženio se 1936., kada je imao 44 godine, Marijom Glavaš iz Krasnog. Bio je to prilično netipičan brak nekadašnjeg bečkog studenta i uspješnog poslovnog čovjeka u malome mjestu sa ženom koja je završila osam razreda pučke škole. Bili su relativno imućna građanska obitelj i vlasnici kuće u tom primorskom gradiću. Već iduće godine rodila se Đurđica (Gina) Matasić, a 1938. i 1941. njezina braća Ante i Stjepan. Stariji brat Ante, dugogodišnji diplomat, danas je punac Gordana Jandrokovića, jednog od vodećih HDZ-ovih političara. Miran građanski život i sređen socijalni status Matasića prekinut je u Drugom svjetskom ratu. Baš kao i njegov otac, tako niti Stjepan Matasić nije umro prirodnom smrću. Početkom jeseni 1943. kapitulirala je Italija, a u Senj su ušli partizani koji su se zadržali nekoliko dana. Uskoro je uslijedila njemačka kontraofenziva i u zrakoplovnom napadu i teškom bombardiranju grada poginuo je djed Zorana Milanovića. Stjepan Matasić nastradao je kao žrtva okupatora, međutim njegovoj obitelji, koja je pripadala “višim slojevima”, konfiscirana je kuća, a budući da je bila nezaposlena, udovica Marija s troje male djece preselila se na Sušak, gdje su s još jednom obitelji morali dijeliti socijalni stan. Budući da nije imala stalnu službu, bavila se raznim poslovima kako bi prehranila obitelj. Na Sušaku je upoznala Petra Plišića, radnika iz Ličkog Lešća, za koga se udala i početkom 50-ih doselili su se u zagrebačku Dubravu. Zoran Milanović kaže kako je Plišića uvijek doživljavao kao djeda, a opisuje ga kao “vrijednog zanatliju koji je jedno vrijeme kao gastarbajter radio u Njemačkoj”.

Ipak, upravo je baka Marija godinama skrivala najveću obiteljsku tajnu Milanovića, koju je znalo samo nekoliko osoba. Ona je u tajnosti, krajem 1966., odnijela Zorana Milanovića na krštenje i po sebi mu dodijelila krsno ime Marijan. Za to nije znao nitko punih 15 godina, i baka je tek pred kraj života otkrila tu tajnu svojoj kćeri Gini. U svakom slučaju Zoranu Milanoviću se isplatilo otkriće da je kršten jer se mogao crkveno oženiti bez polaganja tečajeva za odrasle, kakve je Katolička crkva uvela u 90-ima.

Od Mike Tripala do PBZ-a

Stipe Milanović, otac predsjednika SDP-a, odrastao je u Glavicama pokraj Sinja. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nakon čega je postao šef kabineta Mike Tripala. Kasnije je vodio Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski” i Centar za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Početkom 90-ih bio je pomoćnik ministra Vlatka Pavletića i direktor u Privrednoj banci.

Bijeg iz Partije

Stipe Milanović je početkom 70-ih postao direktor Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Postao je ekspert za financije javnih službi, razvijao suradnju s Ekonomskim institutom koji su vodili Stjepan Zdunić i Dražen Kalogjera. U međuvremenu je zaključio kako Savez komunista vodi lošu politiku i 1986. je istupio iz članstva.

Piše ... www.slobodnalika.com pogledajte ovdje !

Životopis pape Benedikta XVI.

2012-01-19T22:58:00.000+01:00

Biografija pape Benedikta XVI.

Zagreb, (IKA) - Papa Benedikt XVI. rođen je 16. travnja 1927., u mjestu Marktl am Inn, u Biskupiji Passau, u Njemačkoj, u obitelji Ratzinger, te je na sam dan rođenja kršten kao Joseph. Djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u Traunsteinu, a tijekom posljednjih mjeseci rata bio je unovačen u njemačko pomoćno protuzrakoplovno topništvo. Od 1946. do 1951. godine studirao je filozofiju i teologiju na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Freisingu i na Sveučilištu u Münchenu. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1951. Doktorirao je iz teologije, obranivši disertaciju "Narod i dom Gospodnji u Augustinovu nauku o Crkvi", a za sveučilišnog docenta habilitirao se disertacijom "Teologija povijesti kod sv. Bonaventure". Predavao je dogmatsku i fundamentalnu teologiju, od 1952. do 1959. na Višoj teološkoj školi u Freisingu, zatim od 1959. do 1963. u Bonnu, od 1963. do 1966. u Münsteru, od 1966. do 1969. u Tübingenu. God. 1969. postao je redoviti profesor dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Regensburgu, na kojem je bio i vicerektor. Od samoga početka Drugoga vatikanskog koncila god. 1962. bio je teolog savjetnik kelnskoga nadbiskupa kardinala Josepha Fringsa. Zahvaljujući intenzivnoj znanstvenoj djelatnosti, povjerene su mu važne zadaće u Njemačkoj biskupskoj konferenciji te Međunarodnoj papinskoj teološkoj komisiji. God. 1972. sudjelovao je u pokretanju teološkoga časopisa "Communio".

Autor je brojnih teoloških djela, među kojima je najpoznatije "Uvod u kršćanstvo" (1968.) u kojemu su sabrana njegova predavanja o Apostolskom vjerovanju. S filozofom Hansom Meierom god. 1970. objavio je djelo "Demokracija u Crkvi", zatim 1973. "Dogma i navještaj" – zbirku teološko-pastoralnih promišljanja, govora, propovijedi i razmatranja.

Proslavio se veoma zapaženim predavanjem na Bavarskoj katoličkoj akademiji o temi "Zašto sam još u Crkvi?", u kojem je posvjedočio: "U Crkvi sam jer nije moguće biti kršćanin pokraj Crkve." God. 1985. objavio je djelo "Razgovor o vjeri", a god. 1996. "Sol zemlje". Objavio je i više knjiga razgovora među kojima je i autobiografsko djelo "Moj život" (1997.).

Papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom Münchena i Freisinga 25. ožujka 1977., a kardinalom ga je kreirao 27. lipnja 1977. Ivan Pavao II. imenovao ga je pročelnikom Kongregacije za nauk vjere i predsjednikom Papinske biblijske komisije i Međunarodne teološke komisije, 25. studenoga 1981., nakon čega je odstupio od pastoralne službe nadbiskupa Münchena i Freisinga, 15. veljače 1982. Bio je predsjednik Papinskoga povjerenstva za izradu "Katekizma Katoličke Crkve", koji je dovršen nakon šest godina rada (1992.). Dekan Kardinalskog zbora postao je 30. studenoga 2002. U Rimskoj kuriji bio je član Odsjeka Državnog tajništva za odnose s državama. Bio je član kongregacija za istočne Crkve, za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za katolički odgoj, za kler i za proglašavanje svetaca, papinskih vijeća za jedinstvo kršćana i za kulturu, papinskih povjerenstava za Latinsku Ameriku, Ecclesia Dei, za autentično tumačenje Zakonika kanonskoga prava i za reviziju

Zakonika kanonskoga prava istočnih Crkava te član Vrhovnoga suda Apostolske signature.

Drugoga dana konklave, 19. travnja 2005., izabran je za 265. papu u povijesti Katoličke Crkve. Reformirao je Rimsku kuriju (2006.) i ustanovio Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije (2011.). Bio je na 18 apostolskih pohoda izvan Italije, na svim kontinentima, a 19. mu je pohod u Hrvatsku. Održao je dvije redovite i dvije posebne biskupske sinode. Objavio je enciklike: "Bog je ljubav" (2005.), "U nadi spašeni" (2007.) i "Ljubav u istini" (2009.). God. 2007. objavio je prvi, a 2011. i drugi svezak teološkoga djela "Isus iz Nazareta", a 2010. veliki razgovor s novinarom u knjizi "Svjetlo svijeta". Prošle je godine objavljena i Papina posinodska apostolska pobudnica Verbum Domini (Riječ Gospodnja) o Riječi Božjoj u životu i poslanju Crkve. Benedikt XVI. ulazi u povijest kao prvi papa koji je dao intervju za televiziju (Poljskoj televiziji, 20. rujna 2005.).

(Prema Liturgijskom vodiču za euharistijsko slavlje koje predvodi papa Benedikt XVI. prigodom Apostolskog pohoda Hrvatskoj i Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji)