CROATIAN CENTER of RENEWABLE ENERGY SOURCES

Vrijeme, odraz moći onih koji ga određuju.

2026-11-11T10:38:07.945+01:00

U proljeće 1916. godine, dok je Europa tonula u krvavi vir Prvoga svjetskog rata, Njemačka je učinila nešto što do tada nije učinila nijedna država na nacionalnoj razini. U noći s 30. travnja na 1. svibnja satovi su se pomaknuli sat unaprijed. Razlog nije bio estetski ni humanitarni. Bio je ratni.

Ugljen je postao strateška sirovina. Svjetlo koje je gorjelo u večernjim satima trošilo je dragocjeno gorivo potrebno industriji i vojnim pećima. Ako se večer učini kraćom, ako se ljudi ranije vrate kućama i ranije ugase svjetla, ostat će više ugljena za topove, za tvornice, za frontu. Austro-Ugarska je učinila isto. Uskoro su slijedile i ostale zemlje. Velika Britanija je već u svibnju uvela svoje ljetno vrijeme. Ideja koja je godinama lutala među ekscentricima i reformatorima odjednom je postala državna politika jer je rat zahtijevao žrtve i u najmanjim detaljima svakodnevice.

Svake godine, kad se satovi pomaknu naprijed ili natrag, većina nas samo slegne ramenima, prilagodi budilicu i nastavi dalje. Rijetki se zapitaju zašto uopće radimo nešto tako neobično – zašto mijenjamo vrijeme umjesto da mijenjamo sebe. A odgovor na to pitanje nije ni jednostavan ni nimalo romantičan. Ljetno računanje vremena nije nastalo iz želje za ugodnijim životom, ni iz brige za seljake, ni iz neke duboke mudrosti o usklađivanju s prirodom. Nastalo je iz rata, iz oskudice i iz hladnog računa onih koji su u satovima vidjeli oružje.

Zanimljivo je da se ova mjera u javnosti često pogrešno povezuje s poljoprivrednicima. Kažu da je uvedena da bi seljaci imali više svjetla za rad na polju. Istina je upravo obrnuta. Seljaci su bili među najglasnijim protivnicima. Rad na zemlji ne prati sat, nego sunce. Krave se muze kad su spremne, a ne kad kazaljka pokaže određeni sat. Rosa na travi suši se prema toplini dana, a ne prema zakonu. Pomicanje satova bacalo je cijeli ritam farme u nered. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ljetno vrijeme uvedeno 1918. godine, poljoprivredni su lobiji brzo i odlučno reagirali. Već 1919. uspjeli su ishoditi ukidanje. Kongres je čak nadglasao predsjednički veto. Mjera koja je ušla kao ratna nužda nestala je čim je ratna nužda prestala.

Često se čuje da je ideju izmislio Benjamin Franklin. Ta se priča, međutim, temelji na krivom tumačenju. Godine 1784., dok je bio američki ministar u Parizu, Franklin je u listu Journal de Paris objavio satirično pismo naslovljeno „Ekonomičan projekt“. U njemu se podrugljivo čudio pariškim stanovnicima koji spavaju dugo u jutro, iako sunce već sija, a potom noću troše skupe svijeće i ulje. Predlagao je porez na prozorske kapke, ograničenje potrošnje svijeća, pa čak i crkvena zvona i topovske pucnje u zoru kako bi se ljudi natjerali da ustanu ranije. Nigda nije predložio pomicanje satova. Njegov je tekst bio ironija usmjerena na lijenost i rasipnost, a ne tehnički nacrt za mijenjanje vremena. Ipak, tema „štednje svjetla“ kasnije se zalijepila uz njegovo ime i postala mit.

Pravi predložak za pomicanje kazaljki pojavio se tek krajem devetnaestog stoljeća, i to na drugom kraju svijeta. George Vernon Hudson, službenik pošte i strastveni sakupljač kukaca iz Novog Zelanda, 1895. godine pred Wellington Philosophical Society izložio je rad u kojem je predlagao da se satovi u ljeto pomaknu unaprijed. Želio je više dnevnog svjetla nakon posla kako bi mogao loviti kukce. Reakcija je bila hladna; mnogi su se, kažu, smijali. Desetak godina kasnije, na drugoj strani globusa, engleski graditelj William Willett objavio je pamflet „The Waste of Daylight“. Tvrdio je da se ljeti bacaju u vjetar cijela 210 sati dnevnog svjetla dok ljudi spavaju. Willett je godinama lobirao, predlagao zakone 1908. i 1909., no parlament ih je odbijao. Poljoprivrednici su bili među najglasnijim protivnicima, a Willett je umro 1915. godine, ne dočekavši da njegova ideja postane zakon.

Ono što nije uspjelo u miru, rat je nametnuo silom.

No ideja nije umrla. Vratila se u Drugome svjetskom ratu, opet pod krinkom štednje, a potom je, u mirnodopsko doba, polako mijenjala vlasnike. Umjesto vojnika i inženjera ugljena, počeli su je preuzimati trgovci, vlasnici golf-terena i proizvođači slatkiša. Jer dulje večernje svjetlo znači više vremena za kupovinu, više vremena za igru na otvorenom, više vremena za djecu koja u Noći vještica skupljaju bombone. Posebno je zanimljiv utjecaj industrije slatkiša. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, u Sjedinjenim Državama, lobisti su uporno radili na tome da se ljetno vrijeme produži što dalje u jesen. Cilj je bio jasan: da Noć vještica padne u razdoblje duljeg dana, kako bi djeca mogla dulje hodati ulicama, skupljati više bombona, a roditelji, shodno tome, kupovati više bombona unaprijed. Godine 2005. ta je težnja urodila plodom. Ljetno vrijeme produženo je, a Halloween je konačno ušao u njegov okrilje.

Tako se dogodilo da je mjera rođena iz ratne oskudice preživjela zahvaljujući mirnodopskoj potrošnji. Ono što je nekad štedjelo ugljen sada potiče prodaju. Ono što je trebalo pomoći ratnoj industriji sada pomaže industriji zabave i slatkiša. Ironija je gotovo savršena.

Victory!

U Sjedinjenim Američkim Državama zakon je usvojen 1918. godine, u sklopu šireg Standard Time Acta koji je ujedno uspostavio i vremenske zone. Zemlja se suočavala s procjenom manjka od oko pedeset milijuna tona ugljena. Plakat iz tog vremena vikao je „Victory!“ i poticao građane da se uhvate motike – no nije se obraćao seljacima, nego gradskim stanovnicima koji su nakon posla htjeli obraditi mali vrt. Seljaci su, naprotiv, bili među najžešćim protivnicima. Rad na zemlji ne prati sat, nego sunce. Krave se muze kad su spremne, a ne kad kazaljka pokaže određeni sat. Rosa na travi suši se prema toplini dana, a ne prema zakonu. Pomicanje satova bacalo je cijeli ritam farme u nered. Već 1919. poljoprivredni su lobiji uspjeli ishoditi ukidanje. Kongres je čak nadglasao predsjednički veto Wilsona. Mjera koja je ušla kao ratna nužda nestala je čim je ratna nužda prestala. Elektroprivrede su, pak, imale miješane osjećaje: podržavale su štednju ugljena, ali su se bojale da će manja potrošnja večernjeg svjetla smanjiti njihove prihode.

Nakon rata Amerika je ostavila odluku gradovima i državama, što je stvorilo kaos. Drugi svjetski rat vratio je mjeru pod imenom „War Time“ – cijelu godinu unaprijed, od 1942. do 1945. Nakon rata nastao je pravi temporalni nered: svaka država i grad birali su vlastite datume. Tek je Uniform Time Act iz 1966. uveo jedinstvena pravila, uz mogućnost da cijela država odustane (Arizona je prva to učinila 1968.). Naftna kriza 1973. potaknula je novi pokušaj cijelogodišnjeg ljetnog vremena od siječnja 1974., no tamna jutra, djeca koja idu u školu u mraku i glasni prosvjedi brzo su ga vratili na staro. Uštede energije nisu bile značajne, a neka su istraživanja čak naznačila povećanje smrtnosti školske djece u jutarnjim satima.

U kasnijim desetljećima vlasnici ideje promijenili su se. Umjesto vojnika i inženjera ugljena, preuzeli su je trgovci, vlasnici golf-terena i proizvođači slatkiša. Dulje večernje svjetlo znači više vremena za kupovinu, više vremena za igru na otvorenom, više vremena za djecu koja u Noći vještica skupljaju bombone. Posebno je zanimljiv utjecaj industrije slatkiša. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća lobisti su uporno radili na tome da se ljetno vrijeme produži što dalje u jesen. Cilj je bio jasan: da Noć vještica padne u razdoblje duljeg dana, kako bi djeca mogla dulje hodati ulicama, skupljati više bombona, a roditelji, shodno tome, kupovati više bombona unaprijed. Godine 2005. ta je težnja urodila plodom. Ljetno vrijeme produženo je, a Halloween je konačno ušao u njegov okrilje.

Naše zdravlje.

Današnja istraživanja o uštedi energije ambivalentna su. Jedno je istraživanje u Indiani, gdje je cijela država tek 2006. uvela ljetno vrijeme, pokazalo da se potrošnja električne energije u kućanstvima čak povećala za oko jedan posto – manje večernjeg svjetla, ali više hlađenja i grijanja. Druga su istraživanja našla male uštede. Zdravstvene posljedice također nisu bezazlene: švedska studija bilježi porast srčanih udara nakon proljetnog pomicanja, a američki podaci o prometnim nesrećama pokazuju povećan rizik u tjednu nakon pomicanja satova unaprijed. U zemljama blizu ekvatora, gdje se duljina dana gotovo ne mijenja, mjera gotovo i ne postoji. Na južnoj hemisferi sezone su obrnute. Brazil ju je 2019. ukinuo. Rusija je 2011. pokušala trajno ljetno vrijeme, pa se 2014. vratila na trajno zimsko zbog tamnih jutara. Japan, Kina i Južna Koreja isprobali su je i odustali.

Danas, više od stoljeća kasnije, rasprava o ljetnom računanju vremena i dalje traje. Neki ga brane zbog navodne uštede energije, iako su istraživanja o tome ambivalentna i često pokazuju da su učinci zanemarivi ili čak suprotni od očekivanih. Drugi ga napadaju zbog poremećaja sna, povećanog rizika od nesreća i srčanih tegoba u danima nakon pomicanja satova. Treći jednostavno kažu da je dovoljno živjeti prema suncu, a ne prema zakonu. No malo tko se sjeća da je cijela priča počela jedne travanjske noći 1916. godine, kad su njemački vojnici i građani pomaknuli kazaljke ne zato što su željeli više svjetla za sebe, nego zato što su morali uštedjeti svjetlo za rat.

I možda je upravo u tome najdublja pouka. Vrijeme koje mjerimo satovima nije neutralno. Ono je uvijek, na neki način, odraz moći onih koji ga određuju. Ponekad je to rat, ponekad trgovina, ponekad jednostavno inercija. A mi, koji svake godine pomičemo kazaljke, rijetko se zapitamo tko je zapravo pomaknuo nas.

Vrijeme, odraz moći onih koji ga određuju.

Ta rečenica nije puka figura. Ona je ključ kojim se otvara cijela povijest računanja vremena. Jer sat nije nikada bio samo mjera. On je bio oruđe. Onaj tko odlučuje kad će sunce „ustati“ i kad će „zaći“ u društvu, odlučuje i o ritmu rada, o potrošnji, o snu, o životu. Prihvaćamo da netko drugi određuje kad će naš dan početi i kad će završiti. Vrijeme koje mjerimo satovima nije prirodno. Ono je političko. Ono je odraz onih koji su u danom trenutku imali snagu da kažu: „Od danas će sunce za vas izlaziti sat ranije.“ I dok god ćemo prihvaćati da netko drugi određuje naše sate, ostat ćemo podložni toj moći – bilo da se ona zove rat, industrija ili jednostavno inercija.

Nadam se da Vam se svidio moj tekst, uživajte u SVOM vremenu, željko Serdar.

Ustavne krize u Hrvatskoj i Poljskoj

2026-11-08T10:20:55.101+01:00

Tijekom kasne jeseni 2026. godine, europska je javnost svjedočila dvama paralelnim, institucionalno razornim procesima koji su ogolili duboku krizu povjerenja u pravosudne sustave i ustavne poretke. Ustavni sudovi Hrvatske i Poljske našli su se u stanju potpune blokade, funkcionirajući u krnjem sastavu. Iako su korijeni ovih kriza duboko usađeni u specifične domaće političke dinamike, obje situacije dijele zajednički nazivnik: nemilosrdnu borbu između izvršne vlasti i oporbe za kontrolu nad najvišim čuvarom ustavnosti, što je u konačnici rezultiralo paralizom države.

Volim košaricu pa ću Vam probati približiti događaje kroz tu prizmu. Usporedba s košarkaškom utakmicom vrlo precizno opisuje razliku između institucionalnog stanja u Hrvatskoj i Poljskoj. Dok u Hrvatskoj utakmica stoji zbog tehničkog prekida i nedostatka kvoruma na terenu, u Poljskoj je došlo do opće tučnjave na parketu u koju su morali uletjeti zaštitari.

Hrvatska kao „prekoračenje vremena za napad“ i bojkot na klupi: U hrvatskom Ustavnom sudu pravila igre i legitimitet sudaca nitko ne osporava, ali se igra ne može nastaviti. Sabor ne može izabrati preostale „igrače“ (suce), a troje postojećih sjedi na klupi i odbija ući u igru zbog spora oko toga snima li se „time-out“ (sjednice). Rezultat je pasivna blokada u kojoj vrijeme curi, a odluke se ne donose.

Poljska kao „ulazak publike na teren i prekid utakmice“: U Poljskoj su na teren istrčale dvije različite petorke koje obje tvrde da imaju pravo igrati. Dok jedna strana pokušava provaliti u dvoranu, druga zove interventnu policiju da isprazni parket, a predsjednik države hitno slijeće iz inozemstva kako bi poništio rezultat i potjerao nove igrače s terena.

Europska komisija u ulozi „delegata utakmice“: Delegat (Bruxelles) u Hrvatskoj ne reagira jer smatra da se radi o internoj svađi unutar jedne momčadi i redovitom zastoju u zamjenama, dok u Poljskoj mora intervenirati jer je dovedena u pitanje regularnost samog natjecanja.

Žac, uozbilji se. Tihi institucionalni bojkot i politički pat-položaj

U Hrvatskoj se kriza Ustavnog suda u studenome 2026. godine manifestirala kao kombinacija parlamentarne nemoći i unutarnjeg institucionalnog bunta. Glavni izvor problema leži u Hrvatskom saboru, gdje vladajuća većina predvođena HDZ-om i lijevo-centristička oporba predvođena SDP-om mjesecima nisu uspijevale postići ustavom propisanu dvotrećinsku većinu za izbor troje nedostajućih ustavnih sudaca. Dok je premijer Andrej Plenković optuživao oporbu za svjesnu sabotažu i destabilizaciju države, oporbeni su čelnici uzvraćali tvrdnjama da vladajući pokušavaju instalirati isključivo politički podobne kadrove, dijeleći suce na „naše“ i „vaše“.

Međutim, hrvatska je kriza dobila posve novu, bizarnu dimenziju unutar samih zidina Ustavnog suda na Trgu svetog Marka. Predsjednik suda Frane Staničić donio je odluku o uvođenju obveznog tonskog snimanja svih sjednica i internih sastanaka sudaca. Ta je odluka izazvala otvoren revolt dijela sudaca, predvođenih Andrejem Abramovićem, Sanjom Bezbradica Jelavić i Lovorkom Kušan, koji su to protumačili kao pokušaj pritiska i narušavanje autonomije ustavnosudske rasprave. Rezultat je bio radikalni bojkot: troje sudaca odbilo je dolaziti na posao i sudjelovati u radu stručnih sastanaka i vijeća. Budući da je sud već bio oslabljen neizborom preostalih članova u Saboru, ovaj unutarnji bojkot značio je gubitak kvoruma za donošenje niza ključnih odluka. Deseci ustavnih tužbi i predmeta ostali su blokirani, ostavljajući građane bez pravne zaštite, a državu u ustavnopravnom vakuumu.

Policijska intervencija, rezanje lanaca i hitan povratak predsjednika

Za razliku od tihe institucionalne paralize u Hrvatskoj, kriza u Poljskoj krajem listopada i početkom studenoga 2026. godine poprimila je oblike dramatičnog, gotovo fizičkog sukoba na rubu ustavnog puča. Poljska se već godinama bori s posljedicama duboke polarizacije, a ustavna kriza kulminirala je otvorenim ratom između proeuropske vlade premijera Donalda Tuska i konzervativnog predsjednika države Karola Nawrockog, bliskog oporbenoj stranci Pravo i pravda (PiS).

Poljski Sejm izabrao je osam novih ustavnih sudaca kako bi zamijenio one kojima je istekao mandat, no predsjednik Nawrocki je glatko odbio primiti prisegu od njih petero. Istodobno, dotadašnji predsjednik Ustavnog suda, Bogdan Święczkowski, zabranio im je ulazak u zgradu i preuzimanje dužnosti. Situacija je eskalirala do usijanja 30. listopada, kada je sutkinja s najdužim stažem, Anna Korwin-Piotrowska, proglasila suspenziju predsjednika suda Święczkowskog zbog opstrukcije.

U tom su trenutku na scenu stupile jake snage interventne policije koje su blokirale i preuzele kontrolu nad zgradom Ustavnog suda u Varšavi. Dok su ispred zgrade trajali burni prosvjedi građana, suspendirani predsjednik suda i oporbeni zastupnici pokušavali su provaliti u zgradu, koristeći čak i bravare koji su rezali lance na ulaznim vratima.

Drama je dosegla vrhunac u zraku. Predsjednik Karol Nawrocki nalazio se u službenom zrakoplovu na putu za Senegal kada je primio vijest o policijskom zaposjedanju suda. Nawrocki je promptno naredio okretanje zrakoplova usred leta i hitan povratak u domovinu, izjavivši da u trenucima „državnog udara“ predsjednik mora biti na svom položaju. Sletjevši u Varšavu u sitne noćne sate, otišao je izravno u zgradu suda kako bi osporio legitimitet novih sudaca, optuživši Tuskovu vladu za nasilno rušenje pravne države. Tusk je uzvratio da je intervencija bila nužna radi „čišćenja institucija od političkih uzurpatora“.

Dvije strane iste medalje

Iako se manifestiraju na različite načine – hrvatska kroz pasivni otpor i parlamentarno nadmudrivanje, a poljska kroz ulične nemire, policijske kordone i dramatične zrakoplovne preokrete – obje krize otkrivaju duboku ranjivost demokratskih institucija u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Krnji sastav kao oružje

Nepotpuni sastav sudova namjerno se koristi ili tolerira kako bi se onemogućilo donošenje odluka koje ne odgovaraju trenutačnoj političkoj konjunkturi. Bez punog sastava i jasnog kvoruma, oba su suda izgubila sposobnost vršenja svoje primarne funkcije, kontrole vlasti.

Metode borbe

Dok Hrvatska pati od boljki „tihe opstrukcije“, gdje se sukobi rješavaju nedolaskom na posao i proceduralnim smicalicama oko snimanja sjednica, Poljska pokazuje sklonost radikalnoj, izvaninstitucionalnoj eskalaciji, gdje se u pravne sporove uključuju policija, bravari i hitne intervencije šefa države.

Nešto kao zaključak

Europska komisija nije izravno osudila policijsko osiguranje zgrade Ustavnog suda u Varšavi, već je stala iza ustavnog prava poljskog parlamenta da imenuje nove suce, dok su međunarodne pravne organizacije upozorile da se kriza mora rješavati pravom, a ne silom. Istodobno su konzervativne grupacije u Europskom parlamentu oštro napale Bruxelles zbog, kako tvrde, primjene dvostrukih standarda. Komisija je podsjetila da Ustavni sud mora funkcionirati u skladu s poljskim ustavom i presudama Suda pravde Europske unije (CJEU). Također su se pozvali na privremene mjere Europskog suda za ljudska prava iz svibnja 2026., kojima je poljskim vlastima naloženo da se suzdrže od ometanja stupanja na dužnost sudaca koje je izabrao parlament.

Venecijanska komisija (Vijeće Europe):

Ovo savjetodavno tijelo još je u svom mišljenju iz listopada 2026. zauzelo jasan stav da su svih osam sudaca koje je izabrao parlament punopravni članovi suda. Istaknuli su da je primanje prisege od strane predsjednika države „prvenstveno ceremonijalna dužnost“ te da suci mogu stupiti na dužnost i bez njegova sudjelovanja ako on to nezakonito odbija.

Međunarodna komisija pravnika (ICJ):

Ova ugledna organizacija za ljudska prava objavila je 3. studenoga priopćenje u kojem ističe da se ustavna kriza u Poljskoj „mora riješiti pravom, a ne silom“. Podsjetili su na temeljna načela UN-a o neovisnosti pravosuđa, naglasivši da se suci smiju suspendirati isključivo u propisanim disciplinskim postupcima zbog nesposobnosti ili teškog kršenja dužnosti, a ne političkim ili ad-hoc odlukama.

Europski konzervativci i reformisti (ECR):

Zastupnici ove grupacije u Europskom parlamentu (u kojoj sjede i predstavnici poljske stranke PiS) oštro su reagirali, optuživši vladu Donalda Tuska za policijsko preuzimanje suda. Supredsjedatelji ECR-a Nicola Procaccini i Patryk Jaki optužili su Europsku komisiju za licemjerje i „dvostruke standarde“, tvrdeći da je Bruxelles godinama sankcionirao prethodnu poljsku vladu zbog sličnih pravosudnih poteza, dok sada šuti na intervenciju interventne policije.

Događaji iz studenoga 2026. godine šalju opominjuću poruku o krhkosti ustavne demokracije. Kada Ustavni sud – kao krajnji autoritet u tumačenju prava – postane nefunkcionalan, nestaje brana koja društvo dijeli od pravne anarhije ili autokracije. Dok poljski premijer Tusk i predsjednik Nawrocki početkom studenoga pokušavaju sjesti za stol u četiri oka kako bi spriječili daljnje nasilje, a hrvatski političari nastavljaju s međusobnim optužbama u saborskim kuloarima, stvarna cijena ovih kriza ostaje ista: potpuni gubitak povjerenja građana u institucije vlastite države.

S druge strane, Europska komisija i međunarodne institucije zasad nisu izdale nikakva izvanredna upozorenja niti osude zbog krize Ustavnog suda RH, tretirajući je isključivo kao unutarnje proceduralno i političko pitanje. Za razliku od Poljske, gdje je došlo do fizičke intervencije policije i osporavanja legitimiteta samih sudaca, situacija u Zagrebu u međunarodnim se krugovima promatra kao redoviti parlamentarni zastoj i interni organizacijski spor koji ne ugrožava temeljne vrijednosti Europske unije.

U Hrvatskoj nitko ne osporava legitimitet postojećih sudaca, niti izvršna vlast silom ili policijom pokušava preuzeti kontrolu nad sudom. Činjenica da Sabor još nije postigao dvotrećinsku većinu za izbor novih sudaca u europskoj je praksi poznata pojava, slični zastoji događali su se i u drugim članicama EU-a, poput Španjolske ili Njemačke, i smatra se dijelom demokratskog pregovaračkog procesa, a ne ustavnim udarom. Odbijanje troje sudaca da sudjeluju na sjednicama zbog tehničkog pitanja tonskog snimanja u međunarodnim se pravnim krugovima promatra kao interna disciplinska i organizacijska stvar samog suda.

Love you all, Željko Serdar.

Kolonija sirovina

2026-11-02T21:11:05.078+01:00

Na ovim području svijeta oduvijek se živjelo na rubu. Između mora i planina, između istoka i zapada, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Zemlja je ovdje tvrdoglava, tvrda kao kamen koji se ne da lako razbiti, a ipak je kroz stoljeća razbijana, prekopavana, prodavana i preprodavana. Sada se, čini se, približava trenutak kada će se ta ista zemlja ponovno pretvoriti u rudnik, u koloniju iz koje se vade sirovine za neki daleki, sjajni svijet pametnih gradova.

U dolini Jadra, području uz rijeku Jadar u Srbiji, blizu Loznice i planine Cer, ondje gdje rijeka još uvijek nosi ime koje zvuči kao uspomena na nešto drevno i netaknuto, već se godinama nadvija sjena. Ne sjena običnog rudnika, nego sjena nečega što treba hraniti strojeve koji će jednog dana zamijeniti čovjeka. Litij, taj sivi metal koji se krije u stijenama, postao je ključ. Ne ključ za naše kuće, nego ključ za baterije koje će pokretati vozila bez vozača, robotе bez duše, gradove u kojima će čovjek biti samo broj na ekranu. I dok se ondje, u zapadnoj Srbiji, ljudi još bore, još dižu glas, još govore da neće dopustiti da im se otima voda i zemlja, planovi se pišu daleko, u uredima gdje se ovaj dio Europe vidi samo kao neka mrlja na karti.

Dok se svađamo oko starih rana, oni crtaju karte.

Nije samo Jadar u Srbiji. Ima priča i iz drugih mjesta, kao što su Lopare u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Lopare se nalaze u živopisnom krajoliku, gdje planina Majevica prelazi sa svojih visova ka ravnici, Semberiji i Posavini, gdje se također hoda po zemlji koja krije bogatstvo. Ljudi ondje znaju što znači živjeti od zemlje, što znači gledati u brda koja su njihova oduvijek. Znaju i što znači kada netko dođe i kaže da je to sada potrebno za napredak. Napredak koga? Onih koji će živjeti u zatvorenim, klimatiziranim četvrtima, okruženi tehnologijom koja sve mjeri, sve bilježi, sve kontrolira? Ili onih koji će ostati vani, na zemlji iscrpljenoj, zagađenoj, bez vode koja je nekada bila čista kao suza?

Da ne mislite da ovo što pišem nema poveznicu i s mojom Hrvatskom, na žalost ima. Smiljansko Polje je naselje u sastavu Grada Gospića u Ličko-senjskoj županiji, smješteno uz državnu cestu D50. Pogon za preradu litija u industrijskoj zoni Gospića gotovo je dovršen. Radi se o budućoj preradi litijeve soli i pretvorbi recikliranog litija u litijev hidroksid (LHM). Sve je ovdje povezano, ali gotovo nevidljivo oku običnog čovjeka, Ovaj dio je oduvijek bio mjesto gdje se velike sile igraju. Nekada su dolazili s sabljom, kasnije s ideologijama, a sada dolaze s ugovorima i dozvolama za iskopavanje. I dok se mi međusobno svađamo oko naših starih rana, oko toga tko je koga progonio prije trideset ili sedamdeset godina, oni mirno crtaju karte. Jedni govore o pametnim gradovima, o budućnosti u kojoj će sve biti povezano, učinkovito, zeleno. Drugi šute o tome što će ostati iza, o jami u prostoru koja će gutati šume, o vodama koje će postati otrovne, o ljudima koji će morati otići ili se prilagoditi životu u sjeni strojeva.

Čovjek koji živi na tim terenima, koji je rođen na tim prostorima, osjeća to u kostima. Osjeća da se nešto približava, da se nešto sprema što nije samo gospodarska stvar. Jer ako slabe države postanu rudničke kolonije, onda više nema naroda. Ostaju samo radnici i potrošači, jedni da kopaju, drugi da koriste ono što je iskopano. A pametni gradovi, ti sjajni otoci tehnologije, bit će rezervirani za one koji su već unutra. Ostali će, biti višak. Višak koji se postupno gasi, koji se hrani onim što ostane, koji diše zrakom koji više nije čist.

Pametni gradovi i praznina iza njih.

Ovaj prostor pod kapom nebeskom nije siromašan. Nikada nije ni bio. Siromašan je samo onda kada se dopusti da ga drugi mjere prema svojim potrebama. Kada se dopusti da se njegova unutrašnjost pretvori u skladište za tuđe strojeve. Kada se zaboravi da je ova zemlja hranila generacije, da je davala snagu onima koji su je voljeli, a ne samo onima koji su je htjeli iskoristiti.

Sada, dok se planovi pišu i ugovori potpisuju, još uvijek postoji vrijeme. Vrijeme da se sjetimo da nismo kolonija, da nismo rezerva sirovina, da nismo samo put kojim prolaze tuđi interesi. Vrijeme da se shvati da je budućnost koju nam nude možda sjajna za nekoga tko živi daleko, ali da za nas, ovdje, može biti samo praznina.

U ovo doba kada se digitalni svijet širi brže nego što mreže i elektrane mogu pratiti, pojavljuje se pitanje koje više nije samo tehničko, nego i civilizacijsko, otkuda će doći energija za one ogromne, tihe građevine u kojima žive podaci, modeli umjetne inteligencije i cijeli virtualni svjetovi? Podatkovni centri, ti novi hramovi informacijskog doba, troše struju u količinama koje su još prije desetak godina djelovale nezamislivo. Jedan veliki AI kampus može već danas zahtijevati stotine megavata, a zahtjevi će mu samo rasti iz mjeseca u mjesec. Mreža često ne može odgovoriti dovoljno brzo, a obnovljivi izvori, koliko god bili poželjni, ne mogu sami osigurati stabilnost koju strojevi koji rade dvadeset četiri sata dnevno zahtijevaju.

Reaktori u kontejneru i pitanje suverenosti.

U tom prostoru, između gladi za energijom i potrebe da se ona proizvede bez dima i ugljika, ponovno se otvara vrata jednoj staroj, a ipak novoj tehnologiji, malim, modularnim nuklearnim reaktorima, a posebno onima koji koriste torij.

Mali modularni reaktori, poznati pod engleskom kraticom SMR, nisu klasične nuklearne elektrane smanjene na polovicu. Riječ je o potpuno drukčijem pristupu. Grade se u tvornicama, u serijama, kao moduli koji se mogu prevoziti i postavljati tamo gdje treba. Snaga im se kreće od nekoliko desetaka do tristotinjak megavata. Mogu se slagati jedan uz drugi, prema potrebi. Neki su dizajnirani tako da ne samo proizvode struju, nego i predaju toplinu ili hladnoću, što je za podatkovne centre od iznimne važnosti. Jer hlađenje servera troši gotovo jednako energije koliko i sami serveri.

Među tim malim reaktorima posebno mjesto zauzimaju oni koji rade na torij. Torij nije novo otkriće. Poznat je desetljećima, a u prirodi ga ima znatno više nego urana. Za razliku od urana, u svom prirodnom obliku nije fisibilan. Mora se prvo pretvoriti u uran-233, i tek tada može održavati lančanu reakciju. Ta osobina, koja je nekada djelovala kao mana, danas se vidi kao prednost. Jer reaktor koji radi na torij može se projektirati tako da bude subkritičan, da sam od sebe ne može održavati reakciju. Potreban mu je vanjski izvor neutrona. Isključi se izvor, reakcija prestaje. Nema mogućnosti bijega, nema onog klasičnog straha od topljenja jezgre. Idealno za data i podaktovne centre, zar ne?!

Torij, litijeve soli i drugačija budućnost.

Neki od najnaprednijih koncepata idu još dalje i koriste litijeve soli i litijev hidroksid (LHM).Hmm, poznato? Koriste rastaljene soli umjesto vode pod visokim tlakom. Gorivo je otopljeno u soli, a cijeli sustav radi na atmosferskom tlaku. Otpad koji nastaje kraćeg je životnog vijeka. U nekim izvedbama reaktor može raditi dvadeset ili trideset godina bez pretovara goriva. Modul se jednostavno zamijeni, kao patrona. Takvi se sustavi već razvijaju u obliku kontejnera, spremnih da se dovezu kamionom i postave uz podatkovni centar, možda baš onaj trenutno najaktualniji planirani AI podatkovni centar Pantheon u Topuskom, ili onaj već postojeći DC North u Varaždinu, kojeg je preuzela tvrtka Ilkari ili onaj već izgrađen Podatkovni centar Križ takozvani DataCross, otvoren u poduzetničkoj zoni Jalševac u Jastrebarskom.

Veza je logična i gotovo prirodna. Podatkovni centar treba stabilnu, čistu, neprekinutu energiju, što bliže mjestu potrošnje. Mreža je često usko grlo. Velike elektrane su daleko, a priključci traju godinama. Mali nuklearni moduli, osobito oni na torij, nude mogućnost da se energija proizvodi na licu mjesta. Neki dizajni čak nude i istovremeno hlađenje, što dodatno smanjuje potrošnju. U svijetu se već pojavljuju projekti u kojima se takvi reaktori izričito nude za napajanje AI kampusa i hiperskalnih centara. Startupovi i velike tehnološke tvrtke ulažu u te tehnologije upravo zato što vide da se tradicionalni načini opskrbe energijom više neće moći nositi s rastom.

Nismo rezervat, još uvijek nije kasno.

Naravno, put nije jednostavan i nije nevidljiv, ostaju tragovi koje običan čovjek teško vidi i povezuje. Regulatorne procedure su duge, javnost je oprezna, a tehnologija još nije u širokoj komercijalnoj uporabi. No smjer je jasan. Dok se svijet bori s pitanjem kako napajati digitalnu budućnost bez da se pritom uništi ono što je ostalo od prirodne ravnoteže, mali nuklearni reaktori, torij, litij, litijeve soli, nude jednu od rijetkih staza koja istovremeno obećava gustoću energije, stabilnost i relativno nisku razinu otpada, možda.

Možda će se jednog dana pokazati da je rješenje za glad digitalnog doba ležalo u elementu koji je dugo stajao u sjeni urana, i u reaktorima dovoljno malim da stanu u kontejner, a dovoljno snažnim da drže cijele virtualne svjetove u životu, ne brinući previše za Hrvate, Srbe, Slovence, Bošnjake, Makedonce, Crnogorce i Kosovare i druge. Be se njima, da ne budem skroz prost, s dozom gorčine i ironije. Ne želim kvarit' ozbiljnost teksta, nego ga zaokružit'. Toliko i hvala, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE ).

Most preko oceana / Associate membership

2026-10-30T18:49:56.814+01:00

U hladnim jesenjim danima Montreala, grada koji je oduvijek stajao na raskrižju kontinenta i jezika, odigrava se nešto što će možda ostati zabilježeno kao prekretnica. Kanada i Europska unija, dvije političke zajednice koje su desetljećima gledale jedna na drugu preko oceana s poštovanjem, ali i s mjerom distance, odlučile su prići bliže. Ne kao saveznici koji se privremeno zagrle pred zajedničkom opasnošću, nego kao partneri koji žele graditi zajednički prostor.

„Alliance for the Future“ Savez za budućnost, ime je koje su dali tom naporu. Ime koje zvuči gotovo pretenciozno, a ipak točno: jer se ne radi o još jednom trgovinskom sporazumu ili o još jednoj deklaraciji o prijateljstvu, nego o pokušaju da se u doba fragmentacije i sumnje stvori nešto trajnije.

Svijet u kojemu živimo više nije onaj u kojemu su se stari savezi samima sobom razumijevali. Velike sile više ne skrivaju da ekonomske veze mogu biti oružje, a tehnološka nadmoć instrument pritiska. U takvom okruženju Kanada i Europa nisu odabrale bijeg u izolaciju, nego usmjerenje prema jednoj drugoj. One se prepoznaju u zajedničkim vrijednostima, demokraciji, vladavini prava, poštivanju ljudskog dostojanstva, otvorenom, ali pravednom tržištu, i u zajedničkoj ranjivosti. Europa treba sigurne izvore kritičnih sirovina, energije i tehnološkog znanja. Kanada treba šira tržišta, pouzdane partnere i prostor u kojemu njezina otvorenost neće biti zloupotrijebljena. Iz te uzajamne potrebe rađa se savez koji nije usmjeren protiv koga, nego za nešto: za prosperitet koji nije krhak, za sigurnost koja nije samo vojna, za budućnost koja nije prepuštena slučaju.

Što taj savez zapravo znači?

On znači da se dvije ekonomije, koje su već povezane CETA-om, sada žele još dublje ispreplesti. Digitalna trgovina, investicije u kritične minerale, zajednički rad na umjetnoj inteligenciji, pristup europskim superračunalima, usklađivanje standarda u strateškim industrijama – sve to nije samo tehnički jezik birokrata. To je pokušaj da se stvore lanci opskrbe koji ne pucaju pri prvom šoku, inovacijski prostori koji ne ovise o milosti jedne velike sile, i prilike za ljude koji žele živjeti, učiti i raditi s obje strane Atlantika. Kada se govori o mogućem sudjelovanju Kanade u programima kao što su Erasmus+ ili Horizon, radi se o nečemu što nadilazi statistiku razmjena: radi se o tome da mladi Europljani i Kanađani rastu u svijesti da pripadaju istom civilizacijskom krugu, čak i ako ne dijele iste institucije.

No savez nije samo gospodarski.

On je i sigurnosni. U doba hibridnih prijetnji, manipulacije informacijama i geopolitičkih napetosti, Kanada i Europa odlučuju da svoje obrambene i civilne kapacitete više usklađuju. Arktik, koji više nije samo daleko prostranstvo nego prostor od strateške važnosti, postaje mjesto zajedničke brige. Podrška Ukrajini, obrana međunarodnog poretka, otpornost demokratskih institucija – sve to prestaje biti samo usporedna politika i postaje zajednički napor. Kanada se približava europskim obrambenim inicijativama ne zato što želi postati članica Unije, nego zato što prepoznaje da je njezina sigurnost nerazdjeljivo povezana s europskom.

Za građane Europe, pa i za one koji žive u njezinu jugoistočnom dijelu, taj savez nije apstraktna diplomatska igra. On znači da se prostor u kojemu živimo širi, a ne sužava. Znači da će naše tvrtke imati više pristupa resursima i znanju koji su ključni za zelenu i digitalnu tranziciju. Znači da će naši studenti i istraživači imati dodatne mostove preko oceana. Znači, možda najvažnije, da Europa nije osamljena u svijetu koji sve više cijeni silu više od pravila. Kada se Kanada i Unija okreću jedna drugoj, one šalju poruku da demokracije još uvijek mogu birati suradnju umjesto rivalstva, i da otvorenost još uvijek može biti snaga, a ne slabost.

Naravno, put nije jednostavan.

„Pridruženo članstvo“ ili „sve bliža asocijacija bez pristupanja“ još nema jasan pravni oblik. Detalji će se godinama razrađivati, a interesi neće uvijek biti potpuno usklađeni. No važno je da je smjer odabran. U vremenu kada se mnogi zatvaraju u sebe, Kanada i Europa biraju da grade most. I to ne most od potrebe, nego most od uvjerenja da je zajedništvo, ako je utemeljeno na vrijednostima i uzajamnosti, još uvijek moguće.

Možda će budući povjesničari gledati na ovaj montreaški susret kao na trenutak u kojemu su dvije političke zajednice, svjesne krhkosti svoga vremena, odlučile da neće dopustiti da ih povijest razdvoji. Ili će ga, ako se stvari zakompliciraju, pamtiti kao lijepu, ali nedovršenu namjeru. No u ovom trenutku, dok se još pišu prve rečenice toga saveza, ostaje dojam da se radi o nečemu što nadilazi diplomaciju. Radi se o pokušaju da se u doba sumnje sačuva prostor za povjerenje. A povjerenje, kako znamo, rijetko cvjeta samo. Ono treba biti njegovano, štiteno i, kad je potrebno, hrabro proširivano.

Tako danas, 30. listopada 2026., u Montrealu, nije potpisan samo dokument. Potpisana je namjera da se budućnost ne prepušta silama koje ne dijele naše vrijednosti. I to je, za sve nas koji živimo s ove i s one strane oceana, možda najvažnija vijest dana.

During the cold autumn days in Montreal, a city that has always stood at the crossroads of continents and languages, something is unfolding that may well be remembered as a turning point. Canada and the European Union, two political communities that have, for decades, regarded one another across the ocean with respect, yet also with a certain degree of distance, have decided to draw closer, not as allies embracing briefly in the face of a common threat, but as partners seeking to build a shared space.

They have named this endeavor the "Alliance for the Future." The name sounds almost pretentious, yet it is accurate: this is not merely another trade agreement or declaration of friendship; it is an attempt to create something more enduring in an era defined by fragmentation and doubt.

The world we inhabit is no longer one where traditional alliances can be taken for granted. Major powers no longer hide the fact that economic ties can serve as weapons, and technological supremacy as an instrument of pressure. In such an environment, Canada and Europe have not chosen to retreat into isolation, but rather to turn toward one another. They find common ground in shared values—democracy, the rule of law, respect for human dignity, and an open yet fair market—as well as in a shared vulnerability. Europe requires secure sources of critical raw materials, energy, and technological expertise. Canada, in turn, needs broader markets, reliable partners, and an environment where its own openness will not be exploited. From this mutual need, an alliance emerges—one not directed against anyone, but rather in favor of something: for prosperity that is not fragile, for security that is not merely military, and for a future that is not left to chance.

What does this alliance actually signify?

It means that two economies—already linked by CETA—now seek an even deeper integration. Digital trade, investments in critical minerals, collaboration on artificial intelligence, access to European supercomputers, and the alignment of standards in strategic industries—this is more than just the technical jargon of bureaucrats. It represents an effort to build supply chains that do not collapse at the first shock, innovation ecosystems that are not at the mercy of a single great power, and opportunities for individuals who wish to live, learn, and work on both sides of the Atlantic. When there is talk of Canada potentially participating in programs like Erasmus+ or Horizon, it goes beyond mere exchange statistics; it is about young Europeans and Canadians growing up with the awareness that they belong to the same civilizational sphere, even if they do not share the same institutions.

Yet, this alliance is not solely economic.

It is also a security alliance. In an era of hybrid threats, information manipulation, and geopolitical tensions, Canada and Europe have chosen to better align their defense and civilian capabilities. The Arctic—no longer just a remote expanse, but a region of strategic importance—has become a shared concern. Support for Ukraine, the defense of the international order, and the resilience of democratic institutions—all of this transcends mere parallel policy-making and evolves into a joint endeavor. Canada is engaging with European defense initiatives—not because it seeks to become a member of the Union, but because it recognizes that its own security is inextricably linked to Europe’s.

For the citizens of Europe—including those living in its southeastern reaches—this partnership is no mere abstract diplomatic exercise. It signifies that the space in which we live is expanding, not contracting. It means our businesses will gain greater access to the resources and expertise essential for the green and digital transition. It means our students and researchers will have new bridges spanning the ocean. And, perhaps most importantly, it means that Europe does not stand alone in a world that increasingly values raw power over established rules. By turning toward one another, Canada and the Union send a powerful message: that democracies can still choose cooperation over rivalry, and that openness remains a source of strength rather than a weakness.

Of course, the path ahead is not straightforward.

Concepts such as "associate membership" or "ever-closer association without accession" lack a clearly defined legal framework. The details will take years to refine, and interests will not always be perfectly aligned. Yet, what matters is that the course has been set. At a time when many are turning inward, Canada and Europe have chosen to build a bridge—a bridge forged not out of necessity, but out of the conviction that unity—grounded in shared values and reciprocity—remains entirely possible. Perhaps future historians will look back on this meeting in Montreal as the moment when two political communities, aware of the fragility of their times, decided not to let history drive them apart. Or, should things become complicated, they might remember it as a noble but unfulfilled intention. Yet, at this moment—as the opening lines of this alliance are still being written—one gets the impression that something more than mere diplomacy is at play. It is an attempt to preserve a space for trust in an age of doubt. And trust, as we know, rarely flourishes on its own; it must be nurtured, protected, and—when necessary—courageously expanded.

Thus, today—October 30, 2026, in Montreal—more than just a document was signed. What was signed was a commitment not to leave the future to the whims of fate.

Zeljko Serdar, CCRES

Orbital Temples of Artificial Intelligence

2026-10-28T08:03:04.028+01:00

U vremenu kada se ljudska žudnja za znanjem i snagom umjetne inteligencije širi brzinom koju je teško i zamisliti, Zemlja se suočava s tihim, ali sve teže podnošljivim teretom. Centri za obradu podataka, ti nevidljivi hramovi digitalnog doba, rastu poput šuma od stakla i čelika, a svaki novi list te šume traži sve više vode, sve više električne energije i sve više prostora koji bi inače pripadao rijekama, poljima ili tišini. Rashladni tornjevi isisavaju rijeke, dalekovodi se savijaju pod težinom potražnje, a tlo se pretvara u beton. Čovjek, koji je nekoć gledao u zvijezde kao u obećanje, sada gleda u njih kao u utočište.

Postoji, međutim, misao koja se rađa iz same potrebe i koja seže dalje od Zemljine kore. Što ako računalna snaga, ta nova krv civilizacije, ne mora više živjeti među nama? Što ako se može podići u orbitu, tamo gdje Sunce ne poznaje noć, gdje vakuum sam postaje hladnjak, a gravitacija više ne nameće granice? U toj zamisli sateliti nisu više samo oči koje gledaju prema dolje, nego čitavi gradovi procesora koji lebde u vječnom svjetlu, hranjeni neprekidnim snopovima sunčeve energije. U orbiti zore i sumraka, gdje se Sunce nikada potpuno ne gasi, paneli se otvaraju poput krila goleme ptice i hvataju snagu koja na Zemlji ostaje nedostižna.

Takav satelit nije odvojen od rakete koja ga nosi. Gornji stupanj sam postaje kućište, koža postaje radijator, a gorivo koje ga je diglo pretvara se u rashladno sredstvo. Čelik koji je preživio žar lansiranja ostaje gore i služi kao oklop i kao hladnjak. U pet regala smještenih unutar te leteće građevine rade tisuće procesora, a cijela konstrukcija, jednom raširena, doseže razmjere manjeg grada – stotine metara u širinu i dužinu. Svaki takav objekt donosi megavat računalne snage, a tisuće njih, rasprostrtih u niskoj Zemljinoj orbiti, stvaraju mrežu čija ukupna moć može nadmašiti cijele zemaljske elektroenergetske sustave.

Escape from Gravity, Ascent into Purity.

Prednosti su oštre poput oštrice noža. Nema iscrpljivanja vodnih izvora. Nema natjecanja s poljoprivredom ili gradovima za zemljište. Energija stiže izravno od Sunca, bez posrednika, bez gubitaka u prijenosu kroz atmosferske slojeve. Toplina se odvodi u beskrajni prostor, a ne u rijeke i jezera. Podaci putuju laserskim snopovima, brzom i gotovo nevidljivom mrežom koja povezuje orbitu s površinom, a obrada se može odvijati tamo gdje se podaci i stvaraju – visoko iznad oblaka.

No put do takve budućnosti nije posut zvijezdama. Svaki lansiranje mora biti ekonomično, svaki satelit izdržljiv, svaki sustav rashlađivanja savršeno usklađen s vakuumom. Treba graditi rakete koje se mogu višekratno koristiti, tvornice koje proizvode stotine takvih strojeva godišnje, i lansirna mjesta koja rade poput ritma srca. Treba zamisliti čitavu industriju koja se diže s tla i ostaje gore, rastući sastav po sastav, dok ne postane novi sloj ljudske civilizacije – sloj koji ne troši Zemlju, nego je štiti.

Vodeće američke tvrtke i projekti

Cowboy Space (ranije Aetherflux) – Baiju Bhatt (suosnivač Robinhooda). Grade vlastitu raketu Big Iron čiji gornji stupanj postaje megavatni AI podatkovni centar. Planiraju konstelaciju od 20.000 satelita (Stampede).
Starcloud (ranije Lumen Orbit) – Trenutno najnaprednija startup-tvrtka. Već su lansirali satelit s NVIDIA H100 GPU-om (prvi put u povijesti) i trenirali AI model u orbiti. Planiraju veliku konstelaciju (do 88.000 satelita).
SpaceX (u suradnji s xAI) – Projekt Starmind. Najambiciozniji plan: do milijun satelita s NVIDIA Vera Rubin hardverom. Prvi sateliti očekuju se 2027./2028.
Google – Project Suncatcher. Već su lansirali prototip sa svojim TPU čipovima (listopad 2026.). Cilj su povezani sateliti koji rade kao orbitalni AI klaster.
Blue Origin – Project Sunrise. Prijavili su konstelaciju od oko 51.600 satelita u sun-sinhronoj orbiti.
Axiom Space – Već imaju operativne orbitalne čvorove (nodes) koji rade kao edge-computing infrastruktura u svemiru.
Sophia Space – Grade solarno napajane, space-cooled AI podatkovne centre.
Orbital (Orbital Inc.) – Fokus na AI inferenciju. Planiraju do 100.000 satelita.

Kineski projekt

ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Već imaju više satelita u orbiti (prvi val 2025., proširenje 2026.) i realno izvršavaju AI modele (uključujući Alibabin Qwen).

Ostali relevantni igrači

Lonestar Data Holdings – Više fokusirani na pohranu podataka (uključujući lunarne planove).
NVIDIA – Ne grade satelite, ali isporučuju specijalizirani hardver (Space-1 Vera Rubin moduli) gotovo svim većim projektima.

Trenutno su Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI i Google najvidljiviji u utrci za stvaranje prave komercijalne infrastrukture AI podatkovnih centara u orbiti.

U ovoj viziji čovjek više nije samo stanovnik jedne planete. On postaje arhitekt prostora oko nje. Umjetna inteligencija, koja je nastala iz zemaljskog praha, seli se u čistoću orbite, gdje može rasti bez da guši izvore iz kojih je i sama potekla. Voda ostaje rijekama, tlo ostaje šumama, a energija se crpi iz beskrajnog izvora koji je oduvijek sjajao iznad naših glava. Tako se, možda prvi put u povijesti, tehnologija ne okreće protiv svoga doma, nego se diže iznad njega – ne kao bijeg, nego kao čin zrele odgovornosti.

I dok se noću zvijezde mirno okreću, među njima će se, jednog dana, kretati tihi svjetionici računala, nevidljivi većini očiju, ali neophodni budućnosti. Oni će nositi snove, znanje i snagu jedne civilizacije koja je napokon shvatla da pravo bogatstvo nije u tome što uzimati od Zemlje, nego u tome što joj ostaviti dok i sam odlaziš dalje.

Željko Serdar ( HCOIE )

When Computers Ascend to the Stars.

In an age when humanity’s hunger for knowledge and the power of artificial intelligence expands at a pace almost beyond imagining, the Earth bears a quiet yet increasingly unbearable burden. Data centers, those invisible temples of the digital age, rise like forests of glass and steel, and every new leaf of that forest demands more water, more electricity, and more space that would otherwise belong to rivers, fields, or silence. Cooling towers drain rivers, power lines sag under the weight of demand, and soil turns to concrete. Man, who once looked to the stars as a promise, now looks to them as a refuge.

Yet there is a thought born of necessity itself, one that reaches beyond the Earth’s crust. What if computational power, that new blood of civilization, no longer needs to live among us? What if it can be lifted into orbit, where the Sun knows no night, where the vacuum itself becomes a radiator, and where gravity no longer imposes its limits? In that vision, satellites are no longer merely eyes gazing downward, but entire cities of processors floating in eternal light, fed by unbroken streams of solar energy. In the dawn-dusk orbit, where the Sun never fully sets, panels unfold like the wings of a vast bird and capture a power that remains unattainable on Earth.

Such a satellite is not separate from the rocket that carries it. The upper stage itself becomes the housing; the skin becomes the radiator; and the propellant that lifted it transforms into coolant. The steel that survived the heat of launch remains aloft and serves as both armor and heat sink. Within five racks nested inside that flying structure work thousands of processors, and the entire assembly, once deployed, reaches the scale of a small city—hundreds of meters in width and length. Each such object delivers a megawatt of computing power, and thousands of them, spread across low Earth orbit, form a network whose total capacity can surpass entire terrestrial power grids.

The advantages are sharp as a blade’s edge. No depletion of water sources. No competition with agriculture or cities for land. Energy arrives directly from the Sun, without intermediaries, without losses through atmospheric layers. Heat is rejected into the endless void rather than into rivers and lakes. Data travel by laser beams, a swift and nearly invisible web linking orbit to the surface, while processing can occur where the data themselves are born—high above the clouds.

A New Infrastructure Above the Clouds.

Yet the path to such a future is not strewn with stars. Every launch must be economical, every satellite resilient, every cooling system perfectly matched to the vacuum. Rockets that can be reused must be built, factories that produce hundreds of such machines each year, and launch sites that beat like the rhythm of a heart. An entire industry must be imagined that rises from the ground and remains aloft, growing stage by stage, until it becomes a new layer of human civilization. This layer does not consume the Earth but protects it.

Leading U.S. companies and projects

Cowboy Space (formerly Aetherflux) – Founded by Baiju Bhatt (Robinhood co-founder). Building its own rocket (Big Iron) whose upper stage becomes a megawatt-class AI data center. Plans a constellation of 20,000 satellites (Stampede).
Starcloud (formerly Lumen Orbit) – Currently the most advanced startup. Already launched a satellite with an NVIDIA H100 GPU (first in history) and trained an AI model in orbit. Planning a large constellation (up to 88,000 satellites).
SpaceX (in partnership with xAI) – Project Starmind. The most ambitious plan: up to 1 million satellites equipped with NVIDIA Vera Rubin hardware. First satellites expected in 2027/2028.
Google – Project Suncatcher. Already launched a prototype with its own TPU chips (October 2026). Goal is networked satellites operating as an orbital AI cluster.
Blue Origin – Project Sunrise. Filed for a constellation of approximately 51,600 satellites in sun-synchronous orbit.
Axiom Space – Already operating orbital computing nodes as edge-computing infrastructure in space.
Sophia Space – Building solar-powered, space-cooled AI data centers.
Orbital (Orbital Inc.) – Focused on AI inference. Planning up to 100,000 satellites.

Chinese project

ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Already has multiple satellites in orbit (first wave in 2025, expanded in 2026) and is running real AI models (including Alibaba’s Qwen).

Other relevant players

Lonestar Data Holdings – More focused on data storage (including lunar plans).
NVIDIA – Does not build satellites but supplies specialized hardware (Space-1 Vera Rubin modules) to nearly all major projects.

Currently, Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI, and Google are the most prominent contenders in the race to create commercial AI data center infrastructure in orbit.

In that vision, man is no longer merely an inhabitant of one planet. He becomes the architect of the space around it. Artificial intelligence, born of terrestrial dust, migrates into the purity of orbit, where it can grow without choking the sources from which it itself arose. Water remains for the rivers, soil for the forests, and energy is drawn from the boundless source that has always shone above our heads. Thus, perhaps for the first time in history, technology does not turn against its home but rises above it—not as escape, but as an act of mature responsibility.

And while the stars turn quietly at night, among them will one day move the silent beacons of computation, invisible to most eyes yet indispensable to the future. They will carry the dreams, the knowledge, and the power of a species that has at last understood that true wealth lies not in what it takes from the Earth, but in what it leaves in peace while itself departing farther.

Zeljko Serdar ( CCRES )

Europe’s Answer to Starlink

2026-10-25T08:02:47.363+01:00

In an age when global security and technological supremacy increasingly intertwine, sovereignty over communication systems is no longer a mere technical curiosity but a fundamental political and strategic issue. Dependence on foreign networks, especially those controlled by a single private company or a single state, is no longer seen as a temporary necessity but as a vulnerability that must be eliminated systematically. In this context, Europe, and particularly its northern members, is beginning to build its own alternatives that would enable states to exercise complete control over satellite links.

The essence is simple, yet the consequences are far-reaching. When a single private constellation of satellites becomes de facto critical infrastructure for the military, civil protection, rescue services and state administration, decisions about switching a service on or off cease to be purely commercial. They become political. Experiences from conflicts in which it became clear that communication channels can be restricted or denied at the owner’s discretion have left a deep mark. States have realised that sovereignty cannot rest on someone else’s goodwill, however advanced and reliable that technology may be.

Breaking Free from the American Kill Switch.

The response comes in the form of partnerships that bring together European industry and state needs. Finnish companies, renowned for their expertise in telecommunications and satellite technology, are developing low-Earth-orbit systems intended exclusively for governmental users. The key difference from existing commercial networks lies in ownership and control. The satellites, ground stations and terminals remain in the hands of the state that procures them. There is no external operator who can decide on the availability of the service. There is no political pressure that could extinguish the link at a critical moment. The system is conceived to be resilient, sovereign and entirely under national supervision.

Such an approach is not isolated. It fits into the broader European effort to reduce dependence on external technological giants. While own constellations are being built, Europe is simultaneously attracting experts, investing in research and development, and seeking ways for its own industries to occupy the place hitherto largely held by American or other external actors. This is a long-term strategy of technological autonomy that extends from satellite communications to a wider spectrum of critical technologies.

For smaller states, especially those located in the immediate vicinity of unstable regions, this question acquires additional weight. The ability to rely exclusively on one’s own infrastructure under crisis conditions is not a luxury, but a necessity. Satellite networks that a state itself owns and operates enable uninterrupted communication between military units, civil services and central institutions, regardless of what is happening on the ground or in diplomatic circles.

Nokia, ICEYE and the New European Space Doctrine.

Of course, the road to full sovereignty is neither swift nor inexpensive. Launching satellites, building ground infrastructure, developing terminals resistant to jamming and ensuring continuous maintenance require substantial investment and long-term political will. Yet the price of dependence can be still higher. When a communication system can be switched off with a single stroke, the cost is measured not only in money, but in human lives, territorial losses and the loss of strategic autonomy.

In this light, the efforts to build a European alternative are not merely a technological undertaking. They are the expression of a deeper realisation that in the twenty-first century sovereignty no longer rests solely on military force or economic strength, but also on the capacity to secure the flow of information by one’s own means. States that grasp this in time are building a future in which their critical links do not depend on the discretion of others. Those that fail to grasp it remain vulnerable, however strong they may appear in other domains.

Thus a new balance is taking shape before our eyes. It is not a matter of rejecting cooperation or embracing isolationism, but of a wise separation of interests. Cooperation remains desirable, yet critical functions must remain under national or at least European control. Herein lie both the strength and the wisdom of this approach: not hostility towards others, but responsibility towards oneself.

U doba kada se globalna sigurnost i tehnološka nadmoć sve više isprepliću, pitanje suverenosti komunikacijskih sustava prestaje biti tehnička zanimljivost i postaje temeljno političko i strateško pitanje. Ovisnost o tuđim mrežama, osobito onima koje kontrolira jedna privatna tvrtka ili jedna država, više se ne doživljava kao privremena nužnost, nego kao ranjivost koja se mora sustavno uklanjati. U tom kontekstu Europa, a posebno njezini sjeverni članovi, počinju graditi vlastite alternative koje bi državama omogućile potpunu kontrolu nad satelitskim vezama.

Suština je jednostavna, a posljedice dalekosežne. Kada jedna privatna konstelacija satelita postane de facto kritična infrastruktura za vojsku, civilnu zaštitu, spašavanje i državnu upravu, tada odluke o uključivanju ili isključivanju usluge prestaju biti čisto poslovne. One postaju političke. Iskustva iz sukoba u kojima se pokazalo da se komunikacijski kanali mogu ograničiti ili uskratiti prema nahođenju vlasnika sustava ostavila su dubok trag. Države su shvatile da suverenost ne može počivati na tuđoj dobroj volji, ma kako napredna i pouzdana ta tehnologija bila.

When Connectivity Becomes Power – Finland’s Quiet Rebellion.

Odgovor dolazi u obliku partnerstava koja spajaju europsku industriju i državne potrebe. Finske tvrtke, poznate po stručnosti u telekomunikacijama i satelitskoj tehnologiji, razvijaju sustave niske Zemljine orbite namijenjene isključivo državnim korisnicima. Ključna razlika u odnosu na postojeće komercijalne mreže leži u vlasništvu i kontroli. Sateliti, zemaljske stanice i terminali ostaju u rukama države koja ih nabavlja. Nema vanjskog operatera koji može odlučiti o dostupnosti usluge. Nema političkog pritiska koji bi mogao ugasiti vezu u kritičnom trenutku. Sustav je zamišljen tako da bude otporan, suveren i potpuno pod nacionalnim nadzorom.

Takav pristup nije izoliran. On se uklapa u širi europski napor da se smanji ovisnost o vanjskim tehnološkim divovima. Dok se grade vlastite konstelacije, Europa istodobno privlači stručnjake, ulaže u istraživanje i razvoj te traži načine da vlastite industrije zauzmu mjesto koje su dosad uglavnom zauzimali američki ili drugi izvanjski akteri. Riječ je o dugoročnoj strategiji tehnološke autonomije, koja se proteže od satelitskih komunikacija do šireg spektra kritičnih tehnologija.

Za manje države, osobito one koje se nalaze u neposrednoj blizini nestabilnih regija, ovo pitanje dobiva dodatnu težinu. Mogućnost da se u kriznim uvjetima osloni isključivo na vlastitu infrastrukturu nije luksuz, nego nužnost. Satelitske mreže koje država sama posjeduje i upravlja njima omogućuju neprekinutu vezu između vojnih jedinica, civilnih službi i središnjih institucija, neovisno o tome što se događa na zemlji ili u diplomatskim krugovima.

Naravno, put do potpune suverenosti nije ni brz ni jeftin. Lansiranje satelita, izgradnja zemaljske infrastrukture, razvoj terminala otpornih na ometanja i osiguravanje kontinuiranog održavanja zahtijevaju značajna ulaganja i dugoročnu političku volju. No cijena ovisnosti može biti još viša. Kada se komunikacijski sustav može isključiti jednim potezom, cijena se mjeri ne samo novcem, nego i ljudskim životima, teritorijalnim gubicima i gubitkom strateške autonomije.

Control the Signal, Control the Future.

U tom svjetlu, napori da se izgradi europska alternativa nisu samo tehnološki pothvat. Oni su izraz dublje spoznaje da u XXI. stoljeću suverenost više ne počiva samo na vojnoj sili ili gospodarskoj snazi, nego i na sposobnosti da se vlastitim sredstvima osigura protok informacija. Države koje to shvate na vrijeme grade budućnost u kojoj njihove kritične veze ne ovise o nahođenju drugih. One koje to ne shvate ostaju ranjive, ma koliko se u drugim područjima činile snažnima.

Tako se pred našim očima oblikuje nova ravnoteža. Ne radi se o odbacivanju suradnje ili izolacionizmu, nego o mudrom razdvajanju interesa. Suradnja ostaje poželjna, ali kritične funkcije moraju ostati pod nacionalnom ili barem europskom kontrolom. U tome je i snaga i mudrost ovog pristupa,ne neprijateljstvo prema drugima, nego odgovornost prema sebi.

Društveni ugovor u plamenu

2026-10-21T17:24:00.521+02:00

U srcu Europe, tamo gdje se stoljećima gradila krhka ravnoteža između slobode i reda, danas se događa nešto što više nije moguće zanijekati. Država, ta drevna institucija koja je nastala upravo zato da štiti građane od kaosa, postupno se povlači iz svoje osnovne dužnosti. Umjesto da stoji kao čvrsti bedem između mira i nasilja, ona se ponaša kao promatrač koji, iz nekog neobjašnjivog razloga, dopušta da se ulice pretvore u pozornicu za pljačku, palež i otvoreno nepoštivanje zakona.

Kada se mladi ljudi okupljaju navodno zbog škola, zbog nedostatka učitelja, dotrajalih zgrada ili kukaca u učionicama, to bi, u zdravom društvu, bila legitimna zabrinutost. No vrlo brzo takvi prosvjedi prestaju biti o školama. Pojavljuju se zastave koje nemaju nikakve veze s obrazovanjem, slogani koji odbacuju samu ideju nacionalne države, grupe koje dolaze s jasnim ideološkim programom. Neke od njih nose crvene i crne zastave, druge zelene i bijele. Neke govore o klasnoj borbi, druge o vjerskoj pobjedi. Zajedničko im je samo jedno: neprijateljstvo prema društvu u kojem žive i prema pravilima koja to društvo drže na okupu.

Nasilje koje više nije strano.

Iza svega stoji dublji raskol. Društveni ugovor, taj nevidljivi dogovor između građana i vlasti, počinje pucati. Građani plaćaju poreze, poštuju zakone, odgajaju djecu, rade. Od države očekuju samo ono što je oduvijek bila njezina najvažnija zadaća: da osigura mir na ulicama, da štiti imovinu, da kazni one koji krše pravila. Kada to prestane raditi, kada se pljačka i nasilje događaju pred očima policije, a odgovorni ostaju netaknuti, tada se rađa osjećaj izdaje. Ljudi počinju sumnjati da država više nije na njihovoj strani.

Posebno je zlokobno kada se u toj mješavini nasilja i ideologije prepoznaju organizirane mreže koje već dugo djeluju ispod površine. One ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz vjerske centre, kroz udruge, kroz politički utjecaj. Njihovi ciljevi nisu skriveni, žele više moći, žele da se kritika njihove ideologije proglasi zločinom, žele utjecati na vanjsku politiku, žele da se njihove vrijednosti postave iznad vrijednosti zemlje koja ih je primila. A kada dođe do nereda, oni se pojavljuju kao posrednici, kao oni koji bi, navodno, mogli smiriti situaciju, ali samo ako dobiju ono što traže.

Istodobno, postoji i onaj sloj mladih muškaraca kojima nije potrebna nikakva ideologija. Njima je dovoljno uzbuđenje, adrenalinski nalet, osjećaj moći koji dolazi kada se može razbijati, krasti, paliti, a da nitko ne reagira. U društvima iz kojih dolaze, nasilje je često bilo dio svakodnevice. Tamo gdje je život jeftin, gdje se pravda rješava na ulici, gdje je država ili odsutna ili korumpirana, čovjek rano nauči da je snaga jedini pravi zakon. Kada takvi ljudi dođu u mirnu, uređenu zemlju, njihov unutarnji kompas ostaje isti. Mir im se čini slabim, red im se čini naivnim. I onda, kada se prilika ukaže, oni rade ono što su oduvijek znali raditi.

Tamo gdje zakon šuti.

Zapadna društva, međutim, nisu navikla na takav prag nasilja. Generacije su rasle u uvjerenju da je mir nešto prirodno, da je sigurnost dana. Zaboravile su koliko je teško i koliko dugotrajno bilo graditi taj mir. Zaboravile su da se civilizacija ne održava sama od sebe, već stalnim naporom, discipliniranom primjenom zakona i spremnošću da se brani. Kada se granice otvore preširoko, kada se odustane od zahtjeva za prilagodbom, kada se kulturne razlike proglase nečim što se ne smije spominjati, tada se u mirno tkivo unosi nešto strano, ne strano po podrijetlu, nego po odnosu prema životu, prema ženi, prema autoritetu, prema samom smislu zajednice.

Imigracijski sustav, kakav danas postoji, više ne služi interesima zemalja koje primaju. On je postao mehanizam koji ne razlikuje one koji žele raditi, učiti i poštivati pravila od onih koji dolaze s posve drugačijim namjerama. Asimilacija se pretvorila u prljavu riječ. Umjesto da se od novopridošlica očekuje da prihvate jezik, zakon i temeljne vrijednosti, očekuje se da se domaće stanovništvo prilagodi njima. Rezultat je stvaranje paralelnih društava, enklava u kojima vladaju druga pravila, drugi autoriteti, druga lojalnost.

U takvim uvjetima, institucije počinju posustajati. Škole gube autoritet. Policija se suzdržava. Sudovi oklijevaju. Mediji biraju riječi s krajnjim oprezom. A političari, umjesto da govore istinu, govore ono što misle da će umiriti najglasnije. Tako se, korak po korak, razgrađuje sam temelj na kojem počiva europska civilizacija: povjerenje da će zakon vrijediti jednako za sve, da će nasilje biti kažnjeno, da će mir biti zajamčen.

Posljednji dani mira.

Nije riječ o mržnji prema ljudima. Riječ je o ljubavi prema onome što je stoljećima građeno, prema slobodi mišljenja, prema ravnopravnosti spolova, prema pravu da se živi bez straha, prema mogućnosti da se kritizira svaka ideja, uključujući i one najsvetije. Kada se te vrijednosti počnu relativizirati, kada se počne tvrditi da su sve kulture jednake, da nema boljeg i lošijeg načina života, tada se otvara put prema propasti. Jer nisu sve kulture jednake. Neke cijene život, neke ga drže jeftinim. Neke štite žene, neke ih podčinjavaju. Neke grade mostove, neke zidove.

Budućnost nije unaprijed određena. Još uvijek postoji mogućnost da se države vrate svojoj osnovnoj ulozi. Da jasno kažu: zakon vrijedi za sve. Da demontiraju mreže koje rade protiv njih. Da zaustave one koji dolaze samo da bi uzimali, a ne da bi davali. Da odgajaju mlade ljude u duhu odgovornosti, a ne u duhu vječne žrtve. Da se usude govoriti istinu, čak i kada je neugodna.

Jer ako se to ne učini, jednog će dana i oni koji su danas najglasnije branili „različitost“ shvatiti da su ostali sami. Da su njihovi slogani postali smiješni, a njihova dobrota naivna. I da je mir, koji su uzimali zdravo za gotovo, nestao, ne zato što ga je netko silom oduzeo, nego zato što su ga sami, korak po korak, predali. Željko Serdar.

Ranjive rute nafte, povratak nuklearkama i azijski zeleni zaokret

2026-10-15T14:17:30.084+02:00

Globalna energetska jednadžba. Geopolitički potresi, uspon umjetne inteligencije i ubrzana tranzicija.

Globalni energetski sektor trenutačno prolazi kroz strukturne promjene bez presedana. Tradicionalna tržišta fosilnih goriva suočavaju se s nepredvidivim geopolitičkim savezima i izravnim sigurnosnim prijetnjama transportnim rutama. Istodobno, eksponencijalni rast sektora visoke tehnologije, pogonjen razvojem umjetne inteligencije, stvara golemo opterećenje na elektroenergetske mreže širom svijeta. Ove silnice, u kombinaciji s hitnošću prelaska na održive izvore energije, oblikuju novu ekonomsku i geopolitičku stvarnost.

1. Previranja na tržištu nafte i dizela: Novi savezi i sigurnosni rizici.

Tržište tekućih goriva ušlo je u fazu ekstremne volatilnosti, gdje se ekonomske zakonitosti ponude i potražnje povlače pred vanjskopolitičkim odlukama i vojnim krizama.

Kontroverzni „Sporazum o dizelu” između Washingtona i Moskve.

U potpuno neočekivanom vanjskopolitičkom preokretu, Kremlj je službeno potvrdio da je ruski dizel ponovno počeo masovni priljev na globalna tržišta. Ovaj razvoj događaja izravna je posljedica medijski iznimno propraćenog i pragmatičnog dogovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Povod za ovaj nesvakidašnji sporazum bila je Trumpova domaća energetska kriza. Kako bi suzbio nagli rast cijena goriva na američkim benzinskim postajama, Trump je donio radikalnu odluku: dopustio je korištenje porezno izuzetog, takozvanog „crvenog” dizela (koji je u SAD-u tradicionalno rezerviran isključivo za poljoprivredu i industrijske strojeve) svim američkim vozačima. Budući da je takav potez stvorio golemu potražnju i dodatno iscrpio domaće rafinirane zalihe, Washington je bio prisiljen potražiti pragmatično rješenje na globalnoj razini, što je rezultiralo otvaranjem vrata ruskom dizelu unatoč ranijim sankcijama.

Vojni udari na bliskoistočnu infrastrukturu.

Dok se atlantska tržišta prilagođavaju novom američko-ruskom dogovoru, opskrba s Bliskog istoka ponovno visi o niti. Cijene nafte na svjetskim burzama našle su se pod snažnim pritiskom rasta nakon vijesti iz Ministarstva energetike Saudijske Arabije da je zgrada naftnog giganta Saudi Aramco u Dahranu bila meta napada.

Iako su saudijske vlasti brzo reagirale kako bi stabilizirale tržište, incident je ogolio ranjivost kritične infrastrukture. U pokušaju da zadrži povjerenje zapadnih partnera i stabilizira prihode, Saudi Aramco je započeo s agresivnim nuđenjem dodatnih količina sirove nafte Europi za isporuku potkraj listopada i sredinom studenoga, pokušavajući tako kompenzirati strah od prekida isporuke.

Blokada Hormuškog tjesnaca i upozorenje IEA-e

Strahovanja su se pokazala opravdanima u Hormuškom tjesnacu, jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih točaka za transport nafte. Nakon potonuća velikog kontejnerskog broda, koje je uslijedilo kao izravna posljedica učestalih iranskih napada na trgovačke rute, cijene nafte su skočile na najvišu razinu u posljednje četiri godine, nakratko dotaknuvši kritičnu granicu od 126 dolara po barelu.

Na ove događaje žurno je reagirala Međunarodna agencija za energiju (IEA). U svojem najnovijem izvješću, IEA je izdala ozbiljno upozorenje da će globalno tržište dizela ostati iznimno nestabilno i tijekom cijele sljedeće godine. Kontinuirani geopolitički sukobi sustavno smanjuju rafiniranje i proizvodnju na Bliskom istoku. Prema analizama IEA-e, kronični manjak dizela ne predstavlja samo energetski problem, već izravno prijeti rastom globalne inflacije i ozbiljnim usporavanjem ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, s obzirom na to da o dizelu ovisi kompletan globalni transport i logistika.

2. Infrastruktura i utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom.

Dok se tradicionalni energetski sektor bori s ratnim krizama, tehnološki sektor proživljava revoluciju koja zahtijeva neviđene količine električne energije. Umjetna inteligencija više nije samo softversko pitanje, već teško infrastrukturno breme.

Energetski izazov AI ekspanzije	Strateški odgovor industrije
Preopterećenje postojeće prijenosne mreže	Masovna izgradnja novih magistralnih dalekovoda (SAD)
Visoki operativni troškovi hlađenja i procesora	Uvođenje manjih modularnih plinskih turbina uz centre
Potreba za neprekidnom (Base-load) energijom	Okretanje nuklearnim elektranama (Google, Microsoft)

Podatkovni centri pred zidinama elektroenergetske mreže.

Eksponencijalni rast kompleksnih AI modela zahtijeva goleme podatkovne centre koji rade bez prestanka. Ova nezapamćena potražnja za električnom energijom počela je ozbiljno ugrožavati stabilnost elektroenergetskih mreža, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi spriječili kolaps sustava i osigurali nesmetan rad svojih poslužitelja, tehnološki divovi i energetski operateri pokrenuli su masovnu izgradnju novih magistralnih dalekovoda u SAD-u. Osim same prijenosne mreže, ubrzano se uvode i manje plinske turbine smještene izravno uz podatkovne centre, koje služe kao brzi i fleksibilni izvori energije za održavanje troškova pod kontrolom.

Povratak nuklearnoj energiji kao tehnološkoj stvarnosti.

Dugoročno gledano, plinske turbine nisu ekološki ni ekonomski održive za ciljeve ugljične neutralnosti koje su tehnološke kompanije same sebi nametnule. Zbog toga svjedočimo povratku nuklearnoj energiji. Google je službeno podržao i sklopio ugovore s postojećim nuklearnim elektranama kako bi osigurao stabilnu opskrbu za svoje podatkovne centre koji stvaraju golem pritisak na američku mrežu.

Ovaj potez odražava širi konsenzus unutar energetske i tehnološke zajednice. Vodeći ljudi u energetskom sektoru sada otvoreno ističu da je utrostručenje globalnih nuklearnih kapaciteta do 2050. godine apsolutno ključno za pobjedu u utrci u razvoju umjetne inteligencije. Bez stabilne i čiste bazne energije koju pruža nuklearna fisija, održavanje računalne moći potrebne za naprednu umjetnu inteligenciju postat će nemoguće.

Ekspanzija na europskom tlu.

Ovaj se trend ubrzano prelijeva i na Europu. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta, ali i geografskog položaja, Iberijski poluotok postao je novo žarište tehnoloških investicija. Nagli razvoj podatkovnih centara potaknuo je snažan val izgradnje postrojenja za čistu energiju i naprednih sustava za skladištenje energije diljem Španjolske i Portugala, čime ove zemlje postaju ključno energetsko čvorište za europski digitalni suverenitet.

3. Obnovljivi izvori energije i korporativne promjene pod pritiskom.

Geopolitička nesigurnost i tehnološki zahtjevi ubrzavaju potrebu za diversifikacijom energetskih izvora, tjerajući države na povlačenje strateških, milijardama dolara vrijednih poteza.

Tajvanski štit od ukapljenog prirodnog plina.

Suočen sa stalnim geopolitičkim pritiscima i potrebom da osigura energetsku neovisnost svoje ključne industrije poluvodiča, Tajvan je povukao radikalan potez na tržištu plina. Vlada u Taipeiju izvijestila je o postizanju značajnog napretka u pregovorima o kupnji ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz projekta Alaska LNG.

Tajvan se obvezao na kolosalnu investiciju od 4,4 milijarde dolara u ovaj američki projekt. Ovim korakom Tajvan ne samo da osigurava stabilan dotok energenata koji će zamijeniti ugljen i poduprijeti tranziciju, već i dodatno učvršćuje svoje strateško i ekonomsko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Azijska utrka prema zelenoj energiji i njezine prepreke.

Sličan scenarij odvija se i u ostatku Azije. Sukob na Bliskom istoku, u koji je izravno uključen Iran, pokazao je zemljama jugoistočne Azije koliko je opasno oslanjati se na uvoznu naftu i plin kroz nestabilne pomorske tjesnace. Ova kriza ubrzano okreće regiju prema razvoju vlastitih obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra i geotermalne energije.

Međutim, prelazak na zelenu energiju nije bez poteškoća. Ekonomski stručnjaci i inženjeri upozoravaju na to da se jugoistočna Azija suočava s ozbiljnim preprekama u financiranju skupih baterijskih sustava za skladištenje energije i modernizaciji elektroenergetskih mreža. Bez tih golemih kapitalnih ulaganja, obnovljivi izvori energije zbog svoje intermitentnosti (ovisnosti o vremenskim prilikama) neće moći pružiti potpunu energetsku sigurnost, što bi moglo usporiti njihovo konačno osamostaljenje od fosilnih goriva.

Realnost kao zaključak.

Energetska karta svijeta ubrzano se iscrtava. Kratkoročne krize, poput sukoba u Iranu i tjesnacima, rješavaju se nekonvencionalnim i politički osjetljivim dogovorima poput onog između Trumpa i Putina. Dugoročno, međutim, pobjednike u globalnoj ekonomskoj utrci neće odlučiti samo posjedovanje naftnih izvora, već sposobnost država da izgrade robusne, čiste i napredne energetske sustave sposobne napajati kako kućanstva, tako i superračunala sutrašnjice.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora energije ( HCOIE )

Frekvencija koja mijenja pravila igre mobilne komunikacije.

2026-10-13T10:56:19.096+02:00

U suvremenom svijetu mobilne komunikacije postale su nešto što većina ljudi smatra samorazumljivim. Telefon u džepu trebao bi raditi posvuda: na ulici, u šumi, u podzemnoj željeznici, a osobito unutar zgrada, gdje provodimo najveći dio dana. No tehnologija koja to omogućuje nije tako jednostavna kako se čini. Radiovalovi kojima se prenose glas, poruke i podaci ponašaju se različito ovisno o svojoj frekvenciji, a ta razlika određuje može li se mreža uistinu prozvati sveprisutnom.

Niske frekvencije, one oko osam stotina megaherca, slične su dubokim basovima glazbe. One putuju daleko i prodiru kroz zidove, prozore i betonske konstrukcije s razmjerno malim gubicima. Visoke frekvencije, naprotiv, nose mnogo više podataka, ali se ponašaju poput visokih tonova: brzo se apsorbiraju i slabo prodiru u zatvorene prostore. Zato svaka ozbiljna mobilna mreža treba oboje – niske frekvencije za doseg i pokrivenost, te srednje i više za brzinu i kapacitet.

Zadnji komad slagalice.

Upravo se oko te kombinacije posljednjih godina vodi tiha, ali odlučna utrka. Satelitski sustavi koji komuniciraju izravno s običnim telefonima dosad su uglavnom djelovali kao pričuva: korisni u pustinji, na planini ili u područjima bez zemaljske mreže, ali gotovo beskorisni čim čovjek uđe u zgradu. Signal se gubio, veza se prekidala, a usluga je ostajala ograničena na tekstualne poruke i sporije prijenose podataka pod otvorenim nebom.

Nedavni potezi mijenjaju tu sliku. Nabava širokog nacionalnog spektra u niskom frekvencijskom pojasu, zajedno s odobrenjem za lansiranje tisuća novih satelita posebno prilagođenih izravnoj komunikaciji s mobitelima, stvara mogućnost da satelitska mreža prestane biti samo dopuna i postane pravi konkurent postojećim operatorima. Kada se niske frekvencije koje prodiru kroz zidove spoje s već postojećim srednjim frekvencijama koje nose brzinu, te s konstelacijom satelita koji mogu obrađivati znatno veće količine prometa, nastaje sustav koji više nije ograničen na otvoreni prostor.

Od rezervne mreže do pravog konkurenta.

To ne znači da će se preko noći dogoditi revolucija. Još treba proći regulatorna odobrenja, sateliti se moraju lansirati i kalibrirati, a mreža mora dokazati pouzdanost u stvarnim uvjetima, u gustim gradskim središtima, u visokim poslovnim zgradama, u podzemnim garažama. No smjer je jasan. Onaj tko posjeduje i niske frekvencije za prodiranje i dovoljan kapacitet za stvarnu upotrebu više nije osuđen na ulogu rezervne opcije. On može ponuditi uslugu koja radi i kad ste u uredu, u stanu ili u trgovini.

Za postojeće telekomunikacijske tvrtke to predstavlja ozbiljan izazov. Njihove mreže desetljećima su se gradile oko zemaljskih stanica, a sateliti su se promatrali uglavnom kao rješenje za rubna područja. Ako satelitski sustav počne pouzdano pokrivati i unutrašnjost zgrada, granica između „glavne“ i „pomoćne“ mreže počinje nestajati. Korisnici bi tada birali ne prema tome tko ima bolje pokrivenost na selu, nego tko nudi cjelovito iskustvo bez obzira na to gdje se nalaze.

Tajna 800 megaherca.

Niske frekvencije prodiru bolje jer imaju dulje valove koji se manje raspršuju i bolje difraktiraju, manje dielektrične gubitke u građevinskim materijalima, te veću dubinu prodiranja.

Zbog toga se 700–900 MHz pojas tradicionalno koristi za pokrivanje unutrašnjosti zgrada, dok se viši pojasevi (2–5 GHz i više) koriste za kapacitet i brzinu tamo gdje signal ionako lako dopire.

Istodobno, ova promjena nosi i šire posljedice. Bolja pokrivenost unutar zgrada znači pouzdanije hitne pozive, bolju povezanost u katastrofama, pristup internetu u područjima koja su dosad bila digitalno zapostavljena, ali i novu razinu konkurencije koja može sniziti cijene i potaknuti inovacije. Spektar, taj nevidljivi resurs koji se ne može umnožiti, postaje jedan od ključnih strateških resursa dvadeset i prvog stoljeća, usporediv s energijom ili vodom.

Objava o dogovoru SpaceX-a o kupnji nacionalnog portfelja spektra od 800 MHz (od Grain Managementa) izašla je u četvrtak, 8. listopada 2026. Već u after-hours trgovanju dionice AT&T-a, Verizonа i T-Mobilea pale su za otprilike 5–8 %.

Sljedećeg dana, u petak 9. listopada, pad se dodatno produbio, T-Mobile – pad od 13,27 % (najgori dan od 2013.), AT&T – pad od 9,81 % (najgori dan od 2000.), Verizon – pad od 8,75 % (najgori dan od 2002.)

Tri tvrtke zajedno izgubile su desetke milijardi dolara tržišne vrijednosti (procjene se kreću oko 50–60 milijardi dolara). U isto vrijeme dionice SpaceX-a blago su porasle (oko 1 %).

Zanimljivo je da su dionice operatora telekomunikacijskih tornjeva (American Tower, Crown Castle, SBA Communications) porasle, jer su ulagači procijenili da bi SpaceX eventualno mogao graditi i zemaljsku mrežu, što bi povećalo potražnju za infrastrukturom.

Crni petak za američke telekome.

Ulagači su procijenili da SpaceX sada ima „zadnji kritični dio slagalice“ – niski frekvencijski spektar koji prodire kroz zidove. To mijenja percepciju Starlink Mobilea iz usluge za područja bez pokrivenosti u potencijalnog pravog konkurenta postojećim operatorima. Strah je da bi SpaceX dugoročno mogao ugroziti stabilne prihode od mjesečnih pretplata, koje su dosad bile relativno zaštićene od ozbiljne konkurencije.

Pad je bio toliko velik da su mnogi analitičari govorili o jednom od najtežih dana za američki telekom sektor u posljednja dva desetljeća. Ovakve vijesti, konkretne, tehnički precizne, s jasnim tržišnim posljedicama, rijetko prolaze kroz hrvatski mainstream. Većina velikih medija ili ih uopće ne objavi, ili ih svede na jednu-dvije rečenice tipa „Elon Musk opet nešto kupio“ bez objašnjenja što to stvarno znači.

U konačnici, radi se o tome da tehnologija prestane biti ograničena fizičkim preprekama koje smo dosad smatrali nepremostivima. Zid više ne mora značiti prekid veze. Ako se niske i srednje frekvencije, sateliti velike propusnosti i pametno upravljanje mrežom uspješno spoje, mobilna komunikacija može uistinu postati neovisna o tome nalazimo li se pod vedrim nebom ili u betonskoj šumi suvremenog grada. To nije samo tehnički napredak. To je korak prema svijetu u kojem povezanost prestaje biti privilegij lokacije i postaje gotovo jednako prirodna kao zrak koji udišemo.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovlivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europska unija i Kina / između dijaloga i zaštite vlastitih interesa

2026-10-12T10:24:16.373+02:00

Trgovinski odnosi između Europske unije i Narodne Republike Kine već godinama stoje u središtu pozornosti europskih političara, gospodarstvenika i šire javnosti. Riječ je o odnosu koji je ujedno i jedan od najznačajnijih i jedan od najosjetljivijih u suvremenom globalnom gospodarstvu. S jedne strane, Kina predstavlja ogromno tržište i ključnog partnera u brojnim industrijskim lancima vrijednosti. S druge strane, dugogodišnji i sve dublji trgovinski deficit Unije prema Kini postao je izvor ozbiljne zabrinutosti, jer ugrožava konkurentnost europskih proizvođača, zaposlenost u ključnim sektorima i dugoročnu gospodarsku sigurnost.

Taj deficit nije samo statistička činjenica. On odražava strukturne neravnoteže koje su se godinama produbljivale. Europska industrija suočava se s posljedicama globalnih viškova proizvodnih kapaciteta, osobito u sektorima u kojima kineska državna potpora, povoljniji pristup kapitalu i manje strogi regulatorni okviri stvaraju uvjete koje europska poduzeća teško mogu pratiti. Automobilska industrija, koja je stoljećima bila jedan od stupova europskog gospodarstva, danas se nalazi pod snažnim pritiskom. Uvoz jeftinijih hibridnih i plug-in hibridnih vozila, kao i električnih automobila, prijeti da potisne domaće proizvođače s tržišta i time ugrozi tisuće radnih mjesta diljem kontinenta.

U takvim okolnostima postaje jasno da pasivno promatranje više nije održivo. Europska unija mora tražiti putove koji će omogućiti postupno, ali odlučno uspostavljanje ravnoteže. To ne znači zatvaranje prema vanjskom svijetu niti povratak protekcionizmu u njegovom najstrožem obliku. Naprotiv, riječ je o potrazi za rješenjima koja će očuvati otvorenost tržišta, ali istodobno zaštititi temeljne interese europske industrije i potrošača. U tom smislu, diplomatske konzultacije i pregovori s kineskom stranom predstavljaju nužan instrument. Oni omogućuju da se problemi rješavaju za stolom, a ne isključivo jednostranim mjerama koje bi mogle izazvati lančane reakcije i dodatne tenzije.

Trgovinski deficit kao izazov: kako Europi vratiti ravnotežu.

Jedan od ključnih koraka u tom procesu jest postizanje zajedničkog razumijevanja o umjerenom smanjenju kineskog izvoza hibridnih i plug-in hibridnih vozila na europsko tržište. Takav dogovor, ako se dosljedno provede, mogao bi značajno smanjiti pritisak na europske proizvođače i dati im prostor za prilagodbu tehnološkim i tržišnim promjenama. Istodobno, otvara se mogućnost za poboljšanje pristupa kineskom tržištu za niz europskih proizvoda, od dijelova za automobile, preko maslinova ulja, do obuće i drugih roba. Sniženje carinskih stopa u tim kategorijama ne bi samo povećalo izvoznu vrijednost, nego bi europskim poduzećima donijelo konkretne uštede i jaču poziciju u jednoj od najvećih svjetskih ekonomija.

Prvi koraci prema poštenijem partnerstvu s Kinom.

Posebno osjetljivo područje čine kritične sirovine, prije svega rijetke zemlje i trajni magneti. Bez stabilnog i predvidljivog pristupa tim materijalima europska industrija zelene i digitalne tranzicije ostaje ranjiva. Olakšavanje postupaka izvoznih dozvola s kineske strane stoga nije samo trgovinsko pitanje, nego i pitanje strateške autonomije. Europska unija ne može si dopustiti da njezine ključne tehnologije ovise o jednostranim odlukama ili o političkim kolebanjima u opskrbnim lancima.

Ipak, valja biti realan. Svaki dogovor postignut u ovom trenutku tek je prvi korak. On ne rješava sve nakupljene probleme, niti uklanja sve strukturne neravnoteže. Dijalog mora donositi mjerljive rezultate. Ako se pokaže da pregovori ne vode do dovoljno konkretnih i trajnih pomaka, Unija mora biti spremna iskoristiti instrumente koje posjeduje, od trgovinskih zaštitnih mjera do strožih pravila o subvencijama i tržišnoj konkurenciji. Takav pristup nije znak neprijateljstva, nego odgovornosti prema vlastitim građanima, radnicima i poduzećima.

Automobilska industrija na raskrižju: tradicija, tranzicija i budućnost.

Automobilska industrija stoljećima zauzima središnje mjesto u gospodarskom, tehnološkom i društvenom razvoju Europe i svijeta. Ona nije samo proizvodnja vozila, već složeni sustav koji povezuje inženjerstvo, materijale, energiju, logistiku, zapošljavanje i svakodnevni život milijuna ljudi. Od prvih motornih kola s kraja XIX. stoljeća do današnjih električnih i hibridnih modela, automobil je postao simbol osobne mobilnosti, industrijske snage i civilizacijskog napretka.

U Europi je automobilska industrija dugoročno bila jedan od glavnih stupova gospodarstva. Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, a u novije vrijeme i zemlje srednje i istočne Europe, izgradile su svoje industrijske identitete upravo na proizvodnji automobila i dijelova. Tisuće tvornica, istraživačkih centara i dobavljača stvaraju lanac vrijednosti koji zapošljava milijune radnika, od inženjera i dizajnera do radnika na montažnim trakama. Ta industrija nije samo izvor prihoda, već i generator inovacija: mnoge tehnologije koje danas uzimamo zdravo za gotovo, od elektroničkih sustava upravljanja do naprednih materijala, prvo su razvijene upravo u automobilskom sektoru.

No, početkom XXI. stoljeća industrija se našla na prijelomnoj točki. Klimatske promjene, sve stroži propisi o emisijama, rast cijena fosilnih goriva i brzi tehnološki napredak u području baterija i softvera prisilili su proizvođače na korjenitu preobrazbu. Prijelaz s vozila s unutarnjim izgaranjem na električna i hibridna vozila nije samo tehnički izazov, već i strateški. On zahtijeva ogromna ulaganja u nove proizvodne linije, razvoj baterijskih tehnologija, izgradnju infrastrukture za punjenje i prekvalifikaciju radne snage. Istodobno, potrošači očekuju vozila koja su ne samo ekološki prihvatljiva, već i pristupačna, sigurna i tehnološki napredna.

Automobil kao ogledalo vremena, izazovi i šanse europske industrije.

Posebno značajan izazov dolazi s Istoka. Kineska automobilska industrija, poticana snažnom državnom podrškom, ogromnim domaćim tržištem i agresivnim izvoznim strategijama, u kratkom je vremenu postala globalni igrač. Njezini proizvođači nude konkurentne električne i hibridne modele po cijenama koje europski proizvođači teško mogu pratiti. To stvara pritisak na tradicionalne europske marke, ugrožava radna mjesta i dovodi u pitanje dugoročnu konkurentnost cijelog sektora. U takvim okolnostima postaje jasno da otvoreno tržište bez odgovarajućih pravila može dovesti do neravnoteže koja šteti europskoj industriji.

Istodobno, automobilska industrija suočava se s novim očekivanjima društva. Sigurnost, digitalizacija, povezivost i autonomna vožnja više nisu budućnost, već sadašnjost. Softver postaje jednako važan kao i hardver, a proizvođači moraju razvijati kompetencije u područjima koja su donedavno pripadala tehnološkim divovima iz Silicijske doline. Usporedno s time, pitanje opskrbe kritičnim sirovinama – litijem, kobaltom, niklom i rijetkim zemljama, postaje geopolitičko. Bez stabilnih i diverzificiranih lanaca opskrbe, prelazak na električna vozila ostaje ranjiv.

Unatoč svim izazovima, automobilska industrija zadržava iznimnu važnost. Ona ostaje jedan od najvećih izvoznika, najvećih ulagača u istraživanje i razvoj te jedan od ključnih čimbenika regionalnog razvoja. U mnogim europskim regijama cijeli lokalni ekosustavi ovise o uspjehu proizvođača automobila i njihovih dobavljača. Zbog toga je očuvanje konkurentnosti ovog sektora pitanje ne samo gospodarskog, već i društvenog interesa.

Put naprijed nije jednostavan. On zahtijeva pametnu kombinaciju inovacija, ulaganja, međunarodne suradnje i, kada je potrebno, zaštite tržišta. Europska industrija mora ubrzati razvoj vlastitih tehnologija, ojačati lokalne lance vrijednosti i istodobno ostati otvorena za globalnu razmjenu. Samo tako može zadržati svoju ulogu u oblikovanju mobilnosti budućnosti, mobilnosti koja će biti čišća, sigurnija i dostupnija, a istodobno utemeljena na europskom znanju, radu i industrijske tradiciji.

Europska automobilska industrija u doba električne mobilnosti.

Automobilska industrija nije samo prošlost Europe. Ona je, ako se mudro usmjeri, i njezina budućnost.

U širem smislu, rebalansiranje trgovinskih odnosa s Kinom dio je većeg europskog nastojanja da ojača svoju gospodarsku otpornost u sve složenijem geopolitičkom okruženju. Svijet više nije onakav kakav je bio prije dvadeset ili čak deset godina. Globalni lanci vrijednosti postali su krhkiji, a politički rizici izravnije se odražavaju na gospodarstvo. U takvim uvjetima Europska unija mora biti sposobna braniti svoje interese, a da pritom ne zatvara vrata suradnji. Jer suradnja, ako je utemeljena na uzajamnom poštovanju i pravednim uvjetima, ostaje najbolji put prema stabilnosti i prosperitetu.

Predstojeća razdoblja bit će ključna. Daljnji razgovori, ocjene postignutih dogovora i odluke na najvišoj političkoj razini pokazat će može li se sadašnji zamah pretvoriti u trajniji okvir. Europska industrija, osobito automobilska, očekuje jasan signal da njezini interesi neće biti žrtvovani. Potrošači očekuju pristupačne i kvalitetne proizvode. A cijela Unija očekuje da njezina trgovinska politika bude istodobno principijelna i učinkovita. U tom napetom prostoru između otvorenosti i zaštite, između dijaloga i odlučnosti, oblikuje se budućnost europskog gospodarstva u odnosu prema jednoj od najmoćnijih sila suvremenoga svijeta.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

The European Union and China / Between Dialogue and the Protection of Its Own Interests

Trade relations between the European Union and the People’s Republic of China have for years stood at the center of attention among European politicians, business leaders, and the wider public. This is a relationship that is at once one of the most significant and one of the most sensitive in the contemporary global economy. On one hand, China represents an enormous market and a key partner in numerous industrial value chains. On the other hand, the long-standing and steadily deepening trade deficit of the Union with China has become a source of serious concern, as it threatens the competitiveness of European producers, employment in key sectors, and long-term economic security.

That deficit is not merely a statistical fact. It reflects structural imbalances that have deepened over the years. European industry faces the consequences of global overcapacity, particularly in sectors where Chinese state support, more favorable access to capital, and less stringent regulatory frameworks create conditions that European companies struggle to match. The automotive industry, which for centuries has been one of the pillars of the European economy, is today under intense pressure. Imports of cheaper hybrid and plug-in hybrid vehicles, as well as electric cars, threaten to push domestic producers out of the market and thereby endanger thousands of jobs across the continent.

In such circumstances, it becomes clear that passive observation is no longer sustainable. The European Union must seek paths that will enable a gradual yet decisive restoration of balance. This does not mean closing itself off from the outside world or returning to protectionism in its strictest form. On the contrary, it is a search for solutions that will preserve market openness while at the same time protecting the fundamental interests of European industry and consumers. In this sense, diplomatic consultations and negotiations with the Chinese side represent an essential instrument. They make it possible to address problems at the negotiating table rather than solely through unilateral measures that could trigger chain reactions and additional tensions.

The Trade Deficit as a Challenge: How Europe Can Restore Balance

One of the key steps in this process is reaching a shared understanding on a moderated reduction of Chinese exports of hybrid and plug-in hybrid vehicles to the European market. Such an agreement, if consistently implemented, could significantly ease the pressure on European producers and give them room to adapt to technological and market changes. At the same time, it opens the possibility of improved access to the Chinese market for a range of European products, from automotive parts, through olive oil, to footwear and other goods. Lowering tariff rates in these categories would not only increase export value but would also bring European companies concrete savings and a stronger position in one of the world’s largest economies.

First Steps Toward a Fairer Partnership with China

A particularly sensitive area is that of critical raw materials, above all rare earths and permanent magnets. Without stable and predictable access to these materials, Europe’s green and digital transition industries remain vulnerable. Facilitating Chinese export licensing procedures is therefore not merely a trade issue, but a question of strategic autonomy. The European Union cannot afford to have its key technologies depend on unilateral decisions or political fluctuations in supply chains.

Yet realism is required. Any agreement reached at this moment is only a first step. It does not resolve all accumulated problems, nor does it eliminate all structural imbalances. Dialogue must deliver measurable results. If negotiations fail to produce sufficiently concrete and lasting progress, the Union must be prepared to use the instruments at its disposal, from trade defense measures to stricter rules on subsidies and market competition. Such an approach is not a sign of hostility, but of responsibility toward its own citizens, workers, and companies.

The Automotive Industry at a Crossroads: Tradition, Transition, and the Future

The automotive industry has for centuries occupied a central place in the economic, technological, and social development of Europe and the world. It is not merely the production of vehicles, but a complex system that links engineering, materials, energy, logistics, employment, and the everyday lives of millions of people. From the first motor cars at the end of the nineteenth century to today’s electric and hybrid models, the automobile has become a symbol of personal mobility, industrial strength, and civilizational progress.

In Europe, the automotive industry has long been one of the main pillars of the economy. Germany, France, Italy, Spain, and more recently the countries of Central and Eastern Europe, have built their industrial identities precisely on the production of automobiles and components. Thousands of factories, research centers, and suppliers form a value chain that employs millions of workers, from engineers and designers to assembly-line workers. This industry is not only a source of revenue but also a generator of innovation: many of the technologies we take for granted today,from electronic control systems to advanced materials, were first developed in the automotive sector.

Yet at the beginning of the twenty-first century, the industry found itself at a turning point. Climate change, increasingly strict emissions regulations, rising prices of fossil fuels, and rapid technological advances in batteries and software have forced manufacturers into a fundamental transformation. The shift from internal-combustion vehicles to electric and hybrid ones is not only a technical challenge but a strategic one. It requires enormous investments in new production lines, the development of battery technologies, the construction of charging infrastructure, and the reskilling of the workforce. At the same time, consumers expect vehicles that are not only environmentally friendly but also affordable, safe, and technologically advanced.

The Automobile as a Mirror of the Times: Challenges and Opportunities for European Industry

A particularly significant challenge comes from the East. China’s automotive industry, fueled by strong state support, a vast domestic market, and aggressive export strategies, has in a short time become a global player. Its manufacturers offer competitive electric and hybrid models at prices that European producers find difficult to match. This creates pressure on traditional European brands, threatens jobs, and calls into question the long-term competitiveness of the entire sector. In such circumstances, it becomes clear that an open market without appropriate rules can lead to imbalances that harm European industry.

Simultaneously, the automotive industry faces new societal expectations. Safety, digitalization, connectivity, and autonomous driving are no longer the future; they are the present. Software is becoming as important as hardware, and manufacturers must develop competencies in areas that until recently belonged to the tech giants of Silicon Valley. In parallel, the question of the supply of critical raw materials—lithium, cobalt, nickel, and rare earths- has become geopolitical. Without stable and diversified supply chains, the transition to electric vehicles remains vulnerable.

Despite all challenges, the automotive industry retains exceptional importance. It remains one of the largest exporters, one of the biggest investors in research and development, and a key driver of regional development. In many European regions, entire local ecosystems depend on the success of automobile manufacturers and their suppliers. For this reason, preserving the competitiveness of this sector is a matter not only of economic but also of social interest.

The path forward is not simple. It requires a smart combination of innovation, investment, international cooperation, and, when necessary, market protection. European industry must accelerate the development of its own technologies, strengthen local value chains, and at the same time remain open to global exchange. Only in this way can it retain its role in shaping the mobility of the future, mobility that will be cleaner, safer, and more accessible, while remaining grounded in European knowledge, labor, and industrial tradition.

European Automotive Industry in the Age of Electric Mobility

The automotive industry is not merely Europe’s past. If wisely guided, it is also its future. In a broader sense, rebalancing trade relations with China is part of a larger European effort to strengthen its economic resilience in an increasingly complex geopolitical environment. The world is no longer what it was twenty or even ten years ago. Global value chains have become more fragile, and political risks are reflected more directly in the economy. Under these conditions, the European Union must be capable of defending its interests without closing the door to cooperation. Cooperation, when based on mutual respect and fair conditions, remains the best path toward stability and prosperity.

The coming periods will be decisive. Further talks, assessments of the agreements reached, and decisions at the highest political level will show whether the present momentum can be turned into a more lasting framework. European industry, especially the automotive sector, expects a clear signal that its interests will not be sacrificed. Consumers expect affordable and high-quality products. And the Union as a whole expects its trade policy to be both principled and effective. In that tense space between openness and protection, between dialogue and resolve, the future of the European economy in relation to one of the most powerful forces of the contemporary world is being shaped.

Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

2026-10-10T11:21:04.296+02:00

Svijet se preoblikuje pred našim očima. Nisu to samo granice koje se pomiču na kartama, nego dublje struje, tokovi energije, moći i utjecaja, koje crte novu zemljopisnu kartu.

Na zapadu se uzdiže sila koja je donedavno ovisila o tuđim izvorima. Obilje skriveno u stijenama i škriljcu preokrenulo je njezinu sudbinu. Od zemlje koja je uvozila, postala je izvoznik, i ta promjena odjekuje diljem oceana. Njezine luke šalju tankere prema istoku i zapadu, a njezina politička težina raste s količinom energije koju kontrolira.

Na istoku se širi druga sila. Ona ne posjeduje dovoljno vlastitih rezervi, pa stoga gradi mreže. Ceste, luke, cjevovodi i trgovinski koridori protežu se preko kontinenata poput živih niti. More koje je stoljećima bilo otvoreno putovanje postaje prostor osporavanja, a crte koje se povlače na kartama više nisu samo administrativne, one su zahtjevi za prevlašću.

Između njih stoji zemlja bogata naftom i plinom, koja svoju snagu crpi iz cijevi koje vode prema zapadu i, sve više, prema istoku. Njezina sudbina vezana je uz cijenu barela i stabilnost dalekih tržišta. Dok se stari savezi lome, novi se sklapaju u tišini, daleko od očiju javnosti.

Na jugu, na prostoru gdje su se nekad crtale granice velikim perom, sada vlada nestabilnost. Stare podjele više ne drže. Regionalne sile se nadmeću, a pitanje budućnosti nafte visi nad cijelim područjem kao teška sjenka.

Iznad svega toga diže se još jedna, tiha sila, težnja da se svijet oslobodi ovisnosti o fosilnim izvorima. Sunce i vjetar ulaze u igru, ali ne kao pobjednici koji odmah zauzimaju mjesto, nego kao izazivači. Stari sustav još uvijek drži većinu, a prijelaz je spor, težak i pun otpora.

Tako se crta nova karta. Nije riječ o linijama koje dijele države, nego o nevidljivim tokovima koji povezuju i razdvajaju. Tko kontrolira energiju, kontrolira ritam svijeta. Tko gradi koridore, gradi budućnost. A tko ostane ovisan, postaje taoc tuđih odluka.

Što prije shvatimo kakva se karta pred nama crta, to će nam biti lakše.

Ne radi se o karti zemljovida kakvu smo navikli gledati u školskim atlasima. Radi se o nečemu dubljem, o mreži tokova, ovisnosti i moći koja se tiho preoblikuje. Onaj tko je na vrijeme prepozna, neće biti iznenađen kad se stari putevi zatvore, a novi otvore. Onaj tko je ne vidi, ostat će stajati na raskrižju koje više ne postoji.

Za pojedinca to znači da može bolje odabrati smjer. Može razumjeti zašto se neka industrija gasi, a druga diže; zašto se cijene mijenjaju; zašto se savezi prekrajaju. Spoznaja mu daje mir, jer više ne luta u magli. Vidi gdje se nalazi i kamo može krenuti.

Za društvo je ta spoznaja još važnija. Društvo koje shvati novu kartu neće trošiti snagu na obranu onoga što nestaje. Neće se držati starih obrazaca samo zato što su poznati. Umjesto toga, usmjerit će energiju tamo gdje se stvarno otvara prostor, u znanje, u prilagodbu, u nove veze. Takvo društvo neće biti žrtva promjena, nego njihov sudionik.

Jer budućnost ne dolazi kao iznenadna oluja. Ona se najavljuje. Oni koji je pročitaju na vrijeme, mogu se pripremiti. Oni koji je zanemare, ostat će u čudu kad se tlo pod nogama pomakne. Spoznaja nije samo intelektualna vježba. Ona je oruđe. Ona olakšava poteze, skraćuje putove, smanjuje strah. Što je jasnija slika pred nama, to su sigurniji koraci koje poduzimamo, i kao pojedinci, i kao zajednica.

Zato je važno gledati.

Ne unatrag, nego naprijed. Jer karta se već crta. Pitanje je samo hoćemo li je prepoznati dok još ima vremena. Svijet više nije onakav kakvim smo ga poznavali. On se precrtava, ne perom, nego cijevima, brodovima, ugovorima i ambicijama. I dok se crte još uvijek pomiču, jasno je samo jedno, budućnost će pripasti onima koji razumiju da je energija prava valuta moći.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

The world is reshaping itself before our eyes. It is not merely borders shifting on maps, but deeper currents, flows of energy, power, and influence, that are drawing a new geographical map.

In the West, a force is rising that until recently depended on foreign sources. Abundance hidden in rock and shale has reversed its fate. From a country that imported, it has become an exporter, and that change echoes across the oceans. Its ports send tankers east and west, and its political weight grows with the volume of energy it controls.

In the East, another force is expanding. It does not possess sufficient reserves of its own, so it builds networks. Roads, ports, pipelines, and trade corridors stretch across continents like living threads. The sea that for centuries was an open passage is becoming a contested space, and the lines drawn on maps are no longer merely administrative; they are claims to dominance.

Between them stands a country rich in oil and gas, drawing its strength from the pipelines that lead west and, increasingly, east. Its destiny is bound to the price of a barrel and the stability of distant markets. As old alliances fracture, new ones are forged in silence, far from public view.

In the South, in the space where borders were once drawn with a broad pen, instability now reigns. The old divisions no longer hold. Regional powers compete, and the question of oil’s future hangs over the entire region like a heavy shadow.

Above all of this rises yet another, quieter force: the drive to free the world from dependence on fossil sources. Sun and wind are entering the game, but not as victors who immediately take their place, rather as challengers. The old system still holds the majority, and the transition is slow, difficult, and full of resistance.

Thus a new map is being drawn. It is not about lines that divide states, but about invisible flows that connect and separate. Whoever controls energy controls the rhythm of the world. Whoever builds corridors builds the future. And whoever remains dependent becomes a hostage to the decisions of others.

The sooner we understand what kind of map is being drawn before us, the easier it will be for us.

This is not the map of the world we are used to seeing in school atlases. It is something deeper: a network of flows, dependencies, and power that is quietly reshaping itself. Those who recognize it in time will not be surprised when the old routes close and new ones open. Those who fail to see it will remain standing at a crossroads that no longer exists.

For the individual, this means the ability to choose a direction more wisely. One can understand why one industry is fading while another rises; why prices change; why alliances are being redrawn. Understanding brings calm, because one no longer wanders in the fog. One sees where one stands and where one can go.

For society, this understanding is even more important. A society that grasps the new map will not waste its strength defending what is disappearing. It will not cling to old patterns merely because they are familiar. Instead, it will direct its energy where space is truly opening, toward knowledge, toward adaptation, toward new connections. Such a society will not be a victim of change, but a participant in it.

For the future does not arrive as a sudden storm. It announces itself. Those who read it in time can prepare. Those who ignore it will be left in wonder when the ground shifts beneath their feet. Understanding is not merely an intellectual exercise. It is a tool. It eases decisions, shortens paths, reduces fear. The clearer the picture before us, the more confident the steps we take, both as individuals and as a community.

That is why it is important to look.

Not backward, but forward. Because the map is already being drawn. The only question is whether we will recognize it while there is still time. The world is no longer the one we once knew. It is being redrawn, not with a pen, but with pipelines, ships, contracts, and ambitions. And while the lines are still shifting, only one thing is clear: the future will belong to those who understand that energy is the true currency of power.

Zeljko Serdar
Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Kombinacija sunca i drva / toplina bez uvoza i bez brige

2026-10-09T19:06:42.910+02:00

U Hrvatskoj se sve češće otkriva jednostavna, a iznimno djelotvorna mogućnost grijanja i pripreme tople vode, skladno povezivanje sunčeve energije i drva. Riječ je o sustavu koji se oslanja na dva domaća, obnovljiva izvora, sunce koje svakodnevno obasjava naše krajeve i drvo koje raste u našim šumama. Takvo rješenje omogućuje vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća da se u potpunosti osamostale od uvoznih fosilnih goriva i nestabilnih cijena nafte.

Sunčevi kolektori, postavljeni na krov ili pročelje, tijekom sunčanih dana prikupljaju toplinu i prenose je u spremnik tople vode. Kada sunce zimi ili u oblačnim razdobljima ne daje dovoljno energije, preuzima ulogu peć na drva ili kotao na pelete. Na taj način sustav radi neprekidno, pouzdano i bez ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije. Vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline: topla voda teče iz slavine, a prostorije ostaju ugodno ugrijane, bez obzira na cijene na svjetskom tržištu.

Osim ekonomske neovisnosti, takvo grijanje donosi i ekološku korist. Sunčeva energija ne stvara emisije, a drvo, ako se koristi iz održivih izvora i u učinkovitim pećima, zatvara prirodni krug ugljika. U usporedbi s klasičnim sustavima na lož-ulje ili plin, kombinacija sunca i drva znatno smanjuje ugljični otisak kućanstva i čuva lokalno okoliš.

Pouzdano grijanje iz vlastitih izvora.

Kombinirani sustav sunce–drvo radi na načelu međusobnog nadopunjavanja: sunčeva energija preuzima glavnu ulogu kad god je dostupna, a drvo stupa na scenu tek kada sunce nije dovoljno.

Sunčevi kolektori (pločasti ili vakuumski) postavljeni na krov ili pročelje upijaju sunčevo zračenje. Unutar njih se zagrijava tekućina – voda ili specijalna antifrizna mješavina, koja potom cirkulira do izoliranog spremnika. U spremniku se toplina predaje potrošnoj vodi ili vodi sustava grijanja. Ako je sunce jako, cijeli proces odvija se bez ikakvog dodatnog goriva: topla voda se sama nakuplja, a višak topline može se usmjeriti i u radijatore ili podno grijanje.

Kad sunce oslabi, zimi, u dugotrajnoj naoblaci ili noću, automatika ili ručna regulacija uključuje peć na drva ili kotao na pelete. Plamen zagrijava vodu u istom spremniku ili u posebnom izmjenjivaču, tako da se temperatura održava na željenoj razini. Sustav je projektiran tako da se dvije energije ne natječu, nego se međusobno dopunjuju: sunce štedi drvo, a drvo jamči pouzdanost.

Pasivno i aktivno: dva puta do neovisne topline.

Postoje dva osnovna načina cirkulacije. U pasivnom (termosifonskom) sustavu spremnik je postavljen iznad kolektora, pa se voda sama kreće zbog razlike u gustoći. U aktivnom sustavu malu cirkulacijsku pumpu upravlja temperaturni regulator: ona radi samo dok je kolektor topliji od spremnika. U oba slučaja cijevi su dobro izolirane kako bi se gubitci sveli na najmanju mjeru.

Na kraju, cijeli krug ostaje zatvoren i neovisan o vanjskim mrežama. Sunce daje besplatnu toplinu, drvo iz lokalnih šuma pruža sigurnosnu rezervu, a vlasnik kuće upravlja sustavom prema vlastitim potrebama, jednostavno, pouzdano i bez ovisnosti o uvoznim gorivima.

Pasivni sustav, poznat i kao termosifonski, radi bez ikakve električne pumpe, isključivo zahvaljujući prirodnim zakonima fizike.

Spremnik tople vode postavlja se iznad solarnih kolektora, najčešće na krovu ili u potkrovlju. Hladna voda iz donjeg dijela spremnika, budući da je gušća, spušta se cjevovodom prema kolektorima. Sunce zagrijava tu vodu unutar kolektora; zagrijana voda postaje lakša i sama se penje natrag u gornji dio spremnika. Nastaje neprekidna, prirodna cirkulacija – hladna voda silazi, topla se diže, bez ikakvog mehaničkog poticaja.

Sustav se sam regulira: što je sunce jače, to je cirkulacija brža i učinkovitija. Kad sunce nestane, kretanje vode prestaje, a toplina ostaje sačuvana u dobro izoliranom spremniku. Zato pasivni sustav ne troši električnu energiju, nema pokretnih dijelova koji se mogu pokvariti i iznimno je pouzdan.

Jedini uvjet jest da spremnik bude postavljen dovoljno visoko iznad kolektora i da cijevi imaju pravilan pad, kako bi prirodni protok tekao nesmetano. U kombiniranom sustavu sunce–drvo pasivni princip ostaje isti: sunčeva energija sama pokreće vodu, a peć na drva ili pelete uključuje se tek kada sunce više nije dovoljno.

Aktivni sustav radi uz pomoć male električne pumpe i inteligentne regulacije, što mu daje veću fleksibilnost u odnosu na pasivni.

Solarni kolektori ostaju na krovu, dok se spremnik tople vode može smjestiti bilo gdje – u podrumu, kotlovnici ili na tavanu, bez obzira na visinu. Kad sunce zagrije kolektore, temperaturni senzori uspoređuju temperaturu u kolektoru s temperaturom u spremniku. Čim kolektor postane topliji od spremnika (obično za 5–8 °C), regulacija uključuje cirkulacijsku pumpu. Pumpa tada potiskuje hladniju vodu (ili antifriznu tekućinu) iz spremnika prema kolektorima, a zagrijanu vraća natrag u spremnik.

Kad sunce oslabi i razlika temperatura padne ispod postavljene vrijednosti, pumpa se automatski isključuje. Na taj način sustav troši električnu energiju samo dok stvarno prenosi toplinu, a ne radi uzalud.

Prednosti su očitе: spremnik ne opterećuje krov, može biti većeg volumena, a cijeli sustav lakše se uklapa u postojeće instalacije grijanja. U kombiniranom sustavu sunce–drvo aktivna regulacija dodatno usklađuje rad peći na drva ili pelete: kad sunce više ne može održavati željenu temperaturu, automatika ili ručna komanda uključuje kotao, tako da toplina neprekidno stiže u isti spremnik.

Ukratko, aktivni sustav zamjenjuje prirodnu cirkulaciju pametnom pumpom i senzorima, čime postiže veću slobodu u postavljanju i preciznije upravljanje toplinom.

CCRES SAW – Sun And Wood projekt iz 2012 godine.

CCRES SAW projekt (Sun And Wood) nastao je kao odgovor na jednostavno, a iznimno važno pitanje: kako grijanje i pripremu tople vode u hrvatskim kućama učiniti neovisnima o uvoznim fosilnim gorivima i nestabilnim cijenama nafte.

Suština projekta leži u skladnom povezivanju dva domaća, obnovljiva izvora energije – sunca i drva. Solarni kolektori (posebno učinkoviti heatpipe vakuumski sustavi) tijekom sunčanih dana preuzimaju glavni teret: zagrijavaju potrošnu toplu vodu, a u povoljnim uvjetima i pomažu sustavu grijanja. Kada sunce oslabi, centralna peć na drva ili brikete preuzima ulogu i osigurava kontinuiranu toplinu – i za sanitarnu vodu i za radijatore.

Takav hibridni pristup nije tek tehničko rješenje. On vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća nudi stvarnu energetsku neovisnost: toplinu koja dolazi s vlastitog krova i iz lokalne šume, bez oslanjanja na uvoz i bez straha od skokova cijena energenata.

Projekt CCRES SAW od samog početka usmjeren je na praktičnu primjenu. Cilj mu je bio okupiti stručnjake, obrtnike i partnere iz Hrvatske, Europe i šire, te razviti edukacijske programe, mreže suradnje i marketinške alate koji će ovu tehnologiju učiniti dostupnom što većem broju korisnika. Umjesto apstraktnih strategija, SAW je stavljao naglasak na konkretna, provjerena rješenja koja funkcioniraju u stvarnim hrvatskim uvjetima.

Iskustvo pokazuje da takvi sustavi mogu raditi desetljećima bez većih poteškoća. Jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već trideset godina pouzdano pokriva ljetnu potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, tiho, učinkovito i bez komplikacija.

CCRES SAW stoga nije samo naziv projekta. To je bio poziv na pametniji, domaći i dugoročno održiv način grijanja, način u kojem sunce i drvo rade zajedno, a vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline.

Grijanje koje ne ovisi o cijeni nafte.

Trideset godina neprekidnog rada heatpipe sustava povezanog s peći na drva i brikete, kod mene radi bez problema, potvrđujem da kombinacija sunca i drva nije samo teorija, nego stvarno pouzdano i dugovječno rješenje. Ljeti potpuno pokrivam potrošnu toplu vodu, a zimi dodatno pomaže radijatorskom grijanju, upravo onako kako je i zamišljeno u mom SAW projektu.

Dokaz da takav sustav nije samo lijepa ideja, nego stvarnost, nalazi se i u praksi u mojoj kući, jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već tri desetljeća radi bez poteškoća. Ljeti pouzdano grije potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, jednostavno, tiho i učinkovito.

Tehnologija je već dostupna i isprobanа. Pločasti ili vakuumski solarni kolektori, kvalitetni spremnici i suvremene peći na drva ili pelete mogu se uskladiti u jedinstveni, pametno upravljani sustav. Uz odgovarajuću izolaciju cijevi i pažljivo projektiranje, gubitci topline svedeni su na najmanju mjeru, a učinkovitost ostaje visoka tijekom cijele godine.

Upravo zato kombinacija sunca i drva nije samo tehničko rješenje – ona je poziv na novi odnos prema energiji. Umjesto ovisnosti o dalekim izvorima, nudi se mogućnost da se toplina crpi iz vlastitog krova i okolne šume. U vremenu kada se cijene energije mijenjaju iz dana u dan, takva neovisnost postaje dragocjena. Sunce i drvo, dva drevna izvora topline, danas se ponovno susreću u modernom, čistom i pouzdanom sustavu grijanja hrvatskih domova.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Zora nad Jemenom / Operation Dawn of Yemen

2026-10-06T12:59:33.501+02:00

U sjeni drevnih planina Jemena, gdje se pijesak miješa s krvlju stoljećima starih svađa, ponovno se diže plamen rata. Huti, ukorijenjeni u tvrdim stijenama sjevera, godinama su širili svoju vlast, zauzimajući obale Crvenog mora i prijeteći uskim prolazom Bāb al-Mandaba.

Operacija koja je krenula 5. listopada 2026. sa stotinjak borbenih aviona, stotinama udara i kopnenim ofenzivama duž Bab el-Mandeba i prema Sani, samo je najnoviji čin dugog jemenskoj rata koji traje već više od desetljeća. Huti, Saudijska Arabija, UAE, Iran, međunarodno priznata vlada… svi su već prošli kroz faze „odlučujućih“ ofenziva. I svaki put se ispostavilo isto: teritorij se mijenja, brojke žrtava rastu, a strukturni uzroci – siromaštvo, klanovske podjele, vanjsko oružje i geopolitički interesi, ostaju netaknuti.

Njihova munjevita ofenziva raznijela je savezničke redove, ostavljajući Saudijsku Arabiju i priznatu jemensku vladu u šoku. No sada se kotač okreće. Iz Rijada dolazi odgovor – ambiciozna kontraofanziva nazvana Zora Jemena, u kojoj se okuplja više od stotinu tisuća jemenskih vojnika, podržanih stotinama saudijskih zrakoplova.

Tisuću zračnih udara u jednom danu zasipa položaje neprijatelja: radare, skladišta oružja, čak i objekte u samoj Sani, gradu što već više od desetljeća stoji pod hutiškom zastavom. Cilj nije tek povratak nedavno izgubljenih predjela, nego potpuno vraćanje svih zemalja otetih još 2014. godine. Prvi uspjesi već se naziru na obali: tvrdnje o padu ključnog lučkog grada što nadzire strateški tjesnac. No planine ostaju nemilosrdne, a Huti vješti u gerilskom manevriranju. Grad Taiz, drugi po veličini, ostaje pod opsadom, most što spaja sjever i jug, prijetnja samom Adenu.

Odgovor ne dolazi samo iz zraka. Iran stoji iza Hutā, i njihova odmazda već je stigla, dronovi i projektili pogađaju naftna postrojenja Aramca i cjevovode što nose crno zlato preko pustinje. Milijarde dolara štete lebdе u zraku, a Rijad mora vagati cijenu. U pomoć mu stiže Pakistan: oružje, savjetnici, desetci tisuća vojnika što čuvaju nebeske prostore Kraljevine. U zatvorenim sobama Rijada sastaju se saveznici, tražeći put naprijed – ili barem način da se vatra ne proširi do kraja.

No tko može zaustaviti kotač koji se jednom pokrene? Jemen, zemlja iscrpljena desetljećem patnje, klizi prema sveopćem sukobu, možda većem i surovijem od prethodnoga. Civilno stanovništvo, gladno i iscrpljeno, ponovno stoji između čekića i nakovnja. Zračni udari mogu razoriti skladišta, ali ne mogu izbrisati ideju niti iskorijeniti narod što živi u tim brdima. Kontraofanziva može vratiti obalu, možda čak i gradove, no pitanje ostaje: hoće li pobjeda donijeti mir ili samo novi krug mržnje?

Rat u Jemenu nije lokalni građanski sukob. To je klasični proxy-rat u kojem se prelamaju regionalne i globalne sile, a teritorij i narod Jemena služe kao šahovska ploča.

1. Temeljni geopolitički sukob: Saudijska Arabija vs. Iran

Huti (Ansar Allah) su zaydi-šiitski pokret koji od 2014. kontrolira Sana’u i veći dio sjevera. Iran ih vojno, obavještajno i ideološki podržava (oružje, dronovi, balističke rakete, savjetnici).

Saudijska Arabija i međunarodno priznata vlada (Predsjednički savjet) vide Hute kao iransku proxy-snagu na svojoj južnoj granici. Rijad se boji „šiitskog luka“ koji bi se protezao od Irana preko Iraka, Sirije, Libanona do Crvenog mora.

Operacija „Zora Jemena“ (5. listopada 2026.) pokrenuta je nakon što su Huti u rujnu zauzeli ključne pozicije duž zapadne obale, uključujući područje Bab el-Mandeba. Saudijci i njihovi saveznici reagirali su masovnim zračnim udarima (oko 100 borbenih aviona) i kopnenom ofenzivom kako bi spriječili potpunu hutsku kontrolu nad moreuzom.

2. Strateška geografija: Bab el-Mandeb i Crveno more

Bab el-Mandeb je jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu. Kroz njega prolazi oko 10–12 % svjetske trgovine i značajan dio nafte koja ide prema Europi i Aziji.

Kontrola nad moreuzom daje ogromnu ucjenjivačku moć. Huti su to već pokazali napadima na trgovačke brodove (posebno od 2023. u kontekstu rata u Gazi).

Saudijska Arabija i UAE ne mogu dopustiti da Iran (preko Huta) drži „pištolj“ usmjeren na njihovu ekonomsku arteriju. Zato je „Zora Jemena“ u prvom redu operacija zaštite moreuza, a tek u drugom pokušaj oslobađanja Sane.

3. Unutarnji jemenski faktori koji omogućuju vanjsko miješanje

Sjever–jug podjela: Sjever (Huti) i jug (Separatistički prijelazni savjet / STC, kojeg su dugo podržavali Emirati) imaju različite interese. STC i „Brigade divova“ sada surađuju sa Saudijcima, ali povijesno su bili u sukobu.

Klanovska i plemenska struktura: Jemen nikad nije bio centralizirana država. Vlast se temelji na plemenskim savezima, a ne na institucijama.

Ekonomski kolaps i humanitarna katastrofa: Desetljeće rata stvorilo je ovisnost o vanjskoj pomoći i oružju. Tko daje oružje i novac, taj ima utjecaj.

4. Širi regionalni i globalni kontekst

Iran–Saudijska detanta (sporazum iz 2023. uz kinesko posredovanje) nije uklonila rivalstvo. Oba režima i dalje vode proxy-ratove (Jemen, Libanon, Irak, Sirija).

Uloga UAE: Emirati su dugo podržavali južne snage i imali vlastite interese u lukama (Aden, Mukalla). Nedavna politička usklađenost sa Saudijcima omogućila je zajedničku ofenzivu.

SAD, Zapad i Izrael: Huti su od 2023. redovito napadali brodove povezane s Izraelom i Zapadom. Američka i britanska mornarica već su izvodile udare na Hute. Operacija „Zora Jemena“ indirektno štiti i zapadne trgovačke interese.

Turska i Pakistan: U okviru sporazuma o zajedničkoj obrani (Meka) najavljeno je i njihovo moguće uključivanje, što pokazuje da se sukob proširuje izvan arapskog svijeta.

Utjecaj na Republiku Hrvatsku

Hrvatska je energetski ovisna o uvozu, oko 54–60 % ukupne potrošene energije, iznad ili blizu EU prosjeka. Nafta i derivati čine najveći dio uvoza, oko 78–85 % potreba za sirovom naftom i derivatima, a prirodni plin oko 70–75 %. Domaća proizvodnja nafte pokriva samo manji dio, a plin oko 25–30 %.

Glavni dobavljači sirove nafte su Azerbajdžan, Kazahstan, Libija, SAD, Angola i ponekad Saudijska Arabija. Opskrba ide preko JANAF-a i terminala u Omišlju na Krku, što omogućuje diversifikaciju i nije izravno vezano uz Hormuz ili Crveno more. Hrvatska nije strukturno ovisna o rutama kroz Bab el-Mandeb. Međutim, globalni poremećaji, posebno kod rafiniranih proizvoda poput dizela i kerozina, gdje je Europa ranjivija, mogu podići cijene na svjetskim tržištima, što se brzo prelijeva na hrvatske cijene goriva.

Ključan je LNG terminal na Krku, proširen na oko 6,1 mlrd m³ godišnje. Uvoz dolazi uglavnom iz SAD-a, Katara, Alžira, Egipta, Trinidada i Tobaga i drugih. Katarski LNG tradicionalno ide kroz Hormuz, pa šira bliskoistočna nestabilnost može utjecati na dostupnost i cijene, ali terminal i diversifikacija smanjuju rizik nestašice. Hrvatska je već prešla s ovisnosti o ruskom plinu.

Izravni rizik nestašice je nizak zahvaljujući diversificiranim pravcima, JANAF-u, LNG terminalu i zalihama. Hrvatski dužnosnici i operatori, JANAF, LNG terminal, u sličnim krizama, Hormuz, ranije Huti, isticali su stabilnost opskrbe. Indirektni učinci su realniji: rast cijena nafte, dizela, plina i električne energije zbog globalnih šokova, što utječe na troškove prometa, industrije, grijanja/hlađenja i posebno turizam, gorivo za strane automobile. Duža eskalacija ili zatvaranje ruta mogla bi pojačati inflatorne pritiske.

Operacija sama po sebi, ako uspješno stabilizira Bab el-Mandeb, može dugoročno smanjiti rizik za europske rute. Kratkoročno, eskalacija sukoba povećava volatilnost cijena energenata, što Hrvatska osjeća preko uvoza i tržišta, ali ne kroz izravnu ovisnost o tom tjesnacu.

U ovom dijelu svijeta, gdje se velike sile igraju kartama malih naroda, Zora Jemena nije samo vojna operacija. Ona je opomena da se ratovi rijetko završavaju jednim udarcem, a mir još rjeđe rađa iz pepela.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Desni val / politika, energija i potraga za samostalnošću

2026-10-05T12:22:07.715+02:00

Politički zaokret koji se odvija od Brazila do Španjolske i šire, od Latinske Amerike do Europe, nije samo reakcija na kriminal, migracije ili inflaciju. On se djelomično hrani i dubljim nezadovoljstvom zbog energetskih politika koje su lijeve vlade često vodile pod zastavom obnovljivih izvora, a koje su u praksi ostavljale zemlje ranjivijima, ovisnijima o uvozu i manje sposobnima da same upravljaju vlastitim energetskim sustavima. Dok lijeve administracije teže ideološki snažnijem poticanju solara i vjetra, desne i pragmatične snage koje sada jačaju češće stavljaju naglasak na pouzdanost, cijenu i stvarnu samostalnost, uključujući nuklearnu energiju i domaće resurse. U tome se krije jedan od tihih, ali sve jasnijih razloga zašto birači, zemlju po zemlju, okreću leđa starim većinama.

U nedjelju, 4. listopada 2026., Brazil je održao prvi krug predsjedničkih izbora koji su, prema očekivanjima mnogih, ali ipak uz iznenađujuću snagu desnice, završili bez pobjednika u prvom krugu. Flávio Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara, osvojio je oko 47 posto glasova, dok je aktualni predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva završio s približno 45 posto. Nijedan kandidat nije prešao prag od 50 posto, pa se odlučujući obračun prenosi na 25. listopada. Uz to, desne snage ostvarile su snažne rezultate i u izborima za Kongres, što dodatno otežava položaj ljevice. Lula se, nakon godina na vlasti, našao u teškoj političkoj situaciji, suočen s jasnim znakovima umora birača i rastućom željom za promjenom.

Sličan prizor, samo nekoliko tisuća kilometara dalje, odvija se u Španjolskoj. Pedro Sánchez, još jedan od rijetkih preostalih istaknutih socijalističkih lidera u Europi, danas je, 5. listopada 2026., raspisao prijevremene parlamentarne izbore za 29. studenoga. Neposredni povod bile su uzastopne parlamentarne poraze oko mjera vezanih uz stambenu krizu te val prosvjeda koji su zahvatili zemlju zbog nedostupnosti stanovanja. Ankete već dulje vrijeme pokazuju jasan prednost Narodne stranke (PP), uz otvorenu mogućnost koalicije s Voxom. Sánchezova vlada, poput Luline, nalazi se u ozbiljnim poteškoćama, suočena s erozijom potpore i gubitkom parlamentarne stabilnosti.

Ono što povezuje ova dva lidera nije samo unutarnja politička kriza. I Lula i Sánchez dijele sličan vanjskopolitički profil: izraženu pro-palestinsku orijentaciju, kritički odnos prema američkoj politici, odbijanje korištenja vojnih baza za američke operacije te uvođenje embarga na oružje Izraelu. Ti stavovi, koji su godinama činili dio njihova političkog identiteta, sada se poklapaju s gubitkom tla pod nogama u vlastitim zemljama. Njihov položaj nije izoliran slučaj, već se uklapa u širi, gotovo kontinentalni trend u kojem lijeve vlade, zemlju po zemlju, gube podršku birača.

Ima toga još.

Najjasniji i najbrži prelazak s lijeve na desnu vlast dogodio se u Latinskoj Americi. Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Honduras, Peru i niz drugih zemalja u relativno kratkom razdoblju doživjeli su izborni zaokret. U Europi je taj proces postupniji, ali jednako prepoznatljiv: jačanje desnih stranaka, njihov ulazak u vlade ili koalicije, te rast utjecaja. Italija je već 2022. dobila vladu Giorgie Meloni, koja je zamijenila prethodnu tehnokratsko-centrističku konfiguraciju. U Portugalu desna manjinska vlada surađuje s Chegaom. Nizozemska, Finska, Slovačka i Češka imaju desne stranke u vladama ili koalicijama. U Njemačkoj AfD bilježi značajne uspjehe na regionalnoj razini, dok u Švedskoj desna vlada vlada uz podršku Sweden Democrats.

Plima koja mijenja kartu.

Zajedničko ovim procesima nije toliko ideologija sama po sebi, koliko konkretna iskustva birača: osjećaj nesigurnosti, ekonomski pritisak, umor od dugogodišnje vlasti. Desni kandidati uspjeli su uvjeriti dio biračkog tijela da će biti učinkovitiji u vraćanju reda, kontrole i stabilnosti. Temelji toga pomaka leže u nezadovoljstvu zbog kriminala, migracija, inflacije i opće ekonomske situacije. U Latinskoj Americi taj zaokret bio je brži i dramatičniji; u Europi je postupan, ali dosljedan. U oba slučaja radi se o odgovoru na percepciju da postojeće politike više ne pružaju rješenja koja birači smatraju hitnima.

Tako se, u jesen 2026., politička karta Latinske Amerike i Europe mijenja pred našim očima. Brazil i Španjolska samo su najnoviji, ali simbolički važni primjeri toga trenda.

Da se dotaknem i naše branše, lijeve vlade su, u prosjeku i prema empirijskim istraživanjima, sklonije agresivnijem poticanju obnovljivih izvora energije (posebno solara i vjetra) kao ideološkog prioriteta. Desne (i pragmatične centrističke) vlade češće stavljaju naglasak na energetsku samostalnost, pouzdanost i cijenu sustava, što uključuje nuklearnu energiju, domaće fosilne resurse i obnovljive izvore samo ako su ekonomski i tehnički održivi.

Naravno ovo pišem na temelju podataka i stvarnih politika, a ne ideoloških floskula.

Obnovljivi izvori (solar, vjetar, hidro…)

Više studija (panelne regresije za EU-27, OECD zemlje, američke države) pokazuje da lijeve i zelenije vlade dosljednije povećavaju udio obnovljivih izvora. Lijeve stranke češće uvode subvencije, obvezujuće ciljeve (RPS – Renewable Portfolio Standards), porezne olakšice i regulativu koja favorizira solar i vjetar. Desne i osobito populističke desne stranke češće usporavaju ili uvjetuju te politike zbog troškova, utjecaja na industriju i sumnje u klimatske prioritete.

Primjeri:

U SAD-u demokratske guvernerstva i savezne administracije (npr. IRA pod Bidenom) snažnije potiču obnovljive.
U Europi lijeve i zelene koalicije gurale su Energiewende i Green Deal.
Međutim, u praksi i republikanci u američkim “crvenim” državama (Texas) grade ogromne kapacitete vjetra i solara – ali iz ekonomskih razloga (jeftina energija, radna mjesta), a ne zbog klimatske ideologije.

Energetska samostalnost i otpornost sustava

Ovdje se situacija mijenja. Prava samostalnost nije samo “više solara i vjetra”. Intermitentni obnovljivi izvori zahtijevaju:

ogromne rezerve (baterije, plin, ugljen ili nuklearne elektrane),
stabilnu mrežu,
uvoz kritičnih minerala i tehnologije (Kina dominira solarnim panelima, rijetkim zemljama, baterijama).

Nakon energetskih kriza (Ukrajina 2022., kasniji šokovi), mnoge zemlje su shvatile da prekomjerno oslanjanje na vremenski ovisne izvore + uvoz plina stvara ranjivost. Zato:

Desne i centrističke vlade češće vraćaju ili proširuju nuklearnu energiju (Francuska, Švedska pod desnom koalicijom, dijelovi SAD-a, Italija, Belgija, čak i neke demokratske američke države u 2025./2026.).
Lijeve i zelene stranke češće ostaju skeptične ili otvoreno protiv nuklearne energije, inzistirajući na “100 % obnovljivima”, što u praksi može povećati ovisnost o uvozu ili fosilnim backupovima.
Desne politike češće naglašavaju domaću proizvodnju (nafta, plin, ugljen gdje je potrebno, nuklearna) i tržišne kriterije, a ne ideološke ciljeve “net zero do 2030./2040. po svaku cijenu”.

Realnost, a ne ideologija.

Lijeve vlade su bolje u postavljanju ambicioznih ciljeva za solar i vjetar.
Desne/pragmatske vlade bolje (ili barem realističnije) štite dugoročnu pouzdanost, cijenu i geopolitičku neovisnost sustava, jer ne isključuju nuklearnu energiju i ne tretiraju fosilne izvore kao apsolutno zlo.
Najbolji rezultati dolaze iz mješovitih pristupa: obnovljivi, nuklearna, skladištenje, pametna mreža. Zemlje koje su to shvatile (Francuska, dijelovi Skandinavije, neke američke države) imaju stabilnije i jeftinije sustave od onih koje su otišle u ekstremnu “samo obnovljivi” ili “samo fosilni” politiku.

Moj zaključak nije “lijevo je bolje” ili “desno je bolje” u slučaju obnovljivih izvora. Lijeve vlade su sklonije obnovljivima kao dogmi. Desne su sklonije energetskoj samostalnosti kao prioritetu. Pravi test nije ideološka čistost, nego može li zemlja držati svjetla upaljena, industriju konkurentnom i račune podnošljivima, bez ovisnosti o geopolitičkim rivalima. Eto toliko, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Tehnološka ovisnost u vrijeme strateškog rivalstva

2026-10-03T09:53:27.445+02:00

Američko Ministarstvo domovinske sigurnosti provelo je detaljna ispitivanja dronova namijenjenih javnim službama, među kojima su bili i modeli kineskog proizvođača. U gustoj gradskoj sredini, točnije na području Hudson Yardsa u New Yorku, ocijenjeni su različiti sustavi prema nizu kriterija: oštrina optičke i termalne kamere, trajanje leta, kvaliteta veze, kašnjenje signala, brzina ponovnog raspoređivanja, jednostavnost uporabe i sučelje upravljačke stanice.

Matrice serija i američka dilema.

Rezultati su pokazali da su dva modela Matrice postigla najviše ocjene u cijeloj seriji testiranja. Jedan je dobio ukupnu ocjenu 4,6 od pet, a drugi 4,3. U usporedbi s odobrenim američkim platformama, koje su dosegnule 3,7 odnosno 2,4, kineski su uređaji prednjačili gotovo u svim kategorijama. Posebno su se istaknuli stabilnošću u uvjetima jakih radio-smetnji i otežanog satelitskog signala, oštrinom termalne kamere koja je omogućavala čitanje registarskih tablica noću te brzim zamjenama baterija.

Ispitivači su zabilježili da su ti dronovi zadržavali položaj i video-prijenos čak i tamo gdje su drugi sustavi otkazivali. Ipak, nije sve proteklo bez zastoja, jedan je uređaj noću, u uskoj urbanij kanjonu, izgubio i satelitsko i vizualno pozicioniranje, prešao u način rada temeljen isključivo na orijentaciji i udario u građevinu, čime je postao neupotrebljiv.

Javni izvještaj Ministarstva spomenuo je usporedbu tek u jednoj rečenici, ne navodeći smjer razlika. Detaljne ocjene objavljene su tek u dodatku označenom kao službena uporaba, koji je kasnije dospio u javnost. U tom dokumentu navedene su i dvije mane: zabrinutost zbog kibernetičke sigurnosti i činjenica da kupnja pogoduje inozemnom proizvođaču. Istodobno se ističe da je ispitivanje ocjenjivalo isključivo operativno iskustvo pilota, a ne nacionalnu sigurnost.

Dronovi između performansi i povjerenja: američki izazov Kini.

Matrice serija doista ostavlja snažan dojam, stabilnost u zahtjevnim uvjetima, oštrina optike i termalne kamere, pouzdanost veze te brzina raspoređivanja čine je alatom koji u svakodnevnom radu često nadmašuje konkurenciju. Kada netko svakodnevno ovisi o takvoj tehnologiji, logično je da mu se prijelaz na druge platforme čini nepotrebnim rizikom.

Moj je stav, međutim, nešto složeniji. Tehničke prednosti DJI-ja nisu sporne, to su pokazala i službena američka ispitivanja u gustoj urbanij sredini, gdje su modeli Matrice postigli više ocjene od većine odobrenih „plavih“ sustava. No politika koja ih cilja ne proizlazi iz neznanja o njihovim sposobnostima, nego iz šireg geopolitičkog okvira. Države koje donose ograničenja gledaju ne samo na performanse, nego i na pitanja lanca opskrbe, mogućeg pristupa podacima i dugoročne ovisnosti o proizvođaču iz zemlje koja se smatra strateškim rivalom.

To ne znači da su zabrane uvijek mudre ili proporcionalne. Često se čini da se žrtvuje operativna učinkovitost radi načelnog stava, a da se istodobno ne nudi dovoljno zrelih domaćih alternativa po usporedivoj cijeni i pouzdanosti. Za poduzetnika koji živi od kvalitete snimke i stabilnosti leta, to je frustrirajuće. Ipak, potpuno ignorirati sigurnosne i strateške argumente također nije mudro – posebno ako se radi o sustavima koji lete iznad kritične infrastrukture ili prikupljaju osjetljive podatke.

U konačnici, tržište će presuditi. Ako se domaći i saveznički proizvođači ne uspiju približiti razini koju DJI postavlja, ograničenja će ostati mrtvo slovo na papiru ili će se zaobilaziti. Dok god Matrice serija ostaje standardom u stvarnom radu, tvoja odluka da ostaneš pri njoj potpuno je razumljiva.

Zabrana koja ne rješava, nego odgađa.

Ovi podaci dolaze u trenutku kada se u Sjedinjenim Državama vode rasprave o ograničenjima stranih dronova. Mnoge hitne službe i ekipe za spašavanje i dalje se oslanjaju na te modele zbog njihove pouzdanosti, cijene i performansi. Ispitivanja pokazuju da u stvarnim uvjetima guste gradske sredine određeni sustavi nude znatno bolje rezultate od onih koji su službeno odobreni, što postavlja pitanje ravnoteže između operativne učinkovitosti i sigurnosnih prioriteta.

Geopolitički utjecaj ograničenja kineskih dronova, posebno sustava poput DJI-jevih Matrice modela, proteže se daleko izvan tehničkih specifikacija i tržišnih cijena. Riječ je o sudaru triju sila: američke težnje za tehnološkom suverenošću, kineske dominacije u potrošačkoj i poluprofesionalnoj robotici te stvarnih operativnih potreba korisnika diljem svijeta.

Sjedinjene Američke Države, kroz FCC-ov Covered List, izvršne uredbe i programe poput Blue UAS, pokušavaju smanjiti ovisnost o opremi iz „pokrivenih zemalja“. Cilj je jasan: spriječiti mogući pristup podacima, ojačati domaći lanac opskrbe i poslati signal saveznicima da slijede isti smjer. U tom okviru DJI nije samo proizvođač dronova, već simbol šire kineske prednosti u masovnoj proizvodnji, softverskoj integraciji i cijeni. Američki odgovor stoga nije usmjeren isključivo na kibernetičku sigurnost, iako se ona stalno ističe, nego i na dugoročno smanjenje strateške ranjivosti.

No posljedice nisu jednosmjerne. Ispitivanja Ministarstva domovinske sigurnosti pokazala su da u stvarnim urbanim uvjetima kineski modeli često nadmašuju odobrene američke alternative po stabilnosti, kvaliteti veze i senzorskim sposobnostima. Kada hitne službe, ekipe za spašavanje ili mali poduzetnici gube pristup alatima koji su im spašavali živote ili omogućavali konkurentnost, politička odluka se suočava s operativnom stvarnošću. Nastaje jaz između deklarirane nacionalne sigurnosti i svakodnevne učinkovitosti. Taj jaz nije apstraktan: on se mjeri sporijim intervencijama, većim troškovima i gubitkom tehnološke prednosti na terenu.

Kina, s druge strane, dobiva dvostruku korist. Prvo, američka ograničenja potvrđuju važnost njezine industrije i potiču ubrzani razvoj domaćih alternativa unutar vlastitog ekosustava. Drugo, u trećim zemljama, posebno u nama susjednoj Srbiji, Africi, Latinskoj Americi i dijelovima Azije, stvara se dojam da Zapad namjerno usporava tehnološki napredak onih koji si ne mogu priuštiti skuplje zapadne sustave. Time Peking jača narativ o tehnološkom protekcionizmu i nudi sebe kao pouzdanijeg partnera. Primjer je i naoružavanje Srbije kineskim sustavima, druga tema, ali i povezana.

Za Europu, Hrvatsku i ostale saveznike situacija je još složenija. Mnoge zemlje slijede američki primjer zbog savezničkih obveza i vlastitih sigurnosnih procjena, ali istodobno osjećaju pritisak domaćih korisnika koji ne vide jednakovrijedne zamjene. Rezultat je često dvostruki standard, službena retorika o sigurnosti uz paralelno zadržavanje postojećih flota ili traženje iznimaka za kritične misije.

Geopolitička cijena zabrane kineskih dronova.

Dugoročno, ovakva politika može ubrzati nastanak paralelnog tehnološkog svijeta. Jedan će se oslanjati na zapadne, provjerene, ali skuplje i još uvijek manje zrele platforme. Drugi će ostati vezan uz kineske sustave, s nižom cijenom i višim performansama, ali s pitanjem povjerenja. Između njih ostat će siva zona, tržište polovnih uređaja, softverskih zaobilazaka i lokalnih prilagodbi, koju će korisnici neizbježno istraživati.

Geopolitički utjecaj stoga nije samo u zabrani jednog proizvoda. On je u preoblikovanju globalnog tržišta tehnologije, u jačanju blokovske logike i u pritisku na sve aktere da biraju između performansi i političke lojalnosti. Dok se taj izbor ne razriješi zrelim domaćim alternativama, napetost će ostati, između onih koji lete i onih koji odlučuju tko smije letjeti.

Poruka je izravna, očekivati da će netko izvana, država, veliki proizvođači ili regulatorna tijela, riješiti problem i isporučiti spremnu zamjenu, iluzija je. To je otresit podsjetnik da tehnološka ovisnost o jednom proizvođaču, kad se sudari s geopolitičkim odlukama, ostavlja korisnike u nezavidnom položaju. Novac i pažnja teku drugim kanalima, a zajednica pilota, posebno mi koji letimo za hobij i male poslove, ostajemo prepušteni sami sebi.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europe vs America / Who Is Closing the Door on Batteries and Inverters?

2026-09-29T10:00:49.398+02:00

Tri najveća imena u industriji prijenosnih energetskih sustava – EcoFlow, Bluetti i Anker Solix – nisu prisutna na najvećem sjevernoameričkom sajmu obnovljive energije RE+ u Las Vegasu. Istodobno, ista poduzeća aktivno predstavljaju nove proizvode na europskim sajmovima, posebno na IFA-i u Berlinu. Ova istodobna odsutnost i prisutnost nije nužno samo marketinška odluka. Ona se događa u trenutku kada se američko regulatorno okruženje za strane energetsko opreme značajno mijenja.

Krajem srpnja 2026. Federalna komisija za komunikacije (FCC) proširila je svoj „Covered List“ na strano proizvedene pretvarače snage (power inverters) koji posjeduju mogućnost daljinske komunikacije. Riječ je o uređajima koji pretvaraju istosmjernu struju u izmjeničnu i koji mogu biti povezani putem Wi-Fi-ja, Bluetootha, Etherneta ili sličnih protokola. Kasnije je definicija sužena na one pretvarače koji su namijenjeni paralelnom radu s elektroenergetskom mrežom (utility-interactive inverters prema UL 1741). Samostalni, off-grid uređaji ostaju izvan izravne primjene. Međutim, gotovo svi napredni prijenosni energetski sustavi danas više nisu samo baterije u kutiji. Oni se povezuju s kućnim pametnim panelima, upravljaju opterećenjima, komuniciraju s aplikacijama, primaju firmware ažuriranja i, u nekim slučajevima, mogu se vezati na mrežu. Upravo ta povezanost čini ih osjetljivima na nova pravila.

Europa vs Amerika: Tko zatvara vrata stranim baterijama i inverterima?

Manje od mjesec dana kasnije, krajem kolovoza, potpisan je izvršni nalog kojim se proglašava nacionalna hitnost u pogledu sigurnosti američkog energetskog sustava. Nalog se usredotočuje na stranu električnu opremu, kibernetičku sigurnost, daljinski pristup i ranjivosti opskrbnog lanca, posebno kod mrežno povezanih pretvarača i sustava za skladištenje energije. Iako se ne primjenjuje izravno na male prijenosne postaje u garaži, šalje jasan signal: američka politika sve više razlikuje lokalne, izolirane sustave od onih koji mogu utjecati na širu elektroenergetsku infrastrukturu.

Ove regulatorne promjene dolaze u trenutku kada je američko tržište stambene solarne energije ionako pod pritiskom. Federalni porezni kredit od 30 posto za kućne sustave više nije dostupan za nove instalacije od početka 2026. godine. Kombinacija gubitka poticaja i pooštrenih zahtjeva za porijeklom i komunikacijskim značajkama opreme stvara okruženje u kojem strana poduzeća moraju preispitati svoje strategije.

Kibernetička sigurnost ili nacionalna sigurnost – dva različita pristupa

Rezultat je moguća podjela tržišta. U Europi se ti proizvođači agresivno šire u segment povezanih kućnih energetskih sustava – balkon-solarni moduli, plug-in skladištenje, pametno upravljanje potrošnjom i dinamičko cjenovanje električne energije. U Sjedinjenim Državama suočavaju se s pitanjima o tome gdje se oprema proizvodi, tko kontrolira softver, hoće li budući modeli dobiti potrebne dozvole i hoće li morati razvijati posebne, „američke“ verzije proizvoda s ograničenim komunikacijskim mogućnostima ili lokaliziranom proizvodnjom.

Za potrošače to može značiti manju dostupnost najnovijih modela, više cijene ili usporavanje inovacija u segmentu prijenosnih i hibridnih sustava. Za industriju to otvara prostor domaćim ili savezničkim proizvođačima, ali i rizik od smanjene konkurencije i sporijeg tehnološkog napretka. Pitanje nije više samo je li riječ o odluci o sajmu. Radi se o tome hoće li se američko tržište prijenosne i kućne energije početi razvijati u drugačijem smjeru od ostatka svijeta – smjeru u kojem nacionalna sigurnost i kontrola softvera imaju prioritet nad brzinom inovacije i cijenom.

Što to znači za EcoFlow, Bluetti i Anker Solix?

Usporedba EU i američkih regulativa (stanje rujan 2026.) u području pretvarača snage (invertera), sustava za skladištenje energije i povezanih energetskih uređaja:

1. Pristup nacionalnoj sigurnosti i stranim proizvođačima

SAD

FCC je u srpnju/kolovozu 2026. dodao strano proizvedene utility-interactive (mrežno povezane) pretvarače s mogućnošću daljinske komunikacije (Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, mobilna mreža) na Covered List.
Novi modeli ne mogu dobiti FCC autorizaciju potrebnu za uvoz, marketing i prodaju, osim ako dobiju Conditional Approval ili ispunjavaju uvjete domaće proizvodnje (eligible za 45X Advanced Manufacturing Tax Credit ili Buy American Act s dovoljnim udjelom američkih komponenti).
Off-grid / non-utility-interactive uređaji (čisti prijenosni power stationi bez mogućnosti paralelne veze s mrežom) uglavnom su izuzeti.
Dodatno: izvršni nalog od 26. kolovoza 2026. proglašava nacionalnu hitnost za bulk power system i ograničava stranu opremu (invertere, baterije, transformatoare) koja se spaja na mrežu.

Nema općeg zabrane uvoza ili prodaje stranih invertera na potrošačkom tržištu.
Od 1. studenoga 2026. projekti financirani EU sredstvima (EIB i slično) koji su ili će biti spojeni na mrežu ne smiju koristiti invertere od „high-risk“ dobavljača (primarno kineskih, npr. Huawei i slični).
Pristup se pomiče s čistog zemljopisnog kriterija prema individualnoj procjeni svakog dobavljača (predložene izmjene Cybersecurity Act 2). Zemlja porijekla ostaje faktor, ali nije automatska diskvalifikacija.
Fokus je na kibernetičkoj otpornosti, a ne na potpunoj isključenosti stranih brandova s tržišta.

Ključna razlika: SAD aktivno blokira nova odobrenja za strane mrežno povezane uređaje. EU ograničava pristup javnom financiranju i postavlja standarde, ali zadržava tržišni pristup ako se poštuju tehnički i cyber zahtjevi.

2. Kibernetička sigurnost i zahtjevi za proizvode

SAD

Regulatorni fokus je na rizik od daljinskog pristupa i manipulacije mrežom.
Postojeća autorizirana oprema može se i dalje prodavati; pravila su prospektivna.

Cyber Resilience Act (CRA) – horizontalni okvir za sve proizvode s digitalnim elementima (uključujući invertere, BMS, PCS, EMS).
- Od 11. rujna 2026.: obveza prijave aktivno iskorištavanih ranjivosti (24 h rano upozorenje, 72 h potpuna prijava).
- Puna primjena od 11. prosinca 2027.: secure-by-design, upravljanje ranjivostima, CE oznaka uključuje cyber sukladnost.
Network Code on Cybersecurity i nacionalni grid kodovi (npr. njemački VDE-AR-N 4105:2026) pooštravaju tehničke zahtjeve za podršku mreži i imunitet na poremećaje.
Industrija traži da se kritične komponente BESS-a klasificiraju kao „critical“ pod CRA (stroža ocjena sukladnosti).

Ključna razlika: EU nameće jedinstvene, tehnološki orijentirane standarde svim proizvođačima (bez obzira na porijeklo). SAD koristi više nacionalno-sigurnosni filter temeljen na porijeklu i mogućnosti komunikacije.

3. Potpore i porezni poticaji

SAD

Federalni stambeni kredit od 30 % (Section 25D) prestao je za sustave stavljenje u pogon nakon 31. prosinca 2025.
Komercijalni i storage sustavi i dalje imaju putove preko Section 48E, uz stroge FEOC (Foreign Entity of Concern) i domestic content zahtjeve.
Snažan poticaj za domaću proizvodnju (45X kredit).

Nema ekvivalentnog naglog ukidanja velikog stambenog poticaja.
REPowerEU, nacionalni programi, sniženi ili nulti PDV na solar + storage u više zemalja, te razni rebate programi i dalje podržavaju tržište.
Fokus na monetizaciji fleksibilnosti (dinamičke tarife, VPP, grid services) uz uvjete kibernetičke sigurnosti.

Sažetak utjecaja na prijenosne i kućne energetske sustave

Aspekt	SAD	EU
Novi mrežno povezani invertere stranih proizvođača	Jako ograničeno (Covered List)	Dozvoljeno uz standarde; ograničeno u EU-financiranim projektima
Čisti off-grid / portable	Uglavnom izuzeto	CRA se primjenjuje ako ima digitalnu povezivost
Kibernetička sigurnost	Fokus na isključivanju rizika	Obvezni secure-by-design + reporting za sve
Poticaji	Snažno smanjeni za stambeni segment	Stabilniji i raznolikiji
Strategija proizvođača	Lokalizacija proizvodnje ili povlačenje naprednih modela	Prilagodba standardima + fokus na europsko tržište

SAD ide putem restriktivnijeg, sigurnosno orijentiranog isključivanja stranih (posebno kineskih) mrežno povezanih sustava i poticanja domaće proizvodnje. EU ide putem standardizacije kibernetičke otpornosti za sve proizvode i uvjetovanja javnog financiranja, uz zadržavanje šireg tržišnog pristupa. Zbog toga se kod istih proizvođača (EcoFlow, Bluetti, Anker Solix i slični) vidi aktivnije lansiranje naprednih povezanih rješenja u Europi, dok se na američkom tržištu suočavaju s većim regulatornim neizvjesnostima za nove generacije proizvoda.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europe vs America: Who Is Closing the Door on Foreign Batteries and Inverters?

Three of the biggest names in the portable power industry – EcoFlow, Bluetti, and Anker Solix – are absent from North America’s largest renewable energy trade show, RE+, in Las Vegas. At the same time, the same companies are actively launching new products at European trade shows, particularly IFA in Berlin. This simultaneous absence and presence is not necessarily just a marketing decision. It is happening at a moment when the U.S. regulatory environment for foreign energy equipment is changing significantly.

In late July 2026, the Federal Communications Commission (FCC) expanded its “Covered List” to include foreign-produced power inverters that have remote communication capabilities. These are devices that convert direct current to alternating current and can connect via Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, or similar protocols. The definition was later narrowed to those inverters intended for parallel operation with the electric utility grid (utility-interactive inverters under UL 1741). Standalone, off-grid devices remain outside the direct scope. However, almost all advanced portable power systems today are no longer just batteries in a box. They connect to home smart panels, manage loads, communicate with apps, receive firmware updates, and in some cases can connect to the grid. It is precisely this connectivity that makes them sensitive to the new rules.

Cybersecurity or National Security – Two Different Approaches

Less than a month later, in late August, an executive order was signed declaring a national emergency regarding the security of the U.S. energy system. The order focuses on foreign electrical equipment, cybersecurity, remote access, and supply-chain vulnerabilities, particularly for grid-connected inverters and energy storage systems. Although it does not apply directly to small portable stations in a garage, it sends a clear signal: U.S. policy is increasingly distinguishing between local, isolated systems and those that can affect the broader power infrastructure.

These regulatory changes come at a time when the U.S. residential solar market is already under pressure. The federal 30 percent tax credit for home systems is no longer available for new installations starting in 2026. The combination of lost incentives and stricter requirements on the origin and communication features of equipment creates an environment in which foreign companies must reassess their strategies.

What Does This Mean for EcoFlow, Bluetti, and Anker Solix?

The result is a possible market split. In Europe, these manufacturers are aggressively expanding into the segment of connected home energy systems – balcony solar modules, plug-in storage, smart load management, and dynamic electricity pricing. In the United States, they face questions about where the equipment is manufactured, who controls the software, whether future models will receive the necessary approvals, and whether they will have to develop special “American” versions of products with limited communication capabilities or localized production.

For consumers, this could mean reduced availability of the latest models, higher prices, or slower innovation in the portable and hybrid systems segment. For the industry, it opens space for domestic or allied manufacturers, but also carries the risk of reduced competition and slower technological progress. The question is no longer just whether this is a trade-show decision. It is about whether the U.S. portable and home energy market will begin to develop in a different direction from the rest of the world – a direction in which national security and software control take priority over the speed of innovation and price.

Comparison of EU and U.S. Regulations (as of September 2026) in the Area of Power Inverters, Energy Storage Systems, and Related Energy Devices

1. Approach to National Security and Foreign Manufacturers

United States

In July/August 2026, the FCC added foreign-produced utility-interactive (grid-connected) inverters with remote communication capabilities (Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, cellular) to the Covered List.
New models cannot obtain the FCC authorization required for import, marketing, and sale unless they receive Conditional Approval or meet domestic production requirements (eligible for the 45X Advanced Manufacturing Tax Credit or Buy American Act with a sufficient share of U.S. components).
Off-grid / non-utility-interactive devices (pure portable power stations without the ability to operate in parallel with the grid) are largely exempt.
Additionally: the executive order of August 26, 2026, declares a national emergency for the bulk power system and restricts foreign equipment (inverters, batteries, transformers) that connects to the grid.

European Union

There is no general ban on the import or sale of foreign inverters on the consumer market.
From November 1, 2026, EU-funded projects (EIB and similar) that are or will be connected to the grid may not use inverters from “high-risk” suppliers (primarily Chinese, e.g., Huawei and similar).
The approach is shifting from a pure geographic criterion toward individual assessment of each supplier (proposed amendments to Cybersecurity Act 2). Country of origin remains a factor but is not an automatic disqualification.
The focus is on cyber resilience rather than complete exclusion of foreign brands from the market.

Key difference: The U.S. actively blocks new approvals for foreign grid-connected devices. The EU restricts access to public funding and sets standards but retains market access if technical and cyber requirements are met.

2. Cybersecurity and Product Requirements

United States

Regulatory focus is on the risk of remote access and grid manipulation.
Existing authorized equipment can continue to be sold; the rules are prospective.

European Union

Cyber Resilience Act (CRA) – a horizontal framework for all products with digital elements (including inverters, BMS, PCS, EMS).
- From September 11, 2026: obligation to report actively exploited vulnerabilities (24-hour early warning, 72-hour full notification).
- Full application from December 11, 2027: secure-by-design, vulnerability management, CE marking includes cyber conformity.
Network Code on Cybersecurity and national grid codes (e.g., German VDE-AR-N 4105:2026) tighten technical requirements for grid support and disturbance immunity.
Industry is calling for critical BESS components to be classified as “critical” under the CRA (stricter conformity assessment).

Key difference: The EU imposes uniform, technology-oriented standards on all manufacturers (regardless of origin). The U.S. uses a more national-security filter based on origin and communication capability.

3. Support Schemes and Tax Incentives

United States

The federal residential 30% credit (Section 25D) ended for systems placed in service after December 31, 2025.
Commercial and storage systems still have pathways under Section 48E, with strict FEOC (Foreign Entity of Concern) and domestic content requirements.
Strong incentive for domestic manufacturing (45X credit).

European Union

No equivalent sudden cancellation of a major residential incentive.
REPowerEU, national programs, reduced or zero VAT on solar + storage in several countries, and various rebate programs continue to support the market.
Focus on monetizing flexibility (dynamic tariffs, VPP, grid services) subject to cybersecurity conditions.

Summary of Impact on Portable and Home Energy Systems

Aspect	United States	European Union
New grid-connected inverters from foreign manufacturers	Heavily restricted (Covered List)	Allowed subject to standards; restricted in EU-funded projects
Pure off-grid / portable	Largely exempt	CRA applies if digital connectivity is present
Cybersecurity	Focus on risk exclusion	Mandatory secure-by-design + reporting for all
Incentives	Strongly reduced for residential segment	More stable and diversified
Manufacturer strategy	Localization of production or withdrawal of advanced models	Adaptation to standards + focus on the European market

The United States is taking a more restrictive, security-oriented path of excluding foreign (especially Chinese) grid-connected systems and promoting domestic manufacturing. The EU is taking the path of standardizing cyber resilience for all products and conditioning public funding, while retaining broader market access. As a result, the same manufacturers (EcoFlow, Bluetti, Anker Solix, and similar) are more actively launching advanced connected solutions in Europe, while facing greater regulatory uncertainty for new product generations on the U.S. market.

Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Torpedo iz Rijeke i sjena uskih mora nad Kinom

2026-09-27T08:30:39.283+02:00

Kako je jedna skromna flota podmornica zaključala Jadran, i što to danas znači za uska mora Dalekog istoka. Kina, geografski kontinentalna sila, koja već desetljećima gradi veliku mornaricu, sada već i veću od američke po broju brodova. Je li to pravi prijelaz u pomorsku silu i globalni hegemon ili proturječje koje će je na kraju stići? Uska mora imaju svoju logiku. Ona ne prašta veličinu flote ako ta flota ne može slobodno disati. Jadran je to dokazao prije više od stotinu godina, a ista zemljopisna istina danas lebdi nad kineskim obalama.

Priča počinje u Rijeci 1860-ih. Umirovljeni austrougarski časnik hrvatskog podrijetla Ivan Lupis (Vukić) razvio je zamisao o samohodnom podvodnom projektilu koji bi se mogao lansirati s obale ili s broda. Britanski inženjer Robert Whitehead preuzeo je tu ideju i u riječkoj tvornici pretvorio je u praktično oružje. Godine 1866. rođen je prvi moderni torpedo. Rijeka je tako postala kolijevka oružja koje će promijeniti pomorsko ratovanje. Torpedo je demokratizirao more: relativno jeftino, relativno malo, a smrtonosno za najveće oklopnjače.

Pol stoljeća kasnije, u istom moru, taj izum dobio je svog majstora. Georg Johannes Ritter von Trapp rođen je 1880. u Zadru. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci i cijelu karijeru proveo u austrougarskoj mornarici čija je glavna baza bila Pula. Kada je 1914. izbio rat, von Trapp je već bio iskusni podmorničar. Zapovijedao je najprije podmornicom SM U-5, a kasnije i SM U-14.

U travnju 1915. njegova U-5 torpedirala je francusku oklopnu krstaricu Léon Gambetta južno od Otrantskih vrata. Brod je tonuo u nekoliko minuta. Gotovo sedam stotina mornara nije preživjelo. Nekoliko mjeseci kasnije, kod Pelješca, von Trapp je zarobio talijansku podmornicu Nereide. Do kraja rata potopio je jedanaest trgovačkih brodova i dva ratna broda. Postao je najuspješniji austrougarski podmorničar.

No brojke nisu najvažnije. Važnije je što su te podmornice, zajedno s minama i obalnim topništvom, učinile Jadranom. Talijanska i saveznička flota bile su znatno jače. Ipak, nisu se usudile slobodno ulaziti u Jadran. Svaki pokušaj zahtijevao je skupi sustav konvoja. Trgovački promet bio je otežan, a obala Austro-Ugarske ostala je relativno sigurna. Skromna podmornička flota, oslonjena na usko more i dobre baze, zaključala je cijelo more.

Ista zemljopisna matematika danas vrijedi na Dalekom istoku. Kina ima najveću trgovačku flotu na svijetu i ovisi o slobodnom protoku robe kroz uske prolaze: Tajvanski tjesnac, Luzonski tjesnac, prolaze oko Filipina, Malajski prolaz. Njezini susjedi, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, Vijetnam, raspolažu ili mogu raspolagati podmornicama, minama, obalnim proturaketnim sustavima i sve boljim mogućnostima praćenja. Ako se ti susjedi odluče koordinirati, ne trebaju im nosači zrakoplova da bi Kini otežali ili privremeno onemogućili slobodan izlaz trgovačkih brodova. Dovoljno je zatvoriti uska vrata.

Kina, kao i Rusija leži na uskim morima. To je velika ranjivost. Rusija je već u problemima, Crno more gubi zbog Ukrajine, Baltik je postao „NATO jezero“. Ako Kina želi biti prava pomorska sila, mora surađivati sa susjedima, npr. oko pitke vode, brana na rijekama na Tibetu koje utječu na odnose s Indijom. Ako sve radi unilateralno i agresivno, susjedi će se organizirati protiv nje. To se već događa, pogledajte samo kanadskog premijera Carneyja i Europu.

Kina danas uvozi više od 70 posto nafte morem. Veliki dio hrane, željezne rude i drugih sirovina također stiže brodovima. Istodobno, njezin izvoz, od elektronike do električnih automobila – gotovo u potpunosti ovisi o slobodnom prolazu kroz nekoliko uskih točaka. Ako se te točke zatvore ili samo ozbiljno ugroze, cijeli sustav se usporava.

Prvi i najvažniji primjer je Tajvanski tjesnac. Širok je na najužem dijelu oko 130 kilometara. U slučaju krize, čak i ograničena minaška i proturaketna obrana s tajvanske strane, uz potporu podmornica, može učiniti prolaz ekstremno skupim i rizičnim za trgovačke brodove. Osiguravatelji bi odmah digli premije, a mnogi vlasnici flota bi jednostavno zaobišli taj put.

Drugi kritični prolaz je Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi gotovo sva kineska nafta s Bliskog istoka. Tjesnac je uzak, plitak i lako se može ometati minama, malim brzim brodicama ili obalnim raketnim sustavima. Čak i privremeno zatvaranje ili prijetnja zatvaranjem prisilila bi kineske tankere na dugi i skupi put oko Afrike.

Slično vrijedi i za Luzonski tjesnac između Tajvana i Filipina te za prolaze oko japanskih otoka. Tu susjedne zemlje već raspolažu modernim podmornicama, proturaketnim sustavima i sposobnostima praćenja. Ako se te snage koordiniraju, ne moraju potopiti nijedan kineski nosač zrakoplova. Dovoljno je da trgovački promet postane neizvjestan.

Uska mora ne uništavaju flotu odmah. Ona ju prisiljavaju da plati mnogo višu cijenu za svaki kilometar. A kada cijena postane previsoka, trgovina se usporava, industrija gubi ritam, a politički pritisak raste iznutra. To je mehanizam kojim relativno skromne snage mogu stegnuti mnogo veću silu, baš kao što su austrougarske podmornice stegle Jadran.

Trgovački brod nije ratni brod. On ne može juriti, ne može se boriti i ne može si priuštiti rizik. Jedan uspješan napad, ili čak samo vjerodostojna prijetnja, dovoljan je da osiguravatelji digne premije, a vlasnici flota preusmjere rute. Cijena takvog poremećaja mjerila bi se u milijardama dnevno.

Povijest Jadrana ne kaže da je Kina osuđena na poraz. Kaže samo da veličina flote nije dovoljna ako geografija radi protiv tebe, a susjedi imaju motiv i sredstva da tu geografiju iskoriste. Uska mora ne praštaju oholost. Ona nagrađuju one koji znaju čitati kartu i poštivati njezine granice.

Nadam se da Vam se svidjela ova moja pričica,

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

SPARK inicijativa / Ubrzano jačanje američke elektroenergetske mreže

2026-09-25T11:10:59.917+02:00

U vremenu kada energetska sigurnost i cijena električne energije sve više utječu na svakodnevni život građana i konkurentnost gospodarstva, odluke o modernizaciji prijenosne mreže prestaju biti isključivo tehničko pitanje. One postaju središnje političko i strateško pitanje. Ovaj moj post nastao je upravo iz potrebe da se pažljivo i razumljivo predstavi jedna od najznačajnijih američkih inicijativa u tom području – SPARK program Ministarstva energetike Sjedinjenih Američkih Država.

Namjera posta nije samo prenijeti službene podatke o 31 odabranom projektu i pripadajućim ulaganjima, nego i pokazati širi smisao odluke: kako se postojeća infrastruktura može brzo i učinkovito unaprijediti bez dugogodišnjih procedura gradnje novih koridora. U središtu pažnje nalaze se rekonduktiranje, napredne prijenosne tehnologije i pragmatičan pristup koji stavlja naglasak na kapacitet, pouzdanost i troškovnu pristupačnost.

Ovaj post je pisan s uvjerenjem da razumijevanje ovakvih mjera nije rezervirano samo za stručnjake. Naprotiv, građani, donositelji odluka i šira javnost trebaju imati jasan uvid u to kako se konkretne politike pretvaraju u dodatne gigavate, kraće rokove i niže račune. Stoga je tekst oblikovan tako da bude informativan, strukturiran i dostupan, a da pritom ostane vjeran službenim činjenicama i izjavama koje prate najavu.

Nadam se da će moji čitatelji nakon ovih stranica bolje razumjeti zašto se SPARK smatra važnim korakom u američkoj energetskoj politici i kakve posljedice takvi projekti mogu imati na širu energetsku sliku.

Maksimiziranje postojeće infrastrukture – SPARK program i put prema pouzdanijoj energiji

U suvremenom energetskom sustavu pouzdanost i kapacitet prijenosne mreže postaju sve kritičniji čimbenici ekonomske stabilnosti i nacionalne sigurnosti. Američko Ministarstvo energetike (Department of Energy – DOE), kroz svoj Ured za električnu energiju (Office of Electricity – OE), nedavno je najavilo namjeru financiranja 31 projekta poboljšanja mreže u 26 saveznih država u sklopu inicijative SPARK (Speed to Power through Accelerated Reconductoring and other Key Advanced Transmission Technology Upgrades). Ova investicija ukupne vrijednosti 5,25 milijardi dolara – od čega 1,9 milijardi dolara dolazi iz federalnih sredstava, a 3,35 milijardi iz sudjelovanja primatelja – predstavlja značajan korak prema modernizaciji postojeće infrastrukture i smanjenju troškova električne energije za približno 100 milijuna Amerikanaca.

Ključni cilj SPARK projekata jest maksimalno iskoristiti postojeću infrastrukturu umjesto gradnje novih koridora. Primatelji sredstava očekuju da će zamijeniti ili obnoviti više od 1.500 milja prijenosnih vodova i primijeniti tehnologije koje poboljšavaju performanse mreže (Grid-Enhancing Technologies – GETs) na gotovo 21.000 milja linija. Zajednički učinak tih mjera bit će stvaranje dodatnih 23 gigavata kapaciteta. Takav pristup izravno se uklapa u izvršnu naredbu predsjednika Trumpa „Unleashing American Energy“, koja zagovara pragmatične politike dodavanja energije, a ne dugotrajne i skupe nove investicije u „zelene“ koridore.

Od rekonduktiranja do 23 gigavata: Američka strategija modernizacije prijenosne mreže

Prednosti rekonduktiranja – zamjene postojećih vodova modernijim vodičima većeg kapaciteta – u kombinaciji s naprednim prijenosnim tehnologijama (Advanced Transmission Technologies – ATTs) višestruke su. Prvo, projekti eliminiraju uska grla i smanjuju zagušenja na mreži, što izravno snizuje operativne troškove i, posljedično, račune potrošača. Drugo, korištenjem postojećih prava prolaza izbjegava se skupa i dugotrajna gradnja novih trasa, čime se skraćuju vremenski okviri s desetljeća na znatno kraće razdoblje. Treće, jača se otpornost sustava: smanjuje se rizik od požara, sprječavaju se blackouti i poboljšava zaštita od ekstremnih vremenskih uvjeta.

U izjavama visokih dužnosnika jasno se vidi strateški okvir. Ministar energetike Chris Wright istaknuo je da najava potvrđuje opredjeljenje administracije za zdravorazumske politike koje snižavaju cijene električne energije i jačaju mrežu. Pomoćnica tajnika Catherine Jereza naglasila je da odabrani projekti stavljaju napredne tehnologije u funkciju, moderniziraju kritičnu infrastrukturu i otključavaju više od 20 gigavata dodatnog kapaciteta. Obje izjave ističu hitnost: Amerika mora osigurati infrastrukturu sposobnu podržati sljedeći val gospodarskog rasta.

SPARK – pragmatičan odgovor na izazove pouzdanosti i cijene električne energije

SPARK se financira kroz program Grid Resilience and Innovation Partnerships (GRIP). Paralelno s odabirom projekata, DOE je objavio analizu javnog savjetovanja Speed to Power (STP Request for Information), čiji su rezultati poslužili za oblikovanje samog natječaja. Time se pokazuje da je inicijativa rezultat dijaloga s industrijom, a ne unilateralne odluke.

U širem kontekstu, SPARK predstavlja primjer kako se može postići brzo povećanje kapaciteta bez žrtvovanja pouzdanosti ili troškovne učinkovitosti. Umjesto čekanja desetljeća na nove dalekovode, Amerika bira put maksimiziranja postojećih resursa. Ako se projekti uspješno provedu, očekivani učinci – niže cijene, veća dostupnost energije i jača otpornost – trebali bi pozitivno utjecati na kućanstva, industriju i cjelokupnu gospodarsku konkurentnost.

Više energije iz postojećih vodova: Značenje SPARK projekata za američku mrežu

Najava financiranja 31 SPARK projekta nije samo tehnička mjera; ona je izraz političkog opredjeljenja za pragmatičan, brz i isplativ razvoj elektroenergetske mreže. U vremenu rastuće potražnje za električnom energijom, takav pristup nudi konkretan put prema stabilnijoj i pristupačnijoj opskrbi za milijune građana.

Popis odabranih projekata dostupan je ovdje.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Deglobalization and market fragmentation / Deglobalizacija i fragmentacija tržišta

2026-09-22T08:57:14.527+02:00

Sustav globalnog ekonomskog poretka danas se suočava s dubokim strukturnim promjenama, gdje se stari mehanizmi stabilnosti postupno zamjenjuju novim oblicima ekonomske i geopolitičke stvarnosti. Razumijevanje ovih procesa zahtijeva analizu konkretnih ekonomskih sila koje pokreću ove promjene.

Over the past several weeks, Yemen’s Houthi group has launched a series of major attacks against key military and energy facilities in Saudi Arabia. Recently, the Houthis used ballistic missiles and kamikaze drones to strike the Jizan oil refinery in southern Saudi Arabia. The refinery is one of the country’s largest, with a daily processing capacity of around four hundred thousand barrels of oil. The attack forced the facility to suspend operations for several weeks. At the same time, the Houthis also targeted several Saudi Aramco facilities in southern Saudi Arabia, temporarily disrupting operations at multiple sites. These attacks alone pushed global oil prices up by over one full percent, with Brent, the global oil benchmark, rising above one hundred dollars a barrel for the first time since July. In addition, the Yemeni rebel group attacked King Khalid Air Base in Khamis Mushait, which Saudi Arabia used as a base for airstrikes in Yemen. Satellite imagery shows that the attack damaged several hangars and aircraft, as well as facilities used for maintenance and training at the base.

Houthi attacks on Saudi Arabia could activate the recently signed Makkah Joint Defense Agreement between Saudi Arabia, Turkey, and Pakistan. Under the agreement, an armed attack against any one of the three countries is to be regarded as an attack against all three. Analysts have described the defense framework as a Middle Eastern version of NATO. Against this backdrop, Pakistan’s Defense Minister Khawaja Asif has already warned that continued Houthi attacks on Saudi territory and economic assets could create conditions for the agreement’s mutual defense mechanism to be activated. He has also warned the Houthi leadership not to escalate its ongoing conflict with Saudi Arabia into a larger-scale military confrontation.

However, the most concerning aspect of the Makkah Joint Defense Agreement is its ambiguity, as the full text of the agreement has not yet been made public, leaving it unclear what kind of assistance Turkey and Pakistan would provide to Saudi Arabia. According to expert analysis, rather than intervening directly in the conflict, the two countries could initially provide intelligence sharing, logistical support, and other forms of indirect assistance. However, past conflicts have shown that even limited support can quickly develop into deeper military involvement. If Pakistan and Turkey enter the war directly on Saudi Arabia’s side through kinetic strikes or even boots on the ground, the conflict would no longer be limited to a border conflict between Saudi Arabia and Yemen’s Houthi group.

On the other hand, Iran’s involvement in the conflict between Saudi Arabia and Yemen’s Houthi movement has further complicated the situation. The Houthis are an Iran-backed rebel group that has long conducted military operations in coordination with Iran’s broader regional strategy. If Turkey and Pakistan directly join Saudi Arabia in fighting the Houthis, Tehran is unlikely to remain passive, as the countries would be directly working against Iran’s interests. It would view their entry into the conflict as a new challenge to its regional influence. Iran has already demonstrated its willingness to launch direct missile strikes against Saudi Arabian territory. If Turkey or Pakistan become directly involved in the conflict on Saudi Arabia’s side, Iran could well threaten to launch direct strikes against them as well. In Turkey’s case, there is a real precedent for this risk, as at the very beginning of the war, multiple Iranian ballistic missiles were intercepted over Turkish airspace. However, initially Iran could prefer to use its conventional proxy strategy to provide funding and weapons to armed groups operating in Turkey and Pakistan, or redirect existing proxies’ efforts toward these countries instead. As both Turkey and Pakistan have groups operating against their governments within their countries to various degrees, both are vulnerable to Iranian involvement.

Overall, the Houthis are placing sustained pressure on the Saudi economy by repeatedly targeting critical infrastructure such as energy facilities, while also increasing instability in global oil markets. More concerningly, these attacks are raising the risk of activating the Makkah Joint Defense Agreement. If Turkey and Pakistan, as parties to the agreement, become directly involved militarily on Saudi Arabia’s side, this would create new security challenges for Iran and the Houthis. If the conflict persists, Iran could be drawn into confrontation with Saudi Arabia, Pakistan, and Turkey, further intensifying tensions across the Middle East and potentially triggering a broader regional conflict.

Due to tensions in the Middle East, the security environment remains complex with the potential for unforeseen escalation. Iranian-supported Houthis have engaged in hostilities against Saudi Arabia, including civilian airports. This military conflict could escalate rapidly. Those traveling to or from the region should monitor information about airport and airline operations. U.S. diplomatic facilities, including outside the Middle East, have been targeted. Iran and groups supportive of Iran may target other U.S. and E.U. interests overseas or at locations associated with the United States and EU throughout the world, including U.S. and E.U. businesses and other institutions.

Zaključno.

Tvrdim da je rat s Iranom, koji sam u svojim postovima predvidio još 2012, fundamentalno drugačiji od prethodnih američkih intervencija.

Riječ je o decentraliziranoj mreži, Huti u Jemenu, Hezbollah, šijitske milicije u Iraku i sam Iran. Skužili da mogu blokirati ključne morske prolaze, Hormuški tjesnac, Bab-el-Mandeb, Sueski kanal, i tako uništiti povjerenje u globalno osiguranje brodskog prometa. Bez osiguranja, trgovina staje. Lanci opskrbe hranom, gnojivom i energijom pucaju.

Posljedice su kaskadne, manjak specijalizacije, porast nacionalizma i samodostatnosti, usporavanje ili regres tehnologije. Umjesto novog pax Americana ili kineskog poretka, dolazi regresija civilizacije slična kolapsu svih civilizacija ranijeg doba, civilizacije u opadanju nikada u povijesti ne odlaze mirno.

Kao što znamo sve je krenulo 1945. krajem Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države tada su dominirale, financirale su obnovu Europe i Japana, a dolar je bio vezan za zlato. Do 1971. Nixonov „šok“ prekida tu vezu. Kako bi očuvao potražnju za dolarom, nastaje petrodolarski sustav, Saudijska Arabija i druge zemlje Bliskog istoka pristaju prodavati naftu isključivo u dolarima. Kasnije se Kina pridružuje toj jeftinoj proizvodnji, a nakon toga i Japan kupnjom američkih državnih obveznica. Cijeli globalni ekonomski poredak počiva na obećanjima koja sada pucaju. Vrijeme ističe, a priprema za ono što nas sve čeka, počinje razumijevanjem mehanizama, a ne nadom, lako ćemo. Ž.S.

2026 State of the Union Address by President von der Leyen

2026-09-16T12:21:09.883+02:00

President Metsola,

Prime Minister Carney,

Honourable Members,

‘It was the best of times, it was the worst of times.' This is how Charles Dickens describes Europe in the days of the French Revolution. And it is also a fair description of the world we live in. The speed of change is incredible. The challenges exceptional. So if I look at Europe today, my take is this: the state of our Union is the strongest it has ever been. The state of our Union can also feel as precarious as it has ever been.

These two statements may seem incompatible. But they are both true. And they reflect these exceptional times. This complex age of great possibilities and great perils, which all countries are seeking to navigate.

In this world, Europe has chosen to forge its own path. And a stronger, independent Europe is now emerging.

This is a Europe that is securing its prosperity. One that is breaking free from its toxic dependency on Russian fossil fuels. That has become the greatest trading power on the planet. That is transforming its industrial policy while upholding our unique social model.

This is a Europe better able to defend itself than ever before. One that has radically overhauled its approach to securing our homelands. That has increased defence spending by almost 80 % in the last five years alone.

This is a Europe that stands up for each other. As we are doing by standing with Ukraine as it fights for its future and for our freedom. Or when we stood up for Greenland when it was threatened. Or when drones, hybrid attacks or disinformation target our democracies.

All of this proves one thing. That Europe is there for Europeans. And that in the cold fragility of today's world, only Europe can provide true sovereignty to Europeans.

And therefore, Honourable Members, this is a Europe we can be so proud of.

At the same time, we all know the threats that we are facing. As old assumptions and relationships have frayed, we are now dealing with an openly hostile world. A territorial war of aggression is raging on our continent; others have erupted nearby. A fight for industrial capacities is shaping global competition. And a battle of narratives is seeking to weaken confidence in Europe; to paralyse our democracies.

But people's worries are not only linked to these big, global threats. The effects of the many crises are present for many European families, not least on the cost of living or housing. The dizzying speed of change and technology is impacting our jobs, our livelihoods and our society. And it is also having a profound effect on our democracy and our discourse.

We see this in the rise of the extreme, the decline of nuance – even in the way that we relate to each other.

These real concerns are being weaponised to drive a wedge between us. Sometimes from the outside – and too often from the inside. But our path is clear. Building an independent Europe that has the power to act. Nothing can divert us from this. Because in this world, the fate of Europe must remain in the hands of Europeans.

So our choice is clear. Do we want a strong and independent Europe that stands up for its values in this world? Or do we let divisions and dependencies hold us back? Do we want to rally around our European idea that together we can decide our own destiny? Or do we let our democracies be undermined by the proxies and puppets of authoritarians?

Whether it is the ultranationalists or the anti-Europeans, whether it is Russian interference or disinformation, the names may be different, but their goal is the same. They despise our values, and they want to shatter our European unity. So let's not only fight back against that, let's fight together for our European idea.

Honourable Members,

Our economy has withstood the impact of the Middle East wars better than expected. And unemployment is at near-record lows. But the pressures from higher energy prices and borrowing costs are biting for people and for businesses.

Clear fiscal choices will have to be made to ensure fiscal sustainability, while protecting investment. So, kickstarting Europe's economy is our number one priority.

We have a huge market, world-class industry and services, a rich pool of savings and one of the world's leading currencies. And yet, we still fragment our capital, networks and purchasing power.

This is why, when we took office, we put in place a bold plan. To build an economy where innovation and energy flow across borders. Where companies compete and grow across Europe, and savings finance our future. This is the logic of the Draghi and Letta reports. And together we are delivering. But we have to be faster – all institutions.

We now have the political agreement on the One Europe, One Market Roadmap. And together, by the end of next year, we can and must complete this historic overhaul of the Single Market.

In today's economy, speed is of the essence. A permit or a form, a grid connection or a financing decision. All of this can determine where an investment is made. Where jobs are created. We need to move much faster. This is why we will put forward proposals to further speed up permitting.

Where projects are in Europe's strategic interests, we need to massively accelerate. And where the administrative burden is slowing down business and SMEs, we need to slash that too.

You know that our 12 omnibus proposals are reducing the administrative burden by around €17 billion a year. But simplification cannot be a one-way street. All levels have to have skin in the game. We have long spoken about the harms of gold-plating.

Honourable Members,

Yes, we are doing our best at the European level to cut red tape. But now I think it is time for the Member States to step up. If we are serious about simplification, we also need a pact against gold-plating.

Honourable Members,

Europe cannot remain an industrial powerhouse if its energy prices are structurally too high.

When Russia cut off the gas we fought back. Our supplies are now more diversified. And we have invested in our homegrown clean energies – renewables and nuclear.

But then came the closure of the Strait of Hormuz. And again we bitterly felt the cost of our general dependence on imported fossil fuels. Since the start of the conflict, imported fossil fuels have cost us an additional €90 billion, without a single molecule of energy added.

So, we need to double down on our affordable, homegrown, clean energy. Be it renewables and nuclear, or biomethane and others. Technologically neutral. But they must give us independence.

For this independence, we need to electrify Europe. Our goal is to double the share of electricity by 2040. With this, Europe could cut its fossil-fuel import bill by €260 billion a year. But we also need to ensure that the electricity we generate is available.

Last year, we installed more than 80 gigawatts renewable capacity. But six times more capacity is still waiting to be connected. This is why we need the grids package so urgently.

We must invest faster. Speed up grid connections. Develop storage. In short, let's make Europe's future electric.

Honourable Members,

We can bring down energy prices, invest and innovate more, reform our economies. But all this is undermined if our companies do not compete on a level playing field.

Our trade deficit with China is now €1 billion – a day. It has reached a tipping point. Some say the second China shock is looming. But it's already here. It shows in our communities and in factories across our Union. It leads to deindustrialisation in the industrial heartlands of Europe. This is unsustainable.

And this is why we are engaged in a dialogue with China to rebalance our trade. But this dialogue must now lead to results. China's weaker domestic demand means it also needs our European market. So, it is in both our interests to work together to find solutions.

Let me be clear: we will use all the tools at our disposal to rebalance our relationship. Words are good. But deeds are better.

And there is another point. We still have too many dangerous dependencies. We are more than 80 % dependent on China for many critical raw materials. 90 % for some rare earths. We have done a lot. But we are not the only ones trying to diversify. We need to urgently procure and build up our reserves.

No country can do this alone. So we need to think differently. This is why we will establish a new European Corporation on Critical Raw Materials. It will help us obtain and stockpile what we need. For electric cars, chips and batteries, clean tech and defence. And so much more.

Not only our industry depends on this, but also our independence and security.

This brings me to my next point, on financing. To be very clear, our budget is about our future. And any modern budget needs new own resources.

We must create the conditions for our companies to attract investment and grow. This is why our work on the Savings and Investments Union is so critical. But developing capital markets takes time. And the needs of our companies are urgent. We need a banking system that is built for growth – not just stability.

This is why we will put forward a new Banking Package focusing on simplification and tackling fragmentation. We know the demand for capital is out there. But we need a greater capacity and appetite for risk.

Our deep-tech start-ups are on track to attract record venture capital investment in 2026. This is why I announced a new Scaleup Europe Fund last year.

A year on, the first investments have been made in companies such as ICEYE. ICEYE was set up by two young Europeans: Rafał from Poland and Pekka from Finland. They initially met through Erasmus some 15 years ago. Together they founded a tech start-up. They developed their idea around satellite imagery. They got Horizon funding. They proved their technology. They grew with private investment. And today they are one of the world's leading space technology companies. With offices in Finland, Poland, Spain and Greece.

ICEYE's story shows that Europe is the home of innovation. And that we can reignite Europe's entrepreneurial spirit.

I am delighted that the founders are with us today. Please join me in welcoming Rafał and Pekka. You are a true European success story.

Honourable Members,

These are Europe's economic fundamentals. But our future prosperity and security will greatly depend on how we manage the tipping points of our time: climate change and AI.

On climate change, this summer was the summer of truth. Almost no part of our continent was spared. In Belgium's High Fens, a peatland formed over centuries burned into a wasteland of ash.

Flames roared from the mountains of Ireland to the islands of Greece and Croatia. In the Alps, ancient glaciers retreat further every day. The impact of all of this is simply devastating: 660 000 hectares burnt to the ground. Some 12 million tonnes of crops lost.

Key rivers like the Danube, der Rhein and La Garonne are disappearing before our eyes.

More than 35 000 additional deaths during the heatwaves. Care homes and hospitals dangerously overheated. And all of this is a mere preview.

These were the hottest summer months ever – but probably the coolest of the years to come.

Science is clear. Europe is warming at double the global rate. Of course, the transition is complex. And we will need to adjust and learn along the way.

But there is no doubt: Europe can, must and will stay the course on its climate targets.

Honourable Members,

This is not about mitigation or adaptation. We need both. And they need to strengthen each other. This is the only way to reach climate resilience. But we need to step up dramatically on preparedness.

We will present a new framework for climate resilience next month. We will identify 100 of the most vulnerable territories in Europe. And we will assess the risks – and at which level they should be managed.

This will give us a whole of society approach – all the way through to the local level where adaptation matters most. And it will aim to make Europe the champion in adaptation technologies – a huge emerging market.

Whether drought-resistant crops, flood prevention or energy-efficient cooling, Europe is already a leader. And we must capture this market.

Today, only around 25 % of catastrophe losses in Europe are covered by private insurance. This means that, far too often, national budgets become the insurer of last resort.

We need to take action to close this gap. This is why the Commission will set up a Climate Insurance Alliance.

Honourable members,

There can be no repeat of this summer. This is why we will also soon present a European Heatwave Plan. We need better early warning systems and better health preparedness. We need urban adaptation and cooling. And we need to support the most vulnerable.

The second point is on water and food security.

We know the risks of water scarcity for our farmers, energy and supply chains. Yet, European pipes lose almost one in every four litres Mostly through leakage. What a waste. So we will put forward a new European Water initiative. Because water is precious. For our industry – and for our food security.

Crops need water to grow, while livestock need it to survive. Entire harvests depend on it. This is why we will make proposals to improve risk management and address the insurance gap.

Once again, Europe's farmers have risen to the challenge of this never-ending summer.

Honourable Members,

Europe's farmers are the best in the world. And we will support them every step of the way.

The next point is about wildfires. They are getting more intense, more frequent and more spread out.

I am so proud of Europe's response. Of our European assets flying across the continent. But clearly, we need to think bigger. And learn faster.

This is why we have asked some of Europe's most senior firefighters and emergency responders to lead the work. They will look at all aspects of preparedness and prevention. From civil–military coordination to needs for new capabilities. And I have asked them to make proposals, including for a future European Firefighting Fleet.

Our emergency crews have saved countless lives and homes this year alone. And there is one story I would like to tell. It is the story of a Danish pilot, Rune Kyndal.

His passion for flying took him all around the world. He settled down in a small Canadian city called Terrace. He became one of the country's most experienced civilian pilots. But Rune wanted to put his talent at the service of a bigger mission. So he came back to Europe to help tame wildfires across our continent.

In July, he carried out many successful missions across Greece. He was then supposed to get a well-deserved break. But the emergency was at its peak. So Rune decided to stay.

A few days later he was involved in a tragic accident, with his fire liaison officer.

Both Rune and the officer were killed. They died as heroes.

I have asked Rune's mother and brothers to join us today as special guests.

Dear Margit, dear Tue, dear Kaare,

We are honoured to have you. Rune gave his life to save others. Today, all of Europe owes him.

Honourable Members,

The second tipping point of our times is artificial intelligence.

AI is fast becoming a foundational layer for our economy and security. Europe's stance is clear. We want to make the most of AI to improve our society, our quality of life and our productivity.

I am an optimist that AI has the potential to benefit humanity – if we get it right. But, as with any powerful new technology, AI comes with a balance of possibilities and risks. Without addressing these risks, we will never be able to unlock AI's possibilities.

As the frontier models become more capable, these risks have come more sharply into focus.

Models being developed will allow hacking on a level we never thought possible. And they will soon be in the hands of adversaries who see the world very differently from us.

At the same time, the dangers of self-improving models are becoming ever more apparent.

Incidents of AI agents escaping their environment or inserting malicious code are a mere glimpse. After the HuggingFace incident, developers are ringing the alarm. And CEOs of the most advanced companies tell us that it is time to slow down on the self-recursive models. To pace the frontier.

If the people developing the technology are clear, then we should be too. The AI Act is of course a crucial piece to putting guardrails in place. And it puts Europe in the position to shape global efforts on how to tackle this.

So, we will step up together with our like-minded partners like Canada, the United Kingdom and others. We want to team up on model evaluation, verification, early warning, AI security and much more.

And I will invite the main frontier labs for a discussion on how we can support ongoing industry efforts to pace the frontier.

Honourable Members,

It is also true that Europe will need its own capabilities – in particular to protect our national security.

We need to stay in the race. Because this is crucial for our independence. So we need to massively boost our computing capacity. And we will set out our ideas for how to achieve this in a clean and efficient way.

We will also develop new ways to use public and private funds to invest in the most promising European start-ups and companies.

Honourable Members,

By limiting the risks of AI, we can maximise the benefits. We have already done a lot. On gigafactories and tech sovereignty, for example. But the next leg of this race is not only about frontier models. Just as was the case with the printing press in times gone by. It was invented by a German inventor, but was mastered and applied across Western Europe.

We do not need to be the ones who develop the frontier technology to be the ones who draw the greatest value from it. The key is creating the value that AI has not yet delivered. Moving AI from the screen to the real economy and society. On the factory floor. On the hospital ward. In precision agriculture. In our energy grids. For autonomous driving. For defence.

This is where the real value is hidden. And it is where Europe has big advantages. We have world-class industries that sit on the highest-quality data. These data are a precious European treasure. They are what can power tailor-made industrial AI models.

Let me give you one societal example. On breast cancer screening – an issue many of you have campaigned tirelessly on. Mammography screening reduces mortality by around 30–40 % among women who attend the screenings. Early detection is of the essence. This is where AI can step in.

AI-supported mammography can identify earlier and more cancers during screening. And as a result more women can survive. So we need AI for health. But, here again, we must do it in a European way.

Do I want my doctor to have instant AI access to all the data needed to make the best diagnostic or treatment choice? Yes, of course. But do I want my doctor to be a robot, AI assisted? No, of course not. I do not want a robot to tell me whether I have cancer or not.

The point is that AI needs to empower our doctors. Not to replace them.

This is just one example. We are now focusing on five of the highest-value sectors in which industrial AI has the biggest potential and we have the data: health, transport, agri-food, advanced manufacturing, and defence and space.

In November, we will announce game-changing initiatives across these sectors.

We will invite Member States, MEPs, industry and entrepreneurs to join us in this ambitious European project.

Our approach is clear. We want AI. We want AI to create more value, more responsibly. And at a lower cost and with less energy consumption. But above all, we want AI with human agency.

Honourable Members,

This is our European way.

Many of the risks of AI also spill over into our social market economy. For some, AI allows them to speed up repetitive tasks, to make better use of their skills. But clearly, these benefits are unevenly spread between skill sets, generations and regions.

Look at young people and the barriers they are facing, just to get on the first rung of employment.

Our response must keep pace. From education to employment, AI must help develop skills, improve the quality of jobs and give workers a fair chance.

This is why we need our Quality Jobs Act. And we will deliver before the end of the year.

Honourable Members,

Next year, we will celebrate the 10th anniversary of our European Pillar of Social Rights. And we will keep delivering on its promise.

We will invest in our regions, so everyone has the “right to stay”. We will launch a European Care Deal to address the challenges linked to our demographic changes.

We have just proposed the first-ever Housing Act to tackle short-term rentals and housing speculation.

Because, honourable Members, staying in the region is not a privilege. Care is not a privilege. Housing is not a privilege. They are rights.

When we proclaimed this Pillar of Social Rights 10 years ago, the world was different. Our society has changed. In many ways for the better, in others not.

Today, our fundamental values are being challenged. Some people even want to backslide on women's rights. To send us back to an age in which women were second-class citizens.

We have fought so hard for equal treatment, equal opportunities, equal pay.

Look around this room. Finally, there are many of us here: Presidents, Vice-Presidents, Group Leaders, Commissioners, MEPs, staffers and ushers.

So let me send a very clear message to all those who need to hear it: women are here to stay. We will defend our rights. And we will continue to stand up for our values every single day.

This is why, together with my dear friend António Costa, we will host a summit to uphold the enduring principles of our Social Pillar.

Times may change, technologies may change, but our values do not. In Europe, people will always come first.

Honourable Members,

In this age of tipping points, our prosperity and security will not only be built at home.

This year, we have signed free trade agreements with India, Mercosur, Mexico, Australia and Indonesia.

We now have trade deals in place with more than 80 countries – more than anyone else in the world. And business is asking us for more.

I can announce today a new international connectivity project. It will link the South Caucasus and Central Asia directly to the European market – what we call the Middle Corridor.

Through Global Gateway, we will aim to crowd in up to €12 billion in public and private investment. Our goal is to diversify routes, triple trade flows and slash freight transit times by 2030.

To make this a reality, we will organise a Regional Connectivity Summit with the Prime Minister of Bulgaria.

Honourable Members,

These partnerships are a strategic choice for Europe. But they also respond to the fracture in the international rules-based system.

For some, the answer is to go it alone. But this is not an option for us. Europe will always lead when it comes to defending the rules-based system. But we can no longer rely on it as the only way to secure our interests. Or assume that its rules will shelter us from the complex threats that we face.

In this new world, we must urgently reimagine our partnerships. And build global coalitions for our resilience and democracies.

And here too only Europe – with its size and power – can take the lead.

And this is why I have invited Prime Minister Mark Carney of Canada to be here today.

Mark, your presence here is a symbol of the enduring friendship between our people. Our cultural, historical and personal links run deep within the fabric of our societies.

And thanks to CETA, our trade in goods has grown by 75 % in less than a decade.

This shows the power of our trade agreements. We see the world with the same eyes: from AI to climate change, from the Arctic to geopolitics. And we have stood together: on Ukraine, on defence, on raw materials and on supply chains.

But above all, dear Mark, Europe and Canada believe in democracy.

We believe that power does not belong to the strongest, the richest or the loudest – but to all of us. That democracies have the freedom to choose with whom to work.

So, we are joining forces voluntarily. We will move from CETA to an Alliance for the Future to create a common prosperity and economic security space. We will work on intelligent manufacturing. We will create a tech alliance. We will integrate defence industrial bases. We will make the Arctic a flagship joint project. We will work on energy, critical minerals and batteries. On AI, quantum, cyber and economic security.

This is a partnership not against anyone else, but for our common strength.

In short, we want to bring the relationship with Canada to the highest level possible.

Dear Mark,

I said we must urgently reimagine our partnerships. So, I would like to work with you on opening the door for Canada to be the first associate member of the EU.

We share one ocean, one set of values, one way of seeing the world. And we will now build our shared future as well – thank you for being here.

Honourable Members,

Europe's belief in cooperation has always been driven by peace. It is our raison d'être.

Today, that peace is threatened. Russia's war of aggression on Ukraine rages on. And threats are mounting on our soil. In the last week we have seen it in Denmark, Lithuania and Poland. The attempted drone attack in Leipzig is further proof. We need to be clear about what this was. An attack using military-grade material, carried out by Russian operatives on European soil.

An attack not only on one Member State – but against all of our Union.

And, honourable Members, we will not allow it.

We should be under no illusions about what is happening here: hybrid threats facing Europe are less and less hybrid and less and less threats.

Cyberattacks and sabotage, arson and drone incursions. They are ramping up every day. So, as the threat level climbs, so must Europe's preparedness.

This is why I will propose, together with the HRVP, a new European security strategy.

We already have many tools. And we are strengthening our work with NATO. But our doctrine, our institutions and our decision-making have not kept pace with the new reality.

Our systems were made for a different world. They are driven by well-intentioned attempts at consensus and compromise. But we need to consider whether they are still fit for purpose.

For instance, Europe needs its own counter-hybrid playbook. We urgently need a consensus on how to respond to certain incidents. Those which fall below armed aggression but clearly threaten our national security. In other words, a mechanism to flank NATO's ‘Article 4'.

I believe it is time for Europe's own Article 4 – or an Emergency Security Protocol. When triggered by one Member State, all Member States would convene. To coordinate a European response. To deter further escalation. And to mitigate the impact.

And I believe we must go further still.

For a long time, we have discussed a leaders' format focused on the security of our continent. With partners like Canada, Norway, Ukraine, the United Kingdom and others involved.

This is even more urgent now, given the nature and scale of the risks at play. This is why we will set out our ideas to make a European Security Council a reality.

The urgency is clear.

Honourable Members,

This united front also drives our work on European defence.

The surge in defence spending has led to record levels of investment in our capabilities and forces.

New joint projects are getting off the ground. And we are spending more European than ever before.

Bigger orders for our industry, more interoperability and more economies of scale. Now we need to take that approach to the next level.

The war in Ukraine has shown us the importance of strategic enablers. These are the critical support assets and force multipliers that any credible defence relies on. From air and missile defence to strategic transport and air-to-air refuelling. From space to cyber.

These systems are essential, and we need more of them. Only together does Europe have the scale to deliver them.

That is why I can announce a new European Instrument for Strategic Enablers – fully aligned with NATO. Because only a strong and credible European defence posture will guarantee our security.

And of this there is no room for doubt: Europe will defend each and every single square metre of its territory.

Honourable Members,

The men and women of Ukraine are showing us every day what that means.

We know that the coming winter will be tough for Ukraine. But we also know that North Korean missiles and Russian drones cannot break the Ukrainian spirit of resistance.

Because the people of Ukraine are fighting for something. They are fighting for the survival of their country, for their identity and for their freedom.

And they are also fighting for our freedom and our self-determination.

Our task remains to support Ukraine as best we can.

In concrete terms, this means the following: first, that we will give our strongest-ever support to Ukraine over the toughest winter of the war. Together with our partners, we will provide humanitarian aid and reinforce Ukraine's supplies of power and heating.

Second, we will strengthen Ukraine's air defences. Last week, for the first time, we approved the purchase of American Patriot interceptor missiles. These now need to be delivered urgently.

But we must also jointly reduce our dependence on a single supplier.

That is why we would like to develop with Ukraine an affordable, modular missile-defence system.

At the heart of this collaboration is the Freya project. Here we are combining the Ukrainians' combat experience and innovativeness with Europe's technological leadership. And, of course, our substantial production capacity.

But Freya is only the beginning. More is needed. Using the remaining funds from SAFE, we will be setting up a new programme for joint projects with Ukrainian companies.

Third, we will be tightening our sanctions on Russia.

Further pressure must be applied to Russia. What is needed is not necessarily new sanctions, but above all the enforcement of existing sanctions.

Our sanctions are hurting. They are putting enormous pressure on the Russian economy. Russia is doing everything it can to get round them. So we must close any loopholes.

Because, honourable Members,

Every day this summer, strike after strike hit Ukrainian cities.

In Kryvyi Rih, Russian drones struck a crowded shopping mall in broad daylight. Then they struck a second time – deliberately targeting the rescue workers who rushed in to help.

This is not just war. This is a deliberate strategy of terror.

But Ukrainians have proved countless times that their spirit cannot be broken. And this summer, a little girl showed the whole world the true essence of this.

When the war began, Sasha was a six-year-old girl with a great passion. She loved gymnastics more than anything. But on a sunny day in May, a Russian missile struck her home. Sasha was rescued from under the rubble. She spent two weeks in a coma. And when she woke up, she discovered that her left leg was gone forever. It seemed her dream had collapsed with her house.

But Sasha refused to give up. Just seven months after the attack, she was back in the gym with her new prosthetic leg. She trained harder than ever. And started winning gold after gold.

This summer she travelled the world with her Dance of Freedom tour. Her aim is to tell the world about Ukrainian resilience in the fight for freedom. She has inspired people at the Tour Eiffel and in Times Square, in Rio and in Tokyo.

And today, she wants to bring her message right here to the heart of Europe.

Honourable Members, please join me in welcoming Sasha.

You are a great inspiration to all of us.

Slava Ukraini!

Honourable Members,

The deep suffering in Gaza and unchecked settler violence in the West Bank have deeply affected Europeans.

The Israeli government's decision to advance the illegal E1 settlement project is unacceptable.

Last year, I called for Europe to act, proposing a number of measures.

It is painful for many Europeans that Member States have been unable to build the necessary majorities for a unified response. Some Member States have moved ahead. Others are considering doing so.

When Europe is divided, it cannot change the course of events.

The months ahead in the region will be critical. Despite these challenges, Europe is leading the way in supporting Palestinians.

We have delivered more aid than anyone else. Through the Palestine Donor Group and the Team Gaza Initiative, we have brought together 65 delegations. Together we have pledged nearly €1 billion to rebuild Gaza and support a modern Palestinian Authority.

Europe supports the right to self-defence for Israel. And the Palestinian people have an equal right to live in safety and with dignity.

It is Europe's role to keep the flame of a two-state solution alive.

Honourable Members,

Throughout this speech, I have spoken about the need for Europe to act together. Or risk being pulled apart.

Once again, this summer, this reality was tested at our borders.

From our eastern borders to the shores of Crete and right across the Mediterranean. And of course, with the crisis in Ceuta. These events are different in nature. But they have two things in common. The first is that vulnerable people are being exploited. By callous traffickers and smugglers. By our adversaries. This is why we have proposed a sanction regime to hit criminals where it hurts most.

This brings me to the second parallel.

All of our external borders are European borders. So, I want to address the people of Spain directly.

Ceuta's border is a European border. Because Ceuta is Spain. Ceuta is Europe. And Europe will be there for you.

The point is that the only solution is a European solution. And that is the Pact on Migration and Asylum.

After years of work, we finally have a common European framework. One that gives responsibilities to all – and that demands solidarity from all. And it now needs to be fully implemented.

We are on the right path. We have seen a 55 % reduction in illegal arrivals over the past two years. And a further 35 % drop this year. That is real progress.

But the events of this summer show that our tools need to evolve – especially for emergency situations. Europe needs the means to protect its borders at all times. Especially in scenarios when mass movements are engineered and weaponised. This is why we will propose a new European Emergency Response Framework.

It will only be triggered under a strictly defined set of criteria. And in those cases, it will allow for time-limited and strictly defined flexibility in standard procedures.

The message from Europe is clear: we will always comply with our values and fundamental rights. But we will never compromise on protecting our borders. It is we, Europeans, who decide who comes to our Union and under what circumstances. And not the smugglers and the traffickers.

This is why we will also step up our work to strengthen Frontex – especially to speed up returns. We will improve our early warning systems – including in partnership with third countries. We will ensure that we can detect and anticipate online. And finally, we will keep tackling the root causes of illegal migration.

We need to work together with our neighbours to boost investment. To offer young people meaningful prospects – so they are not compelled to gamble with their lives. Jobs, skills, training, apprenticeships.

This is why I am announcing today a new Mediterranean Youth Skills and Jobs initiative.

Honourable Members,

This is how we can reduce illegal migration. Uphold the rights of individuals seeking protection. Facilitate safe, legal migration with new Gateway Offices in partner countries. And defend the freedoms of our Schengen area. But above all, this is how we prove that Europe can act together.

Honourable Members,

This need for collective European solutions is more important than ever. Because it is also our European democracy that is being threatened.

Time and again, we have seen disinformation and foreign interference seeking to divide us. Seeking to erode trust in our democratic fabric and free media. Election campaigns poisoned by foreign propaganda. Conspiracy theories built on viral deepfake videos.

This is cognitive warfare. In Europe, we form our own opinions based on access to reliable, independent information. This is how we debate, compromise and find solutions – even on controversial issues. This openness is our biggest strength. But it is being weaponised by our opponents to distort debate and truth.

So we need a collective capacity to anticipate, detect and respond. This is why, last year, I announced the Centre for Democratic Resilience. It is already delivering with all the Member States and this House. We will step up our work, pooling our resources with Member States and stakeholders.

But we should be under no illusions. The threats to our democracies do not only come from the outside. We see the rise of anti-democratic, anti-European forces. And we know the risks.

But nothing is inevitable. Just look at Hungary.

The date of 12 April will stay in our memory for a very long time. The day the Hungarian people took their future into their hands. They chose democracy. They chose Europe. They brought Hungary back to where it belongs: at the heart of our Union.

Years of backsliding have started to be reversed. The fight against corruption and state capture is speeding up. There is real progress on fundamental rights. On academic freedom. And now, billions of euro of investment in Hungary have been unlocked.

There is of course much more work ahead. But this shows that hard work pays off.

Thanks to our Rule of Law Reports, any issues are now detected early and addressed through dialogue.

And thanks to this House, we have strengthened the link between funds and respect for the rule of law.

With the next long-term budget we must go even further. Respecting the rule of law and fundamental rights is a must for EU funds. It has to be front and centre in the budget. Now and in the future.

Honourable Members,

At its heart, democracy is about giving people the power to choose the society they want to live in.

Today, much of this power has been taken out of the hands of parents. Young Europeans now spend four to six hours per day on screens. Children are pulled ever deeper into feeds designed to keep them scrolling.

What we are witnessing is a great capture of our children. A capture of their attention, their focus, their minds. This is depriving children of their childhood.

What our children need is time to grow into themselves. To grow up with others. To be confronted with all of the emotions and choices that come with real life. They even need time to get bored. Because this is when they have to use their imagination. When they have to talk, agree, disagree, form an opinion, change an opinion.

But when a child has a smartphone, all of this is taken away.

Day and night, parents see the cost: loss of sleep, anxiety, even self-harm.

And in a growing number of cases even fatal tragedies. Like that of Oléa, a 14-year-old girl living in Belgium.

Oléa took her life exactly one month ago – a victim of online bullying.

The story is so tragic and full of sorrow, I was not sure whether to include it.

But Olea's mum has spoken so movingly about her daughter. And so passionately about stopping this happening to others.

I want to do her words justice so I will speak in French, as she did.

‘Je suis persuadée que sans ces réseaux omniprésents, ma fille serait toujours là. C'est trop.'

Honourable Members,

She is right. C'est trop. Enough is enough.

I convened a Special Panel of experts. We spoke to young people. We looked at Australia and others who have moved ahead. And now it is time for Europe to act.

Tomorrow, the Commission is proposing the EU KIDS ACT. We will take a gradual and differentiated approach. Each age has its own sensitivities. And therefore, each will have its own tailored protection level.

No social media under the age of 13. No personal account under the age of 15.

That means, from 13 until a child turns 15, only mini accounts set up and supervised by parents, with limited features and time restriction. And between 15 and 18, safe design will be an obligation for the platforms.

I am aware that many perceive the power of big tech as overwhelming. And impossible to roll back.

I disagree.

We do not have to accept addictive features. We do not have to accept children being drawn into ever more extreme content. We do not have to accept that girls have their photos used for AI-generated sexualised images.

So we are reversing the burden of proof.

Platforms will have to prove that they are safe. Because it is not about our minors accessing social media. It is about when and how do we allow social media to access minors.

Europe has the power to act. It is we who decide our rules, not big tech.

But it is not only minors who are at risk. Addictive design, for example, is harming everyone. This is why we need a wider framework, the Digital Fairness Act. We will propose it in autumn.

Honourable Members,

All of this shows us that Europe can deliver where it really matters. But we also have to win back the hearts of Europeans. Create this feeling of belonging to something bigger than ourselves.

Belonging to a common home. The certainty that, as Europeans, we will always be there for each other.

Because we need only look beyond our borders to see that this European idea is still very much alive.

We need only look to Ukraine and Moldova. To the Western Balkans. We need only look to all those countries close to our Union.

And because their future lies within our Union, we will soon be proposing roadmaps for the candidates that have made most progress.

This process will continue to be based on merit. And, Honourable Members, I repeat: respect for our values is non-negotiable.

I was horrified by the pictures from Ratko Mladić's funeral in Belgrade last week.

He committed the most atrocious crimes against humanity.

Glorifying war criminals simply has no place in the European Union.

All the victims of the wars in the former Yugoslavia deserve to be remembered, and all their families deserve our compassion.

For that is what we are defending as a Union: truth, justice and respect for our values.

Honourable Members,

Europe will always remain true to its values. Our Union started life as a peace project. So that our tragic past could give way to a common future for Europeans.

Decades later, millions of people still see Europe as full of promise – sometimes from as far away as Canada.

And yet, we often forget how powerful this promise still is.

In 1948, in the aftermath of the war, a Congress of Europe was held. It brought together the greatest minds of our continent to reflect on the future of European cooperation. To breathe life into this European idea which is our own. As a society, we need to rediscover this ability to think European.

Next year, we will celebrate the historic 70th anniversary of the Treaty of Rome.

I can announce today that we will be launching a new Congress of Europe.

We need our most brilliant minds – from throughout our Union and from every corner of our great continent. Together, they will produce a vision that can inspire the new generation of Europeans and recapture the European imagination. So that the next generation can write its own story.

We should never forget the origins of our Union. Nations so long at war united to forge a common destiny. A destiny of peace and prosperity, democracy and freedom.

They never wrote down where this destiny would finally lead us. But each generation has built on the foundations of its predecessors. Step by step. Brick by brick.

Of course, our imperfections, our diversity and our differences remain. But they are precisely what makes Europe our Europe. Our common home.

And so, Honourable Members,

Let us once again take charge of our future.

Vive l'Europe.

Es lebe Europa.

Long live Europe.

Four Projects Selected to Advance U.S. Critical Minerals Tech

2026-09-12T17:10:43.164+02:00

The U.S. Department of Energy’s (DOE) Office of Critical Minerals and Energy Innovation (CMEI) selected four projects for $73 million in funding through DOE's Mine of the Future initiative to establish domestic testing grounds for innovative mining technologies. These selections will accelerate the commercialization of mining technologies, upgrade domestic mining capabilities, and build on President Trump’s mission to secure America’s critical minerals supply chains.

DOE Awards $73 Million to Build Next-Generation Mining Testbeds

“Investing in moving cutting-edge mining technologies out of the lab and into the field will help unleash America’s vast mineral resources,” said U.S. Secretary of Energy Chris Wright. “President Trump is committed to rebuilding America’s mining industry, reducing our dependence on foreign adversaries, and securing the critical minerals that are foundational to our energy, manufacturing, and national security.”

“These investments will prove that American innovation can redefine what’s possible in modern mining,” said Assistant Secretary of Energy Audrey Robertson. “By establishing world-class testing grounds, we’re accelerating breakthroughs that will strengthen our supply chains, our workforce, and our national competitiveness.”

$73M Investment Aims to Bring Advanced Mining Technologies from Lab to Field

DOE’s Advanced Mining and Mineral Processing Technologies Office selected the following projects for award negotiations:

Innovative Wireless Technologies, Inc. (HQ: Lynchburg, Virginia, project locations: Julian, West Virginia, Idaho Springs, Colorado, and Blacksburg, Virginia)

This project aims to create a national testbed to accelerate the development and deployment of advanced mining technologies that enhance safety, productivity, and supply chain resilience. The effort will combine underground and surface mining environments to validate next-generation digital, connectivity, and automation solutions in real-world conditions.

University of Arizona (HQ: Tucson, Arizona, project location: Sahuarita, Arizona)

New National Testing Grounds to Strengthen America’s Critical Minerals Supply Chain

The project will create a nationally accessible underground testbed to speed up the development and deployment of advanced mining, electrification, and energy management technologies. This scalable proving ground aims to reduce technical and operational risks while strengthening U.S. critical mineral supply chains through improved productivity, energy efficiency, and faster commercialization.

Curators of the University of Missouri (HQ and project location: Rolla, Missouri)

This project will create a multifunctional mining technology proving ground that combines two complementary facilities for underground technology testing and advanced comminution research. The University of Missouri will design, build, and equip this national resource to support innovation, real-world validation, and workforce development for next-generation mining technologies.

Southern Methodist University (HQ: Dallas, TX, project location: Navasota, Texas)

DOE Launches Field-Scale Mining Innovation Hubs Across Four States

This project will create the world’s first synthetic mine within an advanced drilling and sensing test facility to accelerate next generation mining technologies from lab concepts to field ready deployment. By repurposing a highly instrumented Texas drilling site, it will enable rigorous, repeatable, and safe testing of mining tools, workflows, and automation systems.

Minerals and mining stakeholders require field sites to test innovative technologies under real-world conditions. These projects will not only develop mining proving grounds but also support R&D projects that accelerate the progression of technologies from laboratories to testing and demonstration in a field-scale setting, an essential step to de-risk commercial adoption. These projects will also create opportunities for hands-on workforce training to prepare the next generation of American miners and engineers to operate advanced mining systems.

Hrvatski minerali

Kritični minerali (litij, bakar, rijetki zemni elementi, kobalt itd.) su temelj modernog energetskog sustava, elektronike, obrane i industrije. SAD je godinama bio pretjerano ovisan o uvozu, posebno iz Kine i drugih zemalja s kojima ima geopolitičke tenzije. Laborski prototipovi i papirnati planovi ne rješavaju taj problem – treba stvarna, kontrolirana polja za testiranje tehnologija u realnim uvjetima (podzemlje, površinski kopovi, automatizacija, digitalna povezivost, elektrifikacija, usitnjavanje rude).

Ova četiri projekta upravo to rade: grade nacionalne “proving groundove” umjesto da se inovacije drže u laboratoriju. To smanjuje rizik prijelaza na komercijalnu razinu, ubrzava usvajanje i istovremeno stvara infrastrukturu za obuku radne snage. Ako se dobro provede, to je korisno bez obzira na političku etiketu.

Naravno, postoje i upozorenja:

Rudarstvo i dalje nosi okolišne i društvene troškove – testiranje tehnologija ne smije postati izgovor za opuštanje standarda.

73 milijuna dolara nije ogromna svota u kontekstu cijele industrije, pa će stvarni učinak ovisiti o tome koliko se privatni sektor i lokalne države uključe.

“Rebuilding America’s mining industry” zvuči dobro, ali dugoročno će uspjeh ovisiti o dozvolama, infrastrukturi, kapitalu i stvarnoj konkurentnosti, a ne samo o testnim poligonima.

Smjer je ispravan. Sigurnost opskrbnih lanaca kritičnih minerala nije ideološko pitanje – to je strateška nužnost. Ovi projekti su konkretan, tehnički orijentiran korak u tom smjeru.

Hrvatska ima neke od kritičnih minerala, ali u skromnim količinama i većinom nedovoljno istraženim nalazištima.

Prema podacima Hrvatskog geološkog instituta (HGI-CGS), EuroGeoSurveys i znanstvenim radovima, Hrvatska nije značajan proizvođač kritičnih mineralnih sirovina (CRM), a nalazišta su uglavnom klasificirana kao mala, pa se ne prikazuju na europskim kartama srednjih i velikih ležišta. Potencijal ipak postoji, posebno za neke sirovine važne za zelenu i digitalnu tranziciju.

Hrvatska trenutno ne proizvodi značajnije količine ovih kritičnih minerala (bilo kakva metalna proizvodnja je minorna).
Potencijal je umjeren i uglavnom neiskorišten – potrebna su dodatna geološka istraživanja, posebno za litij, REE i bakar.
Najrealniji i najbliži komercijalni potencijal imaju barit, grafit, magnezij (dolomiti) i boksit (s mogućim REE).

Hrvatska nije “bogata” kritičnim mineralima kao neke druge europske zemlje, ali nije ni prazna. Postoje konkretne pojave i geološki razlozi za daljnja istraživanja, posebno u kontekstu EU Critical Raw Materials Act-a.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

Finska lekcija Hrvatskoj

2026-09-09T10:33:49.669+02:00

Finska i Hrvatska razlikuju se po veličini, geografiji, gospodarskoj snazi i vojnoj doktrini, a dijele demografske pritiske i potrebu za jačanjem energetske sigurnosti.

Finska je oko šest puta veća (oko 338.000 km² prema hrvatskih oko 56.500 km²). Ima dugu kopnenu granicu s Rusijom (oko 1.340 km), hladnu klimu, velike šume i nisku gustoću stanovništva. Hrvatska je mediteranska, s dugom jadranskom obalom, raznolikijim reljefom i većom gustoćom naseljenosti.

Finska ima oko 5,6–5,65 milijuna stanovnika, Hrvatska oko 3,85 milijuna. Obje zemlje stare (medijan dobi oko 44–46 godina), s niskom stopom fertiliteta (Finska oko 1,25–1,26, Hrvatska oko 1,46). Finska bilježi blagi rast zahvaljujući imigraciji, dok Hrvatska dulje trpi iseljavanje i prirodni pad.

Finski BDP znatno je veći (oko 300 milijardi USD, po stanovniku preko 50.000 USD). Hrvatski BDP je manji (oko 90–105 milijardi USD, po stanovniku oko 24.000–27.000 USD). Finska je tehnološki i industrijski orijentirana, s visokim životnim standardom. Hrvatska se snažno oslanja na turizam, usluge i EU fondove; rast je u posljednjim godinama solidan, ali razina dohotka i produktivnosti ostaje niža.

Finska ima jaču teritorijalnu obranu – obvezni vojni rok, veliku pričuvu (stotine tisuća), više teške opreme i veći udio BDP-a za obranu (oko 2,3 % i više). Fokus je na obrani od velike sile. Hrvatska je NATO članica od 2009., s manjim aktivnim snagama i pričuvom, nižim proračunom (oko 1,8–2 %) i drugačijim prioritetima (regionalna stabilnost, doprinosi savezništvu). Finska je ušla u NATO tek 2023. zbog ruskog napada na Ukrajinu.

Finska stoljećima živi uz Rusiju (zimske ratove, neutralnost u hladnom ratu, sada NATO). Hrvatska je prošla Domovinski rat 1990-ih, ima slične susjede i mediteranski kontekst.

Obje zemlje suočavaju se s demografskim izazovima: starenjem, niskim natalitetom i pritiskom na mirovinske i zdravstvene sustave. Radno sposobno stanovništvo smanjuje se, što otežava i obranu (regrutacija, pričuva) i gospodarski rast.

Energetska sigurnost postala je prioritet nakon 2022. Obje su smanjile ovisnost o ruskim energentima. Finska je brzo prekinula većinu veza i oslonila se na domaće kapacitete te nordijsko tržište. Hrvatska je ubrzala diverzifikaciju putem LNG terminala na Krku.

Obje su članice EU-a i dijele pritiske oko zelene tranzicije, obrambenih izdataka i održivosti javnih financija. Regionalne razlike unutar zemlje (istočna Finska prema Rusiji, ruralna i istočna Hrvatska) također stvaraju slične napetosti oko odljeva stanovništva i usluga. Finska je znatno bliža samodostatnosti, osobito u električnoj energiji.

U 2024./2025. oko 95 % proizvodnje električne energije bilo je bez fosilnih goriva: nuklearna energija oko 38–40 %, vjetar koji je porastao na 25–28 % (često drugi najveći izvor), hidroenergija, biomasa. Udio fosilnih goriva u proizvodnji struje pao je na vrlo nisku razinu. Domaća proizvodnja pokriva gotovo svu potrošnju (neto uvoz minimalan ili blizu nule u nekim razdobljima), a zemlja ima visoku potrošnju po stanovniku zbog hladne klime i industrije. Ukupna energetska potrošnja uključuje znatan udio obnovljivih izvora (oko 40 %+), drvo/biomasu i nuklearnu energiju. Finska drži strateške zalihe (hrana, gorivo) i ima razvijen sustav pripravnosti.

Hrvatska ima nižu ukupnu energetsku neovisnost (oko 43 %).

U električnoj energiji hidroelektrane i dalje igraju veliku ulogu, ali su podložne sušama. Solarni i vjetroelektrane brzo rastu i u nekim razdobljima pokrivaju značajan dio, zajedno s ostalim OIE često preko 50 % potrošnje. Ipak, Hrvatska ostaje neto uvoznik struje (često 15–25 % ili više, posebno ljeti). Dio dolazi iz 50-postotnog udjela u nuklearnoj elektrani Krško (Slovenija). Plin i nafta uglavnom se uvoze; LNG terminal na Krku bitno je smanjio ovisnost o ruskom plinu i povećao regionalnu ulogu. Ugljen se postepeno napušta.

Finska je u prednosti zbog nuklearne baze, brzog rasta vjetra i hladne, ali stabilne proizvodnje. Hrvatska ima potencijal u suncu, vjetru i hidroenergiji te bolju poziciju za plinsku diverzifikaciju, ali i dalje ovisi o uvozu i vremenskim uvjetima. Obje zemlje ulažu u obnovljive izvore i fleksibilnost mreže, no Finska je trenutačno bliža stvarnoj samodostatnosti u ključnom segmentu, električnoj energiji.

U posljednjih pet stoljeća Finska je, ovisno o brojanju, vodila gotovo četrdeset ratova s Rusijom, bilo carskom, bilo sovjetskom. U 18. stoljeću, tijekom kratke okupacije, Rusi su poubijali gotovo trećinu tadašnjeg stanovništva. Ta sjećanja nisu muzejski eksponati. Kad Finci gledaju ono što se danas događa u Ukrajini, prepoznaju isti obrazac: nepoštivanje pravila, namjerno ciljanje civila, nasilje kao standardni instrument politike. Zato Finci bez ustručavanja kažu da se ukrajinska bol osjeća i u Finskoj.

Ta iskustva oblikovala su i vojnu doktrinu. Glavni zadatak finskih oružanih snaga nikada nije bio sudjelovanje u dalekim mirovnim misijama ili stabilizacijskim operacijama. Zadatak je uvijek bio jasan: braniti zemlju od velike sile. Zato je zadržan obvezni vojni rok i ogromna pričuva. U ratu Finska može mobilizirati snage kakve većina europskih zemalja danas više ne posjeduje. Posjeduje više višecjevnih raketnih sustava (MLRS) nego Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno, snažnu tešku artiljeriju, flotu lovaca F-18 i uskoro F-35. Dugogranična obrana nije teorija – to je praksa koju su generacije uvježbavale.

Finci ne skrivaju kritiku prema zapadnim saveznicima. Nakon aneksije Krima 2014. i pojačanih vježbi, Fincima je postalo jasno da mnoge zapadne vojske više ne znaju voditi veliki rat. Navikli su na operacije u kojima imaju zračnu i artiljerijsku nadmoć. Finski pristup drugačiji je: pretpostavlja se da neprijatelj ima i jedno i drugo. Stajati na mjestu znači biti mrtav. Minsko polje se ne proučava petnaest minuta, ili se zaobilazi ili se probija mehaniziranim probojem. Ta tvrda logika morala se prenositi saveznicima koji su desetljećima vježbali nešto drugo.

Ulaskom u NATO Finska nije došla tražiti zaštitu, nego je donijela stvarnu snagu. Finci to otvoreno kažu: prvi put nakon gotovo dvadeset godina Savez je dobio člana koji ga čini jačim, a ne slabijim. Dugogranična obrana prema Rusiji sada je u rukama zemlje koja je na to spremna, a strategijski položaj NATO-a na Arktiku i u sjevernom dijelu Baltičkog mora znatno je ojačao. S ulaskom Švedske ta se prednost još više produbila.

Obrana u Finskoj nije samo vojska. To je cijelo društvo. Postoje skloništa za oko 80 posto stanovništva. Strateške zalihe hrane i goriva računaju se na šest mjeseci. Civilno društvo mora moći funkcionirati pod vatrom dok vojska vodi borbu. U „kraljevstvu slijepih jednooki je kralj“ – Finska je bolja od većine zemalja koje su trideset godina zanemarivale obranu, ali i njoj treba više resursa i bolja opremljenost na više područja.

Posebnu pozornost posvećuje aktualnom trenutku u Ukrajini. Front je gotovo zamrznut. Ruski gubitci u mnogim sektorima pet do osam puta veći su od ukrajinskih. Ruska vojska danas je prilagođena atricionom ratu pješačkog tempa, a ne manevarskom ratovanju. Čak i kada bi uspjela probiti linije, teško bi to pretvorila u operativni uspjeh. Istodobno ukrajinski udari pogađaju rusku ekonomiju: procjenjuje se da je 30 do 40 posto rafinerijskih kapaciteta izvan pogona, a samo oko 20 posto benzinskih postaja ima gorivo. Unutar Rusije raste pritisak, govori se o mobilizaciji. Očekujemo da će Putin ovu zimu baciti sve što ima, tihu mobilizaciju od oko pola milijuna ljudi i pokušaj stvaranja humanitarne katastrofe u ukrajinskim gradovima u nadi da će do proljeća slomiti ukrajinsku otpornost.

Poruka zapadnim zemljama je jasna. Obrambeni izdaci od 3 do 3,5 posto BDP-a nisu crna rupa. Većina novca vraća se kroz industriju, radna mjesta i poreze. U 1960-ima, 70-ima i 80-ima NATO-ove zemlje trošile su 3 do 5 posto BDP-a na obranu i istodobno gradile države kakve poznajemo. Problem nije u novcu, nego u političkoj hrabrosti da se građanima kaže da se neke „ugodne“ stvari moraju smanjiti kako bi se osigurala sigurnost. Tvrdnja da će obrana „pojesti“ zdravstvo i mirovine je laž.

Finska lekcija nije romantična. Nije ni optimistična u jeftinom smislu. Ona je realistična: prijetnja s istoka nije prošlost, pregovori bez snage ne daju rezultate, a obrana se gradi desetljećima, ne tjednima. Zemlja koja je to shvatila na vlastitoj koži danas stoji bolje pripremljena od većine Europe. I upravo zato njezin glas vrijedi poslušati.

Željko Serdar, HCOIE

Povijest gospodarenja otpadom

2026-09-05T12:01:20.664+02:00

Europska unija gospodarenje otpadom gradi na zajedničkim pravilima jer otpad ne poznaje granice. Bez usklađenog okvira države članice bi se natjecale tko će primiti manje, a ilegalne pošiljke bi birale put najmanjeg otpora.

Temelj je Direktiva o otpadu (2008/98/EZ). Ona postavlja hijerarhiju: najprije sprječavanje nastanka otpada, zatim priprema za ponovnu uporabu, recikliranje, ostala oporaba i tek na kraju zbrinjavanje. Države članice moraju graditi vlastite kapacitete, ali i surađivati kada je to nužno.

Prekogranični promet uređuje Uredba (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada. Stupila je na snagu 20. svibnja 2024., a većina odredbi primjenjuje se od 21. svibnja 2026. Zamjenjuje stariju Uredbu 1013/2006 i usklađuje EU s Baselskom konvencijom i OECD odlukama.

Ključna pravila unutar Unije su jasna. Pošiljke otpada namijenjene zbrinjavanju (odlaganju) općenito su zabranjene. Dopuštene su samo iznimno, uz prethodnu pisanu obavijest i suglasnost svih nadležnih tijela (postupak PIC – prior informed consent). Za otpad namijenjen oporabi vrijede različiti postupci ovisno o vrsti: neopasni otpad s „zelenog popisa“ podliježe lakšoj informacijskoj proceduri, dok opasni i miješani otpad traži punu notifikaciju. Od svibnja 2026. cijeli postupak odvija se elektronički putem središnjeg sustava DIWASS.

Skladištenje otpada nije zaseban režim, već dio lanca. Privremeno skladištenje dozvoljeno je samo u skladu s nacionalnim dozvolama i pod uvjetom da se otpad kasnije stvarno oporabi ili zbrine. Prekogranična suradnja ovdje se svodi na to da države članice međusobno priznaju i kontroliraju skladišne kapacitete, a u graničnim područjima mogu sklapati bilateralne sporazume kojima se pojednostavljuju postupci za lokalne tokove.

Izvoz iz EU podliježe još strožim ograničenjima. Zabranjen je izvoz otpada radi zbrinjavanja. Zabranjen je i izvoz opasnog otpada na oporabu u zemlje izvan OECD-a. Za neopasni otpad, posebno plastiku, pravila se zaoštravaju: od studenoga 2026. izvoz plastičnog otpada u ne-OECD zemlje bit će zabranjen, osim ako treća zemlja dokaže da ima kapacitete za ekološki prihvatljivo gospodarenje i bude uvrštena na popis Komisije.

Suradnja među državama članicama ojačana je novom Uredbom. Uspostavljena je skupina za provedbu (Waste Shipment Enforcement Group) koja okuplja inspekcije, carinu, policiju i druga tijela. Države moraju izraditi nacionalne planove inspekcija, razmjenjivati podatke o sumnjivim pošiljkama i operaterima te međusobno pružati pomoć. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) može podržati prekogranične istrage.

Praktična stvarnost i dalje pokazuje slabosti. Razlike u kapacitetima i rigoroznosti kontrole između država članica ostaju. Ilegalne mreže i dalje koriste lažne deklaracije, miješaju opasni otpad s neopasnim i traže najslabije karike. Upravo zato nova pravila stavljaju naglasak na digitalnu sljedivost, obvezne audite postrojenja izvan EU-a i strože sankcije.

Ključno pitanje koje si građani posljednjih 20-ak dana postavljaju jest kako institucije hrvatske države nisu spriječile zakapanje i odlaganje više od 35 tisuća tona opasnog otpada na prostoru bivšeg PPK Velebit u Gospiću.

Žustra polemika u javnosti i političkim krugovima, kao i prošlotjedna saborska rasprava, usmjerile su fokus na što hitriju sanaciju te crne točke i minimiziranje štete za okoliš i građane. Istodobno se neminovno raspravlja o uzrocima koji su do toga zagađenja doveli.

S jedne strane za tu, ali i druge crne ekološke točke kojih u Hrvatskoj ne manjka, optužuju se županije koje izdaju dozvole i komunalna redarstva jer ne kontroliraju što se na terenu događa. Drugi upiru prstom u inspektore Državnog inspektorata, carinu i policiju koji nisu primijetili da više od 1000 kamiona dolazi na lokaciju s otpadom dok iz „tvornice“ ne izlaze nikakvi proizvodi. Treći odgovornost vide u ministarstvima i Vladi zbog ustroja sustava u kojem se takvo zagađenje može dogoditi. Ako se ide još više, na ideološku razinu, kritika je uperena prema sustavu u kojem glavnu riječ vode privatne kompanije, a država nema vlastiti sustav oporabe, recikliranja i zbrinjavanja otpada.

Nitko na temelju aktualnog i bivših inačica Zakona o gospodarenju otpadom (kao i ranijeg Zakona o otpadu) ne bi mogao dobiti dozvole – državne ni županijske – za smještanje tolike količine otpada na tom prostoru, niti za uvoz opasnog otpada ako ga je namjeravao ostaviti tamo, a ne dalje reciklirati ili pretvoriti u koristan i neopasan proizvod. To se u ovom slučaju sigurno nije dogodilo.

Da je sav taj otpad u Gospiću smješten legalno, ne bi bilo istrage USKOK-a (1, 2, 3) koji sumnja da su osobe i tvrtke povezane sa zatrpavanjem i smještanjem otpada počinile teško kazneno djelo protiv okoliša i još niz kaznenih djela. Sumnja USKOK-a – jer još nema optužnica, a kamoli presude – u najmanju ruku znači da postoji zakonska osnova prema kojoj se takav slučaj legalno ne može dogoditi.

U analizi zakona koji su regulirali gospodarenje otpadom vraćamo se u 1995. godinu. Prema tadašnjem Zakonu o otpadu bio je zabranjen uvoz radi odlaganja, kao i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo „uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim otpada koji bi se koristio u energetske svrhe“. Uz ostale uvjete, tvrtka je za uvoz morala navesti podatke o tarifnom broju otpada, načinu prijevoza, graničnom prijelazu i terminu dolaska. Mišljenje o uvozu davalo je Ministarstvo gospodarstva, a rješenje je potom izdavala Državna uprava za zaštitu okoliša.

Inspekcija je bila ustrojena na dvije razine: županijske inspektore mogli su kontrolirati oni iz Državne uprave za zaštitu okoliša. Uvoz, izvoz i provoz otpada nadzirali su državni inspektori, a u njihovoj nadležnosti bilo je i nadziranje građevina namijenjenih skladištenju, obrađivanju ili odlaganju opasnog otpada. Županijski inspektori kontrolirali su postupanje s otpadom na području županije, rad pravnih ili fizičkih osoba koje obavljaju djelatnosti postupanja s otpadom te vođenje očevidnika.

U Zakonu o otpadu iz 2003., dok je na vlasti bila Vlada Ivice Račana, i dalje je bio zabranjen uvoz otpada radi odlaganja i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim onog za energetske svrhe. Uvoznik je i dalje morao navesti termin dolaska na granični prijelaz.

Prekogranični promet otpadom tada je, prema izvještaju Agencije za zaštitu okoliša, bio na minornim razinama u usporedbi s današnjim. U 2004. uvezeno je 265 tisuća tona neopasnog otpada. Opasni se još nije smio uvoziti.

Prva bitna izmjena došla je izmjenama i dopunama Zakona o otpadu iz 2009., za vrijeme Vlade Jadranke Kosor. Iz zakona je ispala standardna zabrana uvoza opasnog otpada, a zamijenila ju je odredba: „Zabranjuje se uvoz opasnog otpada, osim u slučaju oporabe kada se s materijalnom oporabom dobiva novi proizvod ili sirovina koja oporabom prestaje biti otpad.“ Uvoz radi zbrinjavanja i korištenja u energetske svrhe ostao je zabranjen. To je bio prvi zakon koji je pod određenim uvjetima dozvolio uvoz opasnog otpada.

Prema izvještaju o prekograničnom prometu za 2010., te je godine uvezeno 225 tisuća tona neopasnog otpada. Tablica pokazuje rast između 2004. i 2008., a potom pad u recesijskim godinama: 2005. – 472 tisuće, 2006. – 416, 2007. – 543, 2008. – 482 tisuće tona. Iako je zakon izmijenjen, u izvješću za 2010. ne navodi se da je netko doista uvozio opasni otpad.

Vlada Zorana Milanovića u srpnju 2013. donosi novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom usklađen s nizom EU direktiva. Za prekogranični promet ključno je razdvajanje na otpad koji mora proći notifikacijski postupak (prethodna pisana obavijest i odobrenje) i na kategoriju za koju to nije propisano.

Nije sav otpad koji podliježe notifikaciji ujedno i opasan. EU ima zeleni i žuti popis. Otpad sa žutog popisa podliježe notifikaciji bez obzira ide li na oporabu ili zbrinjavanje. Otpad sa zelenog popisa upućen na oporabu ne podliježe, ali sav otpad na zbrinjavanje podliježe.

U zakonu iz 2013. stajalo je da je zabranjeno uvoziti opasni otpad, miješani komunalni otpad i ostatke od spaljivanja miješanog komunalnog otpada radi zbrinjavanja, kao i miješani komunalni otpad radi korištenja u energetske svrhe. Mogućnost uvoza opasnog otpada ostala je otvorena, ali ne za slučajeve u kojima bi se dovezao i samo pohranio ili ostavio na odlagalištu.

Za otpad koji podliježe notifikaciji propisane su detaljne procedure. Za otpad koji ne podliježe, izvoznik i uvoznik bili su dužni inspekciji zaštite okoliša dostaviti informacije o pošiljci u pisanom i digitalnom obliku tri radna dana prije planiranog slanja. Svi uvoznici morali su najaviti kada pošiljke stižu na granicu, pa su inspekcije u teoriji mogle lakše kontrolirati ulazak.

Inspekcijski nadzor bio je podijeljen između inspektora zaštite okoliša Ministarstva, gospodarskih inspektora Državnog inspektorata, inspektora zaštite prirode i ovlaštenih osoba Obalne straže. Posebno je određeno tko nadzire prekogranični promet: ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za carinsku upravu i ministarstva unutarnjih poslova. Carinici i policija bili su zaduženi za nadgledanje pravila o prekograničnom prometu.

Na pitanje čitatelja je li istina da je SDP-ova Vlada omogućila zakonsku osnovu za ekocid u Gospiću, s visokom dozom sigurnosti možemo reći da nije. Na području Gospića zakopan je i ostavljen dijelom opasni otpad uvezen iz drugih država.

Po tom zakonu opasni otpad za zbrinjavanje nije se mogao uvesti. Da je tvrtka tražila dozvolu i iskreno navela da će ga zakopati i ostaviti u Gospiću, dozvolu ne bi mogla dobiti. Da je krivotvorila podatke i prikazala ga kao neopasan otpad bez notifikacije, morala bi najmanje tri dana ranije najaviti dolazak. Carinici i inspekcije mogle su pošiljku provjeriti i, ako bi utvrdile da je opasna, vratiti je s granice i podići prijave.

Izvještaj o prekograničnom prometu za 2014. bilježi prvi uvoz opasnog otpada: izdano je prvo valjano odobrenje za otpad koji podliježe notifikaciji. Samo jedna tvrtka uvezla je 334 tone opasnog otpada – otpadne olovno-kisele baterije iz BiH na postupak oporabe R12. Olovne ploče, olovo i plastika izvozili su se na daljnju reciklažu u Sloveniju, a sulfidna kiselina predavala se na oporabu u Hrvatskoj.

Otpad koji nije podlijegao notifikaciji te je godine uvezen u količini od 356 tisuća tona.

U izvješću za 2019. Ministarstvo prvi put navodi moguće nedostatke u praćenju, posebno za otpad bez notifikacije: „Za prekogranični promet otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku nije propisan takav kontinuirani nadzor te je stoga mogućnost nedostataka, odnosno pogreške, veća, osobito u prometu otpada unutar granica EU budući da ne postoji niti carinska kontrola, a također su broj sudionika kao i transportirane količine višestruko veći.“ Isto se ponavlja i u izvješću za 2020.

U srpnju 2021. Sabor je izglasao novi Zakon o gospodarenju otpadom (ministar Tomislav Ćorić). Prema izvještaju, taj je zakon dodatno otežao praćenje: ukinuta je obveza upisa u Očevidnik uvoznika/izvoznika otpada koji ne podliježe notifikaciji, a uvedena je obveza vođenja e-ONTO. Ispala je i odredba o najavi pošiljke najmanje tri dana ranije. Ponavlja se i upozorenje o težem praćenju otpada bez notifikacije.

U istom izvještaju, vezano uz Gospić, zanimljiv je dio o inspekcijskim nadzorima 2021.: otkriveno je 90 nezakonitih pošiljaka u ukupnoj količini 1.816 tona. Na cestovnim pravcima 26, kod pravnih i fizičkih osoba 64. Najčešće se radilo o mješavini otpada – otpadnoj plastici i tekstilu. Dio je dopremljen bez dokumentacije. Najviše ilegalnih pošiljaka došlo je iz Italije i Slovenije.

I u slučaju Gospića radilo se o mješavini otpada i plastici iz Italije i Slovenije, a prema sumnjama istražitelja dokumentacija je bila krivotvorena. Problem vjerojatno nije vezan uz izmjene iz 2021. jer su i izvještaji za 2019. i 2020. već detektirali nezakonite pošiljke plastike iz tih zemalja. Uvoz plastike iz Italije i Slovenije bio je problematičan aspekt na koji je trebalo više obratiti pozornost.

Izvještaj za 2021. pokazuje i drastičan porast uvoza otpada koji podliježe notifikaciji: 2016. – 6.500 tona, 2017. – 7.900, 2018. – 22.970, 2020. – 70 tisuća, 2021. – 119 tisuća tona. Od toga je znatno više bilo neopasnog (111 tisuća) nego opasnog (8 tisuća).

Uvoz otpada bez notifikacije također je rastao: 2016. – 328 tisuća, 2018. – 467, 2019. – 615, 2020. – 697, 2021. – 968 tisuća tona.

Jedina godina u kojoj se u tablicama spominje tvrtka iz afere Gospić, Tipos Resus, jest 2023.: uvezla je 10,8 tisuća tona otpada od plastike u kategoriji koja ne podliježe notifikaciji.

Zadnje objavljeno izvješće za 2024. pokazuje da su inspektori Državnog inspektorata znatno pojačali broj pregledanih pošiljki. Od 2020. do 2023. pregledavali su ih između 200 i 300, a 2024. više od 1.200. Pregledano je 1.202 pošiljke (povećanje od 495 % u odnosu na 2023.), a otkriveno 955 nezakonitih u količini 18.608,4 tona (povećanje od 1.976 %). Najčešće mješavina otpada, osobito otpadna plastika. Dio je otpremljen iz Hrvatske bez dokumentacije.

Inspekcija zaštite okoliša zatražila je vraćanje 149 nezakonitih pošiljaka (2.897,4 tone) iz 2022., 2023. i 2024. Najčešće otpad ključnog broja 07 02 08* i mješoviti otpad 19 12 04 – plastika. Najviše iz Slovenije, Italije i Njemačke.

Podaci pokazuju da je država godinama mogla biti svjesna problema s uvozom otpada deklariranog kao plastika iz Italije i Slovenije. Ministarstvo je bilo svjesno i rupa u praćenju otpada bez notifikacije.

Budući da se radi o prekograničnom organiziranom kriminalu, u akciju uhićenja 13 osoba uključena je i europska agencija Europol. U veljači 2025. objavili su da se sumnja kako je opasan otpad uvezen iz Italije, Slovenije i Njemačke te odbačen na tri mjesta, uključujući Gospić.

„Zloupotrebljavajući infrastrukturu legalnih poslova, sumnja se da je kriminalna mreža uspjela ilegalno uvesti i odložiti otpad iz država u kojem je nastao, uglavnom Italije, na lokacije u Hrvatskoj. Kriminalna mreža oslanjala se na legalne kompanije u Italiji, kao i prijevoznike i legalne tvrtke u Italiji i Hrvatskoj. Laboratorijske analize pokazale su da ilegalno odbačeno smeće, koje su kriminalci deklarirali kao plastični otpad za reciklažu, se smatra opasnim otpadom“, naveo je Europol.

Kriminalne mreže koriste visoke troškove oporabe, osobito opasnog otpada. U slučaju Gospić talijanska grana niskim cijenama dobivala je ugovore, a hrvatski partneri uz krivotvorene dokumente uvozili su otpad deklariran kao materijal za recikliranje i bez obrade ga zakopavali ili odbacivali. Zarada je dolazila iz naplate obrade koja nije obavljena.

Europol ilegalnu trgovinu otpadom opisuje kao posao s velikim profitima i niskim rizikom te ju je uvrstio u izvještaj o najvećim prijetnjama organiziranog kriminala u Europi 2025. Tri godine ranije, u izvještaju o okolišnom kriminalu, naveo je da je najviša razina povezanosti legalnih poslova s kriminalom upravo u ilegalnoj trgovini otpadom i izrijekom spomenuo Camorru.

Usprkos striktnoj regulativi, ilegalni se otpad lagano prevozi između članica EU. Zapadne države članice često su izvorište ili tranzit, a odredišta središnja i istočna Europa – Poljska, Bugarska, Njemačka, Rumunjska. Do 2025. na tom se popisu našla i Hrvatska; Europol je slučaj Gospić naveo u svojoj zadnjoj procjeni rizika.

Sva zvona na uzbunu postojala su godinama prije otkrivanja odlagališta u silosu bivšeg PPK Velebit: uvoz otpada konstantno je rastao, Ministarstvo je na temelju podataka inspektorata upozoravalo na sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije te na nedovoljno praćenje otpada bez notifikacije, a građani su javljali o sumnjivim kamionima.

Cilj je jasan: Unija ne smije izvoziti svoje probleme. Otpad koji nastaje unutar EU-a treba se, koliko je god moguće, obrađivati unutar Unije, pod jednakim standardima i uz stvarnu kontrolu. Prekogranična suradnja nije samo procedura – ona je uvjet da se hijerarhija otpada stvarno primjenjuje, a ne zaobilazi. Sada predstoji skupa sanacija i nada da zdravlje neće biti narušeno, a da će se priroda oporaviti.

Prvi dio o Gospiću pokazuje konkretan propust: hrvatski zakoni o gospodarenju otpadom od 1995. nadalje nisu dopuštali odlaganje opasnog otpada na način kako se dogodilo, a institucije nisu reagirale na upozorenja koja su godinama stizala – rast uvoza, sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije, rupe u praćenju otpada bez notifikacije. USKOK-ova istraga i Europolovi podaci potvrđuju da se radilo o organiziranom kriminalu koji je zloupotrijebio legalne strukture. Zakoni su postojali, ali sustav kontrole nije radio.

Drugi dio o EU okviru daje širu sliku. Unija je 2024. donijela novu Uredbu o pošiljkama otpada koja zaoštrava pravila: gotovo potpuna zabrana prekograničnog zbrinjavanja unutar EU-a, digitalna sljedivost od 2026., stroži izvoz u treće zemlje i jača međudržavna suradnja kroz skupinu za provedbu. Cilj je jasan – Unija ne smije izvoziti svoje probleme i mora ojačati kontrole upravo zbog slučajeva poput Gospića.

Zajednički zaključak: pravila na papiru (hrvatska i europska) nisu bila dovoljna. Problem nije bio nedostatak zakona, nego nedostatak stvarne kontrole, koordinacije i političke volje da se upozorenja pretvore u akciju. Nova EU uredba pokušava zatvoriti te rupe, ali njezina učinkovitost ovisit će o tome hoće li države članice, uključujući Hrvatsku, stvarno provoditi strože inspekcije i razmjenjivati podatke.

X Money / novac unutar platforme, što to znači za ljude, banke i ekonomiju

2026-08-26T10:11:18.866+02:00

X Money nije još jedan digitalni novčanik. To je Elonov pokušaj da platformu X pretvori u mjesto gdje se živi cijeli dan: čitaš, šalješ poruke, gledaš sadržaj i plaćaš, štediš i primaš plaću, sve unutar iste aplikacije. Ideja nije nova. Musk je još 2023. govorio da želi da “ako uključuje novac, bude na našoj platformi” i da ljudi više ne trebaju bankovni račun. U ljeto 2026. to je napokon krenulo, barem za dio američkih Premium i Premium+ korisnika.

Što točno radi?

Unutar X-a otvaraš digitalni novčanik. Možeš držati novac, slati ga drugim korisnicima koji također imaju X Money, primati isplate, plaćati račune, slati wire transfere ili čak čekove poštom. Uz to dolazi metalna Visa debit kartica s tvojim X handleom na prednjoj strani. Nema naknada za podizanje na bankomatima, nema tečajnih razlika u inozemstvu, a na odabrane kupnje dobivaš 3 posto cashbacka. Najveća mamac je kamata: do 6 posto godišnje na depozite. Premium+ korisnici je dobivaju odmah, ostali Premium korisnici moraju ispuniti uvjete (direktne uplate ili određeni iznos). Depoziti stoje kod Cross River Banka i drugih FDIC osiguranih banaka, s pokrićem do 250.000 dolara standardno, a preko cash-sweep programa i do 10 milijuna za one na najvišoj pretplati.

X nije banka.

Nema vlastitu bankarsku povelju. Radi preko X Payments LLC-a, koji je prikupio dozvole za prijenos novca u većini američkih država, i preko partnera Cross River Banka. U New Yorku i Massachusettsu usluga još nije dostupna. Kriptovalute zasad nisu u igri, iako se govori o mogućim isplatama kreatorima u stablecoinima poput USDC-a.

Za običnog korisnika to znači praktičnost. Novac ostaje unutar platforme na kojoj već provodiš satima. Kreatori sadržaja više ne moraju čekati isplatu na vanjski račun – sredstva mogu odmah koristiti unutar X-a. Za one koji vole visoke kamate, 6 posto izgleda atraktivno u odnosu na standardne štedne račune. Ali postoji cijena: trebaš biti plaćeni pretplatnik, biti u SAD-u i prihvatiti da si novac dao platformi koja je još uvijek prije svega društvena mreža. Pitanje povjerenja nije zanemarivo. Senatorica Elizabeth Warren upozoravala je na rizike za potrošače, nacionalnu sigurnost i stabilnost financijskog sustava, pozivajući se i na prethodne probleme Cross Rivera s regulatorima. Ako nešto pođe po zlu – prevara, tehnički kvar, promjena politike – novac je unutra, a izlaz nije uvijek trenutačan.

Za banke je X Money još jedan pritisak.

Tradicionalne banke već godinama gube depozite prema online štednim računima i fintech aplikacijama. Sada dolazi platforma s stotinama milijuna korisnika koja nudi kamatu koju većina banaka ne može ili ne želi dati. Ako dovoljno ljudi stvarno prebaci štednju i svakodnevna plaćanja na X, banke gube jeftine depozite na kojima zarađuju. Cross River i slične “banking-as-a-service” institucije, s druge strane, zarađuju na tome što omogućuju tehnološkim tvrtkama da izgledaju kao banke. Za fintech igrače poput Venma, Cash Appa ili PayPala X Money je izravan konkurent u peer-to-peer plaćanjima, samo s dodatnom prednošću što korisnik već ima aplikaciju instaliranu i račun.

Na širu ekonomiju utjecaj ovisi o tome koliko će se usluga proširiti. Ako ostane ograničena na Premium pretplatnike u SAD-u, ostat će nišni proizvod. Ako se proširi na milijune korisnika i eventualno na druge zemlje, mijenja se način na koji novac cirkulira. Više transakcija ostaje unutar jedne zatvorene platforme. Brzina plaćanja raste, ali i koncentracija rizika. Ako X Money postane značajan kanal za isplate plaća ili štednju, svaka ozbiljnija smetnja na platformi može imati šire posljedice. Regulativa će morati pratiti. Trenutačno je X Money izvan nekih ključnih američkih država upravo zbog dozvola. U Europi, gdje već postoje instant plaćanja i stroži okvir, ulazak bi bio još sporiji i zahtjevniji.

U Hrvatskoj X Money zasad ne postoji.

Ovdje banke već nude instant plaćanja unutar SEPA sustava, a novac stiže na račun u sekundama. X bi morao proći hrvatski i europski regulatorni put, što nije trivijalno. Za sada ostaje američka priča s globalnim ambicijama.

Moj zaključak

Muskova logika je jasna: tko kontrolira novac unutar platforme, kontrolira i zadržavanje korisnika. Reklame i pretplate više nisu dovoljne. Ako uspije, X prestaje biti samo društvena mreža i postaje financijski ekosustav. Ako ne uspije, ostat će još jedan pokušaj da se društvena mreža pretvori u banku – s atraktivnim brojkama na papiru i stvarnim ograničenjima u praksi. Za sada je rano. Usluga je tek krenula, dostupnost je selektivna, a pravi test bit će kad se pojavi prvi veći problem s novcem.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

X Money is not just another digital wallet. Elon attempts to turn the X platform into a place where you live all day: you read, send messages, watch content, and pay, save, and get paid, all within the same app. The idea is not new. Musk said back in 2023 that he wanted “if it involves money, it’s on our platform” and that people no longer needed a bank account. In the summer of 2026, it finally started, at least for a portion of US Premium and Premium+ users. What exactly does it do? Inside X, you open a digital wallet. You can hold money, send it to other users who also have X Money, receive payouts, pay bills, send wire transfers, or even mail checks. It also comes with a metal Visa debit card with your X handle on the front. There are no ATM withdrawal fees, no foreign exchange differences, and you get 3 percent cashback on select purchases. The biggest lure is the interest: up to 6 percent per year on deposits. Premium+ users receive it immediately; other Premium users must meet the conditions (direct payments or a certain amount). Deposits are with Cross River Bank and other FDIC-insured banks, with coverage up to $250,000 as standard, and through the cash-sweep program up to $10 million for those with the highest subscription. X is not a bank. It does not have its own banking charter. It works through X Payments LLC, which has obtained money transfer licenses in most US states, and through partner Cross River Bank. The service is not yet available in New York and Massachusetts. Cryptocurrencies are not in play yet, although there is talk of possible payouts to creators in stablecoins like USDC. For the average user, this means convenience. The money stays within the platform where you already spend hours. Content creators no longer have to wait for payment to an external account - they can use the funds immediately within X. For those who like high interest rates, 6 percent looks attractive compared to standard savings accounts. But there’s a price: you have to be a paying subscriber, be in the US, and accept that you’ve given money to a platform that is still primarily a social network. The issue of trust is not trivial. Senator Elizabeth Warren has warned of the risks to consumers, national security, and the stability of the financial system, citing Cross River’s past problems with regulators. If something goes wrong—fraud, a technical glitch, a policy change—the money is in, and the way out isn’t always immediate. X Money is another pressure for banks. Traditional banks have been losing deposits to online savings accounts and fintech apps for years. Now comes a platform with hundreds of millions of users that offers interest rates that most banks can’t or won’t pay. If enough people actually switch their savings and daily payments to X, the banks lose the cheap deposits that they make money on. Cross River and similar “banking-as-a-service” institutions, on the other hand, make money by allowing tech companies to look like banks. For fintech players like Venmo, Cash App, or PayPal, X Money is a direct competitor in peer-to-peer payments, with the added advantage that the user already has the app installed and an account. The impact on the broader economy depends on how much the service expands. If it remains limited to Premium subscribers in the US, it will remain a niche product. If it expands to millions of users and possibly to other countries, it changes the way money circulates. More transactions remain within a single closed platform. The speed of payments increases, but so does the concentration of risk. If X Money becomes a significant channel for payroll or savings, any serious disruption to the platform could have wider consequences. Regulation will have to follow. Currently, X Money is outside some key US states precisely because of permits. In Europe, where instant payments and a stricter framework already exist, entry would be even slower and more demanding. X Money does not yet exist in Croatia. Here, banks already offer instant payments within the SEPA system, and money arrives in the account in seconds. X would have to go through the Croatian and European regulatory path, which is not trivial. For now, it remains an American story with global ambitions. My conclusion Musk's logic is clear: whoever controls the money within the platform also controls user retention. Advertising and subscriptions are no longer enough. If it succeeds, X will cease to be just a social network and become a financial ecosystem. If it fails, it will remain another attempt to turn a social network into a bank – with attractive numbers on paper and real limitations in practice. It's too early for now. The service has just started, availability is selective, and the real test will be when the first major problem with money arises. Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources (CCRES)

Sjeverni morski put / kraća ruta, klimatske prilike i geopolitički izazovi

2026-08-25T09:16:15.141+02:00

Kraća ruta između Europe i Azije, izazovi klimatskih promjena, geopolitike i ograničeni učinci na hrvatsko gospodarstvo.

Sjeverni morski put (SMP, eng. Northern Sea Route – NSR) proteže se uz sjevernu obalu Rusije, od Barentsova mora na zapadu do Beringova prolaza na istoku, kroz Arktički ocean. Ova arktička ruta već desetljećima privlači pažnju kao potencijalna alternativa tradicionalnim južnim putovima, prije svega onome kroz Sueski kanal. U teoriji, SMP može znatno skratiti udaljenost i vrijeme putovanja između sjeverne Europe i istočne Azije. U praksi, međutim, njegova upotreba ostaje ograničena sezonalnošću, tehničkim zahtjevima, troškovima i geopolitičkim okolnostima. Ovaj moj tekst razmatra prednosti i ograničenja rute, utjecaj klimatskih promjena na njezino otvaranje, geopolitičke odnose koji je oblikuju te moguće (uglavnom indirektne) posljedice za hrvatsko gospodarstvo i luke.

Kraća udaljenost i ušteda vremena

Ključna prednost SMP-a leži u geografiji. Ruta povezuje Atlantski i Tihi ocean kroz Arktik, čime se izbjegava duga plovidba južnim oceanima. Usporedbe udaljenosti pokazuju da je put između sjevernoeuropskih luka (primjerice Rotterdama ili Hamburga) i istočnoazijskih (Yokohama, Busan, Šangaj) kraći za oko 20–40 % u odnosu na Sueski kanal, ovisno o točnim lukama. Za Yokohamu do Rotterdama udaljenost putem SMP-a iznosi oko 7.000 nautičkih milja, dok Suez zahtijeva oko 11.000–11.100 milja. Za Busan je razlika oko 29 %, a za Šangaj oko 24 %. U odnosu na rutu oko Rta dobre nade (koja se intenzivnije koristi tijekom poremećaja u Crvenom moru), ušteda je još veća, često više od 40–50 %.

Te kraće kilometraže prevode se u uštedu vremena. U idealnim uvjetima putovanje može biti kraće za 10 do 15 dana (a u nekim starijim ili optimističnim procjenama i 20–30+ dana), što odgovara uštedi od otprilike 30 % vremena u odnosu na Suez. Primjeri iz literature i stvarnih putovanja (npr. kineski ili ruski brodovi) pokazuju smanjenje trajanja s oko 33–40 dana (Suez) na 20–30 dana (SMP), ovisno o brzini i uvjetima. Kraća plovidba smanjuje potrošnju goriva, emisije CO₂ po toni-kilometru (u povoljnim uvjetima) i troškove posade te omogućuje brži obrtaj robe.

Prednosti su najizraženije za sjeverne europske luke i sjeveroistočnoazijske destinacije. Za južnije azijske luke (npr. Hong Kong, Ho Chi Minh) prednost se smanjuje ili nestaje. Osim toga, SMP izbjegava rizike piratstva u Adenskom zaljevu i političke nestabilnosti u Crvenom moru, što je u posljednjim godinama postalo relevantno zbog napada na brodove.

Izazovi i ograničenja

Unatoč geografskim prednostima, redoviti komercijalni promet SMP-om suočava se s ozbiljnim preprekama. Najvažnija je ledenost. Plovidba je moguća uglavnom u ljetno-jesenskoj sezoni (obično lipanj/srpanj do listopad/studeni), a i tada često zahtijeva pratnju ruskih nuklearnih ledolomaca. U zimi je ruta gotovo neprohodna bez specijaliziranih ledolomaca i brodova visoke ledene klase (Arc4–Arc7 ili Polar Class). Brzine su niže u ledenom području, što djelomično neutralizira uštedu vremena.

Troškovi su visoki. Brodovi ledene klase skuplji su za 10–25 % u izgradnji, a njihova amortizacija predstavlja trajni trošak. Ruske pristojbe, pilotiranje i pratnja ledolomcima mogu iznositi stotine tisuća dolara po putovanju. Osiguranje je znatno skuplje zbog rizika oštećenja ledom, ograničenih mogućnosti spašavanja i geopolitičkih rizika; premije za arktičku plovidbu često su 30–50 % više nego za južne rute. Infrastruktura uz rutu je rijetka: luke, usluge hitne pomoći i mogućnosti čišćenja eventualnih onečišćenja su ograničene.

Količine tereta ostaju skromne u usporedbi sa Sueskim kanalom. Ukupni promet SMP-om u posljednjim godinama kreće se oko 37–38 milijuna tona godišnje, od čega je najveći dio ruski izvoz (LNG, nafta, ruda), a pravi međunarodni tranzit samo oko 3 milijuna tona. Broj potpunih tranzita iznosi oko 90–100 godišnje – za usporedbu, Sueski kanal prođe desetke brodova dnevno. Stručnjaci ističu da optimistične najave o masovnoj komercijalnoj alternativama Suezu još uvijek nisu ostvarene; ruta ostaje sezonska i specijalizirana, primarno za ruske resurse i odabrane kineske operatore.

Utjecaj klimatskih promjena

Klimatske promjene ključni su faktor koji omogućava širu upotrebu SMP-a. Arktički morski led se rapidno smanjuje: opseg leda u rujnu smanjio se za oko 12 % po desetljeću, a debljina i udio višegodišnjeg leda također opadaju. Ljetna plovidbena sezona se produljuje, a u nekim godinama otvorena voda traje dulje. Projekcije klimatskih modela sugeriraju da bi do sredine stoljeća (posebno pod scenarijima jačeg zagrijavanja) navigabilnost mogla znatno porasti – za brodove srednje ledene klase sezona bi se mogla produžiti na 6–9 mjeseci, a u nekim scenarijima bi se pojavile gotovo cjelogodišnje mogućnosti za specijalizirane brodove.

Ipak, otapanje nije linearno ni bez rizika. Varijabilnost iz godine u godinu ostaje velika; u nekim sezonskim prozorima led i dalje otežava plovidbu (npr. u dijelovima Istočnosibirskog mora). Povećani promet donosi ekološke rizike: emisije crnog ugljika (black carbon) mogu ubrzati lokalno otapanje, buku ometa morske sisavce, a rizik od izlijevanja nafte u osjetljivom ekosustavu je visok. Međunarodna pomorska organizacija zabranila je teška goriva (HFO) na Arktiku od 2024., ali izazovi ostaju. Paradoks je očit: isto globalno zagrijavanje koje otvara rutu ugrožava arktičku bioraznolikost i stabilnost.

Geopolitički odnosi

SMP je gotovo u cijelosti pod ruskom kontrolom. Rusija ga tretira kao nacionalnu rutu unutar svoje isključive gospodarske zone i unutarnjih voda (prema vlastitim interpretacijama), zahtijevajući dozvole, ruske pilote i pratnju. Rosatom upravlja ledolomcima i dozvolama. Nakon invazije na Ukrajinu 2022. i zapadnih sankcija, zapadni brodari su se uglavnom povukli, a promet se preusmjerio prema rusko-kineskoj suradnji.

Kina SMP vidi kao dio „Polarne svilene rute“ unutar Inicijative Pojas i put. Kineski operatori povećavaju prisutnost (uključujući kontejnerske linije), a Kina ulaže u ruske arktičke energetske projekte. Za Rusiju ruta služi izvozu energije (posebno prema Aziji) i geopolitičkom utjecaju; za Kinu predstavlja alternativu Malajskom prolazu i mogućnost smanjenja ovisnosti o južnim morskim putovima. Zapad (SAD, NATO, EU) izražava zabrinutost zbog militarizacije Arktika, ruskog kontroliranja pristupa i potencijalne kineske vojne prisutnosti. Suradnja u Arktičkom vijeću oslabila je, a ruta postaje arena velikih sila.

Utjecaj na ekonomiju Hrvatske

Za Hrvatsku izravni učinci SMP-a gotovo ne postoje. Hrvatske luke (posebno Rijeka kao glavna teretna luka, zatim Ploče, Split i druge) orijentirane su na Jadran, Sredozemlje i koridore TEN-T (Mediteranski, Baltičko more – Jadransko more, Zapadni Balkan – istočni Mediteran). Robni tokovi iz Azije u središnju i jugoistočnu Europu dolaze pretežno južnim rutama i prekrcajem u sjevernojadranskim lukama (Rijeka, Kopar, Trst).

Studije o sjevernojadranskim lukama pokazuju da bi daljnje otvaranje SMP-a moglo blago negativno utjecati na njihove hinterlande, jer bi dio sjevernoeuropsko-azijskog prometa mogao zaobići Sredozemlje. Međutim, taj učinak je ograničen: SMP i dalje nije masovna alternativa, a hrvatske luke konkuriraju prvenstveno unutar sjevernog Jadrana i s južnijim mediteranskim lukama. Razvoj Rijeke (ulaganja u terminale, nizinsku prugu, intermodalnost) generira značajnu ekonomsku vrijednost (stotine milijuna do milijardi eura u dugoročnim scenarijima i tisuće radnih mjesta) neovisno o Arktiku. Indirektni učinci mogu se pojaviti kroz globalne poremećaje (npr. preusmjeravanje brodova zbog Crvenog mora) ili kroz opće promjene u troškovima pomorskog prijevoza, ali SMP sam po sebi nije ključni faktor za hrvatsko gospodarstvo.

Moj zaključak

Sjeverni morski put nudi stvarnu geografsku prednost, kraću udaljenost i potencijalnu uštedu vremena od otprilike 30 % ili 10–15+ dana u odnosu na Sueski kanal, no ta prednost je uvjetovana sezonom, ledom, specijaliziranom flotom i visokim troškovima. Klimatske promjene postupno produžuju navigabilnu sezonu i povećavaju atraktivnost rute, ali istovremeno stvaraju ekološke rizike. Geopolitički, SMP je instrument ruskog utjecaja i kinesko-ruske suradnje, dok Zapad ostaje oprezan. Rusija i Kina najviše profitiraju, a slijede ih Japan, Južna Koreja i sjevernoeuropske zemlje (posebno Nizozemska, Njemačka i Norveška). Prednost Sjevernog morskog puta (SMP / Northern Sea Route) stvarna je, ali ograničena sezonom, ledom, potrebom za ledolomcima/specijaliziranom flotom i visokim troškovima (naknade, osiguranje, infrastruktura), što potvrđuju i recentni podaci o prometu. Za Hrvatsku učinci su marginalni; prioritet ostaje jačanje jadranskih luka i kopnenih koridora unutar europske mreže. U doglednoj budućnosti SMP će vjerojatno ostati važan regionalni i resursni koridor, a ne glavna alternativa globalnoj trgovini između Europe i Azije. Realističan pristup zahtijeva uravnoteženo praćenje klimatskih, ekonomskih i geopolitičkih trendova, bez pretjeranog optimizma.

PS. sada malo o teorijama zavjere

DA, istina je da smanjenje leda u Arktiku koristi nekim državama (prije svega Rusiji i Kini) jer produžuje sezonu plovidbe Sjevernim morskim putem i olakšava pristup resursima. To je činjenica. Ali iz toga ne slijedi rečenica poput, svima njima odgovara zagrijavanje Zemljine kore, u smislu da ga netko namjerno potiče ili kontrolira zbog toga. Zagrijavanje je globalno i uzrokovano prije svega emisijama stakleničkih plinova (uglavnom CO₂ od fosilnih goriva). Najveći emitenti su Kina, SAD, Indija, EU i Rusija, ali njihovi interesi oko Arktika nisu usklađeni niti dovoljno jaki da bi objasnili, nama stanovnicima, desetljeća globalne politike emisija. Nema dokumentiranih dogovora, tajnih planova ili mehanizama kojima bi Rusija, Kina, Japan ili netko treći „ubrzavali“ zagrijavanje radi plovidbe. Naprotiv, većina tih zemalja formalno podržava (makar hipokritski) smanjenje emisija i sudjeluje u međunarodnim klimatskim okvirima. Države koje imaju arktičku obalu ili veliku trgovinu s Azijom/Europom prilagođavaju se novoj stvarnosti, grade infrastrukturu, flotu i politiku kako bi iskoristile ono što se ionako događa. To je klasična geopolitika resursa i transporta, s gramom soli teze o zavjeri i klimatskom inženjeringu. Eto, nadam se da Vam se tekst svidio.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)