Malenima, onima koji ne mogu govoriti i kojima se ne dopušta da govore, dana je riječ Božja da bi navješćivali njegovo Kraljevstvo. Ludost križa je smrt za inteligenciju mudrih, onih koji ne razumiju Riječ. Razmišljanje o vjeri koje ne prolazi preko te ludosti, te smrti i preko objave siromaha, promašit će put (Gutierrez). Crkva siromaha, dio opće Crkve koji najviše pati, postaje navjestiteljica evanđelja i misionarska.

Jer siromaštvo je poput velikog svjetla na dnu srca (R. M. Rilke)

Crkva treba odgovoriti

S enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII., Crkva je učinila veliki napor da se postavila u srce socijalne borbe da brani prava siromaha i obrani pravedne zahtjeve ljudske osobe.

Ali danas siromasi ne postavljaju jedino pitanja društvene pravednosti, već i pitanja „smisla života“: Čemu ja služim? Zašto postojim? Jesam li nužan? Je li me Bog prokleo? Je li moja kuća opčinjena?

Ova pitanja ne diskvalificiraju borbu protiv nepravdi. Ali je nužno da Crkva dade odgovor! Mnogi kršćani, vidjevši da se ignorira njihova pitanja kao kršćana, i kao Crkve, okrenuli su se k sektama, vidovitim ljudima, mediju i astrolozima.

Kako misliti na Božju ljubav imajući pred sobom osobe koje su u svom životu imale samo iskustva patnje i poraza? Siromasi imaju pravo znati da njihova „nesreća“ ne dolazi od Božjeg prokletstva, nego je posljedica egoizma ljudi koji se izgleda ne mogu uzdržati od gaženja i ponižavanja slabih.

Siromasi imaju pravo saznati od Crkve da ih Otac više voli i da je Isus došao da podijeli muke. On ih može razumjeti i poziva ih na hrabrost i pouzdanje.

Učiniti svaku zajednicu svjesnom i odgovornom

Siromasi pripadaju cijeloj Crkvi.

Oni su njezin najdragocjeniji i privilegirani dio

Nijedan kršćanin dostojan tog imena ne smije ignorirati postojanje siromaha, bliskih i dalekih: nitko se ne može izuzeti od toga da im pomaže.

Prva dužnost svake kršćanske zajednice je da se informira o svim osobama koje su u potrebi, bilo materijalnoj, moralnoj i duhovnoj. Inicijativu treba pokrenuti onaj koji ima veću odgovornost u zajednici. Treba izvesti pravo sociološko istraživanje na suvremen način da se uspostavi primjereni pastoral. Rezultati tog istraživanja trebaju biti poznati svoj zajednici. Tek kad poznaju položaj zajednice, pojedinci mogu uzeti na se odgovornosti. Tu će pomoći upoznavanje sa biblijskim tekstovima, Crkvenim dokumentima, razlozima  čovječnosti, plemenitim osjećajima čovjeka. Važno je pritom poštivati norme razboritosti, diskrecije, poštovanja i rezerviranosti.

Evo kategorija osoba koje više trebaju pomoć zajednice. Tu su: 1) maloljetnici i mladi u riziku; 2) hendikepirani i duševno bolesni; 3) ovisnici o drogama; 4) zatvorenici, bivši zatvorenici i njihove obitelji, 5) stranci i oni bez stalnog prebivališta; 6) obitelji u riziku i majke neudate;7) stare osobe; 8) nomadi; 9) bolesnici.

Veze bratstva među nama potaknut će svakoga da pomogne bratu koji je potreban pomoći, koji je manje sretan nego mi. Ne možemo činiti sve, već svaki ponešto, već prema mogućnostima, sposobnosti, raspoloživosti i karizmi. Tako će kršćanska ljubav biti ozbiljna, trajna i djelotvorna.

Stanovati radosno u istoj kući

S radošću trebamo prihvatiti siromahe u župi, dati im osjećaj da pripadaju istoj obitelji.

Oni imaju pravo da se tako osjećaju u Crkvi, u župi. Prema njima bi trebalo imati više obzira. Nažalost, nije tako – bar u mnogim slučajevima – oni sebe vide kao isključene, kao strance. Često njihova odjeća, način kako se predstavljaju, ne poznavanje higijenskih normi i građanskog suživota izolira ih, drži ih po strani. Tu je i njihova bojažljivost i nepovjerenje prema ambijentu. Ali nekada ih se namjerno drži daleko: kaže se da su dosadni, da smetaju i stvaraju zbrku. Događa se da osim što ih je društvo bacilo na rub, i Crkva je učinila isto.

Siromasi bi naprotiv u župi trebali naći pravo ozračje  koje pokazuje simpatiju i radost, ambijent koji je spreman slušati ih i koji je svjestan onoga što oni predstavljaju.

Postoji niz aktivnosti, gdje oni mogu dati svoj doprinos. Odsutnost siromaha u lokalnoj Crkvi lišava kršćansku zajednicu temeljnog, konstitutivnog elementa. Siromasi trebaju sudjelovati u svim aktivnostima: u liturgiji, katehezi i karitativnom djelu.

Oni bi trebali sudjelovati i u župnim vijećima i reći svoje mišljenje. Imaju mnogo toga kazati: svoja traženja, potrebe, želje. To što kažu, trebamo ozbiljno uzeti i razmisliti, jer je nadahnuto mudrošću: ljudskom i kršćanskom mudrošću. Mnogo puta Bog više otkriva po  glasu malenih i priprostih, negoli po obrazovanim osobama. Stoga ih treba ohrabriti da govore, da pobijede svoju bojažljivost i opiranje.

Nitko od nas nema pravo govoriti u ime siromaha, već oni trebaju govoriti i izložiti svoje zahtjeve i upoznati zajednicu s pravim problemima. Često se pak događa da govorimo o siromasima u njihovoj odsutnosti, i mislimo da vjerno tumačimo njihove ideje; no gotovo uvijek griješimo, jer njihove probleme vidimo kroz naš mentalitet, koji je često tako dalek od njihovog.

Crkva je odgovorna za njihovu evangelizaciju, oslobođenje i promociju.

To će se događati uz njihovo sudioništvo u životu župe.

Sveti Vinko iznova ponavlja da „kršćanska vjera jest među siromasima“. Kakva bi nesreća bila za jednu župu da se liši prisutnosti siromaha!

(iz „Kršćanska ljubav na putu“ – Giuseppe Menichelli CM)

Draga braćo i sestre, u rujnu, vinkovskom mjesecu, neka Vam posluži za razmišljanje gornji tekst jednog našeg subrata.

Svima Vama želim puno milosti po zagovoru sv. Vinka, oca siromaha.

p. Dario Grbac, CM
duhovnik Udruge

U Novigradu na Dobri, 13. kolovoza 2026.

Objava Udruzi za Vinkovo 2026. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Sljedeći II. Vatikanski koncil papa Ivan Pavao II. je ponovno ustvrdio da svi članovi Božjeg naroda, laici, redovnici i klerici, imaju udjela u trostrukoj službi Krista kralja, proroka i svećenika.

            Poziv i apostolat Ozanama su očiti dokaz te velike istine.

Ozanam je živio i pokazao kraljevanje Isusa Krista prije svega u neprestanoj borbi da u samom sebi pobijedi kraljevstvo grijeha na sasvim osebujan način: iskazujući kršćansku ljubav prema bližnjem.

Živio je i očitovao proročku službu Krista po neumornom apostolatu riječi i primjera koji ga preobražavaju u voditelja svoje generacije i čudesnog učitelja. Njega poštuju i slijede u isto vrijeme obitelji potrebitih, koje je posjećivao, kao i visoki crkveni autoriteti.

Frederik je živio i objavio Kristovu svećeničku službu potpuno žrtvujući svoj život za rast Crkve. On se hranio čestim pristupanjem svetoj Euharistiji i krijepio mukama svojih teških bolesti koje je podnosio pravim kršćanskim herojstvom.

Više nego preteča teologije laikata Frederik bijaše njezin začetnik. Njegov život i rad jesu teologija laika u akciji.

Svom velikom prijatelju Augustu Materneu je pisao:

„Ljubav prema meni samom bit će temelj mojeg individualnog života, ljubav prema sličnima meni bit će temelj mojeg društvenog života, a Božja ljubav nadići će jednu i drugu kao prvo načelo i posljednja točka svih mojih djela, Alfa i Omega… O, moj prijatelju, neka taj zakon ljubavi bude naš, da gazeći  ispraznu slavu, naše srce ne gori više nego za Boga, za ljude i za pravu čast. Tada ćemo biti izvrsni katolici i savršeni Francuzi; tada ćemo biti sretni!“

            A majci je svojoj 16. svibnja 1834. pisao:

„Usprkos mojim slabostima, usprkos mojim nedostacima, hranim nadu da nisam odviše nedostojan mojih očeva, da ću jednog dana biti gorljiv kršćanin, častan građanin i krjepostan čovjek.“

            Draga braćo i sestre, dajem Vam na razmišljanje ove Frederikove riječi. On je, vidjevši svoju bolest, Gospodina molio da mu produlji život samo zato jer je sebe vidio kao nedostatnog čovjeka, smatrao je da je dosad malo učinio i želio steći zasluge u Božjim očima. kad drugo nije mogao njegov apostolat bio je strpljivo i zahvalno podnositi bolest.

            Vama, svećenicima koji vas prate, č. sestrama i podupirateljima udijelio Gospodin po zagovoru b. Frederika ustrajnost u zvanju, strpljivost, sućutno srce i uzdanje u Božju providnost da sve što činite i trpite bude na Božju slavu.

p. Dario Grbac, CM
duhovnik Udruge 

U Novigradu na Dobri, 13. kolovoza 2026.

Objava Udruzi za Ozanamovo 2026. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Objava Pomozimo izgraditi školu u Beninu! pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Objava Besplatne trešnje za potrebite pojavila se prvi puta na SSVP HR.

U predivnom okruženju Lovrana održana je 23. Svibnja 2026. duhovna obnova članica Udruge žena operiranih od raka dojke Nada i članova Udruge svetog Vinka Paulskog. Bio je to dan osmišljen kako bi okrijepio i našu dušu i naše zajedništvo, a kroz bogat program vodio nas je korak po korak do dubokog mira.

Naš zajednički susret započeo je u jutarnjim satima toplim okupljanjem i opuštenim druženjem uz šalicu kave, nakon čega smo se pjesmom i srcem pripremili za duhovni dio dana kroz molitvu krunice i predivne marijanske pjesme. Vrhunac susreta bila je Sveta misa koju je predslavio vlč. Mato Berišić, unoseći mir u naša srca.

Nakon zajedničkog ručka i radosnog druženja za stolom, popodne je bilo rezervirano za kulturno-duhovno nadahnuće. Imali smo čast ugostiti književnicu Dijanu Rosandić, a potom su Miroslav Radić i Katarina Kiš Badurina čitali predivne meditativne prezentacije koje su nas potaknule na duboko promišljanje. Ovaj blagoslovljeni dan zaokružili smo završnom riječju i zahvalnom molitvom koju je predvodila časna sestra Renata Vugdelija, nakon čega smo se oko 15 sati, ispunjenih srca, uputili natrag prema Rijeci.

Odjeci srca: Naše zahvale i dojmovi

Od svega srca zahvaljujemo svima koji su bili dio ove predivne lovranske priče. Hvala vam na svakoj molitvi, toploj riječi, pjesmi, osmijehu i trenucima mira koje smo podijelili. Ovakvi susreti iznova nas podsjećaju koliko su podrška, vjera i međusobna blizina važni i dragocjeni na našem životnom putu.

Posebnu zahvalnost upućujemo organizatorima, svim sudionicima, predavačima i dragim ljudima koji su svojim trudom, riječima i samom prisutnošću obogatili ovaj dan i ispunili ga toplinom. Neizmjerno smo sretni što zajedno gradimo zajednicu ljubavi, podrške i iskrenog prijateljstva.

Neka sve nas i dalje prati Božji blagoslov, mir i snaga Duha Svetoga. Sveti Vinko i sveta Agata – molite za nas!

Jedno posebno, emotivno hvala…

Na kraju, jedno veliko i toplo hvala upućujemo našem dragom Miroslavu. Hvala ti na svemu i što si pronašao vremena za sve nas. Tvoj duhovni poticaj doista je poseban.

Hvala Gospodinu, Duhu Svetome i svetom Vinku Paulskom što su te stavili na naš životni put – na put ovih prekrasnih žena iz udruge “Nada” kojima je ovaj susret donio toliko svjetlosti i ohrabrenja. Od sveg srca želimo da tebe i tvoju obitelj Duh Sveti bogato nagradi svojim najljepšim darovima!

Hvala svima i do idućeg susreta u vjeri i ljubavi!

Katarina Kiš Badurina

Objava Duhovna obnova u Lovranu pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Kako je Bog čudesno stvorio čovjeka! Sjedinio je u njemu ono što je čisto materijalno s onim što je duhovno – po čemu je i slika Božja. Djelovanje ljudske duše  i duha pokazuje se kroz materijalnu stvarnost. Kako bismo inače primijetili da je duh na djelu, kad ne bi bilo tijela koje je vidljivo.

            Duhovni i materijalni svijet su povezani. Osim vidljivog svijeta postoji i onaj nevidljivi koji sve nosi, određuje i usmjerava. O tom nevidljivom svijetu ništa nam ne govore naša čula, već pamet prosvijetljena vjerom. Po vjeri nam je nevidljivi svijet duša i nebeskih duhova prisutan, blizak. Duše preminulih ne vidimo, ali one su nam itekako prisutne. Sada u punoj stvarnosti vide ono u što su vjerovale, vide i nas u kušnjama ovog ograničenog svijeta.

Krist, neograničeni i vječni Gospodar došao je k nama u ovaj promjenjiv i privremeni svijet. Htio je dijeliti s nama blizinu, govoriti  nam na ljudski način o Bogu koji je naš Otac te neizmjerno ljubi svakog čovjeka. Za to je svjedočanstvo o milosrđu i ljubavi božanskog Srca bio spreman trpjeti i umrijeti. Sam je više puta najavio da će ga ubiti, ali  da će i uskrsnuti treći dan, jer nije samo Čovjek, već i Bog. Učenici to nisu mogli razumjeti, bilo im je strano. Ta nitko se od pokojnika nije nikada vratio. Sveti Ivan apostol koji nije napustio svog Isusa kada je trpio na križu, najprije je spoznao da se ostvarilo ono što je Isus najavio.

 Isusova majka Marija prolazila je strašne muke nakon  pogreba svoga Sina, i mnoge suze prolila zbog njegove odsutnosti. Nije jela, niti se odmarala. Jedino je ona vjerovala da će se On vratiti i molitvom je požurivala njegov povratak. A nevjera drugih kao i đavlova napast da posumnja, predstavljala je za nju najveće mučenje. Nisu li se stražari na grobu pitali: čemu čuvati mrtvaca? Evanđelja ne spominju susret Uskrsloga s njegovom Majkom, ali je sigurno da se Isus javio najprije njoj da je utješi i ispuni najvećom radošću. Oboje su zajedno trpjeli najveću muku, a sada se zajedno raduju.

Nije bilo moguće da Smrt Isusom ovlada, jer je On sam Život koji je ljubavlju pobijedio Zlo. Sada se svakom čovjeku koji vjeruje u Isusa besplatno dariva oproštenje i pravednost Kristova. Krist je naša pravednost, naše otkupljenje i naše posvećenje! Samo Njime, njegovim djelom za nas, ima se čovjek ponositi i njegovu ljubav veličati.

Draga braćo i sestre,

 Božja blizina po Kristu i njegovo obećanje naše besmrtnosti jest dar koji ne zaslužujemo. Samo po Božjoj velikodušnosti bit ćemo dionici Kristove slave i njegova kraljevanja. Što nam je sada činiti? Ići za primjerom Isusova života u služenju drugima, u sebedarju. Tako po umiranju sebičnosti postajemo Njemu slični: prava slika Kristova.

Neka Vam Majka Marija i nadalje bude zagovornica kod Boga da Isusova milost bude jedina Vaša nada i snaga u svakodnevnoj borbi za Dobro, za Istinu i nestvorenu Ljepotu.

Svima Vama, Vašim duhovnicima i podupirateljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. Pozdravljam svakog od Vas u Gospodinu po njegovoj Majci.

Dario Grbac, spiritual

U Novigradu na Dobri, 9. 03. 2026.

Objava Udruzi o Uskrsu 2026. pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Caritas Riječke nadbiskupije proslavio je 19. ožujka 2026. blagdan svoga zaštitnika, sv. Josipa i dodijelio zahvalnice i priznanja volonterima, suradnicima i dobrotvorima godine, na svečanom euharistijskom slavlju koje je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Škurinjama predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Sveti Josip uči nas da onoga kojega uistinu ljubimo ne možemo uništavati, da se u ime ljubavi ne smije činiti zlo, da istinska ljubav nikada ne nanosi zlo onome koga ljubimo, poručio je nadbiskup.

Zahvalnice Caritasa primili su volonteri sedam župnih dekanata Riječke nadbiskupije – iz Bakarskog dekanata Nada Imenković iz župe sv. Josipa na Praputnjaku. Ponosni smo na Nadu jer je ona i aktivna članica Udruge svetog Vinka Paulskog u Rijeci. Dok joj čestitamo na ovom zasluženom priznanju želimo joj dobro zdravlje i Božju pomoć i blagoslov da se ne umori idući dalje putom pomaganja bližnjima u potrebi. Radost zbog dobivene zahvalnice s Nadom su podijelile članice udruge, rodbina i prijatelji.

Miroslav Radić

Objava Članica konf. sv. Josipa iz Rijeke dobila zahvalnicu od Caritasa pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Dragi članovi Vinkovske obitelji,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Ulazimo u sveto korizmeno vrijeme upravo nakon zatvaranja Jubileja nade, koji je prožeo Crkvu kao poziv da uzdigne oči i obnovi svoje povjerenje u Božja obećanja. Bilo je to milosno vrijeme tijekom kojega smo bili pozvani na ponovno otkrivanje nade koja ne razočarava (Rim 5,5) jer ona svoje ishodište nalazi u vjernosti Bogu i ostvaruje se po konkretnim putovima pomirenja, milosrđa i zauzetosti.

To obzorje nade na posvema osobit način obasjava ovogodišnju korizmu. S približavanjem zatvaranja četiristote obljetnice utemeljenja Misijske družbe (17. travnja 2026.), pozvani smo podržavati to spomen-sjećanje kao izvorište za budućnost. Proslavljati stoljetnicu ne znači nostalgično se okretati prema prošlosti nego prihvatiti poziv Duha Svetoga preko svetoga Vinka Paulskoga da bismo raspoznali kako danas možemo nastaviti biti plodni i vjerodostojni znaci evanđeoske nade, poglavito među siromasima.  

Ovim pismom želim dotaknuti svakoga od vas, članove Vinkovske obitelji, da bi vam korizmeni hod postao prilika za osobno obraćenje i obnovu zajedništva te otvorio put za hrabre odabire sposobne izgrađivati budućnost poslanju koje je nama povjereno.

Želio bih se usredotočiti na dvije važne pouke svetog Vinka, bitne za nas da bismo plodonosno proživjeli svoju korizmu u Vinkovskoj obitelji: nastaviti Isusovo poslanje, danas i zauvijek na zemlji, sve to u dubokoj poniznosti.

Sveti je Vinko u više navrata pozivao svećenike i braću Misije i kćeri kršćanske ljubavi na nastavljanje Isusova poslanja:

„Poslanje je Družbe nasljedovanje Našega Gospodina, onako kako to slabašne i bezvrijedne osobe mogu činiti. Što to znači? Osoba će nastojati usklađivati se s Njime u svojem ponašanju, djelima, postupanjima i ciljevima… Naš je poziv dakle nastavljanje njegova ili mu je barem sličan u svojim okolnostima” (Coste XII, 75 i 80; konferencija 195., O svrsi Misijske družbe, 6. prosinca 1658.).

„Za nas to znači istaknuti razloge zbog kojih Družba treba zahvaljivati Bogu što ju je pozvao u stalež radi nastavljanja poslanja koje je započeo njegov Sin, da se služi istim oružjem, to jest siromaštvom, čistoćom i poslušnošću. (…) Što bismo još mogli pridodati iznesenim razlozima zahvaljivanja Bogu na milosti koju nam je podario stavivši nas u to stanje, da tako budemo posvećeni njemu radi nastavljanja poslanja njegova Sina i apostola? (…) O moj Spasitelju, čekao si 1600 godina da probudiš jednu Družbu koja će se izričito zavjetovati da će nastaviti poslanje za koje je Otac poslao tebe na zemlju, i služiti se istim sredstvima kojima si se ti služio, zavjetujući se na obdržavanje siromaštva, čistoće i poslušnosti … Ali s kim ćeš se to poslužiti, o Spasitelju naših duša, za obraćenje naroda i nastavljanje svoje misije!” (Coste XII, 366, 372, 376 i 377; konferencija 216., Zavjetovanje u Misijskoj družbi).

„Slijedom toga, pravilo nam kaže da obdržavamo siromaštvo, mi koje je Naš Gospodin pozvao činiti to što je on došao obavljati u ovom svijetu i nastaviti njegovo poslanje radeći za obraćenje duša” (Coste XII, 379; konferencija 217., O siromaštvu, 14. studenoga 1659.).

„Koje li sreće, moje kćeri, da je Bog odabrao vas radi nastavljanja poslanja njegova Sina na zemlji!” (Coste IX, 59-60; konferencija 9., O služenju bolesnicima, 9. ožujka 1642.).

„Promislite da je u ovo nedavno vrijeme Bog poželio u svojoj Crkvi ustanoviti Družbu siromašnih seoskih djevojaka, kakva je većina od vas, da nastavite život što ga je njegov Sin provodio na zemlji” (Coste IX, 127; konferencija 15., Tumačenje pravila, 14. lipnja 1643.).

„Ah! Kako li je lijepo živjeti u stanju koje je tako drago našem Gospodinu! Kad biste barem mogle naslutiti užitak što On osjeća gledajući duše koje nastavljaju život kakav je On provodio na zemlji!” (Coste X, 215; konferencija 76., O siromaštvu, 20. kolovoza 1656.).

Isus je provodio svoj život u sinovskom odnosu sa svojim Ocem i u posvemašnjem darivanju sebe braći, poglavito najsiromašnijima i ranjivima. Sveti je Vinko Paulski promatrao Krista kao evangelizatora siromaha, poslanog od Oca naviještati Radosnu vijest, ozdravljati srca ranjena, pridizati posrnule i učiniti vidljivim Božje milosrđe u konkretnoj povijesnoj stvarnosti. Prema shvaćanju svetog Vinka, slijediti Krista ne znači prvenstveno ograničiti se na pojedinačne čine nego usvojiti način kako gledati na ljude, dopustiti da nas diraju njihove patnje i odgovoriti aktivnom, poniznom i kreativnom ljubavlju.

Nastaviti Kristovo djelo na zemlji u naše vrijeme za Vinkovsku obitelj znači prepustiti se vodstvu Duha koji je poticao Krista i nadahnjivao svetog Vinka: Duh koji nas usmjerava k siromasima, ne kao primateljima pomoći, nego mjestu gdje se Gospodin nastavlja objavljivati. Upravo u tom susretu Vinkovska obitelj postaje izvor nade, jer obznanjuje da nijedan život nije izgubljen i nijedna situacija nije bez budućnosti.

Još uvijek i u našem XXI. stoljeću, obilježenom novim oblicima siromaštva, osamljenosti i svjetske nepravde, Gospodin nas poziva na život mistike kršćanske ljubavi. Poziva nas na njegovanje kontemplativnog pogleda, na doživljavanje blizine koja ulijeva nadu, na razmjenu domišljate i organizirane kršćanske ljubavi.

Koje li čudesnosti raspoznati povjerenje koje Isus ima u nas! On povjerava nama, nama ranjivim muškarcima i ženama, naviještanje evanđelja, brigu za siromašne, svjedočenje o njegovoj ljubavi u svijetu. To povjerenje je otajstvo koje nas pretječe i nadilazi: ono se ne događa zbog našega savršenstva, nego zbog njegove vjernosti.

No, povjerenje koje nam je dodijeljeno može biti krivo shvaćeno. Postoji opasnost da povjerenje postane pretpostavka ili uvjerenje o superiornosti, da sebe smatramo boljima, vjernijima, prosvjetljenijima od drugih. Kada naše služenje postane sredstvo dominacije, ono može postati alat za osuđivanje ili ponižavanje; kada pripadnost karizmi isključuje i udaljava i stvara distanciranost umjesto da snaži zajedništvo. U takvomu kontekstu Gospodinovo se povjerenje udaljava, jer bi smjeralo k našoj uznositosti umjesto da izgrađuje braću i sestre.

Sveto nas pismo pita: „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4, 7) Svaki dar, svaka odgovornost, svako poslanje povjereno zajednici jest milost, a ne postignuće. Priznati da je sve dar oslobađa srce od nadmetanja, gasi potrebu za samopotvrđivanjem i otvara nas zahvalnosti.

Kada zajednica posvećenog života ili udruga živi u svijesti da je sve dar, to također mijenja pogled prema drugima. Razlike ne bivaju razlog suprotstavljanja ili dominacije. One su bogatstvo za usvajanje. Autoritet se preobražava u služenje, riječ postaje slušanje, poslanje je preoblikovano u suodgovornost. U takvomu ozračju Gospodinovo povjerenje ne ranjava nego podiže; ono ujedinjuje, a ne razdvaja.

Povjerenje u Boga postaje tada škola poniznosti za sve. Prema svetom Vinku Paulskom, ta lijepa i ljupka krepost (Coste XI, 54, konferencija 36., O poniznosti) temelj je svake istinske ljubavi. Sveti je Vinko poniznost učinio stupom i temeljem svoga duhovnog života. Iz nje je crpio snagu stečenu osobnim iskustvom i preporučivao je kao najprikladnije sredstvo poistovjećivanja s Kristovim čovještvom. Pročitajmo ponovno njegove riječi:

„Poradimo oko poniznosti; koliko netko uspije biti ponizan, toliko će ljubazniji biti prema bližnjemu. Raj zajednica je ljubav; a ljubav je duša kreposti. Poniznost zajednicu objedinjuje i čuva. Ponizne družbe su poput dolina koje na sebe privlače planinsku svježinu: kada se mi ispraznimo od samih sebe, Bog nas ispunjava sobom; jer Bog ne može podnositi prazninu” (Coste XI, 2; konferencija 1., O pozivu misionara).

„(…) ova slabašna družba, najneznatnija od svih, mora biti utemeljena jedino na poniznosti kao svojoj vlastitoj kreposti; u suprotnom, nećemo učiniti ništa vrijednoga, ni unutra ni prema vani; bez poniznosti ne možemo očekivati nikakav napredak za nas osobno, niti ikakvu korist naspram bližnjemu. O Spasitelju, podari nam dakle tu svetu krepost, koja je svojstvena tebi, koju si ti donio svijetu, koju vrednuješ tolikom nježnošću; a vi, gospodo, znajte da onaj tko želi biti istinski misionar, mora neprestance raditi na stjecanju te kreposti i u njoj se usavršavati, a poglavito boriti se protiv svake ohole misli i ispraznih želja kao protiv najopasnijega neprijatelja što bi ga mogao imati; suprotstaviti im se odmah dočim se pojave i odstraniti ih, iskorijeniti ih, bdjeti i ne dopustiti im nipošto mogućnost ulaska“ (Coste XI, 57; konferencija 37., O poniznosti).

„(…) ta poniznost koju nam Isus tako često preporučuje riječju i primjerom, na čijem ostvarenju Družba treba raditi svim silama, treba ispunjavati tri uvjeta od kojih je prvi da sebe u posvemašnjoj iskrenosti smatramo vrijednima prezira; drugi uvjet je biti zadovoljnima što drugi znaju za naše pogreške i zbog njih nas preziru; a treći je skrivati ono malo dobra što Bog čini po nama i u nama, raditi na snižavanju sebe, a kada u tome ne uspijevamo, moramo sve u potpunosti pripisivati milosrđu Božjem i zaslugama drugih. U ovome stoji temelj evanđeoskoga savršenstva i srž svakoga duhovnog života. Tko bude ostvario tu krepost, lako će postići sve ostale” (Coste XII, 195-196; konferencija 203., O poniznosti, 18. travnja 1659.).

Korizmeni put koji nam se otvara, osvjetljen jubilejem nade, označen završetkom četvrtoga stoljeća Misijske družbe, podsjeća nas na samu bît našega poziva i poslanja: biti danas i zauvijek Isusova usta, njegove ruke, njegove noge, produžetak njegova poslanja na zemlji.

Danas i zauvijek odražava duboku čvrstoću vjere, duhovnosti i vinkovske karizme. Ono što se u povijesti rađa iz Božjega Duha ne pripada samo prošlosti, nego ostaje živo, plodno i aktivno u sadašnjosti i budućnosti Crkve.

Karizma koju je sveti Vinko prenio Crkvi u 17. stoljeću dar je Duha koji čuva evanđeosku snagu sposobnu preploviti stoljeća. Stoga, može se reći da taj početni danas nije potrošen. On ostaje živ i postaje vječan.

Sve dotle dok postoje siromasi koje treba posluživati, evanđelje koje treba naviještati, kršćanske ljubavi koju treba ukorjenjivati, zajednica koje treba odgajati, vinkovska duhovnost i karizma ostat će aktualne, potrebne i plodne.

Nemojmo zaboraviti da jedino duboka poniznost omogućuje karizmi i duhovnosti ostati plodnima. U poniznosti se karizma neprestance obnavlja, pročišćuje se tijekom povijesti, poticana siromasima i vođena Duhom. Upravo ta poniznost drži vječnost živom u našemu slabašnom danas, do dana kada će Bog biti sve u svemu.

Povjerimo ovo vrijeme obraćenja Gospodinovu Duhu, da pročisti naš pogled, učini naše srce poniznim i obnovi u nama radost služenja Kristu u siromasima. Na taj način korizma će biti prijelaz k evanđeoskijem životu, jednostavnoj i žarkoj kršćanskoj ljubavi.

S tom željom, podržavajmo se međusobno na putu prema Isusovu Uskrsu, u sigurnosti da će onaj koji nas je pozvao nastaviti hod s nama i djelovati preko naše slabašne, ali raspoložive poniznosti.

Vas brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

(Prijevod s francuskoga)

Pitanja za osobno promišljanje i zajedničku razmjenu

1. Nastaviti Isusovo poslanje

• Kakvim stavom, izborom ili konkretnim djelima naša zajednica ili udruga čini danas vidljivim poslanje Isusa, evangelizatora siromašnih?
• U čemu nam se događa opasnost „činiti nešto za Isusa” bez da istinski dopustimo da nas prožme njegov način gledanja i ljubavi?
• Koji su novi poticaji Duha koje opažamo da bismo danas nastavili poslanje povjereno Vinkovskoj obitelji?

2. Gospodinovo povjerenje, škola poniznosti

• Kako doživljavamo mi osobno i kao zajednica, povjerenje koje nam Isus ukazuje: kao dar ili kao povlasticu?
• U kojoj se mjeri u zajednici ili u skupini uvlače pretpostavka, prosuđivanje, traženje zahvalnosti?
• Što nam pomaže ostati u evanđeoskoj poniznosti, priznajući da je sve milost i da ništa ne pripada nama?

3. Živjeti mistiku kršćanske ljubavi

• Kako se Euharistija, molitva, Riječ Božja i siromasi međusobno prožimaju u našemu svagdanjem životu?
• Koji nas oblici siromaštva u našem kontekstu najsnažnije izazivaju kao mjesto susreta s Kristom?
• Koje konkretne mjere možemo poduzeti kao zajednica, da bismo razvili ljubav s više sudjelovanja, bolje organiziranosti, i proročkog obilježja?

IZVOR: SESTRE MILOSRDNICE – Provincija Navještenja Gospodinova – Split

Objava OKRUŽNO PISMO VRHOVNOG POGLAVARA VINKOVSKE OBITELJI pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Ako ne znate gdje je Gradec, vrijeme je da saznate i dođete u ovo lijepo mjesto nadomak Zagreba.

U Gradecu je 24.01.2026. godine održana duhovna obnova za članove Područnog vijeća bl.A. Stepinca Zagreb čiji je domaćin bila Konferencija Ranjenog Isusa Gradec.

Nakon što smo se okupili i okrijepili, vlč. Josip Starčević, župnik Župe Ranjenog Isusa održao je duhovni nagovor na temu: DUHOVNI BOJ U NAŠE DOBA NA TEMELJU BOŽJE RIJEČI (Ef 6 10-20).

U svojem je predavanju osvrnuo se na poslanicu sv. Pavla Efežanima, koja se i danas itekako može primijeniti. U svojem meditativnom predavanju ukazao je koji je to duhovni boj s kojim se kršćanim susreće danas. Tako je naglasio da u ovo vrijeme trke i užurbanosti nemamo vremena za sebe i bližnje, a kamo li za Boga.Kako smo stalno u napastima od zloga i dilemi da li moliti (ma, budeš kasnije), hoću li govoriti istinu ili laži (pa, svi lažu možeš i ti), hoću li oprostiti ili se zatvoriti u neku svoju gorčinu…molitve su sve kraće, sve je puno sumnji i nervoze, obitelji se raspadaju, susjedi, političari pa i svećenici su nam neprijatelji.  Kršćanin bi trebao u sve te bojeve ući ne goloruk nego  s povjerenjem u dragoga Boga i njegovu riječ koja je Put, Istina i Život. Treba se opasati pojasom istine, ali Kristove istine, otvoriti svoje srce za ljubav i vjernost kako bi snaga Duha svetoga mogla u nama djelovati.
Nakon kratke stanke sudjelovali smo na sv. Misi koju je uveličao zbor svojim krasnim pjevanjem, a pridružile su nam se i sestre Milosrdnice i župljani.

Prepuni dojmova i pozitivne energije zajednički je ručak bila prilika da se međusobno podružimo i razmijenimo svoja iskustva i zapažanja. Domaćini su bili vrlo toli,brižni i organizirani pa se neformalni razgovor odužio do popodnevnih sati.
Otišli smo svojim domovima naoružani novim štitovima: kreposti, čistoće, istine, poniznosti, molitve, vjere.
Hvala predsjednici Vlatki, vlč. Josipu i svim članicama Konferencije na prekrasnom danu.
Bog vas blagoslovio, a sv. Vinko i bl. Ozanam neka vas prate i  dalje u vašem radu.

Ivka Hrg, predsjednica PV

Objava DUHOVNA OBNOVA U GRADECU pojavila se prvi puta na SSVP HR.

Objava Božić 2025. pojavila se prvi puta na SSVP HR.