Kako je Bog čudesno stvorio čovjeka! Sjedinio je u njemu ono što je čisto materijalno s onim što je duhovno – po čemu je i slika Božja. Djelovanje ljudske duše  i duha pokazuje se kroz materijalnu stvarnost. Kako bismo inače primijetili da je duh na djelu, kad ne bi bilo tijela koje je vidljivo.

            Duhovni i materijalni svijet su povezani. Osim vidljivog svijeta postoji i onaj nevidljivi koji sve nosi, određuje i usmjerava. O tom nevidljivom svijetu ništa nam ne govore naša čula, već pamet prosvijetljena vjerom. Po vjeri nam je nevidljivi svijet duša i nebeskih duhova prisutan, blizak. Duše preminulih ne vidimo, ali one su nam itekako prisutne. Sada u punoj stvarnosti vide ono u što su vjerovale, vide i nas u kušnjama ovog ograničenog svijeta.

Krist, neograničeni i vječni Gospodar došao je k nama u ovaj promjenjiv i privremeni svijet. Htio je dijeliti s nama blizinu, govoriti  nam na ljudski način o Bogu koji je naš Otac te neizmjerno ljubi svakog čovjeka. Za to je svjedočanstvo o milosrđu i ljubavi božanskog Srca bio spreman trpjeti i umrijeti. Sam je više puta najavio da će ga ubiti, ali  da će i uskrsnuti treći dan, jer nije samo Čovjek, već i Bog. Učenici to nisu mogli razumjeti, bilo im je strano. Ta nitko se od pokojnika nije nikada vratio. Sveti Ivan apostol koji nije napustio svog Isusa kada je trpio na križu, najprije je spoznao da se ostvarilo ono što je Isus najavio.

 Isusova majka Marija prolazila je strašne muke nakon  pogreba svoga Sina, i mnoge suze prolila zbog njegove odsutnosti. Nije jela, niti se odmarala. Jedino je ona vjerovala da će se On vratiti i molitvom je požurivala njegov povratak. A nevjera drugih kao i đavlova napast da posumnja, predstavljala je za nju najveće mučenje. Nisu li se stražari na grobu pitali: čemu čuvati mrtvaca? Evanđelja ne spominju susret Uskrsloga s njegovom Majkom, ali je sigurno da se Isus javio najprije njoj da je utješi i ispuni najvećom radošću. Oboje su zajedno trpjeli najveću muku, a sada se zajedno raduju.

Nije bilo moguće da Smrt Isusom ovlada, jer je On sam Život koji je ljubavlju pobijedio Zlo. Sada se svakom čovjeku koji vjeruje u Isusa besplatno dariva oproštenje i pravednost Kristova. Krist je naša pravednost, naše otkupljenje i naše posvećenje! Samo Njime, njegovim djelom za nas, ima se čovjek ponositi i njegovu ljubav veličati.

Draga braćo i sestre,

 Božja blizina po Kristu i njegovo obećanje naše besmrtnosti jest dar koji ne zaslužujemo. Samo po Božjoj velikodušnosti bit ćemo dionici Kristove slave i njegova kraljevanja. Što nam je sada činiti? Ići za primjerom Isusova života u služenju drugima, u sebedarju. Tako po umiranju sebičnosti postajemo Njemu slični: prava slika Kristova.

Neka Vam Majka Marija i nadalje bude zagovornica kod Boga da Isusova milost bude jedina Vaša nada i snaga u svakodnevnoj borbi za Dobro, za Istinu i nestvorenu Ljepotu.

Svima Vama, Vašim duhovnicima i podupirateljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. Pozdravljam svakog od Vas u Gospodinu po njegovoj Majci.

Dario Grbac, spiritual

U Novigradu na Dobri, 9. 03. 2026.

Objava Udruzi o Uskrsu 2026. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Caritas Riječke nadbiskupije proslavio je 19. ožujka 2026. blagdan svoga zaštitnika, sv. Josipa i dodijelio zahvalnice i priznanja volonterima, suradnicima i dobrotvorima godine, na svečanom euharistijskom slavlju koje je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Škurinjama predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Sveti Josip uči nas da onoga kojega uistinu ljubimo ne možemo uništavati, da se u ime ljubavi ne smije činiti zlo, da istinska ljubav nikada ne nanosi zlo onome koga ljubimo, poručio je nadbiskup.

Zahvalnice Caritasa primili su volonteri sedam župnih dekanata Riječke nadbiskupije – iz Bakarskog dekanata Nada Imenković iz župe sv. Josipa na Praputnjaku. Ponosni smo na Nadu jer je ona i aktivna članica Udruge svetog Vinka Paulskog u Rijeci. Dok joj čestitamo na ovom zasluženom priznanju želimo joj dobro zdravlje i Božju pomoć i blagoslov da se ne umori idući dalje putom pomaganja bližnjima u potrebi. Radost zbog dobivene zahvalnice s Nadom su podijelile članice udruge, rodbina i prijatelji.

Miroslav Radić

Objava Članica konf. sv. Josipa iz Rijeke dobila zahvalnicu od Caritasa pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Dragi članovi Vinkovske obitelji,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Ulazimo u sveto korizmeno vrijeme upravo nakon zatvaranja Jubileja nade, koji je prožeo Crkvu kao poziv da uzdigne oči i obnovi svoje povjerenje u Božja obećanja. Bilo je to milosno vrijeme tijekom kojega smo bili pozvani na ponovno otkrivanje nade koja ne razočarava (Rim 5,5) jer ona svoje ishodište nalazi u vjernosti Bogu i ostvaruje se po konkretnim putovima pomirenja, milosrđa i zauzetosti.

To obzorje nade na posvema osobit način obasjava ovogodišnju korizmu. S približavanjem zatvaranja četiristote obljetnice utemeljenja Misijske družbe (17. travnja 2026.), pozvani smo podržavati to spomen-sjećanje kao izvorište za budućnost. Proslavljati stoljetnicu ne znači nostalgično se okretati prema prošlosti nego prihvatiti poziv Duha Svetoga preko svetoga Vinka Paulskoga da bismo raspoznali kako danas možemo nastaviti biti plodni i vjerodostojni znaci evanđeoske nade, poglavito među siromasima.  

Ovim pismom želim dotaknuti svakoga od vas, članove Vinkovske obitelji, da bi vam korizmeni hod postao prilika za osobno obraćenje i obnovu zajedništva te otvorio put za hrabre odabire sposobne izgrađivati budućnost poslanju koje je nama povjereno.

Želio bih se usredotočiti na dvije važne pouke svetog Vinka, bitne za nas da bismo plodonosno proživjeli svoju korizmu u Vinkovskoj obitelji: nastaviti Isusovo poslanje, danas i zauvijek na zemlji, sve to u dubokoj poniznosti.

Sveti je Vinko u više navrata pozivao svećenike i braću Misije i kćeri kršćanske ljubavi na nastavljanje Isusova poslanja:

„Poslanje je Družbe nasljedovanje Našega Gospodina, onako kako to slabašne i bezvrijedne osobe mogu činiti. Što to znači? Osoba će nastojati usklađivati se s Njime u svojem ponašanju, djelima, postupanjima i ciljevima… Naš je poziv dakle nastavljanje njegova ili mu je barem sličan u svojim okolnostima” (Coste XII, 75 i 80; konferencija 195., O svrsi Misijske družbe, 6. prosinca 1658.).

„Za nas to znači istaknuti razloge zbog kojih Družba treba zahvaljivati Bogu što ju je pozvao u stalež radi nastavljanja poslanja koje je započeo njegov Sin, da se služi istim oružjem, to jest siromaštvom, čistoćom i poslušnošću. (…) Što bismo još mogli pridodati iznesenim razlozima zahvaljivanja Bogu na milosti koju nam je podario stavivši nas u to stanje, da tako budemo posvećeni njemu radi nastavljanja poslanja njegova Sina i apostola? (…) O moj Spasitelju, čekao si 1600 godina da probudiš jednu Družbu koja će se izričito zavjetovati da će nastaviti poslanje za koje je Otac poslao tebe na zemlju, i služiti se istim sredstvima kojima si se ti služio, zavjetujući se na obdržavanje siromaštva, čistoće i poslušnosti … Ali s kim ćeš se to poslužiti, o Spasitelju naših duša, za obraćenje naroda i nastavljanje svoje misije!” (Coste XII, 366, 372, 376 i 377; konferencija 216., Zavjetovanje u Misijskoj družbi).

„Slijedom toga, pravilo nam kaže da obdržavamo siromaštvo, mi koje je Naš Gospodin pozvao činiti to što je on došao obavljati u ovom svijetu i nastaviti njegovo poslanje radeći za obraćenje duša” (Coste XII, 379; konferencija 217., O siromaštvu, 14. studenoga 1659.).

„Koje li sreće, moje kćeri, da je Bog odabrao vas radi nastavljanja poslanja njegova Sina na zemlji!” (Coste IX, 59-60; konferencija 9., O služenju bolesnicima, 9. ožujka 1642.).

„Promislite da je u ovo nedavno vrijeme Bog poželio u svojoj Crkvi ustanoviti Družbu siromašnih seoskih djevojaka, kakva je većina od vas, da nastavite život što ga je njegov Sin provodio na zemlji” (Coste IX, 127; konferencija 15., Tumačenje pravila, 14. lipnja 1643.).

„Ah! Kako li je lijepo živjeti u stanju koje je tako drago našem Gospodinu! Kad biste barem mogle naslutiti užitak što On osjeća gledajući duše koje nastavljaju život kakav je On provodio na zemlji!” (Coste X, 215; konferencija 76., O siromaštvu, 20. kolovoza 1656.).

Isus je provodio svoj život u sinovskom odnosu sa svojim Ocem i u posvemašnjem darivanju sebe braći, poglavito najsiromašnijima i ranjivima. Sveti je Vinko Paulski promatrao Krista kao evangelizatora siromaha, poslanog od Oca naviještati Radosnu vijest, ozdravljati srca ranjena, pridizati posrnule i učiniti vidljivim Božje milosrđe u konkretnoj povijesnoj stvarnosti. Prema shvaćanju svetog Vinka, slijediti Krista ne znači prvenstveno ograničiti se na pojedinačne čine nego usvojiti način kako gledati na ljude, dopustiti da nas diraju njihove patnje i odgovoriti aktivnom, poniznom i kreativnom ljubavlju.

Nastaviti Kristovo djelo na zemlji u naše vrijeme za Vinkovsku obitelj znači prepustiti se vodstvu Duha koji je poticao Krista i nadahnjivao svetog Vinka: Duh koji nas usmjerava k siromasima, ne kao primateljima pomoći, nego mjestu gdje se Gospodin nastavlja objavljivati. Upravo u tom susretu Vinkovska obitelj postaje izvor nade, jer obznanjuje da nijedan život nije izgubljen i nijedna situacija nije bez budućnosti.

Još uvijek i u našem XXI. stoljeću, obilježenom novim oblicima siromaštva, osamljenosti i svjetske nepravde, Gospodin nas poziva na život mistike kršćanske ljubavi. Poziva nas na njegovanje kontemplativnog pogleda, na doživljavanje blizine koja ulijeva nadu, na razmjenu domišljate i organizirane kršćanske ljubavi.

Koje li čudesnosti raspoznati povjerenje koje Isus ima u nas! On povjerava nama, nama ranjivim muškarcima i ženama, naviještanje evanđelja, brigu za siromašne, svjedočenje o njegovoj ljubavi u svijetu. To povjerenje je otajstvo koje nas pretječe i nadilazi: ono se ne događa zbog našega savršenstva, nego zbog njegove vjernosti.

No, povjerenje koje nam je dodijeljeno može biti krivo shvaćeno. Postoji opasnost da povjerenje postane pretpostavka ili uvjerenje o superiornosti, da sebe smatramo boljima, vjernijima, prosvjetljenijima od drugih. Kada naše služenje postane sredstvo dominacije, ono može postati alat za osuđivanje ili ponižavanje; kada pripadnost karizmi isključuje i udaljava i stvara distanciranost umjesto da snaži zajedništvo. U takvomu kontekstu Gospodinovo se povjerenje udaljava, jer bi smjeralo k našoj uznositosti umjesto da izgrađuje braću i sestre.

Sveto nas pismo pita: „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4, 7) Svaki dar, svaka odgovornost, svako poslanje povjereno zajednici jest milost, a ne postignuće. Priznati da je sve dar oslobađa srce od nadmetanja, gasi potrebu za samopotvrđivanjem i otvara nas zahvalnosti.

Kada zajednica posvećenog života ili udruga živi u svijesti da je sve dar, to također mijenja pogled prema drugima. Razlike ne bivaju razlog suprotstavljanja ili dominacije. One su bogatstvo za usvajanje. Autoritet se preobražava u služenje, riječ postaje slušanje, poslanje je preoblikovano u suodgovornost. U takvomu ozračju Gospodinovo povjerenje ne ranjava nego podiže; ono ujedinjuje, a ne razdvaja.

Povjerenje u Boga postaje tada škola poniznosti za sve. Prema svetom Vinku Paulskom, ta lijepa i ljupka krepost (Coste XI, 54, konferencija 36., O poniznosti) temelj je svake istinske ljubavi. Sveti je Vinko poniznost učinio stupom i temeljem svoga duhovnog života. Iz nje je crpio snagu stečenu osobnim iskustvom i preporučivao je kao najprikladnije sredstvo poistovjećivanja s Kristovim čovještvom. Pročitajmo ponovno njegove riječi:

„Poradimo oko poniznosti; koliko netko uspije biti ponizan, toliko će ljubazniji biti prema bližnjemu. Raj zajednica je ljubav; a ljubav je duša kreposti. Poniznost zajednicu objedinjuje i čuva. Ponizne družbe su poput dolina koje na sebe privlače planinsku svježinu: kada se mi ispraznimo od samih sebe, Bog nas ispunjava sobom; jer Bog ne može podnositi prazninu” (Coste XI, 2; konferencija 1., O pozivu misionara).

„(…) ova slabašna družba, najneznatnija od svih, mora biti utemeljena jedino na poniznosti kao svojoj vlastitoj kreposti; u suprotnom, nećemo učiniti ništa vrijednoga, ni unutra ni prema vani; bez poniznosti ne možemo očekivati nikakav napredak za nas osobno, niti ikakvu korist naspram bližnjemu. O Spasitelju, podari nam dakle tu svetu krepost, koja je svojstvena tebi, koju si ti donio svijetu, koju vrednuješ tolikom nježnošću; a vi, gospodo, znajte da onaj tko želi biti istinski misionar, mora neprestance raditi na stjecanju te kreposti i u njoj se usavršavati, a poglavito boriti se protiv svake ohole misli i ispraznih želja kao protiv najopasnijega neprijatelja što bi ga mogao imati; suprotstaviti im se odmah dočim se pojave i odstraniti ih, iskorijeniti ih, bdjeti i ne dopustiti im nipošto mogućnost ulaska“ (Coste XI, 57; konferencija 37., O poniznosti).

„(…) ta poniznost koju nam Isus tako često preporučuje riječju i primjerom, na čijem ostvarenju Družba treba raditi svim silama, treba ispunjavati tri uvjeta od kojih je prvi da sebe u posvemašnjoj iskrenosti smatramo vrijednima prezira; drugi uvjet je biti zadovoljnima što drugi znaju za naše pogreške i zbog njih nas preziru; a treći je skrivati ono malo dobra što Bog čini po nama i u nama, raditi na snižavanju sebe, a kada u tome ne uspijevamo, moramo sve u potpunosti pripisivati milosrđu Božjem i zaslugama drugih. U ovome stoji temelj evanđeoskoga savršenstva i srž svakoga duhovnog života. Tko bude ostvario tu krepost, lako će postići sve ostale” (Coste XII, 195-196; konferencija 203., O poniznosti, 18. travnja 1659.).

Korizmeni put koji nam se otvara, osvjetljen jubilejem nade, označen završetkom četvrtoga stoljeća Misijske družbe, podsjeća nas na samu bît našega poziva i poslanja: biti danas i zauvijek Isusova usta, njegove ruke, njegove noge, produžetak njegova poslanja na zemlji.

Danas i zauvijek odražava duboku čvrstoću vjere, duhovnosti i vinkovske karizme. Ono što se u povijesti rađa iz Božjega Duha ne pripada samo prošlosti, nego ostaje živo, plodno i aktivno u sadašnjosti i budućnosti Crkve.

Karizma koju je sveti Vinko prenio Crkvi u 17. stoljeću dar je Duha koji čuva evanđeosku snagu sposobnu preploviti stoljeća. Stoga, može se reći da taj početni danas nije potrošen. On ostaje živ i postaje vječan.

Sve dotle dok postoje siromasi koje treba posluživati, evanđelje koje treba naviještati, kršćanske ljubavi koju treba ukorjenjivati, zajednica koje treba odgajati, vinkovska duhovnost i karizma ostat će aktualne, potrebne i plodne.

Nemojmo zaboraviti da jedino duboka poniznost omogućuje karizmi i duhovnosti ostati plodnima. U poniznosti se karizma neprestance obnavlja, pročišćuje se tijekom povijesti, poticana siromasima i vođena Duhom. Upravo ta poniznost drži vječnost živom u našemu slabašnom danas, do dana kada će Bog biti sve u svemu.

Povjerimo ovo vrijeme obraćenja Gospodinovu Duhu, da pročisti naš pogled, učini naše srce poniznim i obnovi u nama radost služenja Kristu u siromasima. Na taj način korizma će biti prijelaz k evanđeoskijem životu, jednostavnoj i žarkoj kršćanskoj ljubavi.

S tom željom, podržavajmo se međusobno na putu prema Isusovu Uskrsu, u sigurnosti da će onaj koji nas je pozvao nastaviti hod s nama i djelovati preko naše slabašne, ali raspoložive poniznosti.

Vas brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

(Prijevod s francuskoga)

Pitanja za osobno promišljanje i zajedničku razmjenu

1. Nastaviti Isusovo poslanje

• Kakvim stavom, izborom ili konkretnim djelima naša zajednica ili udruga čini danas vidljivim poslanje Isusa, evangelizatora siromašnih?
• U čemu nam se događa opasnost „činiti nešto za Isusa” bez da istinski dopustimo da nas prožme njegov način gledanja i ljubavi?
• Koji su novi poticaji Duha koje opažamo da bismo danas nastavili poslanje povjereno Vinkovskoj obitelji?

2. Gospodinovo povjerenje, škola poniznosti

• Kako doživljavamo mi osobno i kao zajednica, povjerenje koje nam Isus ukazuje: kao dar ili kao povlasticu?
• U kojoj se mjeri u zajednici ili u skupini uvlače pretpostavka, prosuđivanje, traženje zahvalnosti?
• Što nam pomaže ostati u evanđeoskoj poniznosti, priznajući da je sve milost i da ništa ne pripada nama?

3. Živjeti mistiku kršćanske ljubavi

• Kako se Euharistija, molitva, Riječ Božja i siromasi međusobno prožimaju u našemu svagdanjem životu?
• Koji nas oblici siromaštva u našem kontekstu najsnažnije izazivaju kao mjesto susreta s Kristom?
• Koje konkretne mjere možemo poduzeti kao zajednica, da bismo razvili ljubav s više sudjelovanja, bolje organiziranosti, i proročkog obilježja?

IZVOR: SESTRE MILOSRDNICE – Provincija Navještenja Gospodinova – Split

Objava OKRUŽNO PISMO VRHOVNOG POGLAVARA VINKOVSKE OBITELJI pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Ako ne znate gdje je Gradec, vrijeme je da saznate i dođete u ovo lijepo mjesto nadomak Zagreba.

U Gradecu je 24.01.2026. godine održana duhovna obnova za članove Područnog vijeća bl.A. Stepinca Zagreb čiji je domaćin bila Konferencija Ranjenog Isusa Gradec.

Nakon što smo se okupili i okrijepili, vlč. Josip Starčević, župnik Župe Ranjenog Isusa održao je duhovni nagovor na temu: DUHOVNI BOJ U NAŠE DOBA NA TEMELJU BOŽJE RIJEČI (Ef 6 10-20).

U svojem je predavanju osvrnuo se na poslanicu sv. Pavla Efežanima, koja se i danas itekako može primijeniti. U svojem meditativnom predavanju ukazao je koji je to duhovni boj s kojim se kršćanim susreće danas. Tako je naglasio da u ovo vrijeme trke i užurbanosti nemamo vremena za sebe i bližnje, a kamo li za Boga.Kako smo stalno u napastima od zloga i dilemi da li moliti (ma, budeš kasnije), hoću li govoriti istinu ili laži (pa, svi lažu možeš i ti), hoću li oprostiti ili se zatvoriti u neku svoju gorčinu…molitve su sve kraće, sve je puno sumnji i nervoze, obitelji se raspadaju, susjedi, političari pa i svećenici su nam neprijatelji.  Kršćanin bi trebao u sve te bojeve ući ne goloruk nego  s povjerenjem u dragoga Boga i njegovu riječ koja je Put, Istina i Život. Treba se opasati pojasom istine, ali Kristove istine, otvoriti svoje srce za ljubav i vjernost kako bi snaga Duha svetoga mogla u nama djelovati.
Nakon kratke stanke sudjelovali smo na sv. Misi koju je uveličao zbor svojim krasnim pjevanjem, a pridružile su nam se i sestre Milosrdnice i župljani.

Prepuni dojmova i pozitivne energije zajednički je ručak bila prilika da se međusobno podružimo i razmijenimo svoja iskustva i zapažanja. Domaćini su bili vrlo toli,brižni i organizirani pa se neformalni razgovor odužio do popodnevnih sati.
Otišli smo svojim domovima naoružani novim štitovima: kreposti, čistoće, istine, poniznosti, molitve, vjere.
Hvala predsjednici Vlatki, vlč. Josipu i svim članicama Konferencije na prekrasnom danu.
Bog vas blagoslovio, a sv. Vinko i bl. Ozanam neka vas prate i  dalje u vašem radu.

Ivka Hrg, predsjednica PV

Objava DUHOVNA OBNOVA U GRADECU pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Objava Božić 2025. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

(p. Jean Rolex, C.M.)

Kad Bog postane siromašan, jaslice postaju „ključ života“: to je Božić prema sv. Vinku Paulskom. Iz jaslica se učimo poniznosti i služenju, prepoznajući Krista u marginaliziranima i „odbačenima“. Poziv Vinkovskoj obitelji: bratstvom i zajedničkom ljubavlju preobrazite siromaštvo u nadu.

Ovog Božića želio bih s vama, prijateljima i članovima Vinkovske obitelji, podijeliti ovo ponizno razmišljanje o siromaštvu Boga iz vinkovske perspektive.

Zašto ovo razmišljanje? U trenutnom kontekstu, ova je perspektiva posebno korisna, jer se izravno povezuje s vinkovskom duhovnošću, koja uvijek nastoji otkriti Krista u siromašnima. U svijetu obilježenom tolikim nejednakostima, razmišljanje o siromaštvu koje je Krist izabrao nudi duhovni i praktičan odgovor. Iz tog razloga, ovaj članak nije ograničen samo na teoriju, već poziva čitatelje da žive ovaj Božić kao predanje bratstvu i kršćanskoj ljubavi.

Tajna Božjeg siromaštva, koja se otkriva svakog Božića, ne prestaje začuđivati vjernike i nevjernike. Čini se jednostavno, ali kada se svede na stvar, nije tako jednostavno shvatiti kako vječni Bog, Svemogući, stvoritelj svemira, postaje krhko dijete u jaslama. Ono što nebo ne bi moglo primiti leži u jaslama. Ne dolazi sa spektaklom i bukom tipičnim za naše vrijeme, već s jednostavnošću onoga koji se povjerava ljudskoj ljubavi. Tko može učiniti takve stvari ako ne Bog? Za ljubitelje neočekivanog, ova je tajna više od sjećanja: ona je ključ života.

Sveti Vinko Paulski to je razumio tijekom cijelog svog života i stoga je svoje nasljedovatelje učio da prepoznaju Krista u marginaliziranima i odbačenima. Znao je da je sam Bog odabrao siromaštvo kao mjesto susreta s čovječanstvom. Slaviti Božić na vinkovski način znači živjeti poniznost i ljubav.

Jaslice kao škola poniznosti

Katolička tradicija bit će vječno zahvalna svetom Franji Asiškom, svecu poniznosti i siromašnih, što je za Božić 1223. godine postavio jaslice u špilji blizu Greccia u Italiji, kako bi se na drugačiji i poseban način proslavilo Kristovo rođenje, onako kako je opisano u evanđeljima.

Jaslice su rječit znak – one su samo utjelovljenje poniznosti. U njima nema luksuza ni sigurnosti, već samo nesigurnost i prihvaćanje. Prisutni likovi otkrivaju da prava veličina leži u povjerenju i predanju. Tako jaslice postaju škola poniznosti gdje, mi Vinkovi, možemo naučiti da je poniznost temelj služenja.

Iz jaslica učimo pristupati siromašnima s jednostavnošću i bez pretencioznosti, znajući da nas oni evangeliziraju svojom nadom i svojom ustrajnošću. Sveti Vinko Paulski inzistirao je na tome da siromašni nisu samo primatelji pomoći, već učitelji vjere i kršćanskog života (usp. Coste XI, 462). Ovo vinkovsko uvjerenje nadahnjuje sve njegove nasljedovatelje da iskuse ljubav ne isključivo kao dobročinstvo, već kao preobražavajući susret.

Siromaštvo kao mjesto susreta s Bogom

U kojem smislu siromaštvo može biti mjesto susreta s Bogom? U katoličkoj duhovnosti, siromaštvo, daleko od toga da bude samo nedostatak, smatrano je „teološkim mjestom[1]“, odnosno privilegiranim prostorom gdje se Bog objavljuje.

I materijalno i duhovno siromaštvo otkrivaju da ljudska bića nisu samodostatna. Stoga nas siromaštvo izaziva da otvorimo ruke i srca svojim bližnjima (usp. Pnz 15,7-8). Kristovo siromaštvo prepoznajemo u njegovom odricanju od privilegija i sigurnosti. Ono se očituje u životu jednostavnosti i nesigurnosti. Njegovo siromaštvo je poniznost i poslušnost Ocu, stav potpune ovisnosti. To nije prisilno siromaštvo, već slobodan izbor da pokažemo bliskost i solidarnost s našom najmanjom braćom i sestrama.

Sveti Vinko Paulski također je ovo siromaštvo protumačio kao „teološko mjesto“. Nije oklijevao potvrditi da je Krist postao siromašan kako bismo ga mi mogli pronaći u siromašnima, da nitko ne bi bio isključen. Za Vinkovsku obitelj, živjeti Kristovo siromaštvo znači pristupiti potrebitima s nježnošću i dostojanstvom, prepoznajući u njima Emanuelovo lice. Izazov ostaje preobraziti siromaštvo u nadu, otkrivajući da sa svakog ranjivog lica odsijeva dostojanstvo Boga koji se utjelovio.

Vinkovska obitelj kao zajednica služenja

Za Vinkove Božić nije samo svjetlo i slavlje. To je ključna prigoda da budemo znak ljubavi i jedinstva u svijetu. Svakom gestom ljubaznosti, svakom prisutnošću i svakim služenjem, Vinkovska obitelj, u određenom smislu, nastavlja Utjelovljenje. Bog se nastavlja rađati u svakom činu nježnosti za našu najmanju braću i sestre, u svakoj ruci koja se otvara da podigne one koji su pali. Danas više nego ikad, Vinkovska obitelj pozvana je biti žive jaslice u kojima se očituje Krist.

Zaključujući ovo razmišljanje, naše uvjerenje se učvršćuje mišlju: kada Bog postaje siromašan, otkriva nam da je pravo bogatstvo međusobna ljubav. Božić, u vinkovskom smislu, odnosi se na življenje poniznosti, bratstva i služenja. To je put nade. Neka nas ovo vrijeme podsjeti da se Emanuel, Bog s nama, nastavlja rađati u

[1] Pojam „teološkog mjesta“ (locus theologicus) izvorno je skovao protestantski reformator Philip Melanchthon u 16. stoljeću, a kasnije ga je sistematizirao dominikanski teolog Melchor Cano u svom djelu De locis theologicis (1563.). U latinoameričkoj teologiji pojam je reinterpretiran. Njegov pristup pomaknuo se od klasičnih izvora (Sveto pismo, Tradicija, Učiteljstvo) prema povijesnoj stvarnosti siromašnih i žrtava, shvaćenih kao privilegirani prostor objave i susreta s Bogom.

svakoj zajednici koja se otvara siromašnima, u svakoj obitelji koja postaje gostoljubiv stol i u svakom srcu koje dopušta da ga preobrazi Božja nježnost.

Draga braćo i sestre u Udruzi svetog Vinka!

Pred Vas stavljam ovo razmatranje o skoroj svetkovini otajstva Božića koje u svom bogatstvu zahtijeva da mu posvetimo više vremena. Mene se veoma dojmilo. I sama slika puno govori. Dao Gospodin da ono dublje zahvati u naš život i izvede određene promjene u mišljenju, a onda i u životu i djelovanju.

Svakome od Vas, kao i duhovnicima konferencija te podupirateljima želim da, Bog koji nas prvi uzljubi i koji nas odabra za blagovjesnike, nađe sebi jasle i u vašim srcima. Čestit Vam Božić i blagoslovljena Nova 2026. godina!

p. Dario Grbac, CM, duhovnik Udruge

Novigrad na Dobri, o Božiću 2025.

Objava Udruzi o Božiću 2025.g. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Objava Kreativnost u službi pomaganja bližnjima pojavila se prvi puta na SSVP HR.

        U nedjelju 07.prosinca 2025.godine Udruga Sv.Vinka Paulskog- Konferencija Sv.Jurja Pazin organizirala je humanitarnu akciju“Vinkov kolačić“.

Vrijedne članice Konferencije ispekle su kolače i ponudile prisutnima poslije Sv.Mise ispred crkve.
Kolači su začas nestali, a donirani dobrovoljni prilozi biti će proslijeđeni potrebitima kao Božićni dar.

Članovi Konferencije „Sv.Juraj“ Pazin

Objava Vinkov kolačić pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Rim, došašće 2025.

Dragi članovi Vinkovske obitelji!

Gospodin Isus, izvor istinske nade koji obasjava duše i donosi mir srcima, bio uvijek s nama!

Na početku došašća, vremena iščekivanja i nade, želio bih vam uputiti jednu misao koja proizlazi iz srca naše karizme i naše duhovnosti: živjeti iščekivanje Gospodina u konkretnoj kršćanskoj ljubavi.

Došašće nije samo vrijeme liturgijske pripreme na Božić, nego je to hod prema obraćenju našega pogleda da bismo prepoznali Isusa koji nam neprestance dolazi ususret preko lica i osobe siromaha, onih najneznatnijih i isključenih. To je vrijeme kada nas Riječ Božja poziva da budemo pozorni, a također i učinkoviti, i da dopustimo da nas dotaknu rane svijeta kako bismo postali uvjerljivi znakovi Isusove ljubavi.

Tijekom ovog adventa, pozivam vas na ponovno buđenje mistike kršćanske ljubavi: one mistike koja se rađa u molitvenoj šutnji, razvija se u svakodnevnom služenju i ostvaruje se u bratskom zajedništvu. Nije ovo prvi put da vas pozivam na razmišljanje o mistici kršćanske ljubavi jer smatram da nam njezino „oživotvorenje“ omogućuje djelovati iz same srži kršćanskoga života. Vjera postaje vidljiva po kršćanskoj ljubavi, nada se pretvara u djela, a iščekivanje Isusa postaje svakodnevni susret s njime u siromasima.

Vinkovska je obitelj danas, kao i uvijek, pozvana voljeti siromahe Isusovim srcem, bez očekivanja osobne koristi. Naše srce treba gorjeti ljubavlju u duhu evanđelja, kako je to zapisao sveti Vinko: „… srce istinski zahvaćeno kršćanskom ljubavlju, koje shvaća što znači ljubiti Boga, ne može ići k Bogu ako ga Bog ne pretječe i ne privuče svojom milošću. To je posvema drugačije od pokušaja po svaku cijenu privući Boga k sebi snagom ruke ili stroja. Ne, ne, u ovakvim slučajevima ništa se ne postiže silom. Kada Bog želi priopćiti sebe, on to ne čini na silu nego nježnim načinom, posvema umiljato, blago, zaljubljenički…“ (Coste XI, 221).

U svome prvom pismu Vinkovskoj obitelji u svojstvu vrhovnog poglavara, 19. rujna 2016., pozvao sam na promišljanje o liku i djelu svetog Vinka Paulskoga „mistika kršćanske obitelji“. U svjetlu naših Konstitucija i općega Pravila, pozvao sam potom na produbljivanje stupova duhovnosti svetog Vinka koji su njega učinili mistikom kršćanske ljubavi: Utjelovljenje (Došašće, 2016.), Presveto Trojstvo (Korizma, 2017.) i Euharistija (Došašće, 2017.)

Vinkova obnoviteljska crta jasna je svima nama, jer ona odražava mistiku ljubavi koju je Isus živio u dinamici Utjelovljenja i učinio ju vidljivom u povijesti. Po riječima i činima utjelovljene Riječi Božje ljubav se utjelovljuje u Isusu: on sluša potrebe ljudskih osoba, naviješta Riječ oslobođenja i ostvaruje konkretna djela. Ta djela žele promovirati svaku ljudsku osobu, uzdižu je na dostojanstvo djeteta Božjega. Svekoliko naučavanje svetog Vinka nastoji uvijek iznova potvrditi mističnu dimenziju nezasluženoga dara koji je po utjelovljenju Isusa iz Nazareta ponuđen ljudskim bićima.

U Vinkovskoj obitelji misija poprima svoj potpuni smisao i hrani se otajstvom ljubavi upravo tamo gdje se Isus na otajstven način objavljuje u siromasima. Kao što se Sin Božji utjelovljuje u liku djeteta, ponizno rođen u jednostavnoj štali, on je prisutan u siromasima. Upravo otud za svakoga od nas proizlazi duhovnost ljubavi prema bližnjemu koja svoje korijene uranja u Isusa i proteže se do najugroženijih. Riječ Božja poziva nas na konkretno življenje služenja svojoj braći i sestrama, u njihovim materijalnim i duhovnim potrebama.

U ovo vrijeme došašća 2025. ponovno vas pozivam na otkrivanje istine svoga pogleda koji nam pomaže razmišljati o dolasku Boga u konkretnu stvarnost čovječanstva. To nam također omogućuje njegovati i hraniti ono što je teolog Johann Baptist Metz nazvao mistikom otvorenih očiju. Vinkovska je obitelj danas pozvana obnoviti sve dimenzije vlastitoga života u gorljivosti ljubavi: molitvu, poslanje kršćanske ljubavi, bratski život, naviještanje evanđelja siromasima, kršćansko svjedočenje u društvu. U ovo vrijeme iščekivanja Isus nas poziva na ponovnu uvježbanost donošenja plodova u ljubavi, prema naučavanju svetog Pavla u Hvalospjevu ljubavi!

Imati otvorene oči uključuje osobnu angažiranost u konkretnoj duhovnosti i odgovornom ostvarivanju našega poslanja u Obitelji ljubavi uime utjelovljene ljubavi. I doista, da parafraziramo Metza, upravo nas ljubav čini budnima i otvara nam oči za stvarnost, ali uz uvjet da bude ukorijenjena u Isusovoj ljubavi. Ta je ljubav temeljni princip koji hrani život svetog Vinka i cjelokupne Obitelji, kojoj je Vinko to želio. „Ljubav nadvisuje sva pravila, i potrebno je da se sva pozivaju na nju. Ona je velika gospođa. Treba izvršavati to što ona nalaže“ (Coste X, 595).

Ako želimo u potpunosti živjeti mistiku kršćanske obitelji otvorenim očima, neophodno je da iščekivano došašće postane učinkovita vježba zanosa za spasenje duša.

Mistika kršćanske ljubavi otvorenih očiju usmjeruje nas prema onome što bi trebao postati konkretni pogled svakoga od nas u ovo adventsko vrijeme. Pozvani smo mijenjati način gledanja, kako pogleda naših očiju tako i srca. Ponekad nas razočaranje sprječava vidjeti bistro i čini nas ravnodušnima. Može se dogoditi da i oni koji vide jasno i sebe smatraju samaritancima (usp. Lk 10, 25-37) mogu promašiti put koji vodi od Jeruzalema prema Jerihonu… možda stoga što ne žele razmijeniti pogled siromaha s pogledom vlastitoga obilja. Da bismo posvjedočili utjelovljenu ljubav, moramo se vratiti na stazu konkretnim i odgovornim hodom prema logici evanđeoske učinkovitosti, to jest, ostajući šutljivima glede svojih djelatnosti.

Oživjeti gorljivost našega poslanja prema naumu svetog Vinka znači isto tako po opipljivim odgovorima ponovno vratiti dostojanstvo snovima siromaha, po primjeru dobroga Samaritanca iz Evanđelja. On je bio spreman popratiti beznadna očekivanja unesrećenoga čovjeka koji čeka čin ljubavi. Upravo zbog toga, bez obzira u kojem se stanju nalaze, „siromasi sanjaju očekujući da se pojavi netko tko će odgonetnuti njihove sne”, piše to jedan časni član Crkve, biskup Tonino Bello.

Isus traži od nas obraćenje srca kako bismo mogli pomiriti ljubav i pravdu. Nadati se u ljubavi, znači živjeti mistiku kršćanske ljubavi otvorenih očiju, žarom što ga preporučuje sveti Vinko, a izvorište nalazi u Isusu. I doista, „ako je Božja ljubav vatra, gorljivost je oganj; ako je ljubav sunce, žar je njegov odsjaj. Gorljivost je ono najčistije u Božjoj ljubavi“ (Coste XII, 307-308).

Mistik kršćanske ljubavi otvorenih očiju postaje doista očekivanje i ostvarenje Isusovih obećanja. To je moguće ostvariti u potpunosti jedino uz uvjet da svaka osoba bude priznata u svome dostojanstvu i koja nije vrednovana po logici korisnosti ili zbog svojih društvenih uvjeta i svojih materijalnih mogućnosti. Doista, teolog Metz piše: „Kršćanska je vjera u svakom slučaju vjera koja traži pravdu. Zasigurno, kršćani su uvijek također mistici, ali oni to nisu jedino u smislu osobnoga duhovnog iskustva, nego prvenstveno u smislu duhovnoga iskustva solidarnosti. Oni su prije svega ‘mistici otvorenih očiju’. Njihova mistika nije naravna bezlična mistika. To je ponajprije mistika koja traži lice, a to nju prije svega vodi u susret onima što pate, u susret licima unesrećenih i žrtava.“

Ubuduće za nas je važno živjeti mističku dimenziju Vinkovske obitelji koja je dio poslanja Crkve. U ovo vrijeme došašća koje se pripremamo živjeti, nužno je ne samo razmišljati o ovom izazovu, nego isto tako više se angažirati oko snažnijega usklađivanja s evanđeoskim principima. Proteklo je više od pedeset godina otkada je Karl Rahner, veliki teolog 20. stoljeća, tijekom jedne koncilske rasprave izgovorio najproročanskije i dobro poznate misli o vjeri. Rečenica koju smo čuli i izgovorili više puta jest sljedeća: „Kršćanin 21. stoljeća bit će ‘mistik’ – to jest netko tko je nešto ‘doživio’ – ili uopće neće biti kršćanin“. Došao je trenutak da ostvarimo to proroštvo angažirajući se konkretno u ljubavi i živeći mistiku otvorenih očiju, to jest prepoznajući u osobi siromaha Isusa koji dolazi k nama.

Neka ovo milosno vrijeme Dolaska Gospodnjega među nas nađe nas budne u ljubavi. Neka nas učini sposobnima pokazati Očevu nježnost i riječima i djelima naviještati Blagu vijest siromasima. Sve to pomoći će nam oživjeti konkretno njihove snove, s odgovornošću i pouzdanjem u Isusa, nadu što k nama dolazi u siromaštvu štale.

Vaš brat u svetom Vinku,
o. Tomaž Mavrič, CM

P. S. Obavještavam vas, kao što sam najavio u svome pismu prigodom svetkovine svetog Vinka od 27. rujna 2025., da su na mrežnoj stranici https://congregatiomissionis.org/fr/ressources-pastorales/ dostupne pedagoške i pastoralne smjernice o filmu Gospodin Vinko i o djelu Fino alla fine.

Potičem sve vas na širenje i promicanje ovih produkcija u zajednicama, župama, školama, misijama i djelatnostima Vinkovske obitelji kao prigodu za poučavanje, formaciju i molitvu. Koristite ih kao misionarske alate da se približite mladima, obiteljima i osobama udaljenima od vjere pokazujući im ljepotu života darovana Bogu i braći i sestrama; da dožive gledanje produkcija kao iskustvo zajedništva koje snaži osjećaj pripadnosti i rasplamsava u nama žar duhovnosti i karizme.

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo

IZVOR: Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Objava Adventsko okružno pismo o. Tomaža Mavrić pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Gospina se medaljica od 1832. do 1842. godine jako širila. Samo u Francuskoj je u to vrijeme iskovano više od 100 milijuna medaljica – prava kiša duhovnih i materijalnih milosti. Puk je tu medaljicu prozvao „Čudotvorna“. Vjerojatno bi naziv „Medaljica Bezgrešne“ više bio u skladu s duhom pokoncilskog vremena.

To nije medaljica poput ostalih. Ne kažemo to iz oholosti. Čudotvorna Medaljica nije djelo nekog umjetnika koji bi zamislio sliku tako skladnu i lijepu. Nije ni djelo kojeg učenog teologa koji bi znao simbolima sažeti božansku ljepotu i Marijine povlastice. Ona nije ni djelo kojeg sveca koji bi znao osvijetliti koji Marijin naslov ili povlasticu i podsjetiti nas na njezinu ljubav, moć i dobrotu. Ta medaljica ne spominje nijedno svetište, poput ostalih medaljica, nego je uspomena naše nebeske Majke. Ona ju je donijela i preporučila.

            Druge medaljice, premda dragocjene po značenju i slici – izraz su ljubavi kršćana prema Mariji. Čudotvorna pak Medaljica izraz je Marijine ljubavi prema nama. Druge su medaljice djelo ljudi, iako ih je Bog nadahnuo, a ova je djelo Marije, njezina istinska slika, koju nam je donijela s neba.

Ova medaljica nema veze s praznovjerjem ili predmetom koji „donosi sreću“, već je znak vjere i ljubavi. Marija nas poziva da je nosimo o vratu kao materijalni „znak“. Podsjeća nas na njezinu ljubav prema nama, na njezinu prisutnost, pomoć i majčinski poziv na vladanje dostojno njezine djece. Kao što fotografija vlastite majke podsjeća i potiče sina na ljubav i zahvalnost prema onoj koja mu je dala život, tako nas i Čudotvorna Medaljica treba držati sjedinjene s Marijom. Materijalno gledano medaljica je komad aluminija, ali ona je znak ljubavi, jamstvo zaštite, spomen na materinske opomene, raspoznajni znak njezine djece koji nas dijeli od Zmijine djece, pečat nade koji nas potiče da je dostignemo u nebu. Ova medaljica je pravi Marijin dar.

Čudotvorna Medaljica je poput knjige iz koje čitamo i meditiramo 3 stvari:

1) Što je Marija u sebi, njezinu veličinu i povlastice;
2) Što je Marija za nas;
3) Što mi trebamo biti za Mariju.

• Čudotvorna Medaljica nam otkriva prije svega Marijinu veličinu. Njezino božansko Materinstvo, kao izvor svih povlastica, simbolizira na poleđini slovo M preko kojeg dolazi križ.

Budući da je Majka Božja, ona je Bezgrešna od samog trenutka svog začeća. Ta je vjerska istina simbolizirana u bijelo-plavoj odjeći kod ukazanja i zazivu.

Da je Marija Kraljica vidimo po tome što stoji uspravno nad svijetom, dok prinosi Bogu mali globus – simbol svijeta i svake pojedine duše. Marija je Majka i Kraljica, više Majka nego Kraljica. Onih 12 zvijezda potvrđuju taj naslov i predstavljaju njezine kreposti, dozivajući nam u pamet „Ženu“ iz Otkrivenja koja predstavlja Mariju.

• Što je Marija za nas, otkrivaju obje strane Medaljice. Ona je za nas duhovna majka i Posrednica milosti (globus i zrake). Na Marijinom smo Srcu, svatko kao dijete na srcu svoje mame. Ta istina je tako utješna i napaja nas velikim povjerenjem. Čega da se bojimo?

Razmatramo li o poleđini Medaljice, otkrivamo koliko je Mariju koštalo njezino materinstvo za ljudski rod.

Dva Srca, sjedinjena u istoj boli, u istoj muci, govore nam o Marijinom plemenitom dioništvu u mukama njezinog Sina za spasenje drugih njezinih sinova, a to smo mi.

• Što mi moramo biti za Mariju? Pobožna i odana djeca. Privrženi nebeskoj Kraljici koja hoće da budemo s njom u nebu, spašeni. Zato nas poziva da gledamo gore i izbjegnemo Zmiju i njezin rod.

Marija nadasve hoće da se osjećamo njoj bliski, kao odana djeca. Ako pomislimo na prvo ukazanje u noći od 18. na 19. srpnja, vidimo kako sve odiše dobrotom i nježnošću. Dijete koje je odano odgovara na materinsku ljubav, ne žalosti srce majke, nasljeduje njezine vrline. Tako se i mi potpuno posvetimo Njoj i tu posvetu živimo dan za danom.

Dario Grbac, CM
spiritual

U Novigradu na Dobri, 03. 11. 2025.  

Izvor: p. Luigi Chierotti, CM  u knjižici “Marijin dar ili Čudotvorna Medaljica”

Objava O Gospinoj Čudotvornoj Medaljici pojavila se prvi puta na SSVP HR.