Habilis

Što je Rob naučio

2010-03-06T22:32:39Z

Rob May, osnivač i CEO startupa Backupify — zgodnog alata za backup vaših podataka s raznih socijalnih mreža, nešto nalik onome što radi i domaći Sparrw — objavio je na svom blogu post pod naslovom What I Learned Raising A Million Dollars For a Startup With No Business Plan and No Financial Projections (While Drinking a Beer).

Robov članak svakako treba pročitati u cijelosti, no ovdje ću izvući i prevesti ključne točke koje on razrađuje u postu:

Ne postoji ispravan način, no postoje krivi načini: Rob ističe kako se članci koji opisuju što VC-i traže trebaju uzeti s rezervom, jer se ti interesi jako razlikuju od jednog VC-a do drugog.
Nije cilj uvjeriti investitora, već postoji li prirodno poklapanje: Ako određeni ulagač jednostavno ne razumije vaš koncept, nikakvo uvjeravanje neće pomoći.
Tražite viziju: Najbolja stvar koja vam se može dogoditi na prezentaciji jest da potencijalni ulagači krenu predlagati ideje za razvoj projekta.
Pomicanje igle jače je od bilo čega drugoga: Najviše interesa ćete proizvesti ako možete pokazati da kontinuirano napredujete.
Vježbajte, i slušajte: Računajte s tim da ćete odraditi gomilu prezentacija prije nego nađete ulagača; iz svake prezentacije naučite nešto što će iduću put učiniti boljim.
Budite svoji: Ne pokušavajte se prilagoditi svakom tko sluša vašu prezentaciju, već se držite svoje ideje.

Ideje za startupe: molekularne informacije

2010-02-22T11:02:11Z

Unatoč naslovu, ne radi se o kemiji, već o povezivanju informacijskih “atoma” — individualnih djelića poput tweetova, slika na Flickru, događanja na Upcomingu itd. Neću vam puno soliti pamet, već ću vas uputiti na odličan današnji članak Roberta Scoblea; ako nakon čitanja tog članka nemate najmanje pet koncepata za potencijalne proizvode, bolje odustanite od ideje pokretanja startupa…

Povijest venture kapitala

2010-02-13T09:02:37Z

Ako vas zanima kako je nastao venture kapital, te zbog čega funkcionira na način kako to danas jest, te u kojem smjeru i na koji način bi se mogao razvijati, Venture Hacks imaju odličan post pod naslovom A brief history of your investors (and their investors).

Najvažnija osoba u startupu

2010-01-14T14:12:11Z

Piše danas Dražen o važnosti prodaje za startupe, pa me potakao da konačno počnem pisati članak koji mi se neko vrijeme već vrti u glavi. Nedavno sam, naime, shvatio koja je osoba najvažnija ne samo u startupima, već u svakoj firmi općenito.

[OK, da se odmah ogradim: "najvažnija" je možda preteška riječ (iako idealna za naslove članaka ), ali svakako jedna od ključnih, barem u razini prodavača ili programera. Isto tako, "osoba" je nepotpun pojam jer u startupu malo ljudi radi razne poslove, pa bi bolje bilo reći "funkcija".]

Kao što piše Dražen, bez salesa ćete propasti. Ali prije prodavača na red dolazi netko drugi, bez koga prodavači odmah mogu potražiti posao negdje drugdje: product manager. Iako njegov posao jednostavno mora biti odrađen, vrlo mali broj tvrtki ima takvo radno mjesto kao zasebnu funkciju — do te mjere da mnogi poslovni ljudi nisu nikad ni čuli za taj naziv. Ponegdje se to pojavljuje pod nekim drugim nazivima, no najčešće su poslovi product managera razbijeni u nekoliko drugih funkcija u firmi.

Što je posao product managera (ili, prevedeno, voditelja proizvoda)? Vrlo jednostavno, voditelj proizvoda je osoba zadužena za definiranje pojedinog proizvoda i svih njegovih elemenata. Naravno, ne treba svaki proizvod posebnog voditelja, npr. ako masovno proizvodite čavle; ali ako je vaš proizvod kompleksan komad softvera koji uključuje brojne mogućnosti — a na ovom siteu uglavnom se bavim takvima — onda je nužno imati nekoga tko će odrediti što će se i kada implementirati.

Product managera (ili prevedeno voditelja proizvoda) ne smije se miješati s voditeljem projekta — razlika se najkraće može opisati riječima da ovaj prvo određuje što će se raditi, dok je posao drugoga da odredi tko će to raditi i kada. U praksi, individualna funkcija voditelja proizvoda ne postoji kao zasebno radno mjesto, već se cijeli tim dogovara oko toga što će se ubaciti i kada. No tada obično realizacija krivuda potezana raznim interesima — sales bi htio da se ubace funkcionalnosti koje pomažu da se proizvod proda, programeri bi htjeli da se nešto izostavi zbog jednostavnosti, administratori bi zbog sigurnosti htjeli da nitko nema pristup aplikaciji i tome slično.

Voditelj proizvoda ima zadatak uzeti u obzir sve te interese i definirati funkcionalnosti koje će se implementirati u pojedinoj verziji ili milestoneu, gledajući ono što će donijeti najveću korist u danom trenutku. To mora biti osoba s pomalo renesansnim znanjem raznih elemenata važnih za jedan proizvod: mora se razumjeti u razvoj dovoljno da ima neku ideju što i kako se može napraviti u kojem roku; mora razumjeti tržišne principe bar toliko da zna što se traži više a što manje; i još mora imati bar osnovno razumijevanje principa managementa i marketinga.

Ponekad će product manager imati relativno lagan posao razmještanja nekih standardnih elemenata; no ponekad taj posao zahtijeva duboko znanje određenog područja. Primjerice, kad je Joel Spolsky u Microsoftu bio project manager za Excel, jedan od njegovih zadataka bio je da napiše specifikaciju za skriptni jezik kojim će se moći automatizirati razni poslovi u Office aplikacija, čiji je rezultat danas dobro poznati VBA. On se tada nije trebao brinuti o detaljima parsera i interpretera koji će taj jezik implementirati — njegov posao bio je da definira specifikaciju sintakse, dok su programeri poslije rješavali čisto tehničke probleme.

Da uzmem jedan malo bliži primjer, trenutačno radim s dva startupa koji imaju u mnogočemu sličan problem: u oba slučaja timovi su razvili platforme, na kojima je moguće zamisliti cijeli niz različitih korisnih primjena. No i jednima i drugima nedostaje proizvod, odnosno ono što će im donijeti konkretne prihode; sada je na njima da odrede product managera, odnosno nekoga tko će odabrati jednu od tih potencijalnih primjena i prema njoj definirati konkretan proizvod.

Literatura: Bringing Nothing to the Party

2009-12-21T16:05:11Z

Nedavno sam prisustvovao venture vapital seminaru u organizaciji CVCA i Infoarene, i slušajući neka predavanja definitivno sam shvatio kako je našim startupima potrebna samo jedna investicija: dovoljno novca za avionske karte do Londona i smještaj za nekoliko tjedana tijekom kojih moraju odraditi što više networkinga i prezentacija potencijalnim investitorima. Ako netko ima dovoljno chutzpe može pokušati i sa Silicijskom dolinom, no ona je možda ipak predaleko; London je dovoljno blizu, a jedino je središte u Europi koje pruža odgovarajuću količinu poduzetničkog duha u kombinaciji s raspoloživim kapitalom.

Prije nekoliko dana na TechCrunchu je objavljen članak kojim njihov autor Paul Carr najavljuje objavu svoje knjige Bringing Nothing to the Party u obliku besplatnog PDF-a za američko tržište (pročitajte članak kako biste razumjeli ovo ograničenje). Naravno da sam je odmah skinuo (iako formalno ne smijem; rekao sam vam da pročitate članak!), i u jednu večer sam stigao do 140 od ukupno 276 stranica. Jedva čekam da je nastavim, a već sad knjigu mogu svesrdno preporučiti svim domaćim Web poduzetnicima i onima koji to žele postati, a naročito onima koji ciljaju na realizaciju svog sna u Engleskoj.

Zašto me knjiga oduševila? Kao prvo, Paul je pisac, i to vrlo dobar pisac, koji uspješno spaja stoljeća tradicije britanske satire (ako ne znate o čemu pričam, svakako pročitajte Tri čovjeka u čamcu, ili bilo što od G. B. Shawa) s modernim tehnologijama, uz zdravu dozu ironije prema svima za koje smatra da su je zaslužili, uključujući sebe. Nadalje, Paul je i poduzetnik — od devetnaeste godine neprestano pokreće razne projekte, uglavnom vezane uz pisanje i nakladništvo, tako da je dosad stekao široko iskustvo u svim elementima startup procesa. I treće, Paul se kao riba u vodi snalazi na londonskoj sceni, i vrlo dobro poznaje (i u knjizi opisuje) sve tamošnje igrače, sa svim njihovim vrlinama i manama.

Na samom početku knjiga mi je djelovala kao još jedan opis — iako vrlo dobro napisan — “zlatnih godina” dotcom buma, no uskoro mi je postalo vrlo neobično kad je počela spominjati mjesta i događaje kojima sam i sam prisustvovao, te ljude koje sam upoznao otprilike u isto vrijeme kad i Paul (npr. Paul je na prvom OpenCoffee Clubu u Regent streetu upoznao Saula Kleina, kojeg sam ja intervjuirao dva dana prije toga na FOWA-i). Možemo reći da knjiga daje vrlo slikovit, ali i svjež prikaz londonske startup scene, i zato je svesrdno preporučam svakome tko ima ikakve ambicije iz naših krajeva pokrenuti globalni startup.

Nadopuna: Paulova priča kako je s prijateljem, novinarom i poduzetnikom Samom Lewisom, slagao prezentaciju za Fridaycities.com (poslije Kudocities.com) (str. 141+), apsolutno je hilarious, a ujedno i potpuno točna; to u stvarnosti izgleda upravo tako.

Jedna mreža da svima vlada

2009-12-19T19:15:05Z

Ovo jo još jedan moj komentar na komentar, a koji je eto metastazirao u zaseban post. U odgovoru na moj nedavni članak Ideje za startupe: Što ne smijete raditi, Saša Branković je napisao:

odličan članak. pitanje je samo koliko je točan ako se projekt nije globalan, već recimo, ograničeno na regiju. globalno tržište možda je zasićeno socijalnim mrežama i webshopovima al domaće možda i nije?

A ja sam odgovorio:

Ovdje je osnovni problem što na netu pojam “domaće tržište” ima jedno vrlo specifično značenje, koje se pritom stalno mijenja. Konkretno, socijalne mreže su odličan primjer gdje to značenje dolazi do izražaja.

Po definiciji, poanta društvenih mreža je u povezivanju ljudi, a tu državne granice ne igraju nikakvu ulogu — najbolji primjer je kako je Iskrica već odavno prešla hrvatske granice i postala de facto jedini regionalni dating servis. Potencijalna prepreka kod društvenih mreža može biti jezik, ali i to nije toliko značajno jer a) većina sadašnjih korisnika dovoljno dobro razumije engleski, te b) mreže ubrzano uvode prijevode, pa danas već imamo Facebook i na hrvatskom.

Da bi društvena mreža bila lokalno uspješna mora imati komponentu koju globalna mreža ne može (dovoljno dobro, ili dovoljno brzo) emulirati. Tako je Tulumarka svojevremeno bila hit jer je pružala određene funkcionalnosti koje globalne mreže nisu imale, odnosno ona ih je pružila na način da butu od koristi vrlo jasnom, uskom krugu korisnika (oni koji idu na tulume, i to unutar relativno jasnih vremenskih i prostornih granica). No danas je već i Facebook postao dovoljno dobar za tu vrstu umrežavanja, te sam za nekoliko zadnjih događanja na kojima sam bio saznao upravo tim putem.

Zbog tog razloga lokalne društvene mreže, čak i kad se ograniče na neku nišu, nemaju velike budućnosti — network effect nam govori da je snaga mreže u njenoj veličini, te je svakoj mreži kontraproduktivno da se na bilo koji način ograničava. U europskim zemljama imamo više primjera relativno uspješnih lokalnih mreža — najpoznatiji i vjerojatno najuspješniji primjer je iWiW, nastao u Mađarskoj, zemlji u kojoj oko 80% stanovnika ne razumije nijedan strani jezik — no one su osuđene na polako odumiranje čim (a to se već počelo događati) njihov krug korisnika pokrije cijelu nišu koju ciljaju te se više nema gdje širiti. To je neizbježno čak i u velikim zemljama kao što su Francuska i Njemačka, a kamoli u ovim našim ograničenim prostorima.

Što se tiče webshopova, oni također imaju konkurenciju u globalnom tržištu, iako oni sami možda ciljaju na neko usko lokalno pordučje. Internet nema granica, i da bi netko kupovao u bilo kojem Web shopu potrebne su samo četiri faktora: a) da je roba koju kupac traži dostupna na tom shopu, b) da kupac razumije jezik shopa, c) da shop prihvaća njegova sredstva plaćanja, te d) da se roba može isporučiti od shopa do kupca. A to značajno proširuje dostupnu konkurenciju — ako razumijem engleski, nema razloga da ne kupujem glazbu na iTunesu nego na nekom domaćem servisu.

Upravo zbog ovih razloga, još ću jednom napomenuti ono što stalno tupim: ako želite pokrenuti nešto na Webu krenite odmah na svjetsko tržište, a ovo domaće ili potpuno zanemarite, ili ga koristite kao pokusnog zamorca za nove funkcionalnosti i usluge. Najbolje što će vam se dogoditi ako idete samo na domaći Web jest da ćete životariti s minimalnim prihodima i bez mogućnosti rasta, te da ćete kroz nekoliko godina — ako ne i mjeseci — jednostavno doseći plafon i stagnirati. Ako ste sretne ruke možda vas za nevelik novac kupi neka jača medijska kuća, ali ni one to neće raditi dovijeka.

Legalni vanzemaljci

2009-12-16T13:27:49Z

Hervé Lebret je francuski znanstvenik koji je prije dvije godine objavio knjigu pod naslovom Start-Up: what we may still learn from Silicon Valley, i koja mi se otprilike toliko nalazi na listi naslova koje moram pročitati kad ulovim vremena (kako trenutno stvari stoje, to znači na Mirogoju…). Na Lebretovom blogu možete pronaći vrlo zanimljivu prezentaciju koja u šezdesetak slajdova sažima osnovne poante iz knjige.

Upravo sam preletio prezentaciju i upalo mi je u oči nekoliko zanimljivih detalja. Primjerice, već sam ranije čuo o značaju kojeg je Fairchild Semiconductor imao u stvaranju onoga što danas nazivamo Silicijskom dolinom, no nisam znao da je Victor Grinich, jedan od tzv. osam izdajnika, bio druga generacija američkih Hrvata.

Osim o povijesti kulture startupa, Lebret uspoređuje situaciju u SAD-u i u Europi, i ako mu je vjerovati čini se kako se stvari na našoj staroj dami od kontinenta polako popravljaju. Iako sporo: citat Paula Grahama sa slajda br. 58 najbolje ilustrira problem koji postoji u glavama europskih struktura (a s kojim sam se susreo i kod nas):

I read occasionally about attempts to set up “technology parks” in other places, as if the active ingredient of Silicon Valley were the office space. An article about Sophia Antipolis bragged that companies there included Cisco, Compaq, IBM, NCR and Nortel. Don’t the French realize these aren’t startups?

Ideje za startupe: Što ne smijete raditi

2009-12-09T18:06:18Z

Obično nikako ne volim samo prenositi individualne postove s drugih blogova, ali upravo sam naišao na jedan koji mi je otpuhao sokne (hehe, uvijek mi je zabavno fraze s jednog jezika doslovno prevoditi na drugi; who plums it!).

Stephen Downes, kako se sam opisuje a government scientist on the Internet, na svom blogu Half an Hour je objavio članak pod naslovom What not to build. Članak je podugačak, i u prvom dijelu opisuje — kako naslov najavljuje — tehnologije koje na današnjem Internetu nema smisla razvijati i koristiti jer su iz raznih razloga pregažene. No nakon toga Stephen proširuje temu uvodeći liste aktualnih stvari (These are not things I would say you should avoid outright. The market is not saturated, there is room for innovation, and new products will be appearing over the next few months. But beware – a lot of people are already working on these things.), zatim fadova (tj. trenutno jako popularnih tema koje bi mogle naglo i ugasnuti), te “možda” isplativih ideja, te završava listom koju je naslovio Out there for the taking — ideje koje po njegovom mišljenju imaju smisla i još nisu uspješno realizirane (iako se ja ne bih u svim točkama složio s njim) — te listom mrtvih tehnologija o kojima ne treba ni razmišljati.

Vrlo zanimljiv članak, koji se isplati pročitati svakome tko se sprema krenuti u novi Internet projekt ili startup.

Škola za pačiće male

2009-12-06T16:07:13Z

Upravo sam započeo mali eksperiment: kao default search engine u Firefoxu postavio sam Duck Duck Go, novu tražilicu o kojoj sam u zadnje vrijeme čuo samo pozitivna mišljenja. Vidjet ćemo koliko će mi se dopasti.

Ideja za startup: Nove novine

2009-12-02T13:39:34Z

Kao što smo već apsolvirali, novinske kuće se dosad nisu baš pokazale spremnima razmišljati out of the box i pomicati granice nove industrije. Ali ako neka razmišlja o tome kako to napraviti, evo jedna ideja koja mi je upravo pala na pamet:

Novinska kuća — ono, redakcija, novinari, fotografi itd — koja sadržaj distribuira isključivo preko handheld uređaja kao što su iPhone, Kindle itd.