Super lektire - vas kutak za najbolje lektire...

Dobrodošli na Super lektire - vaš kutak za najbolje lektire

2019-11-05T10:30:00.000-08:00

Dobrodošli na Super lektire - vaš kutak za najbolje lektire.

Blog je nastao kao želja za pomoći svima koji žele pronaći dodatne informacije o raznim djelima sa popisa lektira za osnovnu i srednju školu.

Nadam se da ćete pronaći informacije koje ste tražili i da će Vam napisani sadržaj pomoći u radu.

Sretno ;)

Kliknite ovdje za popis svih dostupnih lektira!

Kuga - Albert Camus

2019-11-05T01:18:00.004-08:00

Kuga - Albert Camus

Bilješke o piscu (verzija 1):

Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvećuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući riješiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprotstavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Bilješke o piscu (verzija 2):

Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist, rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda»

- U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu

- Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti

- Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt)

- Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote

- Djela koja tada nastaju su:

- filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g.

- roman «Stranac» 1942. g.

- drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune»

- Raskid s egzistencijalizmom

- Smisao čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti

- Djela koja tada nastaju su:

- filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g.

- romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g.

- drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnost.

Bilješke o piscu (verzija 3):

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Rođen je 7. studenog 1913. godine u malom gradu u Alžiru, Mondoviji. Obitelj s očeve strane potječe iz francuske pokrajine Alsace odakle su se 1871. godine preselili u Alžir. Majka mu je porijeklom s Mallorce. Otac je poginuo početkom Prvog svjetskog rata zbog čega se majka s cijelom obitelji preselila u grad Alžir. Camus je nažalost odrastao u bijedi, a nakon završene osnovne škole zahvaljujući trudu učitelja Louisa Germainea, dobiva stipendiju i upisuje se u srednju školu.

Nakon srednje škole upisao je Sveučilište u Alžiru kako bi studirao filozofiju. Cijelo vrijeme je bio aktivan u pokretu otpora zbog čega se pridružuje Komunističkoj partiji, koju će ipak napustiti nakon nekoliko godina djelovanja.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista Le Combat, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti.

Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprotstavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom. Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman Stranac (1942.), esej Mit o Sizifu (1942.) te dramu Kaligula i ciklus pobune: roman Kuga, esej Pobunjeni čovjek, drama Opsadno stanje, drama Pravednici. Poginuo je u automobilskoj nesreći jugoistočno od Pariza, 4. siječnja 1960. godine.

Književna vrsta:

Roman.

Mjesto radnje:

Grad Oran - alžirska obala.

Vrijeme radnje:

Na početku romana stoji da je on napisan kao kronika, s naznakom da se događaji “dogodiše 194…”.

Kratki sadržaj:

Prvi dio romana nosi nam uvid u život grada. Saznajemo kako on diše te nam autor navodi i neke od detalja običnog i pomalo monotonog života u tom gradu koji je smješten na provinciji. Oran je grad u kojem se ništa uzbudljivo ne može dogoditi, a isto tako nastanjuju ga sasvim obični stanovnici. 16. travnja isto tako nije donosio nikakve događaje koji bi i u najmanjoj mjeri mogli biti uzbudljivi. Ali ipak to jutro postalo je za barem jednog stanovnika prilično neobično. Naime, toga dana ujutro, dr. Bernard Rieux ispred vrata kabineta pronašao je uginulog štakora. Pozvao je pazikuću koji je tvrdio da u kući nema štakora. I nakon što je štakor uklonjen, nitko ovom događaju više nije pridavao previše pozornosti.

Supruga dr. Rieuxa bila je bolesna pa ju je doktor ispratio u gorsko lječilište. Život se vratio svojem uobičajenom tijeku pa je doktor već sljedećeg dana krenuo u posjetu bolesnicima. Doktor je radio svoje svakodnevne uobičajene poslove te je sretao isto tako uobičajene ljude. No, uskoro su se zaredali slučajevi uginuća štakora, postajalo ih je sve više te su ulice i trgovi postali preplavljene lešinama ovih uginulih životinja. Mladi novinar iz jednog drugog grada, Raymond Rambert, potražio je dr. Rieuxa zbog ankete koju je odlučio provesti, a njezina tema bila je kakvi su uvjeti života Arapa. Njih dvojica su između ostalog prokomentirali i veliki broj uginulih štakora, kao što su to činili i svi stanovnici u Oranu kada bi se susreli na ulici.

U međuvremenu dr. Rieuxu je stigla majka kako bi se brinula o kući dok mu je supruga na liječenju. Od tada pa nadalje ugibanje štakora je postalo toliko često da su se tom temom bavili svi, od vlasti u gradu pa sve do lokalnih novina i radija. Jednoga dana dr. Rieux je pri povratku kući primijetio kako se njegov pazikuća čudno ponaša. Ali kada su se pojavili prvi simptomi kao što su teško disanje i otekline na vratu i u preponama, dr. Rieux se već prilično zabrinuo. No, kako je taman iščekivao vijesti od svoje bolesne supruge, nekako je zanemario bolesnika s nadam da će mu se stanje uskoro poboljšati. Malo nakon toga, doktora je posjetio Joseph Grand koji je inače radio u općini te ga je obavijestio o tome kako je uspio spriječiti jedan pokušaj ubojstva. Zločin gospodina Cottarda je bio otkriven, a on se prepao odgovornosti te se pokušao ubiti vješanjem. Kada se doktor za njega pobrinuo, odlučio je i pogledati kako se osjeća pazikuća. No, on se osjećao sve gore i gore, a doktor je nazočio strašnom prizoru. Naime, on je umro u strašnim mukama.

Nakon toga, u radnju se uključio novi lik, Jean Tarrou. On je bio došljak koji je dane provodio ne radeći ništa osim što se zabavljao sa španjolskim plesačicama. Tarrou je svoja zapažanja o ljudima i životu u tom gradu zapisivao pa možemo vidjeti slike života ljudi iz toga kraja.

S vremenom su svi postajali sve više zabrinuti zbog ugibanja štakora, a pojavio se i sve veći broj bolesnika. Ipak, kao da se nitko nije imao hrabrosti suočiti s bolešću pa su se tako sve radnje odvijale jako sporo. Analize su se čekale danima, isto kao i akcije koje su trebale biti organizirane. Samo je stari liječnik, doktor Castel, koji je neko vrijeme bio proveo i u Kini, progovorio o pravom stanu stvari. On je zaključio da je posrijedi kuga.

Nitko nije vjerovao da se radi o kugi. Naime, odavno kuge više nije bilo u civiliziranom svijetu. Grad je stavljen u izolaciju i zatvoren je. Život u gradu se totalno promijenio. Priča ide dalje prateći nekoliko likova koji su se borili za život u gradu u kojem je postojala velika stopa umiranja. U početku je sve teklo uobičajeno, no s vremenom stvari su se morale prilagoditi bolesti. Tako više nije bilo niti uobičajenih pokopa, a neke su obitelji stavljene u karantenu. Ljudi se različito bore s ovom smrtnom bolesti. Jedini žele što proživjeti sve više lijepih trenutaka jer im se smrt čini bližom, dok neki pokušavaju pobjeći iz grada konstantno se boreći sa stražom.

Raymond Rambert odjednom shvaća da je zaljubljen u ženu koja se nalazi izvan grada te panično želi pobjeći k njoj. Od doktora Reuixa tražio je potvrdu da je zdrav kako bi mogao napustiti grad, ali doktor mu to nije htio izdati. Novinar smatra da nitko ne zna kako se on osjeća jer to nije njegov grad te isto tako misli da može otići. Ipak, sam sebi priznaje da se ne radi o tako velikoj ljubavi već o vlastitom dobru. Kada vidi da je i dr. Reuix odvojen od supruge, posrami se te odluči ostati. Čak pristupi i službama koje pomažu bolesnima, a koje je organizirao Tarrou.

Cottard, koji se pokušao ubiti u ovoj situaciji vidi sreću jer kuga je zaustavila sva uobičajena događanja pa tako i njegovo uhićenje. Mnogi se građani priključuju liječniku Rieuxu pa tako i Rambert i Tarrou. Sve je postalo drukčije, vrijednosti su se okrenule i ono što je prije malo tko zapažao, sada je postalo značajno. Nevolja uvijek zbližava ljude, a pošto svi žive na granici života i smrti, svatko se preispituje, sebe i svoj život. Umiranje je sve učestalije, a ljudski životi se sve više isprepliću. Službe za pokope rade velikom brzinom, zdravi ljudi izbjegavaju bolesne, a česti su i sukobi sa stražom na izlazu iz grada. Postoji i podzemlje koje se bavi krijumčarenjem ljudi. Njihovu pomoć zatraži Rambert kako bi što prije izašao iz grada, ali to mu ipak ne uspijeva te do kraja ostaje zatočen u gradu.

Dr. Rieux koji je i sam bolestan, sve se teže nosi s mnogobrojnim zadaćama i problemima, a tako često i zaboravi na sebe. U ovoj neizdrživoj situaciji ljudi se sve više jedni drugima povjeravaju. Tako se i liječnik povjerava Rambertu govoreći mu o svom ocu, kako je otišao od kuće i kako je htio spasiti svaki ljudski život.

Siječanj, devet mjeseci nakon prve pojave kuge, donio je novosti. Pojavili su se štakori i mačke te je bio očito da je bolest pomalo jenjavala. Ljudi nisu mogli vjerovati da epidemija slabi, kao da su naučili živjeti s njom, a i prestali su se radovati lijepim i dobrim vijestima. Malo nakon toga, stigla je vijest da je u gorskom lječilištu umrla Rieuxova supruga. Iako je bila zaštićena od kuge, daleko od grada, nije uspjela preživjeti svoju bolest. U zadnjem naletu bolesti, umro je i Tarrou što je jako uzdrmalo dr. Rieuxa. On je izgubio mnoge ljude u svom životu, ali dobio je bitku koja se ticala svih ljudi zajednice.

Bolest je odnijela i Granda koji je kasno shvatio da je njegov životni poziv pisanje jer je bezuspješno tragao za savršenim rečenicama za svoje djelo. Umro je i sin gospodina Othona, a on se odlučio promijeniti i od tada prisustvovati zajedničkom radu.

Nakon prestanka kuge, Cottard je sam izazvao svoju sudbinu. Došao je u sukob s policijom i tako je bio ubijen.

Kraj romana donosi nam razmišljanja dr. Rieuxa. Osluškivao je ponovnu radost i buku na ulicama svoga grada, ali smatrao je da se nikada ne može znati kada će bacil kuge ponovo uzeti maha i tako promijeniti mnogobrojne ljudske sudbine.

O djelu:

Roman “Kuga” Alberta Camusa sastavljen je od pet dijelova. Autor nam je ispričao događaje koji su se dogodili za vrijeme nastanka kuge u gradiću Oranu na alžirskoj obali. Riječ je o gradiću koji broji samo oko dvjesto tisuća stanovnika. Odmah na početku romana saznajemo da se radi o kronici događaja i da je on napisan kao dnevnik. U djelo su uvrštene i bilješke Jeana Tarroua koji je bio jedan od likova u romanu. Ime osobe koja je napisala cijelu kroniku događaja saznat ćemo tek na samom kraju romana iz razloga što, kako piše, htio je ostati objektivan do kraja.

Roman se bavi životnim pitanjima, čovjekovom unutarnjom borbom koja se događa kada nastupi neka izvanredna situacija kao što je na primjer bolest. U takvim trenucima svi postupaju na drukčiji način, neki traže religiozno objašnjenje, neki znanstveno, neki bježe, a neki se mire sa sudbinom. Autor nam daje svoje mišljenje da čovjekovo postojanje nema smisla ako se on ne bavi pomaganjem drugima.

Popis likova:

Dr. Bernard Rieux, Raymond Rambert, Joseph Grand, Rieuxova supruga i majka, pazikuća, Cottard, Jean Tarrou…

Analiza glavnog lika:

Bernard Rieux

Glavni je lik romana preko kojeg nam je autor prenio svoja razmišljanja i poruke. Liječnik je koji osjeća veliku odgovornost prema ljudima iz zajednice, a tako često zanemaruje sebe. On se na profesionalan način suočava s bolesti, radi ono što se od njega očekuje i ne pokazuje nimalo osjećaja prema situaciji i ljudima. Time je želio ostati profesionalan do kraja. On stalno preispituje sebe i svoja etička načela. On kao liječnik vjeruje u znanost, a u jednom trenutku preispituje i vjerovanje u Boga. Smatra da bi ga vjera u Boga već odavno odbacila od borbe za čovjeka. Njegovo povjerenje u ljude je golemo i to je ono što mu naposljetku i donosi prijatelje i pomagače. Nakon što je izgubio suprugu i dobrog prijatelja i dalje je zadržao mirnoću. Shvaća da je ljudski život krhak, ali on se stalno ponovno obnavlja i traje. On ne bježi od bolesti kao neki likovi u knjizi, njegova zadaća je briga za ljude bez obzira na situaciju. Autor ovim likom koji je izrazito human i promišljen želi dati do znanja da su to ljudi koji su posvećeni svom pozivu, a za dobrobit društva i ljudi spremni su zanemariti i sebe. Ljudi poput dr. Reuixa primjer su smislenosti čovječanstva.

Čudo od djeteta - Advan Hozić

2014-06-01T05:46:00.000-07:00

Čudo od djeteta - Advan Hozić

Bilješke o piscu:
Advan Hozić pripovjedač, romansijer, dramski pisac i pjesnik, rođen je u Kotor - Varoši 1926. godine. Učestvovao je u antifašističkom ratu od oktobra 1941. godine. Napisao je sedam radioigara, a izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija Malinjak i drama Rat. U njegovom djelu, pored desetak knjiga publicistike, dominantno mjesto zauzimaju romani: Dobroćudni ratnici, Tri Ješina junačka dana, Vrabac s puškom, Dva i po borca, Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne, Glavna snaga, Lopuža i Dječak i balon.

Objavio je i nekoliko zbirki priča: Drugovi, Prava puška, Sumnjivi telećak, Čudo od djeteta, Azrino magare, zbirke pjesama Djed i unuk i Prođimo ispod duge te knjigu igrokaza Stara tajna. Štampana mu je i zbirka sjećanja Vijenac od slova i sjećanja na više umrlih bosanskohercegovačkih pisaca.

Kratak sadržaj:

Rodio se mali dječak koji je već u prvim minutama svog života postao čudo od djeteta, jer se rodio s dva zuba. U 4 mjesecu je počeo da puže, a u 8 mjesecu je prohodao a u 14 mjesecu progovorio. Tata mu je dao ime Tvrtko Dizdarkoje mu je sasvim odgovaralao. Kad je krenuo u školu bio je čudan đak, svašta je znao ali nije htjeo da piše niti da slupša šta učitelj priča, a on kaže "neka me upišu u neki stariji razred da se ne gnjavim onim šta već znam".

U 5 razredu je postao još veće čudo. Bio je trapav, ćutljiv i zatvoren, puno je čitao. Učitelji su tražili svoje a roditelji svoje a Tvrko je radio po svome. Uskoro je izbio nesporazum s učiteljem fizičkog odgoja , jer Tvrtko nije radio što je učitelj od njega tražio. Jednog dana su u školu došli predstavnici plivačkog saveza. Tražili su od direktora da Tvrtka oslobode od nastave pet danma kako bi se on pripremio za natjecanje u plivanju. Mladi nastavnik se zaprepastio, on nije znao da Tvrko trenira plivanje. Otišli su na takmičenje i Tvrko je osvojio dvije zlatne i dvije srebrene medalje. Zatim je išao na takmičenje u džudu. Krišom se bio upisao u džudo klub. Sa takmičenja se vratio sa medaljama na čuđenje učitelja i roditelja. Slično je bilo i sa učiteljicom muzičkog Berkom. Mislila je da je tupoglav jer nezna note, govorila je da je bez sluha i nemože da pjeva u horu. A onda ga je jedne večeri vidjela u parku kako svira gitaru i pjeva društvu na engleskom. Kad je to saznala učiteljica engleskog bila je vrlo iznenađena. Učitelj Srmec je dodao da Tvrtko nema pojma o tehnici. Pozvali su ga u zbornicu da ga pitaju od kud zna da pjeva na engleskom, a on im je odgovorio da je naučio s ploča. Učitelj Srmec je promijenio svoje mišljenje kad mu je Tvrko pomogao da popravi auto. Eto to je pričao čudu od djeteta. Trvko je prolazio kroz školu kao raketa.

Sadržaj:

Čudo od djeteta

Valjda je takva bila volja majke prirode da Tvrtku Dizdaru još prilikom dolaska na svijet bude udaren pečat neobičnog novrođenčeta, tako da je odmah, s prvim minutima svog života, postao čudo od djeteta. Čim se rodio i rasklopio usta da zaplače i objavi svoje postojanje, opazili su da već ima iznikla dva mala bijela zubića. Takvo čudo u porodilištu još nije bilo viđeno pa je i doktor izbečio oči i dugo pipao prstom te zubiće. Poslije su dolazili i drugi doktori i sve vrste babica i medicinskih sestara da se uvjere: taj dječko je već mogao da ugriza. Rastući i dobijajući nove zube, dječak je sve više i jače grizao. Jeo je sve što mu daju, tako da ga nikad nije bilo potrebno nutkati i moliti, kao što se čini s drugom djecom. Grizao je, doduše, i sve drugo čega bi se dohvatio, a najradije svoje igračke i tatine knjige, hemijske olovke i šahov-ske figure, kad bi mu došle pod ruku. U četvrtom mjesecu već je počeo da puže, u osmom je prohodao, a u četrnaestom je progovorio.

Naučio je da pliva u trećoj godini, a u petoj je znao da čita. Ne treba ni pominjati kad je počeo da zanovijeta i da se raspituje šta je šta i zašto je zašto, jer su mu takva pitanja bila na jeziku čim je progo-vorio. Tako je grizao i razna saznanja. Jedino je bilo nezgodno što je dječko ujedao i u nekim prilikama kad se to ne čini, a to je bilo onda kad bi ga neko udario ili htio da udari: odmah bi skakao kao kakav mladi lovački ker i hitro hvatao ruku ili makar prst onoga što hoće da ga bije, u tren oka sve bi bilo gotovo: njegovi zubi nisu bili mekani. Tako je Tvrtko još prije polaska u školu izujedao sve svoje vršnjake u komšiluku, pa i nekoliko komšija i rođaka, ali je tako izvojevao i ogromnu povlasticu: niko se nije usuđi-vao da ga tuče. Zatim, tu je bilo i njegovo ime. Njegovom tati Srđanu strašno se dopadalo ime Tvrtko, staro i veoma rijetko, a nepodesno za bilo kakvo iskrivljavanje ili skraćivanje. Tvrtkovom bratu, starijem dvije godine, bilo je ime Stanislav, a zvali su ga i Stanko, i Stane, i Slavko, i Sten, i Staniša i još kojekako pa je i on sam bio u nedoumici kako mu je zapravo ime. Ali, kad je Tvrtku dao ime, tata Srđan nije mogao ni da nasluti da će njegov sinčić tu svoju firmu prihvatiti svim srcem, tako da će se uvijek starati da s rastom i jačanjem bude dostojan takvog imena. Već od druge ili treće godine njegovog života to je bilo toliko vidljivo da je i tata Srđan često uzvikivao: "Ne znam na koga se ovaj moj sin bacio, tvrdoglav je kao mazga!" Navodno, takvog tvrdoglavog stvorenja nikada nije bilo ni među Dizdarima ni u porodici Tvrtkove mame Sane.

Upisali su ga u školu kad je navršio šest godina. Od prvog razreda bio je to čudan đak, a do četvrtog je već stekao i slavu: bio je bistro dijete, koje zna svašta, ali u školu dolazi sa nenapisanim zadaćama i nenaučenim lekcijama. Nikakve zamjerke, primjedbe, savjeti i ukori na njega nisu imali uticaja: on je tvrdoglavo tjerao svoje. Na školskim časovima bio je miran, nije se vrtio, okretao, šaptao, štipao drugove i činio dru-ge manguparije, već je samo kriomice, umjesto da sluša nastavu, ispod klupe listao i čitao razne stripove ili je pak crtao nekakve svoje avione, rakete i leteće tanjire. Kad bi mu tata, poslije roditeljskih sastanaka u školi, pokušao da očita lekciju o tome kako treba učiti i tome slično, što se obično govori djeci, Tvrtko je smireno odgovarao: neka me upišu u neki stariji razred da me ne gnjave onim što već znam! Njegova razredna nastavnica se, jadnica, živa jela i nikako nije znala kakve bi ocjene dala takvom đaku. Kad mu je najzad napisala svjedodžbu da je završio čet-vrti razred, uzdahnula je sa velikim olakšanjem i rekla: "Neka se sada neko drugi s njim nateže, meni je bilo dosta!"

Prave muke su naišle tek kad je Tvrtko pošao u peti razred. Tada se najbolje vidjelo kakvo je bio čudo od djeteta i koliko jedno takvo čudo može da bude nezgodno i za nastavnike i za roditelje.

Bio je lijepo izrastao, a razvio se malo preko mjere pa je izgledao trapavo, a činilo se da je i mutav, jer je bio tih, ćutljiv i zatvoren kao kakva kutija. Teško je bilo dokučiti šta mu je u glavi, jer su se iz njega riječi morale izvlačiti kao iz kakvog dubokog bunara. Za razliku od Stani-slava, živahnog i okretnog, koji je po cio dan bio prava čigra, Tvrtko je u osami čitao i halapljivo gutao sve što je mogao naći u knjigama i novi-nama, a kad je izlazio iz stana nije se znalo kuda ide i šta će da radi.

Teško je uhvatiti red kojim su se zbivali pojedini događaji u kojima je Tvrtko pravio izne-nađenja, ali to i nije naročito značajno. Činjenica je da su nastavnici tražili ono što je propisivao nastavni program, tata Srđan i mama Sana su držali stranu nastavnicima, a Tvrtko je imao svaj program i radio po svome. Pa kad se sve to smi-ješalo, ispadalo je sve nešto neočekivano.

Najprije je valjda bio nesporazum s nastavnikom fizičkog vaspitanja. To je bio mlad, vrijedan nastavnik, dobar gimnastičar, koji je gajio vatrenu želju da i njegovi đaci budu dobri gimnastičari. U školi su imali i lijepu salu i sve potrebne sprave pa je gimnastika mogla da cvjeta i cvjetala je prilično dobro kod svih učenika osim kod Tvrtka. On je mrzio parterne vježbe, vratilo, razboj, preskoke, sklekove i trčanje i uopšte sve stoje nastavnik tražio da učenici rade. Dok su svi drugi učenici iz njegovog razreda jurili za loptom kao sumanuti, Tvrtko se sklanjao u stranu ili se, kad bi ga uključili u igru, mlitavo gegao i šeprtljavo petljao s loptom kao neka baba. Mladi nastavnik je gotovo plakao od očajanja:

- Šta da radim s tobom? – pitao je Tvrtka. A Tvrtko – ništa.

- Uh, nikom nisam dao keca iz fiskulture, a tebi ću ga dati! – prijetio je nastavnik.

Jednog dana pozva direktor škole tog nastavnika k sebi. U direktorovoj kancelariji sjedila su trojica ozbiljnih građana.

- Druže nastavniče – upita direktor – kakav vam je na fiskulturi učenik Tvrtko Dizdar?

- Loš. Najslabiji.

Ona trojica se nasmijaše, a i direktor se osmijehnu:

- Vidite – reče – ovo su drugovi iz Repu-bličkog odbora Plivačkog saveza. Oni kažu da je mali Tvrtko odličan plivač i mole da ga oslobodimo pet dana radi učešća na republičkom prvenstvu. Kao njegov nastavnik, i vi biste išli s njim. To je, kako da kažem, velika čast za našu školu!

Mladi nastavnik je bio toliko zbunjen da nije mogao ništa da izgovori. Ona trojica su priskočila da mu zahvale za razumijevanje, tuma-čeći njegovo ćutanje kao pristanak.

I bilo je: odveo je Tvrtka na to takmičenje, a Tvrtko je u vodi bio kao kakav delfin: osvojio je dvije zlatne i dvije srebrne medalje. Tri dana su u novinama izlazile njegove slike. I nastavnik je bio na slici u novinama.

Razumije se, sad više nije bilo nikakve mogućnosti da Tvrtko dobije keca iz fiskulture, ali mu je nastavnik ipak rekao:

- Neka si ti republički prvak u plivanju, ali si totalno loš u školskoj nastavi. Nećeš dobiti više od trojke i tačka!

Ali, nije bila tačka. Nekoliko mjeseci kasni-je Tvrtko je i na državnom prvenstvu osvojio dvije srebrne i jednu bronzanu medalju, a škola je za taj njegov uspjeh! dobila poveliku i ukusno izrađenu diplomu. Zatim su opet u kancelariju direktora škole došli nekakvi uvaženi građani i zamolili da mali Tvrtko Dizdar pođe na neko međugradsko i važno takmičenje u džudu. Mališan se, krijući od roditelja, upisao u džudo klub i za samo nekoliko mjeseci uzletio među najbolje: obarao je kao od šale sve iz svoje kategorije. Tata Srđan je bio iznenađen, mladi nastavnik fiskulture zbunjen, a Tvrtko se opet, i sa tog tak-mičenja, vratio s medaljama i diplomama. Tada su došli i snimatelji i novinari s televizije da snimaju Tvrka u školi, a direktor škole i mladi nastavnik su takođe pred kamerama govorili o njemu kao učeniku i pričali tako kao što bi i svak drugi na njihovom mjestu: hvalili su mališana kao najboljeg sportistu u školi.

Tako je, nekako slično, ispalo i s nastavnicom muzičkog vaspitanja, drugaricom Berkom. Ona se na svim svojim časovima u Tvrtkovom razredu nije mogla da načudi kako jedan dječak može biti toliko tupoglav da ne shvata note i kako može biti toliko bez sluha da ne umije da se uklopi u razredni hor, a Tvrtko je upravo takav bio, po svim pravilima, mutav i za pjesmu i za muziku. Utoliko je za drugaricu Berku bilo kraj-nje veliko iznenađenje kad je jedne večeri, dok je šetala sa svojim mužem, opazila tog istog mutavog Tvrtka na klupi u parku, s gitarom u rukama, kako prebire po žicama i pjeva okupljenim mom-cima i djevojkama nekakvim napuklim glasom na engleskom jeziku. Njen muž je bio oduševljen...

- Zamislite šta mi se dogodilo! – rekla je nastavnica Berka sutradan u zbornici punoj nastavnika i ispričala je sve što je čula i vidjela.

- Kako na engleskom? – iznenadila se profesorica engleskog, sitna i žuta cura u školi među đacima zvana Džeri, po imenu miša iz crtanih filmova. – Pa taj dječko ne zna nijednu englesku riječ! On je antitalenat za jezike! Kod mene od prvog dana ima jedinicu!

- Ne zna on ni maternji jezik! – rekao je profesor Bađali. – To je najmutaviji đak u školi, ne zna da proslovi ni pet riječi!

Nastavnica Berka bila je povrijeđena i sva se bila zajapurila: pa valjda i ona zna šta je engleski, a šta nije. Profesorica Džeri je ponav-ljala da tako nešto uopšte nije mogućno, a pro-fesor Bađali je dodavao ulje na vatru i raspra je bila sve žešća, jer se upetljao i nastavnik tehničkog obrazovanja Srmec izjavom da je Tvrtko i kod upisan kao najslabiji đak jer nema pojma o pojmu u tehnici. Najzad je sekretar škole predložio da zovnu Tvrtka u zbornicu.

- Pa, znam pet-šest ili sedam-osam pjesama na engleskom – rekao je Tvrtko, na svoj način mirno i ravnodušno. – Naučio sam s drugovima. Uz ploče i tako...

- A na nastavi si kao zavezana vreća! – primijetila je profesorica Džeri.

- To je drugo, nije isto – odvratio je Tvrtko.

Kad se pribrala i razmislila, profesorica Džeri je brzo obrnula cijeli taj slučaj u svoju korist. To je bio dokaz da se "njen" predmet može lako da uči, da engleski jezik nije težak i da ga učenici vole. Na njenu inicijativu, a i uz podršku drugarice Berke, održana je školska priredba na kojoj je i Tvrtko imao svo ,,šou". Pjevao je engleske pjesme i udarao u gitaru, a to je prisutnim đačkim roditeljima bio najljepši primjer uspješne nastave muzičkog vaspitanja i učenja engleskog jezika.

Što se tiče nastavnika Srmeca, on je svoje mišljenje o Tvrtku promijenio u samo deset minuta. Njegov automobil, parkiran u školskom dvorištu, uzjogunio se jednog dana i nije htio ni da bekne. Srmec je čačkao i ovama i onamo, pipao koješta u motoru, ljutio se, vapio na boga, a onda mu je, sa školskom torbom po miškom, prišao Tvrtko Dizdar i mirno upitao:

- Druže nastavniče, treba li vam pomoć?

- Bježi, skloni mi se s očiju! – zagalamio je nastavnik, a još kad je vidio ko ga to pita dreknuo: – Sklanjaj se!

Taj njegov povik otjerao bi zasigurno svakog drugog đaka, ali tvrdoglavag, ćutljivog, upornog, poput kakvog buldožera, trapavog Tvrtka nije moglo pomaći ništa. On je zavukao glavu pod poklopac, iznad motora, pipnuo prstom dva puta i pogledao nastavnika Srmeca:

- Ovdje vam je kratak spoj sa akumulatorom!

Sujetan, kao što su svi vozači, nastavnik je najprije zagalamio da mu se ne petlja oko kola, ali je Tvrtko kao gluhonijem nastavio da čeprka po motoru. U narednih nekoliko minuta nastav-nik je bez teškoća pokrenuo svoja kolica. Odve-zao se desetak metara, a onda se vratio i upitao:

- Kako si ti ovo znao?

- Tako – odgovorio mu je Tvrtko.

Taj mališan, zatvoren, zakapijan, zamandaljen, nije rado otkrivao šta zna, koliko može. U sedmom razredu su već znali da je s njim teško izlaziti na kraj. Tek što dobije keca na jednom času, a on se javi na drugom i odgovori za peticu. Nastavnici su bili u nedoumici šta da misle. Okreni, obrni, to je bilo izuzetno dijete, i zato je bilo najbolje, čak i kad taj đak pokazuje da nije učio, da mu se malo progleda kroz prste, da ne bi ispadalo da kod nekih da moraju da se vade pred svim učenicima popravljajući Tvrtkove ocjene i data mišljenja. Uostalom, taj mirni, zatvoreni dječko, višestruki republički prvak u plivanju i džudu, gitarista i pjevač na školskim priredbama, najbolji u akciji pošumljavanja, vješt modelar letjelica i brodova, pobjednik na školskom kvizu o tokovima revolucije, nikad nije padao na dno. Uvijek je nekako izdaleka, iz busije, spremao nešto svoje i razoružavao svakog koje pokušao da ga omalovaži.

Ne, on nije bio kao ostala djeca. I kad bi htio sam da objasni šta se to u njemu skriva, šta ga to podstiče da se tako ponaša, Tvrtko to ne bi znao objasniti. Ipak, gledajući sa strane, najviše mu je smetalo to što su u kući htjeli da on bude isti kao i Stanislav, njegov brat, a u školi – da bude kao i svi drugi đaci. Takvo jedno čudo od djeteta – ali ne jedno kad ih posvuda ima sijaset! – nije samo nevolja za nastavnike, već su napast i za rođene roditelje. Srđan i Sana su sa Tvrtkom bili na pravoj muci. Njihov Stanislav je gurao kroz škole kao putnički voz, ide pa stane, ide pa stane, a Tvrtko je bio raketa ili bar mlažnjak, neuhvatljiv, nedokučiv, kao nešto bez glave i repa, a ipak i sa glavom i sa repom. Ono što se bilo rodilo zubato nikako nije moglo da bude običan dječak.

Simba

Rajkov parnjak iz klupe i ujedno najbolji drug u razredu Siniša Jelača počeo je naglo i sve češće da izbjegava uobičajene igre poslije nastave; žurio je kući i prosto trčao da što prije ode. Potom je Rajko ispod oka zapazio da Siniša na časovima, umjesto da piše ono što nastavnici pričaju, u svoje sveske crta nekakve kerove, velike i male, repate i kusate, ali najčešće samo pasje glave. Kad ga je Rajko pitao šta mu je, o čemu misli, kuda žuri iz škole, zašto crta kerove, Siniša je, s nekim zagonetnim smiješkom, odma-hivao rukom i slijegao ramenima. I kad je to sve već Rajku postalo sasvim obično, Siniša mu je iznenada priznao svoju boljku:

- Čuj, Rajkane – u pitao je – šta bi ti rekao za nekog ko se zaljubi u psa, u kerušu?

- Rekao bih da je to budala! – odvalio je Rajko.

- Onda znaj, ja sam taj! – kazao je Siniša.

Dok se Rajko čudio, Siniša mu je objasnio šta je na stvari. Njegov tata je lovac i prije više mjeseci nabavio je kerušu Džesiku, engleskog setera, a to je jedno pametno, lijepo, umiljato i plemenito pasje stvorenje, kakvo se može samo zamisliti. Ta Džesika je naskoro počela da deblja i sva se zaokruglila, a zatim je, prije mjesec dana, okotila šestoro štenadi, sasvim istih kao što je i ona. Sinišin tata je svojim drugovima lovcima dao četvoro mladih, a još je ostalo dvoje: jedno malo muško štene, Miki, i jedno malo žensko štene, Simba. Džesika se po cio dan igra s njima, a kad Siniša dođe iz škole, onda njih troje skaču k njemu i mašu repovima od dragosti, trče oko njega i ližu mu ruke, i – to je to: Siniša se zaljubio u Džesiku i njenu štenad i zato često misli na njih, raduje se susretu s njima i igrama koje su mu ljepše i draže od svih drugih.

- Dođi sa mnom da ti ih pokažem! – predložio je Siniša. – Rekao si da je budala onaj ko zavoli psa! Uvjerićeš se da to nije tako!

U tim trinaestim godinama sva djeca na svijetu kipte od želja da što više vide i saznaju. Zato je i Rajko pošao: samo da vidi kakva su ta Sinišina paščad. Dotad nije bio u Sinišinom stanu, nije znao ni gdje je ni kakav je, jer o tome nikad nisu pričali, tako da se iznenadio kad ga je drug uveo u visoku zgradu, na treći sprat. Pitao se: gdje su psi. Nije mu išlo u glavu da bi i oni mogli biti u stanu na trećem spratu. Sve mu je to u tren oka bilo jasno čim je Siniša pozvonio i njegova mama otvorila vrata stana: iz predsoblja su, skičeći i mašući repovima, izletjela dva šteneta, a za njima i oveća crna keruša. Sve troje su imali istu crnu sjajnu dlaku od vrha glave do repa, a glava i noge su im bile rumene, boje meda. Zajedno su navalili na Sinišu, koji je kleknuo, spustio školsku torbu do nogu, ispružio ruke i počeo da trlja kerušu i štenad po leđima, a oni su mu u horu nešto kao govorili, ne lajući, ne režeći, već kao djeca koja još ne znaju da sastave riječi. Rajko je stajao iza Siniše jedva koji trenutak pa se i sam spustio na koljena, željan da i on ugrabi makar mrvu te pseće radosti za sebe, da je osjeti. Jedno štene mu je prišlo, liznulo mu nadlanicu, pogledalo ga okruglim smeđim očima i isplazilo ružičast jezik, a cijelim svojim zad-njim dijelom tijela i kitnjastim repom mahalo je i uvijalo se u taktu nekakve živahne a nečujne muzike.

- To je Simba! – kazao je Siniša.

Džesika i njeno dvoje štenadi imali su svoju logu na balkonu, u jednom sanduku, ali su se nesmetano šetali po cijelom stanu.

- To je takva vrsta pasa – objašnjavao je Siniša. – Plemenita pasmina! Žele da su stalno uz nekog od ukućana. A pametni su, nemaš pojma šta oni znaju. Razumiju sve što im se kaže. Kad ja sjednem da pišem zadaću, Džesika dođe i legne pod sto, uz moje noge, Miki i Simba legnu uz nju, i tako ćute sve dok ja ne završim zadaću!

Nikada prije Rajko nije imao takvog dodira sa psima, osim što ih je katkad viđao izbliza na ulici ili u parku. A sad je pljesnuo dva-tri puta po svom koljenu i pozvao malu Simbu da mu dođe u krilo i štene je odmah poskočilo, ispružilo svoje prednje šapice k njemu i veselo, mašući repom, tražilo da ga on uzme. Prihvatio ga je, izvrnuo u svom krilu, a ono se odmah počelo da igra: iskrivilo je glavu, zagrizlo ga za rukav, a raskrečilo nožice, tako da mu se otkrio kao snijeg bijeli trbuh. Dok se štene tako koprcalo, dok ga je gladio po toj mekoj i toploj bjelini, Rajko je bio gotov: i on se zaljubio u pse!

- Da li biste mi dali ovu Simbu? – upitao je Sinišinu mamu.

- A šta bi ti s njom?

- Odnio bih je kući.

- Šta bi na to rekli tvoji, tata i mama?

- Pa, ja ću im... – zaustio je Rajko, ali je ućutao. Dosjetio se da bi doista bilo najbolje da najprije upita roditelje da li bi prihvatili takvog četvoronožnog stanara.

- Ako ti tata i mama pristanu, daćemo ti je, jer si ti najbolji školski drug našeg Siniše – rekla je Sinišina mama.

Ona kao da je unaprijed znala šta će biti.

- Ne, ne i ne! – kazala je Rajkova mama čim je Rajko izrekao svoju želju. – Zar da nam jednu džukelu dovedeš u stan, šta je tebi, jesi li pri čistoj pameti? Zar da nam od stana načiniš štenaru? To izbij iz glave! Samo preko mene mrtve!

- Ne! – rekao je i tata, naprosto je odsjekao kao britvom. On ni inače nije volio da objašnjava ono što kaže.

Rajko je u svojoj maloj sobici, zatvoren u četiri zida sa zadaćama i nekadašnjim igračkama, tužno prebirao po mislima. Ono malo štene div-nih okruglih kestenjastih očiju, rumenog jezika koji viri iz nasmijanih usta, razmahanog lepezas-tog repa, bijelog stomaka, s nožicama nakićenim crvenkastom dlakom, razigrano i živahno, nikako mu nije moglo da iziđe iz glave. On se gotovo topio od miline pri sjećanju na to stvorenje koje je grizlo njegove rukave od kaputa i njegove prste na rukama, a nije ujedalo, već je pazilo da ni jednom ne stisne zube toliko da bi to zabo-ljelo. Kako da uzme to psetance? Kako da ono bude njegovo? Tada je Rajku pao na um njegov djed Cvi-jetin. Taj tatin tata, krupan, kosmat, prosijed i rumen veseljak, pun snage, živio je s bakom Magdom sasvim na kraju grada, u kući koju je podigao usred lijepog voćnjaka. Djed je odavno bio u penziji i rijetko je dolazio k njima u grad, ali češće nego oni k njemu, jer je mama više navijala da se ide k njenim roditeljima, na more. A djed Cvijetin je uvijek kad bi došao govorio: "Sad je četiri-nula za mene!" ili "Sad je šest-nula za mene!", što je značilo daje on, eto, već četiri ili šest puta došao k njima, samo da vidi kako su, a oni u tom vremenu nisu bili ni jednom kod njega i bake.

Rajko je bio uvjeren da će njegov djed, onako dobar kao dobra duša, rado prihvatiti malu Simbu. Zato je već sutradan poslije nastave u školi, zajedno sa Sinišom, sjeo u autobus i odvezao se do djedove kuće.

- Vidi, Magdo, ko nam je ovo došao! – povikao je djed kad je ugledao Rajka i kao zabrinuo se: – Mora da će neka grdna promjena vremena! Biće da će ovog ljeta pasti debeo snijeg!

Zagrlio je i poljubio Rajka i dugo ga držao u svojim velikim rukama, a i sa Sinišom se po-zdravio kao da mu je i on neki malo dalji unuk. Onda im je prišla i baka Magda, pa je počelo uobičajeno: šta je novo, kako su tata i mama, kako ide škola, kako ovo i kako ono. U djedovoj sobi, gdje su ušli, na zidu su bile slike i odlikovanja. Siniša je zadivljeno gledao kakav je Rajkov djed bio dok je bio mlad, dok je bio partizan i oficir u Titovoj vojsci.

- Pa, da čujem – rekao je najzad djed Cvijetin – kakva te je, sinko, buha ujela pa si došao k meni i baki, i još si, po vrhu, poveo i svog druga kao pojačanje?

Rajko je nadušak ispričao sve o Simbi.

- Tako, veliš, zavolio si jedno štene – kazao je djed zamišljeno i pogladio svoju neobrijanu bradu. – Pa, lijepo! Nisam baš petljao s paščadima, ali bih za tebe učinio i više od toga. Uostalom, baka i ja smo ovdje sami, neće nam smetati!

Dodao je uz to i nekoliko gorkih riječi na račun Rajkovog tate, svog sina, ali je ubrzo zatim napomenuo da to ni Rajko ni Siniša ne treba da upamte.

Najvažnije je bilo gotovo: djed Cvijetin je pristao da uzme Simbu. Rajko je obećao da će je već sutra donijeti.

Onda je izbio nesporazum sa Smišinim tatom. Kad je Rajko, ne sluteći ništa, došao da uzme Simbu, Sinišin tata je počeo da galami:

- Ko je to mogao da ti obeća? Bez mog pitanja to nije mogao i nije smio niko u mojoj kući! Ovo štene, moj dječko, vrijedi debelih para, razumiješ! Ja već imam mušteriju. Kupiću Siniši novo odijelo i još će mi ostati! Hajde! To se ne poklanja!

Drug Jelača je bio tako žestok da je već htio da zatvori vrata pred Rajkovim nosom, ali su se umiješali Siniša i njegova mama. Nisu uspjeli da udobrovolje starog, osim što je pristao da kaže cijenu po kojoj bi dao Simbu.

- Samo za čiste pare, nikako drugačije! – rekao je.

- Ja sam kupio Džesiku, ja ću prodati njenu štenad! Tako se radi svuda u svijetu!

Sav uplakan, Rajko je otrčao do djeda i kazao mu da Sinišin tata ne da Simbu bez para, iako je Sinišina mama obećala da će je dati.

- To je ona, moj sinko, obećala zato što je bila uvjerena da ti mama i tata neće prihvatiti štene u stan, a nije znala da ti imaš i svog djeda! – uzviknuo je djed Cvijetin i svojim velikim prstima brisao suze sa Rajkovog lica. I tješio ga je: – De, ti, blago meni, ne plači! Ima djed štednu knjižicu i na njoj drži pare u rezervi, samo zato da se ne bi plakalo!

Djed je uzeo svoju štednu knjižicu i zajedno s Rajkom otišao do banke. Tamo je u Rajkove ruke izručio čitavu gomilu novaca, tačno onoliko koliko je stari Jelača tražio. Rajko je odmah pošao da novac preda Jelači, Sinišinom tati.

Narednog dana donio je malu Simbu u naručju do djedove kuće. Djed je čučnuo i ispružio obadvije ruke prema štenetu, a baka se nagnula i rukama oslonila na svoja koljena.

- Dođi ovamo, jagnje moje bijelo! – veselo je govorio djed i dozivao štene da mu priđe.

Simba je bojažljivo povila glavicu i počela da se primiče djedovim ispruženim rukama.

- Vidi ti moje ljepotice, vidi ti moje mjezimice! –radovao se djed.

- Prava lutkica! – rekla je baka Magda. – Prava vila Ravijojla!

- Daj, bakice, da vidimo hoće li mlijeka! – rekao je djed i dograbio štene da ga gladi i mazi, a ono se okrenulo na leđa, raskrečilo se i počelo da se uvija od zadovoljstva što ga djedovi prsti škakiljaju po dlakavoj koži od glave do repa.

- Vidi ti lopuže, vidi ti što voli da se umiljava, mačkica jedna razmažena! – smijao se djed i poturao prste u Simbina usta, a ona ih je stiskala zubićima i igrala se.

Tako je Simba primljena u djedovu kuću. Dva-tri dana kasnije, djed je odnio Simbu u veterinarsku stanicu gdje su je vakcinisali i gdje su joj dali markicu sa brojem. Simba je i inače povazdan bila uz djeda ili baku, a noću je spavala ili na djedovom ili na bakinom krevetu, uz noge, na pokrivaču, ili pak između njihovih kreveta, na za nju posebno pripremljenom ćebetu i jastučetu, koje joj je baka Magda načinila. Naučila je da prije spavanja sama pođe u kupatilo i uđe u nisku kadu da bi joj djed ili baka oprali šape. Na balkonu kuće bilo joj je određeno mjesto gdje je dobijala hranu i šerpu iz koje je pila vodu. A kad bi je puštali napolje, pred kuću, jurila je po cijelom voćnjaku, skakala, prevrtala se i igrala po travi, lajala na ptice i izvodila hiljade đavolija, tako da su djed Cvijetin i baka Magda mogli da uživaju i da se vesele kao djeca. Ona im je postala radost, donijela im je vedrinu. Uživali su kad bi pozvali Simbu da joj nešto kažu, a ona bi tada sjela na stražnje noge, digla glavu, užagrila očima i isplazila jezik pa se činilo kao da svaku riječ pažljivo sluša i pamti.

- Nikad nisam ni pomislio da ima ovakvih pasa! – čudio se djed gotovo svakog dana. – Samo čekam kad će da progovori!

Rajko je dolazio svakog ili bar svakog drugog dana da se poigra sa Simbom.

- Eto, eto, da nema Simbe, ne bi znao ni da imaš djeda i baku! – govorio je djed Cvijetin bez srdžbe.

Tokom ljetnjeg raspusta Rajko je morao poći na more, kod drugog djeda i bake. Dva mjeseca nije vidio Simbu, a ona je za to vrijeme porasla i još se proljepšala.

Pred svojim roditeljima Rajko nikad nije pominjao Simbu ni jednom jedinom riječju. To je bila njegova tajna. Vrijeme koje je provodio u igri sa Simbom kod djedove kuće pravdao je igrom s drugovima, a Siniša mu je dva-tri puta bio glavni svjedok da govori istinu. No, pošto to nije bila i djedova tajna, djed je jednom, kad je već stigla zima i on navratio da upita da li treba da im ukiseli kacu kupusa, uz razgovor i čašicu rakije pomenuo da su njih dvoje starih poželjeli da im sin i snaha barem malo navrate u goste, a na to je dovezao:

- Da nam nije Simbe, ne bi nam ni Rajko dolazio, ne bismo se ni čuli ni vidjeli!

- Koje Simbe? – upitala je Rajkova mama.

Tada je djed Cvijetin rekao sve.

Nije važno što je nakon toga Rajko bio obasut grdnim pitanjima i oštrim riječima jer ni on nije ostao dužan ni tati ni mami. Kazao im je i ono što je djed rekao na tatin račun i što je trebalo da zaboravi da je čuo. To je tatu uzbudilo i on je odlučio na narednog vikenda obavezno odu u posjetu djedu Cvijetinu i baki Magdi. Ali, i da vide tu džukelu u koju se njihov blesavi sin tako zacopao.

Snijeg je bio uveliko prekrio prostrani voćnjak oko djedove kuće, a na toj čistini i bjelini ugledali su crnu Simbu kako se valja i igra. Činilo se da je toliko zanesena igrom da je se ništa drugo ne tiče.

- Eno Simbe! – rekao je Rajko i povikao: – Simba, dušo, dođi!

Pseto je hitro skočilo, otreslo snijeg sa sebe, pogledalo odakle dolazi povik i spazilo Rajka, a onda je munjevito pojurilo da ga pozdravi. Na kućnim vratima pojavio se djed Cvijetin, a za njim je izašla i baka Magda.

- Došli smo da uzmemo to pseto, neka bude kod nas kad ga već Rajko toliko voli – rekla je Rajkova mama, pošto su se i počastili i porazgovarali o koječemu.

- Divno! Baš se radujem! – pljesnuo je dlanovima Rajko i poskočio za stolom.

- Neka ti bude! – odrezao je kratko njegov tata. Djed se smješkao i gladio Simbu, koja je ležala za njegovim leđima na sećiji, sva ispružena i opuštena.

- To, moj sine i moja snaho, ne dolazi u obzir –rekao je mirno. – Ni Magda ni ja ne bismo to prežalili. Simba neće nikud od nas. Njoj je ovdje lijepo, mnogo ljepše nego što bi joj kod vas bilo.

- Ali, djede, Simba je moja! – uzviknuo je Rajko.

- A sem toga, tata, šta ima tu da se pita pseto gdje mu je bolje! – kazao je Rajkov tata.

Djed Cvijetin je spustio obadvije ruke na sto i tapnuo velikim dlanovima nekoliko puta po ploči stola.

- A sem toga... a sem toga... – ponavljao je isto toliko puta – da se zna: jeste Simba Rajkova, ali je dva puta više naša, bakina i moja. Mi je ovdje čuvamo, hranimo, pazimo je. Dok imamo nju, imamo i našeg unuka. Ona nam je ovdje zalog da će on češće doći, a ako se i vama dvoma Simba dopala, onda ćete i vi svraćati više nego dosad. Tako vam stoji ta stvar sa Simbom!

Čim je to izgovorio, djed je opet spustio ruku na crnu, sjajnu dlaku ispružene keruše i protrljao je nježno i meko, tepajući joj kao kakvom djetetu:

- Spavaj ti samo, djedova maco, bakina mazo, jagnje naše bijelo, radosti naša slatka...

Sve piše na zidu

Kad se poslije pet sati nastave vratio kući i ušao u kuhinju, Nusret je vidio da njegova majka tek počinje da priprema ručak. Ona je gulila krompir, sjeckala luk, rezala meso, a on je sjeo za sto, otvorio svoju školsku torbu, izvukao do-maće sveske i odmah, po običaju, prionuo na svoje zadaće. Pisao je, zavirivao u knjige i rječnike, već kako se to radi, i nije obraćao pažnju šta majka priprema za podnevni objed. Ona je svoj posao obavljala bez riječi, tiho, jer je dobro pazila da njen Nusret na miru i bez smetnji završi svoje zadaće. Tako je to uostalom, bilo svakog dana.

Ovog dana, međutim, dogodilo se da je ipak bilo drugačije. Majka je već bila počela da priprema puding, omiljeno tatino jelo, a onda je najednom utvrdila da nema dovoljno šećera i uhvatila se za glavu.

- Šta ću sad? – uzviknula je. – Nemam šećera! Nusret je podigao glavu. Čuo je šta je majka rekla.

- Da skoknem u samoposlugu, da kupim? – upitao je.

- Ne – rekla je majka. – Treba mi odmah! Trkni, molim te, do Gogićevih. Evo ti ovaj lončić. Zamoli drugaricu Gogić da nam pozajmi. I ona je od mene pozajmljivala. Požuri!

S lončetom u rukama, s papučama na nogama, Nusret je iskočio iz stana i popeo se na jedan sprat više. Pozvonio je na vrata porodice Gogić. Istog trena, kao da je bila skrivena iza vrata, pojavila se Maca.

Maca je zapravo Marija. Ima dvanaest godina i samo je nekoliko mjeseci mlađa od Nusreta, ali je, kao i on, učenica šestog razreda. Iako u istoj zgradi stanuju već tri pune godine, još se nije dogodilo da idu u isto razredno odjeljenje. Zato su se rijetko viđali, katkad na stepeništu, katkad u liftu, ali za sve to vrijeme nisu progovorili ni pet riječi. Nisu imali ni razloga.

Maci se taj Nusret činio kao uobraženi gusak, a ona njemu kao uobražena guska.

- Moja mama moli ako možete da nam pozajmite lončić šećera – izgovorio je Nusret.

- Nema moje mame, ali ja ću ti usuti – rekla mu je Maca i svojom tankom, gotovo prozirnom rukom prihvatila lončić. A onda je leđima odgurnula vrata, izmakla se i rekla: – Uđi!

Sve bi bilo kao i do tada da je Nusret ostao pred vratima Gogićevog stana, da je pričekao dok Maca naspe taj šećer, ali on je zakoračio i ušao. Uvela ga je u čistu i svijetlu kuhinju i on je odmah ugledao na kuhinjskom stolu isto što je i sam ostavio u svom stanu: rastvorene sveske i knjige.

- Pišeš zadaću? – upitao je. Iskočilo mu s jezika.

- Da – odgovorila je Maca dok je skidala kutiju sa šećerom iz kuhinjskog kredenca.

- I ja – kazao je Nusret.

Ona se okrenula i pogledala ga. Nusret je odjednom ugledao da Maca ima ogromne crne oči. Dotad je samo znao da je ona neugledna, štrkljasta, tanka kao motka, a viša od njega za dva-tri prsta. I ona je opazila: taj Nusret, pjegav, žut, krezub, ima zelene oči i nije uobražen.

Dok je ona presipala šećer iz kutije u lončić, on je bacio pogled na njene sveske. Na jednoj strani matematika: ista zadaća kao i njegova. Na drugoj strani francuski: opet ista zadaća. Njene zadaće su izgledale malo čistije od njegovih. Rukopis joj je bio ljepši, uredniji.

- Koliko imaš iz matematike? – upitao je.

- Peticu.

- A iz francuskog?

- Isto.

- Ja iz francuskog imam četvorku. Ali jaku! – rekao je Nusret.

Šećer je već bio nasut, Maca mu je pružila pun lončić i više nije imalo šta da se kaže. Ispratila ga je do izlaza i on je već stupio na stepenište kad se ona najednom sjetila da ga upita:

- Da nemaš slučajno Ćopićeve priče o Nikoletini Bursaću?

- Imam – rekao je Nusret.

- Divno! – uzviknula je Maca. – Možeš li da mi pozajmiš da pročitani?

- Mogu – potvrdio je Nusret.

- Onda, eto me brzo!

Nešto sitno, sasvim sitno, a lijepo i ugodno, meko i toplo, zatitralo je u Nusretu. Dao je majci šećer i odmah se ustumarao po stanu da u očevoj biblioteci pronađe Ćopićevu knjigu. Kad ju je našao, donio je u kuhinju i s nestrpljenjem čekao zvuk zvonceta sa ulaznih vrata. I nije dugo čekao.

- Izvoli – kazao je kad se Maca pojavila. Dao joj je knjigu.

- Još danas ću da je uzmem da čitam – rekla je Maca. – Volim da čitam priče i romane iz rata. Uvijek zamišljam i sebe kako bi mi bilo da sam i ja bila tamo.

- I ja isto tako – prihvatio je Nusret. – Moj tata ima dosta knjiga i ja onda uzmem i čitam.

- Znaš, ja volim i filmove, ali su knjige ipak nešto drugo. Više se udubljujem, bolje razumi-jem – objašnjavala mu je Maca, a u njemu je rasla neka neobična dragost i samo je želio da taj razgovor još traje, da se ne prekida.

Ona mu je obećala da će mu vratiti knjigu za dan ili najdalje za dva dana, a onda će ga zamoliti za neku drugu. I ponovo ga je pogledala. Baš je bio zgodan! A i on je pogledao nju. Baš je bila lijepa!

Poslije, u kuhinji, više svojih zadaća, nije mogao da se sredi. Ah, đavo ih odnio, nikada mu te zadaće nisu bile teže nego ove koje je trebalo da napiše! A Maca je pisala iste. Pa, eto, mogao bi da opet skokne gore, na šesti sprat, da upita Macu kako je ona riješila te kvadratne korijene! Ili samo da vidi da li je počela da čita knjigu koju joj je pozajmio! To ga je kopkalo, to ga je svrbjelo, to mu nikako nije davalo mira i on se vrpoljio kao da sjedi na mravinjaku. I majka je primijetila da nešto s Nusretom nije u redu.

- Šta ti je, sine? – upitala ga je.

- Ma, ništa – odgovorio je, jer ni za živu glavu ne bi priznao šta mu je.

Ali, kad više nije mogao da izdrži, ustao je i rekao:

- Mama, idem do Dragana da vidim šta je on napisao!

Dragan je bio njegov kolega iz razreda. Ako bi rekao da ide do Mace Gogić, mama bi mogla da nešto posumnja.

I počelo je...

Narednog jutra je udesio da iziđe iz stana prije Dragana, tako da je izbjegao da s njim skupa pođe u školu. Sakrio se na dnu stepeništa i vidio kad je Dragan izišao iz lifta i otišao. On je sačekao da naiđe Maca pa je, kao slučajno, iskočio i tako su tada prvi put zajedno otišli do škole. A dok su išli, pričali su o sinoćnjem tele-vizijskom programu, o jednom serijskom filmu i zabavnim pjesmama. Mudro je prepuštao da Maca kaže šta joj se svidjelo i, za divno čudo, to se i njemu dopadalo.

Kasnije su, svakog dana, jedno drugom potvrđivali da se u svemu slažu. Voljeli su iste pisce, iste filmove, iste glumce, iste pjevače, iste muzičke sastave, iste nastavnike, ista jela, iste slatkiše, uopšte sve isto o čemu su razgovarali, a isto tako, potpuno isto i ni za dlaku drugačije, nisu marili za neke postupke svojih roditelja i nastavnika i nisu voljeli – ili tačnije: bili su im najmrži – neki kućni poslovi i neke školske obaveze.

Doduše, u dosta tih slučajeva ni Nusret ni Maca nisu ranije o tome imali određeno mišlje-nje, nisu se bavili tim da raspetljavaju u sebi šta vole a šta mrze, ali kad su o tome porazgovarali, ispadalo je da ne može biti sličnije u pogledu osjećaja. Išlo je to dotle da su se Maci sviđali isti nogometni timovi i isti igrači kojima je i Nusret bio naklonjen, iako ona nije imala blage veze s nogometom i nikad prije, čak ni na televiziji, nije gledala nijednu nogometnu utakmicu. U predvečerja, kad bi po dogovoru izašli da se nađu u parku ispred svog solitera, Nusret i Maca su jedno drugom prepričavali šta je bilo na kojem času u školi i sve im je bilo smiješno i veselo. Katkad su opet govorili o svojim zadaćama i Nusret je bez po muke, uz Macinu pomoć, shvatio suštinu mijenjanja francuskih nepravilnih glagola, jer prije toga nikako nije mogao da dokuči u čemu je tu začkoljica. Ni Maci prije nisu bila jasna neka pitanja iz biologije, ali je, kad su o tome zajedno popričali, brzo raščistila s tim nejasnoćama.

Jednom je Nusret ispričao Maci i neobičnu novost: sinoć ju je sanjao. Kao, bili su na nekakvom vašaru i vozili su se na vrteški i okre-tali se; ona mu je stalno dovikivala: "Daj ruku, daj ruku!" a on nikako nije mogao da je dohvati. Doista je to sanjao. Onda je poslije desetak dana i Maca sanjala Nusreta: bili su na neviđenom sjajnom balu, u nekoj ogromnoj dvorani, kakvih ima na filmu, i svirala je božanstvena muzika, a muzičari su bili u crnim frakovima, i dame su bile u drugim bijelim haljinama, i ona je imala takvu haljinu, a gospoda su bila s perikama i uopšte su sve to bili neki grofovi i baroni, a onda je odjednom, usred te raskoši, k njoj prišao on, Nusret, u farmericama, u kućnim papučama, nepočešljan kao i obično, i svi su se zgranuli, začudili i zaprepastili otkud je on takav stigao i šta hoće, a on je njoj pružio ruku i rekao: "Hajde da plešemo zajedno!" Eto, to je ona sanjala, časna riječ. I žao joj je bilo što se probudila upravo u trenu kad mu je pružila ruku u bijeloj rukavici do lakta i kad je on načinio prvi plesni korak.

- Čudno! – rekao je Nusret. – A ja ne znam da plešem.

- Ništa za to. Ja ću te naučiti – obećala mu je Maca. – Kad dođeš kod mene, stavićemo neku ploču na gramofon i ja ću ti pokazati kako se pleše. To je sasvim lako. Mene je mama naučila.

To su dakle, bile njihove priče.

Ali u soliteru kao da su svi imali po deset pari očiju. Možda je počelo od Dragana, koji je prvi uočio da mu Nusret nekako često izmiče i da ga više ne traži kao prije pa je zatim vidio i zašto je to tako, a možda su i one dokone babe što ništa ne rade, već samo gledaju šta se u kući događa, zapazile to druželjublje dvoje đaka, tek – bilo kako bilo – ubrzo je cijela visoka, dvanaesto-katna zgradurina, počela da šapće o Nusretu i Maci. Neko se smješkao, neko je vrtio glavom i govorio: "Rano su počeli".

Čak ni Maca ni Nusret nisu tačno znali šta su to njih dvoje rano počeli. Samo im je bilo drago da se viđaju i da razgovaraju.

Ako nisu oni znali, drugi su znali. Prvo se pred ulazom u soliter, na zidu, pojavila velikim slovima ispisana rečenica: "Nusret voli Macu!" Onda je neko ispod toga dopisao: "Maca voli Nusreta". Pa je to onda napisano na stepeništu, između prizemlja i prvog sprata, zatim u liftu na dva mjesta, pa još šest puta na zidu između spratova.

Eto, sve je pisalo na zidu.

Kućni špijun

Posljednjih desetak ili petnaest dana, svakog predvečerja, uvijek u isto vrijeme, Enesova sestra Zuhra, gimnazijalka, počinjala je da se užurbano sprema za izlazak. Najprije je odlazila u kupatilo i tamo se dugo umivala, zatim se oblačila, a onda bi sjela za sto u kuhinji, preko puta Enesa, i izvadila sijaset svojih krejona i pomada da bi se šminkala, i mazala, svejednako piljeći u ogledalo i rastežući usne na osmijeh. Kada se najzad i počešljala i kad je sve bilo gotovo, ustajala je i vrtjela se po kuhinji kao da pleše, pjevušila i pitala majku: "Kako izgledam, mamice?", a majka joj je odgovarala svaki put isto: "Lijepo kćeri, lijepo!"

Sve je to Enes zapažao samo uzgred, jednim okom, zabrinut nad svojim svakog dana sve težim zadaćama koje je morao da uči ili da ih piše. Nije mu ni na um padalo da pomisli kuda to Zuhra tako nestrpljivo i veselo žuri svake večeri. A onda je, valjda tek petnaestog dana, odjednom podigao glavu, zagledao se u sestru i osjetio kako mu je sve to strašno sumnjivo. Bio je siguran da nešto nije u redu sa Zuhrom.

Kad je te večeri ona poput leptirice izletjela iz stana, Enes se podnimio s laktom na stolu, i upitao majku:

- Mama, kuda to Zuhra trči svake večeri?

- Ide da uči – rekla je majka. – I nemoj ti da se brineš o njoj, starija je od tebe i zna šta radi. Pametnije ti je da gledaš svoj posao, da učiš i da pišeš te zadaće!

Ma, neće biti to, pomislio je Enes. Naljutio ga je i mamin žustar odgovor, kao da joj je rekao nešto ružno. Nagnuo se nad knjigu, pretvarajući se kao da uči, a prisjećao se da mu je sestra od-skora postala raspjevana, razigrana, razdragana pa je i njega, iz čistog mira, hvatala i ljubila, kao da su se odjednom susreli poslije dugog neviđanja. U tome se, očigledno, nešto krilo. Te večeri je Enes, sve gledajući u knjigu, odlučio da postane kućni špijun. Poželio je da vidi i da tačno utvrdi kuda to Zuhra ide i šta radi. Na tu odluku navela ga je i ona mala otrovnica – ljubomora koja se u njemu odavno krila i koja ga često ujedala čim bi vidio da roditelji poklanjaju više pažnje i ljubavi Zuhri i čim bi čuo da na sva usta hvale Zuhrine petice i četvorke, a uvijek se žeste i ljute zbog njegovih ocjena, među kojima su bile mršave trojke i dvojke, a katkad i neki kec. Sad je to bila dobra prilika da on svom dragom tati i dragoj mami pokaže da njihova mjezimica nije cvijeće, jer je unaprijed bio siguran da će upravo tako nešto otkriti i utvrditi. Bio je sasvim siguran u uvjerenju da niko živ ne žuri na učenje onako kao Zuhra, sva našminkana, namirisana i uspirlitana kao da je u najmanju ruku filmska glumica. Sutradan, čim je krajičkom oka opazio da je Zuhra započela svoje pripreme za izlazak, Enes je ustao i objasnio majci da nije zapisao nekakav važan zadatak pa stoga mora da skokne do svoga školskog kolege Rašete u susjedni soliter, da od njega prepiše to što mu treba za zadaću. Tako je uspio da prije Zuhre iskoči iz stana i zauzme busiju pred kućom.

Napolju je bilo hladno, zimljivo, a on nije ponio zimski kaput. Cupkao je nedaleko od kućne kapije, trljao ruke i hukao u dlanove, ali je uporno motrio na kućna vrata. Potrajalo je to čekanje duže nego što je on računao, ali se ipak isplatilo. Zuhra je kao ptica izletjela iz kuće i, kao da je neko goni, požurila niz ulicu. Na to je i Enes, poput pravog špijuna kakve je viđao u filmovima, natisnuo za njom, držeći se tamnih mjesta, trčeći i zastajkujući iza drveća i parkiranih automobila, ali je stalno bio na pristojnom odstojanju od Zuhre. Tako su njih dvoje, sve u polutrku, stigli do centra grada. Žureći za sestrom, Enes se nekoliko puta pokolebao i pomislio da nije lijepo što to radi. Mogla bi Zuhra da se slučajno okrene i da ga ugleda. Moglo bi se dogoditi i to da on u tom hodanju za Zuhrom nabasa na nekog od stričeva ili očevih prijatelja koji bi ga sigurno odmah pitali kuda će tako bez zimskog kaputa i šta ga tjera da se skriva iza drveća. A moglo je da doista ispadne i to da Zuhra ide da uči kod neke svoje drugarice pa bi mu sve to smrzavanje na ulici i to trčanje za sestrom izišlo na nos. Ipak je u sebi slomio te strijepnje. Neka bude šta će biti, mislio je. Gonio je od sebe takva pitanja. Ako je već bio špijun, onda je morao biti i hrabar i istrajan na tom poslu. Najzad je njegova sestra skrenula u park.

Bilo je to veliko iskušenje za Enesa. Nije znao šta bi trebalo da učini. Nije smio da odmah pođe za Zuhrom, jer je to mogao da bude njen trik. Možda je već opazila da je prati pa se u parku sakrila iza nekog grma i čeka da iskoči pred njega. Do drugog ulaza u park bilo je daleko. Dok bi on stigao tamo, Zuhra je mogla proći na suprotnu stranu i on više ne bi mogao da je prati. Nije mu, prema tome, preostalo ništa drugo već da pođe naprijed, na sreću. Pogrbio se i iskrivio koliko je mogao i tako se prišuljao do ulaza u park, nadajući se da ga tako pogrbljenog Zuhra ne bi mogla da prepozna čak i ako ga čeka. Uzdržanog daha, oprezan kao mačka, ušao je i dokopao se jednog sjenovitog grma. Tako je produžio i dalje, tiho kao sjenka, i ušao duboko u park pun večernje tmine. Sestru je ugledao ispred velikog spomenika herojima, obasjanog sa tri reflektora. Nije bila sama. Srce mu je zaigralo od silnog zadovoljstva. Vidio je ono što je već naslućivao. Pored Zuhre je stajao dugački Matko, gimnazijalac i košarkaš, kome se Enes često divio na utakmicama. Matko je bio za cijelih pet pedalja viši od Zuhre, a ipak su zijali jedno u drugo kao da ne postoji ništa više na svijetu osim njih. I još su se držali za ruke.

- Aha, u tome je stvar – kliknuo je Enes u sebi, sav zaokupljen tom slikom koju je gledao. To je to Zuhrino učenje!

Potrčao je natrag kao zaobadano goveče. Tako je, zadihan, upao u kuću i uzletio, preskačući po dva stepenika, na treći sprat, u stan. Jedva je čekao da pred majku ili pred oca istrese uzbudljivu i važnu vijest koju je nosio. Nije bio važan Matko, on je bio lafčina, dobar dečko, ali je bilo važno da roditelji čuju i saznaju da Zuhra ima momka! Ne ide da uči, već se sastaje s momkom i u parku se hvataju za ruke!

- Mama, imam nešto vrlo važno da ti kažem –rekao je majci, koja je u kupatilu odabirala rublje za pranje. Još je soptao od trčanja. – Nemoj samo da padneš u nesvijest kad čuješ!

- Šta se dogodilo? – upitala ga je majka i digla glavu.

- O Zuhri – šapnuo je Enes, kao što šapuću špijuni kad podnose povjerljive izvještaje. – Ti misliš da je ona otišla da uči! E, da znaš, nije! Pratio sam je i vidio sam. Nije otišla da uči!

Znao je dobro da sad dolazi onaj glavni trenutak. Kad kaže šta je vidio, majka će možda vrisnuti, a zatim će da ga zagrli, da ga privije uza se, pa će ga i poljubiti za tu vijest.

- Nije ona više dijete, može da ide kuda hoće – rekla je majka mirno.

- Ona, mamice, ima momka! Znam ga dobro! –ispalio je Enes svoj glavni metak, tešku tužbu protiv sestre mjezimice.

Gledao je majčino lice da vidi kako će ona podnijeti taj nenadni udarac.

- Pa, neka ima – rekla je majka sasvim hladno. – Znam ja to, rekla mi je Zuhra. Momak je lijep i pristojan, i on nju voli. Neka se djeca zabavljaju.

Onda je oštro pogledala Enesa i podigla glas.

- A zašto se ti u to petljaš? Zašto je pratiš i špijuniraš? Sram te bilo, nevaljalče jedan!

Enes je najmanje očekivao da će to čuti. Osjetio je majčine riječi kao vruć šamar. Uspio je jedva da promuca:

- A ako sazna tata?

- Rekla sam ja tati – odbrusila mu je majka ljutito i priprijetila: – Pazi samo da mu ne kažem za ovo tvoje špijuniranje! Ostavi Zuhru na miru! I budi đak kao i ona!

Tada je u Enesu planuo prkos. Opet ga je ujela otrovnica ljubomora. Ma kako bilo, ma šta Zuhra radila, roditelji su navijali za nju! Sve su joj gledali kroz prste!

- Čuj, mama, – rekao je gnjevno – i ja ću sutra da nađem sebi curu! Hoću! Već sutra, da znaš!

I već je istog trena pomislio na crnooku Jasnu iz svog razreda. Upravo mu je tog jutra, za vrijeme velikog odmora, ponudila polovinu svog pereca.

Ljetni provod

Nekoliko mjeseci prije školskog ferija Ankica je znala da će ljeto provesti na selu, kod strica Žarka. Najprije je to pomenuo sam stric, kad je jednom dolazio k njima u grad da proda sir i kajmak i kupi neke alatke. Rekao je, jednostavno i grubo: "Jeste li vi nas, tamo na selu, zaboravili pa nas volite samo kad vam nešto treba? Ovog ljeta vas čekamo i nemojte da izvrdate!" Od tada su u kući veoma često, gotovo svakodnevno, pominjali to ljetovanje na selu. Malo-pomalo, pa bi se mami, tati, Ankici ili njenom godinu dana starijem bratu Dubravku omakla rečenica: "Na ljeto, kad budemo u selu..."

Dubravku nije bilo pravo što će ići na selo. Zagledao se u crnokosu Milicu iz svog razreda i čak se upisao u izviđače, jer se i ona upisala, s nadom da će skupa otići na neko logorovanje. Tata, međutim, nije htio ni da čuje o tom nje-govom logorovanju, već je rekao da će mu i na selu biti dosta čistog zraka, a uz to će, gledajući šta se sve na selu radi, dosta toga korisnog naučiti, čak i više nego među izviđačima. Dubravko je gunđao samo pred Ankicom, ljutio se i na tatu i na strica, ali na kraju, pred polazak, nije bio neraspoložen. Uspio je da do-zna tačnu adresu izviđačkog logora i dogovorio se sa Milicom da će joj se drugarski javljati, a to mu je već mnogo značilo.

U Ankičinom srcu bila je daleko veća muka. Veća zato što o toj muci nije smjela da progovori ni pred Dubravkom, a kamoli pred mamom i tatom. Njoj se dopao jedan dugendža iz osmog razreda, a ime mu je bilo Jakov. S njim je jednom plesala na školskoj igranci, a poslije nekoliko dana on joj je prišao i, valjajući žvaku među zubima, upitao je da li bi htjela da se njih dvoje zabavljaju. Bila je zbunjena i nespremna za takvo pitanje pa je odgovorila da će mu to reći kasnije, ali on kasnije više nije prilazio i pitao, iako su se sretali u školi. Nekako joj je bilo stidno da mu tada odmah kaže da pristaje, a pristajala je bez dvoumljenja, jer je Jakov bio prvi momak koji joj je tako nešto predložio. Doduše, nije joj se dopadalo to što je uvijek držao žvaku u ustima, i što se gegao u hodu, i što je imao mnoštvo čibuljica po licu, a volio je da zadirkuje i druge djevojčice. Nije bio ni neki ljepotan. Plesao je nezgrapno i nije imao sluha za muziku. Zašto ga je ipak zavoljela, to Ankica nije znala, ali je znala da joj je drag i da joj često pada na um. Znala je i gdje Jakov stanuje i mogla je katkad da ode da ga vidi kako pred kućom, sa ostalim mladićima, trči za loptom ili igra košarku. Znala je i to da on ima dvije slabe ocjene, iz matematike i fizike, i da će ljeto provesti u učenju i pripremanju popravnog ispita. Zato joj se nije išlo u selo. Čim je nastupio školski raspust, tata je dobio godišnji odmor. Uredio je to već ranije, tako da su mogli odmah da pođu. Nisu nosili mnogo stvari, samo dva teška kofera i jednu torbu.

Stric Žarko ih je dočekao na autobuskoj stanici sa svojim zaprežnim kolima. Seoski put je sa obadvije strane bio omeđen mirisnim bagre-movima, a konji su jednolično kaskali i vukli kola, tako da je već to bio prvi doživljaj. Stric je puckao bičem iznad konjskih sapi i veselo pričao o ljetini, da će biti bogata i berićetna, a hvalio se i novom stajom, kupljenim televizorom i novim ćebadima, koje je nabavio upravo radi njih što mu dolaze u goste. Pred stričevom kućorn čekali su ih strina Gospava i njihova djeca Jakša i Manda, a s njima i Jakšin drug Veljko. Jakša je bio samo koji mjesec dana stariji od Dubravka, a Manda nešto više od godinu dana mlađa od Ankice. Stariji su unijeli stvari u kuću, a njih petoro mladih ostali su u dvorištu da se porazgovaraju.

- Biće vam ovdje lijepo, budite sigurni! – rekao je Veljko, a već je očima užagrio u Ankicu i gotovo nije skidao pogleda s nje.

- Ima li ovdje u selu pošta? – pitao je Dubravko. –Gdje se kupuju koverte i marke? Da li ima razglednica?

- Ima sve što želiš, samo nema telefona – rekao mu je Jakša.

U dvorištu su roktali prasići i šetale guske, trčkale kokoši s pilićima, a po nebu su letjele vrane.

- Koji si ti razred završio? – pitao je Jakša Dubravka.

- Sedmi.

- I ja. Vrlo dobrim.

- Ja takođe vrlo dobrim, ali se kod nas u školi mnogo oštrije ocjenjuje nego kod vas – rekao je Dubravko.

- Ma, otkud ti znaš kako se kod nas ocje-njuje kad ne znaš ni gdje nam je škola – ljutnuo se Jakša. – Mi pješačimo do škole pet kilometara. Pet tamo, pet ovamo.

- A ja sam završio osmi sa odličnim – pohvalio se Veljko. – Sad ću u srednju tehničku školu!

Ankica je rekla da je i ona odlikaš. Završila je šesti razred.

- Čestitam! – iskoristio je priliku Veljko i odmah pružio ruku Ankici da bi joj malo jače stegao prste.

- Hajde – rekla je Manda – sada ćemo na ručak pa ćemo poslije u livadu!

Tako je za Ankicu i Dubravka počelo ljeto-vanje. Išli su u livadu i u igri i šali čuvali krave. Išli su na seoski potok, ne samo da napoje stoku već i da tamo od vrbovog pruća i kore prave pištaljke i trube. Skidali su obuću i trčali bosonogi po travi. Manda je učila Ankicu kako se veze i plete. Dubravko se jednom osmjelio pa je pojahao konja i nije mu se ništa dogodilo. Gledali su kako stric Žarko i njihov tata kose travu, samo se tata brzo umorio i nije mogao da ide naporedo sa stricem, koji je mahao kosom kao da se igra. I Jakša je znao da kosi. Manda je znala da muze krave.

A Veljko je gotovo stalno bio s njima. I stalno se nešto motao oko Ankice, pokazivao joj razne bube i cvjetove, objašnjavao joj kakvih sve ima ptica i uspješno oponašao njihovo glasanje. Bio je u svakoj čorbi zaprška. Dani su bili lijepi, topli, sunčani, pravi ljetnji dani. Samo su seoske muhe bile dosadne i ljute. A Ankica im je bila glavna meta, posebno njene gole noge. Dubravko i Ankica su ostajali dosta dugo uveče ispred stričevog televizora. Stric nije mnogo mario za televizijski program i čim bi saslušao i vidio TV-dnevnik, odlazio je na spavanje, jer je rano ustajao, u cik zore. Strina Gos-pava nije gledala televiziju ni toliko.

Jakša i Manda bi već na pola filma, poslije dnevnika, počeli da zijevaju i ostali su do kraja programa samo kad je bila neka sportska emisija. Ali, njihovi gosti iz grada, posebno Dubravko i Ankica, nisu mogli da pođu na spavanje dok spiker ne kaže da je program završen. Zato su se posljednji u kući budili i posljednji doručkovali.

Za deset dana boravka u selu Dubravko je poslao Milici tri drugarska pisma i jednu raz-glednicu. On je svoju ljubav povjerio Jakši i Veljku i tako im je opisao Milicu da su mogli da je zamisle kao najljepšu vilu iz snova. Međutim, sa Ankicom je bilo drugačije. U tih deset dana, u Veljkovoj blizini, onaj dugajlija Jakov poprilično je izblijedio i stalno se smanjivao.

- Šta ćeš da učiš kad završiš osnovnu školu? – pitao ju je Veljko i u isti mah je gutao svojim zelenim očima.

- Pa, nisam o tome još mislila – rekla je Ankica – ali mislim da ću poći u gimnaziju.

- Nemoj, šta će ti gimnazija – kazao je Veljko. – Upiši se u neku srednju, ekonomsku ili medicinsku. To su najbolje škole, može se dobro zaraditi.

- Kako to misliš? – začudila se Ankica.

- Fino. Važno je šta ćeš biti! Važna je zarada.

- O tome još nisam mislila – priznala je Ankica iskreno.

Veljko joj se primakao i uzeo je za ruku.

- Čuj – kazao je, a oči su mu sijale – ozbiljno ti govorim. Stariji sam od tebe, poslušaj me. Nisam više dijete!

- Ih, nego šta si!? – nasmijala se Ankica i trgla ruku k sebi.

- Ja sam već momak – rekao je Veljko. – I mislim s tobom ozbiljno, majke mi moje!

- Ma, ti si šenuo! Ti si budala! Šta ti je? – branila se Ankica i izmicala se, jer joj se Veljkov pogled činio opakim. A prijalo joj je, godilo joj je što joj jedan takav dječko, ljepši i pristaliji od onog Jakova, govori takve riječi.

- Ma, ja ću sad da te poljubim! – uzviknuo je Veljko.

- Ne smiješ! – rekla je Ankica. Hitro se okrenula i počela da bježi.

Ni sama nije znala zašto, ali svakako nije mogla reći: "Pa, hajde, poljubi me!"

Možda bije Veljko i sustigao, onako dug i krakat, ali je odjednom iza živice naišao Jakša i upitao:

- Šta se vas dvoje tu ganjate?

- Ma, onako – odgovorio je Veljko i stao.

- On je lud! – rekla je Ankica prvo što joj je palo na um. Zazvučalo je to kao uzdah.

Veljko se najednom nadurio, natmurio i okrenuo se natrag. Tek kad je odmakao desetak koraka, osvrnuo se i dobacio:

- Nisam lud, da znaš! Dokazaću ti da nisam lud i da mislim ozbiljno!

Otišao je i naredna četiri dana nije dolazio da se s njima druži.

Jakša je vjerovatno znao za razlog, jer nije pominjao zašto Veljko ne dolazi da bude s njima, a Ankica je tiho, poslije televizijskog programa, kad su već svi u kući spavali, ispričala Dubravku šta se dogodilo.

- Vatren momak! – kazao je Dubravko poslije njene priče. I dodao je: – Šašavko!

Petnaestog dana Ankičini roditelji su riješili da se vrate u grad, kući. Dosta je bilo gošćenja, rekao je tata, a žurio je da što prije stigne u svoje preduzeće. Stric Žarko je tu odluku primio mirno, valjda je i sam mislio tako kao i njegov brat, i otišao je da upregne konje. A onda je došao Jakša i donio Ankici jedno pismo, neko-liko listova istrgnutih iz školske sveske, ispisanih običnom olovkom, štampanim slovima, a likov-no obogaćeno crtežima raznovrsnog cvijeća.

Ankica se sakrila iza staje da pročita to pismo.

"Ankice" - pisao joj je Veljko, odlikaš, a u pismu je bilo smiješno mnogo gramatičkih grešaka, koje ni jedan nastavnik ne bi mogao da propusti pa bi cijelo pismo bilo išarano crvenim ispravkama – "ja mislim da onaj tvoj postupak nije fer. Ti samo treba da svatiš to da sam ja čekao na tebe pa stoga mislim da nebi trebalo da tako postupak samnom. Mene interesuje dali si ti primijetila da ja pušim ili pijem ili sam kockar ili lopov ili lažem ili ti je neko rekao nešto loše za mene pa ti onda nećeš da pođeš sa mnom. Ti znaj samo to da ja stobom želim samo ozbiljno što sam ti već naglasio i da ja poslije završene škole imam početnu platu 300 hiljada, a onda će za šest mjeseci da bude i petsto hiljada. Mislim da i tebi ne bi falilo da završiš neku srednju školu, kao što su tehnička, ekonomska ili medicinska, a ova zadnja ti je najbolja, i ti bi imala platu kao i ja, a tu bi još došla i tatina plata pa bi se skupilo preko milion dinara.

Poslije bi moj stari išao u Njemačku i od novca koji bi uzeli za prodatu zemlju kupio bih kola, a on ih i sad može dobiti iz Njemačke fraj, samo da plati carinu, jer je već bio tamo oko pet godina i ima dosta prijatelja. Od zemlje bi nam ostala samo jedna bašta, a stari će sada praviti još jednu kuću, a dvorište će biti kao neki park s malim ribnjakom u sredini. Ja i ti bi radili po osam sati, a poslije bi se vozali kolima i obilazili gradove, svugdje, para nam ne bi manjkalo pa ti blago meni promisli malo bolje i odgovori mi. Ja znam da nemam sreće u ljubavi, samo zato nisam ja kriv, a znaj da mogu sebi naći djevojku. Izvini zbog radi rukopisa jer sam dosta iznerviran. Nadam se da ćeš doneti povoljnu odluku i ako se više ne vidimo primi mnogo pozdrava od Veljka."

Takvo, a ni slično, čak prije toga nikakvo pismo Ankica nije čitala.

Nikad joj niko nije pisao. Najprije je osjećala uzbuđenje. Čak nije ni greške zapažala. Onda je opet čitala od početka i već joj je sve to što je Veljko napisao bilo pomalo smiješno. Na kraju nije izdržala. Potrčala je da pismo pokaže bratu Dubravku.

- Rekla sam da je Veljko lud! – rekla je. – Pročitaj šta piše!

Dubravko je letimice pogledao šta je Veljko pisao, a u sebi se preslišavao da li je i on sam, kad je pisao Milici, nadrobio nešto slično. Ne, zaključio je, ipak je bio umjereniji i uglađeniji, i nije pominjao prihode, kola, kuću i baštu. A ovaj Veljko je sve to napisao crno na bijelo.

- Zvrndov! – kazao je ljutito, uvrijeđen što je to pismo napisano njegovoj sestri. Smotao je to pismo i gurnuo ga u svoj džep. – Ovo ću dati mami i tati, kad dođemo kući, da se malo provesele!

Ankica ga je uhvatila za ruku.

- Nemoj, molim te!

- Hoću!

- Pa, ja tu nisam ništa kriva – kazala je Ankica.

Opet su išli u stričevoj zaprezi do autobuske stanice. Autobus je bio krcat, unutra je bilo vruće i jedva se moglo disati, ali su nekako stigli do grada i do svog stana.

Mama je raspakivala kofere, a tata je sjeo u fotelju i dahtao od vrućine i umora. Dubravko je izvadio Veljkovo pismo da razveseli roditelje.

- Čujte ovo! – rekao je i pročitao im sve po redu. Dok je on čitao, Ankica je stajala oborenih očiju, postiđena, a mama i tata su se gledali i smješkali. Ankica je sačekala da Dubravko završi čitanje pa je digla glavu i odmah, dok je sve vruće, rekla:

- Taj Veljko je budala! Glup je kao konj! Rekla sam mu da je lud! – a zatim je brzo, osvetoljubivo, dodala: – A Dubravko je sa sela svakog dana pisao jednoj Milici!

- Lažeš! – gotovo je ciknuo Dubravko. – Nisam svakog dana!

Mama je prišla fotelji i nagnula se prema tati.

- Čuješ li ti ovo, stari?

- Čujem – uzdahnuo je tata, koji je nosio kofere uz stepenice i bio slomljen i znojav – ali ne vidim tu ništa što bi nas zabrinjavalo.

- Djeca su nam počela da rastu – kazala je mama.

- I već su velika – opet je uzdahnuo tata.

Onda je mama pogladila tatu po kosi i veselo rekla:

- Tako je, stari moj! Imali smo lijep ljetnji provod pa ćemo imati o čemu da pričamo do idućeg ljeta!

Na to je Dubravko zgužvao u ruci Veljkovo pismo i bacio ga pred noge Ankici. A ona ga je šutnula nogom.

Lekcija

Grad je bio izlijepljen velikim bijelim pla-katama na kojima se još iz daljine mogla pro-čitati vijest godine: u nedjelju popodne na gradskom stadionu gostovaće čuveni strani tim i odigrati prijateljsku fudbalsku utakmicu s doma-ćim ligašem. O tome se uveliko govorilo i na ulici, i u školskim hodnicima, pa i na radiju. U tom stranom i nadaleko poznatom timu igralo je nekoliko slavnih fudbalera o kojima su i novine često pisale. Ali, cijene ulaznica za tu utakmicu bile su "paprene". Za đake i vojnike ulaznice su, doduše, bile upola jeftinije, ali i takve su bile dosta skupe.

– Gdje da nađeš tolike pare? – rekao je zabrinuto Ako Kadrić svom parnjaku u klupi Mašanu Ćatiću.

– He – osmijehnuo se Mašan zagonetno – treba se snaći!

Đaci su s pravom nasladom pričali o gostujućim fudbalerima kao o čarobnjacima koji znaju da izvode s loptom sve što zamisle. Neke od njih su viđali na televizijskim ekranima kad je bilo prenosa utakmica stranih ekipa. Prepričavalo se o šutevima, udarcima glavom, golmanskim paradama i svemu drugom što spada u fudbalsku igru, a sve to je povećavalo želju da se na svaki način u nedjelju stigne na stadion i da se ti majstori lopte vide uživo na djelu. A pošto među đacima u osmom razredu i nema takvih koji ne vole da gledaju fudbalske utakmice, svi su se bili zapalili željom da vide taj događaj.

– A kako da se snađem? – pitao je Ako svog kolegu Mašana. – Stari i stara neće dati ni paru, a nemam odakle da pozajmim. Crknuću ako ne vidim tu utakmicu!

Znao je Ako Kadrić da njegov drug Mašan Ćatić uvijek ima nekakvih novaca po džepovima, iako mu nije bilo jasno odakle ih on zbavlja. Svi su znali da Mašan živi kod starice bake, koja s tankom penzijom jedva sastavlja kraj s krajem. Mašanovi roditelji su već nekoliko godina bili negdje vani, u nekoj stranoj zemlji i na nekak-vom radu, a Mašan je jedva u godini dana dobi-jao od njih pismo. Bio je već izdužio, izrastao, ponašao se kao veliki i često se viđao u društvu starijih drugova, mangupa i besposličara. U njihovom društvu je naučio i da puši.

– Čuj, drpićemo nešto i prodati pa će biti para i za tebe – rekao je Mašan kroz zube i Ako je smjesta shvatio u što njegov parnjak iz klupe hoće da ga upetlja.

– Ne, ja neću da kradem – rekao je.

– Nije sila da moraš – prihvatio je Mašan. – Ja te i ne nagovaram. Samo, otpiši utakmicu!

Ako Kadrić je u svakom pogledu bio čestit dječak i nikada mu na um nije padala misao da bi mogao da se upusti u neki lopovluk, u nešto ružno i nepošteno. Ali, đavo ne ore i ne kopa, već samo o zlu radi. Sad je bila ta primamljiva utakmica i svi su o njoj pričali, a Ako nije imao novaca da kupi ulaznicu. Već je dvadesetak puta ostao pred velikom kapijom stadiona i uzalud stidljivo moljakao nepoznate ljude da ga uvedu unutra, a često doživljivao da su ga ljudi gurali i s njim se sprdali. Zar opet da mu se dogodi da iza zatvorene kapije sluša povike publike na stadi-onu? Svi će gledati šta se tamo događa, a on neće. Svi će pričati šta su vidjeli, a on neće. Nekako je i protiv volje upitao Mašana:

– A šta bi ti to drpio?

– Ma, ništa, nema veze! To i nije ničije. To u stvari i nije nikakva krađa, ako tako misliš – odvratio je Mašan suho, kao da više o tome ne razmišlja.

Poslije, dok se Ako još snebivao i borio sa sobom, Mašan ga je uhvatio za mišicu i šapnuo mu:

– Nemoj nikome živom da kažeš! To ćemo nas dvojica sami. Vidjećeš, nije ništa teško. Sve će biti gotovo dok udariš dlanom o dlan. Ja ću sve da sredim, tvoje je samo da malo pripaziš. I imaćeš dosta za utakmicu!

Da nije bilo te utakmice, nikada Mašan ne bi uspio da navuče Aku na tako nešto. Ali, napast je bila prevelika. Pristao je. Tješio se da to neće biti neki grijeh ako Mašan uzme nešto što je ničije. On u tome, eto, neće ni imati svoje prste, samo će malo pripaziti...

Bila je subota, dan uoči utakmice. Kad su izlazili iz škole, već je minulo podne. Na sve strane đaci su grajali o sutrašnjoj utakmici.

– Hajde sa mnom! – rekao je Mašan. U jed-noj uličici bilo je nekoliko prodavnica, a među njima i apoteka. Na zidu te apoteke, blizu ulaznih vrata, bio je pričvršćen barometar: staklena cijev duga oko tri pedlja. Mašan se lopovski osvrnuo lijevo i desno. Ulica je bila pusta. Sve radnje su bile zatvorene.

– Vidiš li onaj barometar? – šapnuo je Mašan i očima pokazao na zid apoteke. – Ti pripazi da ne naiđe neki cajkan, a sagni se da se popnem da dohvatim!

Ako se najprije zaprepastio. Zar usred dana? Pogledao je niz uličicu.

Vidio je dvije žene koje su nešto pričale među sobom, vidio je starca koji je polako kora-čao sa štapom u ruci, a dvije djevojčice su trčale ispred njega. Nikog više nije bilo.

– Kukavico! – procijedio je Mašan kroz zube i štrcnuo pljuvačku u stranu. – A ja to radi tebe! Tebi treba para! Samo se sagni da ja dohvatim onu stvarčicu i gotovo! Brzo!

Iz Mašanovih očiju sijevala je neka divlja vatra i Ako je vidio da može dobiti grdne batine ako sad uzmakne. A već je bio u onom bunilu kad se ne može ništa smisliti. Samo je osjećao strah koji mu se poput kakve kugle penjao uvrh grla. Već sljedeće sekunde bio je sagnut i Mašan se oslonio na njegova leđa, a istog trena je zgrabio cijev barometra na zidu.

Tada se, sa otvorenog prozora na spratu kuće koja je bila s druge strane ulice prema apoteci, začuo muški glas:

– Ostavite to! Barabe!

Bilo je to kao pucanj puške, kao udar biča, Mašan je u trenu pustio barometar i skočio sa Akinih leđa pa, ne gubeći ni časka, natisnuo kao zec niz ulicu, ne osvrćući se da vidi šta će biti sa Akom Kadrićem. A Ako se samo uspravio i, držeći svoju školsku torbu pod mišicom, ostao zaleđen na istom mjestu, ispod onog barometra na zidu. Pogled mu se zakovao na otvoreni prozor odakle ga je posmatrao brkat čovjek.

– Šta radite to, balavunderi? Hoćete da kradete? –pitao je brkati, iako tu više nisu bila dvojica, već sam Ako.

Onaj starac sa štapom polako je prelazio ulicu i bližio se Aki, a djevojčice su već dotrčale i zastale podalje od uplašenog dječaka gledajući ga kao kakvu zvijerku.

– Trebalo bi da sad siđem pa da te dobro namlatim, da se naučiš pameti – prijetio je čovjek s prozora, a zatim se obratio starcu: – Jeste li ga vidjeli, molim vas, htjeli su da ukradu taj barometar! Kakva drskost! Udarite ga tim štapom da ja ne silazim!

Dvije žene su prekinule svoju priču pa su stale i preko ulice, sa suprotne strane, gledale šta se događa.

– Sramota jedna, kakve sve danas ima dječurlije! – rekla je jedna.

– Treba njega u miliciju – kazala je druga i doviknula starcu: – Gospodine, potjerajte ga u miliciju!

Starac je stao pred Aku i pogledao ga. Vjerovatno je odmah vidio da je dječak uplašen i naprosto ukočen. Zapravo, Ako je bio pun očaja i stida. Želio je da starac podigne štap i da ga uda-ri, makar samo jednom. Osjećao se ništavnim, bijednim i zato, da je starac podigao štap, on se ne bi ni pomakao.

– E, moj sinko – rekao je starac blago, gledajući Aku ispod sijedih vjeđa – ne valja ti to što si naumio da učiniš. A još si đak!

Zatim je podigao štap i pokazao niz ulicu.

– Idi, bježi! Trči kući! Ostavi se lopovskog posla, u tome nema sreće!

Čovjek s prozora je vikao nešto o tome da je on spasio apoteku, da njega nije bilo, lopovi bi pobjegli s barometrom, a starac je nešto muklo odvraćao o dječijim nestašlucima i mladosti – ludosti. Žene su takođe nešto vikale o pokvarenoj dječurliji. Ali Ako je sve to jedva čuo. Pošao je polako, oborene glave, na klimavim nogama, pun jada. Ne bi osjećao veću sramotu ni kad bi bio go golcat na ulici.

Prva nagrada

– Mama, imam jednu novost – rekao je Vukašin kad je iz škole stigao kući. – Treba mi para da kupim tempere!

– Tebi, sine Vuče, uvijek treba para – primijetila je njegova mama.

– Ovo je sad nešto drugo, i hitno i važno – objasnio je Vukašin. – Imaćemo školsku izložbu slika. Biće i nagrada!

Ispričao je mami da se priprema proslava škole pa će biti uređen svečani broj školskog lista, pripremljena školska zabava i organizovana izložba đačkih crteža i slika. Vukašin je spadao među one đake kojima je nastavnik likovnog vaspitanja dao zaduženje da naslikaju nekoliko lijepih slika od kojih će biti odabrane najuspjelije za izložbu.

– Dobro, kad je tako, daću ti novac pa kupi te tempere, kad već bez njih ne možeš – kazala je mama. I tata je, čim je stigao, obaviješten o toj novosti.

– U redu stvar – kazao je – samo ja hoću da vidim šta ćeš ti to da naslikaš! Ima da bude slika i po, razumiješ!

Vukašinov stariji brat, gimnazijalac i mamina maza, Radojica, odmah je počeo da zanovijeta.

– Čuj, brale – rekao je Vukašinu – nemaš ti pojma o slikanju temperama. Gledao sam tvoje slike, ti samo razmazuješ boju, onako kako ti se hoće. A slikanje je umjetnost. Ja ću da ti naslikam nešto lijepo pa ćeš da vidiš šta je to slika!

– Pa, razumije se, sine Rade, da ćeš pomoći bratu! On je još dijete! – kazala je mama nježno.

– Nisam dijete, imam dvanaest i po godina! –uzviknuo je Vukašin, kao i uvijek kad bi mu se reklo tako nešto. Bunio se što mu ne daju da odraste.

Još istog dana poslije podne, čim je završio s ručkom, dobio je novac i smjesta je otrčao u knjižaru da kupi boje i blok za slikanje.

Na povratku kući susreo je svoju kolegicu iz razreda Jasminku. Ona je imala drugo zaduženje. Nju je nastavnica maternjeg jezika zadužila da za školski list napiše jednu lijepu pjesmicu, jer ih je već imala nekoliko koje je nastavnica pohvalila.

– Šta ćeš da slikaš? – upitala je Vukašina.

– Ne znam još – odgovorio je on i odmah je upitao: – A o čemu ćeš ti pisati pjesmu?

– Nisam još smislila – rekla je Jasminka. Onda se najednom Vukašin dosjetio.

– Šta misliš – upitao je Jasminku – da se dogovorimo pa da ti sastaviš pjesmu o mojoj slici, a ja da naslikam ono što je u tvojoj pjesmi?

– Kako ću kad ne znaš šta ćeš slikati? – začudila se ona.

– Pa, dogovorićemo se sutra u školi. Razmisli! – kazao je Vukašin.

Šta je mogao da naslika lijepo, pitao se dok je ulazio u stan. Šta bi to trebalo biti na slici da bi se o tome mogla napisati pjesma? Šta bi to moglo biti u pjesmi pa da se to naslika?

Brat Radojica ga je već čekao kao zapeta puška. Uzeo mu je iz ruku omot sa kupljenim bojicama i odmah rasklopio blok.

– Dođi ovamo da ti pokažem kako se slika s temperama! – kazao je i zauzeo mjesto za stolom u kuhinji.

– Poslušaj brata – kazala je mama Vuka-šinu, i on se krotko smjestio pored brata za stolom.

Radojica je miješao bojice, umakao kist u šoljicu s vodom i počeo da slika nekakvu raketu. Iza žućkaste rakete bio je crveni rep, a naokolo je sve bilo plavo.

Mama je nekoliko puta prilazila da vidi šta Radojica slika i svaki put je govorila isto:

– Odlično! Divno! Moj Rade, imaš zlatnu ruku!

– Bogovska slika! – rekao je Radojica kad je završio svoju slikariju.

Vukašin je pružio ruku da je uzme, ali ga je brat lupio po prstima:

– Ostavi! Čekaj da se osuši! Vidiš da ne znaš ništa o slikama!

Vukašin je samo stisnuo zube. A ni ta slika, po njegovom uvjerenju, nije bila bogzna šta. Nije mu se sviđala. Sutradan u školi Jasminka je rekla Vukašinu da naslika cvijeće i jednu pticu, a ona će o tome da sastavi pjesmu. To se Vukašinu odmah do-palo. Uvijek je rado slikao cvijeće, i to onakvo koje niko nije mogao prepoznati, svoje cvijeće, krupno i šarenih latica, tako da mu je svaki put slika ispadala lijepa i puna živih boja. Ali, tog dana popodne na redu je bio tata, da i on pokaže svoje slikarsko umijeće. I on je, kao i Radojica, sjeo za sto u kuhinji pa je Vukašin opet morao da gleda u ćuti. Tata je izmislio nekakvu kuću, oko kuće ogradu, uz ogradu potok, uz potok drveće, u pozadini brdo i više brda nebo i oblake.

– Krasno! – kazala je mama.

– Ovu ćeš sliku da odneseš u školu pa ćeš da vidiš kako se dobija nagrada! – kazao je tata kad je ostavio sliku da se suši.

Poslije su Radojica i tata naslikali još po jednu sliku.

– Hoću i ja da naslikam svoju – rekao je pe-tog dana Vukašin. – Treba da predam nastavniku svoje slike a ne vaše!

– Pa, slikaj, ko ti brani – kiselo je pristao Radojica. – Baš da vidim šta ćeš da namažeš!

Strpljivo i pažljivo Vukašin je uzeo da naslika svoju sliku, svoje šareno cvijeće. Ali nije stigao daleko. Čim je počeo da stavlja boje, njegov brat Radojica je počeo da se smije i da mu se ruga. Pozvao je i mamu upomoć.

– Pogledaj, mama, molim te, šta ovaj moj vrli brat radi! Glupariju, a ne slikariju!

– Ih, sine Vuče, zar je to slika? – kazala je mama, iako je samo ovlaš pogledala na ono što je dotle Vukašin nabacio na papir. Njoj je bilo dovoljno ono što je njen pametni i veliki sin Rade već rekao.

– Mama, pustite me, ja hoću da naslikam svoju sliku pa ako ne valja, neka ne valja! – gotovo je jauknuo Vukašin.

I pustili su ga. Moglo je dijete da zaplače od muke. Radojica je jedno vrijeme gledao, frktao i izgovarao poneku zajedljivu primjedbu, a onda je otišao napolje da se nađe sa svojim društvom. I mama je nekoliko puta pogledala šta Vukašin slika pa je mahala glavom i šaputala: ,,He, svašta od tebe!" Poslije je došao tata i čudio se.

– Je li to tamo ptica? – pitao je. – Zašto je tako plava?

– Tako, ja volim da je plava – objasnio mu je Vukašin.

– A cvijeće? Kakvo je to cvijeće? Gdje raste takvo cvijeće?

– To je moje cvijeće – rekao mu je mali slikar.

– Ti samo trošiš bojice – prigovorio mu je tata. –Nigdje nema takvog cvijeća, takvog lišća i takvih ptica! To je samo šaranje i mazanje!

Kad joj je Vukašin u školi pokazao svoju sliku, Jasminka je bila oduševljena. Uzela je tu sliku i stavila je u svoj blok za crtanje da je po-nese kući da bi napisala obećanu pjesmu. Vuka-šin je to osjećao kao veliko priznanje. To ga je još više zagrijalo pa je kod kuće, uprkos svim bratovim zanovijetanjima, naslikao još tri slične slike.

Samo su se boje razlikovale.

Došlo je zatim vrijeme da preda nastavniku svoje slike, a to su učinili i svi ostali odabrani đaci. Nastavnik je zatražio da na poleđini svojih slika napisu naslove. Tada je Vukašin bez mnogo razmišljanja svojim slikama dao isto ime – " Jasminkina pjesma" – i samo ih označio rednim brojevima od jedan do četiri.

A Jasminka je doista napisala i donijela pjesmu. Kad joj je Vukašin rekao kako je nazvao svoje slike, ona je odmah toj pjesmi dala naslov "Vukašinovo cvijeće sa pticom". A pjesma je glasila:

U baštama mojih snova,u igrama leptirova

izraslo je mnogo cvijeća,

mirišljavog kao sreća,

nježnog, slatkog, punog boja,

kao radost što je moja,

pa se bašta razlistala

i ljepotom zablistala.

Doletjela plava ptica,

svevidica krilatica,

da u cvijeću mir potraži

i nad mojim snima straži.

– Ovo je, Jasminka, najljepša pjesma koju si dosad napisala – kazala je nastavnica maternjeg jezika i odmah je obećala da će ta pjesma biti objavljena u školskom listu.

– Pa, ti kao da si znala šta ja mislim – radovao se Vukašin pred Jasminkom, a ona mu je, zauzvrat, rekla da je njegova slika ljepša od njene pjesme.

Najzad, došao je i dan škole. Roditelji su pozvani da dođu na školsku zabavu i na otva-ranje izložbe. Školski list je bio priređen i svi gosti su dobili po jedan primjerak.

– Koji je to Vukašin? – pitao je Vukašinov tata dok je prelistavao školski list i pročitao Jasminkinu pjesmu.

– To sam ja – rekao je Vukašin ponosno.

– Šašavo! – zavrtio je tata glavom. – Djetinjarije!

Radojica je bio siguran da je njegov mlađi brat predao nastavniku bar neku od onih slika koje mu je on naslikao pa se već unaprijed radovao što će na izložbi ugledati svoje slike. Zato je došao da prisustvuje otvaranju izložbe zajedno s tatom i mamom. Pred školskom zgra-dom već su im prišli neki znanci, đački roditelji, i srdačno im čestitali.

– Bravo, Vaš Vukašin je dobio prvu nagradu!

– Znaš, mama, bio sam siguran da će naš Vuk imati najljepše slike! Jesam li ih ja slikao ili nisam! – šaputao je Radojica mami na uho, da drugi niko ne čuje.

A i tata je blistao od zadovoljstva. Možda je nagrađena neka od njegovih slika?

Tako su njih troje ušli u predvorje škole, gdje su bile postavljene slike. Nigdje nije bilo nijedne tatine i Radojičine slike. Ali, bile su tri Vukašinove, sve sa istini naslovom: "Jasminkina pjesma". A pored tih slika bila je pričvršćena i Jasminkina pjesma "Vukašinovo cvijeće sa pticom". Oko tih slika i pjesme okupljali su se gotovo si posjetioci.

Direktor je održao govor i pohvalio sve male slikare čije su slike bile izložene, a posebno je progovorio nekoliko riječi o Vukašinu i njegovim veselim cvjetnim snovima koje čuva plava ptica. Na kraju je Vukašinu uručio prvu nagradu: pet lijepih knjiga. Još desetak učenika, među kojima je bila i Jasminka, dobili su lijepe nagrade. Kad je to bilo gotovo, roditelji su pritrčali da čestitaju. Grlili su i ljubili svoju djecu, neki čak i plakali od sreće.

– Zlato moje – rekla je mama Vukašinu i prva ga poljubila.

– Bravo, sine moj! – kazao mu je tata.

Radojica je potegao blago brata za uho i cmoknuo ga u obraz. Onda je kvrcnuo prstom po koricama knjiga koje je Vukašin držao pod rukom i upitao:

– Burazeru, hoćeš li i meni dati da pročitam te knjige?

A Vukašin je osjetio kako je tog trenutka počeo da raste u njihovim očima. Pogled mu je požurio prema Jasminki.

Šaptač

Glavni razredni šaptač bio je mršavi i riđo-kosi Ibro Sedlar. Njega, razumije se, nije niko odredio da bude šaptač; on je to postao svojom voljom, čak možda i mimo svoje volje, nehotice, jer nikako nije mogao da otrpi da ne prišapne drugu ili drugarici koji se muče i zapinju dok odgovaraju na teška i zburijujuća pitanja nastavnika. I u drugim je razredima bilo šaptača, ali je ovdje nevolja bila u tome što je Ibro Sedlar spadao u red onih đaka kojima je trebalo najviše šaptati i pomagati. On je već ponavljao šesti razred pa ga je nekako završio tek poslije popravnog ispita iz dva predmeta, i pošto mu je tada malo "progledano kroz prste", a u sedmom se opet iznova patio s jedinicama i imao ih je već toliko da se bez ikakve muke moglo pogoditi da će on biti u tom razredu i naredne godine. Bez obzira na to, on je na svakom školskom času, bilo potrebno ili ne, nešto šuškao i šaptao, baš kao da mu je glava krcata znanjem pa to u njoj jedva čuva da ne prekipi. Što je bilo najčudnije, svi đaci su dobro znali tu Ibrinu manu i svima je bilo sasvim jasno da im Ibro, takav kakav je, ne može da prišapne ništa dobro i korisno, ali kad je već neko ustao i počeo da se nateže sa odgo-vorom, i kad je Ibro iz prikrajka šapnuo neku riječ – svaki je đak prihvatao tu Ibrinu riječ kao melem na ranu i izgovarao je glasno kao da je to upravo ona prava, spasonosna riječ koja se traži. Zato je u učionici često bilo mnogo veselja i smijeha.

Digne, recimo, nastavnik srpskohrvatskog cvikeraša Tončija Ličinu i pita ga da li zna neku narodnu pjesmu lirskog sadržaja. Pa pošto Tonči ne može odmah da se sjeti, nastavnik mu pomaže:

– Na primjer, znaš li onu "Omer i...", no?

– Julija! – šapne Ibro kao iz puške.

– Julija! – ponovi Tonči Ličina bez razmi-šljanja iako dobro vidi ko mu je to šapnuo i do-bro zna da to što Ibro šapće ne može biti nikako tačno.

– Vrlo lijepo! – kaže nastavnik i nekako se gorko smješka. – Omer i Julija, Romeo i Merima, Tristan i Kleopatra, Cezar i Izolda, kod tebe bi sve to moglo da se izmiješa kao kakva šarena salata! Izgleda mi da ti slušaš Ibru Sedlara pa ću ti dati i njegovu ocjenu, da se ne razdvajate!

Tako Tonči, zbog jedne Ibrine riječi, dobije jedinicu.

Dođe onda čas istorije i nastavnica Dara uzme na nišan uvijek zbunjljivog Miralema Mešića. Taj, po običaju, počne da muca i kad dobro zna lekciju.

– Mešiću – pita ga nastavnica – šta si naučio o punskim ratovima? Ko je bio na čelu Kartaginjana?

Miralem još nije čestito počeo ni da misli, od silnog straha koji ga je spopao čim je prozvan, a već iza njegovih leđa Ibro Sedlar šišti i šapće:

– Faraon! Reci: faraon!

– Faraon – izgovara Miralem smeteno.

– Daću ja tebi faraona! – ljuti se nastavnica i odmah pita: – Koji to faraon?

Ibri Sedlaru uopšte ne treba ni trunke vremena da se sjeti šta će da šapne. On to ionako čini dobrovoljno i bez razmišljanja. Izvali šta mu dođe na jezik. Nagne se naprijed, zakloni malo dlanovima svoje usne i pisne tiho u Miralemove uši:

– Darije Treći!

– Darije Treći – ponavlja Miralem Mešić ne misleći ništa, uzdrhtao kao listić na vjetru.

Nema tog nastavnika koji bi jadnom Miralemu, poslije takvog odgovora, dao prolaznu ocjenu.

Na času biologije Ibro je šapnuo Zorici Rakić da morske zvijezde jedu nogama, a zatim i to da puževi spadaju u opnokrilce, pa je Zorica, zato što je to prihvatila i rekla, morala da prolije litar suza dok je kasnije ispravila slabu ocjenu. Na isti način, svojim šaptanjem, Ibro je kumovao i jedinicama koje su dobili Vlado Kozlina iz fizike i Goran Travić iz hemije. Čak je jednom prilikom smeo i odlikaša Pašića i iza leđa mu šapnuo koješta pa je Pašić na jedvite jade izvu-kao za njega sasvim neuobičajenu i mršavu trojku. Razred se u pogledu tog Ibrinog šaptanja dobro podijelio. Jedni, koji su sjedili dalje od Ibre, nisu imali ništa protiv njega. Njih je to Ibrino šaptanje uveseljavalo i jedva su čekali kad će on nekome nešto da prišapne pa da se od toga napravi veselje. Međutim, oni drugi koji su bili u klupama blizu Ibrine i kojima je svaka prišaptana riječ bila dragocjena kao dukat, ljutili su se na Ibru i na njega svaljivali svu krivicu za svoje slabe ocjene. Došlo je i do toga da mu je Stevo Piljak, jedan od najjačih u razredu, otvoreno priprijetio:

– Slušaj ti, Ibro Sedlaru! Ako mi samo nešto šapneš kad ja odgovaram, razbiću ti labrnju! Makar mi šapnuo i tačno, makar na tvoje šapta-nje dobio čistu peticu, premlatiću te kao mačku!

– Pa, moram da ti šapnem kad ne znaš! – branio se Ibro mirno.

– Ako ne znam, neka ne znam, to nije tvoja briga, to je moja stvar i biće moj kec, a ti, dok ja odgovaram, začepi gubicu i drži jezik za zubima! – vikao je Stevo i mahao pesnicom.

To, mu, međutim, nije pomoglo. Ibro, naprosto, nije mogao da otrpi da ne šapne, bio je bolestan od te navike, i sve prijetnje na svijetu nisu mogle da ga ućute i opamete. Zato, već na prvom času kad je Stevo Piljak bio prozvan i kad je zapeo na pitanju o tome kakvog rastinja ima na Antarktiku, na Južnom polu, pa je počeo da se bespomoćno okreće ka razredu i da traži ko bi to znao i ko bi mu pomogao, Ibro je savio dlanove oko usta i šapnuo svoju blagotvornu pomoć:

– Južno voće! Limun!

Tada Stevo nije dobio samo jedinicu iz geografije, već i nadimak Limun.

A i njemu je samom bilo smiješno što je izvalio takvu glupost i ponovio ono što mu je Ibro šapnuo pa je zaboravio da Ibri naplati uslugu.

Pošto je Ibro Sedlar svojim došaptavanjem doprinio da se u razredu nakupi više kečeva nego što bi ih trebalo biti, to je zabrinulo i nastavnike. Održan je i sastanak razredne zajednice da se pretrese sve što je u vezi sa slabim uspjehom. Đaci su predložili da se Ibro Sedlar premjesti u prvu klupu, odmah ispred nastavničkog stola, jer je s tog mjesta mogao manje da se javlja. Tako je i učinjeno. Ibrin parnjak u toj prvoj klupi bio je Tonči Ličina. Jadnik je još vukao jedinicu iz maternjeg jezika i čvrsto je vjerovao da će je popraviti ako bude odgovarao bez pomoći Ibre Sedlara.

Ali, Tonči nije imao sreće. On je, doduše, doista bio nemaran i površan đak i iz srpsko-hrvatskog bi dobio keca u svako doba, jer su mu lekcije o padežima, pridjevima, prijedlozima, objektima i apozicijama bile uvijek nekako naj-teže i za njih nije imao volje. Ibro mu je samo pomogao da tog svog keca dobro utvrdi. Bilo je to na jednom času kada je nastavnik davao priliku slabijim đacima da poprave ocjene. Tonči je hrabro zamolio da ne odgovara iz klupe, već da ode do table, da bi se što više odmakao od Ibre. Kad je stao uz tablu, nastavnik ga je pogodio pitanjem:

– Znaš li ti, Ličina, neku pjesmu Alekse Šantića?

– Znam – protisnuo je Tonči kroz suho grlo.

– Koju?

Iz razreda je zašištalo nekoliko glasova:

– Emina... Emina... Emina...

– Emina! – uzviknuo je Tonči kao što dav-ljenik zgrabi slamku.

– Tako je, Emina! – rekao je nastavnik. – Prošlog mjeseca smo analizirali tu pjesmu. Sjećaš li se? No... Sinoć kasno pođoh iz topla hamama...

Nastavnik je bio veliki poklonik poezije. Čim je počeo da izgovara stihove, sav se raznježio. Počeo je da šeta po razredu, između klupa. I nastavljao je kao da sam sebi govori:

– ...prođoh pokraj bašče staroga imama...

Tada je, nepozvan, na scenu iskočio Ibro Sedlar. Iskoristio je priliku što je nastavnik dobro odmakao u drugi kraj učionice pa je svom dobrom drugu Tončiju šapnuo:

– Ašik, Ajša, javaša...

– Ašik, Ajša, javaša, konja jaše subaša – nastavio je Tonči na nastavnikove riječi i sasvim se upropastio.

– To pjesnik nije napisao, mangupe jedan, to pjevaju pijanice po mehanama i birtijama i skrnave poeziju – zagrmio je nastavnik na Ton-čija i kao ognjeni zmaj, dugim koracima, došao do svog stola, zgrabio pero i udario u školski dnevnik tako masnu jedinicu da se i iz zadnjih klupa u učinioci moglo vidjeti kako je debela.

– Nisam ja kriv – jauknuo je Tonči kad je shvatio što se dogodilo. – Kriv je Ibro Sedlar! On je tako šapnuo.

– Nisam ni ja kriv što ti ne znaš pa prihvataš i ono što ti Sedlar šapne! – odvratio je nastavnik oštro. –Nauči, pa ti njegovo i ničije šaptanje neće biti potrebno!

Kasnije se Ibro uvijek pozivao na te riječi odgovarajući na sve primjedbe i prijekore onih koji su se ljutili:

– Šta se ljutite na mene, nisam vam ja kriv što ne znate. Ja vam lijepo šapnem da vam pomognem, a pogriješim zato što ni ja ne znam. Da znam bolje, ja bih vam bolje šapnuo, majke mi!

Ljutnje su obično brzo prolazile. Najčešće su se završavale smijehom. Đaci su smatrali da je Ibro doista dobar drug, prava drugarčina, a nije kao neki koji znaju a neće da šapnu i pomognu. Ako je i griješio, Ibro Sedlar je to činio s najboljim namjerama.

Neki su se tog njegovog drugarstva i tih njegovih najboljih namjera dugo sjećali, preko cijelog ljeta, sve do popravnih ispita.

Poeta

Čas srpskohrvatskog jezika započeo je bolje nego što je to iko mogao da očekuje. Trojica učenika – Ćure, Điđo i Pendo – dobili su glatke petice bez mnogo muke i natezanja. U razredu je zavladalo nekakvo vedro raspoloženje. Bilo je očito da je Krapinac, kako su đaci nazivali svog nastavnika, bio tog jutra zbog nečega neobično dobroćudan i mek pa se odjednom svim đacima pričinilo da se i proljepšao.

Onda je na red došao Cviko Lalić. Bio je to mali bljedunjavi dječak kome su oči stalno žmirkale iza debelih stakala naočara. Čim je počeo da odgovara, spotakao se na prvom pita-nju. Krapinac je čak pokušao da mu pomogne, ali je Cviko ostao nijem i samo je tupo buljio u pod.

Poslije drugog pitanja već je bio sasvim ošamućen, tako da na treće, sasvim lagano, nije ni otvarao usta.

– Pa ti, brate moj, ništa ne znaš! – začudio se Krapinac. – Kaži nešto što znaš, da čujem!

Cviko bi rekao, bilo je i toga što je znao, ali mu u tom trenutku ništa nije padalo na um. Tužno je gledao u pod. A pod je bio crn, namazan nekakvim smrdljivim uljem i Cviko je, onako smeten i bunovan, počeo da misli o tome zašto taj pod mažu tim crnim uljem pa mu se u tim povezala i pomisao: "Sada ću dobiti crnog smrdljivog keca!"

– Znači, brate moj, priznaješ da ne znaš ništa? –pitao je Krapinac. – Znači, ne učiš! Ne voliš svoj maternji jezik! Zlo je to, brate moj, to je veliko zlo!

Tada se, ko zna kako i zašto, sjetio da vidi ima li Cviko sveske za domaće i školske zadaće. Zatražio je da mu Lalić pokaže te sveske.

Lane je na to, ne dižući glavu, tužno zacvilio:

– Izvinite, nisam ih ponio. Zaboravio sam ih.

Da je to bio neki drugi dan, kad je Krapinac bio ono što je bio, da to nije bio čas kad je on doista bio veoma dobro raspoložen, Cviko Lalić bi dobio svoju jedinicu, pravu tvrđavu, i poslije bi mirno sjedio u svojoj klupi. Ali, dogodilo se tako: to je bio sasvim drugačiji dan i Krapinac je učinio nešto što se nikada ranije nije događalo. Ustao je sa svog mjesta iza stola i pošao prema Lalićevoj klupi.

– Kako to, brate moj, da si zaboravio? – čudio se. – Pa šta onda, brate moj, donosiš u školu? Daj da vidim šta ti nosiš u svojoj školskoj torbi? Nisi valjda pošao u školu kao grlom u jagode?!

Cviko je stajao pored klupe kao oduzet. Samo je još više žmirkao kroz naočare. A Kra-pinac se sagnuo i ispod klupe izvukao njegovu školsku torbu i odmah, otprve, pronašao svesku na kojoj je krupnim slovima bilo napisano: "Srp-skohrvatski" a ispod toga – "školske zadaće".

– Evo je! – uzviknuo je veselo Krapinac i podigao svesku da je svi đaci vide, a zatim je poturio pod nos Cviki. – Evo sveske, brate moj, tu je bila!

Zatim je, sa sveskom u ruci, otišao na svoje mjesto.

– Da vidimo šta ti ovdje pišeš kad ništa ne znaš, šta zapisuješ u ovu svoju školsku svesku, u ove svoje školske zadaće, brate moj – govorio je Krapinac i polako listao po svesci, dok najednom nije zastao i iznenađeno upro pogled u jedan list. Zatim je pogledao Lalića, skvrčenog pored klu-pe, i upitao: – Šta je ovo, brate moj?

Cviko je, više sebi u njedra nego Krapincu, odgovorio:

– Pjesme.

– Čije pjesme, brate moj?

– Moje – tužno je priznao Cviko.

– Vidi, vidi, čudo neviđeno! – čudio se Krapinac glasno pa je onda počeo naglas da čita kao da recituje na kakvoj pozornici:

Podmetno se podmet,priročio prirok,

a ja padoh opet

koliko sam širok.

Subjekat me muči,

objekat me davi,

ko će da nauči
gdje će šta da stavi.

– Šta ovo treba da znači? Zašto si to tako, brate moj, napisao? – pitao je Krapinac.

– Pa – gotovo stenjući odgovorio je uplašeni pjesnik – prošli put nisam znao analizu rečenice.

– Odatle ti je valjda i ovaj stih? – nastavio je Kra-pinac da čita:

Maternji smo jezik znali

i u tuzi i u šali,

a u školi, živi, zdravi,

postali smo svi mutavi.

Onda je nastavnik prevrnuo list, pogledao šta je napisano, pa se osmijehnuo i digao pogled na Cviku.

– Pa ti, brate moj, ne voliš ni matematiku! I opet je čitao:

Biber mi je mnogo sladak,

a i ljuta paprika,

kamen mi je svaki gladak

kao matematika!

S tim u vezi je očito bio i jedan drugi stih:

Imam keca kao drvo

i rogate dvice dvije,

kad me tresne ono prvo

i dvojke će da ubije.

– Pjesniče, brate moj, objasni mi šta ti ovo znači! – molio je Krapinac Cviku.

– Dvojke sam imao iz pismenog, a keca iz usmenog – kazao je Cviko žalosno.

Čitava učionica je žagorila od prigušena smijeha i šapata Cvikovih kolega i kolegica. Niko među tim đacima nije ni slutio da u svojoj sredini imaju jednog živog živcatog pjesnika. I to lično Cviku Lalića! Svima je bilo da puknu od smijeha, ali su se uzdržavali, jer nisu mogli da pogode na što će to sve izići. A s Krapincem se nije valjalo šaliti.

Nastavnik je i dalje mirno i glasno čitao nove stihove iz Lalićeve sveske.

Teče crna mutna rijeka,

a u njoj je strašni vir,

tu se keze iz svog vijeka

Hamurabi i kralj Kir.

Ali i kad pređem rijeku,

biću u još većoj muci,

jer čekaju da me sijeku

mnogobrojni neki Grci.

Lalić je, dosljedan svom pjesničkom nadahnuću, opjevao i ostale školske predmete. Zato je o fizici napisao:

Fizička je sila jaka

a teška su njena vesla,

sto nevolja čeka đaka;

ako nije mali Tesla.

Sve su te Lalićeve pjesme bile tako slične kao što jaje liči jajetu, a jabuka jabuci. Krapinac je to sve lijepo čitao, smješkao se, a onda je stigao do jednog lista u svesci gdje je malo duže zadržao pogled.

Kad je zavrtio glavom, opet se osmijehnuo i nedužnim glasom rekao Laliću:

– A ovo si ti, vidim, brate moj, i mene opjevao i ovjekovječio poezijom?

I ponovo je glasno, da svi čuju, razvlačeći riječi i smješkajući se, pročitao:

Naš Krapinac kad bi htio

da iz grudi kamen skine,

ne bi možda ni ličio

na pećinca iz Krapine!

Tada je tišina kao teška i gusta magla, od koje zastaje dah, poklopila sav razred. Činilo se kao da su svih tridesetak učenika i učenica od-jednom postali začarani i okamenjeni. Niko nije mogao ni da trepne. Jedino je to mogao Cviko, koji se sasvim povio i srozao.

– Zar sam ja takav, brate moj? – pitao je Krapinac blago i, lupkajući kažiprstom po svesci, gledao tužnog pjesnika. – Bogami si pretjerao! U svemu si pretjerao. I ovo što si napisao o maternjem jeziku, i ovo o matematici, i sve dalje, odreda, sve si opjevao kao neke bauke, a nauka nije bauk, brate moj! Kako ti se zove ova zbirka pjesama, valjda ima neko svoje ime?

Odgovora nije bilo.

Krapinac je prelistao amo-tamo po svesci i opet se razveselio:

– Ljepota jedna! Našao sam! Bravo, pjes-niče! Naslov je "Pjesme lijenog đaka!" Odlično, brate moj, to si pošteno napisao. Zaradio, brate moj, čistu peticu, kao sunce!

Zatim je, kao da se igra, od petice odbio jedinicu, zato što Cviko Lalić ne zna gramatiku, a onda je jednu, s napomenom da to čini zato da se pjesnik ne bi uobrazio. Tako je Cviki ostala sasvim dobra trojka.

Lalić je jedva vjerovao u to čudo koje ga je snašlo. Očekivao je sve drugo samo ne to. Živ-nuo je, ispravio se, samo je i dalje žmirkao, najbrže što je mogao.

A Krapinac je ustao i pred još uvijek nije-mim i okamenjenim razredom vratio Cviki njegovu svesku. Samo mu je pri tom malo priprijetio:

– Ubuduće da mi donosiš te svoje pjesme da ih malo pogledam – rekao je. – Piši i dalje, brate moj, imaš o čemu, širok je svijet oko tebe. Gledaj samo da ti pjesme budu bolje od ovih. Možeš ti, vidim, i treba da pišeš! A za ocjenu iz mog predmeta ne brini dok sam ja ovdje! Jer, brate moj, ja pjesniku, makar i takvom kao što si ti, ne mogu dati slabu ocjenu iz maternjeg jezika! Ne mogu, pa makar bio i dva puta Krapinac!

Tako je bilo na tom času.

Od tada u tom razredu ima mnogo pjesnika.

Majstorija

– Hajde sad, golubići moji, da čujem kako gučete – rekao je nastavnik geografije, u cijeloj školi zvani Golub, pošto je sve đake od prvog dana nazivao golubićima. On je polako, kao s nekom dosadom, listao školski dnevnik i zagledao upisana imena. Birao je golubića koji će izići pred tablu na kojoj je bila obješena velika geografska karta Jugoslavije. U tom važnom trenutku u čitavoj učionici vladao je savršeni mir. Kao da je svaki đak u razredu nagađao jedno isto: "Neće valjda mene?!"

– Suknar! – prozvao je nastavnik Golub i podigao pogled na nijemi razred.

Iz posljednje klupe do prozora digao se najviši učenik. Ustao je pognuto, lijeno, umorno, opušteno, tužno, jadno, kao najteži bolesnik na svijetu. Svi ostali su se kao po komandi okrenuli da ga vide. Andrija Suknar, zvani Suk, bio je u neku ruku razredni šef, glavni za svađe i tuče s drugim razredima, majstor nad majstorima za sve osim za učenje.

Suknar je gotovo stenjući vukao noge između klupa, idući prema tabli, a po njemu su pljuštali pogledi. U tim pogledima bilo je mnoštvo pitanja. Šta je to sa Sukom, što se tako predvostručio i presamitio kao da je prebijen? Kakvu sad svoju majstoriju sprema Golubu? Mangupčina jedna, pretvara se kao da jedva stoji na nogama, kao da mu je smrt za vratom, a sve do početka časa rvao se s drugovima i skakao po klupama kao divojarac!

"Sad će Suk da podvali Golubu!", mislili su đaci.

I, razumije se, navijali su za svog Suka.

On je bio ne samo najviši rastom među njima već je bio kao šipak pun vragolija, koje drugi ne bi nikad bili u stanju ni da zamisle. Znao je da zviždi na prste, znao je da neopaženo prepisuje zadaće, znao je da se tuče sa starijim đacima i da podmuklo udara, a znao je i da petlja i laže kao niko. To mu je i diglo ugled ne samo u razredu već i u cijeloj školi. O njegovim maj-storijama uveliko se pričalo. Jednom se Suk podvukao pored nogu bozadžiji, koji je na kolicima prodavao sladoled, tako da nije ni osjetio da mu je Suk na dnu kolica otvorio pipu iz koje je tekla boza i napio se do mile volje. To su mnogi vidjeli. Njega nije moglo ništa zbuniti toliko da se ne bi snašao. Kad bi ga neko bacio naglavce, on bi se dočekao na noge. Posebno je bio veliki majstor u pričanju. Znao je da govori kao da u sebi nosi sakriven gramofon pa samo stavi ploču i otvara usta, veze i veze, ne može da stane. To mu je najviše pomagalo, jer je pričajući izvlačio pro-lazne ocjene, stalno uspijevajući da zamaže oči nastavnicima svojim velikim govorancijama. A svi su u razredu znali da je malo učio, ako je uopšte ikada učio.

– Dakle, golubiću moj – rekao je nastavnik Golub kad se Suknar dovukao do table i obješene karte – hajde sad da mi sve lijepo kažeš šta znaš o dinarskom planinskom sistemu!

Uh, teško pitanje! Strašno! Suk se naprosto izbuljio u Goluba.

– Izvinite, nisam čuo.

– Čuo si ti dobro, golubiću moj – mrdnuo je nastavnik prstima desne ruke kao da odbacuje neku dosadnu mušicu. – Ali, neka ti bude. Dinarski sistem! Uzmi štap i pokazuj!

U učionici je bilo tiho; čak ni klupe nisu uobičajeno škripale. Jedino je sasvim pozadi od-likaš Čarapič šapnuo kroz zube svom parnjaku, debelom Hrusti: "Ne zna Suk! Vidjećeš da ne zna! Nadrljao je!"

Tako je doista izgledalo. Suk je uzeo štap i onda se zagledao u kartu na tabli kao da je prvi put vidi i kao da nagađa šta bi to moglo biti tako šareno. Otresao je glavom baš kao da je izronio iz vode ili kao da drmanjem hoće da sredi neke kvarove u svom mozgu.

– Dakle? – pitao je Golub jedva podižući glas. –Znaš ili ne znaš? Golubiću moj, priberi se malo! Valjda si učio? Kreni polako, no!

To je vjerovatno bio trenutak koji je Suk priželjkivao. Golub se već meškoljio u svojoj stolici. Već je, zacijelo, bio malo i omekšan time što je vidio kako se Suk klati dok ide, da je nešto bolestan, nešto preklopljen, sav mutan i ojađen. Došao je trenutak da ga hitro izbaci iz sedla.

I odjednom, kao da je izbačen oprugom, kao da je uboden, Suk je lupio štapom po karti i uzviknuo:

– Sava!

Oči su mu se stisle u dvije žeravice dok je, poput trkača na kratkoj stazi, počeo da brblja:

– Sava Dolinka i Sava Bohinjka! Sava je naša najveća rijeka! Već u svom gornjem toku, dok protiče kroz Sloveniju, a Slovenija je, kao što se zna, naša socijalistička republika, krajnja na zapadu, i u njoj ogromnu većinu stanovništva čine Slovenci...

Kao navijen, Suk je lupao štapom po karti i govorio, šaputao, vikao, ponavljao rečeno, ubacujući koješta bez ikakve veze sa rijekom Savom, ali je ipak stalno pričao o Savi, o njenim pritokama, o njenoj plovnosti, o njenom slivu, poplavama, ravnicama uz Savu i sve drugo što je znao, a cijelo vrijeme je krajičkom oka pazio šta radi nastavnik Golub. Nastavnik nije ništa radio. Sklopio je ruke na svom stomaku, zavalio se na stolici, zažmirio, opustio se kao da ga je Sukovo pričanje omamilo. Još je samo trebalo da počne da hrče pa bi svi u učionici bili sasvim sigurni da Golub slatko spava.

To je Suknaru dalo još više snage. Kao da je dobio nova krila, on se sasvim razmahao. Još brže je pričao i još češće ponavljao ono što je već rekao. Pri tome je stalno, kao po nekom taktu, lupkao po sredini karte, baš kao da je želio da preplovi rijeku Savu. Toliko se osmjelio da je u svoju priču počeo da drobi i Cetinu i Neretvu, i Moravu i Zetu, i Vardar i Tisu, sve što mu se prohtjelo, a Golub je šutio i žmirio. U razradu je počelo mrdanje i smješkanje. Svi su lijepo vidjeli i čuli u čemu je Sukova majstorija: on je pričao djelomično ono što je malo naučio ili čuo od drugih, a posigurno nije bio stigao da nauči i čuje i to kakvih sve planina ima u Jugoslaviji.

Sad je, eto, uspavao Goluba svojom pričom i majstorijom i ne gine mu bar dobra trojka!

Pošto je već peti ili šesti put ponovio neke izgovorene rečenice, Suk najzad otpremi Savu u Dunav kod Beograda i odloži štap uz tablu, opusti ruke i odahnu, a na usnama mu zaigra smiješak zadovoljstva.

– Druže nastavniče, ja sam završio! Golub odmah otvori oči, nagne se nad sto i prihvati svoje nalivpero.

– Možeš ići na mjesto! – reče mrzovoljno. Nije ni pogledao Suknara.

– Hvala vam – rekao je Suknar učtivo i vedro. Hitro je pošao od table.

Oni iz zadnjih klupa mogli su da vide ono što Golub nije mogao vidjeti kad mu je Suk okrenuo leđa: Suk je mangupski kolutao očima i kezio se, prepun veselja. Tako je uvijek činio kad mu upali neka njegova majstorija. A ovo je bila velika majstorija, jer se u školi malo ko mogao podičiti da je tako lako izišao na kraj s Golubom, starom cjepidlakom i zanovijetalom, koji je đacima govorio da samo on zna geografiju za čistu peticu, pa se, prema tome, kod njega mogla dobiti jedino četvorka kao najveća ocjena.

Tako, kad Suknar stiže na svoje mjesto, odlikaš Čarapić mu poluglasno dobaci:

– Dobio si četvorku!

Na to nastavnik, koji je nešto sitno zapisivao u dnevnik, podiže glavu i mirno upita:

– Čarapiću, golube, šta si rekao? Koliko?

– Pa, četvorka – ustade Čarapić. – Mislim, znao je, lijepo je govorio.

Tada je nastavnik vrhom kažiprsta počešao svoj nos. A to obično nije bio dobar znak.

– Sram te bilo, Čarapiću, da tako govoriš – rekao je. – Odlikaš si, predsjednik razreda, a mutiš! Kako je Suknar znao? Šta sam ja njega pitao? Zar nisam tražio da mi govori o dinarskom planinskom sistemu? A o čemu je on govorio?

Suknar u trenu poskoči iz svoje klupe i samopouzdano reče:

– Izvinite, druže nastavnice, možda sam nešto pobrkao, ali ja mogu i o dinarskom sistemu. Znam to bolje nego o Savi! Želite li da čujete?

Momčić je računao da će Golub, onako pospan i opušten, uvažiti tu ispriku. Biće mu dosadno da opet sluša njega, Suka, pogotovo jer je imao bar još cijela dva tuceta neispitanih đaka u razredu. Zato se Suk smješkao kao da stoji na pobjedničkom postolju.

Golub, međutim, samo podiže jednu obrvu i mrdnu kažiprstom zajedno s naliv-perom.

– Izvini i ti, golubiću – rekao je Golub polako – ali smo nas dvojica za sada završili naš razgovor. Dobio si jedinicu! Kečinu, golube! Ne može se i ne smije se brkati Dinara i Sava! Užas-no je kad to neko pomiješa! Jedno je planina, a drugo rijeka. Mene, golubiću moj, nije zanimalo da mi pričaš o Savi, već o Dinari. A ti mi o Dinari nisi rekao ni jedne jedine riječi, čak je nisi ni pomenuo. A ni o Savi nisi znao bogzna šta! Sjedi!

Andrija Suknar je naočigled cijelog razreda pocrvenio sve do ušiju.

Onda se kao nečim udaren skljokao u klupu i pokrio lice dlanovima.

Ramena su mu se tresla kao da gorko plače. To mu je bilo još jedino čega se sjetio: da glumi kako je duboko ožalošćen i pun bola.

Golub na to Suknarevo tugovanje nije obratio ni trunka pažnje. Bio je tvrd kao kamen. Podigao je svoje naliv-pero uvis i s njim zamahao, upozoravajući:

– Golubići moji, pripazite malo, četvorke i trojke ne dobijaju se na brbljanje i mlaćenje prazne slame, već na znanje! Samo na znanje!

Pa se onda sagnuo i počeo da u spisku đaka traži novog golubića.

Nesreća

Jutro je bilo sunčano i mirisno. Pravo, istinsko Iljetnje jutro. A na klupi u parku, pred poliklinikom za đake, sjedili su Vinko Drobac i Suljo Mujkić. Pravili su šale na račun učenika koji su sa đačkim torbama, u plavim i crvenim đačkim bluzama, žurili da na vrijeme stignu u školu.

– Oho-ho, gledaj samo što raja trči, kao da ih tamo u razredima čekaju s bombonama i čoko-ladama! – smijuljio se Suljo.

– Nakljukala se djeca znanja pa idu da se pokažu! – veselio se Vinko.

Njih dvojica su tog jutra bili bolesni. Pravili su "okuku" da izbjegnu istoriju, jer im je stari nastavnik Burkić obećao da će ih tog jutra prozvati i ispitivati. A oni su sračunali, kad im je to Burkan najavio, da je bolje i pametnije da izvrdaju taj neprijatni susret. Lijepo će u poliklinici dobiti potvrdu da su bili na Iljekarskom pregledu i – mirna Bosna. Suljo je već smislio da kaže da ga boli glava i jedan zdrav zub, a Vinko se spremao da slaže da mu krče crijeva i da ga nešto probada u prsima. Bili su uvjereni da u takvim i sličnim slučajevima ni doktori ne mogu smjesta i od prve da dokuče šta bi to moglo da boli u jednoj glavi kakva je Suljina, tvrda i lijena, ili u jednom mršavom stomaku kakav je bio Vinkov. U takvim slučajevima, koliko su Suljo i Vinko znali, doktori daju dva-tri aspirina ili nešto slično, a u najgorem slučaju udare i jednu injekciju, ali to je sve bolje od susreta s Burkanom.

Dok su se oni slatko smijali i iščekivali početak ljekarskih pregleda u poliklinici, odjed-nom je u taj isti park ušao i njihov nastavnik Burkić. Išao je polagano, umornim korakom, klecajući. Čim su ga opazili dvojica školskih bjegunaca, hitro su sagnula glavu da se nekako prikriju. Bilo je kasno da bježe. Pretvarali su se kao da jedan drugom nešto šapću. A nastavnik Burkić je klimao preko staze i bio im sve bliži. Tada je valjda opazio klupu i na njoj dva dječaka, a bilo je mjesta i za njega da sjedne i da odahne.

Prišao je, uzdahnuo i sjeo upravo pored Sulje Mujkića, koji se izmakao koliko je mogao i pripio se uz Vinka.

– Oprostite, djeco – rekao je nastavnik Burkić – moram malo da odmorim kosti. Izdala me je snaga. Bolestan sam. Osjećam se slabo.

Suljo je ispružio ruku i privukao k sebi svoju školsku torbu, jer je, polazeći od kuće, morao da je ponese da majka ne bi posumnjala da neće u školu. Taj njegov pokret rukom nastavnik je samo djelimično opazio pa je blago klimnuo glavom.

– Ah, đaci, đačići – rekao je meko. I kao uzgred upitao; – Zakasnili ste u školu pa se sad odmarate? Ili ste bolesni pa ćete kod doktora?

Dok su dvojica zbunjenih đaka smišljala šta da kažu, nastavnik se malo sagnuo i pogledao ih umornim očima. A onda je u trenu u njegovom pogledu bljesnula radost.

– Pa to si ti, Mujkiću! I ti, Drobac! Vidi, molim te, gdje vas nađoh!

– Bolesni smo, druže nastavnice – brzo je rekao Suljo Mujkić.

– Vidim, Mujkiću, vidim – uzdahnuo je Burkan. – Valjda je ovo ljeto došlo iznenada, šta li je, i mene je nešto pritislo. Ne valjam ništa. Upravo sam pošao do bolnice da me tamo pogledaju. A mislio sam jutros na vas dvojicu. Bojao sam se da mi ne ostanete neispitani. Bri-nuo sam šta ću s vama ako me, slučajno, doktori zadrže u bolnici. A i to može da bude, nikad se ne zna. Kad, gledaj ti čuda i čudne sreće, nađosmo se! Ja bolestan, vi bolesni!

– Mene boli glava – jeknuo je Suljo i dlanom protrljao čelo. – Puno sam učio, malo sam spavao, cijelo vrijeme sam bubao istoriju i glava mi je počela ječati kao neki bubanj!

– Hoće to, događa se – potvrdio je stari nastavnik Burkić i lukavo zaškiljio na Sulju. – I da mi je drago što si tako revnosno bubao istoriju jer si, bogme, kod mene tanak kao perce. Ali sad kad smo se našli ovako, na mirnom mjestu, na lijepom jutru – nastavnik polako zavuče ruku pod svoj kaput i izvuče malu zelenu bilježnicu, koju su dobro poznavali svi đaci u školi – mogli bismo da lijepo završimo naš posao. Znaš, ima ona poslovica: što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra. Recimo, ti bi, Mujkiću, mogao da mi bar nešto kažeš šta si to nabubao o grčko-persijskim ratovima?

Na to se Suljo trgnuo kao da ga je nastavnik iznenada uštinuo iza vrata. Začuđeno je pogledao u oči starog Burkana.

– Joj, druže nastavniče – zacvilio je – da samo znate kako me boli glava! Hoće da pukne!

– Boli i mene, moj Mujkiću, i glava i duša, i srce hoće da mi pukne kad vidim kakva si ti lijenčina i neznalica – teško je uzdahnuo stari nastavnik. A zatim je počeo da moli: – Ako ne znaš o tome, hajde onda reci nešto o Aleksandru Makedonskom, to će ti biti lakše!

Sa strane, Vinko je laktom gurnuo Sulju. Kao da mu je htio reći: "Hajde, blesane, hvataj to, to je lako, dok je stari dobre volje!"

Suljo Mujkić se, tobože, duboko zamislio. Poklopio je lice dlanovima i mislio: "Mogao sam, vala, da to pročitam!" Onda se kao prisjetio, spustio ruke i počeo da muca:

– Pa, ovaj, bio je taj Aleksandar, je li, a bio je, ovaj, Mekedonac, rodio se i odrastao u Ma-kedoniji, to jest, svi su znali da je otuda i zato se, je li, prozvao tako, hoću reći, prozvao se Aleksandar Mekedonski, a to mu je, ovaj, kako da kažem, bilo ime i prezime i nisu ga nikako drugačije zvali... A onda, ovaj, on je bio car, imao je, kako da kažem, carsku krunu i carsku vlast... Bio je i jedan film o njemu, gledao sam ga u kinu, bio je zgodan... I tako, kao car, je li, imao je i svoje carstvo, to jest carevinu... I, ovaj, vladao je carski, kao pravi car... I, ovaj, umro je... Svi su, kako da kažem, žalili kad je on umro, jer je bio dobar... i tako uopšte...

Nastavnik Burkić je uzdahnuo kao da je spustio nekakvu tešku vreću sa svog ramena.

– Moj Mujkiću – rekao je – i ja, vjeruj mi, moram da žalim, mnogo žalim, i duša mi moja plače što ti tako malo znaš. O jednom velikom vojskovođi i vladaru starog vijeka ti ne znaš ništa!

Pošto je opet dva-tri puta huknuo, nastavnik je rasklopio onu svoju zelenu sveščiću i izvadio pero da u nju nešto zapiše, a zatim se u zadnji tren predomislio i opet se nagnuo prema Sulji. Gotovo je zavapio:

– Hajde, Mujkiću, najljepše te molim, samo mi reci kako su se zvala ona dva brata što su po legendi osnivači Rima! Sami to reci, samo to i gotovi smo!

Suljo je hitro poklopi dlanom svoje čelo. Nije ni to znao, ali se nadao da će to nekako zamumuljiti i da će se tu ispetljati.

– Ta dva brata – šaputao je kao za sebe – bili su ... možda i nisu, ali legenda tako kaže... oni su... na vrh mi je jezika... juče sam o tome učio...

– No, jedan je bio Romul, a drugi je bio...? – šapnuo mu je stari nastavnik.

– Prvi je bio Romul, prvi je bio Romul – ponavljao je Suljo žmireći.

– A drugi?

– A drugi? Romul, Romul.... i Rumun! – ispalio je Suljo naprazno pa šta bude.

Otvorio je oči i pogledao nastavnika. Da li je pogodio? Je li upalilo?

Burkan je podigao ruku i pogladio Sulju po glavi.

– Ništa, sinko, ništa – rekao je blago, – to ćeš ti preko ljeta sve lijepo da naučiš.

Pritom se sagnuo da pogleda Vinka Dropca.

– Sad si ti, Drobac, na redu!

– Nemojte se mučiti, druže nastavniče – gotovo šapatom javio se Drobac, gledajući pred sebe. Znao je da ni on, kao ni Suljo, nema nikakvih izgleda da se izvuče. Zato je rekao: – Zašto da vas mučim kad ste bolesni? A ja se nisam spremio.

– Hvala ti, sinko, to je pošteno, sviđa mi se što tako kažeš – rekao je nastavnik toplo, ali je i njemu, kao i Sulji, upisao jedinicu.

Kad je Spustio bilježnicu u džep, oslonio se na Suljino rame i s naporom ustao s klupe.

– Vjerujte mi, djeco – rekao je dvojici đaka – da mi je strašno žao što je to ovako ispalo, ali, recite mi, šta se drugo može, kad ja vas moram da naučim i ocijenim koliko ste naučili, a vi morate da naučite i da znate. Svako mora da radi svoj posao! Nego, dragi moji, vi preko ljeta uzmite knjige u šake pa naučite sve što treba. Što se mora, nije ni teško. Zdravo!

Otišao je zatim polako, vukući noge, klecajući. Vidjelo se da je doista ozbiljno bolestan.

Osveta

Pošto je cijelo poslijepodne proveo s dru-govima jureći za loptom, Stipica Kovrlija je najzad s padom mraka stigao kući. Bio je i umoran i gladan. Odmah je zavirio u pećnicu i otuda izvadio tepsiju s pitom zeljanicom pa je slatko i halapljivo pojeo svu pitu. Poslije toga je iz jedne šerpe pokusao i ostavljenu sutliju. Tek kad se tako dobro namirio i počeo da štuca, otišao je u kupatilo da opere noge i da se umije. I tek tu, dok se prao, sjetio se šta ga sutra čeka. Upravo prije podne, u školi, nastavnik mu je obećao da će njemu, Stipici Kovrliji, ukazati veliku čast na sutrašnjem prvom času. Prozvaće ga da pročita svoju domaću zadaću iz lektire. Još tada, kad je to nastavnik rekao, Stipica je pomislio da će tu zadaću prepisati od nekog druga, ali je poslije sve to smetnuo s uma. A da se tog sjetio samo malo ranije, mogao je stići da zamoli Mitra Koprivicu, odlikaša, koji se satire učeći, čitajući i pišući sve vrste zadaća, da mu on časkom napiše dvije-tri stranice te zadaće.

Sad je i ta mogućnost otpala, jer je Mitar podaleko stanovao, a imao je i strogog oca, koji bi se odmah upetljao i Stipica bi ostao na cjedilu.

Najveće zlo je bilo u tome što Stipica nije ni pročitao knjigu koja je bila zadana za lektiru pa tako, čak i da je htio i da je imao vremena, nije znao šta bi napisao.

– Eh, vrlo važno! – odmahnuo je rukom. – Probaću da se izvadim. Kazaću da sam zaboravio svesku!

Stao je pred ogledalo u kupatilu i počeo da se krevelji da bi vidio kako će izgledati kad se bude pravdao pred nastavnikom. Širio je ruke i klanjao se.

– Izvinite, lijepo vas molim, tek sam ovog časa opazio da sam zaboravio da ponesem svesku sa zadaćom. A napisao sam je, vjerujte mi, časna riječ! Ako ne vjerujete, ja ću sad otrčati kući da je donesem!

Učinilo mu se da će moći da to odglumi uvjerljivo. A nastavnik još nikoga dosad nije slao kući da donese zadaću. Sve je, prema tome, moglo da ispadne sasvim dobro.

Tek što je izašao iz kupatila, začuo je korake na ulaznim vratima.

Pojavio se njegov stariji brat Marko. Došao je s posla, buknuo od umora, skinuo kaput, oprao ruke i odmah zatim zavirio u pećnicu.

– Gdje je moja zeljanica? – pogledao je Stipicu.

– Nema je, burazeru. Ja sam je pojeo – rekao mu je Stipica i načinio istu kretnju kao malo prije pred ogledalom. – Izvini, žao mije.

– A znao si dobro da je to mama meni ostavila?

– Pa, znao sam, ali bio sam gladan – pravdao se Stipica. – Nisam imao šta drugo da pojedem.

Marko je zavirio i u šerpu pa se opet začudio:

– A gdje mi je sutlija?

– I nju sam pokusao.

– Nisi drug – rekao je Marko.

On ništa više nije prozborio, ali se vidjelo da mu nije bilo pravo.

Uzeo je kruh, odrezao dvije kriške, namazao ih pekmezom i sjeo za sto da jede.

Dok je gledao brata kako žvaće, Stipici je sinula ideja. Sjeo je za sto naspram Marka.

– Čuj, brale – upitao je – jesi li ti kada čitao nešto o nekakvom Sindbadu Moreplovcu?

– Jesam – potvrdio je Marko preko zalogaja. – Čitao sam još davno, dok sam išao u školu. Imali smo to za lektiru.

– Odlično! Ne može biti bolje! – uzviknuo je Stipica. – I ja to imam za lektiru!

– Pa, jesi li pročitao knjigu? Kako ti se sviđa?

– U tom je, vidiš, stvar – kao snuždio se Stipica. –Nisam nigdje mogao da nađem knjigu. Tražio sam u knjižnici, molio drugove, ali uzalud.

– Vidjećeš, lijepa je, zanimljiva – rekao je Marko.

– Dobro, neka je – nastavio je Stipica i nag-nuo se prema Marku prelazeći na stvar: – Nego, da te zamolim. Hajde, budi pravi burazer, pomo-zi mi. Treba mi to da napišem za zadaću, sutra će me prozvati da čitam sastav!

Marko je najprije sažvakao kruh i pekmez, očistio sto, napio se vode i oprao ruke, a zatim je ponovo sjeo i veselo protrljao dlanove.

– Veliš, da ti pomognem! – rekao je. – Baš sam oran i raspoložen za to. Uzmi svesku i piši!

Stipica je hitro pronašao svesku i uzeo pero u ruku. Njegov brat se nalaktio, malo zažmirio i kao prisjećao se šta je to davno čitao o tom Sindbadu Moreplovcu.

– Samo ti meni pričaj polako, a ja ću da pišem – zamolio je Stipica.

– Onda, piši ovako! – rekao je Marko. – Sindbad Moreplovac je bio sin jednog hromog, ćopavog i bradatog gusara, koji je imao sedam žena. I otac i majka učili su Sindbada da bude miran i strpljiv, ali ih on nije slušao. Još od malih nogu pustio je da mu rastu brkovi i oni su mu, kad je već bio momak, porasli toliki da ih je morao zamotavati za svoje uši. Pošto je odrastao, otac ga je uzeo na svoj brod, ali Sindbad je u nekoj luci ostao pijan u jednoj krčmi i nije čuo kad je brod svirao za polazak. Tako sâm, bez novca, išao je po svijetu pa je stigao i u Dubrovnik, gdje se upoznao sa Nasradin-hodžom, jednim mudrim i vrlo bogatim trgovcem, koji je upravo bio na krstarenju svojom ličnom jahtom po raznim morima. Pošto su se sprijateljili, Nasradin je pozvao Sindbada na svoju jahtu pa su zaplovili uz Dunav i stigli u Žuto more, otuda u Crno, pa u Bijelo, pa u Crveno, sve dok nisu bacili sidro u Mrtvom moru...

Stipica je, oblizujući usne, brzo pisao. Nije ni razmišljao o tome šta mu Marko priča, jer je svu svoju pažnju usredsredio na to gdje će napisati veliko slovo, gdje staviti zarez i tačku. A Marko je, što je priča dalje tekla, sve više zapetljavao Sindbadove zgode i nezgode i sa najvećim uživanjem preseljavao velikog more-plovca sa Sjevernog na Južni pol, gdje je hvatao majmune, spuštao ga u Afriku da lovi bijele medvjede i srebrne lisice, ubacivao ga u čeljusti kitova, izvlačio ga iz zagrljaja opakih troglavih morskih jazavaca, tjerao ga i povlačio ovamo i onamo sve dok ga, na kraju, nije učinio vlas-nikom petrolejskih izvora na Himalajima.

Cijela ta lijepa priča ostala je prilično traljavo, brzopleto i nečitko zapisana na punih pet stranica Stipičine sveske.

– Hvala ti, burazeru – rekao je Stipica kad je sklopio svesku. – Kad ugrabim prvu priliku, pročitaću tu knjigu.

Zadovoljan što je bez neke velike muke imao napisanu zadaću, Stipica je mirno prospavao noć. A sutradan, na prvom školskom času, nastavnik se naprosto zagrcnuo od smijeha kad je Stipica pročitao svoj sastav iz lektire. I cijeli razred se kikotao. Jedino je Stipica stajao i posramljeno gledao u svoju svesku. I ranije je ponekad ispadao smiješan na času, jer se događalo da izvali nešto glupo i bezvezno, ali mu je ovo bilo prvi put da su se svi u učenici smijali na njegov račun.

– Ti ćeš, lijenčino, kod mene moći da popraviš kečinu samo na kraju ljeta, kad dođeš na popravni ispit – rekao je nastavnik kad je prestao da se smije i kad se odmah zatim smračio i narogušio. – Ti meni u zadaći pišeš te gluposti! Sindbad i Nasradin-hodža! Jahta! Od malih nogu pustio brkove! Otac ćoravi gusar! Šta ono još... Plovili uz Dunav u Žuto more! Kauboji i Indijanci! Bijeli medvjedi u Africi! Majmuni na Južnom polu! Petrolejski izvori na Himalajima! Svašta! Da sam juče umro, ne bih vjerovao da tako nešto može da bude!

– Izvinite – pokušao je Stipica da se opravda i da nekako smekša nastavnikovu ljutnju – to je sve meni podvali moj brat Marko. Ja, znate, nisam imao vremena da pročitam cijelu knjigu, jer sam imao mnogo posla kod kuće. Zato sam zamolio brata da mi pomogne i on mi je tako diktirao.

Umjesto razumijevanja, to objašnjenje je pokrenulo novu bujicu smijeha u učionici. A nastavnik je još više zagrmio:

– Znači, čak ni ove izmišljotine nisu tvoje! Nisi bio u stanju da sam smrsiš nekakav sadržaj! Budi srećan što nema ocjene nula, ja bih ti sad dao nulu!

Kod kuće je Stipica bijesno zafrljačio svoju školsku torbu u ćošak sobe i okomio se na Marka:

– Sasvim si me ukopao! Svašta si mi nadrobio! Zašto mi nisi rekao da nećeš da mi pomogneš?

A Marko, koji je bio i jači i viši, pa je znao da mu Stipica ne može i ne smije ništa, počeo je da mu se kesi i da mu se ruga:

– Zašto da ti pomažem? – pitao je veselo. – Jesi li ti juče pojeo moju zeljanicu? Jesi. Jesi li pokusao moju sutliju? Jesi. Jesam li ja radio, a ti dangubio? Zar bi bilo pravo da ti pomažem? Ti si zaradio da ti odmognem i ja sam ti odmogao koliko sam mogao! Eto ti!

– Pa šta ću ja sad? – zacvilio je Stipica.

– Mene pitaš šta ćeš!? – kazao je Marko i prišao mu. – Udaraj se po toj svojoj lijenoj i ludoj glavi!

I odmah mu je, za početak, udario čvoke u čelo.

Crni Mate

Dok se vraćala u stan, lepršava i razigrana, Vesna je skakutala s noge na nogu. U lijevoj ruci je stiskala kupljene cigarete za tatu, a iz desne je uvis bacala dobijeni kusur, jednu petodinarku i jednu žutu pedeseticu. Svaki put ih je hitro hvatala obadvije, kao da lovi muhe u letu. Poskoči i baci, ulovi ih i opet poskoči, sve tako, dok odjednom petodinarka izmače, udari je u prst i odskoči, pade na ulicu i zakotrlja se, a onda kao uplašeni miš pobježe kroz veliku rešetku za uličnu kanalizaciju. U prvi tren samo zbunjena, Vesna zastade iznad rešetke i sagnu se da vidi gdje je petodi-narka. Tek tada shvati da je više neće vidjeti. Nije bilo nikakve nade da je nađe i ponovo uzme u ruku. A tata je nestrpljivo čekao cigarete i kusur. Šta da mu kaže: kako je nestao novac? Tako se Vesna prisjeti Crnog Mate.

Đaci u razredu su veoma često pričali o tom Crnom Mati i o njegovim zlodjelima. Uvijek se događalo nešto novo što je Crni Mate učinio u raznim dijelovima grada, na raznim mjestima, u svako doba. Taj nikome nije opraštao. Tukao je sve odreda, čak i miliciju, prevrtao tezge i stolove na pijacama, razbijao izloge, obijao automobile, a niko mu nije mogao ništa. Takav neukrotivi siledžija može bez ikakve muke da priskoči i jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici, kakva je bila Vesna, i da joj otme ne samo pet dinara, već i mnogo više, ali ona nije imala više i zato je on uzeo samo tih pet dinara, a žutih pedeset para nije uzeo jer je rekao da ga žute pare ne zanimaju. Tačno tako.

– Lijepo, bogami! – rekao je Vesnin tata kad je sve to čuo. – Znači, novac ti je oteo taj Crni Mate? Pritrčao i oteo!

– Jeste – kazala je Vesna.

– A kako izgleda taj Crni Mate?

– Izgleda crn da crnji ne može biti.

– Aha! Ima crnu bradu, crne brkove, crnu kosu, crne naočare, i nosi crno odijelo – nabrajao je Vesnin tata.

– Jeste, i crni šešir! – dodala je Vesna, jer se prisjetila kako izgleda jedan crni pop koga je katkad susretala na putu do škole.

Tata je najednom zgrabio Vesnu za ramena.

– Sve je to čista laž! – rekao je. – Crna laž! Nema nikakvog Crnog Mate, takav ne postoji!

– Postoji, tata, vjeruj mi! – pisnula je Vesna i pretvarala se da će tog trenutka da zaplače zato što tata sumnja u ono što mu je ispričala.

Počela je da mu nabraja uvjerljive dokaze da govori istinu:

– Ako ne vjeruješ meni, onda hajde sutra sa mnom u školu pa ćeš sve čuti! Tog Crnog Matu viđaju djeca svakog dana. Pitaj Sinišu, Antu, Javorku, Redžu, Rajka...

– Nemam ja njih šta da pitam – naljuti se njen tata.

– Znam ja te đačke izmišljotine! Išao sam i ja u školu. A znam i sve što se događa u gradu, znam ljude. Ne postoji nikakav Crni Mate. Nije nikada postojao! Nego, gledaj me u oči i govori istinu. Izgubila si novac, ispao ti je, je li? Reci!

Vesna je pogledala u tatine oči i odjednom je znala da ne smije dalje da laže. Očev plavi pogled, širok kao beskrajno nebo, otvori joj put i ona uzdahnu:

– Oprosti, tata. Igrala sam se, bacala uvis i ta mi je petodinarka ispala – izgovorila je brzo.

– Pa, šta ćemo sad? – rekao je tata blago. – Nećemo valjda zbog toga da plačemo? Drugi put nećeš tako. Shvatila si da novac može da izmakne iz ruke i ode u nepovrat, a bilo bi bolje da smo ga potrošili na sladoled, perece ili tako nešto.

Kasnije, u postelji, kad je ostala sama, Ves-na je razmišljala o onome što joj je tata rekao o Crnom Mati. Tati je vjerovala. On je uvijek govorio istinu. Osim toga, tata je bio poštar, nosio je pisma i novac svuda po gradu, zalazio u sve kuće, znao mnogo svijeta, pa kad on kaže da je Crni Mate izmišljen i da ga nema, onda mora da je tako i nikako drugačije. Ali, to onda znači da svi koji u školi pričaju da su vidjeli Crnog Matu, zapravo debelo lažu, prave se važni, hoće da navedu i druge đake na to da povjeruju u njihove neistine. A nije bilo malo takvih laž-ljivaca u razredu!

Sutradan u razredu, kao i uvijek, puhao se bjelokosi Dane Gagić kao da mu je Herkul bio stric. Bio je plećat, krupan i nekoliko godina stariji od svih u razredu, jer je više puta bio ponavljač. Oni đaci što su s njim pošli u prvi razred, već su bili u srednjoj školi, a Dane je još utvrđivao znanje u šestom razredu osnovne. Bio je i lijenčina i tupoglavac. Jedva je šta mogao da upamti. Jedino se isticao po tome što je bio loš đak i što je u razredu svima prijetio i što je činio razne nevaljalštine. Dječacima je udarao čvoke, djevojčice vukao za kosu, malog Mujčina Čauša, odlikaša, tjerao da mu piše zadaće, otimao od djece sendviče i perece, podmetao ekserčiće na stolice i busao se pesnicom po prsima govoreći svima: "Ja sam za vas Crni Mate!"

Tog jutra, na odmoru iza prvog časa, Dane Gagić se namjeri na Vesnu.

Oteo joj je iz ruke njenu hemijsku olovku i još se cerekao:

– Hoću da napišem pismo curi! – rekao je.

– Daj mi moju olovku! – bojažljivo je zamolila Vesna i ispružila ruku.

– Da nisi pisnula! – dreknuo je Dane i udario je po ispruženoj ruci. – Hoćeš li da te maznem i po zubima?!

– Molim te – ponovila je Vesna. – Nemam druge olovke. Treba mi.

– Marš! – odbrusio je Dane i iskezio zube. – Da znaš, mislio sam da ti je vratim kad napišem pismo, ali sad neću! Dobićeš šipak!

– Prijaviću te – izgovorila je Vesna sasvim tiho. Prosto joj se otelo sa usana.

– Kome? – gotovo je riknuo Dane, a oči je iskolačio kao gladan vuk. – Da čujem! Reci! Misliš li ti da se ja nekoga bojim? Nema takvog na svijetu!

Vesna je ustuknula, uzdrhtala pred gnjev-nim pogledom razrednog siledžije. I tada, u tren oka, sjetila se ponovo Crnog Mate. Zapravo, sjetila se riječi svog tate: ne postoji Crni Mate.

– Prijaviću te Crnom Mati! – rekla je. Smje-lo je, čak prkosno, pogledala ravno u Gagićevo rošavo lice.

– He – iskrivio je on usta. – A ti kao da znaš Crnog Matu?

– Znam ga lično – kazala je Vesna pouzdano. U tili čas, dok je gledala u Gagićevo lice, znala je šta će dalje reći. Mogla je da laže do beskraja. I rekla je:

– Crni Mate je moj rođeni brat!

Svi koji su to čuli naprosto su zinuli. I očima su zinuli. Zinuo je i Dane Gagić.

– Nemoj da lažeš! – doviknuo je Siniša, koji je inače najčešće pričao kako se viđao sa Crnim Matom i opisivao njegove siledžijske pustolovine.

Vesna se odmah okrenula i k njemu.

– Samo ti tako govori pa ću ja njemu kazati i za tebe. Inače, da znaš, pitala sam ga da li te poznaje, a on kaže da te ne zna! Znači, lagao si da si se s njim viđao!

Već je bila sasvim pribrana i samo je vezla dalje:

– Znate, ja vam o Mati nisam ranije govorila, jer je moj tata ljut na njega pa on ne živi s nama, ali ja ga često viđam i on mene voli. Sve bi za mene učinio.

Opet je pružila ruku da uzme svoju olovku. Gotovo je povikala na zbunjenog Gagića:

– Vrati mi smjesta moju olovku ili ću reći Mati da te sačeka pred školom i da te isprebija kao što on zna!

Sve je to izlijetalo s njenog jezika hitro i sigurno, kao da je odavno bilo smišljeno. A nije: ta laž je navirala sama, rađala se onog trena kad je izgovarana.

Veliki razredni siledžija i nepobjedivi Dane Gagić, koji se nikoga nije plašio, nijemo je spustio otetu hemijsku olovku u Vesninu ruku.

– Eto – rekao je – nisam ti je pojeo. Samo sam se malo šalio.

Vesna je mirno sjela na svoje mjesto. Osjećala je da je u cijelom razredu izazvala ogromno čuđenje, a sama je visoko porasla. Mogla je da ponovi tu istu laž još desetak i dvadeset puta bez ijedne greške.

Njoj su danima i mjesecima punili uši pričama o ljutitom i nesavladivom Crnom Mati i naprosto su se sladili i njegovim imenom i gru-bostima koje je činio, a sada im je ona uzvratila tu njihovu laž i dodala samo jednu svoju. Crni Mate je tako postao stvaran, istinski živ, ali samo njen, i samo je ona u cijelom razredu znala pravu istinu – da tog Crnog Mate nema.

Poslije završetka nastave prišao joj je Siniša, oblizao usne i smjerno rekao:

– Čuj, Vesna, ja se stvarno nisam upoznao s tvojim bratom Crnim Matom, a volio bih. Pozdravi ga!

Tako je Vesna za izgubljenih pet dinara stakla velikog zaštitnika pred svim školskim junačinama. Niko od njih nije htio da ima posla sa strašnim Crnim Matom i zato je Vesna mogla biti sasvim mirna i uvijek nasmijana.

Dobrovoljac

I prije nego što je nastavnik ušao u razred, đaci su bili mirni kao ribe. Na redu je bila opasna matematika, a nastavnik je ne prethodnom času najavio još opasnije propitivanje i ocjenjivanje.

– Teško meni ako on otvori dnevnik pa počne po abecedi – šaputao je uplašeni Omer Avdić, prvi na spisku razreda. On se matematike plašio kao sedmoglave aždaje.

Nastavnik je ušao u razred, sjeo za sto i smješkajući se bacio pogled na đake.

– No, momci, jeste li se pripremili?

U tom trenutku Omeru Avdiću je sinula spasonosna misao. Bljesnula je kao munja. Sjetio se da je u fiskulturnoj sali vidio gomilu stolica koje su tamo ostale poslije nekog sastanka. I pri-je nego što je zanijemjeli razred uspio da izmuca bilo kakav odgovor na nastavnikovo vedro pitanje, Omer je ispružio dva prsta i ustao:

– Druže nastavnice, molim vas, dozvolite da pođem. Nastavnik fizičkog je tražio nekog da mu sredi stolice u fiskulturnoj sali i ja sam se javio dobrovoljno!

– Aha, lijepo, veoma lijepo od tebe – rekao je nastavnik matematike i odmah je rasklopio dnevnik i zavirio unutra: – Avdić, je li? Dobro-voljno si se javio? Ja volim dobrovoljce. Iziđi!

Ne čekajući da mu se dvaput kaže, Omer je požurio iz klupe i krenuo ka vratima učionice. Mislio je: "Upalilo je!" Srce mu je igralo od sreće što se tako lako izvukao iz opasnosti. Već je bio blizu da zgrabi kvaku na vratima kad je nastavnik opet progovorio.

– Stani! – rekao je.

Omer je stao i okrenuo se začuđeno.

– Izvolite?

– Nisam ti kazao da ideš iz razreda, već samo da iziđeš – smješkao se nastavnik. – Stani tu pred tablu. Kad si već dobrovoljac, pokazaćeš nam kako si se pripremio za ovaj čas. Uzmi kredu i piši! Dva iks na kvadrat puta dva ipsilon...

Poslije nešto više od tri minute Omer Avdić je bio slobodan da ide kud zaželi. Mogao je mirno da iznosi i premješta stolice ne samo iz fiskulturne sale već i po cijeloj školi, ako treba. Njegov kec iz matematike već je bio upisan u dnevnik i tamo je stajao čvrsto kao da je od livenog čelika.

On je, međutim, pošao na svoje mjesto u klupu. Bio je skršen, tužan i bolan.

– Zar nisi tražio da ideš radi premještanja stolica? – upitao ga je nastavnik.

Omer je zastao i tužno zavrtio glavom.

– Sad mi je gotovo – uzdahnuo je poput bolesnika.

– Više mi ne treba da izlazim iz razreda.

Niko se nije smijao. Čulo se samo kako jedna muha zunzara leti po učionici i udara u prozorska okna.

Svi su napeto iščekivali da čuju ko će biti sljedeći delija pred zelenom tablom.

Obračun

Svaki put kad bi školsko zvonce objavilo da je završen treći čas i da počinje veliki odmor od petnaest minuta, u učionicama je nastajala graja. Đaci su iz svojih torbica izvlačili zamotuljke sa pripremljenim sendvičima ili kolačima i onda iskakali u široki hodnik da tamo prave gozbu, dijeleći međusobno šta ko ima i šta ko želi, a sve uz vesele priče o proteklim časovima, o odigranim i narednim utakmicama, o novim pjesmama sa ploča ili o filmovima koji se daju u bioskopima.

Pričalo se zapravo o svemu i svačemu, šta je kome bilo najvažnije da kaže, a u starijim razre-dima ponajviše je bilo riječi o nekom momčiću ili o nekoj djevojčici. Usput je u hodniku bilo i jurcanja i guranja, dobacivanja i namigivanja, pa čak i malih bokserskih okršaja medu onima kojima đavo nije dao mira.

U toj vrevi Sakib se uvijek držao po strani. Gledao je iskosa na sendviče svojih kolega pa mu se činilo da je onaj njegov najtanji i najmanji, a o filmovima i utakmicama nije ni imao šta da priča, jer mu roditelji nikada nisu davali toliko novaca da bi i on išao na te priredbe. I kad je tražio, dobijao je redovno isti odgovor: "Nema."

Bio je odlikaš, najbolji đak u razredu, predsjednik razredne zajednice, ali to kao da za đake nije značilo ništa. Ili se to samo Sakibu činilo? Na odmoru su razgovori i priče išle tamo gdje on nije imao šta da kaže. Esma se hvalila da njen tata ima pežoa, Mirjana je rekla da njen tata ima ladu, a Goran je tvrdio da su jedina prava kola ona koja ima njegov tata, a to je mercedes ili merdžo. Šta je tu Sakib mogao da kaže, kad njegov stari nije imao ni najobičniji bicikl? Od takvih razgovora bježao je kao zec. Bilo mu je krivo što i on nema koji dinar u džepu da može, kao Strajo, da ode u poslas-tičarnicu preko puta škole i da čalabrcne koji kolač. Strajo je gotovo redovno za vrijeme velikog odmora išao tamo, a drugovi u razredu su pričali da on može da deset minuta da pojede deset baklava. Jednom, kad mu je bio rođendan, Strajo je pozvao i Sakiba u poslastičarnicu i počastio ga sa pet šampita.

Zato se Sakib pitao: kako to? Kod kuće, čim bi zazinuo da kaže da bi mu trebalo dati nešto džeparca, mama bi se izbečila i povikala:

"Šta ti misliš, zar novci rastu na granama? Odakle da ti dam?" A gotovo svi ostali đaci su imali. Za kino, za utakmice, za perece, za kolače, za nove čizmice, za nove farmerke iz ino-stranstva, za te lade, pežoe, škode, stojadine i merdže u kojima se vozaju. Kako to?

– Odakle tebi tolike pare svakog dana? – upitao je jednom Straju.

– Daje mi stari – odgovorio je debeli Strajo. – Stari ima para kao u šumi lišća! Ima dobru platu, a radi i honorarno!

– I moj stari radi, zarađuje, ali meni ne daju! – požalio se Sakib.

Strajo ga je nekoliko trenutaka gledao kao da je Sakib izrekao nešto nevjerovatno. Onda je začuđeno upitao:

– Kako to da ne daju?

– Tako! Kažu da nema.

– Tako i maj stari ponekad kaže ali ipak dadne! – kazao je Strajo. – Nego, ti traži svoje! Tvoj stari sigurno prima za tebe dječiji dodatak, a to su, vidiš, tvoje pare i to moraju dati! Samo ti traži!

Sakib je bio nemalo zbunjen. O tome nikad nije mislio a znao je da su mama i tata više puta govorili o njegovom dodatku.

– Tražiću – kazao je.

U tome je, dakle, bila ona tajna: dječiji dodatak dobijaju djeca, jer je njihov, a zato mogu da imaju debele sendviče i da idu na utakmice i u kino. A njegov dječiji dodatak, njegove pare, tata i mama troše po svojoj volji, bez njegovog znanja. Dadnu mu sendvič, dva parčeta kruha namazana margarinom, i to mu je sve.

Sakib je to sve prevrnuo po mozgu nekoliko puta i odjednom je shvatio da mora istjerati svoje pravo.

– Mama – upitao je majku kad je došao kući iz škole – dobijate li vi za mene dječiji dodatak?

– Dobijamo – odgovorila je majka.

– A zašto te pare ne dajete meni, već ih krijete? Majka je obrisala ruke o neku krpu i pogledala ga ljutito.

– Hoćeš li – upitala je – da ti odvalim šamarčinu za takvo pitanje?

– Zar ne smijem da pitam za svoje pare? – odvratio je Sakib svadljivo, jer je znao da je u pravu. A znao je i to da će, ako bi majka pošla prema njemu, biti brži i neće ga moći dohvatiti.

Na sreću, iznenada, u stan je ušao i otac. Čuo je upravo to što je Sakib rekao.

– Kakva je to vika? – upitao je.

– Sin ti traži svoje pare! – rekla je majka.

– Hoću svoj dječiji dodatak! – kazao je Sakib.

– Hoće batine! – doviknula je majka. Otac je gledao vedro. Stavio je svoj veliki dlan na Sakibovo rame i malo ga povukao.

– Dobro, sine – kazao je – sad ćemo mi to da sredimo. Hodi ovamo!

– Ne budi smiješan! – kazala je majka.

– Polako, polako, bez vike – osmijehnuo se otac i poveo Sakiba u sobu do kuhinje.

Sjeli su na sećiju, jedan naspram drugog. Otac je iz džepa izvukao nekakve papire.

– Ti, znači, hoćeš svoje pare? – upitao je. – Ne znam za šta će ti?

– Pa, sva djeca imaju svoje pare! – kazao je Sakib. – Uvijek u školi pričaju kako su bili u kinu i na utakmicama, imaju za perece i za kolače, a ja nemam. A moj dječiji dodatak?

– Dobro, dobro, kad je tako, onda ćemo nas dvojica brzo da se raskusuramo – prihvatio je otac mirno, poslovno, čak sa smiješkom.

Prelistao je izvađene papiriće i najednom našao ono što je tražio:

– Evo, tu pročitaj koliki je tvoj dječiji dodatak. Dvadeset i dvije hiljade starih dinara.

– I sedamsto čerdeset! – dodao je Sakib.

– Tačno. Tako treba računati. U paru! – kazao je otac. Odmah je iz novčanika izvukao cijelu sumu i stavio novac na sećiju.

S toliko novca u džepu Sakib je mogao da bude glavni u razredu. Mogao je i da počasti Esmu kolačima u poslastičarnici. I da uzvrati čast Straji za one šampite.

Pružio je ruku da taj novac brzo smota, ali ga je otac zadržao. Poklopio je pare svojom velikom šakom.

– Samo trenutak, pričekaj malo – rekao je i opet se nekako čudno osmijehnuo. – Ne žuri. Da vidimo kako ćemo dalje. Ko će plaćati tvoje spavanje ovdje? Ti uveče ležiš i čitaš, trošiš struju, prljaš postelju i pidžamu, to valja da se pere. Ali, sin si mi, neću ti zaračunavati mnogo. Hiljadarka za noć! Ako misliš da je skupo, ti sebi nađi gdje će ti biti jeftinije! To će mjesečno da te košta samo trideset hiljada!

– Pa, ja nemam toliko – zbunio se Sakib i pogledao na novac poklopljen očevom šakom.

– Snađi se, ne znam kako ćeš, ali to treba platiti. Ja tebi dajem tvoje pare, tvoj dodatak, a ti ćeš meni moje. A to nije sve. Za doručak, ručak i večeru, i onaj sendvič što nosiš u školu, platićeš opet po hiljadarku dnevno. To ti je čista džabica! A to je opet još trideset hiljadarki mjesečno! Za kupovanje odjeće i obuće, pa i školskih knjiga, boja, crtanki i ostalog, neću ti uzeti ni dinar, ali ćeš platiti za pranje gaća, košulja, čarapa i peškira, za čišćenje odijela, za utrošak vode i sapuna, onda za trošenje svjetla i za smetanje u kući. Eto, pošto smo svoji, to će te koštati samo dvjesto dinara dnevno, šest hiljada mjesečno! Sve u svemu, ti ćeš mi mjesečno plaćati šezdeset i šest hiljada, a evo ti, uzmi tvoj dječiji dodatak i troši ga po miloj volji, kako hoćeš!

Još dok je otac obračunavao spavanje i udario cijenu, Sakib je vidio na šta će izići taj račun. O tim troškovima nije razmišljao, a ni roditelji pred njim nisu ništa govorili. Osjetio se i prevaren i posramljen. Prevaren zato što je otac glatko i bez ljutnje izvadio cijeli iznos njegovog dječijeg dodatka i gurnuo mu ga pod nos, a onda mu je, uz tih osmijeh, naredao toliki dug da ga nikako nije mogao vratiti.

Pa se i uplašio. Šta će biti ako mu otac kaže: "Uzmi ti sad lijepo te svoje pare i idi kuda te oči vode, nađi gdje će ti biti bolje i ljepše, živi od tih svojih para!"

– Uh! – ispustio je iz sebe.

– Jeste uh! – kazao je otac. – Plati ili ostavi!

Očeva ruka, puna nabreklih žila, krupna, još je stajala povrh izbrojanog novca na sećiji. Sakib je stavio svoju ruku na očevu i blago je gurnuo.

– Neću dječiji dodatak. Ne treba mi! – uzviknuo je i briznuo u plač.

Otac je pokupio novac i vratio ga u novčanik.

– Onda – zaključio je – to više nikad nećemo pominjati.

– Nećemo – prihvatio je Sakib kroz plač. I znao je: sve mu je odjednom bilo jasno. U školi ga je Strajo pitao da lije dobio svoje pare. Sakib je odmah odgovorio:

– Jesam, ali sam ih opet dao tati. On meni daje mjesečno još dvaput više!

– Kako to? – začudio se Strajo.

– Tako! Moj tata zna da računa!

Poslije je, na velikom odmoru, opet gledao kako drugi đaci imaju veće i bogatije sendviče i kako Strajo žuri u poslastičarnicu, ali nije osjećao nikakvu žalost. Bilo mu je svejedno. I njegov sendvič je bio lijep.

Glumac

Bližila se proslava dana škole.

U petom razredu bilo je veoma živo. Neki učenici su dobili da nauče napamet neke pjesme, koje će recitovati na priredbi, a neki su određeni da pripreme jednu kratku pozorišnu igru. U drugim razredima vježbali su pjevački horovi i gimnastičari, tako da je svako imao nekakvo zaduženje.

Dragiša Milić, u razredu zvani Kengur, dobio je glavnu ulogu u odabranoj jednočinki. To je bila uloga kao stvorena za njega. Igrao je dječaka koji je prava izjelica i gladnica, a Dragiša je upravo bio takav.

Na probama je sve išlo glatko kao po loju. Vježbali su u razredu, poslije nastave. Svi su nabubali svoje uloge, a naučili su i to kako treba da ulaze na pozornicu, kako će da se kreću, gdje će da sjednu, kada će da ustanu, kada će da se smiju, kuda će da gledaju i sve ostalo što je bilo potrebno. U tom komadu bio je i jedan dječak sa foto-aparatom koji je, tobože, htio da slika ostale. Tog dječaka igrao je Rade Badnjar. Kad on digne aparat kao da će slikati, onda Dragiša zgrabi jabuku sa stola i ljutito je baci na njega, pogađa ga i aparat padne na pod. Na probama nije bilo jabuka, nego je Dragiša bacao klupče kanapa i gotovo redovno pogađao u jednu kartonsku kutiju koju je, umjesto foto-aparata, držao Rade Badnjar. Po sadržaju tog komada, Dragiša Kengur je, kao izjelica, morao da navali na sto pun đakonija i da brzo i halapljivo jede sve što dohvati rukama. Ali, na probama nije bilo nikakvog jela, ni voća ni kolača, pa jedino to nije uvježbavano da bi se vidjelo kako će Dragiša da jede. Ipak, i razrednik i svi đaci u petom razredu bili su stopostotno sigurni da Dragiša Milić u tom pogledu neće i ne može omanuti.

Najzad, došao je i taj veliki i svečani dan. Na veliku školsku priredbu pozvane su ugledne zvanice. Došli su i nastavnici iz drugih škola. Bilo je i mnogo đačkih roditelja. Prostrana i lijepa sala Doma kulture bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Najprije je bio održan jedan govor, pa su izvedene i lijepo uvježbane gimnastičke vježbe, a nastupili su i školski harmonikaši i tamburaši. Za to vrijeme, dok se izvodio taj program, Dragiša Milić, zvani Kengur, nije mogao nikako da se skrasi u hodniku iza pozornice. Dosađivao se. Upravo zato što nikako nije mogao da miruje, što je bio živahan, prava skočibuha, odavno je zaradio svoj nadimak Kengur.

Uvijek je negdje skakao i nešto petljao. A tu, iza pozornice, nije imao šta da radi i nije znao šta će sa sobom, a osjećao je i dosta treme koja ga je od početka priredbe sve jače stezala. Bio je obukao novo odijelo pa ga je i ono sputavalo. Na sreću, napipao je u džepu dva spremljena sendviča, koje je ponio za svaki slučaj, ako malo ogladni, i oni su mu dobrodošli da makar nešto radi. Iako je bio još prilično sit, pošto od ručka nije bilo proteklo mnogo vremena, ipak je sa zadovoljstvom smazao te sendviče i malo se pripremio.

Zatim je na red došla i jednočinka. Dragiša je na pozornicu izišao dosta samouvjereno. Nije ga zbunilo ni svjetlo upereno na scenu, niti je obraćao pažnju na zamračeno gledalište, odakle se čulo šaputanje, kašljanje, šmrcanje i škripanje stolica. Jedino je pomislio da ga otuda, iz tog mraka, iz nekog reda sjedišta, gledaju tata i mama. Već poslije nekoliko izgovorenih riječi, Dragiša je ugrabio svoje unaprijed određeno mjesto za stolom, na kojem su odistinski bile poredane sve lijepe stvarčice: torte, kolači, jabu-ke, narandže i banane. Trebalo je da on odmah navali da jede. I tek tada, kad je s tim morao da počne, dosjetio se nesreći: nije osjećao nikakvu glad. Bio je sit da sitiji nije mogao biti. On je, doduše, zgrabio dva tri kolača i strpao ih u usta, ali to nije bilo ono što se od njega tražilo, a dolazio je i trenutak kad jedan od njegovih kolega treba da upre prstom u njega i kaže: "Gledajte samo kako naš Pajo slatko mota kolače!"

Dotle je on već morao da pokaže kako jedu gladnice i izjelice, a na taj povik još je imao da obadvjema rukama zagrabi među kolače i da ih sve odjednom natrpa u svoja usta. U toj nevolji, zbunjen do očajanja što je tako sit, morao je još da gađa jabukom kutiju, koja je bila obojena kao foto-aparat, iza koje se cerio Rade Badnjar. U sto takvih istih prilika i sa razdaljine od dva metra Dragiša ne bi nijednom promašio Radeta i njegovu kutiju, ali u ovoj, kad je doista bilo važno da pogodi, prebacio je jabuku preko Radeta Badnjara za čitava tri pedlja, i to su svi vidjeli. Tako se obrukao. I dok se grizao od jeda zbog tog promašaja, izgovorena je i ona strašna rečenica:

– Gledajte samo kako naš Pajo slatko mota kolače!

Kolači su bili lijepi i izazovni. Preliveni kremom i čokoladom, svježi, meki, baš onakvi kakve je Dragiša najviše volio. Pružio je ruke preko stola i dohvatio nekoliko kolača. I tada, odjednom, sjetio se šta će. Zgrabio je sa stola jednu papirnu salvetu i u nju brzo umotao pet-šest kolača, a zatim je taj zamotoljak strpao u svoj džep. Odmah zatim napravio je i drugi takav zamotoljak za drugi džep. Svi oko njega počeli su da se smiju, a publika je gromko zapljeskala.

Kad je komad završen, razrednik je prišao Dragiši.

– Čestitam, Miliću, bio si odličan! Ono sa kolačima izveo si odlično! Dobro si se sjetio da ih onako strpaš u džepove, bilo je uvjerljivije nego da si ih samo jeo!

Neki su mu govorili da je stvoren za pravog glumca i da će se, ako to bude, sigurno proslaviti.

Ponosno je otišao kući. A tamo ga je sačekala mama, ljuta kao rijetko kada. Umjesto da mu čestita, počela je da viče:

– Sada ću da te naučim da se kolači nikad ne trpaju po džepovima, a pogotovo u novo odijelo! I počela je da ga uči...

Rankin ispit

Čim je ušao u učionicu i ugurao svoju torbu pod klupu, Mišo je počeo da viče i da se hvali.

– Gledajte, djeco – pokazivao je među prstima mali krnjavi zub – ovo mi je juče zubar izvadio kliještima! A nisam ni glasa pustio! Nisam ni trepnuo ni mrdnuo!

Dječaci i djevojčice su se hitro sjatili oko njegovog izvađenog zuba.

Mišo je dozvolio da svi pogledaju ne samo zub već je zinuo i pokazivao ranicu u desnima gdje je do juče taj zub bio usađen.

– Ma, nije to ništa – rekao je Vlado i iskrivio usta. – Meni je, ako hoćete da znate, prije dvije sedmice zubar iščupao dva puta veći zub nego što je ovaj Mišin! Pa ništa! Niti sam tada jaukao, niti sam se poslije hvalio!

– A ja sam svojom rukom izvadio sebi zub – kazao je pjegavi Luka.

Razjapio je usta da svi vide odakle je izvadio taj svoj zub.

– Ni ja ne bih plakala – javila se i Marija – iako znam da to boli. Znala bih da trpim!

– Samo kukavice plaču i cmizdre! Ja nikad ne bih bio slabić da pokažem da me je strah vađenja zuba! –uzviknuo je Idriz, koji je inače imao krupne i zdrave zube i nikad nije imao potrebe da ide zubaru.

– Tako je! – potvrdio je Periša, koji sa Idrizom sjedi u istoj klupi.

– Kad sam ja išao zubaru da mi vadi zub, otišao sam mirno i niko me tamo nije vodio!

Dječaci su se hvalisali i više i glasnije nego djevojčice. Da li zato što su bili brojniji ili zato što su češće išli zubaru? Svi su govorili isto: vađenje zuba nije ništa strašno. Svi su se samo junačili pa im stoga nije bilo ni malo čudno ni kad je uvijek hvalisavi Živko izjavio da bi on dao da mu se povade svi zubi odjednom, sve jedan po jedan, i opet ne bi trepnuo! Niko nije rekao da li to doista žestoko boli kad zubar potegne zub da ga izvadi. Niko ne reče kako izgledaju ta zubareva kliješta. Jedino Ranka nije ništa govorila. Sjedila je u klupi, držala svoj dlan preko usta i ćutala. Slušala je ta hvalisanja i plašila se. Bolio ju je zub.

Nju je juče njena mama gotovo cijeli dan nagovarala da izvadi taj bolesni zub, ali Ranka nikako nije mogla da se na to odluči. Uveče se bol povukla i uminula, a čim je svanulo, zub se opet javio, kao da su mu u noći izrasle ogromne bodlje. Bilo joj je sve izvjesnije: ako ne pođe kod zubara i ne izvadi taj zub, onda će da je boli i sutra, možda još i jače, ako uopšte zub može jače da boli. Mama je rekla da od toga može da otekne obraz i sve se lice iskrivi. A kako da pođe zubaru kad se sva naježi od same pomisli na strašna zubarska kliješta? I kome da se požali i da kaže za taj zub, za taj strah, kad se svi u razredu razmeću svojim junaštvom kod zubara? Ispalo bi da je jedino ona plašljiva u cijelom razredu.

Trpjela je bol. Osjećaje kao da joj nekakva usijana žica prodire iz bolesnog zuba, vrti se i zariva svojim vrhom i u nos, i u oči, i u uši, i svuda po glavi. I tačno je čula kako joj taj zub zuji, samo malo tanje nego što zuje telegrafske bandere. Od toga joj je sve u glavi zujalo.

– Ranka, zar ti ne čuješ šta sam te pitala?

Pred njom je bila razredna nastavnica i strogo je gledala. Kad se odjednom razrednica stvorila u učionici?

Ranka se pridigla u klupi i sklonila dlan sa svojih usana.

– Boli me zub – promucala je tužno. Odjed-nom su joj se oči napunile suzama.

– Zub? – iznenadila se razrednica. – Pa zašto nisi otišla zubaru? Nije trebalo da dolaziš u školu s bolesnim zubom! Smjesta pođi u zubnu ambulantu!

Da nije bilo onog razgovora o vađenju zuba i onog hvalisanja dječaka i djevojčica, Ranka bi istog trenutka zajaukala iz sveg glasa. Jao, drugarice razrednice, rekla bi, nemojte da me tjerate zubaru! Jao, šta ću kod zubara! Joj, ne boli me više! Joj, neću plakati! Molila bi, obećavala bi, jaukala bi, ali kako da to čini kad su u razredu toliki hvalisavci pa bi joj se poslije na sva usta rugali i ismijavali je.

– Hajde, Mišo, diži se – rekla je razrednica Miši. – Povedi Ranku, ponesi joj stvari i pokaži joj gdje je zubar!

– Molim, pa ja... zašto... – pokušao je Mišo da izvrda, da nešto kaže, ali nije stigao. Razrednica mu je utrpala u šake Rankinu školsku torbu i njemu nije preostalo ništa drugo osim da posluša.

– Ravno kod zubara! – rekla je razrednica.

Ranka je putem plakala. Suze su joj same od sebe curile i tekle niz lice. A zub je bolio. Prosto se bio pomamio, kao da se usijao. Bolio je više nego ikada prije, kao da je osjećao šta ga čeka kod zubara.

– Nisam ja hrabra kao ti – grcala je Ranka pored Miše. Stidjela se što plače, i to baš pred Mišom kome je juče zubar izvadio zub kliještima, a on nije ni trepnuo ni mrdnuo. Zato se pravdala: – Ja sam kukavica, ja moram da plačem.

– Pa, plači ako hoćeš – rekao je Mišo.

Koračao je pored Ranke sasvim neizinte-resovano, čak i natmureno. Nije pokušavao ni da je tješi ni da je hrabri. Ćutao je i nosio Rankinu torbu. Tako je bilo sve dok nisu stigli pred zubnu ambulantu. Tada je Mišo stao, pružio Ranki njene stvari i smrknuto rekao:

– Stigli smo. To ti je tu unutra. Uđi sama! Ja moram natrag u školu.

– Joj, ja ne smijem! – jauknula je Ranka.

– Ja moram u školu! – ponovio je Mišo.

– Je ne smijem sama!

– Uđi, ne boj se!

– Neću! Ne smijem!

On se okrenuo da pođe, a ona ga je zgrabila za ruku. Htjela je da mu kaže da joj je on potreban, jer je hrabar, jer zna kako je tamo unutra, kakav je zubar, kakva su kliješta, šta će biti kad zubar potegne zub. Ali, umjesto bilo kakvih riječi, ona je samo ciknula.

Tada se na zgradi ambulante otvorio prozor i jedan čovjek u bijelom mantilu izviri napolje, pogleda Ranku i Mišu kako se vuku i otimaju i odmah povika:

– Gledaj ti mog plačljivka! Jesi li došao da ti izvadim i onaj drugi krnjavi zub!?

Mišo je bio upro svu snagu da se otrgne od Ranke i da pobjegne natrag, ali ga je ona čvrsto držala za ruku i vukla ga da ne ode. Kad se začu povik s prozora, Mišo se naglo opusti. Pogledao je prema prozoru.

– Dođi, molim te – pozvao ga je čovjek u bijelom. – Ja volim da gledam kad ti plačeš! Od svih đaka iz tvog razreda, kojima sam vadio zube, ti najljepše plačeš!

– Ja... ja ću drugi put. Doveo sam samo ovu Ranku – branio se Mišo. – Nju boli zub! I ona plače!

– Ne plačem, nije tačno – uzviknula je Ranka i hitro dlanom razmazala suze po svojim obrazima. – Nisam ja plačljivka! Nisam kukavica!

Zubar ih je pozvao da uđu u ambulantu. Ponudio ih je da sjednu na dugačku bijelu klupu pa im je pričao o tome kako razna djeca plaču kad dođu k njemu. On je znao veselo i zabavno da priča pa je Ranka, slušajući ga, počela da se smije. Čak je zaboravila da je zub boli. Tada ju je zubar pozvao da se smjesti u velikoj stolici s dubokim naslonom. Oko te stolice bilo je mnoš-tvo raznih sitnih i sjajnih predmeta.

– Pa, ovaj tvoj zub možda i nije za vađenje – rekao je zubar kad je Ranka zinula. – Pogle-daćemo ga malo!

Nije ni primijetila kad je on uzeo kliješta i tako nije ni stigla da se uplaši. Samo je osjetila da joj zub dotiče nešto metalno i hladno i već trenutak kasnije njen bolesni zub bio je napolju.

– Evo tog lopova – rekao je zubar veselo. –A ti nisi ni pisnula! Čestitam ti! Pravi si junak!

Poslije toga morao je i Mišo da sjedne na isto mjesto. Odmah je počeo da krivi lice i da cmizdri.

– Molim vas, doktore, samo malo priče-kajte. Ja moram da plačem. Ranki je bilo lakše, nju je zub bolio, a mene ne boli. Jaoj meni, kako ću!

– Samo ti plači, samo ti plači, volim ja kad ti plačeš, ti znaš divno da plačeš – rugao mu se zubar.

A Ranka je mislila, slušajući to Mišino jaukanje, da li će on i sutra, kad dođe u školu, pokazivati i taj novi izvađeni zub i opet pričati kako nije ni trepnuo ni mrdnuo.

Šaran

Ujutro, dok se užurbano dotjerivala da bi odjurila na posao, Vecina majka je doviknula:

– Veco, sunce mamino, otiđi na pijacu i kupi nam jednog povećeg šarana! Novac ti je na stolu!

– Ne brini ništa, mamice – odazvao se Veco iz postelje.

Još sinoć se dogovorio s mamom da će ona, kad stigne s posla, pripremiti za ručak riblju čorbu i prženog šarana. Tata je bio na službenom putu i javio je da će stići na večeru. A on je volio ribu.

Čim je mama zalupila vratima stana i otrčala na posao, Veco se polako izvukao iz svog kreveta. Obukao se, umio i spremio sebi kajganu, otvorio radio da mu svira i onda doručkovao. Malo docnije stigao je i njegov školski kolega Misšo Bujić da bi zajednički rješavali zadatke iz matematike.

– Samo ćemo prvo da trknemo na pijacu i kupimo šarana – rekao je Veco i Mišo je pristao.

U ribarnici su šarani bili živi i lijeno su plivali u velikom staklenom bazenu. Miši se odmah dopao jedan ugojeni veliki šaran, koji se bio gotovo pripio uz stakleni zid bazena i otuda netremice buljio u pridošle kupce, a velikim ustima je neprekidno micao kao da nešto priča. Taj se i Veci dopao.

– No, momci, koji vam se sviđa? – pitao je prodavač. Veco je prstom pokazao na onog debelog i prodavač je uzeo štap sa mrežom, prišao bazenu i odmah zatim veliki šaran se zakoprcao u mreži.

Pošto ga je izvukao napolje, prodavač je šarana istresao na tezgu, pridržao ga i hitro zgrabio nekakav čekić pa njime zamahnuo nekoliko puta gađajući ribu u glavu. Šaran je prestao da mrda. Prodavač ga je zatim stavio na tas i izvagao.

Pazar je brzo bio gotov. Veco je stavio kupljenog šarana u torbu i dvojica vrijednih učenika nisu više gubili vrijeme. Vratili su se u Vecin stan da bi se prihvatili svojih zadaća.

Ali, tek što je Veco spustio torbu sa šaranom na kuhinjski sto, velika riba je iskliznula iz nje i mahnula repom. Uplašen, zbunjen, Veco se trgnuo unazad.

– Mišo, požuri ovamo – pozvao je svog druga. – Ovaj šaran je živ, mrda, maše repom!

– Gle, doista je živ – zaključio je i Mišo kad je prišao da pogleda ribu.

Na golom stolu šaran se sve više razmr-davao. Zijevao je velikim ustima, udarao repom, micao perajima i, činilo se, kolutao okruglim očima punim neke neizrecive molbe.

– Jadnik! – rekao je Mišo.

– Zamisli kako je sada njemu – uzdahnuo je Veco.

– Hajde da mu pomognemo. Da ga stavimo u vodu – predložio je Mišo.

Veco je otrčao u kupatilo i pustio vodu u kadu. Ubrzo su tamo prenijeli šarana. On je najprije bio malo zbunjen što se tako iznenada našao ponovo u vodi, ali se ubrzo snašao i potpuno se vratio među žive. Nije potrajalo dugo i već je počeo da se miče desno i lijevo, a zatim je polako zaplivao uz kadu i niz kadu. A što je voda u kadi bila dublja, on je bio sve živahniji i veseliji, kao da je igrao od radosti što opet može da pliva u čistoj i bistroj vodi.

Đake je, međutim, čekala matematika i oni nisu mogli da dugo uživaju u gledanju kako se njihov novi poznanik zadovoljno brčka. Čim se kada dovoljno napunila, Veco je zatvorio slavi-nu, gurnuo ruku u vodu i pomilovao šarana po leđima, a zatim je s Mišom prešao u kuhinju.

Kad se Vecina mama vratila s posla da sprema ručak, zaprepastila se čim je čula novost.

– Pa, dobro – pitala je – ko će sad da ubije tog šarana? Znaš li, sine, da nam on treba za ručak? Na to je Veco zbunjeno pogledao Mišu.

– Ja ne mogu da ga ubijem – promucao je Mišo.

– Ni ja – kazao je Veco. – Taj šaran ima tako blesav pogled i tako je pitom da ne bi mogao da mu učinim ništa nažao.

Njegova mama je pošla da potraži pomoć susjeda. Došle su dvije susjetke, pogledale šarana u kadi, sažalile se i – otišle. A šaran je sve to vrijeme veselo plivao i ničim nije pokazivao da je zabrinut za svoju sudbinu, mada je bilo riječi o njegovoj glavi. Nije, jadnik, ni slutio koliko je bio važan za ručak koji je tek trebalo pripremiti.

– Eh, sine, sine, što si ovo učinio, šta ću sada? – jaukala je Vecina mama, a Veco je pored nje mrvio komadiće starog hljeba i mrvice bacao u kadu.

– Gledaj, mama, kako šaran jede! Gladan je! –govorio je veselo.

– A mi, sine, a mi? Kako ćemo bez ručka? – pitala ga je zabrinuta majka.

Najzad se ona dosjetila šta da učini. Uzela je onu istu torbu u kojoj je šaran došao iz ribar-nice i brzim pokretom ruke ubacila ribu unutra.

– Idem – rekla je – da vratim ovu ribetinu u pro-davnicu, neka tamo pliva i živi! A za ručak ćemo imati krompir sa kobasicama!

I odnijela je šarana natrag.

Od tada, iako je prošlo već dosta vremena, kad Veco ili Mišo navrate pored ribarnice, uvijek zagledaju u bazen s ribama. I vide: jedan debeli šaran viri iz bazena kroz stakleni zid, mrda ustima i bulji napolje, ne trepće, baš kao da gleda hoće li naići jedan od njih dvojice.

Šiba

Bilo je doista pravo čudo da je Perin i Mićin tata još istog dana doznao da su se njih dvojica potukli s drugovima u školi. Tata je bio tačno obaviješten o svemu i uopšte nije ništa pitao. Samo je frktao kao ris. Pero i Mićo ga nikada prije nisu vidjeli ljućeg.

Pošto je izuo cipele i oprao ruke, tata je bez riječi sjeo za sto na kojem je već bio postavljen ručak. Šutio je sve dok nije pokusao svoju čorbu. I dok je mama mijenjala tanjire, odjednom više nije mogao da izdrži: lupio je dlanom po stolu.

– Ovaj put ću vas istući! – rekao je oštro.

Koliko su mogli da pamte, Pero i Mićo nikada od svog tate nisu dobili ni običnu ćušku. Čak nisu pamtili ni to da je tata na njih galamio. Ako je trebalo da katkad dobiju male batine ili da osjete šta je to galama, to je sve činila mama. Tata se u to nije ni miješao, a možda o svemu tome nije ništa ni znao. Sada je, dakle, za njih dvojicu došao dan da osjete koliko je teška i tatina ruka.

– Dobićete batine, ali ne danas – rekao je tata. –Sutra ćemo to. Zato ćete mi vas dvojica do sutra u ovo doba da nabavite po jedan prut! Pored rijeke ima vrba, tamo neka svaki od vas nađe dobru šibu koja će vam odgovarati. Samo, neću da šiba bude previše tanka pa da se od prve prelomi! Onda ću da bijem dvostruko, i to kaišem!

Tatina riječ je u kući bila isto što i zakon. Nije smjelo da se učini drugačije nego kao što je on rekao.

Odmah poslije ručka Pero i Mićo su pošli da traže šibe. Uz rijeku je doista bilo mnogo vrba, prava šumica. Bilo je tamo kvrgavih, kri-vih, malih, velikih i osrednjih vrba, a na svakoj je bilo na stotine vitkih šiba. Peri je najprije zapela za oči jedna tanka šibljika puna lišća. Skočio je i dohvatio je. Uspio je da je odlomi sa stabla.

Šakom je, u dva poteza, skinuo lišće i odmah je imao prut za batinanje. Taj prut je bio prav kao strijela, jedva na vrhu malo povijen. Pero je ispružio lijevu ruku, zategao dlan i desnom rukom raspalio šibom po njemu.

– Uh, peče! – uzviknuo je. – Ova šiba ujeda kao bijesna! Bolje će biti da uzmem neku drugu!

Mićo mu nije vjerovao. Uzeo je odbačenu šibu pa je i on sebe udario po lijevom dlanu. Malo je zakačio i prste. Uvjerio se da je ta šiba opasna.

Onda su na isti način isprobali još desetak i više drugih prutova. Neki su bili tanji, neki deblji. Jedni kraći, drugi duži. Ali je svaki na zategnutom dlanu bio jednako ljut kao zmija.

Najzad se Pero kao stariji i iskusniji dosjetio jadu i nevolji:

– Baš smo nas dvojica prave budale! – rekao je bratu. – Mi isprobavamo šibe na lijevoj ruci, a treba na desnoj. Desna je jača!

Prilikom novih ispitivanja Mićo je morao da udara šibom po Perinom desnom dlanu, a i Pero je provjeravao šibe na isti način na Mićinom desnom dlanu. Rezultat je uvijek bio isti: nikako nisu mogli da nađu takvu šibu koja neće, kad udari, oprljiti dlan i izazvati bol.

Obadvojici su dlanovi gorjeli i bridjeli od tih proba kao da su ih natrljali koprivama.

– Ne mogu više da biram – jauknuo je Mićo. – Ponijeću bilo koju šibu pa kako mi bude! Bolje mi je to nego da me tata izlema kaišem!

– Tako je – saglasio se i Pero.

Uzeli su po jedan prut i pošli kući. I dok su išli, zakleli su se svečano jedan drugom da više nikada neće započinjati svađu i tuču s drugovima u školi, jer to zacijelo nije dobro kad se tata toliko ljuti.

Uveče su legli u postelju prije nego što je tata došao. Ujutru je on otišao na posao prije nego što su oni ustali da idu u školu.

Ugledali su ga opet kad je došao na ručak.

– Pa, djeco – upitao je odmah – da li ste našli mekane šibe?

– Nismo – odgovorio je Pero. – Nema mekih šiba, svaka boli!

– Dobro je da ste to shvatili – osmijehnuo se tata. – Nikakve batine nisu slatke, ni u kući, ni u školi, ni na ulici. Ako iz ovoga niste ništa naučili, sljedeći put kad me naljutite – držite se dobro!

Pero je namignuo bratu i rukom otečenom od šibanja stisnuo njegovu mišicu. Onda mu je šapnuo, da tata ne čuje:

– Čuješ li, Mićo. Dobro smo prošli!

Spomenar

Za svoj rođedan Smilja je od svog ujaka dobila na poklon lijepu, crvenu, kožom ukoričenu svesku.

– Neka ti ovo bude spomenar – rekao joj je ujak.

Svi koji su se našli za stolom, pored rođendanske torte, iskoristili su priliku da budu prvi upisani u Smiljinom spomenaru. Cijelu jednu stranicu išarali su svojim čitkim i nečitkim potpisima.

Već narednog dana Smilja je donijela svoj spomenar u razred i najprije zamolila Žarka, koji je sjedio s njom u klupi, da joj nešto napiše.

– Ali u stihu, molim te, ako ikako možeš! – upozorila ga je Smilja. – Zapisi u stihovima su ljepši.

– Važi, biće u stihu! – pristao je Žarko i mu-čio se tokom puna tri školska časa dok je sastavio svoju pjesmicu i upisao je u Smiljinu lijepu spomen-svesku. Ta njegova pjesmica, nadrljana kvrgavim, nejednakim slovima, glasila je dosta nadahnuto:

Na izvoru voda teče,

mrak se spusti svako veče,

u kasne sate uvijek je kasno,

kada mi šapćeš – šapni mi jasno!

Zatim je Smiljina crvena, u kožu uvezana sveska započela veliku šetnju po učionici, od klupe do klupe. Po ugledu na Zarkovu pjesmu, i drugi su počeli da se trude da svoje spomen-misli i poruke iskažu u stihovima. Jedino su od toga odastupili Rako Dudić, kome je bilo lijeno da nešto smišlja, i Smail Kudra, zvani Smajo Veresija. Rako je napisao: "Da izabereš dobar pravac u životu, drži se zvijezde Sjevernjače!", a Smajo je svoju mudrost izrekao još kraće i velikim, krupnim slovima naštampao omiljenu parolu: "Veresija je majka!"

Bilo je u razredu i nekoliko očito nenadarenih i nevještih pjesnika, koji su naprosto u Smiljin spomenar zapisali i potpisali ono što su već negdje ranije pročitali i upamtili. Čak su Haso Dunđer i Ante Klarić, iako sjede podaleko jedan od drugog, napisali isti stih:

Kad se popneš na brdašce,

metni ruku na srdašce

i sjeti se mene

i moje uspomene!

Svi ostali su se svojski raspjevali. Spomenar se svakog dana punio sve novim i novim stihotvorenjima. Vinko Mandalica je napisao veoma pažljivo:

Kada budeš stara, slaba,

oronula ko taraba,

kad postaneš gluha baba –

sve petice biće džaba!

Odmah iza Vinka u spomenar se zapisao i veseljak Špiro Bjelov da bi sasvim otvoreno stavio Smilji na znanje i ravnanje jednu značajnu poruku, iako je unaprijed dobro znao da mu to Smilja neće uvažiti. Ta njegova poruka je glasila:

Samo jedno, Smiljo, shvati:

nikad nemoj ništa znati,

sve ću ti ja šaputati,

i za tebe dušu dati.

Jedan od najslabijih đaka u razredu, vječito pospani i tromi Kosta, koga su đaci zvali Kole Panj, iznenadio je Smilju svojom pjesmicom. Bila je to kao neka tužna ispovijest.

Da imam pušku i da sam lovac,

ubio bih najvećeg lava,
da imam sreće, da imam novac,

znao bih tada šta je slava,

ali ja samo kečeve brojim

i uvijek drhtim od treme,

zato ne znam ni pjesmu da skrojim

kao da sam pao na tjeme.

Smiljina najbolja drugarica u razredu, Mira, koja je na sve gledala vedro i nasmijano, nije imala strpljenja da se muči i dotjeruje svoju pjesmicu. U spomenar je zapisala kratko i vjetropirasto:

Igla, kalem, konca nit,

i makaze kroje šnit,

na radiju pjesma svira,

tebe voli tvoja Mira.

Po ugledu na Miru, i njen parnjak u klupi, Stipica Bradić, nije mnogo lupao glavu. Njegov zapis je bio:

Da sam neku pjesmu znao,

ja bih ti je iskovao,

sastavio, zapisao.

Ali ništa. Pozdrav – Ćao!

Najviše se namučio Joco Joštić, ponavljač. Njegova pjesma je bila u desetercu i u spomenaru je bila najduža. Ta pjesma je sasvim lijepo svjedočila da bi Joco, s malo dobre volje, mogao da istjera sasvim pristojnu ocjenu iz maternjeg jezika, jer nije bio sasvim "bez veze" kao što je to za sebe govorio. Njegova se pjesma mogla i uz gusle zapjevati:

Jutros rano prije bijela dana

na moj prozor popela se vrana

pa graknula iz svog crnog glasa:

Piši pjesmu il' ti nema spasa!

Volio bih nego hrpu para

da ti nemaš ovog spomenara,

jer tako mi Mandušića Vuka –

moja ruka sad je na sto muka!

Neka bude što biti ne može,

iskočiću sam iz svoje kože,

istočiću pjesmu iz bakrača,

da se sjetiš – Joce Ponavljača.

U nedostatku pjesničkog nadahnuća Mile Pazin je iščačkao i iz jedne pjesme istrgao stih, a onda ga je malo na svoju ruku popravio i prila-godio Smiljinom spomenaru, tako da je zapisao:

Znaj, proći će mnogo stoljeća k'o pjena

što prolazi morem i umre bez znaka,

i doći će nova, mlada pokoljenja

da se prisjećaju djedova i baka.

Konačno, u spomenaru su se, jedna za dru-gom, našle i dvije pjesme koje su Smilju posebno uzbdudile. Jednu je napisao Luka Mrvić, najživahniji momak u razredu, možda i najzgodniji, koji je Smilji često namigivao i na nju se kriomice smješkao, tako da je osjećala kako joj srce jače kuca i drhti svaki put kad je on prozvan da odgovara na nekom času. U njegovoj maloj pjesmi bilo je mnogo toga što je Smilji bilo drago da zna. Te stihove je brzo naučila napamet i činilo joj se da je to u svakom pogledu najljepši zapis u njenom spomenaru. Luka je svoje osjećaje veoma lijepo i nadahnuto iskazao:

Nikola navija za Partizana,

naš Bozo voli splitskog Hajduka,

a ti znaj, Smiljo, svih ovih dana

za tebe navija samo tvoj Luka.

Ona druga pjesma, koja je Smilju takođe uzbudila, bila je nešto sasvim drugo. To je Radojka Kulen, zvana Foka, kojoj je svojevre-meno, još u prethodnom razredu, Smilja dala taj nadimak – jer je Radojka najednom času brzopleto izvalila da na Himalajima žive foke – iskoristila priliku i u spomenar upisala nešto kao pjesmu, a zatim je, za vrijeme odmora, pročitala to svoje naklapanje pred svima u razredu. Foka prije toga nije napisala ni jedan jedini stih, pa ipak se u razredu našlo i nekih kojima se dopala ta njena nazovi pjesmica. Sva sleđena od muke, Smilja je saslušala tu opaku pjesmu:

Ti si, Smiljo plavooka,

meni dala ime Foka,

a ja tebi u spomenar

pružam isti dar:

želja mi je vrlo žarka

budi – Smilja spomenarka!

Tada je Smilja, blijeda kao da je od papira, iskočila iz svoje klupe i drhtavom rukom zgrabila crvenu svesku. Nije progovorila ni riječi. Stisla je usne i savladala se da ne zaplače. Bila je duboko uvrijeđena. Zaplakala je tek kad je došla kući. Suze su joj same tekle, navirale kao iz nekog nepresušnog izvora. Kad ju je mama upitala zašto plače, s mukom je, grcajući, izgovorila da će baciti svoj spomenar, jer su joj kolege u razredu svašta napisale. Mama je tada uzela crvenu sveska u ruke i počela da čita. Već od prve stranice na licu joj je zaigrao osmijeh. Kad je stigla negdje do sredine sveske, pažljivo je pročitala zapis i upitala:

– A ko ti je ovaj Davor Javor?

– To je jedan šmokljan – odgovorila je Smilja.

– Ne bih rekla – kazala je njena mama i naglas pročitala ono što je Davor Javor, sitni i šutljivi momčić iz prve klupe, napisao u stihovima:

Mjesečina se uvukla u moju sobicu

i tiho legla na ćilim pa drhti

a ja je gledam.

Na prozoru šapuće cvijeće u saksijama

i širi se priča o grljenju i milovanju

a ja to slušam.

Pod strehom oluk jauče od žeđi

i žali se na nebo što je tako vedro

a meni ga je žao.

Kesten u bašti, u sjeni, čita neku knjigu

i polako prevrće list po list, i uzdiše,

a ja ne mogu da spavam.

Na moje oči sjela nekakva vrela ljubav

pa me pipa, dira, golica i štipa.

Pogodi koga volim?

– To je pravi pjesnik – rekla je mama.

– To je jedan šmokljan! – kazala je Smilja i prestala da plače.

Poslije je došao i Smiljin tata pa je i on čitao sve po redu šta je bilo zapisano u spomenaru. I on se smiješio, i on je naglas čitao neke pjesme, ali je na kraju upro prst na pjesmu odlikašice Jelene Čvoro i, kao da presuđuje, odlučno izjavio:

– Ovo je najljepša pjesma i najljepša poruka! Ova Jelena je pametno dijete. I pročitao je:

Proljeće je svakog dana,

svud livada rascvjetana,

mi zeleni kao grana,

a radost je naša hrana.

Znamo dobro, k'o i svima,

doći će i naša zima,

al' u nama nešto ima

razigrano u njedrima.

Pa i kada led zastudi

i budemo stari ljudi,

i tad, draga, srećna budi

što smo sada mlad, ludi.

Vrsta djela:
Pripovjetka.

Tema:
Tvrtko čudo od djetea , njegovo školovanje i odrastanje.

Ideja:
Ako je neko tvrdoglav i ne želi slušati druge neznači da je glup i da nezna ništa.

O likovima:

Tvrtko
Čudo od jdetata, u svemu je napredniji i bolji od drugih, svojeglav, spretan, brzo uči, inteligetan, povučen, dobar.

Bijeli Očnjak - Jack London

2014-06-01T05:38:00.001-07:00

Bijeli Očnjak - Jack London

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.

U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Kratak sadržaj:
U centru žestoke zime i mećave su dva čovjeka: Henri i Bil. Oni sa 7 pasa u kovčegu prevoze trećeg čovjeka. Mrtav čovjek kojeg je divljina i hladnoća savladala i satrla tako da se više nikad ne bori i ne pokrene. Ova dva čovjeka su danima putovali. Psi su im vukli ogromne sanke zajedno s kovčegom. Preko noći bi odmarali i odlazili na spavanje. Gotovo svaku noć bi ostali bez jedno ili dva psa. To im je teško padalo jer je snaga koja vuče sanke bila sve slabija i slabija. Jedne večeri iskrnu neka životinja slična psu. Bila je to vučica. Međutim, to nije bila obična vučica. To je bila ženka psa koja se odala vukovima. Postala je njihova vrsta i odala se životu divljine i preživljavanja. Ona je svake večeri mamila pse a na drugoj strani ih je čekao čopor vukova. Oni bi izjeli mamac koji bi „vučica“ dovukla do njih. Bilo je proljeće i vrijeme vučje ljubavi, važnije od bilo čega drugog za jednog vuka. Važnije čak i od samog komada mesa koji je u divljini prijeko potreban. Nekoliko mjeseci kasnije ista vučica okoti jednog vučića. Imao je bijele očnjake te sivo-crno krzno. Učio se svijetu divljine i ubrzo poče da sam lovi manje lovine. U obližnjem kampu indijanaca, Indijanci mu uhvatiše majku te zavezaše. Mladi vučić je izašao sljedeće jutro iz jazbine. Otišao je na obližnji izvor kako bi se napio vode. Međutim, tu je bio taj kobni kamp. Prišao je. Vidio je pet sjena. Prilazi mu jedan čovjek. Vučić se nakostriješi te kad je ovaj potpuno prišao vučić ga ujede. Vučiću priđe jedan poglavar, Sivi Dabar. Rekao je kad mu je pogledao čeljust :“Gle, bijeli očnjaci.“ Ubrzo ga prozvaše po tome. Nekoliko dana, sve je više hrane dobijao od ljudi. Morao je tu ostati. Nije mogao ići u divljinu iako su mu majku davno otpustili. Tu je ostao nekoliko mjeseci. Slijedilo je proljeće i vrijeme za lovine. Indijanci su lovili i jednom prilikom usmrtiše jednom omanjeg risa. Bijeli Očnjak je to nijemo posmatrao. On nije navikao da laje. On bi plijen ugrizao bez lajanja. Uslijedilo je dugo putovanje. Kamp se preseli u Sijeru Vistu. Tu je Ljepota Smit ugledao Bijelog Očnjaka. Ljepota Smit je bio sušta suprotnost lijepom čovjeku. Smit ga odluči otkupiti od Sivog Dabra. Otkupio ga je za nekoliko boca alkohola jer je Sivi Dabar veoma volio piće. Sljedeće večeri Ljepota Smit priđe Bijelom Očnjaku. Očnjak se nakostriješi ali ovaj najzad nabac uže te prihvati sebi. Kako je Bijeli Očnjak često vukao teret vremenom je ojačao. Postao je snažan. Jednog dana se borio s risom. Poslije borbe sa risom Bijeli Očnjak više nije želio borbe. U kraj dođe neki kockar po imenu Tim Kinan. Imao je buldoga veoma jakog. Pozva Ljepotu Smita na duel pasa. Bijeli Očnjak nakon mukotrpne borbe obori buldoga na zemlju. Buldog se zvao Čeroki. Jedan drugi čovjek po imenu Vidon Skot, koji je sa strane promatrao borbu, ponudi Smitu popriličnu sumu novca za psa. Međutim Smit nije htio da proda Bijelog Očnjaka. Najzad ga je prodao. Međutim Bijeli Očnjak nije htio da vuče sanke. Bio je divlji. Najzad, Skot mu dade dobar komad mesa. Bijeli Očnjak halapljivo pojede. Bio je jako gladan. Vidon Skot i Mat odlučiše da krenu u Kaliforniju. Poveli bi i psa-vuka, Bijelog Očnjaka. Iz parobroda se iskrcaše u San Francisku. Bijeli Očnjak se vremenom navikao na novu sredinu. Naučiće on da ne dira kokoši- reče jednom prilikom vlasnik imanja. Bijeli Očnjak je napunio pet godina. U južnoj zemlji je bilo puno hrane i nije trebao da lovi i da se bori. U to vrijeme novine su bile pune vijesti o bijegu jednog osuđenika iz zatvora Sen Kventin. Jednom prilikom upravo Bijeli Očnjak obori tog kriminalca. To bijaše svečan dan. Bijeli Očnjak krenu. Povorka ga je pratila. Gospodar posadi jedno štene pored Bijelog Očnjaka. Psi se onjušiše. Bijeli Očnjak, ne znajući ni sam zašto obliza jezikom njušku tog malog psića. To svi pozdraviše pljeskom. Tu priđe još štenadi te se Bijeli Očnjak obori na zemlju. Svijet je uzvikivao. Bijeli Očnjak pokaza zbunjenost ali se onda opruži na zemlju, isplazi jezik te sa napola sklopljenim očima zadrijema na suncu.

Vrsta djela:
Roman.

Mjesto radnje:
Aljaska, šuma, Indijanski kamp.

Vrijeme radnje:
19. stoljeće.

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci, te život Bijelog Očnjaka.

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim
bližnjima a pogotovo svojoj obitelji. Trebamo se suprostaviti svojim lošim porivima te se boriti za dobro sebe ali i drugih.

Ja magarac - Zvonimir Balog

2014-06-01T05:33:00.000-07:00

Ja magarac - Zvonimir Balog

Bilješke o piscu:
Zvonimir Balog je rođen je 30. svibnja 1932. godine u Svetom Petru Čvrstcu blizu Križevaca. U Zagrebu je završio Školu primijenjenih umjetnosti i Pedagošku akademiju. Studirao je pedagogiju. U životu je radio puno poslova, a neki od njih su: administrator, pipničar, dekorater, nastavnik, predavač na Pedagoškoj akademiji, urednik časopisa, televizijski urednik i drugo. Osim što je pisac, on je slikar, kipar i ilustrator. Napisao je šezdesetak knjiga za djecu i odrasle, a i autor je nekih antologija.

Kratak sadržaj:
Dječak je jednom otkriven spavao i dobio zubni karijes. Drugi put je otkriven spavao pa je kratkovidan ostao tri dana i nije mogao čitati. Onda se morao dobro potkriti dok spava, jastuka je bilo do tavana pa je tri dana bio ugušen pa je onda opet morao ići u školu. Četvrti dan je bio obično pokriven pa im je krepala mačka. Onda nije znao kako spavati pa je ležao na mokroj travi te dobio batine jer je isprljao košulju.

O djelu:Za knjigu Ja magarac mogli bismo reći da je najizvornija i najzačudnija, da u svojoj posudi sadrži najgušći i najzreliji Balogov nonsens, da je najvedrija i najveselija, da sadrži najduhovitije i najraznovrsnije jezične igre; da su u njoj najbogatije zastupljeni svi postupci Balogove nonsensne gramatike i stilistike.

Vrsta djela:
Priča.

Tema:
Što je dobio kada je otkriven spavao.

Glavni lik:
Dječak.

Sporedni likovi:
Djeca i mačak.

Pas zvan gospodin Bozzi - Istvan Bekeffi

2014-06-01T05:22:00.000-07:00

Pas zvan gospodin Bozzi - Istvan Bekeffi

Bilješke o piscu:
Mađarski pisac Istvan Bekeffi rođen je 1901. fodine u Segedinu. Studij filozofije završio je u Budimpešti. Literarno ime stekao je ponajprije kao dramski pisac, i pisac filmskih scenarija, pa je tako i ovaj Bekeffijev roman doživio svoju kazališnu adaptaciju u obliku mjuzikla. Istvan Bekeffi umro je u Budimpesti 1977. godine.

Sadržaj:
U gradu New Yorku u četvrti zvanoj Brooklyn živjeli su u jednoj zgradi doseljenici iz Italije. U toj zgradi žive ljudi koji su tek doselili u Ameriku dok ne zarade nešto novca i ne nauče bolje jezik. Svi su oni došli iz grada Napulja i način života iz stare domovine prenijeli su u svoju novu postojbinu. U istoj zgradi živi i upravlja njome odvjetnik Bozzi. Ljudi ga ne vole jer je čovjek bez srca, škrtac i zao. U poslu mu pomaže prištav Bruno. Njega ljudi vole jer je dobar čovjek, suosjeća sa siromašima i pomaže im kada god može. Bruno je često pokušavao odgoditi odvjetnikove odluke o iseljavanju ili o zaplijeni imovine stanara koji nisu imali novaca platiti stanarinu na vrijeme. Zato odvjetnik nije volio Brunu, ponižavao ga je i tjerao da laje kada bi im na vrata pozvonio kakav prosjak. Tako bi nezvani posjetitelji mislili da kod kuće nema nikoga osim psa. Prištava Brunu brinulo je trenutačno to što odvjetnik nikako nije htio isplatiti nasljedstvo djevojci Juliji. Ona je došla u Ameriku kako bi podigla šest tisuća dolara koje joj je oporučno ostavio stric. Ali, odvjetnik je odugovlačio s isplatom. Dok je čekala na svoje nasljedstvo, lijepa i dobra Julija pomagala je svima u kući. Ovdje je upoznala i mladića Alfonsa u kojega se zaljubila. On joj je obećao brak i stalno je požuruje da ode k odvjetniku tražiti svoj novac. Djevojka nije ni slutila da je Alfonso lopov i varalica koji u stvari samo želi njen novac. Svakoga dana Bozzi i Bruno odlaze na sud. Jednoga dana, dok su se spremali na sud, odvjetnik je zaprijetio Pietru neka do navečer plati stanarinu ili će u protivnom morati iseliti. Nije se smilovao ni kada je ćuo kako je Pietrov unuk Filippo nedavno slomio nogu i da je novac otišao na dječakovo liječenje.

Upravo je toga dana Filippu skinut gips i opet se mogao igrati s drugim dječacima. Na povratku sa suda odvjetnik Bozzi svratio je u slastičarnicu. Ovaj se put okomio na slastičara jer je dopustio jednoj gospođi da uđe u slastičarnicu sa psom. Već sutradan na vratima slastičarnice pojavit će se natpis "Zabranjeno uvoditi pse". Nakon nekog vremena u zgradi se pojavila starica koja je proricala budućnost i prodavala horoskope. Starica je rekla Pietru kako neće biti izbačen iz stana i kako će mu uskoro biti dobro u životu, a Juliji je prorekla da će dobiti svoje nasljedstvo i da će biti sretna s muškarcem kojega će voljeti. Alfonso je to ćuo i naljutio se na staricu, a ona mu odvrati da ionako ne govori o njemu i da bi bilo vrlo lako govoriti o njegovoj sudbini koja ne sluti na dobro. Krenula je dalje i pozvonila na vrata odvjetnika Bozzija. Odvjetnik je kroz rupicu na vratima vidio staricu, a kako nije bilo Brune, počeo je lajati ne bi li je otjerao. Starica je znala da to laje odvjetnik i prorekla mu kako će se pretvoriti u psa. Čovjekom će opet postati tek kada ga netko bude zavolio i poljubio s ljubavlju. Tako se zaista i dogodilo. Odvjetnik se pretvorio u velikog ružnog psa kraj kojeg je ostalo tek odijelo koje je nosio. Odvjetnik još nije bio svjestan što mu se dogodilo, a već je stvari počeo doživljavati na drugačiji način - njuhom. Uskoro se u stan vratio prištav s policajcem.

Tražio je odvjetnika i nije mu bilo jasno kako se u stanu našao taj ružni pas. Policajac je zaključio kako u stan nije provaljeno i da je odvjetnik vjerojatno izašao. Tek nakon policajčeva odlaska, Bruno je shvatio da Bozzi nije napustio stan jer su mu sve stvari, odijelo, novčarka i ključevi u stanu. Njuseći Brunu, pas je otkrio da mu je njegov miris poznat i vrlo ugodan. Čak je i sjeo za odvjetnikov stol, što je Brunu toliko začudilo da ga je oslovio s gospodine odvjetniče. Tada je i psu sinulo da je on zapravo odvjetnik Bozzi. Zato se pokušao i dalje ponašati kao dosad. Prištavu je donio aktovku i podsjetio ga da moraju ići na sud. Bruno ga je poslušao i pošao. Bruno se psa nije mogao otarasiti ni na sudu, pa su zajedno došli pred suca. Bruno je sa sucem rješavao slučajeve koje je ranije priredio s odvjetnikom. Kad je vidio da odvjetnika nema, sudac je, na Bruninu preporuku, donio povoljna rjesenja za sve stanare koje je Bozzi zelio izbaciti iz stana ili im zaplijeniti imovinu. Pas se na takve odluke silno razljutio. Prištav je sucu povjerio kako vjeruje da je pas sam odvjetnik, a sudac se složio da bi prema njegovu ponašanju to mogla biti i istina. Bruno i pas zatim su se vratili u pisarnicu. Prištav je pokusao ozbiljno porazgovarati s Bozzijem i ukazati mu na mnoge nepravde koje je dotad učinio. Zatražio je da mu pomogne otvoriti sef kako bi Juliji isplatio nasljedstvo. Naravno da pas, odnosno odvjetnik, to nije želio. Kad je Bruno to vidio, prekorio je Bozzija da je i kao pas ostao zao i nepošten i rekao mu da se ova preobrazba sigurno nije dogodila bez razloga. A tada ga je istjerao iz stana. Svi stanari sklanjali su se psu s puta jer su ga smatrali opasnim. Izbacivanje iz kuće bilo je popraćeno i udarcem u slabine. Tako se pas Bozzi našao na ulici sam i gladan. Ušao je u svoju omiljenu slastičarnicu, ali ga je i slastičar istjerao. Kako i ne bi kad je odvjetnik bio zatražio da se psima zabrani ulaz! Bozzi se opet našao na ulici. Očajan je i plače. Mali Filippo ugledao je snuždenog psa.

Dječak se nije uplašio kad je pas zarežao na njega, a psu se dječakov miris svidio. Sve je to vidjela Paulina, dječakova majka. Upozorila je sina neka se kloni toga psa. Bozzi je onda pošao u potragu za mjestom gdje bi mogao prenoćiti. Našao se na nekom gradilištu, i tu je u jednu jamu punu otpadaka dovukao nekakvu krpu. To je sada bio njegov dom. Te je noći Bruno preispitivao svoje postupke prema psu Bozziju. Nije bio siguran je li dobro postupio što ga je otjerao iz stana. Bruno je razmišljao i o Juliji. Priznao je sebi da je zaljubljen u nju. Za vrijeme svih tih zbivanja Alfonso je posjećivao Juliju i nagovarao je neka ode po svoje nasljedstvo. Julija je mladiću objašnjavala kako ne može do novca jer je odvjetnik najprije bio strašno ljut, a kasnije je nestao. Sljedećeg je jutra prištav rekao svim stanarima kako nece biti ni pljenidbe ni iseljavanja. Naravno da su svi odahnuli i pošli se zahvaliti Gospi, kojoj su se uvijek obraćali za pomoć. Za to je vrijeme pas čekao Filippa na uglu na kojem su se i jučer našli. Čekao je dugo i čeznutljivo, i shvatio da je to ljubav - čekati nekoga tko možda i neće doći. No, Filippo je za to vrijeme bio u mesnici, gdje je izmolio kost za psa. U zamjenu za kost dječak je mesaru odsvirao veselu popularnu pjesmicu. Uskoro je dječak bio na uglu na kojem ga je dočekao pas Bozzi. Pas je halapljivo jeo i dopuštao da ga dječak gladi po glavi. Njihovo je druženje još jednom prekinula dječakova majka ljuta što se Filippo opet igra s tim opasnim psom. Za to je vrijeme Alfonso opet nagovarao Juliju da zatraži svoj novae. Ovaj put ju je i ucijenio time da će, ne donese li uskoro novac, on morati otputovati u Toronto. Julija je bila tužna zbog toga, ali još uvijek nije sumnjala u mladićevu ljubav. Alfonso ju je nagovarao neka novac traži od prištava koji će joj ga sigurno dati jer je zaljubljen u nju. Julija je bila iznenađena torn spoznajom. Pas je svaki dan čekao Filippa na njihovom uglu, a dječak bi mu uvijek donio kost i malo se poigrao s njime. Ostali su dječaci psa smatrali svojim neprijateljem, tjerali su ga i bili okrutni prema njemu. Jednoga je dana, nakon što je dobio kost, pas počeo vući Filippa prema svome skrovištu. Filippu se gradilište dopalo i palo mu je na pamet da bi se ovdje njih dvojica mogli lijepo igrati.

Dječak je našao drvce, bacio ga i čekao da mu ga pas vrati. Bozzi nije odmah shvatio što se od njega očekuje, pa mu je dječak pokazao. Zatim su obojica uživala u igri. Na rastanku je Filippo obećao kako će sutradan pokušati doći ranije. Drugi su dan tri velika dječaka iz susjedstva zaustavila Filippa i zadirkivali ga. Dječak Gioco je Filippa snažno uštinuo, na što ga je Filippo ćušnuo. Činilo se da ce doći do tučnjave u kojoj Filippo sigurno ne bi dobro prošao. Zato je potrčao do ugla, gdje ga je čekao pas. Pas se postavio kao Filippov zaštitnik, a dječaci su posramljeni i ljuti otrčali dalje. Julija se konačno ohrabrila i pošla je do prištava Brune zamoliti ga da joj isplati nasljedstvo. Bruno je znao da će nakon toga izgubiti Juliju jer će se ona udati za Alfonsa. Svjedeno, obećao joj je kako će već idućeg dana organizirati otvaranje blagajne. Djevojka je sva sretna odjurila priopćiti tu radosnu vijest Alfonsu. Naravno da se mladić silno obradovao. Nije imao strpljenja dalje ostati s Julijom. Potrčao je do bara u kojem je imao sastanak s drugom djevojkom, Lolom, od koje je također uzimao novac. Loli je bio obećao da će Zajedno pobjeći ćim dobije Julijinih šest tisuća dolara. Ali, ni to nije bila istina. Zapravo je planirao da s novcem pobjegne sam, bez Julije i bez Lole. No razgovor Lole i Alfonsa o tome što planiraju s Julijinim novcem čuo je pas Bozzi. Zato je sljedećeg dana čekao pred kućom. U njegov su nekadašnji ured došli ljudi koji će službeno otvoriti sef kako bi Bruno mogao Juliji isplatiti nasljedstvo. Julija je dobila novac, potpisala je priznanicu o primitku novca koju je Bruno zatim spremio u spise i zaključao u sef. Julija je sva sretna s novcem pojurila svom Alfonsu.

On je odmah rekao kako je sigurnije da novac bude kod njega. U trenutku kada mu je Julija dala novac, Alfonso je osjetio blaženstvo koje, međutim, nije dugo potrajalo. Prekinulo ga je režanje i lavež, a onda mu je neki pas istrgnuo novac iz ruke i poobjegao. Mladić se brzo snašao, izvukao je revolver i zapucao na psa. Na sreću, promašio je, a pas se spasio bijegom na krov neke garaže. Tamo je, pred očima mnogih znatiželjnika koje je privukla galama i pucnjava, pojeo cijeli snop novčanica. Julija je bila očajna: Od čega će sada ona i Alfonso živjeti? Ali sada kada više nije bilo novca, Alfonso ju je odbacio najgrubljim riječima. Cijela je zbrka i pucnjava privukla mnoštvo ljudi, pa i policajca. Policajac je odveo Alfonsa u policijsku postaju, gdje mu je i bilo mjesto. Julija je nakon svega ostala neutješna. Nitko je nije mogao uvjeriti kako je to najbolje što joj se moglo dogoditi. Zbog svega toga i Bruno je bio očajan i nemoćan. Jedino čega se dosjetio bilo je da djevojci ponudi svoju ušteđevinu. Bila je to skromna ušteđevina, ali ponuda je bila dokaz njegove ljubavi. Julija je bila ganuta takvom dobrotom pa ga je iz zahvalnosti zagrlila. U njegovom se zagrljaju osjećala sigurnom. Filippo je i toga dana krenuo na sastanak s psom. Prije toga Bruno mu je rekao kako bi se i on volio naći s psom. Kasnije se Bruno našao s odvjetnikom, odnosno psom Bozzijem. Priznao mu je kako je danas učinio dobro djelo time što je oteo novac Alfonsu. To je bilo prvo dobro djelo koje je Bozzi ikada učinio! Čak je i izložio svoj život. Prištav mu je zato kao nagradu donio slastan teleći odrezak. Pas je sve to saslušao, ali odrezak nije ni dirnuo. Žalostan se okrenuo i otišao prema svom skloništu. Na ulazu u gradilište netko ga je dozivao. Pas je nanjusio opasnost. U trenutku kada je pokušao napasti čovjeka koji ga je dozivao, oko vrata mu se stegla omča. Uhvatili su ga živoderi i odveli ga u živodernicu. Tu se našao u kavezu s brojnim drugim psima koji su poput njega bili prestrašeni i prepušteni sudbini. Pas Bozzi razmišljao je o tome što čeka njega i ostale pse. Bojao se da ih čeka smrt.

Da je njegov pas u živodernici Filippo je saznao slučajno. Gioco, dječak koji je htio istući Filippa, sav sretan što mu može napakostiti, rekao je malenom dječaku da mu je pas u živodernici. Dječak je slutio kako postoji neka veza između psa i Brune, pa je pošao do Brune po pomoć. Rano idućeg jutra kupili su brnjicu i povodac i otišli na policiju prijaviti psa i platiti porez za njega. Bruno je sa svim tim stvarima poslao dječaka u živodernicu po psa. Izišli su zajedno, ali pas je sada imao brnjicu i bio na uzici. Dječak je psa odveo na gradilište i rekao mu neka ostane tamo jer se na njega mnogi ljute. Uzicu mu je skinuo, ali brnjica je ostala. Sutradan se pas zabrinuo jer Filippo nikako nije dolazio. Otrčao je do njihova ugla, onjušio zrak i potrčao prema trgu. Baš ondje su veliki dječaci tukli malenoga Filippa. Pas se zatrčao kako bi obranio svoga prijatelja, ali ga se dječaci nisu uplašili jer je imao brnjicu, već su navalili i na njega. Na sreću tada se pojavio i Filippov djed. Dječaci su se sada ipak razbježali. Maleni je dječak vidio kako je pas polumrtav od batina. Bio mu je zahvalan što ga je spasio. Zagrlio ga je, rekao mu kako je on dobar pas i kako ga voli, i tada ga je poljubio. Zatim je otrčao do djeda i majke kako bi im objasnio da je pas za kojega su svi mislili da je opak u stvari jako dobar pas. Kad se vratio, psa više nigdje nije bilo. Umjesto njega na ulici se pojavio odvjetnik Bozzi, pokrivši svoju golotinju reklamom za kineski restoran. Uskoro su svi stanari suškali kako se odvjetnik vratio kući. Prištav Bruno bio je iznenađen, ali mu je bilo i drago. Slutio je on i vjerovao da je Bozzi dobar čovjek. Odvjetnik je Bruni rekao da je bio na službenom putu, iako su obojica znali da to nije istina. Tada se odvjetnik odjenuo i izašao iz kuce. Pošao je potražiti Filippa. Dječak se pošao igrati s velikim dječacima, kojima je oprostio njihovo ružno ponašanje. Kada je Bozzi pokušao dječaka uhvatiti za ruku i odvesti u slastičarnicu, dječak je prestrašeno uzmaknuo i pobjegao. Odvjetnika je to rastužilo pa se vratio kući.

Čekao je da ga prištav izvijesti o svim poslovima koje je obavio dok njega nije bilo. Na Brunino iznenađenje, odvjetnik se nije ljutio što su stanari dobili odgodu za plačanje svojih računa. Tada je upitao što je s Julijinim nasljedstvom. Kao da i sam nije znao što je s novcem! Iz sefa su izvadili Julijine spise, i dok ga prištav nije gledao, odvjetnik je izvadio priznanicu o isplati i pojeo je. To je značilo da više nema dokaza da je djevojka dobila novac i da će joj morati još jednom isplatiti sešt tisuća dolara. Praveći se ljut, optužio je Brunu što nema priznanice i zaprijetio kako će mu zato ustezati novac od plaće. Ali odmah zatim rekao je kako će mu i povisiti plaću. Sada je i Bruni sinulo da odvjetnik samo hinji ljutnju, a da zapravo želi pomoći i njemu i Juliji. Bruno je pošao kući i usput je javio Juliji kako će opet dobiti svoj novac. Bio je tužan, jer je vjerovao da će se sada Julija vratiti u Napulj i da je za njega potpuno izgubljena. No, Julija je potrčala za njim i bacila mu se u zagrljaj. Ispunilo se staričino proročanstvo, Julija će se udati za čovjeka kojeg voli punim srcem. Odvjetnik je imao još planova za svoga prištava. Odlučio je prepustiti mu brigu o kući i postaviti ga za upravitelja zgrade. Kako je bio zadovoljan načinom na koji je obavljao posao, ostavio je prištavu na brigu i odvjetnički ured. Za sebe je rekao da će od sada živjeti kao veseli čovjek, pa je strčao niza stube i pošao do ugla na kojemu se sastajao s Filippom. A Filippo je još uvijek tražio svog psa. U tome su mu pomagali i ostali dječaci. Dječak nije vidio Bozzija sve dok ga ovaj nije snažno, ali nježno i oprezno, uhvatio za ruku i odlućno poveo prema gradilištu. Filippo je sada postao znatiželjan. Na gradilištu je odvjetnik zalajao i donio dječaku drvce kojim su se nekada igrali. Sada je dječak shvatio da je pas bio odvjetnik i da mu je odvjetnik prijatelj. Držeci se za ruke, krenuli su prema slastičarnici. Svi stanari zgrade gledali su to čudo. Znali su oni da čuda postoje! Odvjetnik i dječak drže se za ruke, a Bozzi se ćak i smije. Tako su došli do slastičarnice i ušli. S ulice se najprije moglo vidjeti kako s vrata nestaje pločica s natpisom "Zabranjeno uvoditi pse". Zatim je slastičarka izvukla iz izloga cijeli pladanj kolača. Nakon svega ovoga, kako ne vjerovati u čuda, kako ne vjerovati u ljudsku dobrotu!

O djelu:
Suvremena bajka mađarskog pisca Istvana Bekeffija o čovjeku s pasjom dušom i o psu plemenite, ljudske duše - a sve je to ista osoba, jer riječ je o preobrazbi čovjeka u psa i ponovno u čovjeka - potpuno zaokuplja čitatelja od prve do posljednje stranice.

O likovima:

Odvjetnik Bozzi
Negativan lik, nikoga ne voli, svi ga se boje i sklanjaju mu se s puta, bahat, zao, pohepan.

Pristav Bruno
Bozzijev radnik, skroman susjećajan i nesiguran, ćelav malen nespretan čovjek.

Filippo
Dječak koji živi s majkom i djedom u zgradi.

Julija
Djevojka koja živi kod Filippove obitelji, vrijedna i uvijek nasmijana, ništa joj nije teško učiniti za druge.

Alfonso
Samodopadan , sebičan, nepopravjiv, samoživ, mašta o bezbrižnm životu.

Zlatni danci - Jagoda Truheljka

2014-06-01T05:18:00.000-07:00

Zlatni danci - Jagoda Truheljka

Bilješke o piscu:
Hrvatska književnica i pedagoginja Jagoda Truhelka rođena je 5. veljače 1864. u Osijeku u obitelji učitelja Antuna Vjenceslava (Čeha koji se doselio u Hrvatsku 1854.) i Marije (Nijemice iz Mađarske). Od majke je nasljedila točnost i urednost, a od oca radišnost. Na mladu je Jagodu utjecala i njezina učiteljica Magdalena Šrepl, ali možda još i više župnik Stjepan Masper. Nakon završene učiteljske škole dobiva prvo radno mjesto u Osijeku u djevojačkoj školi. Zbog bolesti iz Osijeka se seli u Zagreb gdje dobiva posao u Gospiću. U Gospiću se ističe svojim radom te je imenovana učiteljicom u zagrebačkom Ženskom liceju. Za ravnateljicu Više djevojačke škole u Banja Luci postavljena je 1901. a kasnije i u Sarajevu.

Od djetinjstva nejgujee izrazitu ljubav prema hrvatskom jeziku te se to odrazilo i u njezinu profesionalnom životu zauzimajući jedno od ključnih mjesta u njezinu radu. Posebnu je pozornost posvećivala govoru. Držala je kako se od pravilnog govora hrvatskog jezika mora početi još u roditeljskom domu. Zalagala se za takav pristup u učiteljskom radu koji će govor učitelja učiniti posve razumljiv djeci. Na visokom mjestu na ljestivici vrijednosti stavljala je i usađivanje ljubavi djeci prema materinjem hrvatskom jeziku. No, istovremeno je držala kako u počecima ne treba obraćati preveliku pozornost gramatici već se posvetiti govoru i pisanju. Čitanki daje prednost kao glavnom obrazovnom štivu. No, skoro podjednako važnim drži crtanje i glazbu.

Kod učitelja traži disciplinu i samoodgoj. I to argumentira riječima: "..Ne uvjeravaju ni riječi, ni glas, ni kazne, koliko uvjerava snaga volje, kojom smo sami ukrotili svoje živce i obuzdali svoje strasti..." Zalaže se i za neke danas uobičajene metode rada - individualnog pristupa djeci i ustrajavanju na međusobnoj komunkaciji. U svom radu težila je konstatno novim iskustvima i spoznajama potpuno se posvećujući svome zvanju. Uzore u radu nalazila je kod drevnih antičkih filozofa koji teže dobroti, ljepoti, ljubavi i istini. Sukladno tome ističe ciljeve obrazovanja kod učenika: - Treba samo da mu se razvije dobro srce, da bude spremno drugima pomoći, druge razveseliti, pa da se prikloni svem što je lijepo i plemenito.

Osim predanog rada u školi Truhelka surađuje u zagrebačkom listu Vijenac i sarajevskom listu Nada. Uglavnom piše pripovjetke na temu žena i odnosa među spolovima. U listu Nada (1897.) objavljuje psihološki roman čijem su središtu ženska prava, bračne norme i društveni stereotipi u odnosu na žene njezinog doba. U istom je listu u nastavcima objavljen (1899.) i njezin roman Vojača u kojem opisuje djelić prošlosti Bosne i Hercegovine kroz zbivanja u krugovima hrvatskog plemstva u 15. stoljeću.

Jagoda Truhelka, najuglednija hrvatska književnica za djecu nakon Ivane Brlić Mažuranić, umrla je 1957. u Zagrebu. Većinu radova objavila je pod pseudonimom Ružica Bajkaševa.

Sadržaj:
Svatko se rado sjeća svoga djetinjstva, ljudi koja su ga okruživali, događaja, sretnih i tužnih, koji su ga oblikovali, ulice i grada u kojem je rođen. Posebice kada ga život kasnije odvede drugdje. Tako se Anica rado sjeća Labudove ulice u Osijeku, gdje je rasla s mlađim bratom Ćirom i najmanjim Dragošem. Njih, kao ni drugu djecu, nije smetalo što im je ulica pola godine bila crn i mastan glib pa ljudi uopće nisu mogli prelaziti na drugu stranu, a nije ih smetalo ni što je u ljetnim sušnim mjesecima bila puna prašine. Blato i kaljuža dušu su dali za razne igre, naravno na užas starijih. Anicu takve igre nisu zanimale, njoj su bile milije njene lutke i sanjarenja. Kuće su u Labudovoj ulici bile vrlo slične i malene. Između kuća su bili vrtovi, a od susjeda su ih dijelile ogradice. Pred svakom su kućom rasli dudovi kojim su se djeca rado sladila, a u vrtovima je raslo drugo voće, povrće i cvijeće. U ovoj su ulici živjeli ljudi svih zanimanja; postolar, krojač, bačvar, trgovac, kovač, papučar, pekar, tesar, dva seljaka gospodara i dva učitelja od kojih je jedan bio Anicin, Ćirin i Dragošev otac. Njihova je majka uvijek imala pune ruke posla, a u svemu joj je pomagala služavka Kristina. Pokraj kuće Anicinih roditelja bila je i kumina kuća. Kumu i kuma djeca su rado posjećivala. U njihovoj je kući bilo raznog blaga koje je budilo dječju maštu i znatiželju. Ona je tu kuću voljela kao svoju rođenu, all su je više poštivala, jer se tu ni u sta nije smjelo dirati. U kući su sa znatiželjom promatrali slike i ormarić pun lijepoga posuđa, porculanskih figurica, spravice za pisanje kojima je pisao kum i knjige na kojima su se zlatila slova. Anica je pokušavala pročitati naslove, ali nije još išlo - znala je tek koje slovo.

Dragoš se u kuminoj kući najviše veselio "sodoji", odnosno soldatu. Naravno, nije to bio pravi vojnik, već samo časnička kapa i slomljena sablja koju je kuma dobila nazad kad joj je na ratištu poginuo nećak. Ćiro se u kuminoj kući najviše divio stalku s kumovim lulama. Ne samo da se divio već je jednom pokušao i pušiti lulu. Napunio ju je prašinom s ceste i pućkao kao da zaista puši. Zbog toga su roditelji, a posebno kum, podigli veliku dreku jer je Ćiro gotovo uništio kumovu lulu. Anica je kod kume uživala u pjesmi kanarinca Pubera i kuminom divnom vrtu. Ćiro je već duže vrijeme planirao otići u Ameriku.

Dok su se sestra i mlađi brat kod kume zanimali svatko svojim poslom, Ćiro je uzeo svoja kolica i šmugnuo na ulicu i pošao put Amerike. Malenom se Ćiri čim je izišao iz svoje ulice činilo da je stigao do Amerike, tako je oko njega bilo sve veliko i puno ljudi. To se on bio našao u gradu na sajmu. Na sreću, vidio ga je stražar i odveo kući. Roditelji su se toliko naljutili na Ćiru da mu je mama isprašila tur. No, to nije Ćiru spriječilo da još jednom pokuša otići u Ameriku. Jednoga je dana u učiteljevu kuću došao slikar ili, kako ga je zvala Kristina, maler da maluje mamu. Bilo je to baš na Veliki četvrtak i kući je bila opća gužva. Posebno je puno posla imala stara služavka Kristina, a Anica stalno nešto zapitkuje kako napreduje malovanje mame. Već na stoto pitanje Kristina joj je, ne razmišljajući puno, odgovorila kako je vidjela da je slikar mami već prikucao oči na platno. Anica se užasno prepala i odjurila vidjeti što joj je s mamom. Tek kad je vidjela slikarev rad, shvatila je kako je s mamom sve u redu i da se Kristina samo slikovito izrazila. Kasnije su se svi divili toj slici koja je visjela iznad tatinog kreveta. A iznad maminog je, naravno, bila tatina slika. Anica je povremeno dobivala zadatak da izvidi što joj rade braća. Posebno kad bi sve utihnulo. Tada bi mama slutila da je nešto krenulo po zlu, i obično je bila u pravu. A dječaci kao dječaci, njima je bilo najmilije igrati se hajduka i vojnika. Jednom su prigodom tako hajduci jurišali na susjedin prozor i razbili ga. Njihov ratni plijen bile su jabuke koje su se nalazile na prozoru susjedine kuće. Kad se susjeda pojavila na vratima, svi su se hajduci razbježali. Samo je Dragoš, harambaša, ostao hrabro stajati na mjestu. Ali, hrabrost ga je brzo napustila kad se pojavila mama. Roditelji su susjedi platili štetu nastalu zbog dječje igre. Drugom prilikom Anica je pronašla hajduke u sušari zgurane u staru bačvu. Anica je tamo obilazila i staru kvočku, i samo je ona znala da je stara kvočka na tavanu sušare. Djevojčica je bila presretna kad je vidjela da se izleglo prvo pile. Za nagradu što je brinula o kvočki i što je uspjela tako dugo skrivati tajnu od ostalih, mama je Anici darovala to prvo pile. Za njega se Anica trebala i brinuti. Kako je djevojčica bila posve zaokupljena piletom, tako je na tavanu sušare ostavila svoju lutku Jelicu. Drugi je dan pošla po nju. Suzama nije bilo kraja kad je vidjela da su lutku izgrizli miševi. Na sreću pa je dan prije u posjet došla baka. Svakome je donijela poklon koji je sama izradila; krevet za lutku, kolica i tačke. Baka je znala svakakve poslove raditi.

Utješila je Anicu i rekla joj kako će ona popraviti lutku. Tako je i bilo, drugo jutro Anicu je dočekala Jelica zdravija i ljepša nego prije. U kući je bilo posla preko glave, previše za mamu i Kristinu, a trebalo je i djecu nadzirati i baviti se njima. Zato je učiteljica koja je stanovala kod učiteljeve obitelji predložila mami da Anicu da njoj u školu. Smatrala je da je Anica dovoljno velika da na miru sjedi nekoliko sati. Na koncu je mama pristala. Prvog dana učiteljica je Anicu posadila pod svoj stol tako da bude okrenuta učenicama u razredu. Našla joj je i zabavu, dala joj je plesti. Kako su Anicini prstići još bili nevješti, tako je zamrsila sav konac. Djevojčice iz škole kradom su pokušavale pomoći Anici. Na kraju se Anica preselila pod prvu klupu kod velikih djevojčica. Tu ju je zatekla učiteljica i naljutila se na nju što ometa rad u razredu. Kako bi djevojčicu smirila i zadržala na mjestu, privezala je konac za nogu stola, a drugi kraj za Anicinu nogu. Sada je djevojčica dobila i pločicu po kojoj je mogla pisati. Ali kako je bila još malena, Anica je ubrzo zaspala. Djevojčice su se utišale da je ne probude. Na kraju dana ju je učiteljica pohvalila i rekla kako zna mirno sjediti i da je više neće vezati za stol. U ljetnim se danima, za velike suše, znalo dogoditi da u bačvama pod olucima nestane kišnice. Ljudima je vode trebalo za pranje rublja i za umivanje. Tada je kuće obilazio Trifun vodar. On je na kolima u velikoj bačvi dovozio u dvorišta dravsku vodu koju su ljudi pretakali u svoje bačve. Djeca su voljela Trifunove posjete jer je, dok se voda pretakala, znao pričati vesele i maštovite priče kojih djeci nikad nije bilo dosta. Najviše su voljeli priču o Ćosi vodeničaru. Ipak, od Trifunovih priča djeci je još milije bilo gledati rijeku Dravu. Zato su rado odlazila s Kristinom i praljama na Dravu. Dragoša bi tada poslali kumi da se igra sa "sodojom" i ne smeta praljama. Na Dravi bi Anica s praljama prala odjeću svojih lutaka, a Ćiro bi gacao po vodi i gledao vodenice, kojih je bilo mnogo. Jednom je do pralja navratio neki vodeničar da ih pozdravi. On je poznavao učiteljevu obitelj. U gradu je imao dućan u kojem je prodavao brašno, i učiteljeva žena kupovala je kod njega. Njegov je sin bio i tatin đak. Vodeničar je pozvao Anicu i Ćiru u vodenicu da im pokaže kako izgleda iznutra. Vozeći se kasnije čamcem nazad do pralja, sreli su u drugom čamcu ribare koji su u Dravi lovili ribe. Navečer su djeca roditeljima i najmlađem bratu pričala sve dogodovštine, a mali je Dragoš poželio biti i vodeničar i ribar. U dane pred blagdane u kući je bilo puno posla oko čišćenja kuće i pripremanja slastica. U kuminoj se kući pred Uskrs našlo janje po imenu Miško.

On se najviše držao uz Anicu koja je prema njemu bila nježna i brižna. Kuma je imala i kanarinca Pubera i njegovu je krletku u proljeće stavljala van pred kuću. Tu bi se on na suncu raspjevao. Miško je bio začuđen tim stvorom, ali i Puber se čudio njemu i uzrujavao se. Zato ga je kuma vratila u kuću, gdje Miška nikad nije puštala. Tog se proljeća Puber nekako snuždio i kuma je zbog toga brinula. Jednoga je dana, da nitko nije znao kako, pobjegao iz svoje krletke. Kum je tješio kumu kako je Puberu sada bolje jer je na slobodi. Na kuminu su radost ipak uspjeli uloviti Pubera i vratiti ga u krletku, gdje mu je kuma priredila pravo slavlje. Ali, Puberu je ipak bilo suđeno da ugine. Svi su se žalostili. Djeca su ga stavila u kutijicu, posula je laticama i sahranila ga pod ružinim stabalcem. Ni Miško nije poživio, ali s njim su se djeca ipak na drugi nacin susretala. Prvi put iduće zime, kad im je u goste došla kuma. Ispod toploga kaputa kuma je nosila crni kožuh napravljen od Miškova krzna. Tako je Miško živio još mnogo godina stiteći kumu od hladnoće. Ljeto koje je došlo nakon Puberove smrti bilo je puno lijepih, ali i tužnih događaja. Kumi je umro kum i ostala je sama. Onda se i učiteljeva obitelj preselila iz Donje varoši u grad. Kumi je to teško palo jer je ostala bez dobrih susjeda i kumčadi. Djeci je cijelo seljenje izgledalo veselo i poput igre. Stariji nisu bili tako veseli jer je selidba velik posao. Grad se razlikovao od varoši, gdje su dotad živjeli. U gradu su kuće bile visoke, a nije bilo ni vrtova ni ograda, sve je bilo nekako pusto, blizu i tvrdo od samoga kamena i zidina. Vrata učiteljeva dvorišta bila su cijeli dan otvorena jer je učiteljeva obitelj živjela u kući u kojoj je bila i škola. Tako su đaci mogli slobodno ulaziti i izlaziti iz školskog dvorišta. Dok su se smještali u novi stan, Ćiro si je nalazio kojekakve poslove. Uglavnom je želio rastavljati brave, lupkati čekicem po čavlima, ali svaku bi njegovu zabavu odrasli prekinuli grdeći ga. Ćiri je, kad je počela škola, bilo zanimljivo stajati na trijemu i dočekivati đake.

S vremenom se s njima i upoznao. Iz dvorišta je mogao vidjeti i djevojačku školu i učionicu u kojoj je bila njegova sestra Anica. Uz nju je Ćiro naučio čitati i pisati. Jednog je dana na pločici napisao svoje ime, i to sam. Roditelji su bili začuđeni i ponosni. Kako je on bio znatiželjan dječak, sve je htio razumjeti i saznati. U tome mu je tata često i rado pomagao. Ali nije Ćiro uvijek mogao do tate, posebno kad je tata bio u školi. Ćiru je škola sve više privlačila, pa bi se znao četveronoške usuljati u školu i pritajen viriti kroz vrata tatine učionice. Slušao je što tata uči đake. Činilo mu se da tata dječacima zadaje zagonetke i ljutilo ga je kada ih dječaci ne bi znali riješiti. Tako se jednom prilikom i otkrio kad se javio tati i rekao da zna odgovor. Tata je bio začuđen što mu sin radi u školi, a bio je i pomalo ljut što smeta. Ali kad je čuo dječakov točan i razuman odgovor, silno se ponosio njime i odlučio je dječaka upisati u školu. No, u školi tata nije bio tata, već gospodin učitelj. Prema Ćiri se odnosio kao i prema ostalim đacima, čak i strože, da ostali ne bi mislili kako ga štiti jer mu je sin. Ćiri to nije smetalo, on je uživao u svome školskom životu i pohvalama koje bi mu uputio tata kada bi bili nasamo. Kada je došlo vrijeme da Ćiro krene školu, tata je zaključio kako je sada već vrijeme da Anica počne učiti svirati glasovir. Djevojčicu je ta vijest obradovala i svoju je radost podijelila s prijateljicom Milicom kojoj je u školi, za vrijeme ručnog rada, pričala o glasoviru. Jednoga je dana pošla s mamom kod staroga knjižara koji je prodavao glasovir. Anica se zadivila umijeću kojim je knjižareva kći svirala. Pomalo se bojala učenja sviranja kad je čula da je ta djevojka tek osrednja sviračica. Anicu je sviranju najprije podučavao tata. Djevojčica je marljivom vježbom postajala sve bolja sviračica. No glasovir je pokazao što sve može tek kad je došla baka na zimovanje. Kako se baka u sve razumjela, tako je i divno svirala razne skladbe, od valcera do kola. Ponekad bi u goste došle Anicine prijateljice, pa bi ih baka poučila i plesnim koracima. Anicu je sviranju tri godine podučavao tata, a onda zaključio kako je on više nema čemu podučiti: treba joj pronaći učitelja, ali i nabaviti novi glasovir. Zbog novoga glazbala počelo je dopisivanje s bakom. U isto vrijeme se u gradu pojavila bolest koja je mnogu djecu prikovala uz krevet. Tako je bilo i u učiteljevoj kući. Djeca su oboljela od ospica. Kad su djeca prizdravila od ospica, došla je nova nevolja. Anica je dobila tako jaku grlobolju da su se roditelji, a i liječnik, jako zabrinuli. Cijela je kuća postala nijema i tužna. Svi su strahovali za Anicin život. Čak su i braća postala tiha i pokunjena bojeći se što će biti s Anicom. Svako malo obišli bi sestru, noćeci joj svaki svoje najveće blago, sve u nadi da će ozdraviti. I zaista, jednog je dana liječnik rekao kako je opasnost prošla i da je Anica na putu ozdravljenja. Iako je bila još slaba i u krevetu, u kući su počele pripreme za proslavu Božića.

Kad je zvonce oglasilo dolazak Božića, iz sobe u kojoj je bio bor začula se krasna svirka. To je tata svirao na novom glasoviru. Anicu su prenijeli u sobu gdje je tata svirao da se nadivi svom poklonu. Isprva je Anicu bilo strah zasvirati na novom glasoviru jer je njegov zvuk bio drukčiji od zvuka staroga. Trebalo je vremena da se privikne na novi glasovir. Radije bi i češće sjedala za stari. Napokon su stari prodali. Anica se s njim srela još dvaput u životu, jednom kod krojača, a drugi put kod postolara. I svaki joj je put bilo teško pri duši kad bi vidjela kako tužno završava život njenog vjernog prijatelja koji je sada kod postolara, ostavši bez ijedne zice, koje su nekad izvijale predivnu glazbu, služio kao odlagalište za postolareve kalupe i alat. Djeca su u svome domu uživala za dugih zimskih večeri. Tada bi svi sjeli za stol. Mama bi krpala što je bilo poderano, Anica bi šila za lutkinu obitelj, tata bi čitao novine, Ćiro bi dubio, rezao i pilio daščice, baka bi plela, a Dragoš čekao da tata završi s čitanjem i posveti se njemu i crtanju. Tata je znao divno crtati, ali ponekad bi na tablici zadao i koju zagonetku starijem sinu. Dragoš je želio crteže vojnika i da tata priča o banu Nikoli Zrinjskome i banu Jelačiću. Sve je to tata znao. Zimi bi se djeca posebno obradovala, ali i uplašila kad bi ih pohodio sveti Nikola i baba Luca. Tada bi dobili oraha, jabuka, suhih šljiva i višanja. Posebne su nade djeca gajila kako se približavao Božić. Svatko je imao svoje želje, dječaci su željeli konjiće, a Anica novu lutku. Staru je Jelicu smatrala ružnom. S nestrpljenjem su čekali Božić, a Kristina bi im dotle kratila vrijeme pričajući im priče o Isusovu rođenju. Napokon su na Badnjak, nakon večere i pjevanja božićnih pjesama, djeca mogla pogledati svoje darove. Svatko je dobio ono što je poželio. Sada, kad je imala novu lutku, Anica je odlučila Jelicu pokloniti Ćiri, koji će od njene kože načiniti remenje za svog konjića. No te se noći dogodilo nešto neobično. Anica se probudila usred noći i učini joj se da vidi nekakvo svjetlo i čuje glasove iz susjedne sobe. Kad se približila vratima, shvatila je da je to njena stara lutka Jelica, bačena u kut sobe, progovorila i tužila se novoj lutki. Bila je neopisivo tužna jer ju je Anica sada zanemarila i potpuno odbacila.

Jelicine su riječi rastužile Anicu. Zato je odlučila zadržati staru vjernu lutku, popraviti je, uljepšati i obući joj novu haljinicu. Svi su se čudili što je djevojčici milije igrati se sa starom lutkom nego s novom. Anica je imala dobro srce i razumijevanja za druge. To je posebno pokazala kad im se razboljela stara služavka Kristina. Kristina nije željela biti na teret obitelji i čak je, onako teško bolesna, pokušala otići iz kuće. Na sreću, Anica je vidjela što Kristina ima na umu i odvratila ju je od toga. Sljedećih se dana, sve dok služavka nije ozdravila, brinula o njoj i dvorila je. Kako je vrijeme odmicalo, tako se približio još jedan Uskrs. Anica je vidjela da mama ima puno posla u kući pa je i ona željela pomoći. No sve što bi pokušala napraviti učinila bi, po maminu i tatinu mišljenju, pogrešno. Svima je bila na putu. Najgore se dogodilo kad je Dragošu htjela oteti škarice kojima je dječak želio razrezati sestrinu loptu. U otimanju je slučajno škaricama ubola Dragoša u dlan. Roditelji su se silno naljutili, a Anica je jadna i očajna pobjegla od kuće, misleći kako je nitko ne voli jer je zla. Nakon bezglave jurnjave napokon je stala pred raspelom na kraju grada i razmislila o svemu. Sada joj je bilo žao što je otišla od kuće i time još više ražalostila svoju obitelj. Odlučila se vratiti i tražiti oprost od roditelja. Svi su nesporazumi nakon Anidnog povratka riješeni, a dječaci su joj posebno pokazali koliko je vole. Tako su Anicine muke bile okončane. Ali, da bi se u obitelji riješio jedan problem, pojavio bi se drugi. Anica i njene prijateljice mirno su se igrale, a dječaci su smisljali kojekakve igre koje su znale biti i vrlo opasne. Tako su se jednom odlučili igrati opsade Sigeta. Za igru im je trebao barut, kako bi mogli braniti grad. Ćiro je nabavio barut. Njihovu je igru u zadnji tren prekinula Kristina koja se strašno prepala. Rekla je djeci koliko je opasna igra s barutom. Svi su mogli oslijepjeti i da dignu kuću u zrak. Taj je put nesreća izbjegnuta, ali je zato jedne večeri Ćiro došao kući sav crn u licu. Očne kapke nije mogao ni otvoriti. Djeca su se ipak poigrala barutom na gradskim zidinama i barut je Ćiri prsnuo u lice. Ponovno se briga uvukla u učiteljevu kuću, nije se znalo hoće li Ćiro oslijepjeti. Dječak je trpio jake bolove od opeklina, ali nije jaukao. Mama, Kristina i Anica naizmjence su bdjele uz dječaka i mijenjale mu hladne obloge. Anica je bila posebno brižna. Željela je Ćiri nadoknaditi za sve one svađe i inate. Zato je Anica bila posebno sretna kad je Ćiro napokon progledao. Roditelji više nisu ni pomišljali dječaka kažnjavati zbog zabranjene igre jer ga je sam ishod dovoljno i previše kaznio. U susjedstvo učiteljeve obitelji je doselila nova obitelj. Novi susjedi imali su kći Melanku s kojom se Anica sprijateljila. Kako je počelo njihovo prijateljevanje, tako se i Anica počela mijenjati. Razlog toj promjeni bila je zavist. Djevojčica je zavidjela Melanki na mnogim stvarima.

A Melanka je imala sve jer je njena obitelj bila imućnija od Anicine. Često bi Anica znala mami reći kako joj je žao što njihov dom nije poput Melankinog. To mami nije bilo drago jer je djecu oduvijek učila kako ne treba zavidjeti drugima i kako treba biti skroman i cijeniti ono što imaš kod kuće. Zato je pred jedan Božić mama rekla Anici da spremi igračke koje joj više ne trebaju, a sama je u torbu stavila šećer, kavu, mast, brašno, kolače, kobasicu... Pošle su u Donji grad. Anica nije znala kamo je mama vodi. Vani je bilo jako hladno. Njih su dvije stigle u dio grada u kojem djevojčica još nikad nije bila. Bio je to sirotinjski dio grada, a njih su se dvije zaustavile pred najtrošnijom kućicom. Ušle su u kućicu. Anica je najprije ugledala troje slabo odjevene djece koja su sjedila na zemljanom podu oko zdjele s nekoliko gomoljika krumpira. Mamu je pozdravila mršava, blijeda žena. Muž joj je teško bolestan ležao u krevetu. U kućici gotovo da nije bilo namještaja, a peć je bila hladna. Ovu je obitelj očito stigla velika nevolja u životu. Nakon kratkog razgovora i nakon što su ostavile darove, mama i Anica su pošle kući. Putem je mama objasnila Anici kako su upravo posjetile kuću nekadašnje Anicine dadilje. Anica je na povratku shvatila zašto ju je mama povela u ovaj posjet. I sama se zabrinula za Rezinu djecu i počela smišljati kako im pomoći. Odlučila je odreći se svog obroka u deset sati. Za njom su to isto odlučila i braća. Na prvi dan Božića Melanka je pozvala Anicu u goste. U Melankinoj se kući okupilo veliko društvo, puno otmjenih gospođa. Bio je tu i jedan jako razmaženi dječak nepristojnog i ružnog ponašanja. Djevojačku je zabavu prekinuo dolazak dječaka Mije. Dječak je bio sav modar od hladnoće. Došao je po kaputic koji mu je Melanka obećala. No Melanka je bila zaokupljena drugim, zanimljivijim stvarima, pa je zaboravila na svoje obećanje. Anica se tada sjetila kako kod kuce imaju kaputić koji je njen brat prerastao. Povela je Miju svojoj kući. Kad je mama vidjela kako se Anica promijenila, srce joj je bilo prepuno sreće. Miju su počastili užinom, a ostao je i da se poigra s Anicinom braćom. Uskoro je po Anicu došla Melanka i djevojčica je pošla svirati prijateljičinim gostima. Na povratku kući djevojčice su opet srele Miju. Melanka je bila začuđena i posramljena kad je vidjela da dječak nosi kaputić. Zato je Miji u ruku gurnula novac i obećala da će kod kuće pretražiti sve njihove stvari.

Ubrzo je došao i mjesec svibanj kada se održavala svibanjska slava. Tome se radovalo i staro i mlado. Svi bi tada pošli u prirodu, u gradsku baštu. Tamo bi se djeca do mile volje naigrala. Melanka je cijelo vrijeme pokušavala odvojiti Anicu od Milice. Željela je imati Anicu samo za sebe. Djevojke su bile i u isčekivanju plesa, posebno Melanka, koja je već bila na jednom plesu i pričala prijateljicama kako se divno provela. Kad je počeo ples, Melanka je odvela Anicu da zajedno plešu, a Milica je ostala sama. Nije Milici bilo krivo, razmišljala je o jadnoj mami koja nije mogla poći s njima jer je morala šiti i tako zaraditi novac za svoju djecu. Pies je bio veseo i svatko je plesao sa svakime. Anica je sva zajapurena i sretna došla do mame koja je bila ljuta na djevojčicu. Žalostilo ju je što je zanemarila Milicu koja joj je bila gošća. Izgrdila je kćerku, ali Milica je prijateljicu uzela u zaštitu govoreći kako ona ionako ne može plesati jer je odmah guši u grlu. Anica se posramila svoga ponašanja, ali je bila i ljuta na Melanku koja je više nije ni pogledala otkako su joj došle sestričine na pies. I nije se samo ovaj put vidjela Melankina površnost i ružno ponašanje prema Milici. U školi joj se znala rugati, a Anica, i ne razmišljajući da će tako povrijediti Milicu, kao majmunica je ponavljala isto što i Melanka. Jednom ih je zbog takvog ponašanja izgrdila gospođa učiteljica, a Milica ih je branila da nisu zlo mislile. Anicu je to što je povrijedila prijateljicu peklo kao živa rana i nije imala mira dok je nije zamolila za oprost. Doslo je još jedno ljeto i djeca su opet uživala na Dravi. Ovaj put na kupalištu. Djevojčice su se veselo kupale i skakale u rijeku. Samo je Melanka sjedila na obali i nikako se odlučiti za ulazak u vodu. Pomalo se stidjela što još nije naučila plivati, a uči već treće ljeto. Zato je, sakupivši svu hrabrost, zamolila učitelja plivanja da još jednom pokušaju s podukom. Zahvaljujući svojoj upornosti, bodrenju ostalih kupača i maloj lukavosti učitelja plivanja, Melanka je naučila plivati. Sada ju je bilo teško nagovoriti da izađe iz vode. Anica je bila ponosna na prijateljičin uspjeh, a Melankina mama je poželjela da njena kći bude tako ustrajna i u izvršavanju korisnih stvari. Kakvo bi to bilo ljeto da se ne ode baki na selo! Cijela je obitelj u pripremama za put. Djeca donose roditeljima hrpe svojih igračaka koje žele ponijeti sa sobom. Mama nemilice smanjuje hrpe igračaka jer zna kako kod bake ima puno drugih stvari kojima će se djeca zabavljati. Anica je ipak dobila dopuštenje da ponese četiri lutke i odjeću koju je za njih sama sašila.

Roditelji su bili zadivljeni kćerkinom umjesnošću i ljepotom odjeće i šešira. S učiteljevom će obitelji na selo poći i Anicina prijateljica Milica, pozvala i nju baka, jer je Milica nešto slaba da na selu ojača. Zorom su pred kućom stala seljačka kola koja će obitelj odvesti baki na selo. Djeca su uživala drmusajući se tijekom vožnje i gledajući oko sebe suncem obasjana polja i livade. Baka je veselo društvo dočekala na ulazu u dvorište. Djeca su na selu imala društvo bratića i sestricu, Gavre, Dane i Dragice i društvo djevojčice iz sela, Višnje. Kako su dani brzo odmicali u šetnjama po šumama, livadama, na vodi Karašici i u igri! Djevojčice su imale svoje carstvo lutaka u staroj karuci (kočiji) koja se nalazila u velikoj stražnjoj sobi kuće. Imale su i ključ karuce kako bi mogle zaključati vrata svoga carstva i tako spriječiti dječake da im ne otmu lutke. Na jednoj su svojoj šetnji, na koje ih je uvijek vodio tata koji je o svemu sve znao, sreli i starog Jakova koji im je ispričao priču o dobroti njihova pradjeda. Djeca su ponovno čula i priče bakinih suseljana o bakinoj dobroti, hrabrosti i sposobnosti da sve napravi i svakome pomogne. Anica je bila posebno sretna kad bi uspjela ugrabiti baku samo za sebe. Najbolja prigoda za to bila je odlazak s bakom u vinograd. Zato je Anica voljela te jutarnje šetnje i boravak u vinogradu. Do vinograda bi im trebalo sat i pol hoda kroz hrastov gaj pa preko brežuljaka i na koncu kroz seoce iznad kojega su se stjerali vinogradi. Baka se u kućici u vinogradu i ovoga puta odmah prihvatila posla, a unuka joj je pomagala. Bilo je posla u vinogradu, a trebalo je prirediti i kace za grožđe. Zato je djevojčica navečer slatko zaspala. Ujutro se rano probudila i ugledala baku kako već prede pređu. To je jutro djevojčica gledala izlazak sunca i nestrpljivo čekala dolazak berača. Bilo je vrijeme berbe. Dio berača stigao je pješice, a dio se s obiteljima dovezao seljačkim kolima. Uza sav posao djeca su uspjela uživati i u igri, a djevojčice u sanjarenju i pričanju kako zamišljaju svoj budući život. Anica je imala velike želje, voljela bi postati liječnica. Ali to u ono vrijeme nije bio uobičajen posao za žene. Osim toga školovanje je bilo i preskupo. Zato je Anica razmišljala da postane učiteljica. Milica je samo tiho slušala djevojačka sanjarenja i planiranja budućnosti. Tako je još jednom došla jesen, ali je ovaj put bila teža i tužnija nego inače. Milica je još od proljeća pobolijevala i nikako se nije mogla riješiti teškog kašlja. Nije joj pomogao ni boravak na seoskom svježem zraku. Sad već neko vrijeme nije išla u školu jer je imala groznice. Svejedno je kod kuće pokušavala učiti kako ne bi zaostala s gradivom, ali bi svaki i najmanji napor izazvao žestoki kašalj.

Željela je što prije završiti školu i početi raditi da bi pomogla majci. Milica se poželjela i svojih prijateljica Anice i Melanke. Anicina mama nije bila najsretnija kad bi Anica pošla Milici u posjet, a Melanki je tata, koji je bio liječnik, zabranio posjete bolesnoj prijateljici. Roditelji su strahovali da se i njih dvije ne razbole. Anica je ipak nagovorila mamu da je pusti Milici. Bila je neugodno iznenađena kad je vidjela kako se Milica promijenila otkad ju je zadnji put vidjela. Smršavjela je i bila blijeda, samo su joj oči neprirodno sjale. Milica je odmah počela Anicu ispitivati o školi i o tome što je sve propustila. Zamolila je prijateljicu da joj pomogne nadoknaditi propušteno. Ispričala je Anici kako zamišlja svoj budući život: bit ce učiteljica, makar u nekom lijepom malom selu, a s njom će živjeti mama i upravljati kućanstvom. U Anici je rastao čudan nemir dok je slušala kako joj prijateljica priča o budućnosti. Kad se vratila kući, djevojčica se rasplakala i rekla majci svoje sumnje. Slutila je da Milica neće ozdraviti i da će umrijeti. Bilo joj je još teže kad bi se sjetila nepravdi koje je zajedno s Melankom nanijela prijateljici. Počela je razmišljati kako bi pomogla Milici i spasila je od smrt. Sjetila se da je čula kako su negdje bolesnom čovjeku dali krv zdravoga čovjeka i tako ga spasili. To je željela i ona učiniti. Pošla je opet u posjet Milici, ali je ovaj put, unatoč očevoj zabrani, s njom pošla i Melanka. Milica ih je dočekala ozbiljna, čekala je svećenika kojem će se ispovjediti. Vrlo mirno i bez straha povjerila je Anici i Melanki kako zna da će umrijeti, ali nije željela da njena mama to čuje, bilo joj je žao majke. Poželjela je da joj Anica odsvira i otpjeva pjesmu "Majci". Anici je od tuge grlo bilo stegnuto da je jedva pjevala. Ali to je bila prijateljičina posljednja želja! Kako da joj je ne ispuni? Na povratku kući obje su djevojke šutjele. Melanka je plakala, a to je Anici bio znak da njena prijateljica ipak ima dobro srce kad može suosjećati. Ujutro je Kristina javila Anici da je Milica noćas umrla. Sva u suzama otišla je do Melanke. Zajedno su nabrale jesenskoga cvijeća i isplele vijence. Odnijele su vijence svojoj mrtvoj prijateljici. Sutradan je Milica pokopana. Prijateljice su je iskreno oplakale. Milicinom smrću kao da je završilo i njihovo djetinjstvo i započelo novo životno poglavlje.

Vrsta djela:
Autobiografsko djelo.

Mjesto radnje:
Grad Osijek i kod bake na selu.

Vrijeme radnje:
70 i 80 godina 19 stoljeća.

Tema:
Život djevojčice Anice i njene dvoje mlađe braće, Ćiro i Dragoš.

O likovima:

Anica
Glavni lik romana, najstarija od troje djece, sanjalica sklona maštanju, požrtvovna i jako kršćanski suosjeća sa bolesnima i siromašnima.

Ćiro
Aničin brat, znatiželjan i sklon pustolovinama, hrabar dječak, uvijek mora da zaviri iza stvari, razriješi svaku zagonetku, dobar promatrač, gleda svijet oko sebe i upija kao spužva.

Dragoš
Najmlađi Aničin brat, sanja kako će postati hrabar vojnik, nestašan, uvijek spreman da upadne u neprilike, brbljiv proždrljiv, znatiželjan, pomalo hvalisav, umiljat i maštovit, najživahniji lik u zlatnim dancima.

Majka
Brižna i vrijedna žena, poštena i mudra u odgoju svoje djece.

Otac
Također brižan i dobar roditelj, po zanimanju učitelj, rado je čitao svojoj djeci a posebno ih je učio Hrvatskoj povijesti i domoljublju.

Baka
Također dobar lik koji je u životu djece ostavio veliki pečat, ona je zime provodila kod djece u Osijeku a ljeti su djeca išla kod nje na selo.

Snijeg u Splitu - Matko Marušić

2014-06-01T04:28:00.000-07:00

Snijeg u Splitu - Matko Marušić

Bilješke o piscu:

Rođen je u Splitu, u obitelji doseljenika iz Zagore, iz Radobilje. Djetinjstvo je proveo u starom, težačkom dijelu Splita, Lučcu. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1970. godine uz Rektorovu nagradu za najboljeg studenta. Od 1971. godine radi kao asistent na Zavodu za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje doktorira 1976. godine. Profesor na Medicinskom fakultetu postaje 1980. godine, pisac je mnogobrojnih radova iz područja medicinske znanosti.

Oženjen je suprugom Anom Marušić (također profesorica na Medicinskom fakultetu u Splitu), i ima dvoje djece iz tog, drugog braka: Stjepana Ljudevita i Mariju Franku. Svog najstarijeg sina Berislava ima iz prvog braka. Berislav živi i radi u SAD-u. Matko ima mlađeg brata, Joška Marušića, koji je hrvatski karikaturist, autor animiranih filmova i pisac. Nakon dugogodišnjeg života i rada u Zagrebu, danas živi u Splitu.

Svoje je djetinjstvo opisao u knjizi “Snijeg u Splitu”, koju je posvetio svojem najstarijem sinu Berislavu. Knjiga je od 1987. godine više puta iznova tiskana, te se čita i u sastavu osnovnoškolske lektire. Svoju drugu književnu knjigu, “Plaču li anđeli?” (1997.) je posvetio svom sinu Stjepanu Ljudevitu. U toj je knjizi opisaivao strahote Domovinskog rata i opisivao ljude koji su se borili protiv zlog i nadmoćnijeg neprijatelja, i pobjedu dobrih ljudi. Pošto je knjige pisao za svoju djecu, napisao je i knjigu “Škola plivanja”, za svoju najmlađu kćer Mariju Franku. U toj knjizi, koja je objavljena 2005. godine, opisuje Marijino odrastanje, pripovjedajući nevino i s roditeljskom ljubavlju.

2006. godine objavljuje knjigu "Medicina iznutra", u kojoj otvoreno govori o raznim aspektima života u liječničkoj struci, uključujući korupciju. Objavljivanjem te knjige izložio se znatnom pritisku dijela pripadnika liječničke struke, koji su okarakterizirali njegovo pisanje o korupciji u zdravstvu kao "uznemiravanje javnosti". U okolnostima zamjeranja dijela kolega iz zagrebačkog medicinskog kruga, napustio je Zagreb i nastavio sa stručnim i znanstvenim radom u Splitu. Stanovitu javnu satisfakciju za neugodne događaje koji su uključivali disciplinske postupke i odlazak iz Croatian Medical Journal-a čiji je bio osnivač, doživio je kada su nakon njegovog odlaska iz Zagreba zaredale afere u kojima je protiv znatnog broja istaknutih liječnika u Zagrebu pokrenut kazneni postupak zbog raznih koruptivnih djela.

Kao profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1982. za prodekana područnih studija medicine u Splitu i Osijeku. Suočavajući se i sa protivnicima takvih studija, tijekom godina je ostvario odlučni utjecaj na njihovo održavanje do sredine 1990.-ih godina i, posljedično, osnivanje današnjeg Medicinskog fakultet u Splitu (1997.) i Medicinskog fakulteta u Osijeku (1998.). Osobito je značajna njegova uloga u pokretanju Medicinskog fakulteta u Splitu; 2009. - 2010. je na tom fakultetu obnašao i dužnost dekana. Pružio je značajnu pomoć i kod osnivanja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

U razdoblju 1986.-1996. vodio je Laboratorij za kliničkolaboratorijsku dijagnostičku imunologiju u KBC Zagreb-Rebro. 1990. godine pokrenuo je Croatian Medical Journal, u čijem uređivanju i vođenju surađuje do 2011. godine.

Objavio je preko 250 znanstvenih radova, od toga više od 190 u međunarodno indeksiranim časopisima. Međunarodno najpriznatiji njegov znanstveni doprinos je u istraživanju prsne žlijezde (timusa), te o imunologiji kod transplantacije koštane srži.

Bio je jedan od osnivača i voditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” za vrijeme Domovinskog rata. Nakon povratka u Split, postaje prominentnim članom lokalnog HDZ-a, te je na lokalnim izborima 2013. godine nastupio kao zamjenik kandidata za gradonačelnika na listi te stranke.

O knjizi:
Nakon rata mnogo je seljaka doselilo u Split, tražeći bolji život. Gotovo sve kuće u Končarevoj su naselili ljudi iz Imotskog, Sinja Drniša, a neki su i sa Brača io Hvara.Od starosjedilaca ostala je samo Vjekina obitelj. Starosjedioci su sve doseljenike zvali vlajima. Moji su roditelji doselili u Split među prvima tako da sam se ja rodio u Splitu. Najdraži od svih doseljenika bio je naš rođak Mirko. Zbog njega sam se sprijateljio sa vjekom a pomogao sam mu i da nađe posao. Evo kako je to bilo. Pripovjetka snijeg u Splitu sastoji se od 20 kratkih priča, ovdje je za svaku priču napisan kratki sadržaj.

Sadržaj:

1. Priča o smetlaru ili kako sam se sprijateljio sa Vjekom

Jedne večeri na vrata je banuo mršav i poguren stric Mirko. Došao je pitati tatu kako da se doseli u Split, jer nije više mogao od siromaštva da hrani svoja tri sina koja trebaju poći u školu. Mama i tata su razmišljali gdje da se Mirko zaposli, ja sam predložio da Mirko bude smetlar, mama i tata su rekli da šutim i kako Mirko nema konja ni kola da bude smetlar. Ali na kraju moj prijedlog je bio najbolji, Mirko je preodao sve što ima kupio konja i kola i postao smetlar. Stric Mirko nikad nije zaboravio da sam mu ja našao posao, pa svaki put kad bi došao u našu ulicu puštao me da sjedim na kolima i zvonim. Vjeko je stanovao nekoliko ulica od mene, uvijek lijepo obučen i umiven, najžešći u igri. Jednog dana njegova mama je došla na naša vrata i zamolila nas ako može stric Mirko da ga samo jednom pusti na kola i da zvoni , jer se s njim ne može više živjeti stalno priča kako će postati smetlar. Naravno kad ga je tata zamolio stric Mirko je pristao i tako smo ja Vjeko vozili se na kolima i zvonili da ljudi iznesu smeće. Alu i nakon svega ni vjeko ni ja nismo postali smetlari, ali smo ostali do dan danas nerazdvojni prijatelji.

2. Priča o žutoj koki i pjegavom jaju ili kako je žuti dobio ime

Jednog dana je žuti u igri udario loptu tako jako da je odletjela visoko preko kuće u vrt tete Nede. Tada se žuti još nije tako zvao nego se zvao Sloven. Žuti je priskočio ogradu i dohvatio loptu, ali tad se pojavila teta Neda, uzela mu loptu , uhvatila ga za uho, i optužila ga da on plaši njene kokoši pa one ne nesu jaja. Nakon toga izbacila ga je van iz dvorišta. Moram joj se osvetiti jaukao je Žuti, ali nije imao nikakve ideje. Ideju je naravno imao Vjeko, i bila je vrlo neobična. Evo kako se žuti osvetio. Nekoliko dana smo ležali uz Nedinu ogradu, i čekali da kokoške snesu jaje. Kad je konačno jedna kokoš snijela jaje, Vjeko se provukao ispod ograde i uzeo ga, i brzo poput lasice kliznuo nazad. Zatim smo otrčali do radionice njegovog tate. Tamo je Vjeko probušio jaje s iglom, sa jedne i druge strane, zatim je rekao žutom da popije jaje. Žuti je popio jaje a Vjeko je u njega nalio vode i zalijepio rupe sa tatinim super ljepilom, i ništa se nije primjetio. Posle toga Vjeko nas je poveo do teta Nedina dvorišta, i podmetnuo jaje u vrtu, pa je naredio Čoči da zakokodače kao kokoš koja je upravo snijela jaje. Ha snijela kokoš jaje, dojurila je Neda veselo. Uskoro smo čuli kako lupa tavom i grije ulje da ispeče jaje. Nije prošlo dugo začuje se galama i psovanje. Istrčala je iz kuće vičući kako će nam dati po glavi i žutu kokoš i pjegavo jaje. Eto vidiš žuta kokoš pjegavo jaje odlično smo se osvetili rekao je Vjeko. Sad si dobio ime, međutim žuti se nije slagao s tim, pa su rekli da više sliči žutoj nogi od koke, ali žuti hoće da se tuče na taj nadimak. Tad Čočo jednostavno reče da ga zovu žuti, a on se na to normalno odazivao.

3. Priča o toćanima

Toćani su bili dječaci koji su živjeli na toću. Tamo su kuće ruševne a nemaju ni vodovod, već idu na javnu crpku. Nismo voljeli toćane premda nisam znao zašto. Oni su bili još siromašniji od nas, bilo ih je puno više nego nas i rado su se tukli i svađali. Srećom nikad nisu dolazili u našu ulicu, a ni mi nismo išli na Toć. Toćani su imali neosvojive tvrđave na ruševini starog Buja, i u vrtu Biskupove palače. Vjeko je bio u bujevoj ruševini i samo po njegovim pričama znamo kako je tamo. Jednom smo s toćanima ratovali s bombama od prašine. Ona se pravi tako da se šaka prašine zamota u list papira , kad bomba udari u cilj , papir se raspadne i digne se veliki oblak prašine , to je bilo jako uzbudljivo. Naš najbolji borac s bombama od prašine bio je Vjeko. Jednom je u borbi uzeo tri bombe i pojurio za toćanima na sam toć. Ali je iz prašine pojurilo nekoliko velikih toćana i zarobili su Vjeku. Morao sam nešto smisliti jer ja sam njegov najbolji prijatelj. Žuti i ja krenuli smo u izviđanje. U Bujevoj ruševini dva su velika stražarila a ostali su ispitivali Vjeku. Odlučili smo se obratiti vjekinom rođaku ivici, on je bio velik i jak imao je tetovažu na ruci. Ivica je bez oklijevanja uletio u Bujevu ruševinu, toćani su se razbježali od straha a on se začas vratio vodeći Vjeku sa sobom. Otad su se toćani više bojali nas nego mi njih.

4. Priča o Aleksiću i slomljenom zubu

Jednog jutra iznad nas je preletio avion bacajući letke. Pojurili smo prema željezničkoj stanici da nađemo letak koji je avion bacio. Čočo je jedan letak našao na stablu i brzo se popeo i skinuo ga. Na letku je pisalo da će slavni akrobat Aleksić sutra izvoditi akrobacije na avionu. Vjeko i ja odlučili smo da ćemo Aleksića gledati s mog krovnog prozora. Na moj krevet koji je bio ispod prozora tat je postavio stolicu. Zurili smo u nebo i čekali, avion se pojavio, imao je dvostruka krili letio polako i nisko. Ljestve su visile ispod aviona i njihale se, zatim je Aleksić izašao na krilo i izvodio akrobacije. Najuzbudljivije je bilo kad je Aleksić se spustio na zadnju prečku ljestvi i uhvatio se zubima za nju i raširio ruke, i tako viseći avion je napravio cijeli krug oko grada. Nakon toga ušao je u kabinu i avion je odletio. Posle toga Vjeko je rekao da želi biti kao Aleksić. Vjeko je napravio ljestve od letvi i užeta, i objesio ih na smokvu. Kad smo se svi skupili povikao je, gledajte ja sam Aleksić. Uhvatio se za ljestve i jednom rukom mahao, a onda se spustio da uhvati donju prečku zubima. I kad je Vjeko uhvatio prečku zubima jedan mu se zub slomio i Vjeko je pao leđima na zemlju. Nije se jako udario, čak nije ni zaplakao, ali kad je ustao vidjeli smo da nema polovicu zuba. Tad se Vjeko rasplakao od stida i straha.

5. Priča o snijegu

U Splitu gotovo nikad ne pada snijeg. Svake zime smo se nadali snijegu, jedne zime cijeli dan puhala bura i bilo je vrlo hladno, bura je u noći prestala a ujutro kad sam ustao vidio sam da je pao snijeg. Sve baš sve je bilo bijelo, samo je more ostalo modro. Već se čula vika djece koja su se radovala snijegu. Svi su se dobro i toplo obukli samo niko nije imao rukavice, jedino Vjeko je bio obučen primjereno imao je čak i rukavice. Vjeko se zabavljao tako što je gađao prolaznike, osobito cure. U to je došao barba Ante, Vjekin tata, tražio je Vjeku, odmah smo ga zasuli grudama, on je tu igru prihvatio i počeo da nas gađa. Zatim smo svi otišli u barba Antino dvorište, kad tamo imali smo što i vidjeti, veliki sniješko stajao je u dvorištu, bio je to najljepši snješko kojeg smo ikad vidjeli. Svaki dan smo ga čuvali i stražarili u smjenama kraj njega. Ali jedno jutro kad sam se probudio padala je kiša, snijega više nije bilo. Odjurio sam do Vjeke, kad tamo snješka više nema, a Vjeku sam našao uplakanog i ljutog. Vjeki sam ispričao da sam još sinoć znao da će pasti kiša, nije mi vjerovao pa sam mu ispričao o prognozi vremena i meteorolozima. Priča mu se jako svidjela, pa smo nekoliko dana posle tog slušali prognozu vremena na radiju. Igračli smo se prognoze vremena i nogometa, špekulali drugim igrama.

6. Priča o psu Tigru koji je imao upalu očiju

U dvorištu nije bilo djece pa sam odlučio pozvati Vjeku. Vjeko je izašao nakon što je obećao mami da će se odmah vratiti ako padne kiša. Po blatu i bez druge djece nismo mogli igrati nogomet pa smo prošetali do Bačvica. Kad smo prolazili pred željezničke stanice čuli smo tih cvilež. Vjeko odmah rekao, "psić, sigurno nema gospodara, uzet ćemo ga i bit će naš, zvat ćemo ga Tigar". Došli smo do grma a tamo zaista mali psić. Vjeko je već kovao planove za psa a on je samo cvilio i cvilio, nije pomoglo ni kad smo ga mazili. Njega bole oči, rekao sam. Vjeko pogleda, znam on ima upalu očiju. Tako i moja baka Luce, ima crvene oči , mama kaže da je to konjunktivitis. Vjeko se sjetio gdje mama drži bočicu s kapima za oči i trčao je po nju, a ja sam osto da čuvam Tigra. Nijen prošlo dugo Vjeko je stigao sav raščupan i sa crvenim obrazom. Mama ga je uhvatila da ide s bočicom van i tukla ga je, a on je ipak uspio pobjeći. Ja sam uzeo Tigra a Vjeko mu je ukapao kapi u oči. Uzeli smo Tigra sa sobom i krenui kući, dok smo razmišljali gdje da ga smjestimo, Tigar zalaja, iskoči iz ruku, i otrča do nekog žutog psa koji ga poče njušiti i lizati. Kad smo im se htjeli približiti dojurili su prema postaji. Došli smo kući a tamo su nas čekale prilične batine. Posle kad god prolazimo pored postaje vikali smo, Tigre Tigre nebili ga ponovo našli ali ništa, Tigra nismo više nikad vidjeli.

7. Priča o velikoj pobjedi i šarenom katapultu

Izbio je veliki rat s Toćanima. Bili smo jaka vojska nas oko 15 svi naoružani, mačevima i štitovima. Pored šljema, Vjeko je imao najbolje oružje. Ostali dječaci su bili slabije naoružani. Krenuli smo niz vrtle prema Toću. Toćani su nas čekali na ulazu u Šegvića ulicu, bilo ih je mnogo više ali bili su slabo naoružani. Među njima je bio i veliki kuštravi dječak Žuko. Žukino oružje je bilo velika šarena kartonska kutija iz koje je izbacivao papirne strelice. Ne treba se bojati Žuke, rekao sam Vjeki. Podigli smo mačeve i krenuli Vjeko, Čočo i ja zagazimo na njih i zaklonjeni štitovima mahali smo mačevima. Nismo ih udarili samo smo vikali da priznaju da su gotovi i da se predaju. Toćani su bacili svoje mačeve i pobjegli glavom bez obzira. Povukli su se u biskupovu palaču. Stajali su na zidu i mahali borovim granama, zid je bio visok i nismo mogli ući. Prvo ih je napao Žuti,, ja sam podmetnuo leđa i podigao Vjeku na zid, on je skočio u park i navalio na toćane, svi smo krenuli za njim. Toćani su se grdno prepali i svi su se predali. Oduzeli smo im sličice i špekule, a Žuti je svakom dao po 20 čvrga. Tćani su se brzo utješili pa su razgledali naše oružje. Tad se Čočo dosjetio da nema Žuke, on se skrio u knjižnicu, zarobili smo ga i uzeli mu katapult, on se rasplakao. Ali teta knjižničarka je rekla da nije lijepo to što radimo i zamolila da vratimo šarenu kutiju Žuki. Vratili smo katapult Žuki i rukovali se s njim. Žuko je bio neizmjerno sretan.

8. Priča o golubu Kruni i oluji

Moja kuća je bila visoka i od cigle. Jednog sam se dana malo razbolio i mama me je strpala u krevet. Jedno popodne začuo sam Vjeku u kuhinji. Doviknuo sam mu da dođe, kad je došao u moju sobu jako joj se začudio i divio . Odmah sam došao na ideju da prespava kod mene. Ali tata nije dopustio već je rekao kad ozdravim onda Vjeko može prespavati kod mene. Ubrzo sam ozdravio pa je došao dan da Vjeko prespava kod nas. Bili smo jako sretni i uzbuđeni. Pošli smo na spavanje u moj krevet ispod krovnog prozora. Po noći je počela jaka oluja, pada je kiša i puhao jak vjetar. . Odjednom se na prozoru začulo grebanje, Vjeko i ja smo se jako uplašili, odmah sam pozvao tatu. Tata je sjeo na naš krevet i poslušao i rekao , Matko, pa to je tvoj golub Kruno. Više se nismo bojali, bilo nam je žao tog jadnog goluba pa smo zamolili tatu da ga spasi od oluje. Tata je polako digao prozor i uvukao goluba u sobu. Golub je bio sav mokar i drhtao od zime. Tata je odlučio da Kruno bude u kuhinji do jutra. Čim je jutro došlo otrčali smo u kuhinju da vidimo šta je s Krunom. Ali kruno je počeo da leti po kuhinji pa je mama otvorila prozor u strahu da nešto ne razbije, a on je tad izletio van na krov. Mi nismo bili tužni . Posle toga Vjeko je još nekoliko puta spavao kod mene. A kruno je od toga dana bio i njegov prijatelj.

9. Priča o karetima i miliciji

Karetom su djeca u Splitu zvala koplica koja su se sastojala od drvene ploče koja je bila duga tri a široka dva pedlja. Žuti je redovito od tate šofera nabavljao kuglične ležajeve, Barba Ante, Vjekin tata je nabavio Vjeki četiri lijepa kuglična ležaja. Vjeko je imao četiri ležaja a ja dva , to je ukupno šest ležajeva, pa sam mu predložio da on meni da dva mala a ja njemu jedan veliki i da obojica napravimo sebi karet. On se složio i odmah smo otrčali kući da nam očevi naprave kolica. Kad je bilo gotovo otišao sam do Vjeke da vidi moj karet, on se začudio zašto ga nisam oboji. Nisam ni znao koliko je boja važna dok nisam vidio Vjekin karet. Pošli smo na vožnju na nizbrdicu pokraj naše kuće. Pločnik je bio dug i strm, prolazio je pokraj milicijske stanice. Svi su se divili Vjekinom karetu, pa se on počeo malo praviti važan. Odlučio je da ne sjedi na njemu već da legne na karet, ja sam mu govorio da to neradi, ali on me nije slušao i odjednom se začulo jao, nije uspio zakočiti i spao je s kareta. Milicionar je uzeo Vjeku za uho i odveo ga u milicijsku postaju, nisam mogao staviti prijatelja pa sam i ja pošao s njima. Molio sam milicionara da pusti Vjeku ali on je rekao da tata dođe po karet. Vjeko je odlučio da prizna tati sve i da spasi karet. Otišli smo barba Anti i sve mu rekli, on se jako naljutio i izmlatio Vjeku letvom po stražnjici. Vjeko je dobi kaznu da deset dana ne može van i nije dobio karet cijeli mjesec. Posle smo se vozili karetima sve dok smo mogli stati u njih.

10. Priča o tri psića siročića

Staro željezo nam je trebalo da kupimo stol za stolni tenis. U ruševinama nedaleko od naše ulice bio je stari slupani kamion. Kad smo stigli ljudi su već odnijeli kotače, sjedišta, upravljač, košaru i dio kabine, rastavili su i motor ali nešto je ostalo i za nas, masne i teške dijelove motora mi smo prisvojili. Za prijevoz do prodajnog mjesta trebala su nam kolica. Kolica je nabavio Karijola. Karijola je bio dječak čiji je otac na postaji s karijolom prevozio putnicima torbe, on nije išao u školu. Jako smo se namučili utvarajući željezo. Pred barakom za otkup željeza čekalo nas je iznenađenje na zemlji pred ulazom sjedio je starac i prodavao tri psića. Novca za željezo smo dobili upravo toliko koliko su koštali psići. Iako smo željeli stol za tenis, ipak smo kupili psiće. Nosili smo ih kući u kartonskoj kutiji. Ali se nismo mogli dogovoriti kod koga će psići biti. Karijola je rekao da će on čuvati psiće dok mu se otac ne vrati iz bolnice. Uzeli smo jednog psića, a druga dva više nikad nismo vidjeli, Karijola ih je prodao Toćanima. Vjeko je uzeo psića u svoju kuću, roditelji su mu bili na putu a sestri Tanji je zaprijetio da će ako kaže roditeljima izdati da ona svaki dan šeta sa momkom Antom, a baka nije bila problem. Svaki dan smo ga uvježbavali za razne naredbe a dali smo mu ime Lugi, jer je bio siv kao lug (pepeo). Lugi je narastao i postao odličan lovački pas.

11. Priča o strahu

Jedne noći probudio sam se u velikom strahu, jer sam sanjao velikog strašnog morskog psa. pozvao sam tatu on je rekao da morskog psa nema i da se ne plašim. Moja mama je sve ispričala Vjekinoj mami, a ona je rekla nije to ništa Vjeko već deset dana spava s njima u krevetu jer se boji Kapule. Vjeko se smijao mome strahu, jer morski pas ne može bez vode. Vjekin strah je bio mnogo strašniji, on se plašio kapule , velikog čovjeka obučenog u crno sa zlatnom dugmadi na kaputu i blještavim zlatnim, očima. Vjekin strah je dobio ime po kapšuli jer se u Splitu tako zvao luk. Kad su dječaci čuli za moj i Vjerkin strah, svi su priznali da se nečeg boje. U ulici je zavladala kao neka moda straha, jer su se svi nečega plašili.- Smislili smo plan da jednu večer spavamo skupa, to bi trebalo otjerati naše strahove. Barba Ante i teta Danka poželjeli su nam laku noć.- Baš kad sam bio usnuo čuo sam Vjeku da me zove, Maćo, Maćo vidiš li kapulu, ja ništa nisam bio vidio , ali sam pored Vjekinog kreveta vidio morskog psa. Vjeko je rekao da ne vidi morskog psa a ja da ne vidim kapulu. Bili smo jako sretni kad smo vidjeli da nema ničega u sobi. Ja i Vjeko smo zaključili da su se kapula i morski pas prestrašili jedan drugog.

12. Priča o zalutalom kamionu

Jednog dana u našoj ulici krenula je gradnja nebodera. Gradnja je trajala jako dugo dok mi nismo postali odrasli. Jednog dana ja i Vjeko smo vidjeli prekrasan kamion s prikolicom i vidjeli smo kako vozač visoko sjedi. Vozač nije vidio da je to slijepa ulica i Vjeko i ja smo mu mahali da stane . Vozač je zaglavio u našoj ulici. Bio je iz Slovenije pa nije baš najbolje govorio Hrvatski. Vjeko i ja smo bili ulazili u kamion a onda je vozač rekao da pregledamo gume, pregledali smo gume bilo ih je deset na kamionu i osam na prikolici. Zatim smo se zavukli pod kamion i razgledali, vidjeli smo spremnik za gorivo , osovinu i još dosta toga. Odjednom kamion se pokrenuo , Vjeko je pobjegao a ja sam ostao nepomičan. Bio sam sretan jer htio sam vidjeti kako sve radi, ali odjednom se čula vriska i kamion je stao, netko me zgrabio za majicu i izvukao iz mog skrovišta. Bio je to vozač, vozač je bio jako prestrašen , tada sam shvatio da su svi mislili da će me kamion pregaziti. Mama je jako plakala jer su joj bili rekli da me kamion pregazio, a tata je sve saznao i bio je jako ljut. Tata me tresao tako jako da sam morao obećati da više nikad neću ići ispod kamiona.

13. Priča o maloj Ančici

Mala Ančica uopće nije bila mala, već normalna djevojčica iz končareve. Uvijek se smijala vedro i tiho, nije imala prednjih zuba. Ančica je bila drugačija od ostalih djevojčica, nije bila plačljiva i uvredljiva, nije se ničeg bojala, sve naše igre igrala je sa nama. Imala je dugačke bijele čarape koje su bile poderane jer se s nama verala po drveću. Ančicu su svi voljeli osim Vjeke. On je Ančicu izbjegavao i tjerao od nas i prijetio da će je ubiti. On je to činio zato jer se stidio, Ančica je bila zaljubljena u njega a mi smo ga zbog toga zezali. Sve je bilo dobro dok se Vjeko nije umalo oženio njom , evo kako je to bilo. Cijelog smo jutra igrali uzbudljivu igru, koja se zvala "kantica". U kanticu smo stavili po jedan bezvrijedni novčić i svako od nas gađao je kanticu plosnatim kamenom. Kad se kantica prevrne ako je novčić blizu kamena pripada onome čiji je kamen. Bacali smo tako i Vjeko je bio na redu, bacio je kamen i pogodio Ančicu posred njenog malog nosa. Ona je kriknula od bolji pokrila lice rukama i plakala. Svi smo je tješili , ispod ruke joj se ukazao potočić krvi, a Vjeko je neutješno plakao. Ja sam odjurio po liječnika, dok mene nije bilo Vjeko je napravio nešto neobično, rekao je -" Ančice, Ančice ne plači molim te, ne boj se ! oženit ću te ja ne boj se Ančice", povikao je. Ona ga je pogledala i nasmijala se najvedrijim osmjehom na svijetu. Kad sam stigao krv joj je već prestala, a liječnik je rekao da je sve u redu. Odjednom je sve bilo kao i prije, Vjeko se ljutio a Ančica gledala u zemlju. Vjeko nije održao obećanje na njegovu žalost, jer Ančica je izrasla u lijepu i zgodnu curu.

14. Priča o tri pogreške i upali pluća

U petak nas je čekala vrlo važna utakmica, ja sam već u ponedjeljak osjetio da ću se razboliti, lice mi je gorilo a ruke oslabile. Međutim ja sam odlučio da nikom ne govorim o tome. Približavao se petak, u četvrtak sam bio toliko slab da mi je bilo jasno da neću moći igrati. Povjerio sam se Vjeki a on je predložio da ne igram već da branim. Došao je petak , padala je kiša ne jako ali igralište je bilo blatnjavo. Nazad više nisam mogao , napravio sam i drugu grešku, obukao sam dva džempera staru košulju i tatinu kapu i istrčao sam na igralište. Bio sam dobar branič i sav sam se isprljao, završilo je prvo poluvrijeme, odmah smo počeli drugo da ne kisnemo bez razloga. Bližio se kraj i mi smo trebali pobjedu pa sam se zamijenio sa Čočom. napokon smo dali gol, dao ga je Lovro. Petosi su ubrzo izjednačili dok je Vjeko vezao cipelu. Vjeko je uzeo loptu i viknuo ajde maćo, opalio sam loptu i bilo je 2:1 za nas. Svi su nam čestitali a ja sam se jedva dovukao do kuće i priznao sve mami, izmjerila mi je temperaturu i rasplakala se. Pozvali su doktora, kad je stigao i pregledao me rekao je da imam upalu pluća, i da tata mora nabaviti lijek koji je teško nabaviti. Tat je nabavio lijek i za dva dana mi je spala temperatura, ali sam još bio bolestan. Vjeko me je stalno posjećivao i donosio mi darove. Napokon sam krenuo u školu i morali smo obećati učiteljici da više nikad nećemo igrati po kiši i kad smo bolesni.

15. Priča o Jadranki i plivačkom podvigu

U našoj ulici bila je jedna prodavaonica kruha,jednog dana prodavačica je počela dovoditi svoju kćerku Jadranku koja je bila jako lijepa i sviđala se svim dječacima u ulici. Sve naše igre svele su se na to da kupujemo pecivo u Jadrankinoj prodavaonici. Jednog dana dok smo se kupali na bačvicama ja i Vjeko smo se utrkivali u plivanju za pecivo. Okladili smo se u dva peciva da ću otplivati do plovaka i natrag za manje od 5 minuta. Svi su navijali za mene čak i Vjeko, a pokušao me i odgovoriti od oklade, rekao je da će svejedno kupiti peciva, bio je to najbolji prijatelj na svijetu. Vjeki sam rekao ako tu udaljenost pređem za manje od 5 minuta uplašit ćemo toćane pa se neće usuditi s nama utrkivati u plivanju. Kazaljka je došla na punu minutu i Žarko je mahnuo za pokret, skočio sam i počeo plivati. Došao sam do plovka, bila je to ružna hrđava kugla , lupnuo sam dvaput šakom u nju i počeo plivati nazad. Osjetio sam umor i da mi ruke i noge polako trnu , bilo me je strah. Kad sam stigao na obalu Vjeko me poljubio i čestitao , stigao sam za 4 i pol minute. Vjeko je sve ispričao Jadranki a ona se nasmiješila. Kasnije je Vjeko tvrdio da to nije istina i dan danas ne znam dali mi se Jadranka nasmiješila ili mi se samo učinilo.

16. Priča o jami, pušci i autu

Prvo polugodište u prvom razredu završio sam s odličnim. Za nagradu sam s tatom otišao u lov u Katunr. Tat je nosio svu opremu jer za mene je bila teška. Tata mi je pokazao veliku jamu "bezdanku" bila je jako strašna, izdaleka smo ja i tata bacali kamenčiće u nju. Tata je vidio da sam se uplašio pa ponudio da ispalimo jedan hitac u jamu. Tata je držao pušku ja sam prišao sa strane i povukao okidač. Kad je puška opalila iz jame je izletjelo jato divljih golubova. Pošli smo kući bez lovine,ali sam bio zadovoljan jer sam pucao iz puške, iako mi Vjeko nije povjerovao a uvjerio se tek kad je moja mama to potvrdila. Sutra dan u školi Vjeko je predložio da ja ispričam svoj doživljaj u lovu, i pri kraju pričae sam umjesto auto rekao auto na što su mi se svi smijali a Vjeko je skočio i rekao ušutite glupani jedni. Djeca su me zbog toga počela zvati vlajom. Učiteljica je naredila da se umirimo i rekla da nije sramota biti vlajom. Kad sam ispričao mami i tati oni su se smijali, tat je rekao da je Vjeko pravi prijatelj. Idući put kad smo išli u katune u lov Vjeko je pošao s nama. Bilo nam je lijepo i uzbudljivo.

17. Priča o stolnom telefonu

Jednog dana učiteljica nam je podijelila nekakve listove. Bili su to listovi za anketu. Pitanja su bila na primjer koliko soba imamo, dali je mama zaposlena itd. Samo su Vjeko i Željko toćanin prijavili da imaju telefon i hladnjak, mi ostali to nismo imali. Među najsiromašnijima bio je Željko i nama je bilo sumnjivo što je prijavio da ima telefon, rekao je da ga je sam napravio i svi su se jako smijali. Napravio ga je od kutije za cipele i provukao je jedno uže i trebalo samo glasnije pričati i onaj drugi bi ga čuo. Vjeko je sve shvatio ozbiljno i odmah posle škole počeli smo da pravimo telefon, napravili smo prvi telefon i dok smo u radionici razgovarali sve je bilo u redu ali čim bi se malo udaljili ništa se nije čulo. Tad smo shvatili da telefon radi samo kad su govornici blizu , bio je to naš stolni telefon. Idućih dana stalno smo telefonirali, a mama i tata to su koristili da nam recimo narede kad trebamo otići po kruh i slično. Sve je propalo kad je tata koristio telefon za Joška da bolje jede, a Joško je poklopio slušalicu i rekao da je telefon pokvaren i tata je povjerovao i pokrio ga i više ga nismo koristili.

18. Priča o Marini

U osnovnoj školi zaljubio sam se u Marinu i ona u mene, to je bila moja prva ljubav. Bila je lijepa i vesela imala je žutu kosu, lijepo se oblačila. Evo kako sam ja bolje upoznao Marinu. Marina je u školi sjedila sa Trešnjom ispred mene, a ja sam sjedio sa Nevenom i Nevenu se sviđala Trešnja. Vjeki sam prvom rekao da je volim. Vjeko se naljutio jer mu se Marina nije sviđala. Marina je mene isto zavoljela jer je Vjeko rekao da samo nju volim. Napisao sam Marini ljubavno pismo koje je Vjeko dao Trešnji a ona Marini. Tako smo se Marina i ja dopisivali , razmijenili smo osam pisama a onda me ona ostavila. Jednog dana Vjeko je došao jako ljut i rekao mi kako je trešnja poručila da Marina nije više moja cura već Zdenkova. To je bilo jako čudno jer Zdenko je bio jako stariji od nas vrlo ružan i nasilan. I tako je završila moja prva ljubav. Danas je teta Marina dobra prijateljica ponekad se sretnemo u Splitu.

19. Priča o maminim suzama i strašnoj sramoti

Moji roditelji uvijek su govorili da smo siromašni. Tata je radio cijeli dan a mama je kuhala jednostavna jela i prekrajala staru odjeću. Ja sam rastao kao iz vode. Kasnije je došao Joško. Knjige su bile skupe, cipele su mi se derale kao od papira. Mama je morala početi zarađivati, počela je prodavati upaljače. To je bilo zabranjeno a mene je taj posao zabavljao. Mama se jako bojala da nas ne uhvate. Mamu su ulovili, plakala je cijeli dan a tata je bio mračan i ljut. Dva su milicionara došla i pretražila kuću, no nisu našli upaljače jer ih je tata negdje sklonio. Uhvatili su debelog Nikolu i on je odao mamu. Sad će biti suđenje. Tata je išao normalno na posao a mama nije izlazila iz kuće. Vjeko je vidio da samnom nešto nije u redu. Došao je i dan presude. Mama i tata su se obukli kao da idu u crkvu. Poljubili su nas i otišli na sud, mene i Joška čuvala je teta Milica. Kad su se vratili sa suda tata je rekao da mama neće u zatvor. Sutra dan pukla je bruka jer je u novinama pisalo kako je mama osuđena . Bojao sam se da će me djeca u školi pitati za mamu a ja nisam znao šta da im kažem. Međutim kad sam sutra dan došao u školu nitko me ništa nije pitao i tako je to prošlo .

20. Priča o prevrtačima-visokoletačima

Otkad sam sebi nabavio golubove Vjeko isto htio, ali meni je bilo lako jer sam stanovao u potkrovlju, a on na prvom katu. Jednog dana Vjeko je na tržnici kupio tri goluba, i smjestio ih na tavan u kući gdje su živjeli Žuti i Čočo. Golubovi su se zvali Garan, Romeo i Beba. Doašo je dan da Vjekini prevrtači polete i da vidimo što znaju. Iznio ih je van i pustio, no oni su odletjeli na krov moje kuće i sjeli. Grgo je mrko pogledavao Vjekine prevrtače nije volio došljake. U to su prevrtači poletjeli, nisam vidio ništa ljepše, Vjeko je vrištao od sreće. Međutim oni su letjeli sve dalje i dalje i nestali su. Vjeko je bio zabrinut, došlo je vrijeme ručka i morali smo ići. Poslije sam pošao nahraniti svoje golubove kad tamo čuda, Vjekin Garan. Romea i Bebe nije bilo i više nismo ni vidjeli. Garan se zaljubio u moju Gogu, moju najmlađu i najružniju golubicu. Uskoro su Goga i Grana napravili gnijezdo gdje je Goga snijela jaje. Goga je sjedila na njemu a Garan joj je donosio hranu. Kad se izlegla mala Goga, Garan je pobjegao i nije se vratio.

Vrsta djela:
Autobiografska pripovijest.

Mjesto radnje:
Grad Split, ulice: Končareva, Šegvića ulica, Vrtli, Bujeva ruševina, Toć, Bačvice.

Vrijeme radnje:
Poslijeratno vrijeme.

Tema:
Život i pustolovine jednog dječaka Matka u poslije rtno i siromašno vrijeme u Splitu.

Pouka:
Siromaštvo i težak život ipak nisu prepreka igri, sreći i dobrim međuljudskim odnosima.

Blizanke - Erich Kastner

2014-06-01T04:04:00.000-07:00

Blizanke - Erich Kastner

Bilješke o piscu:
Erich Kästner, rođen u Dresdenu, 23. veljače 1899., umro u Münchenu, 29. srpnja 1974. Istaknuti njemački književnik i jedan od najboljih i najcjenjenijih njemačkih pisaca za djecu. Pisao je i epigrame i drame. Studirao je germnistiku i romanistiku te doktorirao iz filozofije. Dobitnik je nagrada za međunarodna književna djela. Godine 1933. njegove su knjige zabranjene i spaljivane.

Kratak sadržaj:

Uvod
Susret Luize i Lote u zebilu na bilskom jezeru ferijalnom domu za djevojčice. Neslaganje dviju djevojčica.

Zaplet
Luiza i Lota odlaze u selo kod fotografa i otkrivaju da su njih dvije sestre blizanke.

Vrhunac
Djevojčice planiraju pomiriti svoje roditelje da se ponovo vjenčaju. One se zamjenjuju da saznaju zašto su se roditelji rastali. Lota odlazi ocu a Luiza majci.

Rasplet
Djevojčice uspijevaju pomiriti roditelje, Lota i majka doselile su se u Beč kod Luize i oca, roditelji su se ponovo vjenčali.

Likovi:
Luiza , Lota , Otac, Majka.

O likovima:

Luiza
Pametna , snalažljiva, ljubomorna i vesela.

Lota
Mirna, pristojna, uredna i pametna.

Vrijeme radnje:
Ljetni praznici tijekom godine.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u dječjem domu u Beču i Minhenu.

Ugođaj:
Knjiga je vrlo uzbudljiva i zanimljiva, jako mi se sviđa kako su djevojčice uspjele pomiriti zavađene roditelje.

Priče ispod zmajevih krila - Branko Ćopić

2014-06-01T03:56:00.001-07:00

Priče ispod zmajevih krila - Branko Ćopić

Bilješke o piscu:
Branko Ćopić rođen je 1915. godine u Hašanima kod bosanske Krupe, a umro je 1984. godine u Beogradu. Najpoznatija dje su mu: U carstvu medvjeda i leptirova, Orlovi rano lete, Slavno vojevanje, Magareće godine, Djeda trišin mlin i mnoge druge.

Kratak sadržaj:

Čudnovati svjetski putnik

Jedan dječak zvani Zimski leptir , napiosao je pismo djedu bradonji brkiću, u selo kokošja pogibija u kome mu je čestitato 100 rođendan. Ali zaboravio je da stavi točnu adresu. Napisao je samo "Mome dobrom djedu". Poštar je pomislio da je to upućeno njegovom dobrom djedu, a to je isto pomislio i vozač autobusa, pa dječak i djevojčica koji su se zbog toga potukli, a onda je pismo stiglo u Venecijuu ruke jednog slikara, koji ga je izgubio, a onda ga je našao jedan engleski dječak turista, a čiji je djed bio polarni istraživač, pa je pismo dao mrnaru na sjeverni pol, a potom u sjevernu am,eriku da bi potom završilo u Argentinskoj ravnici, gdje ga je pronašao sin dalmatinca, koji ga je dao mornaru. A kad je brod počeo tonuti na atlantiku , mornar je stavio pismo u bocu i bacio u more. Bocu je progutao veliki morski pas i odjurio u tihi ocean. A tu su je upecali mornari koji su krenuli u rat u Koreju. Mornara koji je nosio pismo zarobili su Kinezi. Tako se pismo našlo u kini , pa onda u indiji, da bi konačno nakon dugog putovanja stiglo u selo Kokošja Pogibija. Dohvatio ga je vjetar i unio u dvorište seoske kuće, pravo na ruke Djeda Bradonje Brkića. Kasnilo je godinu dana i stiglo je ravno na djedov 101 rođendan.

Doživljaji čiča Zimonje

Čiča zimonja svake godine, nekad ranije nekad kasnije, drsko zavlada čitavim našim krajem. Okuje rijeku, sjedne na svačiji klrov, štipka đake za uši, lunja noću oko vojničke kasarne i vuče stražare za nos, pa je čak toliko smion da se kroz razbijen prozor uvuče u stanicu milicije i škaklja milicionare po tabanima. Čiča je najbolje raspoložen u Januaru . Fijuče, zvižduka i trese srebrenim praporcima hladnog sjeverca, vijori snježnom zastavom, i po prozorskim oknima slika blistave hladne šume.

Doživljaji jednog čvorka

U ovoj priči riča se o čvorku koji je tražio prošlost, jer je u prošlosti bilo mnogo grožđa. A gdje je ta prošlost? Čvorak želi da je nađe , a kako? A gdjke li mu je ta prošlost, u jedan glas upitaše čvorak i vrabac, misleći da je to neko mjesto. Pa iza vas je, klipani jedni, podrugljivo grakne Gavran i diže se uvis pa odleti prema poljima, jer nije želio da dalje razgovara sa neznancima.

Šarov u zemlji bajki

Šarov u zemlčji bajki traži pseće selo. Psi su davno zaboravili put do sela, samo ga u snu vide. O njemu je često sanjao i Šarov koji je vodio slijepca. Jednog dana starca su odveli u starački dom, a Šarov je otišao da traži pseće selo. Lutajući tako, stigao je u neku nepoznatu zemlju. Bila je to zemlja bajki. Svi posjetioci morali su se pridržavati određenih pravila: Ničemu se ne čuditi, paziti da ne pogaze patuljke, čuvati se divova, od prijevoznih sredstava upotrebljavati samo : leteći ćilim, metlu i čizme od sedam milja, ne izdati svoga druga, to se ovdje strogo kažnjavalo.

Strašni zmaj

Ovo je priča o zmaju koji stanuje na planini Grmeču. Ali na njegovu veliku žalost, ljudi ga se nisu plašili. On se svega plašio: vlaka za koji je mislio da je ogromni zmaj, aviona kojeg je smatrao ogromnom pticom, dječaka koji su pravili zmajeve od papira. Zato je zmaj odlučio da više nebude strašni zmaj već da nešto drugo radi. Zaposlio se kod babe Klepetuše, pa u cirkusu i gdje je god radio, otjerali su ga. Otkad je vido ljudsku snagu, pamet i vještinu, zmaj se primirio i otišao u veliku prostranu zemlju priča, daleko na kraj svijeta.

Vrsta djela:
Bajke.

Mjesto radnje:
U zemlji bajki.

Vrijeme radnje:
Nekad davno.

Patuljak vam priča - Ahmet Hromadžić

2014-06-01T03:50:00.002-07:00

Patuljak vam priča - Ahmet Hromadžić

Bilješke o piscu:
Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu.

Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti.

Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu.

Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša, U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2002. godine.

Kratak sadržaj:

Patuljak Zlatibor pričao je dječacima razne priče, a neke od njih su ove.

Zlatokljuna ptica

Pročulo se među ljudima da u šumi živi zlatokljuna ptica. To je bilo dovoljno da u planini započne lov na pticu, kakv dio tad nije upamćen. Ptica je stalno bježala pred ljudima i neprestano pakala. Nije znala zašto je ljudi progone. Mala sjenica joj je objasnila " Ti imaš zlatan kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj ko te uhvati, postaće bogat". Jednog dana ljudi su u šumu donijeli dva sokola da je uhvate. Pratili su je u stopu, jadna pštica bila je veoma nestretna. Jednom je ugledala bistru jezersku vodu. Donijela je odluku: "Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu": Pogledala je još jedanput, šumu, sunce, zemlju, vrhove planina i strmoglavila se u jezero.

Bijeli slavuj

U jednom slavujskom gnijezdu došao je na svijet bijeli slavuj. Čim je malo ojačao počeo je da pjeva. Njegova pjesma je bila tako neobična, tako zvonka i tako divna da više nijedan slavuj nezapjecva već pohrliše da vide novog pjevača. Kad su ga vidjeli jako se začudiše bijelom pjevaču. Iako je lijepo pjevao , slavuji rekoše da on nije slavuj , već golub , jer samo golubovi imaju tako bijelu boju. Rekoše mu idi golubovima. I mali slavuj napusti majčino gnijezdo, bio je tužan. Pokušao je živjeti sa golubovima ali mus tari golub reče "Među nama bio bi samo stranac i nikad nebi postao šata želiš". Sažali se mali slavuj i zapjeva najtužniju pjesmu u svome životu. Sve su ga ptice zadivljeno slušale. Tako je bijeli slavuj lutao tražeći prijatelje ali ih nije nije našao. Došla je zima i svi slavuji su odletjeli na jug osim bijelog slavuja, tad on zapjeva opet svoju tužnu pjesmu. Jedan dječak ga je čuo i odlučio da mu pomogne. Unio ga je u toplu sobu i nahranio i slavuj se oporavio. Malo po malo slavuj se navuikao na dječaka.Jednog proljetnog jutra mali slavuj zapjeva svoju najljepšu pjesmu. Pjevao je svom prijatelju dječaku, a dječak je otvorio prozor i pustio ga na slobodu. A slavuj se spusti na ružin grm i nastavi pjevati još ljepše tako da su svi slavuji morali zašutjeti. Pitali su se odakle je on došao, a on im je ispričao svoju tužnu priču i svi su slavuji zaplakali. Tako je bijeli slavuj bio primljen u svoju porodicu ali nije zaboravio dječaka koji mu je bio prijatelj.Svakog dana dolazio je u njegov vrt i pjevao mu najljepše pjesme.

Jato

Ovo je priča o borbi između jastrebova i čavki. Jastreb je svakog dana napadao čavke i ubijao ih, a one su ga se plašile. Jednog dana mudra sova im dade savjet da se ujedine i napadnu jastreba. Čavke tako i učiniše i ubiše jastreba. Sloga i nemoćne spasava.

Svirala

Jednog hladnog zimskog dana jedan dječak je našao polusmrznutu pticu, unio ju je u kuću i čuvao do proljeća. A kad je stiglo proljeće, ptica mu je poklonila čarobnu sviralu. Kad god bi zasvirao oko njega bi se okupilo jato pticakoje su mu pjevale najljepše pjesme. One nisu zaboravile dječakakoji im je učinio dobro.

Sadržaj:

Tajna neobičnog jezera (ili kako je nastala ova knjiga)

– Naša je šuma puna tajni i čudnih stanovnika koje nikad niko neće uspjeti sakupiti na jedno mjesto i izbrojati.
Tako je Ljiljanov otac počinjao svoje priče o planini koja se prostirala iza sela, u nedogled prema moru. Pričao ih je često, naročito zimi, pored toplog ognjišta dok je napolju padao snijeg i gladna zvijer tražila sklonište.
Ljiljan je pažljivo slušao očeve priče, a poslije toga kovao smione planove kako će obići čitavu planinu i zaviriti tamo gdje niko nije zavirio, Ako još uspije da pronađe patuljka Zlatibora, (o kome je otac često, govorio) i da se sprijatelji sa njim, onda će mu sva vrata biti otvorena. Često i znatiželjno je posmatrao visoke planinske vrhove na kojima su se odmarali oblaci i pitao se:
– Gdje li se zapravo nalazi taj Zlatibor? I ko ga uopšte može pronaći u tolikoj planini?
To su bila pitanja na koja mu niko nije mogao dati pouzdan odgovor, čak ni otac koji je znao da Zlatibor živi u planini i ništa više. Nikad ga nije sreo, i kad je Ljiljan jednom zapitao kako zapravo izgleda taj Zlatibor, on se malo zamislio i odgovorio neodređeno:
– Pa tako – malen i uvijek nasmijan. Može se bez muke popeti na svako drvo, često jaše na jelenima, vukovima i starim lisicama.
– A kako je odjeven? – pitao je dalje Ljiljan.
– Kažu da nosi odijelo napravljeno od šumskog cvijeća. Naoružan je lukom i strijelom a vjerovatno nosi i kakav mač.

Tako je Ljiljan stekao neodređenu predstavu o Zlatiboru, ali je još uvijek glavno pitanje – kako pronaći patuljka – ostalo bez odgovora. Veliku planinu čovjek nije mogao preći ni za mjesec dana, a dječak nije smio ni pomisliti na takvu avanturu. Zato se koristio svakom prilikom da ode u šumu, bilo s ocem bilo s dječacima iz sela koji su ljeti, na sunčanim poljanama, brali jagode. I, razumije se, uvijek se nadao da će negdje u krošnji drveta, u grmu ili visokoj travi opaziti Zlatibora. Spremao se da mu priđe i očekivao da će tako započeti njihovo prijateljstvo. Ali nade su ostajale prazne, i kad god bi se vraćao kući, morao je da tješi sam sebe:
– Kad drugi put dođem u šumu, Zlatibor će se sigurno pojaviti.
Bio je uporan, vjerovao je da će mu se kad-tad osmijehnuti sreća i, kao što će se kasnije vidjeti, imao je pravo. Jer Zlatibor se ipak pojavio. A dogodilo se to jednog Ijetnjeg dana, kad je Ljiljan brao jagode, kad je šumski zrak bio pun mirisa smole i divljeg cvijeta. U vršikama jela se igrao vjetar, negdje gukao golub, a na jednoj grani se umivala zlatna kuna. Visoko u plavom prostoru kružio je dugokrili orao, a na sve strane se čuo šapat nevidljivih i šarenih stanovnika planine.
Ljiljan ni ovog puta nije došao sam da bere jagode. Došao je s grupom dječaka koji su se dovikivali po poljanama plazeći ptice i sitne zvijerke sakrivene u travi. Tek oko podne okupili su se i sjeli u gustu hladovinu borova da ručaju. Razgovarali su živo, izmjenjivali utiske, a nisu zaboravili ni Zlatibora.
– Ko zna nije li nas posmatrao dok smo brali jagode – reče dječak kome je bilo ime Jasenko. – I da li nas još uvijek ne posmatra odnekle?
– Ja ne vjerujem da taj Zlatibor živi ovdje – upade drugi dječak. – Neko je jednom izmislio priču o njemu i sada svi vjeruju da je istinita.
– Istinita je – odlučno odgovori Ljiljan. – Zlatibor živi u ovoj šumi i može se svakog časa pojaviti među nama.
– Samo ga ti čekaj – nasmijao se onaj nepovjerljivi dječak.
– A ja kažem da će ti prije narasti brada nego što ćeš dočekati tog Zlatibora.
– Ja nikad neću prestati da ga tražim.
– Ti si pravi dječak – reče neko veselim glasom i tog istog časa iza drveta iskoči patuljak i zapjeva posmatrajući začuđeno društvo.
Ime mi je Zlatibor U šumi sam noć i dan, Mnogih tajni držim ključ. Poznat mi je svaki kut.
Svi su gledali u njega nijemi i nepokretni. Kako i ne bi? Toliko su puta slušali priču o malom šumskom patuljku, prepirali se, kao što smo čuli, čak i oko toga da li su te priče izmišljene ili ne, a on se eto odjednom obreo među njima. Pao je kao s neba i počeo govoriti tako kao da dječake poznaje već dugo vremena. A ko može tvditi da ih nije poznavao? Ko zna nije li ih svaki put kad su dolazili da beru jagode posmatrao odnekle iz guste krošnje drveta ili visoke trave?
Kad je zamukao Zlatiborov glas, pod starim borom je zavladala tišina. Prvi se snašao Ljiljan. Progovorio je drhtavim glasom onako kako govore dječaci kad ih učitelj prozove da nešto kažu o lekciji koju nisu naučili.
– Meni je drago što si došao među nas... Nama je svima drago...
Nije umio da završi rečenicu. Zamucao je, zapetljao se i sigurno bi se obrukao da ga nije spasio sam Zlatibor.
– Znači, primate me u svoje društvo?
– Primamo! Primamo! – odgovorili su odjednom svi dječaci.
Zlatibor je odmah sjeo na niski panj, spustio na zemlju luk koji je nosio na ramenu i rekao:
– Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji. Ako želite, mogu vas odvesti na poljanu gdje rastu najslađe i najkrupnije jagode. Ako želite, mogu vam pokazati Ptičje jezero.
– Ptičje jezero! – začudiše se dječaci. – Zar takvo jezero postoji u ovoj šumi?
– Postoji – nasmija se Zlatibor. – Samo treba znati kako se tamo dolazi.
– Ali mi se prije zalaska sunca moramo vratiti kući – primijeti Ljiljan.
Zlatibor se opet nasmija:
– Znam da se morate vratiti. I vratićete se na vrijeme. Dok sam ja sa vama u šumi, možete biti sigurni – nećete zalutati, neće vas niko napasti.
– A je li daleko to jezero? – upita Ljiljan.
– Nije daleko. A i daje daleko, ne bi nas ništa spriječilo da odemo. Pozvao bih jelene i oni bi nas odnijeli tamo.
– To bi bilo lijepo – uzdahnu Jasenko.
– Zaista – dodadoše i drugi. – Bilo bi lijepo jahati na jelenima.
– Drugi put – odgovori Zlatibor. – Ako opet dođete ovamo.
– Doći ćemo sigurno – zagrajaše dječaci. – Doći ćemo odmah sutra.
Zlatibor skoči s panja, uze luk, popravi svoju šiljatu kapu, napravljenu od cvijeća i ptičijeg perja, pa naredi:
– Krečimo! Ja ću naprijed, a vi za mnom.
Dječaci nisu čekali da im se dvaput kaže. Bili su isuviše radoznali, isuviše ih je privlačila tajna neobičnog jezera da bi postupili drugačije. A mogli su da se zapitaju:
– Šta će se dogoditi ako nas patuljak zavede u duboku šumu i ostavi? Ako je njegova priča o jezeru obična varka?
Ne, nisu se zapitali. Ili bolje rečeno, ne tog časa. Tek kad su zašli u gustu sumu borova, počela je da ih nagriza sumnja, počeo je da ih hvata strah. Čak ni Ljiljan, koji je toliko želio susret sa Zlatiborom, nije ostao miran pa je pomislio:
"Bolje bi bilo da se vratimo dok nije kasno. Da zaustavimo Zlatibora i kažemo: Mi nećemo dalje, mi se bojimo."
Ali kako da to saopšti drugovima? Mogli bi se nasmijati, nazvati ga kukavicom, mogli bi da mu kažu:
"Ti se vrati, a mi idemo. Mi vjerujemo Zlatiboru."
A ko je više od njega pričao o Zlatiboru, ko se, ako ne on, hvalio da će pretresti svu planinu dok ga ne pronađe? Ne! Treba ići naprijed pa šta bude. Patuljak je ipak dao riječ da će ih na vrijeme izvesti iz šume.
Ljiljan nije znao da su sličnim mislima bili zaokupljeni i ostali dječaci i da iz istih razloga kao i on nisu ništa govorili. Koračali su nastojeći da upamte put i očekivali čas kad će se patuljak zaustaviti i reći:
– Tu smo!
Šuma je postajala sve gušća, činilo se da na tu zemlju ispod stoljetnih borova nije stupila ljudska noga, da čak i zvijeri nerado zalaze u taj kraj. Ni ptice se nisu čule, ni vjetar se nije igrao u krošnjama. Ali patuljak je skakutao sigurno kao da poznaje svako drvo, svaku travku. Zaustavio se tek kad je stigao do kamenog brda, okrenuo se dječacima i rekao:
– Blizu smo! Put do jezera vodi kroz ovo brdo i nije dug. Dakle, samo naprijed.
Dječaci se nisu pokrenuli. Oni su u isti mah pomislili da ih patuljak želi namamiti pod zemlju odakle se nikad neće vratiti. Zato je, eto, i izmislio priču o jezeru. Ne, oni se neće dati prevariti!
Zlatibor je već bio skočio na jedan kamen, ali kad je vidio da dječaci stoje nepomično, upitao je:
– Vi se bojite?!
– Da – prvi je progovorio Ljiljan, a to je bilo dovoljno da se jave i ostali.
– Nećemo unutra!
– Nećemo pod zemlju!
Patuljak nije očekivao takav otpor i nekoliko časaka je nijemo posmatrao dječake. Onda je mirno odgovorio:
– Ja ne mogu da vas vodim tamo kud ne želite. Mislio sam da smo sklopili prijateljstvo, da mi vjerujete. Znači, prevario sam se, iako mi je žao što je tako. Vratiću vas na poljanu odakle smo pošli, a onda – zdravo zauvijek. Ipak moram da vam kažem: Zlatibor nikad nije pogazio svoju riječ i nikad nikog nije obmanuo.
Dječaci su osjetili da patuljak govori istinu, da ga je njihovo nepovjerenje uvrijedilo. I zato su u isti mah, odlučno, bez dogovora, povikali:
– Vodi nas!
– Mi vjerujemo u tvoje prijateljstvo!
– Oprosti što smo tako postupili! Zlatibor je šutio nekoliko časaka, razmišljajući, a onda rekao:
– Zaboraviću sve ovo. Uvjeren sam da govorite iskreno i to mi je dovoljno. Pođite za mnom.
Ušli su u otvor sakriven iza visoke stijene i začudili se kad su vidjeli da unutra nije ni usko ni tamno. To u stvari i nije bio hodnik, to je bila podzemna dvorana osvijetljena dnevnim svjetlom koje se probijalo kroz mnogobrojne pukotine između stijena. Negdje se čuo žubor vode i negdje duboko, kao u čaši, odzvanjao je svaki korak.
– Sad ste se uvjerili da ovaj put ispod zemlje nije tako strašan – nasmijao se Zlatibor.
– Nije nimalo strašan – potvrdili su dječaci koji su ponovo postali veseli. – Nismo ni znali da pod zemljom može biti ovako lijepo.
Ali taj put nije bio dug. Možda sto metara, možda malo više. Dječaci su se začudili kad su se odjednom našli na otvorenom prostoru. I ne samo začudili. Zastali su kao ukopani očarani onim što su vidjeli. Pred njima je bilo jezero, malo jezero usred crne, borove šume. Sa svih strana niz stijene rušili su se vodopadi, a u jezeru se kupale ptice kakve su dječaci već vidjeli i kakve nikad nisu vidjeli. Ne, nisu se samo kupale. Igrale su se nad vodom i u zraku, na pijesku pored obale, a mnoge su pjevale sjedeći na borovim granama. Stotine glasova. Stotine ptica. Kao na nekom velikom vašaru.
Dolazak dječaka uznemirio je šareno društvo. Odjeknuli su povici uzbune i ptice bi sigurno poletjele s jezera da Zlatibor nije skočio na kamen i počeo da govori jezikom koji dječaci nisu razumjeli. To je bilo dovoljno da se ptice smire i, umjesto da pobjegnu, one su sad cvrkutom i pjesmom pozdravile svoje goste. A kad je nad jezerom zavladala tišina, ponovo je progovorio Zlatibor obraćajući se dječacima:
– Jeste li sad zadovoljni, prijatelji?
Nije potrebno ponoviti njihov odgovor. Dječaci su bili ne samo zadovoljni, oni su bili oduševljeni, jer je sve to što su mogli da vide podsjećalo na jednu od onih mnogobrojnih bajki koje su često slušali. Zar su mogli i u snu da zamisle takvo šumsko jezero i takav ptičji skup? Nisu, razumije se. A to nije bilo sve. Zlatibor ih je proveo obalom jezera ispod slapova, ptice su se skupljale oko njih, padale im na ruke, na ramena. Kad su sjeli u hlad crnog bora, Zlatibor je rekao:
– Znam mnogo priča o pticama. Ako želite, mogu da vam ih ispričam.
– Kako da ne želimo. Pričaj odmah – spremno su se odazvali dječaci.
– Dobro – pristao je patuljak. – Danas ću vam ispričati jednu tužnu, vrlo tužnu priču. O ptici čiji se život završio u jezercu. O ptici kakvu više niko neće sresti ni u ovoj ni u drugim planinama. Ime joj je bilo Zlatokljuna...
Tajko je na obali malog, neobičnog jezera počeo da priča patuljak Zlatibor. Dječaci su ga slušali pažljivo. Na kraju kad im je izgovorio posljednje riječi priče, dugo su šutjeli, a oči su im bile pune suza. Tako je bar meni kasnije, mnogo kasnije, izjavio Ljiljan. On mi je ispričao sve Zlatiborove priče; a ja sam ih zapisao i unio u ovu knjigu. Priče su prilično tužne i nema ih mnogo, Nema zbog toga što su se sastanci u šumi i na jezeru naglo prekinuli. Zašto – doznaćete na kraju knjige.

Zlatokljuna ptica

Vi niste čuli priču o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli čuti! Ta priča se rodila u dubokoj tišini tamnih šuma.
Tamo se izlegla ta ptica, a glas o njoj pronio se daleko po gradovima i selima.
Ko je prvi vidio zlatokjunu pticu, ne zna se tačno. Možda zalutali putnik, možda lovac?
Ljudi su se u početku začudili i nisu povjerovali da takva ptica uopšte postoji.
– To je bajka – rekli su. – Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao biserna školjka na dnu morskom.
Ali su mnogi bili znatiželjni i pošli su u šumu da se uvjere. A kad su tamo stigli, dugo tragali dok nisu pronašli zlatokljunu pticu. I tada su pomislili:
– Istina je! Pričao zlatokljunoj ptici nije izmišljena!
To je bilo dovoljno da u planini započne lov na pticu kakav dotad nije bio upamćen.
Zlatokljuna ptica nije više nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi se zaustavila, gonili je bjesomučno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po drveću bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne straže i zasjede.
Samo noću, kad bi pao mrak, nesrećna ptica bi uspijevala da nađe malo mira. I što je bilo najgore, nije znala zbog čega je gone.
Jednom kad se, umorna od bježanja, spustila na grm i počela da plače, doletjela je do nje mala sjenica i upitala:
– Zašto plačeš, lijepa ptico? Mogu li ti pomoći?
– Ne znam možeš li mi pomoći. Plačem jer sam nesrećna. U čitavoj planini nema za mene više mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A zašto me gone, ne znam.
– Kako ne znaš? – začudi se sjenica. – Ti imaš zlatni kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj ko te uhvati, postade bogat. Prodaće te i do kraja života ćeš proživjeti u kavezu. Možda će to biti lijep kavez, ali ti više nikad nećeš vidjeti zelene šume i tvoja krila neće nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje srce de čeznuti za plavim daljinama, a daljine će ti biti nedokučive...
– Ne govori mi više o tome – tužno uzdahnu zlatokljuna ptica. – Nikad neću dozvoliti da me uhvate! Nikad!
I od tada je još bjesomučnije bježala i skrivala se od oka lovaca. A svaki dan joj je bio teži i nesrećniji.
Samo su joj tamne noći donosile mir. I često je plačući dočekivala zoru.
"Dokle ću ovako?", mislila je. "Dokle ću ovako živjeti?"
Pa, ipak, postojala je nada da je neće uhvatiti, sve dok jednoga dana lovci ne donesoše dva sokola i ne pustiše ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi put sasvim jasno shvati da neće umaći.Uzalud je bježala, uzalud pokušavala da se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki čas se činilo da će je uhvatiti.
Zlatokljuna ptica već poče da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli:
"Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu." Zlatokljuna ptica donese odluku: opusti krila i strmoglavce pojuri u dubinu. Bistra planinska voda dočeka njeno nejačko tijelo. Ptica još jednom, posljednji put pogleda nebo, sunce, vrhove planine i potonu.
Sokolovi su je uzalud tražili klikteći i jureći iznad jezera.
Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je više voljela smrt nego ropstvo.

Bijeli slavuj

U krošnji stare zove jednom u proljeće, kad je opadao cvat i kad ga je vjetar na svojim krilima nosio visoko u zasvođe neba, izleglo se pet slavuja. Bili su jednako sitni, gladni i goluždravi. Majka ih je svakog jutra, u osvit zore, budila svojom pjesmom i oni su, slušajući njen zvonki glas, pitali:
– Kad ćemo i mi tako zapjevati?
– Slušajte i učite – govorila im je majka. – Slavuj koji ne umije pjevati najnesrećnija je ptica na zemlji..
Čim su slavuji malo ojačali, majka se začudi i iznenadi kad jednom od njene djece naraste kao pamuk bijelo perje. Ali se još više iznenadi kad taj isti mali, neobični slavuj proprhuta i poče pjevati prije ostalih. Pjevao je najprije tiho, a kad mu glas ojača, pope se na najvišu granu zove, dočeka da prestane pjesma mnogobrojnih slavuja u okolici, a onda on sam, u tišini koja je nastala, zapjeva suncu koje se rađalo na istoku. Pjesma je bila tako neobična, tako zvonka i divna, da više ni jedan slavuj ne povede pjesmu i svi pohrliše zovinu grmu da vide tog novog pjevača. I kako se samo začudiše kad na grani ugledaše bijelu pticu!
– Pa ovo nije slavuj – rekoše mnogi. – Pjeva kao i mi, a nije našeg roda.
– Perje mu je golubije, a grlo slavujevo – dodadoše drugi.
– Pa šta je onda? – upitaše treći.
– Slavuj sam, braćo, rođen ovdje u grmu zove – poče da ih uvjerava bijeli ptić. – Imam majku, braću i sestre.
– Tačno je, to je moje čujete – potvrdi majka koja je u tom času doletjela i spustila se na granu zove.
– Otkad se slavuji bijeli rađaju? – javiše se mnogobrojni glasovi. – Nikad nismo vidjeli bijelog slavuja. Ne primamo ga u svoj rod. Nek ide golubovima.
– Nemojte ga dirati – poče moliti majka. – Još je nejačak, uginuće na putu.
– Nek ide! – zagrmješe slavuji koji su smatrani najboljim pjevačima. Oni su svakako htjeli da ga sklone jer su odmah shvatili da bijeli slavuj pjeva bolje od njih, i u njima se počela buditi zavist.
I mali slavuj napusti zovin grm. Krila su mu bila još nježna za dug let, a put nepoznat. Bio je tužan i plakao je od žalosti što je tako neočekivano morao da napusti toplo gnijezdo i što su ga slavuji nepravedno istjerali iz svoje velike porodice. Upravo kad mu je ponestalo snage za dalji let, opazi on na jednoj livadi jato bijelih golubova. Ohrabri se i spusti na zemlju, među njih. Oni se malo začudiše neobičnoj ptici, a jedan od njih, po držanju najstariji, upita:
– Ko si ti, mališane, i šta tražiš ovdje?
– Bio sam slavuj pa su mi rekli da pripadam golubovima. Došao sam da pitam – hoćete li da me primite u svoje jato?
– Kako ćemo te primiti kad nisi golub? – rekoše svi u jedan glas.
– Potraži, mališane, društvo kome pripadaš – izusti poučno stari golub. – Među nama bi uvijek bio stranac i nikad ne bi našao što želiš.
Bijeli slavuj opet prikupi snagu i podiže se s livade. Nije išao daleko, spustio se u jedan grm i razmišljajući o svojoj sudbini progovorio:
– Da li je još iko bio ovako nesrećan kao ja? Niko neće da me primi u društvo. Ne preostaje mi ništa drugo već da lutam po zemlji i da ne budem ni slavuj, hi golub, ni vrana...
Sažali se mali slavuj nad svojom sudbinom i zapjeva tužno kako nikad ni jedan slavuj nije zapjevao. Pjevao je o toplom gnijezdu iz kojeg je morao da odleti, pjevao je o svojoj nesreći i usamljenosti, o visinama i daljinama koje njegova slaba krila neće moći da savladaju. Čuše ga golubovi na livadi i podigoše glavu. Ču ga i orao u modrom visu i prestade da maše krilima. Ču ga i čovjek koji je prolazio putem pa i on zastade... Glas malog slavuja se razlijegao po zemlji i topio kao sunčev zrak. Umukoše i popci u travi i žabe u bari. Ni ptice, ni životinje, ni ljudi nisu dotad čuli tako tužnu, potresnu i lijepu pjesmu. Svi su kao začarani slušali bijelog slavuja. Mnogi su uzdisali i plakali. Čak i vjetar prestade da se igra u travi i crn oblak na nebu ne prosu kišu dok u grmu ne utihnu slavujev glas. I kad je već prestao da pjeva, još dugo je nad livadama i lugovima vladala tišina. Sve je čekalo da opet počne. Ali je bijeli slavuj već odletio dalje. Kuda – to ni on sam nije znao.
Od tada je stalno lutao – sam i tužan; i pjevao je uvijek samo svoju pjesmicu. Pjevao je gdje god bi se zaustavio. I tada je sve živo zamiralo i njega slušalo.
Kad bi se našao negdje u lugu gdje su se slavuji veselili – igrali ili pjevali, njemu je bilo najteže. Pritajio bi se pod gustim lišćem i tako nevidljiv dugo posmatrao šta rade, slušao šta govore. Donosio je čak i odluku da bane među njih, da im ispriča sve o sebi i zamoli ih da ga prime u jato. Ali nije imao hrabrosti da ostvari tu odluku. Bojao se da će ga otjerati, da će mu jednostavno kazati – nek ide otkud je i došao. Znao je da bi mu poslije toga bilo još teže, još strašnije...
Koliko je malo trebalo pa da tužni slavuj postane opet sretan? Da nađe prijatelje, da jutrom kao i svi slavuji pjeva veseli pozdrav suncu.
Prošlo je i proljeće i ljeto, a on je još uvijek lutao sam.
Došla je jesen.
Došlo je vrijeme da slavuji napuste svoje lugove i krenu na put u toplije krajeve. I krenuli su. Opustjeli su lugovi i vrtovi. Umjesto njih sad je u drveću pjevao vjetar, rušio s grana lišće i napuštena gnijezda.
Tada mali, bijeli slavuj osjeti još jaču tugu. Sad je bio potpuno sam, sad je bio i jedini slavuj koji nije poletio na jug. Istina, niko ga nije sprečavao da to učini. Ali i tamo, u nepoznatom kraju, čekalo gaje isto – pa zar onda nije bilo svejedno gdje će prezimiti, ako uopšte prezimi? Postajalo je sve hladnije, sve žešće su padale kiše a grmovi nisu više pticama pružali dobar zaklon jer se lišće sušilo i opadalo.
Ni bijeli slavuj nije tako lako nalazio zaklona. A jednog popodneva, kad se umoran i prozebao zaustavio u ogoljelom vrtu, počeo je da pada snijeg.
Nijedna ptica nije letjela nebom. Ni jedna ptica, daleko unaokolo, nije puštala glas kao da je čitav ptičji rod izumro.
Čak ni vrapci, ti vječni pokućari, nisu pomaljali kljunove ispod strehe, namirisali su snijeg i pritajili se.
"Sve ptice su našle utočište", mislio je mali slavuj, "samo ja ne znam kuda ću. Slavuji me nisu pozvali da krenem sa njima. Ni druge ptice me nisu pozvale. Pa šta ću sad da radim, šta ću da radim?"
Oblaci su sve jače posipali zemlju pahuljama. Krupne i vlažne, one su se odmah topile.
– Pa snijeg je bijel kao i ja – začudio se. – Da sam otišao na jug, ne bih to znao. A nije ni strašan. Zbog čega se onda toliko boje snijega? Zbog čega bježe od njega?
Zaista, bilo je prijatno posmatrati kako pahulje padaju i istog časa umiru. Pokušao je čak da jednu uhvati u kljun, podigao je glavu i dugo se tako zabavljao. A pahulje su samo padale, padale. Postajale su gušće, suvlje i hladnije. Nisu se više topile, prekrivale su lagano zemlju, drveće i krov na kući do vrha.
I mali slavuj je osjetio njihovu težinu. Počeo je da ih stresa, ali one su se ponovo lijepile za njegovo perje, one su bile nemilosrdne.
"Zatrpaće me", prepao se odjednom, "zatrpaće me sasvim."
Premjestio se u drugi grm. Mislio je da će tamo biti bolje. Ali i tamo je padao snijeg i tamo je bilo hladno.
"Zatrpaće me", pomislio je ponovo, "ovdje će biti moj kraj."
Eto – došlo je i to. Poslije svega što je doživio otkad je morao da napusti porodicu slavuja, otkad je postao osamljenik, lutalica i počeo da pjeva tužnu pjesmu o sebi, o svojoj nesreći. Niko neće požaliti za njim. Niko neće zaplakati, a ni saznati kako je završio svoj kratki život.
Kao i uvijek kad mu je bilo teško, odlučio je da – zapjeva. Pjesma je bila njegovo jedino oružje. Jedina snaga. Tužna pjesma pred kojom niko nije mogao zaustaviti suze.
I zapjevao je.
Bilo mu je svejedno da li će ga kogod čuti. On je pjevao sebi. On je pjevao posljednji put.
Ali neko je ipak čuo.
Na kućici iza vrata otvorio se prozor i na prozoru se pojavila glava dječaka.
– Kakva to ptica pjeva u ovo nevrijeme? – pitao je sam sebe. – Ima slavujev glas, a pjeva tužno, pretužno. Uginuće, nestaće pod snijegom. Moram joj pomoći.
Odlučio se brzo i izišao u vrt koji su nemilosrdno zasipale pahulje.
Mali je slavuj još uvijek pjevao. Ali pjevao je tiše. Glas ga je izdavao, snijeg ga je zatrpavao. Dječak ga je jedva otkrio pod hladnim bijelim pokrivačem. Prilazio je oprezno, bojao se da će mu pobjeći. Bojazan je bila suvišna. On ga je samo tužno pogledao i prestao da pjeva.
Dječak nije oklijevao. Odmah je shvatio kakva je nevolja zadesila neobičnog pjevača. Uzeo ga je na ruku, pomilovao i ponio u kuću. Nije ni slutio da je tako postao prvi, veliki prijatelj bijelog slavuja iz zovina grma.
U toploj sobi mali slavuj se brzo oporavio, počeo da prhuće i da znatiželjno zagleda nepoznate predmete. Dječak je pozvao majku, ispričao joj kako je spasio promrzlu pticu i rekao:
– Čuvaću je i hraniti dok ne grane proljeće. A onda, ako bude željela da odleti od nas, neka odleti, a ako bude željela da ostane, neka ostane.
– Dobro si učinio što si spasio pticu – odgovorila je majka. – A do proljeća je još dugo i ko zna – možda će se pripitomiti kod nas.
– Učiniću sve da se pripitomi – obećao je dječak. I ispunio je svoje obećanje.
Svakim danom slavuj je postajao pitomiji, slobodniji i veseliji. Naučio je da se igra s dječakom, spuštao se na njegovu ruku, spavao nad njegovim uzglavljem. Zajednički su posmatrali kako pada snijeg, slušali kako stravično zavija bura i kako, skupljeni pod strehom, zimomorno cvrkuću vrapci. U takvim časovima bilo im je zaista prijatno i lijepo u to-ploj sobi. Osjećao je to dobro i mali slavuj pa se još više umiljavao oko svog zaštitnika i zahvaljivao mu se jezikom koji dječak nije mogao razumjeti. Ipak, naslućivao je o čemu slavuj govori i, milujući rukom njegovo malo tijelo pričao mu o proljeću koje će doći i rascvjetanom vrtu gdje će moći da se nastani.
Kad bi dječak izišao da se igra, da se sanka ili grudva – bijelog slavuja bi obuzimala stara tuga. Bilo mu je dobro, imao je prijatelja, ali njegovo srce je čeznulo za onim što je ostalo neostvareno! Pitao se: kako žive i šta sad rade slavuji koji su odletjeli na jug? Da je među njima, dočekivao bi zoru pjesmom, bio bi jedan glas više u velikom horu. Radovao bi se izlasku sunca. Ne, on se ne može još uvijek pomiriti sa sudbinom odbačenog! On je slavuj i ostaje slavuj! On nikad neće biti srećan dok se ne uključi u svoju veliku porodicu.
Dani su prolazili i zima je prolazila.
Duhnuo je topao južnjak i snijeg se topio kad šećer u vodi, pokazala se opet gola zemlja, a vrapci su počeli veselije da cvrkuću i življe da prhuću. Oni su već znali da su prebrodili još jednu zimu i da im više ne prijeti opasnost ni od ledenih noći ni od gladi,
I mali slavuj je osjetio dolazak proljeća.
Jednog jutra on probudi svog prijatelja pjesmom. Prvi put poslije izgnanstva on nije pjevao svoju tužnu pjesmu lutalice, on je pjevao veseli pozdrav zori i suncu. Kako i ne bi i zašto i ne bi? Ta on je sad imao prijatelja, velikog prijatelja.
Dječak je slušao i čudio se. On je tek sad shvatio da je nepoznata ptica koju je spasio, u stvari, slavuj. Bijeli slavuj. Tu više nema zabune, jer njegova pjesma sve govori. A slavuj je pjevao sve jače, sve ljepše. Kad je prestao, dječak je dugo razmišljao o njegovoj sudbini, a onda ustao, otvorio prozor i rekao:
– Nema više potrebe da se zadržavaš u sobi. Snijeg te ne može zatrpati, vjetar te ne može odnijeti. Idi, poigraj se malo napolju. Ali ne zaboravi da se vratiš.
Slavuj nije odmah pojurio kroz otvoren prozor koji mu je nudio potpunu slobodu. On se najprije spustio na ruku svog prijatelja i pokušao cvrkutom da mu nešto objasni, pa tek onda poletio iznad vrata. Dječak je pratio njegov let i pitao se: hoće li ovo biti njihov rastanak? Je li bijeli slavuj zauvijek odletio? I nije zatvorio prozor. Ako se slavuj vrati, da može ući.
A slavuja su odmorna krila nosila sve dalje i dalje. Nikad nije osjetio toliko zadovoljstvo što može da juri neograničenim prostorom, da se zaustavi gdje želi. Želio je i osluškivao: neće li se odnekud iz grma, iz šumice javiti slavuji svojom pjesmom. Onda bi se i on spustio i zapjevao. Zapjevao bi pravu pjesmu slavuja. Možda bi ga opet primili u svoje društvo. I tek danas bi on bio sasvim srećan i potpuno zadovoljan.
Ali pjesma se nigdje nije čula i, kad se već zamorio, bijeli slavuj se vratio svom prijatelju, dječaku.
Sad je svakog dana letio iz sobe i vraćao se. Pjevao je na prozoru i u vrtu. Čekao je da se pojave slavuji. Dočekao ih je – kad je drveće počelo da se kiti listom. Doletjeli su i njihova zvonka pjesma razbudila je jednog jutra sve šumarke i sve vrtove.
Naš slavuj ih je dugo slušao a onda izjuri iz sobe i nađe mjesto u grmu ruže. Kao nekad u zovinu grmu, dočeka najprije da utihnu glasovi mnogobrojnih pjevača, pa onda i sam zapjeva. A kakva je to bila pjesma i kakav je to bio glas – pokazalo se prije nego što je završio. Sa svih strana poletjeli su slavuji u mali vrt da vide nepoznatog pjevača, koji se od-jednom pojavio i tako zapjevao da su svi morali zaćutati.
Vidjeli su ga. I kad je prestao da pjeva, pitali su ga:
– Otkud si stigao ovamo? Zašto si bijel? Iz kojeg si jata, iz koje si šume?
– Ja sam slavuj iz zovina grma – počeo je da priča pjevač. – Ali sam morao da napustim svoje toplo gnijezdo i da postanem lutalica...
Ispričao im je sve o sebi.
Kad je završio, mnogi su slavuji zaplakati, a onda su gotovo u jedan glas povikali:
– Ti si slavuj koji pjeva najljepše od svih slavuja na svijetu. Ostani među nama i zaboravi šta je bilo. Bićeš naš prijatelj i mi ćemo biti tvoji prijatelji.
– Hvala vam! – ganuto je progovorio nekadašnji izgnanik.
– Zapjevaj da te još jednom čujemo – zamolili su slavuji.
Zapjevao je. Pjevao je dugo, samo on, u tišini koja je vladala nad čitavim krajem, pjevao je pozdrav suncu i novom životu koji je bio pred njim. Konačno je našao ono za čim je čeznulo njegovo malo, plemenito srce. Ali nije zaboravio ni svog prijatelja dječaka. Dolijetao je svakog dana u njegovu sobu i pjevao mu najljepše pjesme. A svi slavuji koji su se nastanili u vrtu smatrali su dječaka svojim prijateljem i nisu bježali od njega.
Po šumama se brzo pronosio glas o neobičnom, bijelom pjevaču.
Na sve strane se širila njegova slava, jer su u mali vrt dolijetali slavuji iz daleka da ga vide i čuju. Slušali su ga, divili mu se i pozivali da posjeti njihov lug. Imao je sad mnogo prijatelja a još više onih koji su željeli da postanu njegovi prijatelji, jer više nikom nije smetalo što ima bijelo perje.

Jato

U staroj zapuštenoj tvrđavi, obrasloj lozom i mahovinom, živjele su crne čavke, a odnedavno se doselila k njima još i buljooka sova. Sova je tu provodila samo dan, a odlazila je čim bi se na zemlju spustio mrak i vraćala se tek ujutro, umorna i sita, na svoje osamljeno mjesto, na glatku stijenu u jednoj polutamnoj udubini. Čavke su se prema njoj odnosile kao prema privremenom gostu, jer su tvrđavu smatrale svojom, a pošto je sova bila miroljubiva, nisu je uzmeniravale i život im je tekao u miru. Tekao je dugo, sve dok se odnekuda ne pojavi sivi oštrokljuni jastreb. On se, doduše, ne naseli u tvrđavi, ali se ugnijezdi sasvim blizu u jednom šumarku, i već prvog dana sjuri iz visine u tvrđavu, ugrabi jedno ptiče koje je istom počelo prhutati i odnese ga. Na tvrđavi nasta uzbuna. Čavke se uzlijetaše, sabiše u jato iza zidine, uznemiriše sve unaokolo svojom galamom, probudiše staru sovu.
– Šta je to sad? – upita sneno sova, prevrćući svojim krupnim, buljookim očima, nemoćna da vidi šta se oko nje događa.
– Napada nas jastreb! – dobi uzbuđen odgovor. – I mladunče nam jedno odnese.
– A, jastreb! – progunđa sova i odmah upita: – Otkud sad taj delija ovdje? U ovom kraju se odavno nisu pojavili. E, biće, duše mi, sad krvi i perja do koljena.
Čavke ne čuše njeno pitanje i ne odgovoriše joj, a već sutradan jastreb izvrši još drskiji napad. On iznenada naletje na malo jato koje je kružilo nad tvrđavom i rastjera ga u času, jer sve čavke, bojeći se za život, pobjegoše u svoja duboka gnijezda. Samo jedna viknu:
– Ne bježite! Ostanite vi, kukavice! Prihvatimo bitku!
A jastreb se ustremi baš na tu čavku, začas je savlada i odnese. U zraku osta njeno sitno očerupano perje, koje je, lagano padajući zemlji, poigravalo na vjetru. I tek kad je jastreb nestao sa vidika, izletješe čavke oprezno iz gnijezda i počeše se iskupljati u jato.
– Opet je dolazio? – upita sova sa svoje stijene.
– Opet – potvrdiše čavke. – I odnio jednu. Sve će nas potamaniti.
– Potamaniće – reče sova uvjerljivo. – Ako budete takve kukavice, sve će potamaniti. Sramota. Vas toliko, a on sam. E, da ja vidim po danu, ja bih se sa njim brzo obračunala. Ali zato ću ga noćas potražiti.
Te noći čavke su, uznemirene, očekivale sovin povratak. Osluškivale su pažljivo neće li čuti šum njenih krila u mraku, ali se sova pojavi tek u svitanje. Okrvavljena, očerupana, malaksala od umora, ona se spusti na svoje staro mjesto i teško uzdahnu. Čavke se odmah sjatiše oko nje i zaokupiše je pitanjima:
– Šta bi? Šta to bi?
– Borili smo se od ponoći pa do maloprije – reče sova. – Nisam ga mogla savladati. Jak je to i okretan jastreb. Velike mi je rane napravio, perje počupao. Da je još trajala noć, možda bih ga i savladala, a ovako on iskoristi vrijeme kad se na moje oči poče navlačiti mrak i dobro me udesi.
– A šta ćemo sad? – zabrinuto se zgledaše i upitaše čavke. – Kad ovolika sova nije mogla izaći s njime na kraj, kako ćemo mi?
Iako su tog dana čavke letjele samo oko tvrđave, budno posmatrajući pusto nebo, jastreb ih ipak iznenadi i ugrabi jednu. A naveče se sve čavke okupiše na najvećem zidu tvrđave i najstarija među njima reče odlučno:
– Moramo ovome učiniti kraj ili se seliti odavde.
– Gdje ćemo sad, vijek smo provele ovdje! – uzviknu najstarija.
– E, onda se moramo boriti s jastrebom. Dosad smo kukavički bježale, a pogledajte koliko nas ima! Samo da ga svaka po jednom čvokne, više mu ništa ne bi trebalo.
– Tako je! – potvrdiše neke, a druge odmah dodadoše:
– Ali on je i sovu udesio pa sad čitav dan ječi na stijeni. Kako ćemo onda mi s njime izaći na kraj?
– Izaći ćemo! – samouvjereno uzviknu najhrabrija među njima. – Izaći ćemo ako ne budemo kukavice kao dosad. Dočekajmo ga složno i ovom zlu biće kraj.
– Ti nam onda budi vođa! – složno graknuše čavke. – Bez vođe smo kao i bez krila.
Stara čavka pristade, ali reče:
– Primam se, ali pod jednim uslovom: da svakoj koja pokuša pobjeći sa bojišta same sudimo.
Čavke pristadoše, a već sutradan od ranog jutra počeše u jatima kružiti iznad tvrđave spremne za boj. Jastreb se pojavi iznenada kao i uvijek. Začudi se malo kad opazi mnogobrojne čavke u zraku, ali niti zastade, niti uspori let, već smjelo jurnu naprijed, siguran da će čavke pred njim pobjeći kud koja. Kao kugla pade u prvo najbliže jato klikćući pomamno i sijevajući grabljivim očima. Čavke se načas razdvojiše, a jastreb se ustremi na jednu koja mu je bila na domaku. Ali šta to sad bi? Na njega se istovremeno baciše sve čavke iz napadnutog jata i on, ne znajući šta to znači, napusti žrtvu. Žurno, podižući se, on se odjednom nađe opkoljen čitavom crnom vojskom sa svih strana. I bitka poče. Čavke složno napadoše jastreba sa svih strana, kljucajući ga i ne dozvoljavajući mu da se pribere. On ih je promuklo pišteći odbacivao od sebe, hvatao kandžama, po zraku je na sve strane letjelo njegovo sivo i njihovo crno perje. Jastreb osjeti kako malaksava, osjeti kako mu se krv iz rana na glavi slijeva preko očiju i zastire vidik. I odluči se na posljednji korak. Opusti se i strelovito jurnu prema zemlji, razmišljajući da će im dolje lakše umaći. Ali čavke pojuriše za njim, opet ga opkoliše, i jastreb, već zaslijepljen, bućnu u potok. Čavke se sletješe nad njim i kljucajući ga bez prestanka ne dozvoliše mu da se više podigine. Voda je na svojim valovima nosila jastreba, a nad njim su prijeteći sunula krila razbješnjelih čavki, opijenih pobjedom. I tek kad se jastrebovo tijelo nemoćno opusti, a valovi ga ponesoše lako kao iver, čavke se digoše uvis i poletješe. Sova, koja nije mogla da vidi ishod bitke, čula je samo njihov razdragani poklič:
– Pobjeda! Pobjeda!

Svirala

Jedne godine zima je bila jaka, snijeg dubok, a sjeverni ledeni vjetrovi bijesni i nemilosrdni.
Djeca se nisu usuđivala da napuste tople sobe i samo kroz otkravljene prozore posmatrala su šta se događa napolju. Srne su napustile planinu i lutale po obroncima oko sela gdje je snijeg bio plići. Gladne i prozeble, tražile su hranu, a hrane nije bilo. Noću, uz strašan urlik vjetra, jurili su sniježnim ravnicama čopori vukova. Iznemogle srne su postajale njihove žrtve. Kad bi načas zamukao vjetar čuo se njihov nemoćni plač.
Ptice su po cijeli dan u jatima slijetale na štale i pojate, a noću, okovane ledom, padale sa grana u snijeg i nisu se više dizale.
Jednog takvog dana mali dječak je sjedio pored prozora. Bilo mu je dosadno pa je pokušavao da raskravi ledenu koru na staklu i mislio:
"Kad će prestati da zviždi ova bura,? Kad ću moći da izjurim napolje, da se prosankam i napravim Snješka Bijelića?"
I upravo tada primijetio je kako je odnekuda doletjela ptica i spustila se na vanjsku ivicu prozorskog zida. Bila je na izmaku snaga i dječaku se učinilo da vidi suze u njenim očima. Brzo je otvorio prozor, uzeo rukom pticu i unio je u toplu sobu. Nije pokušavala da se otme, jer nije imala snage, a možda je mislila:
"Sad je svejedno šta će se pogoditi. Napolju me ionako čeka smrt..."
Dječak je učinio sve da spasi svog nenadanog i neuobičajenog gosta. Još istog dana ptica je počela da skakuće i prhuće po kući, a sutradan počela je i da pjeva. Imala je divan glas i melodija njene pjesme bila je slična romoru šume, kad kroz nju prolazi vjetar.
O čemu je pjevala, dječak nije shvatio. Ali je shvatio da pjeva lijepo, ljepše od svih ptica koje je dosad slušao, i zaželio samo jedno: da ptica ostane stalno u njegovoj sobi, da pjeva i da ga smatra svojim velikim prijateljem.
Ali mala ptica očito nije željela to isto. Ona se nije mogla pomiriti s tim da vječno ostane među četiri zida i kad je južnjak počeo da topi snijeg, rekla je:
– Ne mogu više da ostanem ovdje. Lijepo mi je, ali ja čeznem za prostorom i svojim drugaricama. Pusti me da odletim, a ja ću ti se odužiti za sve što si za mene učinio. Slušaj: kad drveće ozeleni prvim listom, dođi na izvor potoka u podnožju planine. Zovni me i ja ću doći. Donijeću ti poklon kakav još niko nije dobio. Postaćeš veliki prijatelj ptica.
Dječak nije mogao da joj se suprotstavi, otvorio je prozor i ptica je odletjela.
A kad je šuma počela da zeleni, došao je na izvor. Došao je i počeo da doziva svoju malu prijateljicu. Da li će doći?
Nije bio siguran. Možda je ona sad negdje daleko. Možda je zaboravila.
Ali ona je došla – vesela i odjevena u prekrasno perje. Došle su još dvije iste takve ptice koje su u kljunovima nosile malu, bijelu sviralu.
Ptice su se spustile na dječakova ramena, a njegova mala prijateljica je rekla:
– Nisam zaboravila šta sam ti obećala. Uzmi ovu sviralu i postaćeš veliki prijatelj ptica pjevica. Kad god zaželiš da čuješ njihove pjesme, duni u sviralu. Kad zaželiš da ih vidiš, svirka će ih dozvati i one će doći da te pozdrave.
Dječak je uzeo sviralu. Bila je lagana i lijepa kao da je izrađena od vodene pjene. Zasvirao je. Šumom je odjeknuo divan ptičiji glas, a onda su mu se pridružili drugi, čitav hor koji je rastao, rastao. I njemu se učinilo da pjeva čitavo carstvo malih ptica. Da su tu pored njega i da ga gledaju svojim veselim očima.
– Hoću da vidim ove ptice – rekao je svojoj prijateljici.
– Zasviraj još jednom. One će doći.
Nije ga prevarila.
Čim je ponovo odjeknuo glas svirale, počele su sa svih strana da dolijeću ptice, spuštale se na grane, na zemlju, na dječakove ruke i ramena kao da ga već odavno poznaju i smatraju svojim prijateljem.
Dječak je cijeli dan ostao u šumi. Ptice su mu pjevale, on je slušao i bio srećan među njima.
Dolazio je i kasnije, nebrojeno puta, dolazio je kad god je imao vremena. Glas njegove svirale je dozivao ptice i one su dolazile da pozdrave svog velikog prijatelja. To prijateljstvo je trajalo do kraja njegova života.
Ne znam gdje se sada nalazi mala svirala. Vjerovatno je još uvijek negdje u šumi čuvaju ptice.
Možda će se ipak jednoga dana naći dječak koji će dobiti čarobnu sviralu.

Slavujeva smrt

Na vrhu tamne gore, gdje se rađaju hladni vjetrovi, utrkuju i ukotvljavaju olujni oblaci i gdje munje vezu svoju zmijolike vezove a gromovi prate grmljavinu – živjela je porodica velikih surih orlova. Među turobnim, kao tornjevi oštrim i u nebo uklesanim stijenama savijali su svoja gnijezda i po čitav dan, na smjenu, stražu održavali. Ptice su pažljivo zaobilazile orlovsku postojbinu, a po zlu su je upoznale i mnoge šumske zvijeri. Znali su: ko padne u orlovske kandže, neće više živu glavu iznijeti... U čitavoj planini, nadaleko i naširoko, vladao je strah od orlova i samo su crne noći donosile spokojstvo. Mudre lisice, stare zečice i srne, tetrijebovi i ptice svih vrsta savjetovali su svoju mladunčad:
– Čuvajte se orlova, ne približavajte se planinskom vrhu, jer vas tamo čeka smrt...
Orlovi su se u jatima spuštali s litica i čim bi se pojavili nad oštrim vrhovima borova, započinjala je panična uzbuna. Od gnijezda do gnijezda, od grma do grma pronosio se glas:
– Sklanjajte se, eto orlova!
Ptiće su se zavlačile u gusto lišće, lisice u kamenjare, zečevi u loge – začas bi prestao i bat brzih koraka po šušnju, i guk golubova u sanjivoj krošnji bukve i slavujeve pjesme uspavanka, nad gnijezdom punim goluždravih ptića. A orlovi su lagano i bešumno plovili iznad crnog šumskog mora, kružili strpljivo dok ne bi otkrili plijen. Zatim je započinjao lov praćen prodornim kliktanjem koje nije prestajali dok se žrtva ne bi zakoprcala u orlovskim kandžama. A te žrtve su najčešće bile neiskusni, istom prohodali zečići, naivni srndaći i ptići koji su polazili na svoj prvi let, ne očekujući da će im on biti posljednji... Orlovi su nosili plijen u svoje pećine i tek kad bi nestali s vidika, vraćao se u planini život. Zabrinute majke bi odmah započinjale tražiti zagubljenu djecu, dugo se kroz duboke klance i doline pronosilo njihovo dozivanje. Mnoge su tražile uzalud i nije im ostalo ništa drugo nego da se pomire sa sudbinom i da gorkim suzama oplaču svoju nesreću. I tako iz dana u dan, život je u toj planini postajao sve teži i nesnosniji.
Orlovskog vođu su zvali Strašni, i to ime mu je dobro pristajalo. Imao je kao katran crno perje, široka krila i veliku glavu u kojoj su grabljivo i divlje sjala dva kremena – mrka oka. Bojali su ga se i sami orlovi, a ptice su drhtale i od same pomisli na njega. On je predvodio orlove u lovu, ali se često spuštao u planinu sam i nikad se nije vraćao bez plijena. Umio je, bolje od ostalih orlova, pronaći zeca u grmu, pticu gustoj krošnji drveta, jarebicu u travi, mladu sjenicu u bujadi ili lozi divlje masline. Čim bi se on pojavio u zraku ptičji stražari postavljeni na vrškove jela, javljali su užurbano:
– Ide Strašni! Ide Strašni!
I sve je bježalo u svoja skrovišta.
Tako jednog jutra pođe Strašni sam u lov i još izdaleka opazi nad planinom slavuja kako bezbrižno juri prema sivom oblaku, usidrenom u plavom nebeskom moru,
– Evo slatka zalogaja – reče sam sebi orao. – Bolji mi doručak i ne treba...
I ubrza let. Slavuj ga opazi prekasno i još se i ne snađe, a orao ga zgrabi oštrim kandžama.
– Dobro mi došao za doručak, mali! – smijući se zadovoljno progovorio orao. – Nisi mi se nadao? Odmah ću te pojesti...
A nesrećni slavuj zaplaka žalostivo i poče moliti:
– Smiluj mi se, orle, pusti me da živim. Ja sam jedinac u majke, orlovi su mi već pojeli svu braću i sestre. Nemoj da mi majka ostane sirota – a ja ću ti se za to pošteno odužiti.
Ako se kad nađeš u nevolji, pomoći ću ti, ako se razboliš, njegovaću te, samo me sad pusti...
Gromoglasno se nasmija orao slavujevoj molbi i reče:
– Baš si ti neka naivna budala. Kakva bi pomoć meni mogla zatrebati od tebe tako sitnog? Pogledaj se sam, nema te ni dva zalogaja. A ja sam najjači među orlovima, car među pticama. Kod mene nema milosti. Nagledaj se još malo svijeta, brzo ćeš se naći u mom kljunu.
I ponese slavuja zemlji da ga tamo pojede. Ali baš kad htjede da se spusti, zape krilom za grm i izgubi ravnotežu. U tom času slavuj osjeti da su orlove kandže popustile i izmače.
– Aha, bježiš, lukavce! – viknu odmah orao i dade se u potjeru. – Nećeš se, vala, spasiti da imaš dvoja krila... Ne zovu mene uzalud Strašni.
Ali je slavuj u grmovima bio spretniji od orla i začas se sakrio u stablo natrule bukve. Orao zagreba kandžama u drvo, pa kad vidje da je dubina preuska za njegovo tijelo i da je slavuj na sigurnom mjestu, ljutito viknu:
– Sad si umakao, ali drugi put nećeš. Bolje ću te čuvati.
– Drugi put ću paziti da ti ne padnem u šake – odgovori slavuj.
I tek kad orao ode, osjeti slavuj bolove u nozi i vidje da mu je prebijena. A od svega njegovog divnog perja ostalo mu je na tijelu manje od polovine... Pa ipak je bio sretan, presretan... Čak zaplaka od prevelike radosti, a onda zapjeva kao što nikad dotad nije zapjevao.
Minu otad podosta vremena i gorkih dana za stanovnike planine. Malom slavuju zaraste noga, ali osta šepav i ne znajući da će se ipak još jednom sresti sa Strašnim...
Dogodilo se, naime, da je na vrhu gore, među orlovima, neočekivano zavladala bolest. Počeše brzo skapavati nemilosrdni sijači smrti, odahnu planina. Kao pucanj se pronese glas:
– Umiru orlovi, dolazi sloboda!
I na sve strane složno zapjevaše vesele ptice, a srne i zečevi zaigraše na poljani kolo, poskakujući i po ritmu frule uz koju je svirala lisica. Čitavu noć potraja veselje i tek pred zoru, kad se pogasiše zvijezde i mjesec zaroni za greben, počeše se razilaziti...
Od velikog orlovskog plemena osta još samo Strašni. Ali i njega zahvati bolest... Pođe u lov i prvi put u životu vrati se bez plijena. Leže na stijenu, nemoćno opruzi krila i reče sam sebi:
– Dolazi kraj!
Dugo je tako ležao, kad najednom ču slavujevu pjesmu. Teško podiže glavu, pogleda i odmah prepozna šepavog slavuja, koji se spuštao na stijenu pitajući:
– Jesi li živ ili mrtav, orlušino?
– Živ sam – teško i molećivo uzdahnu orao.
– Nećeš dugo, vidim. A sjećaš se, orle, kako sam te onda molio da mi pokloniš život? Da si me onda pustio, sad bih te ja njegovao, možda bi i ostao živ. A ti si mislio da ti nikad moja pomoć neće trebati, je li?
– Bio sam budala, velika budala – uzdahnu orap. – A sad se kajem, gorko se kajem. Zaboravi, slavuju, šta je bilo, pomozi mi u nevolji. Nahrani me i napoji, a ako prezdravim, boljeg prijatelja od mene nećeš imati. Na krilima ću te nositi među oblake, braniću te i čuvati kao majka dijete.
– Da ti pomognem, veliš? A ti si mi nogu slomio, perje počupao, pa sad šepam i ružan na zemlji živim. Braću i sestre si mi potamanio, mnogo zla počinio... U tebi je vučje srce, za milost ne zna. Sad si dobar i umiljat zato što si u nevolji...
– Znam, mnogo sam zla nanio – pokajnički izusti orao. – Da sam dobra prijatelja stekao, ne bih sad ovdje osamljen i bespomoćan ležao... Želio bih da popravim što sam učinio. Pomozi i bićeš mi prvi prijatelj. A kakva je moja snaga, i sam znaš. Nikad više ni ja ni moji potomci nećemo ptičje meso jesti...
Sluša slavuj, pa misli:
"Dobro bi bilo imati ovako moćna prijatelja, dobro. Ali riječ je njegova nesigurna, čim se domogne snage – prevariće..."
Razmišljao tako dosta dugo, dvoumio se i na kraju odlučio:
– Pomoći ću ti, orle, hoću da vidiš da sam plemenitiji od tebe. Samo mi se zakuni da nikad više nećeš pticama zlo nanositi.
– Nikad, nikad. Kunem se životom i potomstvom! – izgovori orao.
I slavuj poče njegovati bolesnika. Donosio mu vodu sa potoka, crve sa oranice, bdio pored njega po čitave noći, sve dok se orao ne poče oporavljati... A kad se potpuno odboči na noge i osjeti snagu u krilima, orao pogazi zakletvu, uhvati kandžama slavuja i podrugljivo reče:
– Budalo, i ti si povjerovao mojim riječima! Zar misliš da ću se ja čitavog života crvima hraniti, a pustiti ptice da se slobodno po planini šepure? Tebe ću prvoga pojesti...
I pojede malog, plemenitog i lakovjernog slavuja.

Golubovo krilo

U tamnom i tihom kutku planinske pećine, pod toplim krilom majke, izlegla su se jednom dva goluba, dva sitna i goluždrava ptića nejakih krila i nestabilnih nogu. Tako nejački, oni su često ostajali sami u gnijezdu u pećini, čiji je stanovnik, pored golubova, bio i stari slijepi miš. On je noću lutao, a danju, sit i umoran, spavao ili drijemao u jednom uglu koji je smatrao svojom kućom. Ponekad bi ga razbudila ili uznemirila piska gladnih golubića i tada bi nezadovoljan i ljutit gunđao:
– Umuknite ili ću vas pobacati napolje iz pećine. Gle, kakvi su postali! Ne daju mi ni da se mirno ispavam.
A kad bi se golubica vratila u pećinu s hranom u kljunu, on bi joj dovikivao:
– Nauči tu svoju djecu da ne cvile kao pištaljka. Inače ću prestati da se ponašam miroljubivo.
– Strpi se još malo, susjede – molila ga je golubica. – Imaćeš dovoljno mira. Krila im već rastu, za koji dan ću ih izvesti napolje da im pokažem kako se leti...
I jednom, ona je stvarno rekla:
– Djeco, vodiću vas u šetnju. Upamtite da vaša snaga leži u krilima. Razmahujte slobodno, bez straha, i sve će biti dobro.
Oni su se poslužili savjetom, ali su ipak letjeli nesigurno.
Kad su se našli pod otvorenim nebom, sunce je bljesnulo kao vatra i morali su da zatvore oči.
Majka je letjela nisko, a oni za njom. Čudili su se i radovali svemu: potoku, planini, nepoznatim pticama koje su jurile u plave visine, sigurno i ponosno kao da nikad nisu osjetili umor u krilima, kao da ga uopšte ne mogu ni osjetiti.
Mali golubovi su im zavidjeli. Oni bi dali sve da su u tom momentu mogli isto tako pojuriti u slobodni prostor nad zemljom. Ali njihova su krila bila još nejačka i osjetili su brzo umor. Tada je majka rekla:
– Vratićemo se u gnijezdo. Drugi put ćemo ostati duže.
Dolepršali su do ulaza u pećinu, puni utisaka, i još jednom se okrenuli da vide sunce koje ih je kao veliko oko pratilo s neba. A zatim su utonuli u tamu za majkom koja je prva doletjela do gnijezda i doviknula im:
– Ovamo! Samo lagano, dok vam se oči ne naviknu na mrak.
Ali, istom što je to izgovorila, čula je prestrašen krik. Jedan od mališana je pao na dno pećine. Bila ga je već izdala snaga i krila neočekivano otkazala poslušnost. Pojurila je da mu pomogne, ali je već bilo prekasno. Mali je ležao na kamenju i pištao tužno i zaglušno. Uzalud je pokušavao da se podigne. Desno krilo mu je bilo povrijeđeno i, okrvavljeno, padalo nemoćno na kamen.
Majka je plačući oblijetala oko njega. Ali je brzo shvatila da je pad bio sudbonosan za malog goluba. Morali su da ga ostave na dnu pećine i da ga tu hrane i njeguju. Mali je bio tužan i jednom, kad ga je majka tješila, rekao je:
– Žao mi je što više nikad neću vidjeti nebo i sunce, što neću moći letjeti slobodno kao moj brat. Zašto mi se morala dogoditi nesreća? Kako ću živjeti bez krila u ovoj pećini iz koje ne mogu izaći?
– Ja ću biti uz tebe – govorila mu je majka, – Kad tvoj brat odleti, ostaću ovdje i ti nećeš nikad biti ni gladan ni žedan.
Ali, on se nije mogao utješiti i postajao je svakim danom sve tužniji.
Uzalud je brat nastojao da ga razveseli. Donosio mu je hranu i pričao o svemu što je vidio i doživio. On je slušao i mislio:
"Kako je sretan! Ja nikad više neću ništa doživjeti."
Zdravi golub je žalio što mu brat ne može da poleti u prostor nad zemljom, da se poigra u plavom visu pod suncem i okupa u bistrom potoku pod planinom.
Žalio je, ali mu nije mogao pomoći.
A jednom, kad je ostao sam, mali golub je odlučio:
– Moram da izađem iz ovog mraka na sunce. Još jednom, samo još jednom da vidim onaj lijepi svijet na zemlji i biću zadovoljan...
I počeo je polako da se penje po stijenama. Znao je da se svakog časa može strovaliti u dubinu gdje je hučala voda i gdje ga je čekala smrt. Ali, zar život u vlažnoj tami pećine, bez radosti, bez nade, nije što i smrt?
I uskliknuo je:
– Sunca! Svjetla! Još samo jednom, pa onda makar došao kraj!
Penjao se, penjao uporno i nepokolebljivo.
Još jedan napor, jedan pokret i on je slobodan!
Kad je na rubu pećine zastao da odahne, bio je najsretniji golub na svijetu.
– Kako je samo lijepo sunce!
– I nebo!...
– Kako prijatno šumi lišće i miriše zrak!
Dugo je stajao na stijeni omamljen ljepotom i zaključio:
– Ako mi je krilo slomljeno, noge su mi zdrave. Biću golub koji ne leti, ali ću živjeti u slobodi na zemlji, u svjetlu, a ne u mraku.
I spustio se sa stijene i krenuo u novi život koji mu je nudila priroda.

Plamena

Zvali su je – Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je noću letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica već kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor, negdje u grm ili u krošnju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio čudotvornu lampu. Sve živo – i ptice i zvijeri, bježale su iz svjetlosnog kruga u gust mrak i Plamena je uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala društva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako je zaključiti da nije bila srećna.
Gdje se rodila?
Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije sjećala. Ko zna kako i ko zna zašto? Možda je negdje na svijetu postojalo mjesto gdje su živjele plamene ptice, a ona se nesrećom, još dok je bila sasvim mala, izgubila i našla u tuđem svijetu.
Jesu lije iz nepoznatog zavičaja odnijeli vjetrovi?
Je li takav zavičaj zaista postojao?
Ako nije sa sigurnošću mogla da odgovori Plamena – ko je drugi mogao? Ona je ipak vjerovala da postoji. Žudjela je za svojim zavičajem i tražila ga lutajući od planine do planine. Nadala se da će negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom razgovoru, radovala se mnogo čemu što će doživjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale – i ništa. Plamenu pticu nije srela. Zavičaj nije našla.
Uzalud je pitala.
Uzalud je pjevala očekujući da se istom melodijom, istim glasom odazove druga ptica njenog roda. Njena pjesma čežnje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve više gubila nadu da će ikad naći ono što traži. Ali čežnja za zavičajem nije prestajala.
Dok se odmarala, noću kad je sve bilo pusto, kad se u planini nije čuo nijedan glas, ona je, ne jedanput, sanjala kako će odletjeti u svoj zavičaj. Zamišljala gaje kako izgleda i bila uvjerena da se nalazi u kraju koji je najljepši na svijetu. Bila je uvjerena da tamo vječno sija sunce, da i drveće ima vatreno lišće, da su vode tople i drugačije od onih koje je dotad vidjela.
Često su joj čitave noći prolazile u takvom sanjarenju. I nije ih žalila. Zašto da žali kada su to bili najprijatniji časovi njenog života?
Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta.
Jednom, usred zime, zapala je u veliku zavjesu oblaka koji su se neočekivano nagomilali tako gusti i tamni oblaci da se dan malo razlikovao od noći. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice nisu mogle da lete, jer su ih svuda dočekivali neprobojni zidovi oblaka. Hrane više nije bilo i pne najslabije već su počele skapavati od gladi. A i ostale je prije ili kasnije čekala ista sudbina.
– Ako ne napustimo ovu planinu, propašćemo – govorile su jedna drugoj.
– A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni oblaci?
Plamena ih je slušala i pomislila:
"Možda bih mogla da im pomognem, da ih izvedem odavde. Osvjetljavaću im put i probiće se kroz oblak."
I rekla je pticama.
Ptice su se začudile.
Mnoge su posumnjale u mogućnost takvog poduhvata, ali su one najhrabrije i najpametnije rekle:
– Ako ništa ne pokušamo, propašćemo. Ako pokušamo, postoji nada. Neka nas Plamena povede.
Tako je započeo smrtonosni let velikog ptičjeg jata kroz guste oblake, u neizvjesnost – jer se nije znalo dokle će stići i hoće li naći spas. Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene buktinje osvjetljavala je put i nije bila tužna, bila je ponosna i zadovoljna što ima vatreno perje. Samo da izdrži. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen – kraj velikog ptičjeg jata.
U početku je letjela lako, a kasnije sve teže, sve sporije. Mnoge su ptice već pale. Mnoge su posljednjim zamasima krila održavale život.
– Ne smiješ klonuti! – hrabrila je samu sebe Plamena. – Izdrži još malo. Tamo negdje iza oblaka grije sunce, toplo sunce, kao u tvom zavičaju.
Koliko je trajao taj let, niko ne bi mogao reći tačno. Niko nije mjerio vrijeme satom ni daljinu kilometrom. Ali pticama se učinio dug kao vječnost, i kad su već i najhrabrije počele da gube nadu, Plamena ih je izvela u širok, svijetao prostor bez snijega.
– Sunce! – uskliknula je. – Spas!
To je bilo sve što je mogla da kaže. Nestalo joj je snage, krila su joj klonula. Pala je na zemlju i nije se više podigla.
Ptice su pokušale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i položile u zemlju njeno tijelo.
To je bio veliki, neobičan i tužan pogreb. Plamena je konačno stekla prijatelje. Ali nije ih vidjela kako plaču, nije ih čula šta govore. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana humka. I ta humka je svake noći svijetlila u mraku, kao što je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce.

Rastanak

Led je okivao vode.
Snijeg je zagospodario prostorima i sunce više nije izlazilo da se pokaže i razbije oblake.
Odavno su krenula na jug jata divljih pataka. Njihov je cilj bio: doći do voda iz kojih ne bije dah leda, gdje duva topao vjetar i šušti trska pod kojom postoje bezbrojni zakloni, mirni i sigurni.
Posljednje je krenulo na put jato u kome se nalazila i Bjelovrata, patka još mlada i radoznala. To je bio njen drugi let Nije se bojala dalekih puteva. Čak se radovala promjeni i posljednjih nekoliko dana prije polaska bila je nestrpljiva, jer je vođa patak dugo i opširno pričao o krajevima u koje ih vodi, o ljepoti jezera koje je, po njegovim riječima, bilo najljepše na svijetu i za koje su znali samo on i nekoliko njegovih starih prijatelja.
Jato je letjelo iznad Evrope i spuštalo se pred noć na vode rijeka koje još nije bio okovao led. Bjelovrata je bila zadovoljna putovanjem i sanjala je samo o obećanom jezeru i ljepotama koje ih tamo čekaju. Ali jednom, kad se jato spuštalo na noćište, odjeknu nekoliko pucnjeva sa zemlje i Bjelovrata osjeti da je pogođena. Zaglavinja i poče da pada u dubinu.
"Smrt", pomisli. "Moj put je završen."
Pala je na led pored obale, uz samu ivicu. U posljednjem času vidjela je kako se preplašeno jato povilo i odjurilo koritom rijeke.
Čula je odmah iza toga kako na obali laje pas i kako negdje blizu šumi voda. Znala je da je traže i priljubila se očajnički uz obalu da bi ostala neprimijećena. Dugo i nepomično ležala je tako, a mrak se spuštao nad rijekom. Počeo je da pada snijeg. Pas je prestao da laje i svuda uokolo zavladala je tišina. Znala je da joj više ne prijeti opasnost i pokušala je da se pokrene. Ali je odmah osjetila strašan bol u tijelu i vrtoglavicu.
"Gotovo", pomislila je još jednom. "Ostala sam sama, bespomoćna i ovdje će biti moj grob."
A snijeg je padao, padao. Osjećala je na sebi težinu bijelog pokrovca i shvatila da će je taj snijeg, ako nastavi da pada, potpuno zatrpati. Nije više imala snage da se pokrene i nije ni pokušavala da se pokrene, pomirena sa onim što je postalo neizbježno. Niko joj više neće priteći u pomoć. Uzalud bi bilo da viče. Jato je odletjelo, jato se više neće vratiti.
Ali gle, šta je sad to? Čuje sasvim jasno dozivanje. I šum krila. Ona poznaje taj glas, glas svoje prijateljice, s kojom je provela djetinjstvo i od koje se nije odvajala od polaska jata.
Javi se obradovana i ozarena nadom. I odmah zatim sletjela je njena prijateljica i uskliknula:
– Živa si! Živa!
– Živa sam, ali ranjena. Moj put je završen.
– Ne, nemoj teko govoriti! Ti možeš ozdraviti. Ostaću pored tebe dok ne ozdraviš. Ne mogu da te ostavim i neću da te ostavim.
– Ti mi ne možeš pomoći, znam da mi ne možeš pomoći. Ali sam sretna što imam takvog prijatelja. Što se nisam prevarila u tebi. Gdje je jato? Odletjelo?
– Odletjelo... Ali ja nisam mogla da odletim, vratila sam se da te potražim. Da ti pomognem ako je pomoć moguća.
– Hvala ti, draga – rekla je ganuto Bjelovrata. – Neću moći da ti se odužim za ovo. Moji časovi su odbrojani.
– Ne smiješ da kloneš. Ja ću biti pored tebe. Hraniću te, njegovati i onda ćemo zajedno poletjeti na jug.
Bjelovrata nije odgovorila. Ona je najednom osjetila da je obuzima nešto kao drijemež i pred očima joj je počela da se razvlači magla. Onda je odnekud iskrslo prekrasno jezero po kome su se igrale ribe i plovile mnogobrojne patke. I ona je bila među njima i lovila mušice koje su letjele nad vodom. Čitava jata mušica...
Zatim je nestalo svega i pred njenim očima se sklopio mrak.
Njena prijateljica je shvatila da dolazi kraj. Vidjela je kako se glava Bjelovrate polako opustila i pala na snijeg. Uzalud je pokušavala da je dozove.
Snijeg je padao. Sve jače, jače. I negdje je šumila voda.
Dugo je plakala rastužena patka koja je neočekivano izgubila najbolju prijateljicu i nije osjećala ništa osim tuge.

Prijateljstvo

Kažu da je Brdo pjesme pradomovina ševa.
Kažu tako...
A možda i nije pradomovina. Možda su se ševe naselile tu iz nekog drugog kraja ili zemlje. Ko to zna?
Ali oni koji poznaju Brdo pjesme, znaju ipak sigurno da ono od proljeća do kasne jeseni nikad nije pusto i bez pjesme. Bez radosti i poklika ševa koje se podižu u plavo nebo, u beskrajne prostore. Da zapjevaju suncu i zemlji koja se u nedogled prostire ispod njihovih krila.
Vi sigurno želite da saznate gdje se nalazi Brdo pjesme?
Reći ću vam. Ono leži među planinama usamljeno i zaštićeno sa svih strana od vjetrova i ljudskog oka. Zato ševe i žive tamo slobodno i bezbrižno. I samo kad padne snijeg, zamiru na Brdu pjesme njihovi glasovi.
I eto tu, na tom brdu živjele su dvije mlade ševe, dvije nerazdvojne prijateljice. Jednu su zvali Ljepotica a drugu Miloglasa.
Skupa su letjele, skupa pjevale. Dizale su se svakog jutra sa Brda pjesme da pozdrave zoru. Dizale su se u podne, kad je sunce bilo u zenitu, i dovikivale mu:
– Zdravo, sunce nedokučivo! Žao nam je što ti ne možemo doći u posjetu. Krila su nam nejačka a ti si daleko, daleko.
Miloglasa je bila naročito tužna poslije svakog takvog leta.
– Željela bih da uzletim do sunca – govorila je. – Da otud zapjevam zemlji i modrim visinama. Da me čuju ljudi po čitavoj zemlji. Da govore jedan drugom. "Počuj! Ono pjeva Miloglasa!"
– I ovako nam je lijepo – govorila je njena prijateljica. – Mlade smo i slobodne. Dok nas krila mogu nositi u široke prostore, naše su sve planine i rijeke.
Bile su sretne, mora se priznati.
Ali jednom u proljeće iznenada se razboli Ljepotica.
Miloglasa se nije odvajala od nje. Prestala je da leti, prestala je da pjeva. U njihovoj kućici pod grmom kukurijeka bilo je tužno.
Ljepotica je postajala sve slabija. Njena mala glavica je počivala na mekoj travi, a oči bile zatvorene.
– Umrijeću – rekla je svojoj prijateljici. – Nikad više nećemo poletjeti skupa. Sunce neće više pomilovati moja krila.
– Ozdravićeš – tješila ju je Miloglasa i krišom plakala. – Ja hoću da ozdraviš.
– Osjećam da mi se približava smrti. I molim te samo jedno, tebe, svoju najbolju prijateljicu: zapjevaj da te pošljednji put čujem. Posljednji put.
Miloglasa nije mogla da joj odbije molbu iako joj je bilo teško da pjeva, jer joj je srce bilo puno tuge i bola.
Pjevala je o blijedim zorama na istoku, o vječnom prijateljstvu i tišinama iznad modrih šuma.
Na Brdu pjesme su zamrli svi drugi glasovi. I nijedna ševa nije tog časa poletjela iz svoga gnijezda.
Ljepotica je umrla slušajući pjesmu. Umrla je tiho, još prije nego što je njena prijateljica Miloglasa završila posljednji akord.
Čitavo Brdo pjesme je obavi tuga. Sedam dana i sedam noći ni jedna ševa nije zapjevala.
Miloglasa je bila neutješna: Nije ni letjela, ni jela, ni pjevala. Samo je plakala i mislila o svojoj nesretnoj prijateljici.

Vodeni cvjetovi

Jednom davno, tako davno da je teško pogoditi kada, poletjelo je s juga jato labudova. Letjeli su visoko, čas iznad oblaka, čas ispod oblaka kroz prostrano nebesko more i nigdje se nisu zaustavili dok ne doletješe do bistrog jezera navrh planine. I tek tu se spustiše u dubinu vode koja se bljeskala na jutarnjem suncu, u kojoj su se ogledali crni borovi što su rasli na obali. I voda i šuma dočekaše ih tišinom, a uznemiriše se i poplašiše samo sitnije ptice na granama i sitne ribe u vodi.
Još je bilo jutro.
Još su s borovih iglica opadale kapi rose a mnogi planinski cvjetovi su još spavali.
Labudovi su plivali jezerom polako i bez šuma. A sa obale, iz trave, iza panjeva i kamenja, iz borovih krošanja i iz grmova, pratile su ih oči znatiželjnog i šarolikog šumskog svijeta. Gledale su ih zlatne kune i crne, vesele vjeverice. Gledala ih je lisica koja se šunjala po obali i tetrijeb sakriven u gustoj krošnji bora. I ko zna kakve ih još sve zvijeri i zvjerčice, ptice i ptičice nisu gledale.
Labudovi su plivali.
Labudovi su se igrali i niko ih nije ometao, niko ih nije plašio. I kasnije ih niko ne bi možda ni pominjao da se nije dogodilo nešto što na jezeru dotad niko nije ni vidio ni upamtio. Iz vode su najednom iznikli čudni cvjetovi. Stotine cvjetova. Hiljade cvjetova. Svi jednaki i svi crveni kao krv. Prekriše jezero i voda pocrveni i bijeli labudovi se pretvoriše u crvene. I ribe u vodi postadoše crvene. I biljke i žabe koje su uplašeno izvirivale iz svojih skrovišta.
Ali ni to ne bi sve.
Iz jezera se podiže crvena magla, opasa obalu, oboji crvenom bojom borove i grmove, travu i kamenje, ptice i zvijeri koje se tu zatekoše. A zateče se:
mrki medvjed koji je spavao u hladu borova,
vjeverica koja je skakutala s grane na granu,
stado srna i srndaća koji su se spustili s pašnjaka da se rashlade i napiju vode,
jato golubova koji su doletjeli da se okupaju.
Tako nasta prva bajka o crvenim vodenim cvjetovima, na vrhu nepoznate planine, na nepoznatom jezeru.
Tako nasta bajka koja je trajala samo jedan dan jer, pred noć, kad zađe sunce, sklopiše vodeni cvjetovi latice i potonuše na dno jezera. I sve se opet promijeni, sve dobi stari izgled. I labudovi se podigoše s vode i odletješe preko planine. Onda pade mrak, upališe se zvijezde i u šumi za-vlada mrtva tišina.
Sutradan, u isto vrijeme, opet se labudovi spustiše na jezero. I opet, dok su plivali, dok su se igrali, po vodi se rascvjeta cvijeće. Samo, ono sad nije bilo crveno, ono je bilo plavo. I, kao što je prošlog dana sve u jezeru i oko jezera postalo crveno, sad posta plavo,
Tako se rodi i druga bajka.
Ali, i ona potraja jedan dan pa prođe, jer pred noć cvijeće potonu a labudovi odletješe s jezera, ne plavi već opet bijeli, kakvi su i doletjeli.
Trećeg dana procvjeta na vodi žuto cvijeće.
Tako se rodi i treća bajka.
Sedam puta su slijetali i odlijetali labudovi i sedam puta se rascvjetavalo vodeno cvijeće i svakog dana ono je bilo druge boje. I svakog dana se rađala po jedna bajka.
Tek posljednjeg dana je otkrivena tajna vodenih cvjetova. Labudovi su svakog jutra u kljunovima donosili sjeme cvijeća i sijali ga po jezeru. Odakle su ga donosili, nije niko dosad saznao a neće niko ni saznati, jer labudovi više ne dolijeću na jezero.

Dječak i ptica

Jedne zime u jednom selu razbolio se dječak i nikako da ozdravi. Liječili su ga svakojako, ali ništa nije pomoglo. Obilazili su ga dječaci, njegovi vršnjaci, zabavljali ga da mu brže prođe vrijeme, donosili mu poklone. Ali najčešće ga je obilazila mala ptica koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. Dječak je pticu ugrijao i nahranio a zatim pustio. Otad je ptica svakog dana dolazila i kucala u staklo, pozivajući da joj se otvori. Ona i dječak postadoše veliki prijatelji. Dođe i proljeće, a bolesnik još nikako da se digne iz postelje. Samo, sad je kroz otvoren prozor sunce bacilo u njegovu sobu svijetle snopove i pravilo šare po zidovima i podu. I mala ptica, koja nije napustila svog prijatelja, mogla je da uđe bez kucanja. I ulazila je, po nekoliko puta na dan.
– Kad bih mogao da odem u šumu, pronašao bih poljanu na kojoj je dozrela krupna jagoda i odmah bih ozdravio – reče jednom bolesnik dječaku koji ga je posjetio.
– Pa sad nema jagoda u šumi – primijeti dječak – za jagode je rano. Prerano.
– Ima jedna poljana i na poljani jedna dozrela jagoda – nastavi uporno bolesnik. – Sanjao sam noćas da ima. I siguran sam: kad bih pojeo tu jagodu, više ne bih ležao u postelji.
Dok je dječak govorio, mala ptica se sunčala na prozoru i slušala. Odletjela je naglo. Nije se više pojavila toga dana. Ni slijedećeg dana. Njen prijatelj se zabrinuo. Šta joj se moglo dogoditi? Da li ga je zaboravila? A istovremeno nije prestajao da misli o crvenoj jagodi koja bi mu povratila zdravlje. Ponovo je sanjao i poljanu i šumu i jagodu, sanjao je kako se sagnuo da ubere jagodu, a nije uspio. Jagoda se izmakla kao da je živa. I tada, trećeg dana, doletjela je mala ptica i spustila se na njegovu ruku. U kljunu je čvrsto držala zelenu peteljku i na peteljci jagodu. Onakvu istu kakvu je dječak sanjao.
– Oh! – uskliknuo je on uzimajući jagodu. – Biću opet zdrav! Hvala ti, draga ptico, sto puta ti hvala.
Ptica je umjesto odgovora zacvrkutala, a razveseljeni dječak je počeo da je miluje i ljubi.
– Šta mislite? – prekinuvši priču, upita patuljak – da li je bolesnik ozdravio?
– Ozdravio je! – odazvasmo se mi u jedan glas.
– Ozdravio je dječak. Već sutradan je ustao iz postelje a nakon nekoliko dana počeo je i da se igra. U vrtu ispod prozora njegove sobe mala ptica je savila gnijezdo i tako su njih dvoje ostali nerazdvojni prijatelji. Gdje i kako je pronašla ljekovitu jagodu, koliko je planina morala da preleti – dječak nije saznao, ali nikad nije zaboravio njenu uslu-gu. Stalno je govorio:
"Ne znam hoću li ikad steći boljeg prijatelja od male ptice?"

Uspavana planina

Ko u tu planinu zaluta, ostaće njen zarobljenik. Jer to je najčudnija planina na svijetu. Ne pomislite da je ona posuta draguljima. Da ona u svojim njedrima krije zlato. Ako pomislite tako, prevarili ste se. Ona ima drugu moć. Ona uspavljuje. I ptice i zvijeri. Ona uspavljuje svakog živog stvora koga putevi tamo nanesu. Ona uspavljuje zvonjavom.
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
Počne tako najednom mjestu. Tiho, pretiho. Jedva se čuje. A onda počne na drugoj, petoj, pedesetoj strani.
– Klan, klan, klan! ,
– Klan, klan, klan!
Po svim poljanama, po čitavoj planini počinje da zvoni. Zvone hiljade zvončića.
Kao da na svakoj grančici, na svakoj borovoj iglici, na svakoj travci visi po jedno zvonce.
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
Ne varajte se! To nisu zvončići obješeni po drveću, po grmovima. To su zvončići koji rastu u toj šumi, na svakoj poljani, pod svakim drvetom. Milioni zvončića. Okruglih, sitnih. Pa kad dune vjetrić, oni se zaljuljaju i zazvone. A kad nema ni daška vjetra, utišaju se zvončići, utiša se šuma. Samo ponegdje, ko zna zašto, pokrene se pokoji zvončić i odjekne njegov tihi zvon.
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
Tada, u tišini, kad zamre vjetar, kad ne zvone zvončići, oživi planina. Polete sa drveća ptice. Krenu na sve strane divlje zvijeri i mnogobrojni drugi šumski stanovnici u potragu za hranom. Jer sve što živi u toj šumi, budi se samo onda kad zamire muzika zvončića. I sve živo žuri da iskoristi zatišje. Jata ptica, koja su ko zna odakle zalutala u tu planinu i ostala tu uspavana po drveću, žure da umaknu, da što prije umiakinu. Žure, isto tako, i mnogobrojne zvijeri koje su zalutale u tu šumu, da se istrgnu iz njenog zagrljaja. Ali bijeg je ovdje često samo želja. Šuma je duga i široka, a zvončići mogu svakog časa da se pokrenu i sve što se nađe u šumi ostaće opet u njenom zarobljeništvu. Čudna šuma, nema šta.
Samo, to je i bogata šuma.
U toj šumi je najslađa trava.
U toj šumi dozrijevaju najslađi plodovi.
U toj šumi niko ne mora mnogo da se brine za hranu – ni ptice ni zvijeri, jer svi lako nalaze šta im treba i koliko im treba. Zato se svi i ne ljute što moraju da spavaju i kad im se ne spava. Za one koji su navikli, nije teško. Ali, upitajte se, kako je onima koji se po prvi put nađu u toj šumi? Koji ne poznaju moć zvončića. Koji su, ne znajući ni kako ni zašto, postali zarobljenici te neobične šume.
Ujesen prestaju da zvone zvončići.
Ujesen stanovnici šume počinju da žive kao i u svim drugim šumama. Jer, kad opadne žir, kad opadne lješnik, kad opadnu kruške divljake, opašće i zvončići. Njihov vijek traje od proljeća. Mala, niska stabla okite se najprije cvatom, pa kad cvat opadne i kad ga vjetar raznese po šumi, zametne se plod. Zametnu se zvončići. Do početka ljeta oni okrupnjaju i dozriju i tada šumom odjekne njihov zvon:
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
I tako svake godine.
Kad se nad planinom stušte jesenji oblaci, kad počnu da zavijaju bure, prospu se i zvončići po zemlji i samo ponegdje može se čuti njihov usamljeni glas:
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
Ali taj usamljeni glas ne može više nikoga da uspava. Jer, potrebne su stotine, potrebne sa hiljade takvih zvončića da se udruže pa da postanu moćni. Da uspavaju divlje zvijeri. Da uspavaju jata ptica na granama. Da uspavaju sve što hoda po zemlji ili leti po zraku. Da čitavu planinu pretvore ujedan veliki san.
Koliko se samo puta dogodilo da iznad planine naleti jato ptica. Polete odnekud i ne namjeravaju da se spuštaju dok ne stignu do cilja, dok ne stignu tamo kud su naumile da stignu. I, najednom, čuju:
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!
Tako opojnu, tako dragu muziku ptice nikad nisu čule. I ne mogu da se otmu njenoj moći. Počinju da se spuštaju dok ne stignu do cilja, dok ne stignu tamo kud ih sve jače, sve jače opija. Dok ih ne uspava. Dok jato ne postane uspavano jato.
Tako prolaze jata ptica.
Tako prolaze čopori vukova.
Tako prolaze stada srna i divokoza.
Tako, eto. A niko ne zna sasvim tačno gdje se ta planina nalazi. Niko je neće pronaći ako je traži. A onaj ko u nju zaluta, postaće njen zarobljenik. I biće njen zarobljenik dok ne prestane da se po planini razliježe uspavljujući zvon:
– Klan, klan, klan!
– Klan, klan, klan!

Kraj (ili kako je otkrivena tajna)

Dječaci su se sastali sa Zlatiborom i slušali priče, ove iste koje sam ja zapisao i unio u ovu knjigu. Žao mi je samo što su se sastanci u šumi naglo prekinuli i što Zlatibor nije ispričao još mnogo više priča. A zbog čega nije – objasniću vam odmah onako kako je to meni objasnio Ljiljan.
Prvog dana, kad su dječaci napustili jezero, Zlatibor ih je ispratio do ruba šume i na rastanku im rekao:
– Sad vidite da ste bez razloga posumnjali u moje dobre namjere. Izvršio sam sva obećanja, a od vas tražim samo jedno: da čuvate tajne koje sam vam otkrio, da nikom ne pričate ni o meni ni o Ptičjem jezeru.
– Nećemo nikom pričati – spremno su odgovorili dječaci. – Mi umijemo čuvati tajnu.
– I ja vjerujem da umijete, ali ipak moram da vas upozorim: ako prekršite obećanje, više se nikad nećemo vidjeti.
Zlatibor se nakon tih riječi izgubio u šumi.
Dječaci su nastavili put do sela a na rastanku su jedan drugog upozorili:
– Ne zaboravi da čuvaš tajnu!
I zaista, deset dana niko nije doznao ništa o sastancima sa Zlatiborom, o Ptičjem jezeru. A onda? Dječak Jasenko nije izdržao. Pohvalio se da poznaje patuljka Zlatibora, ispričao sve o jezeru i ono što je vidio i saznao. Ispričao je dječacima iz sela. Tajna je bila otkrivena. Razumije se da mnogi nisu povjerovali u ono što su čuli, nasmijali su se Jasenku i rekli:
– Ti si to sanjao. U našoj planini ne postoji nikakvo jezero.
Jasenko se uvrijedio. A kako i ne bi. Ispričao je nešto što je zaista doživio a umjesto oduševljenja izazvao je smijeh. Ako ne dokaže istinu, smatraće ga lažovom, pa je zato odlučno rekao:
– Ko ne vjeruje, neka pođe sa mnom u šumu. Ne znam da li ću naći Zlatibora, ali ću jezero sigurno naći.
– Dobro! – pristali su mnogi dječaci. – Idemo odmah da se uvjerimo.
– Idemo! – bez ustezanja je odgovorio Jasenko i pošao.
Dječaci su bili radoznali. Hoće li ih Jasenko uvjeriti? Hoće li ih zaista odvesti do čudnog jezera u planini o kome ranije ništa nisu čuli?
Jasenko je unaprijed osjećao radost pobjednika i koračao žurno da što prije stignu. Bojao se samo da odnekle ne iskoči Zlatibor i dovikne:
– E, Jasenko, Jasenko! Zar se tako čuvaju tajne?
Ali Zlatibor se nije pojavljivao. U šumi je vladala tišina. Samo su pod nogama prskale grančice i šuštalo suho lišće. U jednom času Jasenko se okrenuo dječacima i rekao:
– Blizu smo. Nemojte samo galamiti da nas ptice ne opaze i odlete.
Dječaci su zašutjeli.
Koračali su opreznije.
Koračali su sve dok Jasenko nije iznenada zastao i opet rekao:
– Kameno brdo je nestalo. Dječaci su se odmah uznemirili.
– Kakvo kameno brdo? – povikali su.
– Kameno brdo kroz koje se dolazi do jezera. Bilo je ovdje. Siguran sam da je bilo.
– Kako može nestati brdo? – povikali su opet dječaci. – Mi smo zalutali.
– Nestalo je! – uporno je ponavljao Jasenko. – Kunem se da je bilo ovdje.
Dječaci se dugo nisu smirili. Onda su odlučili da se vrate, a Jasenku, koji je još uvijek bio uvjeren da nije zalutao i da se dogodilo neko čudo, rekli su:
– Sad je jasno da si sve sanjao. Drugi put nas nećeš prevariti.
Možete zamisliti kako se sad osjećao Jasenko. Najradije bi ostao u šumi, ostao sve dotle dok ne nađe jezero, ali ni za to nije imao dovoljno hrabrosti. Šta će se dogoditi ako ostane sam a naiđe kakva zvijer? Šta će se dogoditi ako ga negdje u dubini šume zatekne noć? Izbor je bio jasan – mora se vratiti s dječacima u selo. Ali sad nije više koračao naprijed, koračao je posljednji i mislio:
"Da se bar odnekle pojavi Zlatibor! Da ga dječaci samo vide, a meni nek kaže šta god želi. Sve bih lakše podnio od ovog što se dogodilo."
Zlatibor se nije pojavio.
Zlatibor se više nikad nije sastao s dječacima. Kako je doznao da je Jasenko otkrio tajnu, ne znam. To mi nije umio kazati ni Ljiljan koji je dugo poslije toga uzaludno odlazio u šumu, čekao na sunčanim poljanama, lutao borovim čestarima nadajući se da će sresti patuljka Zlatibora.

Priče iz šume

Tvrđava

Crne i nemirne čavke su domaćim stare zapuštene tvrđave na vrhu brda. Njima u tvrđavu često dolazi u goste stari planinski orao, a još češće grupa seoskih dječaka. Za njih je tvrđava mnogostruko tajnovita i zanimljiva. Tu je poluzatrpan presahli bunar, pa mračna tamnica sa gvozdenim alkama ugrađenim u zidu, visoki bedemi za topove i još viša kula stražara. Nema dječaka u selu koji ne želi da se popne na kulu, da bi odatle bacio pogled na nepoznatu zemlju, na planinske vijence iza kojih leže gradovi i negdje daleko valja se i huči uzburkano plavo more. U selu kažu da se sa vrha tvrđave vidi more i velika lađa koja vječito plovi po njemu.
Do kule nema stepenica. Dječaci su pokušavali da se popnu uz okomiti zid i odustajali. Jedan se ipak popeo. Jelen. To nije bilo pravo njegovo ime, ali drugačije ga niko nije zvao, a mali je broj onih koji su ga poznavali pod drugim imenom. Tvrđava mu je bila druga kuća. Poznavao je svaki njen kutak, imao je svoja tajna skloništa. On se spuštao u bunar, on je silazio u tamnicu, on se šetao po bedemima tvrđave, sjedio na kuli stražari i dovikivao odozgo:
– Vidim more! Plavo more, tamo iza planine!
– A lađu? – pitali su dječaci. .
– I lađu! – odgovarao je on. – Bijelu lađu na plavoj vodi.
Dječaci su pak sumnjali u istinitost njegove priče. Daleko je more, znali su oni. Deset planina treba preći da se do njega dođe. Pa kako onda može da ga vidi s tvrđave? Ali, Jelen je svaki put ponovo, kad god bi se popeo na kulu, tvrdio da vidi more, a poslije dugo i tajnovito pričao o njemu, o lađama, o planinama, vječito pokrivenim snijegom i ledom.
Jednom u selo dođe u goste dječak iz grada. Bio je vitak, okretan i hrabar. Zbog nečeg, ko zna zbog čega, dječaci mu dadoše ime Đurđevak. I otada su ga samo tako i zvali. On odmah uđe u igru i neočekivano posta pobjednik u mnogobrojnim takmičenjima dječaka. Dječaci su zbog toga bili postiđeni pred gostom i nisu znali šta da učine dok se jedan dječak ne sjeti i ne reče:
– Pozvaćemo Jelena da vidimo hoćeš li i njega pobijediti.
I pozvaše ga.
Jelen je prišao Đurđevku, okružen grupom dječaka, i rekao mu:
– Možemo početi. Da vidimo najprije kako skačeš.
Po ledini povukoše crtu.
Jelen je skočio prvi.
Zatim je skočio Đurđevak, pa opet Jelen. Dječaci su svaki njihov pokret pratili bez daha. I, na kraju, kada je ishod ostao neriješen, Jelen se okrenu dječaku iz grada, pokaza rukom prema tvrđavi i reče:
– Da idemo gore. Ako se popneš na kulu-stražaru, priznaću da si u svemu bolji od mene.
– Dobro – pristade dječak. – Pokušaćemo i to. Do tvrđave su se popeli vijugavom stazom. Dječaci su bili uzbuđeni.
– Ovdje Jelen mora pobijediti – govorili su. Koračali, su žurno da što prije stignu do tvrđave. Đurđevak je šutio. Šutio je i Jelen.
Čim su stigli u tvrđavu, Jelen stade pored dječaka iz grada i ispruži ruku:
– Vidiš li kulu?
– Vidim.
– Onda se penji. Ti prvi, a ja ću drugi.
Đurđevak je dugo razgledao visoki okomit zid, onda pokušao da se popne i odustao.
– Neću da se penjem – rekao je. – Ovo je opasno.
– Onda si pobijeđen! – zagrajaše dječaci.
– Neka sam, ali neću da se penjem.
– Neka se onda penje Jelen. Da vidiš šta on može.
Jelenu nije trebalo govoriti da se penje. On je za nekoliko časaka bio nad glavama dječaka. On se penjao vješto kao mačka. Dječaci su pažljivo pratili svaki njegov pokret i radovali se što je dječak iz grada napokon pobijeđen. Oko tvrđave je kružilo jato uznemirenih čavki. Kao i uvijek, nisu im bili po volji ovi mali, nemirni gosti.
I tada se dogodilo ono što niko nije mogao predvidjeti.
Ispod Jelenove noge, iz zida, odvalio se veliki kamen i otisnuo se u dubinu. Jelen je izgubio ravonetžu i pao. Dječaci su čuli kako je kriknuo i vidjeli kako pada.
U tvrđavi je začas nastala mrtva tišina.
Niko nije umio da se makne. Jelen je ležao na zemlji, nepomičan, raširenih ruku.
– Mrtav je! – viknuo je neko.
Prvi je Jelenu priskočio Đurđevak. Podigao mu je zabačenu glavu i počeo ga dozivati. I on je prošaptao:
– Mrtav je!
– Mrtav! – ponovili su isto to tiho svi dječaci u tvrđavi.
Onda se čuo plač.
Jedan dječak je potrčao u selo da javi, šta se dogodilo. Ostali su čekali da se on vrati. Ali se Jelen najednom okrenu, otvori oči i tiho upita:
– Šta se to đdogodilo?
Dječaci su najednom prestali da plaču i povikali uglas:
– Jelen je živ!
– Pao sam – nastavio je Jelen. – Kako se to dogodilo?
– Pao si – potvrdili su dječaci.
Jelen je ustao. Mogao je da hoda, mogao je da kreće rukama. Sve je na njemu bilo zdravo i čitavo. On je bio srećan i bili su srećni svi dječaci oko njega.
Tako se završio taj dan i to takmičenje.
Jelen i Đurđevak su postali najbolji prijatelji i, koliko se zna, Jelen se više nikad nije penjao do kule-stražare.

Mrtvi grad

Ne morate mi vjerovati, ali bilo je baš tako.
Uzeh čamac i zaveslah rijekom tamo gdje sam znao da ima dosta ribe i da ću sigurno nešto uloviti. A rijeka pusta. Ponekad samo iz ševara, ispod vrbe, uzleti divlja patka pa se opet sve umiri.
Udice sam spustio duboko u vodu, jer niti se zna kada će riba zagristi ni gdje će zagristi.
I tako, plovim ja, teče rijeka, grije sunce. Pa šta više da poželim! A ribe – ako se uhvate, uhvate. Ako ne, opet ništa. Ta ja sam se riba nalovio, ni broja im ne znam!
Omamila me je i uljuljkala rijeka.
Zaspao sam. Prevario me san.
Koliko sam spavao, ne znam. Tek najednom se trgnem, progledam, i ne mogu da se snađem. Oko mene mrak. Odnekud sa strane, iz mraka, čuje se samo šum vode.
– Da ne sanjam? – pitam se i hvatam za glavu.
– Ne, budan sam – kažem sam sebi. – Budan sam sigurno i još uvijek sjedim u čamcu. Ali šta se to dogodilo? Je li se ugasilo sunce kad ne mogu da vidim ni nebo ni zvijzde; ili sam dospio negdje gdje nikad niko nije dospio?
Sabirem se polako.
Oči mi se privikavaju na mrak. Odnekud dopire slabo, sasvim slabo svjetlo.
– Pa ja sam negdje ispod zemlje – kažem opet sam sebi.
I dok se ja pitam gdje sam i šta da radim, moj čamac najednom krenu. Brzo i lako.
Kakva je sad ovo čarolija? Kakvo je ovo čudo?
Strah me uhvatio pa ne mogu da se maknem.
Ne pomislite da sam bio kukavica. Borio sam se i s medvjedom, topio sam se u rijeci, gubio put i staze u šumi pa lutao dugo i besciljno, ali nešto ovako mi se još nikad nije dogodilo.
– Ko me to vuče i kakva me to sila vuče? – tražim odgovor i uzaludno pokušavam da zaustavim čamac.
Da vičem, šta mi koristi?
Da molim, koga da molim?
Strah u meni sve veći pa ne mogu da se saberem, da donesem pravu odluku, da bilo šta učinim.
– Riba! – dosjetim se najednom. – To me vuče riba koja se uhvatila na udicu i koja me je zavela u pećine, u ovaj mrak.
I nisam se prevario.
Ali zar je to moglo da mi pomogne? Riba je sad bila moj gospodar, i to je bilo sve.
Pomislio sam:
– Moram da se oslobodim ribe, moram odmah. Ali sam istog časa promijenio odluku.
– Ne, to nikako ne smijem učiniti. Ako me je riba dovutkla u ovo podzemlje, ona je jedina koja me može vratiti na rijeku, pod sunce.
Tek štoo to odlučim, sjetim se da bi riba mogla da me zavuče tamo odakle nikad neću izaći ni bijeli dan vidjeti. Ta ona je u vodi, ona može da živi u ovim tamnim dubinama, može da ostane koliko hoće, i onda ću ostati i ja.
Govorim sam sebi, jadam se sam sebi:
– Oh, majko moja, kakva me nesreća snašla! Kako li ću da pronađem spas, kako li ću da se izvučem?
Čamac se najednom zaustavi, opet u mraku. Gledam i nazirem visoke svodove podzemnih pećina. Čini mi se da se nalazim na sredini jezera.
Da se bar neko javi, da ptica zaleprša krilima. Bilo bi mi lakše. Bilo bi mi toplije.
Ništa.
Ja sam prvi čovjek koji je ovamo stigao. Prvi zarobljenik.
Znao sam za mnogobrojne pećine na obali rijeke u koje se uvlačila voda, i za mnogobrojne priče o ogromnim i neobičnim ribama koje žive tamo negdje pod zemljom, u svojim nedokučivim carstvima.
Tajanstvene pećine su mamile znatiželjnike, jer se jednom davno, ko zna kad, na obalama rijeke rodila i priča o dvorcu najljepšem na svijetu i najskupljem na svijetu. Nije se sasvim tačno znalo ni ko ga je gradio ni zašto. Pa zar je to važno kad ga niko nije vidio i kad su svi mogli da ga zamisle kako su znali i umjeli?
– Taj dvorac je sagrađen od bijele riblje kosti – tvrdili su jedni.
– Ne, od suhog zlata – dokazivali su drugi.
– Od crnog kamena i crnih dragulja – govorili su treći.
Ali svi su tvrdili da se taj dvorac nalazi negdje pod zemljom, na vodi, i da putovi do njega vode kroz pećine.
Sjetio sam se svih priča i pomislio:
"Možda će mi se u ovoj nesreći nasmijati sreća. Možda ću otkriti tajnu dvorca. Možda me baš ova riba tamo i vuče. Dovešće me do neizmjernog bogatstva i ja ću se vratiti kući s punim čamcem dragulja." .
Zavedu me te misli pa zaboravim na sve, a riba se umirila pa ne miče.
Postoji li taj dvorac ili ne? – pitam se.
Postoji – kažem.
Ne postoji – kažem opet, kad malo promislim.
Onda se sjetim da su oni koji su pričali o tom dvorcu govorili da ga čuva neobična vodena neman sa sedam glava i da se niko ne bi mogao ni približiti dvorcu dok je ona tu i dok je živa.
– Pa šta ako se najednom to čudovište pojavi? – pitam se, pa me opet uhvati strah.
Počnem bolje da zagledam i čini mi se da nazirem nešto u polutami, da će se najednom zatalasati voda i pojaviti strašne glave, da ću čuti glas:
– Stigao si u moje carstvo! Stigao si gdje nikada niko ne zalazi hiljadu godina. Odakle se nikad nećeš vratiti.
Osluškujem, zagledam i tješim se:
– Priča je priča. Ona može da bude izmišljena i ko zna zašto je izmišljena.
Moja riba opet zapliva. Čamac opet bešumno kliznu po vodi.
"Da mogu bar da vidim ribu koja me zarobila", mislim. "Kolika je i kakva je? I da li je to uopšte riba? Ja to još ne znam. Ali, ako je to neko drugo vodeno stvorenje, nepoznato i strašno, pa me vuče dok me ne dovuče gdje želi i kud treba? Možda baš u dvorac, možda tamo gdje živo biće nije stiglo i odakle se neće vratiti"
Mislim tako, mislim, pa viknem:
– Ko si ti što me vučeš? Jesi li riba ili nisi? Govori ako umiješ govoriti? Zaurlaj ako umiješ urlati?
Tišinom putuje moj glas.
Negdje daleko, u dubinama, prelamaju se moje riječi i znam šta to znači. Znam da su to odjeci i da mi niko ne odgovara i ne čudim se zbog toga.
Onda najednom opazim svjetlo koje postaje sve jače i sve bliže.
Nađoh se neočekivano u ogromnom prostoru, zaslijepi me bljesak i začudi ljepota. Iznad moje glave visoko, visoko, i svuda oko mene u širokom krugu bliješte stotine svjetiljki, velikih i malih, najčudnijih, u svim bojama, kakve oko nije vidjelo, kakve se ne mogu ni zamisliti.
Gledam, samo gledam, i ne mogu da se nagledam ni da se načudim.
– Ovo je bajka – kažem. – Ako postoji bajka, onda je ovo prava.
Zaboravim na čitav svijet i divim se, jer se svakog trenutka javlja nešto novo, nešto ljepše.
"Dospio sam u čarobni grad", mislim, "u podzemni grad. Neznangrad."
I ne varam se.
Vidim kućice isklesane od kamena, uklesane u kamen, sa šiljatim krovovima, a na vrhu svakog krova rasipa se i blješti svjetlo. Ne, nisu to bile svjetiljke kako mi se u prvi mah učinilo. Pomislio sam da to mogu biti samo dragulji, jer ja nisam znao ni čuo da postoji nešto drugo što bi moglo sa njima da se poredi.
Za koga su kućice, za koga je ova ljepota? – pitam se, jer se nigdje ne čuje ni glas ni šum, niti se vidi živo stvorenje.
– Mrtvi grad. Okamenjeni grad – zaključim, a ne mogu da povjerujem. – Ko ga izgradi i kakva su stvorenja živjela ovdje? Ili možda još žive? Samo se ne javljaju, ne pokazuju, nevidljiva su za mene, za svako ljudsko oko. Možda se nekud sele pa dolaze i odlaze, jer možda na ovoj vodi i pod zemljom ima još stotine takvih gradiva, i čudnijih.
Da riba hoće da me dovuče do obale pa da sve razgledam bolje i da dohvatim bar jedan dragulj! Bar jedan, pa neka bude šta hoće.
Ali ja sam nemoćan i prisiljen sam samo da gledam i da se divim, jer se čamac ne zaustavlja. Prolazim tako ispod svodova, pored obala Neznangrada.
I osta sve iza mene u tišini, netaknuto, a ja ponesoh samo sjaj u očima, sliku nezaboravnu i bajku nedokučenu.
Ne znam koliko je još dugo plovio moj čamac i kuda je plovio, ali sam se najednom, kad mi se činilo da mi više nema spasa, našao ponovo na rijeci. Zalazilo je sunce, čuo sam cvrkut ptica, osjetio na licu dah vjetra i, lud od radosti, uzviknuo sam:
– Hvala ti, ribo! Za ovaj čas, za sve što sam vidio. Oslobodiću te pa idi kud hoćeš i živi gdje hoćeš. I učinio bih baš tako. Samo nisam dospio jer nije bilo potrebno. Riba se sama oslobodila, kao da nije bila ni uhvaćena.
A možda i nije. Možda to i nije bila riba već neko drugo vodeno stvorenje koje je odnijelo sa sobom i tajnu o sebi. A meni je ostala samo priča.
Ispričao sam ljudima priču o svom čudnom putovanju.
Neki su povjerovali.
Neki nisu i rekli su:
– To je bio san. San u čamcu i na rijeci.
I vi možete da kažete tako. Pa kažite ako baš hoćete! Ali priča je ipak ispričana.

Dječaci i planina

Planinom je vladala tišina.
Ni krika ptice, ni daška vjetra.
Leptirovi su se premještali sa cvijeta na cvijet, zujale su samo teške i trome šumske muve, a u plavom prostoru neba krilao je orao.
– Gle, orao! – reče prvi dječak.
– Zaista orao – odgovori drugi.
– Volio bih da imam jednog orla, jednog malog orla pa da ga hranim i pripitomim – nastavi prvi dječak. – Onda bih ga vodio svuda sa sobom, onda se ne bih nikoga bojao.
– Baš si mudar, Edi – nasmija se drugi dječak. – Orao se ne može pripitomiti. Još ga niko nije pripitomio. Ili ja nisam čuo.
– Ja bih mogao da ga pripitomim.
– Mogao bi jedino da mu podrežeš krila. Ali to onda ne bi bio više orao. To bi bio bogalj.
Edi i njegov prijatelj Damir nisu prvi put bili u šumi.
Ležali su u travi, u hladu, uživali u tišini i svojoj slobodi. To je bio još jedan njihov dan. Jedan od mnogobrojnih, koji su ih bogatili novim otkrićima i novim ljepotama.
Rođeni su u krilu šume i od prvog koraka, od prvog pogleda, ona je bila njihova, ona ih je budila i uspavljivala svojim vjetrovima, romorima, kišama i olujama.
Gledali su je omotanu mrkim oblacima.
Gledali su je osvijetljenu munjama.
Gledali su je prekrivenu ledom i neprohodnim snijegom, ali su je gledali i onda kada se razlistavala i rascvjetavala, kada je sve u njoj postajalo novo i lijepo.
Toj planini mogli su da povjere svoje snove i tajne i da potraže u njoj tajne za kojima su čeznuli svi dječaci, za kojima čeznu svi dječaci svijeta.
Tražili su i pronalazili uvijek nešto novo, uvijek nešto ljepše. Od prvog proljetnog dana, od prve bijele visibabe i prvog glasa kukavice oni su bili u šumi. Pa i kasnije, kada su dozrijevale divlje trešnje, jagode i maline. Ujesen i lješnici.
I tako sve dok se ne bi na planinu spustile ledene kiše i dok je ne bi obijelio snijeg. Tada su se i oni, kao i svi drugi živi stvorovi, povlačili da se zaklone od ledenih vjetrova i daha zime.
Oni nisu sreli u šumi ni patuljke, ni neobična stvorenja, oni ih nisu ni tražili. Otkrivali su sitne tajne i bilo im je to dovoljno.
Sreli su mnogobrojne zečeve.
Otkrili su špilje u kojima su živjele lisice i ne jedanput vidjeli ih kako bježe.
Znali su poljane gdje izlaze na pašu srne i srndaći.
O pticama su znali ponajviše.
One su ih svuda presretale, svuda se javljale, velike i male, čudne i neuhvatljive. A i oni su, opet, umjeli da ih otkriju tamo gdje ih nije bilo lako otkriti, da zavire u njihova gnijezda, da prate kako rastu i kako se vesele ptići kada su siti i kada im je toplo.
Poznavali su pećine u kojima su stanovali golubovi, sove i slijepi miševi.
Pronašli su mnogobrojne planinske izvore i pili tamo vodu zajedno s pticama i zvijerima, divili se brzim potocima i pjenušavim vodopadima.
Orlići su pištali, podizali glave, uplašeni i nemoćni.
– Moramo bježati odavde dok nije kasno – reče Damir.
– Zašto da bježimo?
– Zato što svakog časa može naići majka ovih goluždravih ptića.
– Ala si ti odjednom postao plašljivac – nasmija se njegov prijatelj. – Pa neka se sada pojavi, šta nam može ovdje na zemlji i u šumi?
I tek što to reče, nad stijenom se pojavi majka, ispusti krik pun straha i gnjeva. Kada se uvjeri da je gnijezdo prazno, pojuri zemlji, tamo gdje su u travi ležali ptići, gdje su bili dječaci.
– Bježimo – uzviknu Damir.
Ali je već bilo isuviše kasno.
Razjarena majka ih napade i ne osta im ništa već da se brane, pa su se branili rukama zaklanjajući oči i glave, istovremeno su i bježali znajući da je to njihov jedini spas i jedina mogućnost da se zaklone od gnjeva razjarene majke.
I pobjegli su.
Orlići su ostali i ostala je sa njima njihova majka, spremna da ih i dalje brani i štiti od svih neprijatelja, da za njihov život žrtvuje svoj život.
Ona sigurno nije dugo vjerovala da se opasnost neće ponoviti. Ali – dječaci su već bili daleko, oni se nisu zaustavili tako lako, jer se i njima činilo da će se opet pojaviti razjarena ptica i da će opet morati da se brane i bore. Tek kada su se uvjerili da su u dobrom zaklonu šume, zastali su, zamoreni i još uvijek uplašeni.
– Dobro smo prošli – javi se prvi Damir. – Sretno smo prošli.
– Da, sretno smo prošli – pridruži se njegov prijatelj. – Pobjegli smo i to je sve.
– Pobjegli smo, ali smo zato ostali zdravi i čitavi.
– Ali orlići ostadoše. Žao mi je što bar jednog nisam ponio.
– Neka su ostali. Sada smo i mi zadovoljni, i orlići su zadovoljni, i njihova majka je zadovoljna.
– Neka bude kako ti kažeš. Ali ovo je i prvo i posljednje gnijezdo do koga sam se popeo.
Oni nisu znali mnogo o životu orlova i nisu znali da su prošli olako. Oni nisu znali kolika je ogromna ljubav majke; da su smjeli da se vrate i da odnekud iz prikrajka posmatraju, vidjeli bi mnogo i naučili mnogo.
Vidjeli bi kako se srećni orlići raduju što je opet pored njih njihova majka, što može da ih zaštiti i odbrani.
Vidjeli bi kako je i ona srećna, kako ih miluje i tješi.
Jednog dana ti isti orlići krenuće na svoj prvi let i ta ista njihova majka naučiće ih prvim vještinama, naučiće ih kako će kružiti u plavom visu, kako će napadati i kako će se braniti.
Nije jednostavno postati snažan i neustrašiv.
Za to su potrebni mjeseci.
Za to su potrebne godine.
Ali orlići su mogli biti sasvim zadovoljni što će jednog dana postati i snažni i vješti i da će isto tako kao i svi orlovi slobodno krilati nebeskim prostorima, obrušavati se na zemlju i boriti.
Oni su imali majku koja ih je učila i koja je bila spremna da svoju ljubav, znanje i vještinu, prenese na djecu kao što to od orlovskog postanka rade sve majke.
Dječaci su znali malo.
Oni su se divili orlovima u letu, oni su ih viđali u šumi na stijenama, ali nikada nisu dospijevali da im se približe, da ih izbliza osmotre, jer su se oprezni orlovi uvijek podizali brzo i nestajali u šumi.
Posmatrali su i orla kako goni i napada plašljivog zeca. Ili kako odnosi kokoš iz dvorišta.
Da su znali više, sigurno bi zaobišli gnijezdo. Ali i oni su učili.
Toga dana dobili su još jednu pouku.
Pa ipak, oni nisu zbog toga bili ni mnogo zabrinuti ni mnogo nesrećni.
Njihove oči su tražile novo i na svakom koraku u šumi ponešto je zaokupljalo njihovu pažnju.
Ili krik nepoznate ptice.
Ili gakanje nevidljivog goluba.
Ili glavice zelembaća i guštera koji su izvirivali iz trave i paprati.
Ali toga dana baš kao da ih je posebno služila sreća. Pronašli su nešto što su dugo tražili a nisu mogli da pronađu i čemu su se naglo i neobično obradovali.
Otkrili su visoku bukvu u kojoj su se ko zna kada i ko zna odakle nastanile pčele. Vidjeli su ih kako odlijeću i dolijeću, kako donose medeni prah sa šarenih cvjetova, pokupljen po livadama i poljanama, negdje blizu ili negdje daleko.
Dugo su ih posmatrali.
Dugo su sjedili tu i odlučivali šta da urade. Bojali su se da još neko nije slučajno otkrio to što i oni, i da će se neko svakog časa pojaviti da ruši bukvu i da odnese med.
A to isto željeli su da učine i oni.
Ostalo im je samo da se vrate kući pa da sutradan zorom krenu u šumu i da ostvare svoj naum.
Imali su prijatelje koji su bili spremni da krenu s njima.
Nisu morali dugo da ih nagovaraju, jer takva srećna pustolovina ne pruža se nikome svakog dana.
Sutradan su bili na istom mjestu, pod istom bukvom, njih petorica, spremni da posijeku drvo, željni da što prije prihvate slatko medeno saće.
Sjekli su naizmjenično i naporno.
I trud im nije ostao uzaludan.
Drvo se zaljuljalo i palo.
Konačno, pobjeda je bila na domaku.
Ali jedno nisu znali, jedno su zaboravili, da ni pčele neće tako lako napustiti svoju kuću, da im neće tako lako prepustiti med koji su tako marljivo i tako dugo sakupljale.
I dogodilo se najgore.
Pčele se pobuniše, pojuriše napolje i najaviše svoju borbu zujanjem, koje je postajalo sve jače, sve opasnije.
Neko se sjeti da pčele bježe od dima.
Možda bi trebalo nešto zapaliti i tako ih zbuniti, tako ih otjerati.
Ali i za to je bilo već prekasno.
Pčele su se okupljale sa svih strana, one su već bile u velikom roju spremne da napadnu. I počeše napadati dječake, počeše da ih ujedaju neštedimice i uporno, njima osta samo da bježe.
Ali, ni bijeg im više nije pomogao.
Pčele su bile brže.
One su bile napadnute i one su bile spremne da se bore dok mogu i koliko mogu, da otjeraju svoje neprijatelje, da im pokažu da sa njima nije tako lako ratovati.
Gonile su dječake i roj je zujao oko njihovih glava uporno i prijeteći.
– Upomoć! – vikali su. Ali kakva pomoć!
Otkud je mogla da im stiže pomoć? Planina je bila ravnodušna, a iz grmova, iz trave, možda su se smijali šumski stanovnici i govorili:
– Ovi su dobili ono što su tražili. Neka ovo dobro upamte, neka se ovamo više nikada ne vrate.
Pčele su se ipak povukle iz boja.
Kad im se učinilo da su dječake otjerale daleko, ostale su u borbi samo one najljuće i najupornije. Pa čak i onda, kada su se i one povukle, dječacima se učinilo da ih gone i da neprestano čuju zujanje.
Kad su se zaustavili, nisu mogli jedan drugog da prepoznaju. Počeše da traže krivca za sve što se dogodilo. Ali ga ne nađoše, jer su oni bili krivi, jer nisu poznavali ćud pčela, jer su mislili da će tako lako doći do meda.
Samo, njihova priča još nije bila završena.
Morali su da se vrate kućama onakvi kakvi su biji. Znali su da ih tamo čekaju pitanja i da će svi brzo doznati šta im se dogodilo.
Tako je i bilo.
Dugo vremena poslije toga zbijali su dječaci šale na njihov račun, dugo su morali da slušaju kako im dovikuju:
– Imate li meda? Hoćete li meda?
Sve se zaboravlja pa se i to zaboravilo, a naši poznanici su još mnogo puta lutali šumom i svoje najdraže i mnogobrojne časove proveli tamo. Sticali su nove poznanike, nova znanja i nove pouke.

San

Toni je lutao šumom zavirujući u grmove i krošnje drveća, zaustavljajući se na poljima gdje su se smijale crvene jagode. Bio je pošao u lov, a od oružja je imao samo praćku.
Tako lutajući izbi iznenada na rub jedne poljane i vidje: na zemlji, opruženih krila, leži veliki orao.
"Mora da je mrtav ili ranjen", pomisli. "Inače ne bi ležao, na zemlji ovako nepomičan."
Za svaki slučaj zateže praćku i poče da mu prilazi oprezno, korak po korak. Odjednom opazi kako orao diže glavu i ču kako ga doziva:
– Mališane, priđi bliže, ne boj se. Pomozi mi! Spasi me. Potrebna mi je pomoć...
Dječak se najprije začudi, oklijevajući da pođe dalje, a onda upita:
– Kakva ti je pomoć potrebna?
– Potrebna mi je voda koja otiče sa izvora ispod bijelog kamena, tamo na rubu poljane. Vidiš li kamen? Nije daleko. Donesi mi vode da se napijem i opet ću biti zdrav i jak.
Dječak se sažali i potrča. Zahvati brzo vodu u pregršt i donese je orlu. I gle čuda! Čim se napi vode, orao se podiže na noge i reče:
– Sad mogu da ti se odužim. Popni se na moja leđa, prenijeću te iznad šume. Želiš li da pogledaš kako izgleda zemlja iz visine?
– Želim – reče dječak. – Ali se bojim i moram brzo da se vratim kući.
– Možeš biti siguran, prijatelju. Ništa ti se ne može dogoditi na mojim krilima. Ona su široka i jaka. A kući ćeš stići na vrijeme, jer ću te ja sam odnijeti tamo.
Dječak je oklijevao još nekoliko časaka, a onda pristade i sjede na orlova leđa.
Orao se odmah podiže i začas dječak ugleda u dubini oštre vrškove jela, koji su izgledali kao koplja zabodena u nebo. Obuze ga strah i pomisli:
"Najbolje bi bilo da se odmah vratim. Zamutiće mi se u glavi od ovog leta."
A orao se penjao sve više i jurio sve brže, kao da je želio da odnese dječaka na samo Sunce.
Toni se još više uplaši i viknu:
– Neću dalje! Dosta je, dosta! Spusti me opet na zemlju!
Ali umjesto da uspori let, orao se nasmija i reče: – Naivni dječače! Ti nećeš zadugo vidjeti svoju kuću. Prevario sam te i sad mogu da ti kažem kuda te nosim. Moj gospodar je duh šume. Živi u pećini i umrijeće ako mu ne donesem dječaka. Ostaćeš tamo pet godina. Onda ću te opet iznijeti i potražiti drugog dječaka. Šumski duh mora da ima u pećini dječaka, inače ne bi mogao da živi.
– Neću da me nosiš u pećinu! – viknu Toni. – Neću!
– Uzalud vičeš, mali. Moram da te odnesem. Čitav mjesec sam tražio dječaka.
Orao je brzo letio. Lako je nosio dječaka.
– Pogledaj još jednom nebo i sunce – reče mu. – Dugo nećeš imati prilike da ih gledaš. Pećina je blizu.
Dječak zatvori oči da ne vidi ništa i viknu: – Hoću kući! Mama, ne daj me! Ne daj me!
I tog časa se probudio, uplašen.
Tu u sobi oko njega bio je mrak. A on je ležao u krevetu i bio je srećan što leži i što je sve bilo samo san. Zbog toga i reče sam sebi:
– Nikada više neću ići u šumu sam.

Tajna

U duboku, tamnu šumu, gdje miriše smola i vjetar huči u vršikama jela, jedan dječak, koga su zvali Ljiljan, dođe da bere jagode. Brao je lagano obilazeći sunčane poljane, slušao kako guče divlji golub i kako pjeva tetrijeb, gledao kako se visoko na grani umiva i dotjeruje zlatna kuna. On joj mahnu rukom umjesto pozdrava, a ona se nasmija i ispruži svoju šapu:
– Zdravo, mali goste! – reče mu. – Jesi li zadovoljan na našim poljanama?
– Zadovoljan sam, lijepa kuno. Ovdje je mnogo jagoda, nabraću punu korpu i ponijeti svojoj maloj sestri. Ona me nestrpljivo čeka kod kuće.
– Znam gdje rastu najveće i najslađe jagode! – reče opet kuna. – Dođi da ti pokažem. Neka one budu moj poklon za tvoju sestricu.
I zlatna kuna skoči s grane na zemlju i pozva dječaka:
– Dođi za mnom, nije daleko.
Začas ga dovede u jednu dolinu koja je bila sva crvena od jagoda krupnih kao lješnici. Dječak nije nikad vidio toliko jagoda na jednom mjestu i zahvalno pogleda gostoprimljivu kunu.
– Sad beri! – reče mu ona. – I nemoj zaboraviti da pozdraviš sestru!
Dječak brzo spusti korpu na zemlju i poče brati, a kuna odskakuta sa poljane. Bijeli Ljiljan se još jednom okrenu i domahnu joj rukom.
Sunce se već popelo nad planinom, a on je još uvijek brao jagode u dolini. Ali najedanput ču kako neko nad dolinom, upravo tamo gdje se susreo sa kunom, plače. Oslušnu bolje i odmah poznade glas svoje prijateljice. Ostavivši korpu na zemlju, potrča gore i brzo opazi kunu na jednoj grani.
– Zašto plačeš? – upita je prilazeći.
– Zar ne vidiš da sam uhvaćena u zamku! – jedva izgovori kuna. – Guši me žica, ne mogu da se maknem.
– A ko ti je postavio zamku? – upita Ljiljan.
– Lovci, mali moj prijatelju. Moja je koža skupocjena i topla. Pomozi mi, oslobodi me smrti, nećeš se kajati.
– Odmah ću se popeti – odgovori Ljiljan. – Bićeš opet slobodna.
On se brzo uspuza uz drvo, skinu zamku s kunina vrata i opet se spusti na zemlju.
– Hvala, prijatelju! – umiljavajući se oko dječaka poče da se zahvaljuje kuna. – Spasio si me od sigurne smrti. Na ovim istim poljanama lanjske godine mi je pala u zamku sestra.
– I niko je nije oslobodio?
– Niko. Lovci su je odnijeli i prodali.
– Žao mi je tvoje sestre – reče Ljiljan. – Žao mi je što se niko nije našao da je spase.
– Da ti sad pomognem brati jagode? – ponudi se kuna.
– Ja sam već nabrao. Kotarica je puna i odmah idem kudikamo me svi čekaju.
Ljiljan se oprosti sa svojom novom prijateljicom i krenu kroz šumu. Išao je lagano pjevajući, zadovoljan što je tako brzo nabrao jagode i što je spasao malu zlatnu kunu. Idući tako ožedni i odluči se da s puta skrene malo u stranu i potraži vode u nekom kamenjaru, gdje stijene imaju oblik posude i dugo zadržavaju kišnicu. Koračao je žurno po mekoj mahovini i iglicama prosutim sa borova, ali vode nije našao. A bio je sve žedniji i žedniji.
– Bolje da se vratim, mogu zalutati – reče sam sebi i krenu nazad.
On nije znao da je već zalutao i da uzalud traži put. Na sve strane sretala ga je šuma, gluha i pusta, jednaka i polutamna. Samo ponekad bi zatreperilo lišće kao da se šuma sašaptava kuda će da odvede dječaka, a onda; daleko negdje, kriknula bi ptica i sve bi umuklo. Dječaku se učini da čuje nečije korake i uhvati ga strah.
Kad se umorio, sav očajan, sjede pod jedno drvo, nasloni glavu na koljena u zaplaka. Njegov plač je odjekivao u dolini i odjek mu odgovarao otud kao da još neko plače. I ko zna koliko bi tamo proveo da ne ču iznad sebe poznat glas:
– Šta je to, mali prijatelju? Šta se dogodilo?
Ljiljan podiže glavu i na grani opazi zlatnu kunu.
– Zalutao sam – reče joj on kroz plač. – Žedan sam i noge me bole. Nikad više neću vidjeti svoju kuću, nikad...
– Vidjećeš, ništa ne brini – reče mu kuna. – I napićeš se vode sa izvora gdje samo ptice piju, a naveče, kad se upale zvijezde, moje drugarice kune kolo vode. Nikad tamo nije stupila ljudska noga, ti ćeš biti naš prvi gost.
– I put ćeš mi pokazati? – obradovano skoči dječak i zahvalno pogleda kunu.
– I put... najkraći do tvoje kuće. Meni je u šumi sve poznato, a tebi ima da zahvalim što sam živa i zdrava, Pođimo najprije do izvora, a onda ćeš krenuti alje.
I kuna povede dječaka kroz šumu.
– Kako si saznala da sam zalutao? – upita Ljiljan koračajući iza kune, koja je tiho skakala s grane na granu.
– Došao mi u goste prijatelj golub i rekao: "Vidio sam u šumi dječaka koji je zalutao pa sad sjedi i plače..." – "Danas je u šumi bio samo jedan dječak", kažem ja, i pođoh da te potražim...
I kuna povede dječaka kroz šumu, do pravog puta, i reče mu:
– Eto, sad možeš ići. Sada više ne možeš zalutati.
– Hvala ti – reče dječak.
– Dođi opet. Potraži me tamo gdje smo se sreli – pozva ga kuna.
– Doći ću, doći ću, sigurno – obeća dječak.
Tako se i rastadoše.
Da li su se i kada su se ponovo sreli – to se ne zna.

Jabuka

U našem voćaru, usamljena među šljivama, širila je svoju krošnju mlada jabuka petrovača. U proljeće se kitila crvenkastim grozdovima cvjetova, a već u po ljeta darivala nas krupnim, slatkim plodom. Daleko unaokolo nije bilo takve jabuke.
Mene je jabuka privlačila uvijek više od svih voćaka. U proljeće, čim bi se rascvjetala, dolazio sam pod njenu krošnju i dugo, dugo sjedio u travi, udišući opojan miris cvata. Iznad glave su mi zujale pčele, a s grana su kao sniježne pahuljice padale lake latice cvijeta. Znao sam da mi ostaju u kosi i nisam ih skidao. A kad bi se cvat potpuno okrunio i zametnuo plod, meni je postajalo žao što ga više nema, što je moja jabuka postala ružnija, bez bijelog, sniježnog pokrivača, koga ne topi sunce.
Čim bi jabuke okrupnjale i čim bi se grane počele povijati zemlji, započinjao je oko jabuke lov. Voćaru su se prikradale grupice dječaka, oni su preskakali plotove, navaljivali na jabuke i zbog toga je ne jedanput dolazilo do malih bitaka. Ja sam sa svojom braćom i rođacima (a bilo nas je podosta) organizovao odbranu jabuke, postavljao straže i zasjede kao u pravom ratu. Pa kad bi tuđi dječaci pošli u napad, mi bismo se podigli iz svojih zaklona i kao pravi ratnici pojurili na njih. Oni su najčešće uzmicali ne prihvatajući borbu, bježeći bezglavo preko plotova a mi, opet, nismo smjeli daleko da ih gonimo – na svome smo bili jači i sigurniji. Ali se događalo i obrnuto – da napadači prihvate bitku. A događalo se to gotovo uvijek kad se među njima nalazio Fehim Dedić koga smo kratko zvali Feđa.
On je bio poznat kao prznica i kavgadžija. Tukao se za sitnice, zadirkivao druge dječake i kao kobac drsko i smiono upadao u tuđe voćare i bašte, ne plašeći se ničega. I tako je pod njegov nišan padala svake godine i moja jabuka. Dolazio je sam, a ponekad s grupom dječaka koje je predvodio kao harambaša. Oni su pod njegovom komandom postajali smioniji, odvažniji i nisu bezglavo uzmicali kad bi se pojavila moja grupa već su prihvatali bitku i pod jabukom je započinjao pravi krkljanac. Valjali smo se po travi, čupali i udarali sve dok ne bismo malaksali, ili dok ne bi neko od naših ukućana, privučen vikom, dotrčao da nas razvadi i rastjera. Feđa je tek tada bježao sa svojim pomagačima, ali ne daleko. Okupljali su se brzo da prkose i da nam dovikuju:
– Ovamo, kukavice, da nastavimo bitku! A mi smo odgovarali:
– Otimači! Bježite dok nismo došli tamo!
– Dođite, mi vas čekamo – odgovarao je u ime svih Feđa.
Tako smo se dugo nadvikivali i na kraju, nepomireni, razjurili.
Znao sam pouzdano da Feđa i noću, sam ili sa društvom, dolazi u pohode našoj jabuci i odlučio sam da mu priredim klopku. A kakvu, odmah ćete doznati:
Jedan dosta težak odsječak drveta donio sam i postavio na granu jabuke, tek toliko da se drži. Za odsječak sam vezao konop, spustio na zemlju i kroz travu, u krugu, proveo oko čitave jabuke. Ko god bi pokušao da priđe morao bi zapeti za konop i srušiti drvo postavljeno na grani. Dvije večeri uzastopce uzalud sam postavljao zamku i skidao je rano ujutro da otac ili kogod od ukućana ne bi štogod primijetili. Ali, treće večeri dogodilo se ono što sam očekivao, i još više, što nisam očekivao i zbog čega sam morao da se kajem.
Mrak se spustio na zemlju. U našoj kući su upravo večerali kad je tišinu raskinuo nečiji krik u voćaru:
– Šta je to? – priskočivši brzo prozoru, upitao je otac.
– Da nije pseto koga ujelo? – upitala je moja majka. Otac je istrčao iz kuće, majka je stajala pored prozora a ja sam još uvijek nepomično sjedio na svome mjestu. Ja sam jedini znao šta se dogodilo. Ali sam šutio. Umjesto radosti koju sam očekivao, osjetio sam strah. Odjednom sam pomislio:
"Ako ga je klada ubila?"
Obuzela me je drhtavica koju nisam mogao prikriti i majka me je upitala:
– Šta je tebi? Jesi li se prepao?
– Nisam – slagao sam i s teškim naporom ustao. Otac je uveo Feđu koji je plakao i drhtao kao i ja.
– Ko je ono namjestio? – bilo je prvo pitanje koje je postavio otac.
Niko nije odgovorio.
– Ko je, pitam? – ponovio je otac.
Shvatio sam da moram kazati, i kazao sam, tiho:
– Ja sam postavio.
– A zašto? – nastavio je da ispituje.
– On je krao naše jabuke.
Otac me je nekoliko časaka uporno gledao a onda opet progovorio:
– A znaš li da je on mogao ostati na mjestu mrtav? Znaš li to?
– Znam – promucao sam i tek tada sam postao potpuno svjestan šta sam mogao učiniti. Imao sam sreću i ja i Feđa. Drvo je palo u travu pred njegove noge, ali on je ostao nepovrijeđen. Samo se uplašio pa od straha nije mogao ni da bježi.
Otac mi je prišao i, dodirnuvši prstima moju bradu, podigao mi glavu.
"Sad će me tući", pomislio sam, "nema mi spasa."
A on, kao da je pogodio šta mislim u tom času, reče:
– Neću te tući, ne boj se. Sam vidiš šta si učinio i šta si mogao učiniti. Ljudski život je skuplji od svih jabuka na svijetu. Upamti to dobro.
Došla je i Feđina mati. Kad je saznala šta se dogodilo, ona je navalila na sina, spremna da ga bije.
– Propalico! – vikala je. – Tako ti mene sramotiš! Još nisi dobio što bi trebalo da dobiješ. Ali platićeš ti meni sve ovo, platićeš!
Ja sam već bio oprostio sve uvrede koje mi je Feđa nanio. Ja sam bio radostan što se ipak nije dogodilo ništa strašno i bio sam neobično zahvalan ocu što je smirio Feđinu majku. Zajedno su otišli kući i uskoro je događaj pod jabukom bio potpuno zaboravljen.
Ja sam ipak dugo, dugo osjećao kajanje.
Ja i Feđa smo postali dobri prijatelji. Zajedno smo dolazili pod jabuku i u proljeće, kad je cvjetala, i ljeti kad se na granama, pod naletom povjetarca, njihao sladak plod.

Izviđači Vidrinog jezera - Stevan Bulajić

2014-06-01T03:30:00.001-07:00

Izviđači Vidrinog jezera - Stevan Bulajić

Bilješke o piscu:
Stevan Bulajić je rođen u Crnoj Gori 1926. godine, ali je djetinjstvo i najveći dio života proveo u Sarajevu gdje je i umro 1997. godine. Najpopularnija knjiga koju je napisao je Izviđači Vidrinog jezera.

Sa sigurnošću se može reći da dječji romani Stevana Bulajića zauzimaju posebno mjesto u našoj književnosti za djecu. Njegovi opisi prirode i životinjskog svijeta ostali su neprevaziđeni do danas. Pisac je tako duboko ušao u ćud svojih junaka (vukova, pasa, srna, ptica...) da se slobodno može reći - stao je na vrh europske književnosti za djecu sa sličnom tematikom, gdje spadaju, na primjer Bijeli očnjak i Lesi se vraća kući.

Kratak sadržaj 01:
Grupa učenika,odnosno izviđača boravi sasvojim komandirom na Vidrinom jezeru. Oni bi se na logorovanju trebali naučiti hrabrosti i snalažljivosti u prirodi i tako dokazati da su zreli za izviđače. Iz grupe se vrlo brzo izdvajaju trojica dječaka. Splet okolnosti odvodi ih sve dalje od logora. Oni prolaze kroz razne opasnosti da bi se, na kraju,sve srećno završilo.

Kratak sadržaj 02:
U knjizi Izviđači vidrinog jezera se govori o grupi drugova u malom mjestu koje su više mame, ali bogami i poneki tata upisali u izviđače. Oni jedan dan odluče posjetiti jedno od najljepših jezera u njihovom kraju, Vidrino jezero. Vidrino jezero se nalazilo nekih 24,5 km od njihovog mjesta, ali pošto su odlučili da ga posjeta ta distanca im nije predstavljala problem. Krenuli su oko podna i prije nego što dođoše tamo kupiše 3 gajbe pive jer odlučni bijahu da se provedu i zabave, a u današnje vrijeme kao i u tadašnje vrijeme to bilo nemoguće bez alkohola. Kako pivo ne sadrži veliki postotak alkohola ponjeli su neke jeftine brlje. Kako su stigli tamo tako su krenuli piti. I opjaniše se ko stoka. I odoše se kupat. Vidrino jezero biješe tiho i mirno. Oni to pokvariše i probudiše duh potrovani vidri koje su tražile osvetu. Kako bi im se osvetile vidre se izmokriše njima u pivo i pobjegoše. Oni nastaviše piti ko da se ništa nije desilo. Sutradan se vratiše kući.

Sadržaj:

I - Logor Kraj Jezera

Četa izviđača-poletaraca spuštala se umornim korakom niz planinu. Taj dan poletarci su mnogo pješačili. Čitavo prijepodne maršovali su tvrdom automobilskom cestom, pa su po podne, poslije ručka i kratkog odmora na nerazvijenim šatorima, okrenuli uz planinu. Stazama koje su vodile kroz zelenu bukovu šumu popeli su se tako visoko da im se odozgo cesta učinila tanka, bijela pantljika. Zatim je četa zašla u sumračnu borovu šumu. Pošto se dobro oznojila, kolona je izbila na planinski prevoj. Tada dječaci ugledaše jezero u dubokoj, šumovitoj dolini.

Jezero se zelenilo i bljeskalo pod zracima sunca na zalasku. Činilo se da je dobra baka-planina uzela u krilo zdjelu sa otopljenim snijegom, pa je ljuljuška i giba radi zabave.

- Šatori! – gotovo u jedan mah uzviknuše izviđači. Komandir, stari izviđač-brđanin, osmijehnu se.

- Izgledaju kao pečurke – reče poletarac Jusa. – Zar ćemo tamo spavati?

- E, tu ćemo ove godine logorovati – objašnjavao je komandir. – Zar si ti, Jusa, vidio negdje izviđača koji u planini traži bolji stan od šatora?

- Nisam. Ja sam prvi put na logorovanju – prizna poletarac.

Poletarci još jednom zaokružiše pogledom po jezeru i počeše da se spuštaju puteljkom obraslim u paprat i malinu. Umor ih je ostavio čim ugledaše cilj.

U prvi sumrak četa se ulogorila na obali Vidrinog jezera. Od jezera je dopiralo lagano pljeskanje talasa. To se sa planine sjurio vjetar noćnik. Zatalasao je zelene ćube na lijeskama i počeo igru po vodi.

Logor poletaraca – sedam velikih šatora – pružao se duž obale. Nasred logora dizao se visok stražarski toranj, sagrađen od kratkih borovih brvana. Do njega, pod granatim širokim brijestom bijeljele su se svježe klupe i stolići ukopani u zemlju. To je bila poljska trpezarija. A pozadi šatora, na ravnom proplanku, kamenjem je bio obilježen krug na kome će se svake večeri paliti logorske vatre. Logor su uredili izviđači-brđani, koji su dan ranije pošli na veliki izviđački marš.

Nekoliko usamljenih borova odvajalo je logor od jezera. U njihovim mrkim granama zaplitao se mjesec, sporo savlađujući svoj kratki noćni put.

Poslije večere poletarci se razmjestiše po šatorima. Polijegaše po niskim poljskim posteljama sa kojih se širio miris uvenule paprati i uskoro logor zanijemi u snu.

Jedino je komandir Borko ostao budan. On pažljivo obiđe čitav logor, provjeri da li su na svim šatorima dobro zategnuti konopci, zaviri u šator kraj same obale i tek kada se uvjeri da svi mirno spavaju, pođe krupnim koracima svom šatoru.

Domalo on opet izađe noseći pušku u ruci. Začas je bio na vrhu tornja. Dugo je sjedio gore na tornju osluškujući rijetke šumove noći. A kada mjesec ispliva visoko nad planinom, komandir osjeti da ga san sve više savlađuje.

- Hajde da provjerim kako su poletarci naučili dužnost stražara – pomisli komandir i siđe s. tornja. Otkri krilo na ulazu jednog šatora i tiho zovnu:

- Kole!... Kole, ustani!

Jedna bunovna ošišana glava pojavi se iz šatora. Kad je čuo da treba da pođe na stražu, Kole se začas rasani. Prebaci vazdušnu pušku na rame i nestrpljivo ponavljajući komandirove naredbe otrča na toranj. Uskoro obliven svjetlom mjesečine poletarac je stajao kao kip na vrhu tornja.

- Ako čuješ kakav krik sa jezera, nemoj se uplašiti – posavjetova ga komandir. – To su noćne grabljivice. Galame da bi poplašile plijen i lakše ga uhvatile ...

- Ne boj se, komandire – odgovori poletarac i priteže pušku. Sjenka komandira utonu u sjene okolnog drveća. Kole osjeti svježe prste vjetra koji ga zagolica ispod košulje. Uzdrhta...

- Piiiih – piiih... piiih – piiiih! – razliježe se iz ševara. Kole se trgnu. Ali se krik ne ponovi. Sve je mirovalo obliveno tamnoplavim mrakom. Gdjekad je sa jezera dopirao mek pljesak, pastrmke. Gotovo nečujno, kao da ptica tare krilo jedno o drugog šumio je ševar, zamršen talasima.

- To je bio vivak – sjeti se Kole. – Sigurno ga je nešto jako uplašilo.

Kolu je godilo što, eto, on jedini vodi brigu o čitavom logoru. Samo je on budan i evo ga kako pogledom pažljivo osmatra okolinu logora. Čak je i komandir zaspao. I dječak, osjećajući se nekako jači i smjeliji zbog povjerene mu dužnosti, nastavi da stražari. Bilo je tako zanimljivo gore, visoko na tornju, da je poželio da smjena nikako ne dođe. Ali, dječak se varao kada je mislio da je samo on budan u logoru. Sat kasnije pod tornjem se zaustaviše dvije sjenke i Kole začu dremovan glas komandira.

- Kole, silazi. Evo ti smjene... Hajde, Jusa, penji se!

Predavši dužnost Jusi Kole se zaputi svom šatoru. Tako kada je predao dužnost, osjeti da mu se strašno spava. Noćni svježi vazduh ga je opijao. I čim leže na meku, mirišljavu postelju, Kote, zaspa a da se nije čestito ni opružio.

II - Komandir se ljuti

Od prvog dana život u logoru poteče po utvrđenom redu. Izjutra se orila truba za ustajanje. Dječaci su se jedva rastajali sa snom da bi čas kasnije istrčali i postrojili se za doručak. Poslije toga nastajalo je užurbano spremanje za kupanje na jezeru. Tamo na plaži, između dva kupanja, poletarci su vodili duge razgovore sa komandirom, pripremajući se za izviđačke ispite. A jezero je sve više otkrivalo poletarcima svoje tajne. Već prvi dan, ploveći na starom splavu koji pronađoše u ševaru, grupa poletaraca otkri malu rječicu što je izvirala iz jezera. Na izvoru rječica je bila plitka i skrivena u visokoj travi, ali je nekoliko stotina metara dalje prelazila u živahne brzake, bogate ribom i zapjenjene od mnogobrojnih slapova.

Dječaci su oduševljeno pričali o tome kako su se sa splavom probijali niz rijeku. Plovili su sve dalje niz klisuru zastrtu sjenama vodenog jasena sa čijih su krošanja visili strukovi bršljana, kao u džungli, pa su na kraju naletjeli splavom na podvodnu stijenu i jedva se izvukli hvatajući se rukama za vrbe.

Splav se razbio i u komadima otplovio niz rijeku. Saslušavši njihovo pričanje komandir Borko se zamisli. Zatim ustade i oštro reče:

- Mogli ste se podaviti. Ja odgovaram za vas. Odsada, da se zapamti: za svaki izlet van logora javljaćete se meni!...

Poletarci su ćutali. Brale, onaj što je pričao, porumenje i zbunjeno poče da gricka vlat trave. Svi su osjećali da je komandir bio ozbiljno ljut.

- Među nama mora da bude reda – nastavi komandir. – Kakav smo mi logor ako svaki luta na svoju stranu? Zar ste zaboravili na izviđačku disciplinu?

- Nismo zaboravili! – glasno se javi Kole. On ustade i rukom se osloni na stablo vrbe u čijem su se hladu okupili.

- Druže komandire, i sam si nam govorio da izviđači treba da razvijaju smjelost. Eto, drugovi su otkrili napušteni splav. Oni su ga sami popravili i pošli da izviđaju jezero. Meni se to sviđa... A što im se desila nezgoda...

Komandir ga prekide:

- Koliko imaš godina?

- Devet.

- Slušaj, Kole, a slušajte i vi ostali. Poletarci iz trećeg šatora su prekršili disciplinu. Da ih nije pratila sreća, mogli su nastradati. Podavili bi se, a mi ne bismo ni znali da im treba pomoći. Nijedan od vas nema više od deset godina, a meni je triput toliko. Neću da svako radi na svoju ruku. Od danas ćete me obavještavati o svakom vašem pokretu izvan ovoga kruga – uporno ponovi komandir i rukom ocrta granicu.

Granica toga kruga obuhvatala je, kako se izviđačima učinilo, prilično uzak prostor: logor sa zelenim gajem iza njega i bližu obalu jezera, sa plićacima u koje su se ulivali potočići iz nekoliko izvora.

- A sada, pokret u logor! – komandova Borko. – Poslije ručka – obavezno spavanje!

Dugačka kolona poletaraca pođe za komandirom. Bili su potišteni. Svima se činilo da je komandir preoštar. Nisu ni slutili uzrok Borkove odluke koju je maločas uzbuđeno saopštio. Najtužniji je bio Brale. Činilo mu se da je sa drugovima učinio tako običnu i naivnu avanturu koja ne zaslužuje toliko prekora.

- Šta tu!... Malo smo se provozali na splavu i toliko priče! – bunio se u sebi Brale. I kao da potvrđuje tu njegovu misao, Kole se progura do njega i šapnu mu na uho:

- Ništa zato! Kad položimo ispit smjelosti, komandir će i sam uvidjeti da je pretjerao. A dotada pokušaćemo nešto drugo. Hoćeš li?

- Hoću! – bez predomišljanja reče Brale.

- Poslije ručka, kad zaspu u logoru, povedi mene i Jusu na izvor rijeke. Vidjećeš šta smo pripremili!

Brale je slutio da će biti zanimljivo. On uhvati Kola za ruku, stište je i zavjerenički prošaputa: – Važi! Poslije ručka u gaju!

III - Ribolovci

Bijeli se i poskakuje pjenušavi mlaz vode, pa se zaigran razbija u sivo riječno kamenje. Ispod slapa je uzan, zeleni vir, koji je već dobro podlokao staru, polutrulu vrbu. Po viru pluta potočna pjena i otkinuto lišće.

- Da probamo ovdje – reče Kole i skide sa ramena dugačak štap. Na prednjem kraju štapa bile su pričvršćene male, šestozube ostve, naročito pravljene za lov na pastrmku.

Tri dječaka pogledaše po vlažnoj zemlji u podnožju vrbe i počeše da osmatraju dubinu vira. U prvi mah vidješe samo svoja lica kako, kao na nemirnom ogledalu, drhture u vodi, pa se istežu i uvijaju kao kod pajaca. Jusa se zasmija kada opazi svoje uši, koje je vodeno ogledalo rasteglo do veličine vesla.

- Tiho! – opomenu ga Kole. – Tiho, da nas ribe ne osjete...

Brale je bio najmirniji. Ukočeno je buljio u Vodu. Lagano je razmicao nanos od granja i gnjilog lišća koji se ljuljao po viru. U dubini od otprilike jednog metra Brale najprije spazi sjenoviti zapećak skriven ispod velikog podvodnog kamena. Zatim, ne ispustivši ni glasa, zagleda se bolje i opazi crvenkastu pokretnu tačkicu. Tačkica se pokrenu i, okrećući lijeno svoja peraja, iz zapećka isplovi velika sjenka pastrmke. Riba se okrenu uz vodu i brzo mašući perajama poče da lebdi pod zapećkom. Osjećala je da napolju još vlada podnevna jara i da je prerano za lov.

Ni tada, kad je ugledao veliku ribu, Brale ne reče ni riječi. I da je htio, ne bi mogao od uzbuđenja. On samo podiže ruku i mahnu Kolu.

Nad vir se nadnesoše tri poletarca. Kole izdiže štap sa ostvama. U uzbuđenju zape gornjim krajem za grane vrbe i strese u vir čitavu pregršt sasušene mahovine. Začas voda izgubi svoju prozračnost, zamuti se. Kada dječaci ponovo upriješe poglede u dubinu, opaziše da se riba povukla dublje u podvodno skrovište. Virio je samo široki rep, prošaran jarkocrvenim pjegama.

Nikad dječaci nisu mogli ni slutiti da lov ostvama traži toliko strpljenja i pažnje. Samo jedan nagao pokret ostvama i riba je nestajala u svom skloništu. Po njenim sporim pokretima nije se moglo reći da je previše oprezna. Ali dječaci su slutili da se u tom mirnom plandovanju krije velika opreznost. Znojili su se od bojazni da riba ne izgubi strpljenje i jednim pokretom repa nestane van domašaja njihovih očiju i ostvi.

Već je sunce navijalo zapadu. Još samo nekoliko minuta i pastrmka će izgubiti svoju dnevnu tromost i pretvoriti se u vodenu munju za koju ni najveći brzak ne predstavlja prepreku.

- Spuštaj, Kole, pa šta bude! – nestrpljivo šapnu Jusa. Oči su mu se zamaglile od gledanja u vršak ostvi koji se ljuljao visoko iznad ribe.

- Polako – prošapta Brale.

Ostve su lagano tonule u vodu. U desnoj ruci, u kojoj je držao štap, Kole je osjećao trnce. Već čitav sat su vrebali ribu, stalno ukočeni i napetih mišića. Od vlažne zemlje su im se skvasile košulje, tako da ih je prolazila jeza po čitavom tijelu.

Sporo, neprimjetno, ostve su se približavale tamnim leđima ribe. Mirovala je i samo pokatkad širila poput lepeze crvene škrge. Jusi se činilo da će Kole upropastiti čitav lov. Izgledalo je kao da ostve već diraju tijelo ribe... to je trajalo beskrajno dugo – evo, riba će otići... sad!... – pomisli Jusa i u tom trenutku ostve sinuše kroz vodu i zabiše se u ribu. Na dnu vira voda zapjeni, zamuti se i vitko, srebrnasto riblje tijelo bljesnu trbuhom, zatrese ostvama i smiri se.

Brale kriknu oduševljeno. Kole je još uvijek pritiskao ribu uz dno, kad Jusa smače košulju i skoči u vir. Zaronio je i zajedno sa ostvama izvukao probodenu pastrmku. Bila je to velika, mekousta pastrmka, poznata po tome što kada zagrize udicu, rijetko uspijeva da se otkine, jer plijen hvata široko raširenih vilica.

Pošto izvukoše ribu napolje, dječaci uzeše da je mjere.

- Dva pedlja i još dva prsta... pobjedonosno saopšti Kole.

- Nikada nisam ni vidio toliku – skromno prizna Jusa.

Čučeći pored svoga plijena koji je ležao na zemlji dječaci su se zabavljali prepričavajući pojedinosti ovog neobičnog lova. Kad se oduševljenje malo stišalo, javi se Jusa zabrinutim glasom:

- Šta ćemo reći komandiru? Nismo nikom ništa rekli. Iskrali smo se iz logora i...

- ...i još smo bez pitanja uzeli ostve iz komandirovog ribarskog pribora! – u jedan glas rekoše Brale i Kole.

- Šta ćemo? – ponoviše sva trojica...

- Ništa lakše!... – neočekivano grmnu iza njihovih leđa krupan glas – Sada ćemo svi zajedno u logor da pričamo komandiru i drugovima o vašem podvigu!

Dječaci ugledaše starog lovočuvara. Stajao je i osmjehujući se punio svoju ogromnu, zemljanu lulu. Teška dvocijevka visila mu je o ramenu.

- Hajde! Jedan za drugim, i – pravac logor! – zapovjedi starac i namršti čupave, sijede obrve. – A tamo u logoru ćemo porazgovarati. Vidjećemo kakvi su to poletarci koji ostvama uništavaju ribu. Hajde, krećite! Ribu dajte meni!...

Starac provuče prutić kroz riblje škrge i pođe za dječacima. Puckao je u lulu i bio vrlo zadovoljan.

Dječaci, zbunjeni i uplašeni, nisu uspjeli ni riječi da progovore. Pošli su oborenih glava. Tek tada počeše da se prisjećaju šta su učinili, i greška im se činila sve veća što su se više približavali logoru.

IV - Bjekstvo

Čuvar lova je mislio da je vrlo šaljiv čovjek. Na putu u logor stalno je peckao dječake i unaprijed im prijetio strašnom kaznom.

- Vama dvojici biće ovako i onako, ali, ti, što si držao ostve, čuvaj se! Imamo mi za takve u šumskoj upravi sve što treba: podrum, a u podrumu bataljon miševa. Pa, kad budeš noćivao sa njima, drž' se!...

Kole mrko pogleda starca koji se slatko smijao svojim dosjetkama. Starac opazi taj pogled, pa primijeti:

- Aha! Kako gledaš?! Vidi se da si kolovođa. Ti si, otprilike, i nagovorio ove mališane da pođu s tobom i da ti pomažu u vršenju protivzakonitih djela... Protivzakonirih, ja! Znaš li šta je to – protivzakonito djelo?

- Ala gnjavi... – prošapta Brale. – Hvališe se kao da je napravio neko junaštvo.

- Čuva ribe, a nas bi da može pojeo! – dobaci Brale.

- Bez govora! – grmnu zapovjednički čiča. – Sada ste lišeni slobode i neću da čujem ni riječi!

Kole se osvrte na starca. Oči mu lukavo zaiskriše.

- Je li, čiko, a zašto na ovoj vrućini nosite suknene čakšire? ,

- To su moje stvari – progunđa starac. – Hajde, ne pitaj!

- A zar vam nije vruće? – pitao je Kole.

- Učitelj nam je pričao da se ljeti nosi lakša odjeća. To je radi zdravlja...

Čiča se naljuti.

- Može vama učitelj pričati šta hoće, a ja znam svoje. Da vaš učitelj ima reumu kao ja, i on bi nosio ovakve gaće...

- A imate reumu?

- Aha! Već dvadeset godina se rvem sa njom. Evo, i sad mi sijeva u koljenima...

- E, onda nas uhvati! – viknu Kole i jurnu. Za njim, prateći ga u stopu, pojuri Brale i Jusa. Bježali su strmom padinom, kroz čestar prema jezeru. Za njima odjeknu starčev hrapavi glas:

- Stoj! Stoj, ili pucam!

Starac se stušti za njima, ali ga noge izdadoše. U trku naletje na širok glogov grm, kaiš od puške mu se omota oko noge i on se prući po ledini, ispustivši ribu.

Dječaci su bježali kroz čestar i gotovo bez daha izbiše na proplanak u blizini jezera. Noge su im bile išibane. Svuda do koljena su bile masnice koje im je ostavilo trnje dok su se spašavali od starca.

Zastali su neodlučni kuda da krenu. U logor im se, poslije svega, nije išlo. Kuda će drugo? Zar će se odvojiti i živjeti sami u planini bez drugova, bez postelje i hrane? U jedan mah sva tri poletarca pomisliše isto.

- Oh, kako je to sve ispalo tužno... Stajali su potišteni i zamišljeni. Tada, odozgo, odjeknu ljutit čičin glas:

- Čekajteee, mangupi... niste pobjegli! U logor ću ja sad da vas prijavim! Platićete vi meni, platitiiii!

Starac je vikao kao da ga kolju. Skriveni u grmlju dječaci ga malo kasnije opaziše kako tromo odmiče putem prema logoru i svaki čas zastajkuje pa prijeti dvocijevkom svojim protivnicima koje nije vidio.

- U logor nam nema povratka! – reče odlučno Kole. – A sada, požurimo!...

Oni zaokružiše jezero sa strane suprotne logoru. Kole je u trku objašnjavao svoju namjeru:

- Drugovi, čekajte me u gaju iznad logora. Sad će trubiti zbor za večeru. Ja ću se uvući u šator i donijeću što nam je najpotrebnije. A, onda ćemo u šumi razmisliti šta da radimo... Jusa, pazi da ne izgubiš ostve...

Trojka se razdvoji. Kole iz sve snage pojuri prema logoru. Jusa i Brale iščezoše u šumarku. Na samom ulazu u logorski krug Kole zaslade, osvrnu se i osmotri. Daleko na stazi ukaza se prilika lovočuvara. Žurio je u logor.

- Ipak sam te prestigao! – pomisli Kole i oprezno, između stabala omorika, poče da se privlači svom šatoru. Pri odbljesku kuhinjske vatre dječak opazi kolonu poletaraca koja se postrojavala za večeru i osjeti kako mu se steže u grlu.

Prvi put se stidio i krio od svojih drugova. Dok se privlačio, on je s mukom zaustavljao suze. Bilo mu je kao da se odvaja od svojih najbližih. Ali drugog izlaza nije bilo. "Bolje i pobjeći nego pred drugovima ispasti lopov – lovokradica. – Tako misli i Jusa i Brale" – reče u sebi dječak i oprezno zaobiđe šator. U šatoru je bilo tamno. Kole skide dva ćebeta sa prve postelje, prostrije ih po zemlji i unutra nabaci dvije porcije i nekoliko parčadi hljeba koji su poletarcima ostali od užine.

Zatim podiže jastuk na svom krevetu, izvuče svoj mali lovački nož i šibice. Pod prstima osjeti korice svoje izviđačke bilježnice. Kole se zamisli, zatim otkinu jedan list i u polutami, nasumice napisa ovo:

"Dragi drugovi! Ja, Jusa i Brale smo otišli. Kuda ćemo, još ne znamo. To za vas, drugovi, nije ni važno, jer smo mi osramotili čitavu četu. To će vam ispričati onaj prokleti lovočuvar... Kole."

Kole položi ceduljicu na krevet sa koga je skinuo ćebad, strpa nekoliko kutija metaka za vazdušnu pušku u džep i sa zavežljajem u jednoj i puškom u drugoj ruci izađe.

Skriven iza šatora, on još jednom pogleda na četu poredanu oko stolova. Prepoznao je malog Danka, koji je imao običaj da uvijek prvo pojede meso pa onda čorbu, i neprimjetno mahnu drugovima u znak oproštaja. Zatim se hitro zaputi u gaj.

Bilo je već krajnje vrijeme, jer se u istom trenutku na ulazu u logor pojavi lovočuvar i još izdaleka poče da se prepire sa stražarom-poletarcem, koji ga zaustavi zvonkim povikom.

- Stoj! Ko ide?!

V - Oluja

Tri dječaka zađoše duboko u šumu. Išli su držeći se jedan za drugog. Noć je brzo osvajala planinu. Pješačili su više od pola sata, a zatim osjetiše da se šuma prorijedila. Uskoro se pred njima ukaza ogromna stijena. Bila je gola, bez drveća, i samo se poneki žbun crnio na njenim hrapavim ispupčenjima.

Desno i lijevo od stijene počinjala je borova šuma, koja se uzdizala kao tamni, neprobojni zid. Dječaci zastadoše u nedoumici. Iz šume je dopirao neprekidni šum granja. To je vjetar savijao grane borova, odbijao se od njih i zviždao u uskim pukotinama stijena. Mjeseca nije bilo. Nebo se spustilo do same planine, pritislo šumu i život u njoj i prijeti joj burnom ljetnjom olujom. Čak se ni buljina ne javlja svojim jednolikim zviždukom. Sakrila se negdje u duplju drveta tužna što mora da odloži svoj noćni lov.

- Biće kiše – tiho se glasnu Brale.

- Gruuuu!... Gruuuu!... Gruuuu!... – zagrmje planinom. A zatim, sustižući jedna drugu, nebom bljesnuše munje. Grmljavina zatrese planinu. Kao da oživješe borovi zatresoše teškim glavama. Ošinu ih burni pljusak. Kiša je došla tako brzo da dječaci nisu imali vremena ni da se sklone.

Pljusak provali naglo i začas zažuboriše nevidljivi potočići. Stijene koje je preko dana ugrijalo sunce zamirisaše od isparenja. Gore, visoko u stijeni, graknu iznenađeni gavran, zaklepeta krilima i umiri se.

Drugovi potrčaše prema stijeni kližući se po ovlaženoj zemlji. Išli su jedan uz drugog, pipajući rukama vlažnu stijenu i tražeći kakav zaklon. Odjednom, Kole koji je išao prvi, osjeti da stijene nestaje. Ispružene ruke su mu lebdjele u mračnoj praznini i on naglo stade. Činilo mu se da ispred njega zija bezdan.

Kole prestrašeno kriknu. Odgovori mu strašni huk.

- Jusa!... Brale!... – plačno uzviknu Kole i okrenu nazad. U mraku se sudari sa Bralom i obojica padoše.

- ...U-aaa! A-eee!... – odjeknu kao odgovor na Kolin uzvik. Bijesnu munja i dječacima se ukaza tamna unutrašnjost pećine.

Pred njima, duboko u stijeni, crnio se otvor pećine. Dječaci su ukočeno stajali nekoliko trenutaka, a zatim se najprije osmjeli Jusa.

- Kole, upali šibicu... ovdje se možemo skloniti – oprezno reče dječak. Pećina nerazgovijetno prenese Jusine rijeci. Dječaci se osmijehnuše. Prvi strah je bio prošao.

Oni pipajući uđoše u pećinu. Kole kresnu šibicu.

Na jednom kraju pećine oni opaziše malu ogradicu od kolja. Po nogama im se osipala ovčija prpoška.

- To je pastirska pećina – sjeti se Brale. – Ovdje preko dana leže i planduju ovce. Tu će negdje biti i ognjište, gdje se čobani s jeseni griju i okupljaju.

Nekoliko minuta kasnije dječaci su sjedili kraj ognjišta na kome je plamsala mala vatrica. Na mekom prostiraču od prpoške Kole je namještao postelju. Na ognjištu su pucketale suve grančice. Začas bi planule i gorjele rasipajući bijeli topli plamen, a onda ih je posipao pepeo i u pećinu se uvlačio vlažni i studeni mrak.

Dječaci su drijemali oko vatre. Kole se trže. Spolja je dopirao ravnomjerni šum kiše. Kole pomisli kako bi trebalo čuvati stražu. Bili su sami u planini koju nisu poznavali. Drugovi su spavali s glavama oborenim na prsi. Kole privuče pušku i zagleda se u mračni otvor pećine.

- Ja ću čuvati stražu, a oni neka spavaju – odluči Kole.

Vatra na ognjištu oživi, zapucketa jasenova grančica i osvijetli čitavu pećinu. Kole osjeti prijatnu toplinu u čitavom tijelu. Zgurio se izlažući vatri pokisla leđa. Mirisala je ugrijana prpoška.

U dječakovoj glavi sve poče da se sliva u prijatnu, meku muziku. Neprekidni pljusak kiše i snažni naleti vjetra brujali su u vratima pećine. Nešto je cvrčalo na ognjištu finim, prigušenim zvukovima.

- Lijepo je ovdje... pomisli Kole... toplo je i tiho. Ja ću čuvati drugove... a oni neka... spavaju. Neka... spavaju, spavaju...

I ne znajući da to njega hvata san, Kole zaspa s puškom među koljenima.

Dva Smijeha - Sunčana Škrinjarić

2014-06-01T03:16:00.000-07:00

Dva Smijeha - Sunčana Škrinjarić

Bilješke o piscu:
Sunčana Škrinjarić rođena je 1931. godine u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji. Radila je kao službenica, glumica i novinarka te, naposljetku, kao profesionalna književnica. U književnosti se javila 1946. godine zbirkom pjesama Sunčanice. Objavila je dvadesetak knjiga pjesama i proze za djecu, od kojih su najpoznatije Kaktus bajke, Ljeto u modrom kaputu, Pisac i princeza, Čudesna šuma i Dva smijeha. Najmlađima je namijenila slikovnice Plesna haljina žutog maslačka, Tri jabuke s bakinog ormara, Zimska bajka i druge. Od dramskih tekstova ističu se igrokazi Bajka o maslačku, Slon u gradu i Ludi lampion, koji su izvedeni u Zagrebu i Uppsalli, te radio - drame za djecu i mladež Zeleni šešir, Čovjek koji je postao gljiva i druge.

Svijet Sunčane Škrinjarić mogli bismo označiti poetskom bajkom, u kojoj slobodno djeluju ljudi, stvari i pojave. Svijet je to kojemu je granice (ili bezgraničnost) odredila pjesnička mašta, a pokrenula drevna mudrost bajki. Spisateljica je dobila književnu nagradu: "Grigor Vitez" 1970., 1978. i 1983. godine, a 1981. nagradu "Ivana Brlić - Mažuranić". Njezina knjiga Ulica predaka predstavljala je Hrvatsku na Međunarodnoj izložbi "Mir sloboda i tolerancija" u Münchenu. Piše prozu za odrasle: Kazališna kavana, Jogging u nebo, Pasji put, Čarobni prosjak i dr.

Prema njezinu romanu i scenariju snimljen je prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma. Knjige su joj prevedene na litvanski, mađarski, slovenski i druge jezike. Godine 1999. nominirana je za najveću svjetsku nagradu u području dječje i omladinske književnost "Hans Christian Andersen" za 2000. godinu, poznatu kao "Mali Nobel".

Sadržaj:
Pošli su u priču veliki i mali smijeh. Veliki smijeh ulazio je u velike prostore gdje se skuplja velik broj ljudi: u škole, u cirkuse, u kazališne dvorane, a mali smijeh igrao se kamenčićima, loptama na livadi, trčao ulicama, brao cvijeće za tužne mame, dijelio poljupce prolaznicima. Nitko ga nije zamjećivao. Veliki smijeh je postao umišljen i tako se napuhivao od važnosti da je pukao poput prejako napuhanog balona. Dobro je poznavati i mali i veliki smijeh. Za veliki smijeh je potreban u najmanju ruku dvorac, palača ili barem kakvo igralište, a mali smijeh može biti svugdje: i u loncu za cvijeće, i u tatinu šeširu, u njihanju travke, u mačjem oku, pa i u ptičjem cvrkutu. Jako je važno poznavati oba smijeha, no bez malog smijeha nikako ne bi trebalo ostati. On je svuda, mali vragolan, nestaško, čak se nađe i u kutu usnica, jedva zamjetan. Kamo god se krene, u blizini treba biti i mali smijeh. On će otkriti takve sitnice koje razveseljavaju da će i najteži posao biti manje težak. Kad se, na primjer, spotakneš o kamen i tresneš na nos, on će ti pružiti svoju sitnu prozirnu ruku i umjesto da psuješ, plačes i okrivljuješ nekoga, ti i mali smijeh čete se ustati i zakoračiti prema - svjetlosti.

O likovima:

Veliki smijeh
Napuhanko i umišljenko. Od umišljenosti se širio, širio - dok nije pukao kao neki preveliki balon. Zato što se smatra da je velik, jako važan i slavan, javlja se samo tamo gdje se okuplja velik broj ljudi.

Mali smijeh
Simpatičniji od velikog smijeha. To je onaj smijeh koji se javlja u svakodnevnom životu čineći ga sretnim. To su zapravo sitnice naoko nevažne, neprimjetne, a opet vrlo važne.

Vrsta djela:
Zbirka priča

Vjetar u čamcu

Sadržaj:
Veseljak i lutalica vjetar trčao je po svom običaju niz brda i doline, preko rijeka, jezera i mora, visoko po oblacima i nitko ga nikada nije mogao uhvatiti. I tako se umorio pa je odlučio malo zastati. Visoko s oblaka ugledao je mirno jezero. Na sredini jezera polako je plovio drveni čamac, prazan i tužan. I vjetar se lijepo spustio u čamac da se odmori od skitanja. Tako se lagano spustio da ga čamac nije ni osjetio. A tužni čamac samo bi ponekad uzdahnuo. Začudio se vjetar čamcu i nikako mu nije bilo jasno zašto uzdiše i kakve ga brige more. Čamac mu je ispričao svoju patnju. Tu pluta beskoristan već pet mjeseci. Čini mu se da svakome smeta, i ribama i lopocima. A čuo je da postoji neka velika voda koja se zove more i želio bi tamo otploviti. I vjetar se sažali te mu odluči pomoći. Nije ga htio odvesti na more jer bi se tamo lako izgubio. Odgurao ga je do obale, gdje ga je odmah našao neki dječak i silno mu se obradovao. I dao mu je ime CRNI GUSAR, premda je čamac izgledao bezazleno. No u dječakovoj mašti odmah se pretvorio u strašni gusarski brod. Čamac se razveselio, a vjetar, odmoran i veseo, odlutao je dalje. Odjednom je ugledao medvjeda i lutku kako snuždeno sjede u crvenom gumenom čamcu na širokom moru daleko od obale. A na obali je sjedila djevojčica zlatnih pletenica i gorko plakala. Njen čamac odlazio je sve dalje i dalje, a u njemu je bilo sve njeno blago. Majka je na obali nagovarala djevojčicu neka se vrati kući uvjeravajući je da se tu ništa ne može jer je struja odnijela čamac predaleko i više se ne može vratiti, i odvukla je uplakanu djevojčicu na spavanje. Dok je majka tješila i uspavljivala djevojčicu, veseli saljivčina vjetar odgurao je medvjedića i lutku i nasukao njihov čamac na obalu. Majka je ipak potajno vjerovala da će se čamac vratiti i kad je išetala na obalu, spazila je sve blago svoje kćerkice: crveni gumeni čamac, medu i lutku. A vjetar je u to vrijeme bio daleko. Već je bio drukčijeg raspoloženja. Nekom je čovjeku odnio šešir s glave. Kasnije se jos više razljutio i oborio neko stablo.

O likovima:

Vjetar
Obijesni putnik i vječni lutalica. Skita se po cijelom svijetu i naglo mijenja raspoloženje, a nitko ga nikad ne može uhvatiti. Čas je veseo i razigran nestaško.

Čamac
Drven, prazan i tužan, osjeća se beskorisnim. Mašta o moru: ptice su mi pričale da postoji neka velika voda koja se zove more. Zahvaljujući vjetru postao je sretan jer je njegova želja da pomaže ljudima i ostvarena.

Gospođica Neću

Sadržaj:
Djevojčica Mina učenica je prvog razreda, ni po čemu se ne razlikuje od drugih djevojčica. Ali imala je jednu nezgodnu manu - uvijek je govorila: Neću! I u tome je pretjerivala. I tako je mama ujutro budi neka ustane, a ona, zna se, još snena prošapće: Neću! I kad je trebala popiti bijelu kavu, obvezno: Neću! U školi isto: Mina, hoćes mi posuditi gumicu? Zna se: Neću! Mina, idemo se igrati skrivača! Opet: Neću! Baka bi je poslije škole slala po kruh, a Mina: Neću! Tata bi je navečer slao u krevet, a ona, premda se pribojavala tate, tvrdoglavo: Neću! A onda se dogodilo nešto što je djevojčicu jako zbunilo. Sad su njoj svi govorili neću. Mama, probudi me ujutro! Sad je mama rekla: Neću! Kad je zatražila bijelu kavu, mama je opet rekla neću. I u školi se dogodilo čudo. Školska vrata bila su zatvorena i na njima je pisalo: Nećul Sva zbunjena pošla je kući, a kako je džepu imala nešto novaca, ušla je u mljekarstvo i zamolila jedno pecivo, a prodavačica je na veliko Minino čudenje rekla: Nećul Ljuta i gladna otišla je na dječje igralište i popela se na tobogan i baš kad se htjela spustiti, tobogan je povikao: Nećul Sad je već postalo ozbiljno kad i tobogani govore neću. Pokušala je još jednom sreću na sasvim drugom mjestu, otišla je u cirkus. I tamo je zatekla slona koji govori. Bio je cirkuska atrakcija. A slon je stalno govorio: Neću! Baš neću! Neću i gotovo! Iznenadila se kad joj je rekao da je i on čuo za "gospođicu Neću". Zamolila ga je nešto za jelo, a on je imao samo kocku šećera. Pružio joj je kocku, no kocka sićušnim ali odlučnim glasom reče: Neću! Sada je slon Minu poslao na ozbiljno liječenje. Liječnik se zvao profesor Pingvino. Ozbiljni profesor u crnom fraku porazgovarao je sa zabrinutom djevojčicom i dao joj mudar savjet - više nikada ne smije govoriti neću. Mora se vratiti na početak priče i početi sve iznova. Mina ga je poslušala. Legla je u krevet i zaspala. A ujutro kad je mama rekla: Minal Hajde ustanil Već je kasnol Mina je odgovorila: Hoćul Evo odmahl I tako se Mina izliječila.

O likovima:

Mina
Učenica prvog razreda osnovne škole. Obična djevojčica koja se ni po čemu ne razlikuje od druge djece osim što je razmažena (uostalom kao i mnogi prvašići), i što uvijek govori - Neću! Toliko joj je to prešlo u naviku da drukčije nije ni znala odgovarati na tuđe molbe ili zapovijedi, a ta se "bolest" opasno počela širiti svuda oko nje, pa su za "gospođicu Neću" čuli svi u gradu. Jednoga dana se to "Neću!" počelo vraćati njoj samoj.

Čovjek s točkom

Sadržaj:
Neki je dječaćic napisao domaću zadaću iz hrvatskoga. Na kraju rečenice piknuo je zabunom dvije točke namjesto samo jedne, a time zaradio učiteljeve prijekore. A kad je htio gumicom obrisati onu drugu točku (zvat ću je dalje Točka, s velikim slovom), ona oživi, skoči iz bilježnice, otkotrlja se do prozora i prilijepi se na staklo. Tu počinje živjeti, kao i svako dijete koje ulazi u neviđen svijet. S te točke Točka ugleda svašta. Prolaznicima pronalazi slabe točke: nekima u probušenoj cipeli, nekima u glavi, nekima u džepu; jedan nosi punu torbu točaka dnevnog reda neke bezvezne sjednice; djevojka u haljini s točkama; matematičar priča o zamišljenoj točki; mladić sa slikom cirkuske točke. Stiže čistaćica, obriše prozorska stakla, strese krpu kroz prozor i Točka se nađe na ulici. Tu začuje priču o najvišoj točki na koju se popeo neki planinar i novoj točki na koju će se tek popeti, a susretne i ljude koji od nelagode samo bulje u jednu točku. Popenje se na bijelu točku na plavoj svili, no ova je otjera sa sebe, jer je navodno nagrđuje. Ode Točka dalje, u knjižaru, među knjige i slova, gdje je bilo mnoštvo točaka pa se ponada da je stigla među svoje. Ostale je točke brzo razuvjere i otjeraju. Pokušala je i među točkama na slikovnoj spajalici. Ništa od svega. Iskoprca se Točka iz knjižare pa se ukoprca na dlan nekom bijednolikom odrpancu, koji je najprije pobrka s buhom. Oni se dogovore pa je čovjek nastoji utrapiti za kutiju cigareta: jednoj ljepotici - loptici kao ukrasni mladež, jednom starčiću za rješavanje križaljke, no on treba neku čvrstu uporišnu točku, jednom govorniku koji je satima blebetao - da stavi točku na svoje bla - bla - blatanje. Zbog ovoga posljednjeg dopadne čovjek i zatvora, jer nije uputno prekidati zborenje onih kojima je glupo zborenje dopušteno. Po izlasku iz zatvora čovjek mijenja i točku gledišta pa govori Točki: Da nisam bio u zatvoru, ne bih znao kako je lijepo biti Slobodan. Potom nudi Točku i nekom razmahanom pjesniku, kojemu iz bilježnice ispadaju slova kao pljeva. No njemu ne trebaju ni točke, ni zarezi, ni upitnici, ni uskličnici, jer su, kaže, zastarjeli. On samo proizvodi slova i maše rukama pa zamahne tako jako da Točka odleti u Svemir, gdje prestaju sitna zemaljska natezanja. Tu naiđe na staroga grčkog mudraca koji traži čvrstu točku u svemiru da bi pomoću nje i poluge pomaknuo Zemlju. Naša mu se Točka ukruti i rekne: Sve mislim da bi tu Zemlju uistinu trebalo malo pomaknuti, pa da se napokon smiri. A sa te točke u svemiru Zemlja se Točki čini kao obična, malo nezgrapna točkica.

O likovima:

Točka
Koja je tako slučajno došla na svijet, bila je žilava i spretna kao djeca o kojima se nitko ne brine. Oživjevši i iskočivši iz bilježnice, ona poprima osobine znatiželjna djeteta koje kreće u istraživanje novoga.

Pčelica Maja - Waldemar Bonsels

2014-02-26T09:58:00.001-08:00

Pčelica Maja - Waldemar Bonsels

Bilješke o piscu:
Autor Pčelice Maje, njemački pisac Waldemar Bonsels, rođen je davne 1881. godine i danas je mnogo manje poznat od svoje pustolovne junakinje Maje. Za života je puno putovao prošavši i opisavši u brojnim putopisima gradove Europe, Indije, prostranstva Egipta te Sjeverne i Južne Amerike. Kako je uzbudljivo živio tako je i pisao, pa je u svoje vrijeme slovio kao zanimljiv i rado čitan pisac. Osim putopisa objavljivao je za života mnoga i raznovrsna djela: romane, igrokaze, bajke i pjesme. Pa ipak, danas ga svi pamtimo po maloj pčelici Maji koja je stvorena i prvi put objavljena 1912. godine. Waldemar Bonsels umro je 1952. u sedamdeset i drugoj godini, ne dočekavši prvo pojavljivanje Maje u crtanim filmovima kojima je ova pčelica stekla svjetsku slavu.

Sadržaj:
Uz pomoć stare pčele Kasandre pčelinje novorođenče Maja izvlači se iz svoje posteljice - čelijice saća u velikoj košnici. Prima prve Kasandrine poduke i pouke. Sutradan polijeće u društvu iskusnije pčele - medarice na svoj prvi let.

Zaslijepljena opojnošću slobode letenja, bojama i mirisima, zaključuje da je tisuću puta ljepše vani, u širokom svijetu negoli u mračnom pčelinjem gradu, te da se nikad neće vratiti onamo da nosi med ili spravlja vosak. Hoću vidjeti i upoznati ovaj divni svijet; ja nisam kao ostale pčele, moje je srce stvoreno za radost i iznenađenja, za doživljaje i pustolovine. Neću se bojati nikakvih opasnosti; ta zar nemam snagu i hrabrost, a i oštar žalac, rekne sama sebi, srkne medni sok i ubrzo zaspi. Iznenadi je noć, no snalažljivo se skrije pod velik list u krošnji visoka stabla i tu prenoći. U zoru poleti prema crvenoj svjetlosti. Približivši se, osjeti sladak i omamljujući miris. Začuđena i katkad prestrašena, počinje upoznavati čuda - čuda za djecu, a obične pojave za odrasle - poput kapi rose, prozirne kugle koja se prelijeva u duginim bojama i kotrlja niz laticu, ili kapi rose na vlatima trave koje sjaje kao dijamanti. Dobrodošlicu u crvenoj čaški zaželi joj Joško iz porodice zlatnih mara, koji sa ženom već četiri dana živi u ovomu ružinom cvijetu i počasti je grudicama ružina meda. Maja uspoređuje ovaj prekrasan stan, miran, tih, mirisan i prostran, s prenatrpanim i zagušljivim stanovima pčela u košnici. Nemirna pčelica zahvali mu i odzuji u blistav proljetni dan. Najprije sleti na lopočev list, s kojega je želi otjerati neka mala sivomodra zujara Kristina. No Maja si odrješitim i glasnim odgovorom pribavlja poštovanje, kako ju je bila poučila Kasandra, pa se muha odmah povlači i primiruje. Dok njih dvije razglabaju o opasnosti sto im prijeti od žabe, pogibelj se obruši s druge strane: neki vilin konjic zgrabi Kristinu i poždere je unatoč Majinim prosvjedima. Kasnije se predstavi Maji.

Bila je to Zvjezdana iz porodice mrežokrilaca i iz roda vilinih konjica. Ispriča Maji o ljudskoj sklonosti okrutnostima i mučenjima. Pčelica isprva ne vjeruje, jer to jako odstupa od prvih Kasandrinih opisa čovjeka, kao najboljeg prijatelja, najvišeg i najsavršenijeg bića u prirodi. Sutrašnje buđenje u čaški plavog zvončića donosi neprilike: kiši i hladno je. Pčele po kiši ne mogu letjeti. Maja počinje žaliti za sigurnošću košnice i prvi put osjeti koliko u životu lutalice i skitnice znači sunce. Kad ne bi bilo sunca, nitko ne bi bio lakomislen, pomisli ona. Tješi se zatomljujući svoju tugu razmišljanjem o bogatstvu doživljaja u tako kratkom vremenu lutanja: Drugi ne saznaju toliko toga u cijelom svom životu, i vrijedno je zbog njega podnijeti i koju tegobu. Susreće Grgu, balegara koji se predstavlja kao Zlatna Mara, spašava mu život kad se ovaj prevrnuo na leđa i nemoćno ostao tako lamatajući nogama. Upoznaje i začudnu sposobnost preživljavanje raspolovljene kišne gliste: svaki dio nastavlja živjeti, kretati se, razvijati se i obnavljati. U maloj pukotini drveta Maja pravi nešto poput zametka košnice, s malom zalihom meda za kišne dane, a ulaz obzida voskom.

Prestravi se kad se pojavi djetlić i stane kuckati po kori. Poslije susreće začudnoga skakavca koji nenadano doskakuje niotkuda da bi nakon malo zborenja odskočio ne - zna - se - kamo. Od njega čuje kojekakve nove zanimljivosti. Jedna od poticajnih jest gledište po kojem još uopće nije dokazano da ljudi imaju svoj govor. Oni, doduše, katkada ispuštaju neke glasove, ali su ti glasovi tako strahovito neskladni da nema riječi koje bi to mogle opisati. Ponad nekog čovječjeg ljetnoga gospodarstva namjeri se Maja na kućnu muhu. Ta je zujavo lijetala takvim brzim trzajima te se činilo kao da skače, a potom bi se unepomičila kao da je skamenjena. Ona svakoga dana sjedi na čovjeku pa zna sve o njemu. Maja je natjera da joj sve to ispriča. Iz toga pripovijedanja nauči svašta: da su neki stvorovi pametniji nego što ispočetka vjerujemo pa nikoga ne valja podcjenjivati, da ljudi obično govore svakoga dana isto, da je zrcalo neka beskorisna ljudska igračka. Maja je ponešto nevesela i zbunjena Vragolankinim opisom čovjeka, jer novi podaci narušavaju sliku koju je stvorila na temelju Kasandrinih opisa: Ljudi su dobri i mudri - bila joj je ona rekla. - Oni su vrlo snažni i moćni, ali ne zlorabe svoju snagu, nego svuda kamo stupe donose red i blagostanje. Zujeći naokolo, u kupinovu grmu uleti u nevidljivu paučinu. Njeni zujavi trzaji ne bi li se oslobodila samo je još više sljepljuju za tanke niti paukove mreže. Kad se već bila pomirila s mišlju da ce život skončati kao paukov objed, naiđe Grga, raspetlja je iz paučine i spasi joj život. Putujući dalje, susretne Maja flegmatičnog kukca koji ignorira njezine pokušaje da se upoznaju, dapače ispusti na list malu smeđu mrlju neopisiva smrada koji Maju gotovo onesvijesti. Od idućeg poznanika, bijela leptira, sazna da je to bio Smrdljivi Martin.

Što ne znači da su svi Martini smrdljivi. Potkornjak Fridolin sljedeći je Majin poznanik. On i njegova brojna obitelj nemilice buše hodnike u boru, a žive u strahu od djetlića. Pridružuje se i Hanibal, iz roda pauka, koji ima jednu nogu manje negoli mu je priroda dala. Majinu želju da može pjevati kao djetlić, on popraća riječima: Vi ste neko čudno stvorenje. Kad bi sve životinje poželjele raditi nešto drugo nego što umiju, svijet bi se uskoro okrenuo naglavce. Čežnja da upozna čovjeka Maji je vodilja. Probudi se jedne noći, što pčele inače ne rade, i ugleda blistav mjesec i zvijezde. Noćni zrikavac - glazbenik gudač i guslač - novo je Majino poznanstvo. Namjeri se potom i na cvjetnog Vilenjaka. Sva je očarana tim minijaturnim krilatim stvorom ljudskoga obličja. On ima čudesnu moć - ispuniti najmiliju želju biću koje prvo susretne. Maja poželi upoznati ljude u trenutku kad su najljepši. Vilenjak povede Maju do sjenice u kojoj su sjedili zaljubljeni mladić i djevojka. Uz pomoć jedne krijesnice koja im je posvijetlila ovaj prizor, Maja ugleda blažena lica dvoje zagrljenih zaljubljenika i shvati da su ljudi najljepši kad ljube jedni druge. Još uvijek sva ushićena i ustreptala od doživljaja prethodne noći u društvu Vilenjaka Maja izlijeće u sunčano prijepodne, očekujući da su i svi ostali u jednakom stanju ushita. Pufff! - taj se balon raspline; sve je bilo kao i svakoga dana, svatko je radio svoj posao niti primjećujući niti sudjelujući u Majinu uzbuđenju. Maja shvati da na svijetu nema nikoga tko bi s njom dijelio sreću ili žalost. U šumi susretne Slavka sa sedam točkica na oklopu iz porodice bubamara, pomalo umišljena samoživa pjesnika. U istoj šumi Maja naiđe i na Jeronima iz porodice stonoga koji nema obitelji, nema društva, a sve što radi jest samo da se prehranjuje i sumnja. On je upozori na grad stršljena, odmah u nedalekoj vrbi.

No iznenada je zgrabi jedan stršljen, doletjevši takoreći niotkuda. Ona ga pokuša ubosti, no žalac joj se svine, odbijajući se od razbojnikova oklopa. Stršljen ju odnosi svojoj kraljici. Zatočena u njihovoj tvrđavi, Maja sazna da se sutradan spremaju napasti njezinu košnicu. Premda je na smrt prestrašena, nadvladava svoj strah, svoj očaj pretvori u čvrstu odlučnost da učini sve što je u njenoj moći kako bi upozorila i spasila svoj narod. Proruje otvor u zidu ćelije, s mladim stršljenom - zatvorskim stražarom koji nije zao, a zaljubljen je u vilinog konjica Zvjezdanu - nagodi se: otkrije mu Zvjezdaninu adresu, a on joj zauzvrat omogući bijeg. Munjevitim letom u praskozorje kroz pogibeljnu hladnoću, koja je prijetila da joj ukoči krilca, uspije pronaći svoju košnicu pa izvijesti kraljicu o opasnosti koja im dolazi sa stršljenima. Kad je stršljenska vojska napala košnicu, zametnu se pravi taktički rat jačih napadača stršljena protiv brojnijih branitelja - pčela. Uz goleme žrtve, mnoge i mnoge mrtve te ranjene, i protiv jačeg neprijatelja pčele uspiju obraniti svoje kraljevstvo. U međuvremenu Maja je opet pokazala suosjećajnu i plemenitu stranu svoga značaja: jednomu mladom stršljenu koji je umirao prinijela je u samrtnom času malo vode i meda. Istodobno je shvatila da je i neprijatelj biće kao i ona sama, koje voli život a u smrtnom trenu je samo. Kraljica učini Maju svojom pomoćnicom u vođenju državničkih poslova, kazavši joj: Ti nisi zaboravila svoju domovinu i svoj narod, i u srcu si im ostala vjerna. Zato ćemo i mi tebi biti vjerni. Vjerujem da će tvoja iskustva i sve što si naučila na taj način najbolje poslužiti zajednici i dobru države. I tako bi.

Tema:
Pustolovine male pčele po imenu Maja.

Pouka:
Bez znatiželje otvorenosti i hrabrosti ništa nećemo naučiti o životu.

O likovima:

Pčelica Maja
Iskreno i neiskusno stvorenje samouvjerena i teško se uklapa u ustaljeni rad, radoznala.

Kasandra
Odgojiteljica i učiteljica u velikoj košnici, postarija pčela pomalo umorna i živčana i neprestano zabrinuta.

Joško
Iz porodice zlatnih mara kukac smeđih krila i crnim oklopom nešto je manji od Maje i stanar je u ružinom domu.

Zvjezdana
Vilin konjic, maja se u početku boji Zvjezdane radi velikih i ozbiljnih očiju i njenih strašnih hvataljki.

Grga
Obični balegar koji se lažno predstavlja kao pripadnik zlatnih mara, ipak dobra se duša krije u njemu, jer spašava Maju iz paukove mreže.

Skakavac
Mršav zeleno čudovište kako ga maja zamjećuje, koje može visoko skakati.

Vragolanka
Kućna muha, stalno leti i sjedi na čovjeku pa ga poznaje kao svoj džep.

Pauk Strahimir
Pauk križar, ni sama smrt ne bi mogla izgledati strašnije od dlakave smeđe nemani opakim zubima i visokim nogama.

Smrdljivi Martin
Flegmatičan tip, čudna životinja koja ostavlja iz sebe malu smeđu kapljicu koja nepodnošljivo smrdi.

Leptir Zoran
Najprije bio gusjenica a zatim je posta leptir.

Hanibal
Iz roda pauka, zovu ga još kosac, krojač postolar činilo se da lebdi u zraku jer mu je malo tijelo stršalo na visokim i tankim nogama.

Cvjetni vilenjak
Mali stvor na čovječju sliku i priliku, samo još ima i krila, a toliko je sitan da može stati na ružinu laticu.

Noćni leptir
Ljubazan riječju, sam o sebi misli da je siv i ružan.

Slavko
Bubamara, po zanimanju pjesnik, a ljudi ga zovu božja ovčica , Slavko je pomalo umišljen i samoživ i isključiv stvor.

Jeronim
Stonoga, pravi sumnjičavac.

Mladi stršljen
Uzničar nesretno zaljubljen u vilina konjica Zvjezdanu.

Pčelinja kraljica
Dobrohotna , mudra širokih pogleda, spremna opraštati i nagrađivati, ali isto tako i kažnjavati,

Stršljenska kraljica
Krvoločna, bezobzirna, hrani se živim pčelama.

Mali Vodenjak - Otfried Preussler

2014-02-26T09:48:00.001-08:00

Mali Vodenjak - Otfried Preussler

Bilješke o piscu:
Otfried Preussler je rođen 1923. godine u sjevernočeškom gradiću Reichenbergu. Potječe iz obitelji koja se nekoliko stoljeća bavila obradom stakla. Već nakon mature dignut je u njemačku vojsku, da bi 1944. pao u rusko zarobljeništvo. Nakon petogodišnjeg zarobljeništva Preussler i njegova obitelj dolaze kao izbjeglice u Gornju Bavarsku gdje i danas živi. Nakon završenog studija posvetio se učiteljskom poslu, a kasnije je bio i ravnatelj osnovne škole. Rad s djecom i ljubav prema djeci potiču kod Preusslera želju za pisanjem. Naravno, za djecu i o djeci. Svoj je literarni rad počeo pisanjem radio igara nakon kojih su ubrzo uslijedili romani za djecu i mladež. Od 1970. posvetio se potpuno pisanju. Preussler se svakodnevno druži s djecom i dopisuje se s djecom iz cijeloga svijeta. Takvu suradnju smatra važnim dijelom svoje životne zadače. Napisao je 25 knjiga koje su prevedene na četrdesetak jezika. Osim Malog vodenjaka od Preusslerovih knjiga u hrvatskom prijevodu možemo čitati Main vješticu i Malog duha.

Sadržaj:
Jednog proljetnog dana u ribnjaku, u domu obitelji vodenjaka, bilo je radosno. Mama i tata vodenjaci dobili su maloga vodenjaka. Kada ga je žena o tome obavijestila, tata vodenjak požurio je u sobu pogledati sina. Divio se kako je lijep i rekao kako je oduvijek želio baš takvoga sina zelene kose. Roditelji su odlučili prirediti slavlje u čast svoga dječaka. Pozvali su dvadeset i sedam rođaka. Mama je priredila veliku količinu slastica kojima su pogostili uzvanike, a nakon jela roditelji su svima pokazali maloga vodenjaka. Rođaci su se jedan za drugim navirivali u košaricu od rogoza, zadivljeno gledali dječaka i redom mu poželjeli sreću, zdravlje, dug život i sve ono što jednom malom vodenjaku može zatrebati. Mali je vodenjak sve iznenadio kad je ustao iz košarice i zaplivao. Tako malen, a već pliva! Sljedećih je dana mali vodenjak plivajući istraživao kuću. Uskoro mu je postalo dosadno u kući i želio je izići van. Majka se nije slagala s time, ali je otac bio na strani sina. Nabavio mu je odjeću, nagovorio majku da pusti dječaka van i poveo ga na prvo plivanje izvan kuće. Malenom je rekao neka dobro otvori oći kako bi upamtio sve što vidi. Dječaku to nije trebalo ponavljati jer je bio vrlo znatiželjan. Razigrano je plivao oko kuće, virio u kuću kroz dimnjak i prozore, dozivao mamu i mahao joj. Plivajući dalje ribnjakom, otac i sin sretali su ostale stanovnike ribnjaka, čija je imena dječak pokušavao zapamtiti. Tata je dječaka upozorio na oprez kad su se približili močvarnoj travi. No, znatiželja je dječaka ipak povela u travu u koju se zapetljao. Pokušao se sam osloboditi, ali nije mogao. Ipak je tata trebao priskočiti u pomoć. Taj je događaj tako izmorio maloga vodenjaka da više nije mogao plivati. Na sreću, ovuda je prolazio šaran Ciprijan, prijatelj obitelji vodenjaka. Ponudio je pomoć. Na svojim je leđima nosio dječaka do vodenjačke kuće. Malenome se to jako svidjelo, pa mu je šaran obećao da će ponoviti jahanje. Kako je dječak bio vrlo znatiželjan, volio je gurnuti svoj nos u svaki kutak ne baš velikog ribnjaka. Svakog bi dana otkrio nešto novo. Tako se jednoga dana u mračnoj špilji susreo sa životinjom koja je imala mnogo očiju. Taj susret i razgovor s čudnom i ne baš ljubaznom životinjom preplašio je malog vodenjaka. Toliko je bio preplašen da je sljedeće noći ružno sanjao pa je ostatak noći proveo u tatinom krevetu. Dani su bili sve duži i topliji, dolazilo je ljeto. Jednog je dana tata poveo maloga vodenjaka do obale. Maleni je prvi put promolio glavu iznad vode. Bio je iznenađen onime što je vidio. Tata je morao objasniti kako ih obasjava i zasljepljuje sunce, kako je izvan vode zrak i kako tim zrakom vretenca ne plivaju nego lete. Toga je dana dječak prvi put vidio i ljude. Bili su mu vrlo neobični, posebno kad je čuo kako i oni ponekad plivaju iako nemaju plivaćih kožica. Otac ga je upozorio neka se čuva ljudi.

Otada je dječak sam odlazio do obale i gledao što se vani zbiva. Volio je sjediti na grani vrbe i ljuljati se. Jednom se tako zadržao na obali gledajući ljude koji su putovali u zelenim kućicama na kotačima. Bile su to ciganske čerge. Toliko je bio zanesen onim što je vidio da je zaboravio na vrijeme, a niti je čuo tatino dozivanje. Kada se vratio kući, mama je bila silno zabrinuta i ljuta. Kako i ne bi! Dječak se kući vratio suhih nogu, a to za vodenjaka može biti opasno, može se razboljeti. Za kaznu nije smio nekoliko dana izlaziti iz kuće. I ovaj se put tata zauzeo kod mame za dječaka i nagovorio je da malenoga pusti van. Želio je dječaka odvesti do obale i pokazati mu kišu. Mali je vodenjak bio zbunjen onime što je vidio. Mislio je da je kiša neko živo biće. Uživao je u zraku koji je sada bio vlažan kao i trava po kojoj je hodao. Kako su dani bivali sve topliji, na ribnjak se dolazilo kupati sve više ljudi. To nije bilo pravo Ciprijanu, on nije volio njihovo društvo. Mali vodenjak uživao je gledati ljude dok plivaju. Bili su mu smiješni. Kad je izronio na površinu, ugledao je neki drveni sanduk, zapravo čamac. U njemu su se vozili ljudi. I mali se vodenjak poželio voziti u čamcu. Čekao je prigodu kada ce čamac biti prazan da se i on provoza. Kad je pronašao čamac privezan u šašu, oslobodio ga je i ukrcao se. Veslanje mu nije išlo od ruke, ali u pomoć mu je došao povjetarac koji je nosio čamac. Ali na obali se pojavio mlinar koji je tražio da dječak vrati čamac. Dječak se uplašio i u vodi našao spas. Sada se mlinar uplašio jer je pomislio da se dječak utopio. Mali vodenjak pomislio je zlurado kako mlinaru tako i treba kad ne dopušta drugima da se voze drvenim sandukom. Na drugoj strani ribnjaka nalazila se vodenica i brana pokraj nje. Tata je rekao kako su vrata brane jako važna za stanovnike ribnjaka. Kad njih ne bi bilo, ribnjak bi presušio. Šaran Ciprijan jako se bojao tih vrata. Slutio je da bi mu se moglo desiti neko zlo ako ga voda povuče kroz vrata. Zato se užasnuo kada je mali vodenjak smislio novu igru. Dječak se malo htio i našaliti sa šaranom, ali je jureći niz žlijeb promašio vrata i završio na mlinskom kolu. Mlinsko ga je kolo povuklo i opet bacilo u vodu. Nakon prvog straha dječak je zaključio kako mu se ova igra jako sviđa i kako će je ponoviti. Nakon nekoliko dana igre kod vodenice, pomislio je kako je šteta što mlinar otvara vrata samo do pola. Kad bi otvorio cijela vrata, mlaz vode bio je jači i on je mogao brže juriti. Naravno, dočekao je zgodnu priliku kada mlinareva obitelj ili ljudenjaci, kako ih je nazivao, nisu bili kod kuće. Uz veliki je napor uspio otvoriti vrata brane i pustiti da voda otječe iz ribnjaka velikom brzinom. Sada je uživao spuštajući se. Veselje nije dugo trajalo jer se na obali pojavio tata. Bio je strašno ljut. Mali je vodenjak na ovaj način mogao isprazniti ribnjak. Kako bi onda stanovnici ribnjaka dalje živjeli? Izvukao je dječaka iz vode, zatvorio vrata brane i sinu izbrojio dvadeset i pet po turu. Malom vodenjaku nikada nije bilo dosadno. Volio je sakupljati stvari koje su ljudi bacali u ribnjak. Bila je to zbirka krasnih stvari - lonac bez dna, zahrđali žarač, probušena cipela, pivske boce i mnoge druge vrijednosti. Dječak je njima želio zadiviti Ciprijana.

No, ovaj je s prezirom gledao na vodenjakovu zbirku ne znajući čemu bi uopće mogle koristiti. Mali je vodenjak uskoro dobio priliku da pokaže šaranu kako ipak može biti koristi od tih drangulija. Ciprijan je jednog dana bio mrzovoljan jer je na obali bio ribić. Šaran je objasnio dječaku što i kako ovaj radi. Maleni se odlučio poigrati s ribićem. Na udicu mu je jednu po jednu vješao stvari iz svoje zbirke. Ribić se ljutio jer je trošio svoje najbolje crve, a iz vode izvlačio smeće. Na kraju je mali vodenjak sjeo u lonac bez dna i zakačio ga na udicu. Kad je ribić vidio svoj ulov, užasno se uplašio malog drečećeg čudovišta s crvenom kapicom koje je divlje udaralo oko sebe. Ciprijan je to gledao iz prikrajka i smijao se. Bio je zadovoljan. Priznao je malom vodenjaku kako stare odbačene stvari ipak nisu bezvrijedne. Nakon ljudenjakovog bijega dječak je imao još posla. Slomio je ribički štap, oslobodio ulovljene ribe, a kišne crve koje je ribić koristio kao mamac poklonio je Ciprijanu da se osladi. Cijeli ovaj događaj šaran je ispričao tati vodenjaku. Tata je bio silno ponosan na svoga sina i odlučio ga je zbog toga nagraditi. Pozvao je sina neka ga prati u noćnom izlasku na obalu. Kako se dječak tome obradovao! Otac i sin sjeli su na obali ispod stare vrbe. Tata je zasvirao. Iz vlažne livade stale su se dizati vile maglenice. Dječak je bio opčinjen onim što je vidio. Tada se ukazalo i srebrno svjetlo na obzoru. To je bio mjesec kojeg je dječak sada vidio po prvi put. Mjesec je putovao nebom, a maleni se uplašio da se mjesec ne uplete u grane vrbe. Najednom je vidio mjesec i u ribnjaku. Pomislio je da je to njihov mjesec. Skočio je u vodu kako bi ga ulovio. Tata je pustio da dječak sam nauči kako je u vodi samo mjesečev odraz. Kako su dani odmicali, približila se i jesen. Jednoga je dana dječak ugledao čovjeka koji je na nosu imao čudan stalak od žice s dva staklena koluta. Mali vodenjak još nikad u životu nije vidio naočale. Znatiželja ga je odvela tako daleko da se obratio čovjeku pitajući ga što mu je to na nosu. No čovjek ga nije dočekao osobito ljubazno jer je mislio da mu se dječak ruga. Tada su počele pljuštati i uvrede. Mali se vodenjak naljutio jer je ljudenjak rekao kako vodenjaci uopće ne postoje. Čovjek je potrčao za vodenjakom i dječak ga je povukao za nogavicu na što je ljudenjak pljusnuo u vodu. Mali je vodenjak nekoliko puta potopio čovjeka. Sada se čovjek prepao i pobjegao.

Njegov bijeg je bio popraćen smijehom svih stanovnika ribnjaka koji su to vidjeli. U ribnjaku se svakoga dana moglo vidjeti sve više žutih listova. Mali ih je vodenjak pokušavao izbrojiti, ali su mu pozornost odvlačili zvukovi s obale. Pošao je do obale i ugledao dječake ljudenjake kako na vatri peku kamenje. Bez razmišljanja se uputio k dječacima i zamolio ih da i on proba koji pečeni kamen. Uskoro su dječaci shvatili kako mali vodenjak ne zna da su to krumpiri. Ponudili su ga, a malom su vodenjaku pečeni krumpiri jako prijali. Sklopljeno je i novo prijateljstvo ljudenjackih dječaka i malog vodenjaka. Ljudenjaci su svaki dan donosili vodenjaku nešto novo za jelo. Malenom je sve bilo ukusno. Zato se pokušao odužiti dječacima donoseći poslastice iz mamine kuhinje. No, dječacima te poslastice nisu prijale. Zato im je vodenjak kasnije donosio školjke i puževe kućice. Jednog je dana mali vodenjak sakupio hrpu suhih grana kako bi dječaci zapalili vatru. Pitao ih je jesu li ponijeli munje iz kutije, mislio je na šibice. Kad su ljudenjaci vidjeli kako se dječaku sviđaju šibice, poklonili su mu cijelu kutiju. Mali je vodenjak odmah skočio u ribnjak da Ciprijanu pokaže čaroliju. Šaran je u zadnje vrijeme bio zlovoljan jer mu se nije sviđalo to što se mali vodenjak druži s ljudenjackim dječacima. Nije im vjerovao. Naravno da mali vodenjak nije uspio izvesti svoju čaroliju jer su se šibice smočile. Šaran Ciprijan uvjeravao je vodenjaka da su ga dječaci prevarili. Maleni nije vjerovao u to, ali je svejedno pošao na obalu. Tada su ljudenjacki dječaci objasnili malom vodenjaku zašto nije mogao izvesti čaroliju. Kako bi dokazali Ciprijanu da nisu loši, napunili su kutiju crvima i dali je malom vodenjaku da je odnese šaranu. Jesen je odmicala i vrijeme je postajalo sve hladnije. Jednog takvog hladnog dana mali je vodenjak poželio izroniti. Ali, nije uspio. Pri svakom bi pokušaju udario u nešto što je mogao osjetiti, ali nije mogao vidjeti. Vratio se kući i tata mu je rekao da je to led i pokazatelj kako je vrijeme za zimski san. Mama je pripremila krevete, a mali je vodenjak najednom bio silno umoran. Obitelj se prije spavanja pozdravila pozdravom: - Do proljeća! Protekla je godina bila vrlo uzbudljiva za maloga vodenjaka tako da ce cijelu zimu imati o čemu sanjati.

Vrsta djela:
Pripovijetka.

Mjesto radnje:
Jezerce pokraj mlina.

Vrijeme radnje:
Od rang proljeća do zime.

Opis likova:

Mali vodenjak - znatiželjan, brz, lukav i snalažljiv.

Tata vodenjak - otac kakvog se može samo poželjeti, tata vodenjak nam pokazuje kako djecu treba odgajati principijelno, ali s puno ljubavi.

Mama vodenjak - sinu pokazuje veliku ljubav i preveliku brigu.

Šaran Ciprijan - prijatelj je obitelji vodenjaka, već prostari gospodin, imao je mahovine na leđima.

Putovanje Plave Strijele - Gianni Rodari

2014-02-26T09:18:00.002-08:00

Putovanje Plave Strijele - Gianni Rodari

Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.

Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.

Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.

Sadržaj:
Pripovijetka "Putovanje plave strijele" ima 22 poglavlja što je ujedno i fabula događanja.

1. Befanina prodavaonica - Befana bijaše star gospođa, veoma plemenite krvi i ugleda rekli bi neki Barunica. Ona je imala trgovinu igračaka , s njom u kući živjela je njena sluškinja Tereza. Befana je djeci svojih bogatih kupaca svake zime nosila poklone, letjela je na svojoj metli i dijelila na noći uoči sveta tri kralja.

2. Plava strijela - Jednog dana Befana silazi u skladište u podrumu i pronalazi kutiju punu igračaka koju godinama već nije vidjela. U kutiji su bile lutke crvenih Indijanaca, kauboja i puno drugih lutki, a bio je i električni vlakić sa postajom svim na postaji i u vlaku, strojovođa, šef postaje i drugi. Ona uzima u ruke vlak i čisti ga od prašine i nazva ga Plava strijela, i reče baš će dobro doći u izlogu da privlači djecu u trgovinu.

3. Francesko - Dječak Francesko bio je siromašan, jednog dana dolazi kod Befane u trgovinu nakon što joj je prije mjesec dana poslao pismo da mu pokloni električni vlak. Međutim Befana mu objašnjava da ne može vlak dati besplatno, tužan dječak izlazi van i naslanja svoje lice na izlog i promatra vlak i postaju i sve ostale igračke na izlogu jecajući. Lutke u izlogu isto tako su promatrale dječaka i jedna po jedna počele su da jecaju plaču baš kao i dječak, bilo im je žao siromašnog dječaka.

4. Šef postaje nema ideja - Francesko se vratio i sutra promatrati vlak u izlogu i opet prekosutra i dolazio je nekoliko dan promatrati vlak. I svi su stanovnici izloga zavoljeli Franceska. A šef postaje izjavio je kako nema ideju što da učine kako bi usrećili Franceska.

5. Prepustite to Kusku - Kusko je bio plišani pas, nakon što su lutke zaključile da je Francesko siromašan i da i ove godine neće dobiti poklon, mali plišani pas kusko predloži da oni svi odu do njega slijedeće večeri.

6. Odlazak - Slijedeće večeri nakon što su riješili problem kako sići sa izloga i uz pomoć sjedećeg pilota i aviona spustili su se na pod i otišli do podrumskog skladišta i zaključali ga iznutra. Prolazeći pored izloga sluškinja Tereza primijeti da je izlog prazan i povika Befinu kako su lopovi pokrali izlog. Befian stiže i primijjeti da trgovina nije provaljena i pođe do skladišta međutim ono bi zaključano iznutra , ona sjedne ispred i reče Terezi kako je sigurno da lopovi ne mogu van nego kroz ta vrata. Međutim lutke i plava strijela pronalaze rupu u zidu i prolaze u drugu prostoriju do skladišta.

7. Žuti medo silazi na prvoj postaji - U drugoj je prostoriji već netko bio i umalo što general nije izdao naredbu za pucanje Kusko ih prekide i reče da se ne boje, to je samo dijete koje spava. Tamo je stanovala neka siromašna obitelj. Tu žuti medo odluči ostati kod siromašnog dječaka koji nikad nije dobio poklon.

8. Uzbuna na mostu - Lutke smještene u vlak Plavu strijelu nastavljaju put dalje po ulici i nailaze na blatnjavu lokvu preko koje grade most da je pređu. Nakon prelaska general minira most i diže ga u zrak. Befina nakon dugog čekanja razvali vrata skladišta i vidje da tamo nema nikog, uze svoju metlu i poleti ulicom iznad igračaka ali ona ih ne vidje jer se oni sakriše u neku vežu.

9. Oproštaj s lutkom Ružom - Veža je bila natrpana košarama za voće, ovdje su našli jednu staricu kako spava bila je hladna kao led. Ugrijmo je predloži lutka Ruža. I ona odluči ostati s staricom kako bi je grijala i pravila joj društvo, priljubi se uz nju i zagrli je. Ujutro kad se probudi prepade se jer nije nikad vidjela toliki svijet koji se skupio da vidi staricu koja je umrla a lutka ruža je ležala pored nje. Kad je došao karabinjer uzeo je lutku za svoju malu djevojčicu.

10. Kip generala - Pognute glave Kusko je njuškao ispred lokomotive i vodio vlak po tragu do Franceska. Ubrzo je general ostao bez svojih topova spali su sa vlaka i propali u snijeg i nestali . General je sišao i otkopavao snijeg da vidi što se dogodilo s njima, kad iskopao vidio je da je ispod odvodna rešetka i da su topovi propali u šaht. Tako je general tvrdeći da on više nije ni od kakve kristi i da će tu ostati nepomično, međutim snijeg pada i padao i zapadao generala, pa je izgledao kao kip od snijega koji priča. Kad su nastavili dalje napao ih je mačka koja htjela dočepati kanarinca koji visio izvana i uspjela je i uništila ga ej pošto je kanarinac igračka, pa su ga vojnici zajedno s kavezom zatrpali u snijeg.

11. Spomenik koji govori - Sjedeći pilot u svom avionu pokušava naći trag dječaka i hvata ga velika ruka brončanog kipa koji govori. On im reče kako je prije nekoliko da čuo da je neko spominjao na ulici ime Francesko. Kusko ponovo nalazio trag dječaka i kreću dalje.

12. Prema cilju - Befina i služavka Tereza prate igračke i vlak skrivajući se u grmlju nakon čega služavka padne među Indijanac i oni je prikovaše svojim sjekirama za snijeg a Befina se vrati kući sama. Plava strijela nastavi put dalje i stigoše u kuću za koju su mislili da je dječakova. Uđoše međutim tamo nije bilo nikoga, kusko je unatoč što nije bilo nikog odlučio ostati i čekati.

13. Srca triju drvenih lutaka - Svi su bili razočarani što nisu našli Franceska pa su uzeli notes koji su zaplijenili sluškinji u njemu je bilo puno Franceska pa su krenuli po redu do svakog siromašnog dijeta. Tri drvene lutke su cvokotale od zime pa im je crvenko nacrtao velika srca na grudima da im bude toplije. Kusko je ostao na pragu napuštene kuće pa je sad predvodnik vlaka bio motociklist.

14. Priča o Francesku - Francesko je imao 10 godina i polazio je u 4 razred. Njegov otac bio je ulični prodavač novina,. nakon što se razbolio i umro Francesko je morao raditi da zaradi za život. Radio je u kinu prodavao karamele i žvake, i kad se vraćao kući uhvate ga dva lupeža i natjeraju da uđe u Befini trgovinu i otvori im vrata. Međutim on je počeo lupati i tako dozvao policiju koja ne htjede slušati nego ga odvede u zatvor , tamo su bila i ona dva lupeža. Francesko je gorko plakao.

15. Sjedeći pilot slijeće - Plavu strijelu predvodi motociklist,obilazeći od kuće do kuće siromašne djece i na svakoj adresi izađe po nekoliko lutaka da ostanu kod djece. Došla je na red crna lutka koja je trebala izaći kod djevojčice dvije međutim ona hoće da sjedeći pilot pođe s njom što on i učini.

16. Polubradi napokon plovi - Na slijedećoj postaji bio je red na polubradog, taman na toj adresi živio je dječak po imenu Marino, sigurno voli more kad se tako zove zaključi polubradi i zaplovi svojim brodom prema kući.

17. Čudesni događaji kutije bojica - Od kuće do kuće naša se družina prorijedila, motociklist je izabrao kuću jednog malog mehaničar, Indijanci i kauboi trošnu kućicu na kojoj su bili stripovi o njima, na kraju ostade samo šef postaje, vlakovođa, strojovođa i kutija bojica. Na slijedećoj adresi izađoše kutija bojica i uvukoše se jedna po jedna u kuću kroz ključanicu.

18. Čuvareva kućica br. 27 - Plava strijela je jurila kroz noć prema posljednjoj adresi kući dječaka Roberta. Ali to nije bila obična kuća to je bila kućica čuvara na željezničkoj postaji. Kad su prišli blizu Robrtov otac izađe iz kuće i Pozva Roberta da vidi da se nije snijeg odronio na prugu, tako je i Ibilo i Rober spasi brzi vlak da ne udari u snijeg. U međuvremenu vlakić se uvuče u kućicu, i kad se Robert vratio zaprepasti se od sreće i pomisli kako mu je to otac kupio, međutim otac kaže da ne zna otkud se vlakić stvorio tu. Robert je bio presretan.

19. Befina zna kako se to radi - Čuvar u zatvoru koji je poznavao Frabceska otiđe do Befine i zamoli je da izvuče dječaka iz zatvora, jer ona zna kako ovaj nije kriv. Befina to i učini i dovede Franceska kod sebe i obeća mu da će ga zaposliti da čisti igračke i slaže ih i izdaje račune, Francesko je presretan uzme kočiju i krene kući ali zaspi u kočiji.

20. Kusko želi umrijeti - Kusko se trese od hladnoće i želi poći. I tako nakon dugog lutanja ulicama kusko začu šum konjskih kopita koji je vukao kočiju. Kad je kočija prolazila Kusko se uhvati straga i pope se na kočiju. Radoznali kusko ulazi u kočiju da vidi tko se vozi kad tamo oči mu se razgoračiše, bio je to Francesko.

21. Kusko uči lajati - Kusko osjeti kako mu srce skače od radosti. Zatim ugleda svoj rep , izgledao mu je nekako drugačije pa ga pokuša uhvatiti. Tako se nađe na Franceskukoji se u tom probudi. Pas uzvikne sretno Francesko. Otkud se pojavio, možda mi ga je poklonila Befina, ali ona poklanja samo igračke ovo je pravi pas, vlažnih očiju punih ljubavi. Dobro ste razumjeli Kusko je postao pravi pas više nije igračaka. Francesko ga nježno pomilova po leđima, a kusko mu skoči na koljena i zalaja po prvi put u svom životu.

22. Što je to prijatelj - Slijedećeg da Francesko krene na posao kod Befine, cijelim se putem igrao s Kuskom, valjali su se po snijegu , trčali, utrkivali se. Kad Befina ugleda psa nije ga prepoznala uz malo nagovaranja dopustila je da Kusko bude u trgovini s Franceskom ali pod uvjetom da ne prlja pod. Kusko je svojim lajanjem upozoravao kad dođe neki kupac, uveseljavao je djecu i igrao se s njima dok su njihovi roditelji razgovarali s Befinom. Francesko se više nije toliko igrao igračkama već se satima igrao s Kuskom. Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan prijatelj , govorio je Francesko.

Vrsta djela:
Dječji roman.

Mjesto radnje:
Benfinina trgovina, ulica, zatvor.

Vrijeme radnje:
U vrijeme tri kralja, zima.

Tema:
Siromašni dječak Francesko, i igračke koje ga pokušavaju naći.

Ideja:
Sve igračke na svijetu ne vrijede kao jedan pravi prijatelj.

Opis likova:

Francesko
10 godišnji dječak, siromašan, ostao bez oca i mora da zarađuje za život. Plemenit, dobar, pošten i hrabar kad je lupanjem pozvao policiju i spasio Befininu trgovinu od pljačke.

Befina
starica koja ima prodavaonicu igračaka, ona poklanja poklone bogatoj djeci a siromašnoj ne. Ipak pokazala je dobrotu kad izvukla Franceska iz zatvora i dala mu posao.

Tereza sluškinja
strašljiva i nespretna kad su je lutke zarobile, ipak dobra i zahvalna.

Telefonske priče - Giani Rodari

2014-02-26T09:17:00.002-08:00

Telefonske priče - Giani Rodari

Bilješke o piscu:
Gianni Rodari talijanski je pisac rođen u mjestu Omenga 1920. Započeo je kao novinar talijanskog lista Unita gdje bio zadužen za pisanje o obitelji na tjednoj bazi. Tako, sasvim slučajno, počinje pisati za djecu i nastaju prve humoristične pjesmice i priče. Kako je jedno vrijeme bio učitelj odlučio je zapisati sve priče koje je prepričavao svojim učenicima kada su bili nemirni.

Uskoro postiže velik uspjeh rubrikom za najmlađe i od 1950ih napisao je mnoštvo knjiga za djecu od kojih su najpoznatije Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Cipollino.

Njegovo djela okarakterizirana su kao sjajan spoj poezije i pedagogije i prevedena su na mnoge svjetske jezika kako bi više djece moglo uživati u njima. 1970. dobio je najprestižniju svjetsku nagradu na području književnosti za djecu, Andersenovu nagradu. Umire 1980. godine u Rimu.

Sunce i oblak

Sadržaj:
Veselo sunce je putovalo nebom i prosipalo svoje zrake na sve strane. Oblak ga je upozoravao da se ne rasipa, jer tako od njega neće ostati ništa. Sunce ga nije slušalo, već je još s većom radošću darivalo zemlji svoj sjaj. Tako je svako zrno grožđa koje je dozrijevao dobilo svoj dio svjetlosti, svaki cvijet, trava, insekt, voda, i sve drugo na zemlji. Oblak je i dalje uvjeravao sunce, da kad više ne bude imalo što dati da ga nitko neće cijeniti. Ipak sunce je i dalje darežljivo sjalo. Oblak se začudio suncu kako uvijek mnogo daje , a ostaje isto i sve mu zrake pri zalasku budu na broju. Oblak se od čuđenja pretvori u oluju a sunce se veselo spusti u more na zapadu.

Opis likova:
Sunce - darežljivo, dobro, veselo. Oblak - grub, zavidan, ljut, ohol.

Cesta koja nije nikamo vodila

Sadržaj:
Jedan dječak Martin često je šetao s djedom u selu i uvijek pitao i njega i druge, gdje vode tri ceste s raskršća. Svi su mu rekli, jedna vodi prema moru, druga vodi prema gradu, a treća ne vodi nigdje. Njega je zanimala cesta koja ne vodi nigdje, svi su ga uvjeravali da zaista ne vodi nigdje, ali on nije vjerovao, pa su ga prozvali Martin tvrdoglavi. Kad je još malo porastao, Martin se uputio da istraži cestu koja nevodi nigdje. S mnogo poteškoća na putu, a uz pomoć jednog psa, došao je do dvorca čije su prostorije bile pune blaga. Jedna gospođa ga je primila u dvorac i pokazala mu sve bogatstvo. Tamo je bilo: dijamanata, dragog kamenja, zlata, srebra. Gospođa mu je ponudila da uzme što hoće i još mu dala kola da poveze teret. Martin prihvati ponudu i sretno dođe u selo. Pas je na trgu istovario blago i nestao, a Martin tvrdoglava darivao je svoje poznanike, prijatelje i ostale. Svi su bili iznenađeni njegovim povratkom i pitali su ga da im priča o svome uspjehu. Tad su cestom krenuli i drugi ljudi, ali vraćali su se čim bi došli do prve prepreke gustih stabala i mora tajni.

Opis likova:
Martin tvrdoglav - dobar, srdačan, uporan, hrabar.

Jakov od kristala

Sadržaj:
U nekom gradu rodio se proziran dječak, nazvali su ga Jakov od kristala. Bio je kao i drugi dječaci, samo što je bio proziran poput stakla. Njegove misli i postupci bili su vidljivi svima. Jakov je odrastao u odraslog čovjeka. Jako su ga cijenili zbog njegove iskrenosti i dobrote, i mnogi su željeli postati kao on. Kad je u toj zemlji došao neki okrutni vladar, zavladali su nepravda i nasilje. Za pobune i proteste ljude su kažnjavali najstrožom kaznom, nestankom i pogubljenjem. Jakov od kristala je razmišljao o nepravdi, i njegove misli ljudi su razumjeli i tako se tješili. Zbog njegove pobune okrutni vladar ga je zatvorio u tamnicu. Tad se desio čudesan događaj. Vanjski i unutarnji zidovi tamnice su postali prozirni, tako da su prolaznici i dalje mogli vidjeti Jakova i čitati njegove misli. Noću se iz tamnice rasipala jaka svjetlost po palači tiranina od koje nije mogao zaspati.

Opis likova:
Jakov od kristala - jako dobar, iskren, plemenit, pošten.

Vrsta djela:
Pripovijetke.

Tema:
Trgovački putnik svojoj kćerki preko telefona priča priče.

Kraljica iz dvorišta - Bisera Alikadić

2014-02-26T09:08:00.001-08:00

Kraljica iz dvorišta - Bisera Alikadić

Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.

Kratak sadržaj:
Jedna napuštena šupa rasklimanih vrata nalazila se u dvorištu. Tu su djeca najčešće igrala. Jednog masnog dana, kada je dvorište dobilo novo ruho, i šupa je dobila novi izgled. Majstor koga je pozvala starica Regina, okrečio je zidove, popravio vrata i prozor. Tu je uselila starica i smjestila svoje stvari:krevet, stari štednjak, knjige. Svjetlost je uvečer dobivala od starog fenjera. Djeci je to bilo zanimljive pa su se sa staricom družili svakodnevno. Ona im je pričala priče , čašćavala ih kolačima, a ona bi nju poslušala kada bi to bilo potrebno. Pričala im je da njeno ime Regina znači kraljica i da je pisala pjesme u mladosti. Kada bi djeca napustila njen stančić, razgovarala bi o starici i o njenom izgledu, šaljivim pjesmicama i međusobno se smijala. Pošto jer bila manjeg rasta , nazvali su je Patuljak Ćosko. Čuvši zvuk aviona iznad grada, izašla je u dvorište s kolačem u ruci. Nije ga pojela. Dala ga je dječaku Slobodanu, najmlađem djetetu među njima. Hvala. teta Ćosko, rekao je dječak. starica se uvrijedila. Zaplakala je i suze je brisala najljepšom maramicom, a djeca su se pokajala i postidjela što su joj izmišljala smiješna imena. Poslije je otišla u drugi grad i nastavila da živi u staračkom domu, a šupa je opet postala zapuštena.

Vrsta djela:
Pripovijetka.

Vrijeme radnje:
Mjesec svibanj.

Mjesto radnje:
U dvorištu stare kuće.

Likovi:
Regina - kraljica iz dvorišta i djeca.

Zlatna knjiga - Bisera Alikadić

2014-02-26T09:05:00.001-08:00

Zlatna knjiga - Bisera Alikadić

Bilješke o piscu:
Književnice Bisera Alikadić je rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna. U Sarajevu živi i radi od 1947. godine. Dugo vremena je bila knjižničar u narodnoj i univerzitetskoj knjižnici. Piše pjesme, romane i priče za djecu i odrasle. Svoje prve radove objavljivala je u dječjem časopisu pedesetih godina. Prvu knjigu "Noć Ćilibar" objavila je 1972.g . Za djecu je napisala knjige : Kraljica iz Dvorišta, Voz do neba.

Kratak sadržaj:
U Bosni, u malom gradu učitelj Muaz se oženio najljepšom djevojkom. Dobili su kćerku Enisu. Kao i svi roditelji i oni su željeli da imaju pametno i obrazovano dijete. Zato joj je otac poklanjao razne knjige. Kada se desio rat, on je otišao da brani svoju domovinu, a Enisa je rasla uz majku koja joj je čitala knjigu o životinjama. Ta knjiga je bila zamotana u u zlatni staniol (ukrasni papir) i djevojčica ju je nazvala ZLATNOM KNJIGOM. Mama joj je objasnila da joj je tu knjigu poklonio babo (tata) iz velike ljubavi prema njoj, što je djevojčicu učinilo najsretnijom na svijetu. Po završetku rata, sretna porodica je bila ponovo na okupu. Babo je dobio službu školskog inspektora pa nije imao onoliko vremena za kćerku koliko je ona željela da provede s njim . Djevojčica je tada pošla u školu i sa ostalim priborom u školskoj torbi nosila je i zlatnu knjigu. Bila je to knjiga ljubavi i nade koju je otac polagao u svoje dijete.

Vrsta djela:
Pripovijetka.

Vrijeme radnje:
Jednom davno.

Mjesto radnje:
U zemlji Bosni.

Glavni likovi:
Otac Muaz, majka i kćerka Enisa.

Poštar zeko brzonogi - Želimir Hercigonja

2014-02-26T09:02:00.000-08:00

Poštar zeko brzonogi - Želimir Hercigonja

Bilješke o piscu:
Želimir Hercigonja se kao književnik afirmirao svojim stvaralaštvom za djecu. To su bajke i priče Bajkovnica (1997.), Srebrnasta nit snova (1999.), Vladadar ledene osame (2000.) Zatim objavljuje slikovnice: Tuga, radost i divlja svinja (2001.) i Maslačkova kruna (2001.). Objavio je i svoj prvi roman Tajni leksikon (2001.). Uz prozu piše i poeziju, a svoj bajkoviti književni izričaj gradi na književnom nasljeđu Charlesa Perraulta i H. C. Andersena obogaćujući ga novim literarnim tonovima u ozračju drugačijih vremena od onih u kojima su stvarali njegovi prethodnici.

Kratak sadržaj:
Poštar Zec zvani Brzonogi, bio je omiljeni stanovnik šume koja se smjestila na rubu grada Karvalana. Radio je svoj posao vrijedno i predano. Poštanski ured je bio u udubini velikog panja. Na sve šumske adrese stizala su pisma ponekad, jedino stari Jazavac nije imao nikog nigdje pa nije ni primao pisma , a ni slao. U blizini Jazavčeva doma živjela je srna Srnika koja je primala najviše pisama od svojih dalekih rođaka i prijatelja. Jazavac je bio zavidan kad je vidio koliko pisama stiže na njenu adresu.
Sve šumske životinje živjele su na adresi: Bjelogorična šuma uz Karvalan, Druga ljeskova guštara. Na broju jedan je živjela Jarebica, na broju dva Tetrijeb Gluhan, visoko u krošnji javorova stabla. Na broju tri smjestio se Puh, a na tom istom s adresom 3 A Vjeverica. Na broju četiri živjela je obitelj Crvendaća, a na petici Srnika. Šestica je bila dom Sove koja je svoju poštu uzimala noću jer je danju spavala. Na sedmici je živjela Lisica, a na broju osam Jazavac. Jazavac je iz dana u dan bio sve zlovoljniji zbog ljubomore pa je skovao plan. Želeći napakostiti sretnim stanovnicima šume , odlučio je oteti poštara Zeca. Namamio ga je u svoju kuću na jednu čašicu pića a zatim ga zatvorio u jednu prostoriju. Prošlo je nekoliko dana, a u šumi nije pristiglo ni jedno pismo, a ni Zeca nije bilo. Sve su se šumske životinje zabrinule zašto nema zeca brzonogog jedino je jazavac bio sretan zato što više nitko ne prima pisma. Jednog dana dok je Jazavac odlučio prošetati šumom, mladi Tvor odluči iskoristiti njegovu odsutnost i pokrasti mu jazbinu. Mislio je da Jazavac ima mnogo toga za ukrasti. Ušao je unutra, a onda je čuo zeca kako stenje. Prvo se prestrašio, no onda je malo osluškivao da čuje odakle dopire zvuk. Iza teških vrata okovanih lokotom čuo je iznemoglog Zeca kako zove upomoć. Otvorio je vrata i spasio zeca. Odveo ga je brzo Srniki da ga izliječi jer je bio pregladnio. Tvor je otrčao u šumu i svima rekao o okrutnom Jazavčevom činu. Kad se Jazavac vratio iz šetnje, shvatio je što se dogodilo i kako je znao da je Zec iznemogao, mislio je da nije daleko stigao pa da će ga opet zatvorit. Međutim, ljutiti su ga stanovnici šume dočekali na izlazu iz njegove jame, dočepali ga se i dobro ga namlatili. Protjerali su ga iz šume i zatrpali njegov dom. Više na adresi Bjelogorična šuma, Druga ljeskova guštara nije bilo broja osam. Zec se nakon mjesec dana Srnikine brige potpuno oporavio i mogao nastaviti sa svojim poslom. Svi su ponovno bili presretni. Za nekoliko dana čuli su da je starog jazavca rastrgao pas lutalica, no nije im bilo žao. Tvor se pokajao što je išao krasti pa je odlučio da više nikada neće pokušati uzeti ono što mu ne pripada. Zaposlio se u pošti na razvrstavanju pošiljaka pristiglih u šumu te vlastitim radom živi pošteno. Zec sada zahvaljujući pomoćniku ima više slobodnog vremena popodne pa posjećuje svoje šumske prijatelje. Zec i dalje ponosno korača šumom u žutoj kapi na kojoj mu je Srnika izvezla crni rog, simbol pošte od davnina, a Srnika u toplini svog doma s radošću čita svoja pisma.

Likovi:

Poštar Zeko Brzonogi
Marljiv, pošten, privržen poslu, spretan.

Jazavac
Ohol, ljubomoran, pokvaren, nema prijatelja.

Tvor
Lopov koji je na kraju postao pravi heroj jer je spasio Zeku.

Vile - Charles Perrault

2014-02-25T13:53:00.000-08:00

Vile - Charles Perrault

Bilješke o piscu:
Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. u Parizu kao sedmo dijete bogatih buržuja, a umire 16. svibnja 1703. Po uzoru na oca studirao je pravo i zaposlio se u državnoj službi. Bio je francuski autor kojeg se smatra utemeljiteljem žanra bajke. Mnoge njegove priče zapisi su starih narodnih bajki, koje su se generacijama prenosile usmeno, a neke od njih kasnije su prepričali i braća Grimm. Među najpoznatije priče ubrajaju se Crvenkapica, Pepeljuga, Mačak u čizmama, i Modrobradi.
Bio je vrlo utjecajna figura u literarnom svijetu 17.stoljeća i stajao kao borac za mlado u bijesnoj prepirki između starih, koji su zastupali oponašanje starijih uzora, i mladih, koji su se zalagali za nov i svjež način pisanja. Uključio se i u osnivanje Akademije znanosti i Likovne Akademije, a kada je utemeljena Akademija lijepe književnosti upravo on odabran je kao njen doživotni tajnik.
Objavio je i Priče moje majke guske, u kojima se nalaze sirove priče koje su se pričale među nižim slojevima, a on ih je ulaštio za nešto osjetljivije dame i gospodu u salonima i izdao pod imenom svoga sina. Njegove priče usađene su danas u sva naša djetinjstva i prilagođene za televiziju i film. Kako je povijesni kontekst u kojem su pisane davno iza nas, ponekad nam promaknu njegove ironične primjedbe na račun suvremenika. Kako je i sam volio reći on je «namigivao roditeljima preko glava njihove djece».

Sadržaj:
Davno prije živjela je majka sa dvije kćeri. Starija kći bila joj je u potpunosti nalik i izgledom i karakterom, dok je mlađa bila jedna od najljepših djevojaka ikada i uvrgla se na svoga oca koji je bio dobar i ljubazan čovjek. Majka i starija sestra je nisu voljele i tjerale su je da jede sama u kuhinji i radi od jutra do mraka.

Svakoga dana je morala dva puta ići na potok i nositi težak vrč sa vodom kući. Jednom kada se tamo zatekla do nje je došla stara siromašna žena i zamolila je vode jer je bila žedna. Djevojka je ljubazno zagrabila vrčem vodu iz najčišćeg dijela potoka i pridigla vrč staroj ženi kako bi joj bilo lakše.

Stara siromašna žena bila je zapravo dobra vila koja je vidjevši djevojčinu ljepotu i dobrotu odlučila dati joj veliki dar. Svaki puta kada djevojka progovori iz njenih usta ispadat će cvijet ili dragi kamen.

Kada se vratila kući majka ju je prekorila jer se toliko zadržala. Čim se djevojka ispričala iz njenih usta počele su ispadati ruže biseri i dijamanti. Majka ju je priupitala kako se ovo dogodilo i prvi puta ikada ju nazvala kćeri. Djevojka je sve ispričala sipajući i dalje cvijeće i drago kamenje.

Majka je tada odlučila da će i svoju drugu kći poslati na potok kako bi i ona dobila isti dar od vile. ona se uvrijedila što uopće mora ići na izvor, ali majka ju je ipak potjerala i naredila joj da ponese srebrnu pljosku. Kada je stigla na izvor iz šume se ukazala vila ovoga puta prerušena u kraljevnu.

Zamolila je stariju kći vode na što joj je ona bezobrazno odgovorila da zar misli da je ona ponijela ovu pljosku samo zbog nje i neka popije ako baš mora. Vila je vidjela bezobrazluk i aroganciju i ovoj kćeri podarila sasvim drugačiji dar. Zbog njenih neljubaznih riječi svaki puta kada progovori iz usta će joj ispadati zmije i žabe.

Po povratku kući čim je progovorila na pod su pale dvije žabe. Majka je zaključila da je za sve kriva mlađa kći i pošla ju je istući, ali ona je pobjegla u šumu. Tamo ju je sreo kraljević i pitao je zašto je ovdje sama i zašto plače. Ispričala je kako je pobjegla od majke i drago kamenje i cvijeće su i dalje nastavili ispadati.

Začuđen upitao je otkuda joj ovaj dar i djevojka mu je ispričala cijelu priču. Kraljević se zaljubio u ovu lijepu, ljubaznu djevojku i oženio je. Starija sestra postala je toliko zla da ju je i majka potjerala. Otišla je negdje u daleki kutak svijeta i tamo umrla sama.

Vrsta djela:
Bajka.

Vrijeme radnje:
Davno prije.

Mjesto radnje:
Kuća majke i njene dvije kćeri, potok, šuma.

Likovi:
Ljubazna mlađa sestra, zla starija sestra, majka, vila, kraljević.

Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan

2014-02-25T13:51:00.000-08:00

Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan

Bilješke o piscu:
Ivan Kušan zasigurno ulazi u klub naših cjenjenijih književnika koji su svojim djelima ostvarili svojevrsnu revoluciju što se tiče tematike za mlade. Rođen je 30. kolovoza 1933. godine u Sarajevu.

Svoj umjetnički put započeo je u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim ljubavi prema pisanju pokazivao je kako ima dara i za druga područja umjetnosti, pa je tako dva puta izlagao svoja slikarska djela.

Od njegovih djela treba izdvojiti: “Koko i duhovi”, “Koko u Parizu”, “Zagonetni dječak”, “Lažeš Melita”, “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Ljubav ili smrt” i mnoga druga djela.

Sadržaj:
Zeleni Vrh je naselje koje se nalazi na maloj udaljenosti od velikog grada. Smjestilo se uz jezero oko kojeg se nalaze kuće. U selu živi pet dječaka prijatelja Koko, Žohar, Tomo, Crni i Božo, koji svoje ljetne dane provode na jezeru kupajući se ili igrajući razne igre.

U selu je sve bilo mirno, iako se osjećala oskudica nakon II. svjetskog rata, nije bilo većih problema. Sve dok jedne večeri u selo nije došao lopov koji je počeo krasti životinje i ostale stvari po selu.

Dječaci su potajno odlučili kako će slijediti lopova i u tu svrhu ukrasti fotoaparat od pjesnika Marija. Tu su tajnu podijelili s Emicom, djevojčicom u koju su svi bili zaljubljeni. Emica nije mogla držati tajnu za sebe pa ju je podijelila sa Ivom, starijim bratom od Tome.

Potraga je bila jako složena i uključivala je istraživanje sumnjivaca. Prvo su dječaci sumnjali na drvara Isaka, no uskoro saznaju kako on noću izlazi kako bi se okupao na jezeru. Druga je osoba bio sam fotograf Marijo, za kojeg se na kraju ispostavilo kako noću odlazi do svoje nesuđene ljubavi. Čitati joj ljubavne pjesme koje ona nije voljela.

Na kraju Tomo prvi saznaje tko su lopovi, no to ga otkriće toliko prestraši da nikome od prijatelja ne kaže.

Lopov je bio njegov stariji brat Ivo u kombinaciji sa njegov ocem i Crnim, najstarijim pripadnikom njihova društva. Na kraju sve ukradene stvari bivaju vraćene a Tomo saznaje kako Ivo i otac nisu s njim u rodu te da je njegov otac zapravo umro.

Vrsta djela:
Dječji roman.

Vrijeme radnje:
Nakon II. svjetskog rata kada je vladalo veliko siromaštvo.

Mjesto radnje:
Izmišljeno naselje Zeleni Vrh, koje se nalazi pored velegrada, misli se da je to Zagreb.

Likovi:
Koko, Žohar, crni, Tomo, Božo, Ivo, Isak, Emica, Tomov otac, Marijo i ostali.

Trnoružica - Jacob i Wilhelm Grimm

2014-02-25T13:49:00.000-08:00

Trnoružica - Jacob i Wilhelm Grimm

Bilješke o piscu:
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki, općenito obrazovani ljudi, lingvisti i oni koje je zanimao folklor i kulturno bogatstvo. Jacob je rođen 1785., a brat Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

Prvu kolekciju narodnih priča, koje su se do tada prenosile usmenim putem među pukom, objavili su 1812. Tada su sadržavale samo 86 priča i kroz ponovna objavljivanja i reizdanja u narednih 40ak godina taj broj je narastao do preko 200. U takvom izdanju ih poznajemo danas. Među njihove najpoznatije bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…

Sadržaj:
Jednom davno živjeli kralj i kraljica koji su silno željeli dijete. Jednoga je dana kraljica vidjela žabu koja joj je obećala kako će za godinu dana roditi kćerku. I uistinu, rodila se mala kraljevna, najljepše dijete koje su vidjeli. Kralj je organizirao veliko slavlje i pozvao sve vile osim jedne, jer je bilo 13 vila, a 12 tanjura.

Svi su na slavlju radosno darivali djevojčicu i kada je 11. završila, u prostoriju je ušla nepozvana vila i bacila prokletstvo na djevojčicu. Rekla je kako će se na svoj 15. rođendan ubosti na vreteno i umrijeti i tada jednostavno otišla. Svi su bili užasnuti. Ali jedina od pozvanih vila koja još nije dala svoj dar. Znajući da ne može skinuti prokletstvo ublažila ga je, i umjesto smrti, umanjila djevojčin urok na stogodišnji san. Iz sna je može probuditi samo poljubac prave ljubavi.

Iako je kralj dao uništiti sva vretena u kraljevstvu, igrom slučaja djevojka je na 15 rođendan ostala sama i krenula istraživati prostorije u dvorcu. Tako je naletjela na jednu u kojoj je stara žena sjedila i prela. Znatiželja ju je nadvladala i željela je probati. Tada se prokletstvo ispunilo. Zaspala je odmah čvrstim snom koji se neće prekinuti sljedećih stotinu godina. Svi u carstvu su se zamrznuli tada i na tom mjestu, usred aktivnosti koju su obavljali. Čak su u muhe na zidu bile zamrznute u vremenu.

Dvorac je sve više obavijalo divlje raslinje i korov i, kako se svijetom širila priča o uspavanoj lijepoj djevojci imenom Trnoružica, mnogi hrabri mladići su pokušavali doći do nje. No gusto raslinje i trnje su ih sprečavali pa čak nekim i oduzeli život. Nakon što je prošlo 100 godina, u gradu se pojavio neustrašivi mladić koji također odluči posjetiti ovaj začarani dvorac. Začudo njegova pojava imala je sasvim suprotan učinak na trnje. Ono se počelo razmicati i pretvarati u prekrasne cvjetove.

Ušavši u odaje dvorca zatekao je ljude koji su zaspali, poput sluškinje koja je čerupala kokoš, kuhara koji se ljutio na dječaka, čitavu uspavanu svitu u velikoj dvorani. Napokon je pronašao i Trnoružicu. Jedan pogled na njeno lice bio je dovoljan da se zaljubi. poljubio ju je i odjednom se probudila. Zajedno s njom probudilo se i čitavo kraljevstvo i život se nastavio dalje baš kako je tekao i prije prokletstva, a Trnoružica i kraljević su živjeli sretno i radosno do kraja života.

Vrsta djela:
Bajka.

Vrijeme radnje:
Nekoć davno.

Mjesto radnje:
Dvorac.

Likovi:
Trnoružica, kralj i kraljica, vile, kraljević.

Tiki traži neznanca - Milivoj Matošec

2014-02-25T13:47:00.002-08:00

Tiki traži neznanca - Milivoj Matošec

Bilješke o piscu:
Milivoj Matošec još je jedan od naših književnika koji je svojim djelima ostavio velik trag na sljedećim generacijama. Rodio se 1929. godine u Zagrebu gdje je započeo svoju bogatu karijeru. Bio je poznat kao novinar i pisac koji je napisao brojne romane.

Pored toga što je pisao romane bio je poznat i po tome što je pisao scenarije za serije i crtane filmove. Od njegovih poznatijih djela svakako treba izdvojiti: “Dječak sa Sutle”, “Suvišan u svemiru”, “Strah Ulici lipa”. Umro je 1982. godine u svom rodnom gradu.

Sadržaj:
Tiki je dječak koji živi sa svojim roditeljima i bratom Cacom. U susjedstvu im žive braća Bjeloglavi (dva para blizanaca) koji su konstantno u sukobu sa Tikijem. Caco bi tijekom ljeta izlazio van dok mu roditelja nije bilo kod kuće i odlazio bi na močvaru.

Caco bi morao ostajati kod kuće i nije smio izaći iz kuće jer bi mu Tiki ispred vrata stavio veliki crni kišobran kojeg se Caco bojao. Jednog dana su Tikijevi roditelji zaprimili telefonski poziv od Neznanca koji je njima ispričao što Tiki radi svakoga dana kad njih nema kod kuće.

Tikija je to razljutilo i htio je saznati tko je daj anonimni pozivatelj. Odlučio je otići do dječaka koji ima jednog psa Groma, kojeg je Tiki htio posuditi kako bi uhvatio Neznanca. Prije negoli je uhvatio Neznanca, Tiki je prošao kroz razne dogodovštine.

Na kraju je njegov otac povukao odlučujuće poteze i otišao u poštanski ured saznati tko ih anonimno zove. Ispostavilo je kako je anonimni Neznanac jedan bolestan dječak koji je živio preko puta Tikija. Bio je usamljen jer je život provodio u invalidskim kolicima. Tako se Tiki sažalio i dobio novog prijatelja.

Vrsta djela:
Dječji roman.

Vrijeme radnje:
Jedan dan.

Mjesto radnje:
Neodređeno, unutrašnjosti neke zgrade.

Likovi:
Tiki, Caco, Neznanac, braća Bjeloglavi, Dako.

Tajna mačje šape - Hrvoje Kovačević

2014-02-25T13:45:00.000-08:00

Tajna mačje šape - Hrvoje Kovačević

Bilješke o piscu:
Hrvoje Kovačević hrvatski je pisac rođen u Požegi 1966. Bavio se amaterski filmom pa je tako i autor tri animirana i jednog igranog filma. Diplomirani je arhitekt, ali je crtao i karikature raznim listovima i radio u marketinškoj agenciji. U njegovu opusu se sada nalazi sedam romana za djecu: Tajna ribljeg oka, Tajna crne kutije, Tajna zmajeva vrta, Tajna zlatnog zuba, Tajna mačje šape, Tajna tužnog psa, Tajna graditelja straha.

Profesionalni pisac je od 2002. i dobitnik je nagrade “Grigor Vitez” za roman Tajna crne kutije. Svoje priče često objavljuje i unutar raznih dječjih časopisa. No nije se ograničio samo na rad za djecu već piše i pripovijetke i romane za odrasle. Njegova drama Profesionalna deformacija nagrađena je i nagradom “Sfera”.

Sadržaj:
U prologu priče upoznajemo likove Šimu zvanog Pedala, Patka i Tezgu dok kartaju belu. Kartaju u Tezginoj kući i spominju i četvrtog partnera Popa koji je nestao prije nekoliko mjeseci. Prepričavaju što se dogodilo te kobne večeri nakon koje ga više nisu vidjeli. Popov pas je počeo lajati i Pop je krenuo pogledati što se događa. Nije se vraćao neko vrijeme i prijatelji su ga pošli potražiti. Od Popa nije bilo ni traga ni glasa ali snijeg je bio prepun otisaka velike mačke.

Tezgina žena Slavica bolesna je i leži u bolnici, a kćer Marica spava. Odjednom je i Tezgin pas Bojče počeo lajati i Tezga odlazi u izvidnicu. Strašna priča se ponovila. Tezga se nije vratio a velika dvonožna mačka ponovo je ostavila tragove.

Priča se nastavlja deset mjeseci kasnije kada dječak Domagoj kasni na sat hrvatskog jer je u njegovoj zgradi bila racija. Stara i senilna žena pozvala je policiju sa tvrdnjom da je vidjela ubojicu kakao nosi tijelo u vreći, no to je bio zarolani sag koji je Domagojev tati kupio mami kao poklon.

Tri učenika u razredu ističu se po pričanju šaljivih priča. To su Domagaoj, Robert i Zrinka. Njihove šale nisu smiješne jedino Marici i Anti koji su novi učenici. Robert je prepričao Domagoju koji je propustio prvi dio nastave kako ima konkurenciju jer je Marica čitala svoj sastavak o tajni mačje šape i čak je i učiteljica plakala od smijeha.

Sljedećeg jutra Domagoja je probudila sestra Kristina i javlja mu da je ovdje Zrinkin otac vrlo ljut. Kada je Domagoj došao čovjek ga je optužio da se namjerno maskirao u mačku monstruma noćas i preplašio njegovu kći. No kada je čuo da Domagoj nije ni bio na satu hrvatskoga taj dan kako bi čuo priču, malo se primirio.

Nešto kasnije istog dana u razred je umarširala profesorica hrvatskog zajedno sa razrednicom i tražila da se svim učenicima pregledaju torbe jer joj je netko nečim oštrim izgrebao torbu i osobnu iskaznicu. Ante je djelovao uplašeno i kada ga je razrednica upitala što je bilo priznao je kako je danas u kabinetu vidio Mačkoglava, repato mačkoliko čudovište u koje ljudi vjeruju u Bosni i o kojem mu je pričala i pokojna baka. Policija je utvrdila da govori istinu kada su pronašli tragove mačjih šapa.

Domagoj je odjednom bio zainteresiran za Maričin sastavak i kako je živjela u istoj ulici kao i njegova djevojka Jagoda dogovorio je susret u slastičarnici. Putem je susreo Antu pa je i njega pozvao. Marica im je ispričala kako je njen otac misteriozno nestao prije deset mjeseci i kako joj je majka teško bolesna. Marica je bila iz Požege, a Domagaoj je ustvrdio kako će baš ovaj vikend ići u Požegu jer tamo ima djeda i baku. Odjednom se pojavila Maričina baka, dotjerana, ali vrlo odbojna gospođa i odvela je Maricu.

Kada se Marica nije pojavila u školi Domagoje je krenuo do nje i hladno ga je dočekala Maričina baka. rekla je kako je Marica nestala i da krivi baš njega za to, stoga je i pozvala razrednicu. Odmah po dolasku razrednica je počela sumnjičavo ispitivati Domagoja. Baka je krenula napraviti čaj i odjednom se iz kuhinje začuo vrisak. I baka je također ugledala čudovište.

Domagoj je imao ideju tko bi Mačkoglav doista mogao biti i krenuo je po Antu u Dubravu. No zalutao je u mraku tražeći kućni broj i odjednom se u slijepoj ulici u mraku ukazao Mačkoglav. Ovoga puta bez ikakvog straha Domagoj krene prema njemu, a iznenađeni Mačkoglav krenuo je uzmicati. Ispod maske je doista bio Ante i priznao je da je uplašio sve te ljude jer su se smijali Marici, a baku zato da Domagoj više ne bi bio osumnjičenik.

Domagoj je otišao u Požegu i pridružuje mu se Ante. Dolaze prvo kod Domagojevih djeda i bake i zatim odlaze do Maričine kuće u Drškovcu. Tamo su bili Patak i njegova djevojka Suzana. Dječaci nisu uspjeli ništa saznati o tome kako su nestali Pop i Tezga. Preostao im je još sastanak sa Popovim sinom Igorom, no umjesto njega na sastanak dolazi novi dečko Igorove majke Maks kojeg strašno zanima jesu li se Pop i Tezga vratili.

Šima, koji je držao lokalni kiosk sa sendvičima, objasnio im je da je Pop zapravo bio prikriveni genijalac, a ne luđak koji se bavio crnom magijom kako su svi mislili. U jednom suhom bunaru na dnu se nalazila prostorija ispunjena knjigama i sanduk koji nalikuje na lijes ispunjen vodom. Krenuli su u bolnicu da popričaju sa Maričinom bolesnom mamom, ali na njihovo iznenađenje ona je nestala.

Otišli su zatim do Igorova stana i tamo pronašli Maricu koja je odjednom shvatila da je Ante zaljubljen u nju. Pojavljuje se i ljutiti Maks koji je siguran da dječaci znaju gdje se Pop nalazi jer njegovoj djevojci duguje alimentaciju već godinu dana. Maks je postao nasilan i dječaci su ga nekako uspjeli savladati i ugurati u kupaonicu. Družina je krenula prema Šiminom kiosku i primijetili su da je do njega došla policija. No kako se policajci nisu žurili Domagoj i Igor su se pretvarali da su mušterije i Šime je ubacio poruku u Domagojev hamburger da policajci znaju kako se Tezga, Pop i Slavica skrivaju u Suzaninoj kući.

Policajci su uhvatili Antu i Maricu jer su nju prepoznali tako da su do Suzanine kuće stigli samo Igor i Domagoj. Priča se napokon razmrsila. Pop je htio izliječiti Slavicu i napravio je komoru nalik na lijes u kojoj je imao vizije i vidio je čovjeka koji zna lijek za Slavicu. On i Tezga nestali su na deset mjeseci u Indiju jer im je toliko trebalo da ga pronađu. Ono što je nalikovalo mačjim tragovima bili su tragovi Popovih proteza jer su mu obje pete bile prostrijeljene u ratu.

Slavici su dali lijek i sada su morali čekati ponedjeljak i skrivati se kod Suzane. Odjednom je stigao ponedjeljak ujutro i u kuću je upala policija zajedno sa Domagojevim ocem i Maričinom bakom. Slavice je iznenada ustala i izgledala potpuno zdravo po prvi puta nakon dugo vremena. Maričina baka se nije mogla načuditi što napokon vidi kćer zdravu i ispričala se Tezgi zbog načina na koji ga je tretirala svih tih godina.

Na povratku u Zagreb u autobusu Ante govori Domagoju kako će nagovoriti oca da nađe posao u Požegi jer će se Marica sada sigurno vratiti tamo kad joj mama više nije bolesna. Marica i Ante u Zagrebu su bili u središtu pažnje ali nitko nikada nije komentirao napete osjećaje među njima.

Vrsta djela:
Roman za djecu.

Mjesto radnje:
Požega, Zagreb.

Vrijeme radnje:
Neodređeno, radnja se proteže kroz deset mjeseci.

Likovi:
Domagoj, Ante, Marica, Tezga, Pop, Šima, Slavica, Maričina baka.