Rat je mir.

Keenova žalopojka nad neprofesionalnim, često neistinitim i zavaravajućim građanskim novinarstvom, kojem je jedina moguća suprotnost forsiranje profesionalnih medija sa glavnim i odgovornim urednicima te ozbiljnim kapitalom koji stoji iza istih na prvi pogled može biti simpatična i shvatljiva.

Uistinu, u teoriji, “ozbiljni” mediji se od pojedinačnih blogova razlikuju po stupnju profesionalnosti (primarno na razini nečega što bi u industriji zvali QA - kontrola kvalitete; u ovom slučaju kontrola dobivenih informacija), te po u konačnici profesionalnoj ali i zakonskoj odgovornosti za točnost objavljenih informacija.

U praksi ipak stvari stoje malo drugačije.

Riskirajući da zvučim poput žižekovski-radikalno, ne mogu ne povući paralele koje očito pokazuju kako je sustav profesionalnog novinarstva vjerojatno nepovratno kontaminiran, dok je (iako ima više nego očite mane), sustav socijalno-umreženog građanskog novinarstva u ključnim trenucima daleko pouzdaniji, informativniji i sustav koji bolje prenosi istinu.

Krenimo od osnovne Keenove teze kako etablirani (mainstream) mediji bolje i kvalitetnije zastupaju istinu od građana novinara...

Udarni primjer koji svakako ide na ruku Andrewu Keenu i tezama koje želi postaviti su teorije urote oko terorističkih napada na New York 2001. godine. Keen argumentira kako su ozbiljni mediji zadržali neutralnost i objektivno izvještavali o događajima tijekom i nakon terorističkih napada dok su, opet tvrdi Keen, građani novinari i blogeri zakazali. Zakazivanje sustava građanskog socijalno-umreženog novinarstva očituje se, i to je nešto gdje priznajem Keenove argumente, kroz teorije urote nastale (a koje se uistinu jesu širile primarno putem blogova i drugih metoda međusobne internetske komunikacije teoretičara urota) vezano uz taj događaj. Isti teoretičari urota mahom tvrde da čovjek nikada nije hodao po mjesecu. Još jedan moment koji Keenovim tezama svakako ide na ruku.

No pri tome Keen očito voli zaboraviti jednu stvar. U međuvremenu smo svi shvatili da su američke vlasti iskoristile taj eksces kako bi pokrenule neke nove, svima nama skupa potpuno nepotrebne ratove, koristeći se taktikom skrivanja ali i danas više nego očito jasnog lažiranja obavještajnih informacija vlastitih tajnih službi. Dok se Osama Bin Laden uistinu godinama skrivao u Afganistanu, napad na Irak i kasnije (još uvijek u trenucima pisanja ovog teksta nerealizirani) novi rat sa Iranom se nikako nisu mogli povezati i opravdati talibanskom akcijom na američkom teritoriju. Trebalo je fabricirati informacije kako bi se javnost uvjerilo u potrebu ratne avanture, i upravo su mainstream mediji učinili taj prljavi dio posla.

Nije za kriviti jedan CNN što se dao uključiti u ratnohuškačku politiku - političare među ostalim biramo u nadi da donose riješenja baziranih na zdravom razumu. Kada netko napadne našu zajednicu, od političara očekujemo “širu sliku”. Mediji u kriznim okolnostima pribjegavaju, što je i logično, nekritičkom serviranju informacija koje pružaju vladajuće strukture. Dakle, nisam sklon bacanju krivnje na medije što su proteklih 10 godina na bliskom istoku izginule tisuće ljudi - kako domaćeg stanovništva, tako i napadačkih zapadnjačkih vojnih snaga. Ne, krivi su političari. Vrlo konkretni političari koji imaju ime i prezime i koji su jednu tragediju iskoristili za stvaranje još bezbroj novih.

No, upravo taj primjer pokazuje da se ne možemo osloniti na istinost informacija objavljenih u etabliranim medijima, kao ni na to da će profesionalni mediji uvijek odraditi svoj istraživački dio posla. Nekritičko objavljivanje paraobavještajnih pamfleta vladajućih struktura radi napada na drugu zemlju ili zajednicu građana u vlastitoj zemlji nije ni istinito ni objektivno a za početak bome ni istraživačko novinarstvo.

Građani novinari, u to vrijeme još formirani tek u blogere, su prvi koji su upozoravali da nešto u koncepciji preventivnih ratova sa fiktivnim neprijateljem (terorizram je rijetko materijaliziran kroz vladu neke države, uglavnom se radi o karcinomu koji iskorištava nesavršenost vladajućeg sustava na nekom prostoru kako bi egzistirao isprepleten u tkivo društva). S vremenom su teorije urote preuzele primat nad pokušajima nalaženja objektivne istine - otišli smo u drugu krajnost. S vremenom su u nemogućnosti da otkriju pravu istinu s glavom i repom ljudi počeli prihvaćati “istinu” jednako besmislenu kao i ona koju su pokušale servirati vladajuće strukture - napadi se nikada nisu ni desili, odnosno proveo ih je faktor koji je domaća vlast sama kako bi našao izgovor za nove ratove i sve što uz to ide.

Takva, svojevrsna “radikalizacija istine” nije svojstvena samo građanskom novinarstvu. Među mainstream medijima su upravo među najpopularnijima mediji koji zastupaju slično shizofrene stavove - ne upozorava li Fox News konstantno amerikance kako Barack Obama želi pretvoriti SAD u socijalističko-komunističku džamahiriju sa svim hororima obaveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i socijalne sigurnosti? Od domaćih primjera sjetimo se generalnog pristupa informiranju medija poput reketaškog “Nacionala” iz ere Ive Pukanića, Božićevog “Slobodnog tjednika”, kolumni pojedinih “superzvijezda” (ili bar planetoida) iz redakcije EPH koji kolumne koriste za promociju svojih prijatelja ili diskreditaciju protivnika... Svi oni rijetko barataju golom istinom, gotovo uvijek se u najmanju ruku radi o barem indirektnom promoviranju interesa vlasnika ili sami planetodnih piskarala. A prečesto čisto o komercijalnom interesu.

U idućoj epizodi: o objektivnoj istini za 6 kuna.

Izvor popratne slike. http://www.wanderings-ds.com/

iPod mini 1G, iPod Nano 5G, iPod Classic 6G (uz isprike za "mobilnu" kvalitetu fotografije...)

Apple možete voljeti ili mrziti. No definitivno im ne možete negirati dvije stvari: kreativnost u osmišljavanju proizvoda i u reklamiranju istih te u najmanju ruku povremene vizionarske poteze.

I kada je Apple 2001. izbacio na tržište prvi iPod, nedugo nakon što je Napster prošao najgori dio sudske trakavice sa glazbenom industrijom, samo je krajnje naivan čovjek mogao misliti da srljaju glavom kroz zid. No također, Apple je izbjegao postati meta glazbene industrije zato što se nije počeo navrat-nanos preko noći baviti distribucijom glazbe. No znajući da Steve Jobs rijetko ostavlja stvari nedovršenima, već onda se moglo pretpostaviti da Apple sprema nešto veliko ako iPod bude uspješan proizvod.

Rođenje iTunes Music Store

I to se i desilo. 2003. Apple predstavlja prvi iole značajan legalni online dućan s glazbom (dalje u tekstu iTMS). Teško je reći da je glazbenu industriju šokirao dolaza iTMS-a jer je Apple jako dobro znao što će se desiti ako pokrene stvar na svoju ruku, ili čak ako imalo odstupi od dogovora s glazbenom industrijom. Ali po svim informacijama koje su dostupne nama običnim smrtnicima, glazbena industrija je na iTMS gledala kao na nešto privremeno, prolazno i nadasve nevažno. Za kompletnu sliku: u trenutku pokretanja iTMS-a na tržištu se prema procjenama nalazi u grubo preko dva milijuna iPod uređaja!

Naposlijetku, tada je još uvijek u punom zamahu od Keena neprežaljeni Tower Records. Napster više ne postoji kao značajan faktor, a oni prljavi kriminalci od potrošača su se raštrkali po drugim peer2peer mrežama. I unatoč tome što je, tvrdi Andrew Keen a mislim da mu možemo vjerovati, tržište CD-ovima u SAD-u potonulo za 25% između 1995. i 2005. (u sirovim brojkama: za 2.3 milijarde dolara između 1999. i 2005.), glazbena industrija se prema Appleovom servisu i pravoj vojsci iPod korisnika i uređaja ponašala kao prema neželjenom djetetu.

Uistinu, bili su u pravu. Tko bi normalan kupovao glazbu "na komad" iz udobnosti vlastite fotelje i brzog linka na internet kada može odšetati do dućana s nosačima zvuka, kupiti CD sa 10-ak pjesama od kojih u prosjeku želi čuti samo dvije-tri, kasnije se kod kuće bakćati sa raznim zaštitama od kopiranja koje su već godinama svi važniji glazbeni izdavači implementirali na svoje CD-e kako bi "izripao" prije navedene 2-3 pjesme sa CD-a da ih prenese na svoj iPod? Da budem još slikovitiji... Tko bi normalan zamijenio predivno iskustvo bauljanja po CD shopovima i osjećaja da vas je glazbena industrija silovala kada shvatite da ćete morati provesti tri dana "hakirajući" CD da bi slušali glazbu na svojem iPodu za 3 klika mišem i 30 sekundi čekanja da se dovrši download? Vjerujte, ovo jest točan tok misli koji je ozbiljno funkcionirao u glavama ljudi koji su vodili najvažnije tvrtke u glazbenoj industriji.

DRM ratovi

Kada je Apple nakon nekoliko godina mukotrpnog pregovaranja s "nedodirljivom" glazbenom industrijom konačno na iTMS-u okupio sve što vrijedi u glazbenoj industriji (ali možemo reći i glazbi kao umjetnosti), sa iznimkom Beatlesa sve do 2010. (što je opet posebna priča), poveo je pregovore oko ukidanja DRM-a na pjesmama u iTMS-u.

DRM (Digital Rights Management) je čisto tehnički mehanizam zaštite intelektualnog prava u digitalnom dobu. Kada pričamo o glazbi, DRM služi tome da korisniku onemogući (ili jako ograniči) kopiranje legalno kupljene glazbe. iTMS nikada ne bi ozbiljno zaživio da Apple nije pristao da pjesme u istome budu zaštićene snažnim DRM sustavom jer ne bi imao što distribuirati kroz isti. Ali je javna tajna da su čelnici Applea, tvrtke o kojoj kritičari mogu reći svašta no ne i da ne zna učiniti da se korisnici njenih proizvoda osjećaju kao apsolutni Bogovi sam zato što koriste Apple proizvode, svo vrijeme tražili da se pjesme počnu distribuirati bez DRM zaštite.

2007. godine se još jednom pokazuje koliko je glazbena industrija autistična i slijepa, ali i kako Apple uistinu ponekad vuče vizionarske poteze. Bez velike euforije glazbenjaci dopuštaju (ispočetka sramežljivo ali uskoro i za cijeli asortiman distribuiran kroz iTMS) distribuciju glazbe bez DRM zaštite. Ipak, uloge su se promijenile - razni parafiskalni nameti koje je lobi glazbene industrije nametnuo potrošačima su im u potpunosti srozali ugled u javnosti, industrijske medijsko-distributerske uzdanice poput Tower Recordsa i Wherehouse Musica su propale. Glazbenoj industriji nije ostalo ništa drugo nego da s kašnjenjem od najmanje 5 godina prihvati stvarnost, te da se slikovito izrazim - spusti gaće i kroz suze zamoli da ju seks ovaj put previše ne boli. A taj odnos uopće nije trebao biti bolan da glazbena industrija još od CD revolucije nije silovala svoje mušterije.

Rezimirajmo

Dakle gospodine Keen, da rezimiram. Glazbenu industriju nije godinama uništavao nikakav "kult amatera". Nikakav "plemeniti amater" koji sam slaže glazbu iz gotovih loopova nije kriv što je glazbena industrija početkom ovog stoljeća pretrpjela najveću krizu i financijsku štetu u svojoj povijesti. Tome nisu krivi čak ni studenti koji su po svojim studentskim kampusima ilegalno razmjenjivali glazbu (preko nekoliko istraživanja je govorilo u prilog tome da prosječan downloader glazbu koju skida ionako ne bi nikada kupio osim možda pod prijetnjom smrtne kazne).

Glazbenu industriju je gotovo sahranila, a vjerujte da mi je ovo kao rođenom ciniku posebno zabavno napisati, kozmička pravda. Vjerojatno se možemo složiti da serijski silovatelj ima sa svakom novom žrtvom eksoponencijalno veću šansu da pokupi neku tešku spolnu bolest. Čemu se onda čuditi što je glazbena industrija, nakon što je preko 20 godina silovala potrošače, u stanju sličnom onome u kojem se nalaze oboljeli od sifilisa pred smrt? Zlobnici bi rekli da je to čista karma.

Recept za glazbenu industriju u eri kulta amatera

Glazbenjaci, "rulja" vas zapravo voli. Voli Vaše proizvode, čak ih i kupuje ako joj omogućite da to učini na način u skladu s vremenom i potrebama pojedinca. Kada Vam netko idući puta ponudi da smanjite troškove distribucije glazbe i uhvatite ekspresno korak s vremenom, nemojte ga razvlačiti po sudu (Napster) ili polovično pristajati na njegove argumente i uvjete (Apple iTMS). Prilagodite se vremenu, zaradite na smjeni generacija, pripremite svoje ljude na neizbježne trendove, slušajte pametnije od sebe...

Ali prije svega - shvatite da Vi ne prodajete nešto konkretno, nešto nužno za život. Vaš posao je, budimo iskreni, prodaja magle, subjektivnog osjećaja (bilo zadovoljstva, bunta, tuge, sjete, bijesa, mržnje...) i dojma da Vam je potrošač svetinja i da sve radite zbog njega. A upravo to ste radili na pogrešan način posljednja 3 desetljeća. I zato na Vas nove generacije potrošača ne gledaju kao na one koji im omogućavaju toliko željenu zabavu već kao na parazite koji im silom žele upropastiti tu istu zabavu i toliko željeno opuštanje u slobodno vrijeme.

Dodatak: u jednoj raspravi o prethodnom nastavku ove polemike, Miroslav Ambruš Kiš mi je ukazao na Ozrena Kanceljaka - autora koji je napisao knjigu i redovo piše kolumne o mijenama u glazbenoj industriji. Kroz Ozrenove kolumne (kako ih Jutarnji naziva - blog) se može fino pratiti kako glazbena industrija (konačno) reagira na nove trendove.

Uništavanje piratskih CD-a

Za razliku od Keena koji knjigu otvara udarcem ravno u glavu - poglavljem u kojem jeca nad sudbinom općih autorskih prava na webu druge točka nulte generacije, ja ću ipak krenuti nešto mekše. Krenuti ću od Keenovih poglavlja "Dan kad je umrla glazba [strana a]" i nasljedno "[strana b]", jer je na tome polju najlakše pobiti njegove argumente.

Andrew kreće s naricanjem o smrti glazbe udarajući tamo gdje zna da će potrošača zaboliti - oplakujući zatvaranje nekoliko jakih lanaca trgovina nosača zvuka. Tko od nas rođen prije, recimo, 1980., nije proveo značajan dio svojih srednjoškolskih pa možda i studentskih dana prebirući po nosačima zvuka u lokalnim trgovinama ploča i CD-ova?

Ali nije internet taj koji je ubio lokalnu trgovinu CD-ovima.

CD revolucija

U doba CD revolucije sam bio klinac. Nisam čak bio ni dovoljno star da bih cjenio ljepotu ili barem veličinu sisa Samanthe Fox sa plakata u prirodnoj veličini dotične na zidu poznanikove sobe. No dovoljno sam star da bih se sjećao mantre koju su tehnološki vizionari ponavljali u vremenima dok je CD kao medij tek dobivao na utjecaju i važnosti: glazba na CD-u će biti jeftinija od glazbe na vinilnim pločama i audio kazetama. Drugo je nezamislivo jer je CD u startu jeftiniji za proizvodnju, a potrošač će profitirati i time što je CD trajniji medij od ovih zastarjelih i nesavršenih. A kakav tek zvuk će pružati CD, to još u životu niste čuli, nešto tako kvalitetno...

Uklizali smo tako u eru CD-a, zaboravili smo na magnetne trake a vinil je postao tek zabava audiofila koji su patili za "toplim" (a zapravo vrlo loše reproduciranim) zvukom koji su pružale ploče. U proizvodnji glazbe su se do hard-disk recordinga zadržale trake, ali za krajnjega kupca i traka i vinil su bili mrtvi. Dok je vinil barem ostao pokojnikom kojeg se često i sa srećom sjetimo, za trakama iz kazeta gotovo nitko nije pustio suzu.

Ali što se dogodilo? Glazbu smo odjednom plaćali više nego u doba zaostalih magnetnih traka u plastičnim kučištima. I to u prosjeku sigurno duplo više. Što je pošlo krivo?

Upravo to što je glazbena industrija u eri CD-a dobila snagu da postane industrija u najgorem smislu te riječi.

Dolazak CD-a (kao samog po sebi radikalno novog medija) je omogućio da glazbena industrija počne zgrtati uvelike pretjeran ekstraprofit - to im je omogućila znatno niža cijena produkcije samog medija uz duplo veću cijenu konačnog glazbenog proizvoda za krajnjeg kupca. Glazbena industrija se u početku ere CD-ova opravdavala time da novi savršeniji medij zahtjeva veće studijske i produkcijske troškove u samom procesu stvaranja glazbenog proizvoda, ali ostaje činjenica sve kada bi i taj argument bio nepobitno točan - da je glazbena industrija našla načina da prilično nepošteno zaradi više novca nego što joj tržišno pripada. I to se dogodilo u "zapadnoj hemisferi" globalno i gotovo bez iznimke - ako glazbena industrija tim slijedom nije tipičan primjer tržišnog kartela na globalnoj razini onda ne znam što jest.

Ignoriranje interneta

Druga polovica devedesetih godina 20. stoljeća donosi internet kao novi medij, u početku gotovo romantično kaotično slobodan i sasvim besplatan. No internet kao izuzetno praktičan medij za potrošača (interaktivan za razliku od televizije i radija, dolazi vama u kuću umjesto da vi idete po njega na kiosk za razliku od tiska) počinje privlačiti sasvim konkretne tvrtke koje u njemu vide priliku za plasman svojih proizvoda i usluga. Ispočetka su to samo tehnološke firme, no kako internet ulazi u sve pore života tako i svaka tvrtka koja drži do sebe shvaća da mora biti prisutna na novom mediju.

Nakon početne faze razmjene digitalnih audio datoteka putem web i ftp servera, što je u vrijeme prije Googla bilo teško locirati kako glazbenoj industriji ali tako i korisnicima, pojavljuju se prve peer2peer mreže. Činjenicu da je glazbena a ne filmska industrija bila prva na udaru kolektivnog socijalnog piratstva može se objasniti time što je u vrijeme početaka peer2peer ere tipičan link na internet mogao relativno lako podnijeti download glazbe no ne i filmova.

Prva ozbiljnije raširena peer2peer mreža preko koje su korisnici razmjenjivali uglavnom glazbu (dalja lista vjerojatno izgleda ovako: pornografija, piratski softver...) bila je Napster. I koji je bio odgovor kompletne glazbene industrije na pojavu prve iole raširene peer2peer mreže? Možda tipujete na to da su pokušali osmisliti poslovni model koji bi im omogućio da se okoriste novim medijem. Ali bili biste u krivu. Glazbena industrija odlučila je umlatiti Napster ogromnim pravnim čekićem. Napster umire pod teretom tužbi, ne uspjevši pronaći komercijalni model suradnje s glazbenom industrijom.

No duh je bio pušten iz boce. Ali autizam glazbene industrije se nastavio. Bilo je ništa manje do impresivno gledati kako industrija koja svoju egzistenciju bazira isključivo na subjektivnom dojmu potrošača da cijela industrija tu postoji zbog njega diže tužbe protiv ljudi koji su razmijenjivali glazbu i dobiva presude

Potpuno nova razina bahatosti je bilo lobiranje (u nekim državama poput Hrvatske i uspješno!) da se paušalno oporezuju svi računalni mediji za prijenos i čuvanje podataka, svodeći time apsolutno sve konzumente glazbe i korisnike računala na kriminalce. Ako je nakon pojave Napstera duh bio pušten iz boce, nakon nameta na računalne podatkovne medije duh je počeo nekontrolirano divljati i uništavati sve oko sebe - potrošače više nitko nije mogao uvjeriti da su entiteti iz glazbene industrije good guys. Ako tretirate potrošače kao kriminalce i oni će to i postati, oni su naime potrošači i nemaju nikakve više (vjerske, ideološke, političke) porive da Vam daju svoj novac. Ja znam da od prvog dana ZAMP-ovog nameta više nisam kupio niti jedan nosač zvuka. A prije toga sam ih kupovao praktički redovno u prosjeku čak 1-2 CD-a mjesečno.

Ukratko - krivac za smrt Vašeg omiljenog dućana s nosačima zvuka niste Vi, potrošač koji je razmijenio koju pjesmu sa svojim prijateljima preko neke od brojnih peer2peer mreža. Kriva je glazbena industrija koja je od Vas preko noći stvorila kriminalca, sve ako niste nikada niti jednu pjesmu skinuli s interneta.

I onda je došao iTunes Music Store. Ali odnos prema Appleovom čedu je također jedna posebna priča o autizmu i bahatosti glazbene industrije, koja je, unatoč tome što žive od emocija potrošača, očito s godinama postala upravo to - najobičnija industrija.

Više o tome idući tjedan...

Andrew Keen: Kult Amatera, Fraktura 2010.; detalj s naslovnice

Sa ovećim zakašnjenjem (u odnosu na vrijeme izdanja izvornika; znatno manjim u odnosu na Frakturino prevedeno izdanje) sam pročitao "Kult amatera" Andrewa Keena. I jedno je sigurno, radi se o prvenstveno zanimljivoj knjizi. Pa čak i o utemeljenoj kritici web2.0 kulture i posljedica utjecaja iste na širi kontekst - "real life" kulturu, psihološki profil masa i moderni kapitalistički sustav u zemlji izvoznici istoga.

No Keenova knjiga ima jedan ozbiljan problem - kulturu vladavine mase na internetu suprotstavlja klasičnoj medijskoj kulturi s centralnim uredničkim autoritetom (što je dobro postavljeno u startu), no ozbiljno griješi nazivajući ovu potonju profesionalizmom i vrijednošću modernog demokratskog-kapitalističkog društva dok podcjenjuje one dobre stvari koje donosi internetska revolucija.

Naime, trend "građana novinara", nepovjerenje u medije, pad naklada tiskanih medija, ovisnost o kocki i sve drugo o čemu tako kritički piše Keen nije posljedica tehnološke revolucije - tehnološka revolucija možda (i to vrlo upitno) omogućava srozavanje ideala i standarda samo na nešto brži način. Dakle, tehnologija je tu napravila samo pola posla - drugu polovicu je odradila frustriranost potrošača (=glasača) onime što su već prije revolucije novih medija dobivali servirano od "profesionalnih" "odgovornih" klasičnih medija. U vrijeme kada; i bez interneta; političari i (para)državna birokracija, mediji, pa čak i velike tvrtke koje uz profit jednostavno u svojem djelovanju moraju misliti i na društveno dobro uspiju iznevjeriti i najniža očekivanja širokih krugova pučanstva današnji trendovi bi se desili i uz puno manje zadovoljenih tehničkih preduvjeta. Štoviše, tehnologija pogoduje pasivizaciji, ubijanju svake konkretne inicijative za promjenom (što je moj stav koji ću obrazložiti u tekstovima na ovu temu koji slijede).

Kapitalizam je, naime, s vremenom stvorio svoju oligarhiju. Od raspada komunizma zapadni kapitalizam je upao u krizu identiteta kojoj nije pomoglo ni to što su bivše zemlje istočnog bloka (i europski nesvrstani poput Jugoslavije) morale ući u tranziciju iz gubitničkog u pobjednički politički sustav krajem 80-ih. Tranzicijski istok Europe je postao ogledalo u kojem je zapadni kapitalizam vidio sve svoje mane, koje su i u njemu samome oduvijek prisutne ali tranzicijski mentalitet je istaknuo i na pijedestal postavio sve mane kapitalističkog sustava stvarajući oligarhijski kapitalizam po uzoru na zlatno doba komunističkih režima. Kapitalist na zapadu se, s pravom, zapitao da li je drugačiji od svoje tranzicijske braće i očito je - zaključio kako nije, prihvaćajući objeručke sve na što je ukazao tranzicijski postkomunistički divlji istočnoeuropski kapitalizam i pustivši da kapitalistički Yang kanibalizira kapitalističkog Yinga. Diktaturu proletarijata kapitalist je preslikao u najbanalniju i najbrutalniju diktaturu kapitala. Zapadnjački kapitalistički raj se polako počeo srozavati, i "kult amatera", od Keena parafrazirani "beskrajni majmuni", možda nisu ono što će ga uništiti već upravo obratno - izgledno je da će ga spasiti od propasti u koju je počeo srljati zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća.

Idućih tjedana ću pokušati argumentirati taj svoj stav kroz seriju tekstova u kojoj ću polemizirati sa svakim poglavljem Keenove knjige.

Uživajte.

Čitajte nastavak:
Dan kada je glazba pobjedila industriju (free audiobook download )

O tome još uvek ne sme da se priča!

Već neko vrijeme nevjerojatnom upornošću ljudi koji žele poslati e-mail poruke djelatnicima tvrtke Sto Posto iz Novog Sada uspijevaju poslati iste Vašem ovdje potpisanom blogeru, odnosno na domenu mojeg obrta. U vrijeme kada je Srbija koristila TLD .yu, a tvrtke u istoj bi dobivale domene sa ekstenzijom .co.yu, taj fenomen mi je donekle bio i jasan. No kako se već neko vrijeme internetski dom otadžbine svih južnih Slavena odaziva na TLD .rs, a komercijalni subjekti su izgubili onaj .co.* iz imena domena, ostaje mi misterija (na razini neshvaćanja ljudske upornosti i gluposti) zašto mi još uvijek relativno često zaluta neki mail namijenjen tvornici stočne hrane.

Posljednji u nizu ekscesa tog tipa je sama po sebi ne pretjerano zabavna e-mail poruka od stanovitog Sergeja Ivanova, koji se javlja novosađanskoj djelatnici Vesni Djurković, ali isto tako i nepostojećoj djelatnici mojeg obrta istog imena:

From: jsivanov <jsivanov@ptt.rs>
To: vesna.djurkovic@stoposto.rs
Cc: vesnadjurkovic@stoposto.com
Date: Tue, Nov 2, 2010 at 12:43 PM
Subject: Podaci za Sergeja Ivanova

СТАДО Д.О.О. Димитровград, Балканска 68, тел 069 461 20 71,  факс 010 360 783 jsivanov@ptt.rs

ПИБ 105710979, Матични број: 20443588, рачун: 150-17964-81

Ipak, kako ovakvo remek djelo e-mail miskomunikacije ne smije ostati neodgovoreno, a ljubazan pristup (višestruko odgovaranje sudionicima ovakvih zalutalih prepiski s objašnjenjem da šalju e-mail (i) na pogrešnu domenu) nije pomoglo, danas sam se odlučio za kreativniji pristup. Moj odgovor na ovaj mail je, ukratko:

From: Vedran Krivokuca <vedran@stoposto.com>
To: jsivanov <jsivanov@ptt.rs>, vesna.djurkovic@stoposto.rs
Cc: vesnadjurkovic@stoposto.com
Date: Tue, Nov 2, 2010 at 1:07 PM
Subject: Re: Podaci za Sergeja Ivanova

Devojko, ne moraš ništa da brineš. Pun je već Dunav takvih pa ovo smatraj rešenim! Najbezbednije za tebe i Sergeja bi ipak bilo da ćutiš o ovome pred organima reda, nikad ne znaš tko se infiltrisao!

Prijatno!

Nadam se da će ovo dopisivanje nakon što iduća 3 radna dana neki jadni djelatnici informatike kako PTT-a Republike Srbije, tako i njihovi kolege iz novosadske tvrtke Sto Posto bespovratno izgube tražeći po logovima na svojim serverima po nalogu uprave gdje i kako im je ovaj ludi Krivokuća upao u sustav i čitao njihove e-mail poruke pomoći smanjenju poruka koje greškom završe u mom mailboxu.

Do tada,
Prijatno!

Florence+The Machine, BirdEatsBaby, The Like, Evelyn Evelyn

Pred nešto manje od desetak godina bih se još opisivao izrazom poput "glazbeni geek" jer sam mislio kako sam jako upućen u zbivanja na glazbenoj sceni i povijest moderne glazbe. Naravno, bio sam u velikoj zabludi, no tko od nas u svojim ranim godinama punoljetnosti ne misli da vlada svijetom?

U međuvremenu se i ono malo starih imena koja nisu pomrla a koja sam smatrao glazbenim uzorima ili raspalo (u smislu bandova) ili se ponovno okupilo i očekivano razočaralo (vidi Queen + Paul Rodgers) ili su jednostavno postali dosadni (Marku Konpfleru bi bilo bolje da je svršio kao Freddie Mercury nego što si je dopustio da ostari [pun intended]).

I tako sam proveo gotovo cijelo desetljeće u ignoranciji i hibernaciji. Još uvijek mislim da nisam ništa propustio, ali time je moje iznenađenje kada sam se prošle godine počeo interesirati za glazbu bilo veće. Pa nešto konkretno se događa na glazbenoj sceni, desile su se nove pojave koje mogu slušati!

Nekakav vrhunac doživljaja meni novih imena na glazbenoj sceni je svakako druga polovica prošle godine i prvih 6 mjeseci ove godine, pa krenimo redom... Dame i gospodo, moja osobna glazbena otkrića i ugodna iznenađenja za dvijetisućeidesetu:

1. Florence Welch (Florence + The Machine)

Hajde, čak i u Hrvatskoj su vjerojatno gotovo svi čuli za ovu mlađahnu damu. Djevojčurak je '86. godište a izgleda i pjeva kao da ima barem 30, u pozitivnom smislu. Kada ju prvi put ugledate u spotu ili (još bolje za dojam) u snimci nastupa uživo dobijete dojam da se radi o vrlo čudnom čeljadetu. I onda malo progooglate, i shvatite da početni dojam ne vara. Divan iako čudno obojan glas, više nego solidan stas i osobnost čudna do bola. Dobitna kombinacija.

Potencijalni minus: produkcija koja odaje dojam 'tko to sve plaća' a narod voli romantične gubitnike.

Obavezno poslušati i pogledati: Drumming i cover You've Got The Love.

2. BirdEatsBaby

Neprežaljeni duo The Dresden Dolls su osim svoja tri albuma učinili jednu divnu stvar - započeli su novi glazbeni trend, poslije nazvan Dark cabaret. Možda ne znate što je to, pa ću vam objasniti - to je nešto poput emo pokreta, samo što su nosioci ovog žanra pametniji, manje patetični i sarkastični do bola. Pa samim time načelno manje nerviraju ljude.

Mladi nosioci glazbenog žanra su definitivno BirdEatsBaby. Zamislite band koji se može opisati riječima Dresden Dolls (uz znatno bogatiji zvuk) susreću Alfreda Hitchkocka. E, to vam je to.

Potencijalni minus: onaj emo okus u ustima koji će ipak odbiti dio potencijalnih slušatelja.

Obavezno poslušati i pogledati: The Trouble i I Always Hang Myself With The Same Rope.

3. The Like

Eh, ove cure su snimile prvi album još 2005. pa su pauzirale. Ili se raspale. Koga briga. 2010. je donijela njihov novi album u totalnom retro stilu. A stoji im odlično. I paše vremenu, a četvrta sezona Mad Men je ionako na vratima. Idealan soundtrack za život između dvije epizode momaka s Madisona i vječne Christine Hendricks.

Potencijalni minus: djeluju kao fabricirani girl band za uvaljivanje širokim masama. No nisu Spice Girls, ove cure čak znaju i svirati. Slično kao i kod Florence - većina ljudi će se zapitati tko ovo; i zašto; plaća. Ja sam taj sindrom prerastao.

Obavezno poslušati i pogledati: He's Not a Boy, a nadoknadite i 2005. sa What I Say And What I Mean.

4. Evelyn Evelyn

Zadnje ugodno iznenađenje definitivno nije za svačiji ukus. Dresdenska Amanda F**king Palmer i Jason Webley obučeni u sijamske blizanke izvode varijètē show. O tim istim blizankama koje glume tijekom... predstave, mjuzikla? A izdali su i studijski album.

Priča o blizankama je krajnje bizarna i krajnje politički nekorektna. A sve skupa zvuči i vrlo sablasno.  Crni humor je drugo ime projekta. Kada shvatite da sijamske blizanke za kraj albuma izvode obradu Love will tear us apart od Joy Divisiona postane Vam jasno da je ovo sve samo ne uobičajeni glazbeni album. A između čudnih pjesama vrti se glumljena krajnje bizarna i morbidna predstava o najnesretnijim i najzlostavljanijim djevojčicama u svemiru.

Obavezno poslušati i pogledati: cijeli album, šta da Vam kažem. Priča je cjelina. Ali poslušajte završnu pjesmu sa albuma da dobijete nekakav dojam o čemu se tu radi.

Optimalni bosanski čevapčići

Nije tajna da su Hrvatima Bosanci dragi, ali na jedan uvrnuti način. Sve je naime u redu dok god je Bosanac zabavan, te zna popit' i pojest'. Problemi nastaju kada Bosanac želi da ga se shvati ozbiljno.

Čak bi se moglo reći da je ugodno biti Bosanac u Hrvatskoj. Svi su ljubazni prema Vama, tapšaju vas po ramenu kada im učinite neku uslugu, smiju se Vašim vicevima, počesto ničim zasluženo doživite da netko "zavrti rundu" u lokalnom kafiću u Vašu čast. Naizgled je sve savršeno, no samo do trenutka kada postanete uspješniji od pokretnih spužvi s kojima ste baš strusili pokoje pićence; nakon toga postajete dijelom supertajne organizacije Osovina Bosanskog Zla kojoj je cilj porobiti Hrvate.

Uz malo sreće ćete izbjeći sudbinu grupiranja u supertajnu bosansku terorističku organizaciju, ali onda će objašnjenje za postojanje Vaše ambicije da činite više, bolje i jače biti kako je u pitanju plemenski duh koji nikako da izađe iz Vas simpatičnih ali malo nazadnih pojedinaca koji, eto, nikako da se naviknu na uljudbene manire Hrvata. "Zaboga, pa što drugo bi moglo biti u pitanju, nisu to pojedinci sa željama, snovima i zdravim ambicijama već organizirani kolektiv koji će nas porobiti!" zaključiti će svaka druga stara zagrebačka frajla.

Stoga ću Vam, dragi moji susjedi i komšije, u ovome tekstu dati nekoliko preporuka kako biti Optimalan hrvatski Bosanac. Važno je uklopiti se u očekivanja ljudi oko Vas, zar ne?

Optimalan hrvatski Bosanac kulturnjak

Ovo je vjerojatno Hrvatima omiljena kategorija Optimalnih hrvatskih Bosanaca. No trebate biti oprezni, nipošto se nemojte baviti nekom formom "ozbiljne umjetnosti". Optimalan hrvatski Bosanac podvrste kulturnjak mora biti čovjek od naroda, nipošto pretjerano obrazovan i ambiciozan.

Ako odaberete grupirati se u ovu podvrstu imajte na umu da je idealan izbor biti glumac. No zaboravite neke tamo drame, ljubav, sitne i krupne osječajčiće te karakterne uloge. Možete i smijete biti jedino komičar. Jer naposlijetku, suočimo se s time, Bosanci su smiješni! Uopće je nepotrebno da se pokušaju baviti nečime ozbiljnim u glumi kada im nasmijavanje tako dobro ide, u čemu je problem?

Reprezentativni uzorci glumišta: Emir Hadžihafisbegović (naročito u Tomato reklamama), Enis Bešlagić...

Možete se baviti i glazbom. Imajte u vidu ipak da ne možete biti recimo klasični glazbenik. Optimalan hrvatski Bosanac kulturnjak glazbenik će eventualno izvoditi neku formu narodne glazbe. Naravno da Bosanac ne može biti profesionalac u poslu pa dotični ujedno nikada ne odlazi kući nakon što odradi gažu već se zapije do zore (ili čak svih nekoliko idućih dana) sa svojim obožavateljima. I svi su si međusobno jarani.

Ok, ponekom Bosancu je dopušteno baviti se hip-hopom, rockom ili nekim takvim modernim smjerom glazbe. No onda je svakako potrebno da dotični bude vicmaher. Neka su mu brate pjesme i angažirane ako baš moraju biti, ali neka sve to bude umotano u onaj poznati bosanski humor - jer sjetimo se, Bosanci su smiješan narod! Ako krenete preozbiljno više nemate karijeru jer ne odgovarate očekivanom profilu Optimalnog hrvatskog Bosanca kulturnjaka glazbenika.

Reprezentativni uzorci glazbišta: Halid Bešlić, Edo Maajka, sva Zabranjena Pušenja

Optimalan hrvatski Bosanac sportaš

Postoje Bosanci koji su za Hrvatsku postigli vrhunske sportske rezultate ili su za njih barem odgovorni u formi trenera, izbornika ili tome slično. No i za njih vrijedi isto što i za prethodu podvrstu Optimalnih hrvatskih Bosanaca: budite vicmaher ako ne želite da Vaša sportska zvijezda brzo potamni. Ili barem budite redikul koji će sa smješkom veselo mahati publici koja Vam sa tribina urla da ste peder. Naravno, u ovom slučaju pomaže da imate neku laganu i simpatičnu govornu manu te da otvoreno pa makar i samo verbalno obožavate stanovite jugoslavensko-hrvatske generale i predsjednike te njihove obitelji.

Reprezentativni uzorak sportišta: pogađate, Miroslav Ćiro Blažević (Džeku još nismo uzeli, a kad ćemo ne zna se)

Optimalan hrvatski Bosanac političar

Tu je pak sve jednostavno, kaj ne? Optimalan hrvatski Bosanac koji se bavi drugim najstarijim zanatom na svijetu mora također biti duhovit, doduše na, za razliku od prethodnih kategorija, umjereno tragičan način. Zaključili smo i zaključimo još jednom - Bosanci su smiješan narod. Pri tome se možete služiti još neviđenim verbalnim vještinama (primjerice korištenje složenica poput zagrebljublje i čovjekoljublje) ili pak čisto fizičkim metodama nasmijavanja masa poput puzanja na koljenima u čarapama po ledu.

Nakon što ste savladali bizaran humor jednako dostojan helenističke drame kao i američkih geg-komedija iz doba nijemog filma samo nebo je granica. Ako već i niste korumpirani političar, svakako se trudite da ipak svakom svojom izjavom i kretnjom ostavljate dojam najcrnjeg mafijaša. Jer optimalan hrvatski Bosanac koji je došao u poziciju moći treba također biti i korumpiran (zar ste uopće sumnjali?). Trebate u životu, naime, činiti sve što je u Vašoj moći da zadovoljimo očekivanja mase.

Naravno, ne zaboravite neprestano kajkati. Jer kaj pak zna optimalni hrvatski Bosanac da Hrvatska nije samo Zagreb i Zagorje i kak bi isti čul da vu belom gradu nišće više ne kajka kak se šika?

Reprezentativni uzorak politišta: presuđeni gradonačelnik Zagreba i možebitno nesuđeni predsjednik države Milan "Je pa kaj sad" Bandić.

Konačno riješenje pitanja optimalnog hrvatskog Bosanca

Naravno, ima Bosanaca u Hrvatskoj koji ne spadaju u gore navedene stereotipe, bilo zbog toga što se ne nalaze na navedenim javnim funkcijama, bilo zbog toga što jednostavno nemaju ambiciju biti optimalni. Nažalost, sudbina takvih je općenito slučajna ili društveno uvjetovana anonimnost. Jer ipak je najbolji suboptimalni Bosanac još uvijek - anonimni Bosanac.

Ipak, nije sve tako crno. Bosanac u Hrvatskoj može biti i nešto više od Optimalnog hrvatskog Bosanca. Jedini preduvjet za to je - ne izjašnjavati se kao bilo kakav Bosanac.

Mesić - traži se predsjednik...

...napola anđeo demokrat, a napola autokrat; da parafraziramo jedan ljetni hitić.

Pred gotovo 10 godina stjecajem okolnosti sam pročitao jednu knjigu izuzetno talentiranog domaćeg autora, a čija se radnja vrti oko jednoga ostarjelog momka u najboljim godinama koji živi s majkom koja gaji čudnu sklonost diktatorima. U doba dana kada bi glavni lik pokušao istovremeno levitirati i doživjeti ukazanje Gospe, majka bi se povlačila u svoju sobu i tamo bi uživala u samoći okružena posterima po zidovima čiji motivi su bili isključivo razni autoritativni politički diktatori.

Ponekad se čini kao da je naša javnost upravo ta shizofrena majka glavnoga lika romana. Kako drugačije objasniti uspjeh nekih kandidata na prvim neposrednim izborima za gradonačelnika, te kotiranje nekih drugih kandidata u anketama povodom predstojećih predsjedničkih izbora?

No situacija ipak nije toliko bizarna kako se čini na prvi pogled. Sve veći i veći uspjesi raznih lokalnih šerifa na raznim političkim izborima nisu rezultat neke urođene hrvatske potrebe za kolektivnom onanijom nad vlastitom budućnosti u perverznoj formi zamišljene (?) majke koja živi u ljepšoj starijoj prošlosti kada su muškarci bili muškarci a političari diktatori,  već je posljedica potpune bezidejnosti i bezličnosti političkih koncepata koji stižu iz tvrđava višestranačke demokracije - političkih stranaka.

Moglo bi se reći da je u novije vrijeme koncept političkih stranaka globalno podbacio, ali taj sindrom možda nigdje nije vidljiviji nego na Balkanu. Stranke koje bi trebale biti bastioni demokracije i omogućiti da nitko ne dođe u situaciju da bude biran bez prethodnog kvalitativnog (ali i kvantitativnog) filtera sposobnosti od samih početaka višestranačke parlamentarne demokracije u Hrvatskoj ljude filtriraju isključivo po - podobnosti. I onda se baš kada država ulazi u svoju punoljetnost dogodi da neki od ključnih ljudi vladajuće stranke opišu kako stranka interno funkcionira poput mafijaške organizacije, a posljedice po njih i po stranku su - nikakve.

Ke-Rum

S druge strane tu je opozicija. Ista ona socijaldemokratska stranka koja je u 4 godine na vlasti srezala socijalna prava i naknade, te ozbiljno ograničila radnička prava.  A članovi iste nakon smrti Velikog vođe izabraše nesposobnu upravu i sada bauljaju od izbora do izbora u formi vječne oporbe, ne nudeći ikakva riješenja tekućih problema.

Tu su i podjednako razočaravajuće male stranke. Jedini smisao njihove egzistencije iz perspektive birača je da uhlijebe jednog-dva, pa možda čak i tri svoja člana u Saboru; a uz vješto koalicijsko trgovanje možda još koji član uđe u kakav nadzorni odbor ili dobije barem  kakvu savjetničku poziciju u državnoj tvrtki.

U toj i takvoj situaciji uistinu ne čudi što je javnost u stanju za gradonačelnika, predsjednika, pa kad bi mogla i - premijera bira usamljenog jahača, karikaturu u vidu Banduma Kerića. Nema tu ničega perverznog koliko - očajnog.