Teza-Antiteza

Srpska Evrovizija

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Thu, 16 May 2013 20:59:00 +0000

Naš problem oko (ne)ulaska u EU najbolje je reflektovan večerašnjom Evrovizijom. Tu se sve savršeno pokazuje. Srbi vole da gledaju Evroviziju. Zato jer je ova kičasta, jer sjaji, blješti i jer je namjenjena low-profile estetskim potrebama. Gledajući Evroviziju oni misle da su dio svijeta. A zapravo Evroviziju još jedino gledaju Jermeni, Bugari, Azerbejdžanci i slične napredne civilizacije.

Da bi zbilja shvatili esenciju evropske moderne Srbi bi morali da se posvete izučavanju Joy Division, Bauhaus, Kraftwerk. Bouvija iz subjektivnih razloga ne želim uopšte da pominjem. Ne možete shvatiti rijeku ako joj ne poznajete izvor.

Tako i naše vajne evrointegracije. Mi bismo možda negdje ali ne znamo šta je to. I onda se čudimo što nas tamo neće. Strani smo element, ne poznajemo tu kulturu. Mi želimo da evropska kultura bude nekako više azerbejdžanska. Tad bi nam bila prihvatljiva.

I zato smo uvijek zbunjeni evropskim zahtjevima. Smatramo ih nepravednim i nerazumljivim jer su nam strani. Nisu naši ljudi u tom elementu. I to je ok. Ali, pogrešno je onda kriviti ove tamo za nesporazume. Za nesporazum je, ipak, potrebno dvoje.

Stoga je Evrovizija ipak humana. Dati i istočnoevropskom plebsu tri dana da se osjeća dijelom globalne kulture. To je veoma značajno ljudima. Čini da se osjećaju vrijednim, a to je zbilja lijep osjećaj. Humani su ti izumitelji evrovizijskog koncepta.

Kažu da je nekad davno u jednom velikom carstvu postojao običaj da kralj na jedan dan bude dvorski sluga a da neko od dvorskih sluga postane kralj. Taj je imao taj dan pravo da radi šta god želi, uključujući i da ponižava samog kralja.

Sljedeći dan, prirodno, bio bi pogubljen.

Teze: 9.maj

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Thu, 09 May 2013 09:02:00 +0000

1. Fašizam je pobjeđen (sam se predao) još 1943, dok je nacional-socijalizam omiljena ideologija današnjice i vas komunista. Svijet je danas oduševljeniji nacizmom više no ikad-intelektualci koji se najviše citiraju su kolektivisti, ljudi traže jaku državu, osjetljivi su na Drugog i Drugačijeg, imaju potrebu da modifikuju Boga (baš poput Himlera)-treba im neki njihov bog, da odgovara njima takvima kakvi jesu. Zlatno tele za junad dvadeset i prvog vijeka.

2. Vladike. Komunisti su u(d)bacili svoje agente u SPC. To su radili decenijama. Danas u Sinodu više fermaju direktive Službe nego Sveto pismo. A onda se komunisti čude što su vladike ovakve i onake. Pa vi ste ih birali, vi ste ih ubacili unutra, kao što ste vršili kadrovsku selekciju u svim oblastima i institucijama od 1945. Čemu sad čuđenje? Pokojni patrijarh Pavle bio je jedini prijeratni monah od svih potonjih njegovih kolega. I iza njega nisu i nisu mogle ostati nikakve afere. I zato su ljudi to i prepoznali. Pavle je hrišćanin, ne udbini agenti.Logično je-komunisti su u početku vršili nuždu pokraj oltara, a kasnije su samo postali lukaviji pa su nastavili da svetogrde skrivenije i podmuklije.

3. Identitet. Njemačka kao uslov Srbiji za evrointegracije postalja pored onih izlizanih uslova i jedan novi, vrlo zanimljiv-promjena identiteta. Da su Srbi sačuvali svoj identitet i da je on za dičenje iste sekunde bi odbacili ovakve uslove i na kulturan način poručili bi Nijemcima gdje mogu sebi da stave taj uslov. Ovako, kad Srbi više slave prvi maj nego Vaskrs, kad većina Srba ne posti ni za Veliki Petak, kad su potpuno zaboravili svoju prekomunističku/prezločinačku istoriju-onda je teško i dati suštinski prigovor ovakvom zahtjevu. Pa zar ne trebamo mjenjati komunistički identitet? Mjenjaju ga čak i u Kini danas, prosto zato jer je besplodan i bolestan, jer je u njegovoj esenciji terorizam i mržnja.

"Nije Sloba kriv, mi smo govna"

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Thu, 21 Feb 2013 10:32:00 +0000

Ovih dana u Republici Srpskoj vodi se zanimljiva debata na različitim mjestima (onlajn sfera, klasični mediji, kafana, ulica, kuća) o tome koliko dana je preostalo do pada aktuelne vlade i ko će voditi i biti ministri u novoj. Ljudi se interesuju za to i velika većina jedva čeka da se to desi. Oni koji ne podržavaju partije koje čine aktuelnu vladu imaju svoj razlog za to. Oni koji loše žive u Srpskoj takođe imaju svoj razlog. Naravno, svoj razlog ima i većina članova vladajućih stranaka budući da su to pretežno Srbi, a Srbi ne vole one koji su sa njima i koji se uzdignu, jer Srbi najviše vole jedino kad se oni samo osile, ne drugi.

I tako, svi imaju neke svoje prijedloge, uglavnom personalne prirode. Većinu aktuelnih ministara niko više očima ne može da gleda i ljudi to sve više pokazuju. Posebno oni koji su imali prije neke koristi od njih pa sad više nemaju i traže neke alternative. Ali, to je tako ljudski, ta mana našeg karaktera je odavno istorijski utvrđena. Ako ostavimo po strani te personalne detalje, zlurada naslađivanja i uvlačenja u najavi možemo da uočimo nešto mnogo interesantnije i bitnije. A to je da u strankama vlasti, opozicije kao i tog našeg, jel` te, nezavisnog mnjenja, postoji većinsko, zapravo ogromno-većinsko, monolitno ideološko jedinstvo.

Riječ je o tome da političari svih provenijencija, novinari svih mogućih medijskih kuća, `nezavisni analitičari`, tviteraši, kafanska raja, šahisti u parku-svi, svi, svi (što bi nekad rek`o Vuk Drašković) uz nekoliko časnih, jasnih i veoma poštenih izuzetaka, apsolutno dijele osnovni stav, ideju da je država kao takva, sa svojim administrativnim aparatom, osnovni faktor u društvu, ekonomiji, kulturi i svakoj drugoj oblasti u kojoj ljudi organizovano djeluju.

Zato se kod nas od 1990. godine naovamo apsolutno ne mjenjaju stvari. Zato se tranzicija nikako ne završava. Jednostavno, apsolutna većina ljudi i dalje misli isto, iako više formalno nije dozvoljena samo jedna partija. Štaviše, uvjeren sam da je prije trideset godina, za vrijeme komunizma, na ovom prostoru egzistiralo više različitih osnovnih ideja sa jačim snagama i kapacitetima, nego što je to danas slučaj.

Danas je ideološka monolitnost izražena jače nego prije 1990. godine. Dobra stvar je da nije toliko jaka kao 2000.godine, jer je sve više onih časnih izuzetaka od maloprije. Oni unose nemir u žabokrečinu. Ali, poenta je da mejnstrim faktori razmišljaju na isti način. Bili oni pozicija, opozicija ili `alternativa`. Prateći neke diskusije u medijima i na društvenim mrežama uvjerio sam se ponovo da sve ove kategorije zapravo insistiraju na jakoj državi, kojom upravljaju "sposobni upravljači, kadrovi, menadžeri". Tad bi, ko biva, sve krenulo u boljem pravcu.

Ne bi. To je ono što naša mejnstrim scena (politička, medijska, ekspertska, nazovite je kako god želite) ne shvata. A ne može ni da shvati jer se ovom društvu više od sedamdeset godina plasiraju opasne zablude kao dogme koje su "naučno dokazane" i "jedino tačne". Tu, naravno, mislim na marksističku i socijalističku, kolektivističku dogmu. Poenta je da je Sovjetski savez imao fenomenalne stručnjake u svim oblastima, da je imao fantastičan obrazovni sistem i da su ti ljudi itekako dobro znali da stvore kadrove i u politici, diplomatiji, obavještajnom sektoru, nauci, sportu, bilo gdje. Ali, sve to je bilo uzalud-Sovjetski savez je propao. Džabe sve, džabe sjajni kadrovi. Džabe Americi to što je tolike godine svjetska super sila-ona se danas takođe nalazi u fazi regresije jer je napustile sopstvene izvorne principe i sistem-okrenula se od slobodnog tržišta i kapitalizma ka socijalizmu. Džabe bi i Kini bilo sve da ne napušta socijalizam i ne prihvata kapitalizam. Čak ga napuštaju i skandinavske zemlje koje su decenijama važile kao oaza "socijaldemokratskog raja".

Prosto, radi se o tome da taj sistem ne funkcioniše, gdje god da ga posadite. Džabe, neće da nikne. Neprirodan je, vještački. Ne uspijeva. Neplodan je, ne može da rađa novu vrijednost, novi kvalitet. Radi se o tome da kakve god ljude da imate, sjajne, plemenite, čestite, pametne-dajte im ogromnu vlast (a socijalizam i socijaldemokratija daju ogromnu vlast vladi), prepustite im vođenje privrede-i uskoro ćete imati potpun kuršlus. Dobri ljudi počinju da se kvare, vlast udara u glavu, otuđe se od realnog života i realnih problema. Nije prirodno i nije etički da drugi čovjek rješava probleme prvog čovjeka. Zato svako od nas treba da vodi svoj život, ne može to neko drugi da radi za njega. Kad se odreknemo ove slobode i predamo je vladi, administraciji, mi ne samo da se odričemo svojih prirodnih, urođenih prava, ne samo da gubimo nezavisnost, nego vrlo brzo dolazimo u situaciju da shvatimo da te naše lične stvari ne može da riješi ni svemoguća vlada.

A i kako bi? Kako država da vodi privredu? Političari jedino vode računa o rejtingu. Oni zato rade stvari koje su, s jedne strane popularne. Društvo traži veće subvencije za siromašne, društvo traži jeftinije javne usluge. I zato sve više traži što više javnih usluga (koje obavlja država) jer tako dolazi u priliku da političkim pritiskom (čitaj-glasanjem) traži dodatno smanjenje cijena usluga. Političari to obećavaju i čine, jer žele vlast. Naravno da realna ekonomija nije zlatna ribica koja ispunjava svima sve želje. Nemoguće je da određujete cijene mimo tržišnih pravila. Odnosno, kratkoročno je moguće, možete politikom neko vrijeme da regulišete ekonomiju, možete populizmom da se vodite, ali na kraju sve uvijek završi na argentinski način. S druge strane, političari imaju svoje partije koje im omogućuju da tehnički osvoje vlast. A u partiji su ljudi koji rade za političare, ali ne za džabe. I oni žele svoj dio kolača, i oni žele da se skuće na javnom budžetu.

Tako da je realno stanje da svi žele samo da se dočepaju budžeta. Političari, partijski aktivisti, mediji, `eksperti`, alternativci, penzioneri. Svi, svi, svi. I ovo je stanje u svakoj ljudskoj zajednici u kojoj ne funkcioniše slobodno tržište i pravna država. Ovo je stanje koje je potpuno izraženo danas u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Srbiji i drugim državama ex yu. Zato su izbori i mjenjanje vlade u ovom trenutku samo kozmetika. Ovi koji dođu poslije prvih, bilo da je riječ o istim partijama vlasti, bilo o partijama opozicije, neće mjenjati osnovni koncept i ideju, samo će se mjenjati dio upravljačke strukture. Isto bi se desilo da uopšte partije ne vode državu, nego tviteraši.

SNSD, vladajuća partija u Srpskoj, nije počela da pada juče niti poslije lokalnih izbora 2012. Počeli su da padaju dva mjeseca nakon dolaska na vlast 2006.godine kad su po broju glasova bili najjači. Samo, truljenje i padanje ne počinju s padom broja glasova. SNS u Srbiji takođe procentualno još uvijek raste. Ali, vrlo brzo bi mogao početi da truli, iako će još da raste.

Evo šta je razlog tome: i SNSD i SNS, kao i DS, kao i SDS, SPS-svi oni od 1990.godine naovamo prate istu matricu. Prvo se promjeni dotadašnja partija koja je narodu dozlogrdila. A odmah potom nova vlast prihvati većinu preletača po dubini stare vlasti. Time se formalno i kadrovski obezbjeđuje kontinuitet s prethodnom garniturom. Narod, naravno, i dalje traži pogrešne stvari. Pravih reformista u društvu ili nema, ili ih je veoma malo, ili se klone politike ili ih ubiju. Tako da se nastavlja i suštinska politika i koncept populizma koji trenutno ugađa onome što narod traži ali što ga dugoročno uništava (ekonomski, vrijednosno i demografski). Partijski aktivisti postaju u narednim mjesecima nakon "događanja naroda", "demokratskih promjena" državni funkcioneri. Pri tom, ne samo da upadaju na mjesta na kojima ima boljih od njih iz iste struke, nego se ljudi dočepaju i onih pozicija za koje uopšte nisu školovani ili koje nikad nisu radili (neki administrativac i partijac ode u neki sportski savez, prosto jer voli čovjek sport iako nikakve druge veze s istim nema).

U prvom periodu nove vlasti nju oličava harizmatični lider kojem narod vjeruje. Za tu ličnost narod zapravo i glasa, ona je poput otjelotvorenja zahtjeva, frustracija i ambicija kolektiviteta. U tom prvom periodu ta ličnost zapravo i radi nešto konkretno, često i prilično ili potpuno pozitivno. I dok ona to radi, dok se npr. Vučić bori protiv kriminala u Srbiji-za to vrijeme se u stranci nagomilavaju paraziti. Oni žele sve. Oni koriste popularnost partijskog lidera i narodnog vožda i gomilaju pozicije, prinadležnosti, funkcije, plate, upravne odbore. Vožd misli da to tako treba, nekad jer i sam vožd voli pare, nekad jer konta da tako osigurava svoj uticaj u aparatu i da će mu to olakšati da vrši promjene za koje smatra da su dobre. To prihvata u početku i narod, jer on daje podršku voždu i njegovim kadrovskim rješenjima čak i kad se ne slaže s istima, jer "vožd zna šta radi".

Naravno, na vožda se na kraju sve strovali. Tako to ide. Kad narodu dozlogrdi to što i dalje živi sjebano, a drugačije i ne može da živi u ovakvom konceptu za koji je sam odgovoran, onda se kola slome na onome koji je bio cijelo vrijeme najupadljiviji. Na onome ko je personalizovao vlast, sistem, državu, naciju. Na onoga ko je bio najpopularniji, ko je bio ikona, ko je bio idol. Mislim da ovde ima neke suptilne a vrlo jake poruke koju sama Priroda šalje.

A sad uzgredna jedna sličica. Živ primjer. Sjećam se, bili su izbori 2006. godine. Nisam bio tad član nijedne partije već sam preko prijatelja postao član biračkog odbora a motiv mi je tad bio jedino da dobijem onu naknadu za rad u biračkom odboru (jeste, bio sam takođe socijalistički parazit, ali to svako postane kad ga dovedete dovoljno blizu javnim parama). I tako, prođe glasanje, a mi počnemo da brojimo glasove. Negdje oko pola devet uveče posmatrač SNSD-a, tako negdje u četrdesetim godinama, krupan i visok, ulazi kod nas u prostoriju (iako nije konkretno tu obavljao svoj posao, nego na nekom drugom biračkom mjestu) trešten pijan, sa sve pištoljom oko pasa, i počne da galami: "ej bolan, i na Palama smo dobili. Alo, na Palama. Ajde završavajte to tu brzo, nema tu šta da se broji, mi smo pobjedili sto posto". Predsjednik biračkog odbora nije smio ništa da mu kaže. Policija koja je obezbjeđivala biračko mjesto nije smjela ništa da mu kaže iako po zakonu niti je smio da ulazi kod nas nakon što je brojanje glasova počelo a pogotovo nije smio da nosi oružje. Ali, on je tad postao vlast. A sa vlašću nema zajebavanja.

Tad sam sve shvatio, shvatio sam naš mentalitet u samoj njegovoj esenciji. To kurčenje kad si gore, kad ti se može, kad ima para u budžetu i kad si na budžetu. To uvlačenje kad ti se umiljavaju oni koji bi takođe da se malo omaste. Taj strah onih koji te mrze jer ti ne mogu ništa i ta mržnja koja u njima raste, a moraju da ćute jer se boje. Ta zavist tvojih prijatelja koji imaju sve što i ti, koji su ti partijski drugovi, ali eto, zavist je stara boljka. To zlurado naslađivanje kad kola krenu nizbrdo. To novo uvlačenje novima na vlasti. Sve. Taj krug se stalno okreće ponovo na isti način.

Istorija ne voli ponavljače pa se zato stalno ponavlja dok ne naučite lekciju. Mi kao narod svoju lekciju još nismo naučili i zato ćemo nastaviti da propadamo. Još nismo dovoljno propatili, izgleda. Ima i dubljeg dna od onog koje smo dotakli. Ali, to je sve odgovornost ljudi sa imenom i prezimenom koji žive na ovom prostoru. Onog časa kad se promjeni percepcija, kad dođe do promjene paradigme i vrijednosti, kad se desi etička obnova, kad prestanemo da zavidimo drugima, da ih mrzimo, obožavamo (sve su to veliki grijesi), kad se inspirišemo dobrom voljom prema sebi i prema drugima i kad se svi otklonimo od socijalističke etike, ekonomije, grijeha, bezbožnosti, mržnje i budžeta-tad će stvari da krenu naprijed. I dok god se to ne desi-padaćemo. I kad god vidite da do ovoga nije došlo na kristalno jasan način-znajte da će za četiri godine da bude gore u državi i društvu. Nemojte se uopšte zavaravati da će biti drugačije. Ne treba ni vožd da se zavarava-uvijek na kraju voždovi padaju zbog onog pijanog jarana koji na vrijeme nije bio kažnjen. Njegovu kaznu snose voždovi, ali na kraju, kad sazri, kad postane velika i bolna.

Ali, sve to ne treba biti razlog za padanje u depresiju. Odluke, stavovi, energija i optimizam su uvijek individualni. Svako može sebe, ipak, da spasi.

P.S.

Izvinjavam se na predugačkom i dosadnom tekstu svima onima koji su stigli do ove rečenice. Dugo sam ga pisao, skoro cijelih sedam dana. Želio sam da sve o ovoj temi koja je danas aktuelna i koja se uvijek iznova periodično aktuelizuje dam svoj sud jer neću da pišem o ovome kad svi budu generali i kad stvari prođu. Takođe, više uopšte neću pisati na tu temu novih vlada. Jedino me zanimaju novi koncepti, nove vrijednosti i nova mišljenja. Oni dosadašnji i današnji uopšte nisu bitni.

Vrijeme saradnje

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Fri, 15 Feb 2013 10:36:00 +0000

Poslije više godina aktivnih nesporazuma, inaćenja, manje ili više otvorenih sukoba i, uopšte uzev, potpunog gubljenja vremena, dolazi trenutak da se u ovom dijelu Balkana okrene stranica. Ne treba misliti da je protekli period bio potpun gubitak (iako uglavnom jeste). Ono što je dobro jeste da smo svi vidjeli gdje su granice onog drugoga.

Tako smo mogli da vidimo da su granice Bošnjaka ispod kojih oni ne idu da Bosna i Hercegovina mora opstati kao država u svojim sadašnjim granicama. Takođe, Bošnjaci insistiraju na određenom stepenu autonomije u Srbiji a slične interese imaju i u Crnoj Gori. Ovo su njihove "crvene linije" ispod kojih nisu spremni da idu. Ako ćemo pošteno, teško je naći jak argument zbog kojeg bi trebali drugačije da razmišljaju.

"Crvene linije" Srba jesu dejtonski ustav BiH i pozicija Republike Srpske oivčena tim dokumentom, nepriznavanje nezavisnosti Kosova i ravnopravan građanski status Srba koji žive u državama bivše Jugoslavije.

Crna Gora i Makedonija insistiraju na svojoj državnoj nezavisnosti budući da ih veličine njihovih država i određeni manje ili više potencijalni ili realni unutrašnji destabilizirajući faktori mogu možda u određenom trenutku prilično oslabiti.

Dakle, ovo je realno stanje stvari. Hrvatska i samoproglašeno Kosovo su van ovog konteksta budući da oni svoju državnost grade isključivo na ekskluzivnoj nacionalnoj osnovi koja fizički eliminiše drugoga i drugačijega što, nazovimo stvari pravim imenom, ima svoj istorijski kontinuitet i jeste nacistička metodologija konstituisanja države.

Makedonija, Crna Gora, Srbija i BiH zajedno predstavljaju tržište od oko 14 miliona ljudi. U globalnim okvirima to je sića ali u regionalnom smislu to je svakako značajnija cifra od one koju predstavljaju izolovana unutrašnja tržišta ovih zemalja. Lijepe su priče o tome kako nas samo čekaju tržišta Rusije, EU ili Turske ali moramo biti realni i zapitati se šta mi tim tržištima zbilja realno možemo ponuditi a da to nisu primarne sirovine. S druge strane, moramo biti pametni i shvatiti da regionalno povezivanje tržišta ne znači potom zatvaranje prema ostatku svijeta-naprotiv. Trebamo početi međusobno da se povezujemo i ekonomski integrišemo kako bismo bili što spremniji za globalno integrisanje koje je neumitno.

"Crvene linije" svih ovih država ne negiraju jedne druge. Umjesto što smo trošili ogromnu energiju da bismo sve mjenjali pri čemu se ništa nije promjenilo sem što su godine prošle bolje bi bilo da smo sarađivali i gradili osnove novog povjerenja na onim elementima koji nikome nisu sporni. Ok, ne slažemo se oko istorije, ne slažemo se oko nekih ideja, imali smo krvavu prošlost. Pa šta? Nismo jedini. Da su razmišljali poput nas Francuska i Engleska bi i danas ratovale. Možda i ne bi, možda ih ne bi bilo.

Poenta je da nacionalni interesi svih naroda u ovim državama zapravo zavise od integrisanja i saradnje. Pri tom, nema potrebe da bilo ko čini neke posebne radikalne ustupke. Mi sve već imamo. Npr, u BiH imamo i državu Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku. U integrisanom tržištu jugoistočne Evrope, na pomenutom prostoru na kojem ne treba da bude bilo kakvih carina, koje treba potpuno ujednačiti, smanjiti poreze i graditi zapravo jedinstven liberalizovan ekonomski sistem u kojem su uslovi za poslovanje isti od Makedonije do BiH-živi ogromna većina svih Bošnjaka na Balkanu, svih Srba na Balkanu i svih Crnogoraca i Makedonaca na Balkanu. Pri tom, svi ovi narodi zadržavaju svoje države i suverenitete.

Ako zadržimo ono što svi ovi narodi žele da zadrže (suverenitete) i napravimo jedinstveni ekonomski prostor koji karakterišu isti uslovi poslovanja za sve privredne subjekte na svakom dijelu ovog prostora bez obzira gdje im je poslovno sjedište-mi možemo onda reći da smo počeli dvadeset i prvi vijek nečim pametnim. Tu smo svi na dobitku, u ovom slučaju ovaj prostor dobija šansu, od "tamnog vilajeta" postaje mjesto gdje ljudi mogu da zamisle svoju budućnost. Zar to nije interes svih?

Mi u Republici Srpskoj moramo da shvatimo da nas je brojčano malo i da naša budućnost isključivo zavisi od naše sposobnosti da sarađujemo sa drugima. Tupasto je održavati neprijateljstva i nerazumjevanja, zločin prema sopstvenim građanima je stvarati nova a velika je mudrost od onih koji to juče nisu napraviti prijatelje za sutra. Jer, šta inače? Šta je alternativa? Gdje smo to danas? Šta je to nama naša borba dala? Demografski, ekonomski, kulturni i svi drugi bitni parametri za neku naciju su nam u minusu. Naravno, mi možemo nastaviti da lažemo sami sebe i da tvrdimo suprotno ali to je neodgovorno i to vodi u produbljenje dubioze. Najlošija stvar koja se Srpskoj može desiti jeste da ostatak pomenutog prostora shvati realnost i nužnost i počne da se integriše i postavlja stvari na drugačije osnove a da mi ovde to ignorišemo ili se čak i suprostavimo.

Jedino što je realno uvijek i svuda jesu interesi. Ekonomski interesi pokreću svijet, strasti i vrijednosti su takođe bitni ali ih karakteriše nestabilnost i sklonost promjenama. U današnjoj situaciji mi smo svjesni činjenice da je ovaj prostor materijalno i vrijednosno potpuno zaostao i da dalja parcijalizacija tržišta zapravo jeste refleksija parcijalizacije svijesti i razuma. Budućnost je u ukrupnjavanju i integrisanju i to dobro zna svaki prodavac na tržnici i svaki poljoprivrednik na selu.

Zato je vrijeme da ponovo počnemo da sarađujemo i da se kanemo otrovnog jezika koji na kraju dana ne postiže ništa pametno a stvara jedino probleme i minuse na računima građana. Vrijeme prolazi, ljudi koji se bave politikom i danas imaju između 55 i 60 godina moraju da shvate da su budućnost oni koji danas imaju 20. Šta se njima nudi, šta je perspektiva? Da li da proćerdamo i narednih dvadeset godina na konflikte koji očigledno istorijski traju i ne mogu biti riješeni na silu? Ko to misli potpuno je iracionalan.

Jer, zbilja ne vidim svrhu budućnosti koja k`o jaje jajetu liči na prošlost i sadašnjost.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

12 pitanja onima koji se protive investicijama iz UAE u srpsku poljoprivredu

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Sun, 10 Feb 2013 16:16:00 +0000

Piše: Saša Glušica, master inženjer poljoprivrede

1. Zašto poljoprivrednici, ako su imali nameru, nisu kupili zemljište pre pola godine, godinu, tri, pet od države a ne baš u trenutku kada to radi neko ko ima novac u rukama? Ili, zašto ne kupe zemljište od nekog drugog poljoprivrednika ili pravnog lica?

2. Zašto poljoprivrednici smatraju da samo oni treba da imaju prednost pri kupovini ili uzimanju u zakup državnog zemljišta? Šta bi radili u slučaju da se država meša u to kome poljoprivrednici ili tajkuni svoje zemljište prodaju ili daju u zakup?

3. U Srbiji ima dosta zemljišta koje niko ne obrađuje. Zašto poljoprivrednici ne kupe ili ne uzmu u zakup to zemljište? Zašto ga do sad nisu kupili? Ko je odgovoran za rasipanje novca građana u vidu subvencija za površine koje niko nije obrađivao? Zašto poljoprivrednici nisu ništa po tom pitanju uradili? Ako slobodnog zemljišta nema u Vojvodini, zašto ne kupe zemljište u Srbiji i bave se voćarstvom, povrtarstvom…, pored svoje “redovne” proizvodnje?

4. Poljoprivrednici kažu kako niko ne treba da dolazi ovde da obrađuje našu zemlju pošto oni vrlo dobro znaju kako treba i šta treba da se radi. Ko onda snosi odgovornost za ovako nisku produktivnost u poljoprivrednoj proizvodnji? Ako je produktivnost na nivou zemalja EU, zašto Srbija štiti poljoprivredu od uvoza?

5. Dosta poljoprivrednika je izjavilo kako su spremni da ulože u sisteme za navodnjavanje. Zašto to nisu uradili do sad? Ko snosi odgovornost za milijarde evra koje je država izgubila zbog posledica suše prošle godine? Šta su poljoprivrednici konkretno do sad uradili po tom pitanju? Šta su prethodne Vlade radile kako bi rešile ovaj problem?

6. Takođe, neki od poljoprivrednika baš sad govore da su spremni da ulože u obnovu mehanizacije i opreme. Zašto to nisu uradili do sad ako imaju novac? Kako sa mehanizacijom starom 25 godina mogu da budu konkurentni poljoprivrednicima iz Belgije? Ako imaju novu mehanizaciju i opremu, zašto se žale, i šta je dovelo do niske produktivnosti? Ako se žale na nepovoljne kredite, zašto se ne udruže pa njih pet kupe jedan traktor?

7. Jedan od argumenata naših seljaka jeste i taj da su spremni da plate više nego Arapi po hektaru i traže od države da im omogući da učestvuju na tenderu. Ok. Ovde se postavljaju tri potpitanja: prvo, odakle im novac da, pored toga što su spremni da plate veću cenu po hektaru, ulože još u sisteme za navodnjavanje, mehanizaciju i ostalu opremu? Drugo, ako imaju novac, zašto onda traže subvencije i pomoć države i kukaju kako nemaju para za seme i naftu i parališu državu protestima? Treće, zašto seljaci smatraju da se u poljoprivredni, da se izrazim žargonski, okreće sve oko njih i da baš oni treba da se mešaju u državne odluke? A da, zaboravio sam, pa nisu li oni ti koji kažu da sve znaju i da je država dužna samo njima da daje subvencije kako bi kupili svoj četrdesetsedmi stan ove godine u Novom Sadu-od subvencija-od novca građana!?

8. Ukoliko bi država dala prednost seljacima i našim tajkunima da uzmu zemljište u zakup, šta su konkretno spremni da urade po pitanju zapošljavanja ljudi? Da li imaju novac da otvore fabrike hrane i zaposle ljude? Ako imaju, zašto to nisu uradili do sad?

9. Zašto se poljoprivrednici i tajkuni nisu protivili kada je država prodala hiljade hektara biznismenima iz Hrvatske i ko zna kome još u Vojvodini? Ako je na snazi zabrana prodaje zemljišta strancima, kako je Todorić mogao da kupi zemljište u Vojvodini, ko mu je to omogućio i šta je do danas korisno uradio za građane Srbije?

10. Arapi kupuju poljoprivredne kombinate koji su u stečaju. Ko je odgovoran za to što su kombinati došli do stečaja? Kako i zašto su uopšte došli do stečaja? Zašto se poljoprivrednici i svi oni koji se protive nisu udružili i svojim novcem kupili kombinate koji su u stečaju? Da li su spremni da se udruže i svojim novcem kupe neke od preostalih kombinata koji su u stečaju? Ako nisu spremni, zašto se protive da to neko drugi uradi?

11. Da li naši poljoprivrednici i svi oni koji se protive investivijama imaju novac i da li su spremni da ga ulože, pored poljoprivrede, u ostale grane privrede? Ako imaju novac i ako su spremni, šta čekaju?

12. Zašto poljoprivrednici, ako se tim povodom pozivaju na neki patriotizam i tradiciju, ne kupuju traktore IMT a ne traktore i kombajne John Deere npr.?

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Marš na Drinu pjevam, s izrazitim ponosom

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Fri, 18 Jan 2013 10:15:00 +0000

Slika br.1: Prije dvadesetak dana išao sam autobusom na Taru. Iz Beograda preko Valjeva. Negdje iza Valjeva u autobus je ušlo troje djece. Dva dječaka i djevojčica. Osnovci, nekih desetak godina svi su imali, jedno drugom do uva. Ušli su pristojno, pozdravili vozača kulturno sa "dobar dan" i sjeli. Sjedili su mirno, nisu se dovikivali. Putovali su tako dobrih tridesetak kilometara, izašli su negdje gore na Debelom brdu. Ko je putovao zna koliko je to impresivan, divlji kraj. Kad su izlazili rekli su kulturno "doviđenja".

Dakle, oni do svoje osnovne škole svaki dan putuju oko 45 minuta autobusom. Žive u nepristupačnom mjestu. Uslovi za život su im teški. Nemaju poput njihovih vršnjaka u Beogradu toliko šansi za kvalitetnije obrazovanje. Vjerovatno i fizički rade, pomažu roditeljima. Pate se. Pate se jer u dvadeset i prvom vijeku imaju školu koja je daleko od njih preko trideset kilometara. Pate se jer moraju ustati ujutro bar u šest da stignu da se spreme i stignu na vrijeme. Pate se jer nemaju ni blizu uslove kao neka druga djeca u nekim drugim mjestima u Srbiji.

Slika br.2: Vraćamo se sa Tare. U Bajinoj Bašti u autobus ulazi grupa od petnaestak mladih Beograđana, ima i djevojaka i momaka. Tu su negdje studenti, tako oko 21-22 godine. Kako ulaze u autobus tu je galama, tu su psovke, tu je nešto nepristojno, gadno. Svaka druga je "brate". Ona prva je "ej brate". To govore i djevojke. Djevojkama. Oni tako tu egzistiraju u autobusu. To mi je bilo najgore putovanje u životu. Teško je to opisati. Putujete sa ljudskim šljamom. Nepristojnim ljudima. Nikakvim.

E sad, komparacija. Ova prva djeca nemaju naravno uslove da idu na zimovanja. Nemaju uslove da imaju sve te internete, sve te sportske klubove da treniraju, sve te kablovske televizije i ostalo. Ali, ta djeca su u svojoj desetoj godini ljudi. Zreli, pametni, vrijedni, kulturni. Ovaj beogradski šljam je ništa. Džaba svi preduslovi. Džaba mame i tate koji plaćaju ljetovanja i zimovanja, treninge, internet, skupi život i školovanje u Beogradu. Džabe im sve. Čak i kad formalno steknu neke papipe koji glume diplome oni i dalje ostaju primitivci. Oni ne znaju da kažu dobar dan i doviđenja. Njihova percepcija uopšte nije široka dovoljno da shvati da ne možeš biti pametan i obrazovan ako nisi vaspitan. Kompletno inteligentan čovjek mora imati ne samo kognitivnu, nego i emotivnu i etičku inteligenciju. Ovi moroni naravno pojma nemaju o tome.

Kad ovo imamo u vidu onda je jasno zašto svako normalan bježi od Beograda. Bježi od te percepcije. Bježi od miljea koji uništava ljude. Da li ima dosta generalizacija u prethodnom dijelu teksta, da li ima i pristojnih ljudi u Beogradu? Ima, naravno. Ali, sve manje. Ovi novi što se rađaju to je sve više i više budala. Pustite vi te priče, ratovi, sankcije. I ovoj djeci sa Debelog brda su bili ratovi i sankcije. Bolje su beogradski gelipteri živjeli u ratu (u tom komfornom smislu) nego što ova dječica živi u miru. Ne radi se o tome, to nikad nije suštinsko opravdanje. Stvar je u tome što ti normalni u Beogradu ništa ne čine. Oni nijemo sve to posmatraju i zato je duh Beograda postao pokvaren, primitivan i odvratan. To je očigledno.

Iz tog i takvog duha logično je da tu nastane neko poput Vojislava Vujića. Ko je taj, pitate se. To je otpadak beogradskog degenerativnog miljea. To je nešto fizički čovjekoliko što se stidi pjesme "Marš na Drinu" jer kaže da su Srbi uz nju na Balkanu silovali i palili. Mislim, ovo je nevjerovatno.

"Marš na Drinu" je komponovana 1914. godine, ne 1991. "Marš na Drinu" je bila pjesma cijelog slobodarskog svijeta. Uz "Marš na Drinu" su obični ljudi, srpski seljaci branili svoje kuće. Nisu to činili jer su htjeli nešto da osvajaju tuđe. Nisu imali političke motive. Njima su upali u njihova sela, nisu oni išli ni u Austriju ni u Njemačku da diraju tuđe. Nisu oni išli ni zbog srpske države-država ih je samo uvijek pljačkala. Išli su da brane sopstveno slobodu i život i imovinu svojih porodica. Ti materijalno siromašni a duhom najbogatiji ljudi su prešli golgotu, Albaniju, Krf i vratili se na kraju na svoja ognjišta. Oslobodili su tada slobodarsku zemlju od loših ljudi i loše predfašističke politike. Oslobodili su i Beograd, u kojem ogromna većina njih nije živjela i koji ih je uvijek samo potkradao porezima. Oslobodili su ulicu u kojoj su mama i tata nečega što je fizički čovjekoliko njemu omogućili stan u kojem se školovao i imao školu na dva minuta.

I pjevali su s ponosom "Marš na Drinu". I slava im zbog toga.

Nisu oni sami pjevali "Marš na Drinu". Britanski rok bend "The Shadows" svirao je "Marš na Drinu" šezdesetih godina sad već prošlog vijeka. Kao i Jokers Wild. Švedski The Spotnicks. Amerikanac Čet Etkins. Nijemac Džejms Last. Američki hevi metal bend Soulfly. Slovenački genijalci Laibach.

Sve ove verzije "Marš na Drinu" možete preslušati upravo ovdje na T-AT gdje je svojevremeno baš i pisano o fenomenu i kulturološkom značaju ove velike pjesme. Poenta je da je sama pjesma u čitavom svijetu od strane eminentnih umjetnika i muzičara prepoznata kao kulturno blago Evrope i svijeta. Da je prepoznat njen slobodarski duh, duh jednog brojčano malog naroda koji se uspravio kako bi zaštitio svoju slobodu. Da nisu ovi pomenuti umjetnici možda zločinci? Da nisu silovatelji? Da to možda čitav civilizovan i obrazovan svijet (ne intelektualna nedonoščad odgojena na mas medijima) ne zna možda koja je to simbolika "Marša na Drinu"? Molim vas lijepo.

I onda vam se tako nekad pojavi neki beogradski degenerik da priča o evropskim vrijednostima. Pa to je takav paradoks. On pojma nema o Evropi, on pojma nema o slobodi, slobodnom tržištu, liberalizmu. On samo ima IQ tu negdje oko 60-65 i vjerovanje da je potrebno da ponavlja neke stupidne fraze o navodnom srpskom fašizmu kako bi bio fensi, bio dio jednog kretenskom autošovinističkog beogradskog miljea koji je plaćen da bi kroz ne posao i tržište nego kroz strane donacije palamudio gluposti i bezobrazluke. Šta to njemu daje za pravo da daje vrijednosne sudove u nečemu što je kulturno blago Evrope? Ko mu daje za pravo da vrijeđa sve one časne ljude koji su poginuli pjevajući "Marš na Drinu" i koji su branili svoju slobodu?

Ajde što postoje neki Bošnjaci koji sami sebi izgleda ne žele dobro i koji su i dalje zatupljeni kao i onda kad su iz svojih malih mahala otišli u Ameriku pa im se sad nešto ne sviđa "Marš na Drinu". Njih mogu da razumijem, ne znaju i ne žele da saznaju, pa misle da će blaćenjem kulturnih spomenika da pokažu da su nešto bitni iako ne shvataju da visok ne postaješ unižavanjem nečeg visokog. Ok sa njima. Ali, kad neko očigledno nepismen i dubinski glup daje sebi za pravo da iz Beograda dijeli vrijednosne lekcije. Nevjerovatno.

I to je sve samo posljedica komunističke degeneracije. Kakvi su oni crna Evropa, kakvi bakrači. Pitajte ih bilo šta o vrijednosnim temeljima Evrope neće znati ništa da zucnu. Pitajte ih malo o Loku, o Hobsu, o Adamu Smitu, o Volteru. Ne vikipedijske opšte podatke. Ajde da malo pričamo o suštinskim temama i poukama iz dijela tih velikana evropske i svjetske misli. Da li će lažni Evropljani znati da beknu o tome? Hoćete li da se kladite? Naravno da nećete.

Bitange i glupani, more. Veze s životom nemaju. Isto kao i komunistički nacionalisti. Svi su se oni dohvatili određenih nekomunističkih vrijednosti a posmatraju ih kroz svoje komunističke prizme. Kopilad Dobrice Ćosića i Latinke Perović, izlegla i nakoćena najviše u lezilebovićevskom beogradskom miljeu. Onda se oni šire poput tvorova i smrde po ostatku Srbije i regije. Smrde nečovještvom i glupošću, i jedni i drugi.

Zato, s ponosom i uvijek čovjek treba da bude ono što jeste i što su mu i đedovi bili. Da se ponosi svojim, da poštuje tuđe. Da ide u susret svijetu, ali sa več nečim u torbi. Da ima šta da ponudi. Da zna ko je, jer kako drugačije da sazna druge? Kako da voliš drugog čovjeka ako ne znaš ko je, ako ne znaš ko si?

I zato uvijek rado pjevam i pjevaću slavnu "Marš na Drinu". I u originalu i u svojoj omiljenoj rok verziji.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Traže se radnici

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Fri, 11 Jan 2013 18:42:00 +0000

Ovo možeš biti ti

..koji se dobro kapiraju u IT. Programiranje i slične stvari. Ne traže se nastavnici, pravnici, ekonomisti, novinari, politikolozi, sociolozi, filozofi, meteorolozi, geografi, istoričari i velika većina onih koji završavaju fakultete društvenih nauka.

Prema tome, postoji i na Balkanu tržište radne snage koje funkcioniše poput svih ostalih tržišta na svijetu. Naš je problem što ne želimo da čujemo svoje tržište rada. Mi želimo da tržište sluša nas a ne mi njega.

Zato se ljudi odlučuju da se školuju za zanimanja koja su trenutno ovde potpuno nepotrebna. Na stranu sad i to kakav je kvalitet školovanja i koliko je to sve primjereno potrebama globalnog tržišta-većina zanimanja za koja se mladi ljudi odlučuju danas i ovde na Balkanu nisu potrebna, naprotiv-ima previše takve radne snage.

S druge strane, za dobrim (ne samo odličnim, ne vrhunskim, ne vanserijskim) programerima i IT maherima postoji ogromna potražnja. Traže ih domaće kompanije. Traže ih strane kompanije. Nedavno mi je dečko koji se bavi tim poslom pričao da je samo prošle godine dobio sedam-osam ponuda za posao. Drugi prijatelj mi priča kako posla ima toliko da kad bi radio 24/7/365 ne bi stigao sve da završi.

Poenta je da u toj branši možete da komotno radite ono što smo nekad gledali u američkim filmovima iz osamdesetih: da birate poslovne ponude, da se cjenkate oko uslova rada, da stalno tražite veću platu, da pošaljete na neko mjesto trenutnog poslodavca-prosto zato jer vam se može.

Svuda u svijetu nagon za preživljavanjem tjera čovjeka da se adaptira na nove uslove. Ako ne možete godinama da nađete posao kao geograf možda je greška u vama a ne u masonima, vladama i politikama-ne bi bilo loše da počnete da izučavate IT. A možda greška i nije u vama nego zaista u politikama. Ali, opet je nekako logično da ne pristanete da budete uništeni zbog toga. Zašto ne izučavanje IT-a?

Svuda u svijetu postoji u praksi nešto o čemu se ovde samo teoretiše, a to je prekvalifikacija. Ok, izabrali ste neko zanimanje, za njim nema dovoljno potražnje, ne možete da se probijete sa njim, ne možete da obezbjedite egzistenciju-zašto ne probate nešto drugo? Ionako vremena dovoljno imate. Ionako imate internet čim čitate ovaj tekst.

Danas je na Balkanu takva situacija da mi to uglavnom odbijamo i zahtjevamo da se tržište prilagodi nama. Zbog toga protestujemo, galamimo, mjenjamo vlade. Problem je što je naš svaki sljedeći politički izbor još više demagoški od prethodnog budući da se problem odlaganjem samo povećava a mi nastavljamo da tražimo iluzije i stvari koje se ne mogu riješiti dekretom.

Da li imamo pravo da se ljutimo na to što smo htjeli da se školujemo za neki poziv a istim danas ne možemo da se bavimo? Pa imamo, naravno. Ali ljutnja neće ništa promjeniti. Ovo bi moglo. Probajte, a ima još dosta toga besplatnog a itekako korisnog na internetu.

Negdje sam jednom pročitao da, iako je upornost hvale vrijedna osobina, ona možda i neće baš sigurno značiti da ćemo dugotrajnim iscrpljivanjem zida udaranjem svoje glave u isti na kraju i uspjeti da ga razbijemo. To je prilično šokantno saznanje i iako, svjestan sam, zvuči kao urbana legenda-možda ipak ima nečeg u njemu.

Znanje je nevjerovatno i nikad nije bilo dostupnije. Kao i šanse da se učine velike stvari. Imamo mnogo više mogućnosti i mnogo više luksuza nego naši preci. Sve je na nama.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Koju Novu godinu smo noćas slavili-2013. ili 1956?

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Tue, 01 Jan 2013 09:12:00 +0000

Poslije oduševljenja i opijenosti dolazi bolan mamurluk. A poslije mamurluka dolazi još bolnije suočavanje sa realnošću. Nova godina, nažalost, istovremeno i ne znači okretanje nove stranice. Naprotiv. Mnogi u Republici Srpskoj sinoć su dočekivali 2013. a zapravo su slavili 1956. godinu.

Da li smo mi spremni za dvadeset i prvi vijek? Da li mi shvatamo šta nam se dešava? Nisam siguran. Ne vidim alternativu hroničnoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj degradaciji zajednice koja se ovde kontinuirano odvija sedamdeset godina.

Najrezigniraniji sam kad vidim šta to nude oni koji se danas u Republici Srpskoj predstavljaju kao alternativa. Oni su se uhvatili olinjalih kvaziekonomista koji nikad u životu nisu vodili privatne firme na tržištu. Ti ljudi danas nude socijalizam jer samo u državnom upravljanju neko može da finansira njihove budalaštine od časopisa koje izdaju u svojim fiktivnim ekonomskim institutima. Taj finansijer su, naravno, građani.

Osnovna ideja ljevice i desnice danas u Republici Srpskoj jeste bajka. Ajde da živimo u bajci. Nema veze što je nerealna i što je nemoguća. Ajde da pričamo o zaštiti domaće proizvodnje. Ajde da pričamo o reindustrijalizaciji. Ajde da pričamo o tome da ćemo se mi zaštiti od kletih stranih investicija, da ćemo zatvoriti svoj prostor i tako ostvariti ekonomski i nacionalni prosperitet.

Ajde da zamislimo da mi sami možemo da pokrenemo neku ozbiljnu industrijsku proizvodnju. Odakle nam pare za to? `Alternativa` i socijalne patriote na to ne daju suvisao odgovor. Ali, recimo da ćemo pare naći tako što ćemo ponovo pokrasti građane isto kao i 1946.godine. Dakle, država otima imovinu građana i pravimo novi socijalizam.

Pokrenuli smo neka nova industrijska postrojenja. Imamo neke svoje proizvode. Ok, i šta onda sa njima? Da li da ih prodajemo sami sebi? Teško. Em smo osiromašili građane tako što smo ih opljačkali i što im dajemo male plate (onima koji rade) pa oni i nemaju čime da kupuju naše industrijske proizvode, em i da imamo te pare-nema dovoljno nas. Republika Srpska je tržište od nešto preko svega milion ljudi. Jad i čemer.

Za iole ozbiljniju industriju to je smješno tržište. Dakle, trebali bismo da izvozimo naše proizvode? Kome, bogtemazo? Prvo smo se ekonomski zatvorili, jer ne možemo da budemo konkuretni sa bilo kim. Destimulisali smo ekonomsku saradnju sa inostranstvom. Rekli smo da su strane investicije štetne po naš suverenitet. Ali, stavimo sad to sve na stranu. Zašto bi, da nema bilo čega od navedenog, bilo ko kupovao naše industrijske proizvode u tom slučaju? Ti proizvodi znatno su skuplji od stranih. Znatno su nekvalitetniji. Ko je lud da ih kupi?

Dakle, prateći dosljedno ekonomski program naših grandioznih ekonomskih vizionara i partija koje ih promovišu i čije ideje zastupaju-dolazimo u ćorsokak. Nemamo sopstveno tržište za našu industriju a nemamo dovoljno dobre i jeftine proizvode za strana tržišta, koja smo usput prethodno proglasili kao neprijateljska.

Vjerovatno bi na ovo neko genije iz ovog komuno-nacionalističkog bloka odgovorio da bismo mogli subvencionisati izvoz naših proizvoda. Čime? Morali bismo ponovo krasti građane (izvinjavam se, građani su u ovom sistemu ipak podanici, da ne kažem robovi) i davati novac nedovoljno dobroj industriji koja sama ne može da postane konkurentna i koja tek tada nikad ne bi postala konkurentna budući da ne bi niti imala potrebe za tim-zašto bi se bezveze trudila kad je država tu da joj plaća sve njene mane i propuste?

Prema tome, alternativa koja nam se nudi kao izlaz iz krize nije ništa drugo do onoga što smo već imali sve ove decenije. Alternativa je samo dokaz kako smo zaboravili da razmišljamo i promišljamo. Mi ne pratimo šta se dešava u svijetu, mi proizvoljno i ideološko-komitetski interpretiramo procese na način kako se to nama sviđa. Mi ne razumijemo niti jednu ideju dvadesetog vijeka, a kamoli neke nove vizije i razmišljanja.

Nije rješenje u tome da se vraćamo nazad ka nečemu što dokazano ne funkcioniše. Nije rješenje da se međusobno lažemo. Nije rješenje da se međusobno podržavamo u sumanutim idejama. Nije rješenje lagati ljude da je država tu da im ispunjava želje. Ne biramo političare da rješavaju naše životne probleme, oni to ne mogu. Oni mogu i trebaju jedino da stvaraju normalan ambijent da mi sami rješavamo svoje probleme i realizujemo svoje legitimne interese.

Imamo dva puta pred sobom. Prvi je stranputica na kojoj smo već dugo i koju nam `alternativci` ponovo nude kao rješenje. Drugi put je razvijanje konkurentnosti. Gdje možemo nešto da napravimo na globalnom tržištu ideja i potreba? Da li je to IT? Da li je to nešto drugo? Svako o tome treba da razmišlja. Šta je kontraargument-imamo stare, neuke i nekonkurentne ljude pa ovo ne može? Ok, onda smo osuđeni na propast i to, u ovom slučaju, uopšte i nije loše. Koji ćemo moj na svijetu ako smo oronuli fizički i idejno? Nemoguće je spasiti narod koji je zaostao i ne želi da se razvija. Nemoralno je spasavati narod koji proglašava svoju zaostalost kao etičku prednost.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

style="color: orange;">

Raspisana potjernica za američkim portalom koji je objavio da su Srbi krivi za smak svijeta

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Sun, 23 Dec 2012 15:02:00 +0000

Prije par dana povodom sveopšte internet histerije oko smaka svijeta odjeknula je u moru blesavih vijesti i ona koja je glasila da je američki portal "Popular" optužio Srbe da su odgovorni za smak svijeta. Kao što možete da vidite, vijest je objavila na svom portalu i Radio-televizija Srbije uz još desetine i desetine tabloidnih i drugih portala koji se do imbecilnosti dive totalitarizmima različitih provenijencija.

Lično, u prvi mah sam reagovao u stilu "opet kreteni sa smakom svijeta". Znao sam da je puno budala na Balkanu ali me začudilo da se pinkoidni virus tako jebački proširio cijelom planetom. Takođe, počelo mi je ići na nerve i to da pored toliko realno loših stvari koje karakterišu Srbe tamo neki kreteni počinju da nas kolektivno označavaju za odgovorne za svako kosmičko sranje koje može da se desi.

Elem.

Iz potpuno banalnog razloga danas mi je trebao link ka spornom tekstu na "Popular" portalu. I znate šta? Nema nigdje tog teksta ili meni bar google isti ne otkriva. Međutim, da stvar bude još zanimljivja-nema nigdje niti tog portala!?

Ne bidnući lijen postavim pitanje na društvenim mrežama: uvažene dame i gospodo, možete li mi reći gdje je link ka tekstu o smaku svijeta na američkom "Popular" portalu a u kojem su Srbi optuženi za sve i svašta, a koji ste vi opet tako zdušno i nemilice dijelili po ovim istim društvenim mrežama proteklih nekoliko dana?

Nažalost, i pored mnoštva retvitovanja na tviteru-niko mi nije dao link ka izvornom tekstu. Štaviše-niko mi nije dao link ni ka pomenutom portalu.

Sad ja glasno razmišljam. Kako je moguće, dođavola, da jedan javni medijski servis, a tu otvoreno mislim na RTS, može, smije i ima pravo da objavi neku vijest koja nosi sa sobom jaku indirektnu poruku-a da ne navede izvor te vijesti sa sve linkom?! Ok za ove žutoidne portale, ok za totalitariste, ok za sve one koji internet doživljavaju kao psihoterapeutsko sredstvo da pljuvanjem i mržnjom prema svemu van naše kanalizacije olakšaju svoja mizerna ovozemaljska bivstvovanja. Ali, bogtemazo, kako jedan javni servis koji plaćaju građani na osnovu zakonske obaveze može da se spusti do te najniže grane amaterizma?

Mislim, meni su stvari jasne. Potrebno je nastaviti višedecenijski kontinuirani proces pljuvanja po Americi i Zapadu kako bi se ljudima ovde ogadile ne zapadne zemlje već, suštinski i ključno, njihove civilizacijske tekovine u vidu vladavine prava, poštovanja zakona, kapitalizma, slobode i odgovornosti. Naše male balkanske vukojebine lokalne poglavice ipak ne bi mogle tako komotno da zapišavaju da ovde postoji uređen, civilizovan i efikasan pravni sistem. Prema tome, logika je jasna-ajde da ljudima ogadimo sve što ima veze sa Zapadom tako da im na kraju ogadimo vladavinu prava i da možemo nemilice da ih pljačkamo i jebemo u zdrav mozak.

Kažem, ok, kapiram to, ništa novo. Ali, brate, koje sve gadosti će biti upotrebljene u tom smislu? Ajde što su prije mediji voljeli da različito tumače i reintepretiraju šta neki strejndžer kaže (jebi ga, malo svijeta ovde zna pravilno i srpski a kamoli neki drugi jezik), ali sad se prešlo na kvalitativno novi nivo-ne samo da se reinterpretira sadržaj izjave, nego se izjava počinje i izmišljati. A onda najljepše od svega, šlag na tortu-počinje se izmišljati i subjekt izjave. Sjajno.

Ima mjesta popravci ove zbrke. Neka RTS ili bilo ko pokaže link ka odnosnom tekstu na portalu "Popular".

Tad će stvari da se odgonentu i ja ću fino da pišem tekst u kojem ću da se naizvodim ljubavi sa majkom onoga koji je taj tekst i napisao.

Do tad-dokle, sinovci?

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Idiot Hollande i umjetnik Depardieu

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Thu, 20 Dec 2012 09:21:00 +0000

Piše: Danijal Hadžović

Pažnju svjetske javnosti ovih je dana privukla vijest da se jedan od najvećih francuskih umjetnika i glumaca današnjice Gerard Depardieu odrekaofrancuskog državljanstva i odlučio odseliti u Belgiju. Na ovakav potez se odlučio radi zakona o porezu na dohodak od čak 75% za sve pojedince koji zarađuju preko million eura godišnje, a koji je donesen nedugo nakon što je socijalist Francois Hollande izabran za predsjednika Francuske. Svoju odluku Depardieu je obrazložio riječima: "Odlazim jer vi smatrate da uspjeh, kreacija i talent, koji nas čini različitim, treba da budu kažnjeni. Nemam šta više ovdje da tražim, vraćam vam pasoš."

Francuski premijer Jean-Marc Ayrault je na ovu izjavu pak reagirao tako što je Depardieua optužio za nedostatak patriotizma, ili drugim riječima da je izdajnik, čime se još jednom potvrđuje čuvena rečenica da je patriotizam posljednje utočište hulja koje mu se priklanjaju kad god im u vlastitom očajanju ponestane argumenata.

Kao dijete iz ne pretjerano bogate radničke porodice, Depardieu je već sa 15 godina napustio školu i potpuno se posvetio glumi. Iako samouki glumac, zahvaljujući mukotrpnom radu i ogromnom talentu postao je jedan od najboljih francuskih glumaca današnjice i možemo slobodno reći jedan od najvećih francuskih brandova. Pored toga što je kao glumac proslavio Francusku, Depardieu je tokom svog života uplatio 145 miliona eura poreza državi i zaposlio 80 njenih građana. Dakle, ne znam šta su francuskim socijalistima kriteriji patriotizma, no teško da nešto patriotskije od ovog može biti. Za sve njegove uspjehe i zasluge, socijalistička vlada odlučila je da mu se oduži nametanjem poreza od 75%! Odbijanje Depardieua da pristane na ovakvu odluku i od sebe napravi idiota, francuskom premijeru je izdaja, no svakoj razumnoj osobi u situaciji kada neko pokušava opljačkati njenu imovinu jedini razuman potez je da svoju imovinu zaštiti.

S druge strane, socijalist Hollande, osoba je bez iskustva u privatnom sektoru koja je čitav život provela po raznim političkim kabinetima primajući platu iz budžeta. Tipični birokrat, tako reći. Nedugo nakon dolaska na mjesto predsjednika, Hollande je svoje predizborno obećanje o uvođenju marginalne stope poreza od 75% nažalost proveo u djelo. Razlozi za donošenje ovakvog zakona bili su prvenstveno ideološke prirode, a donekle su opravdavani i ekonomskim pragmatizmom. Naime, s obzirom da je mržnja prema bogatim ljudima i bogatstvu općenito duboko ukorijenjena u samu srž socijalističkog svjetonazora, obećanje o astronomskom porezu za bogate, čelniku Socijalističke partije je predstavljalo izvrsno propagandno sredstvo za pridobijanje masa. Osim toga, računao je da će povećanjem poreza najbogatijim Francuzima obezbijediti dovoljno sredstava za krpljenje francuskog budžeta, te s njima započeti aktivniji državni intervencionizam u sferi ekonomije. No, ono što socijalistički političari kroz historiju vrlo često previđaju jeste da ljudi nisu strojevi kojima sa vrha mogu tek tako upravljati s ciljem realizacije svojih ideoloških utopija o pravednom svijetu, zbog čega su njihovi pokušaji socijalnog inžinjeringa uglavnom kobno završavali po cjelokupno društvo.

Bitno drugačije neće biti ni ovaj put u Francuskoj. Uspješni Francuzi koji su u svom životu bili u stanju steći milione eura zasigurno nisu idioti koji će mirno pristati na to da im socijalistički aparatčici otimaju većinu zarađenog novca. Već u prvih nekoliko mjeseci Hollandeove vladavine Francusku je napustilo na stotine bogatih građana. Ekonomske posljedice ove činjenice bit će krajnje loše po Francusku. Naime, šta god neko mislio o tome, bogati ljudi su kičma ekonomije svakog razvijenog društva; oni su ti koji investiraju kapital, otvaraju nova radna mjesta, pokreću incijative te na koncu u budžet uplaćuju najviše sredstava.

Odlaskom takvih pojedinaca Francuska osim što ostaje bez svojih najpoduzetnijih i najsposobnijih građana, također ostaje i bez njihovih ideja, njihovog znanja i novca, a čast da u njihove budžete uplaćuju svoj novac ubuduće će imati one države koje su poreski prijateljskije raspoložene. Rezultat štetočinske politike Hollandea u konačnici će biti takav da će se iz Francuske otjerati najveći kapital, talenat i sposobnost, poduzetnička incijativa bit će maksimalno obeshrabrena, a samim tim će i za njegove vjerne pristaše iz nižih društvenih slojeva biti nikad manje perspektive i radnih mjesta na tržištu. Već u prvih nekoliko mjeseci vladavine socijalista, u Francuskoj je povećana nezaposlenost, a kreditni rejting zemlje je prvi put smanjen nakon 1975. godine.

No, ako niste građanin Francuske, stvari možda i nisu tako crne. Naime, u narednih nekoliko godina vladavine socijalističke nedaće, Francuska može služiti kao ogledni primjer na kome će se ljudi iz čitavog svijeta moći uvjeriti u svu pogubnost radikalne socijalističke politike i pokušaja socijalnog inžinjeringa. Naravno, uvijek će postojati mali i zavidni ljudi puni mržnje prema tuđem uspjehu koji će rado pozdraviti svaku politiku koja za cilj ima otimanje od bogatih. No ipak, za nadati se je da će onaj obični časni čovjek koji, u to sam uvjeren, ipak čini većinu stanovništva u svakom društvu, uvidjeti svo štetočinstvo takve politike koja u konačnici najveću štetu donosi njemu samom, te da će evropske zemlje u narednom periodu voditi daleko odgovornije i realnije politike koje se neće sastojati od socijalno demagoških poteza s ciljem stvaranja društva u kojem će jedna grupa ljudi parazitirati na plodovima rada druge.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Kuda će Srbija?

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Wed, 12 Dec 2012 11:34:00 +0000

Aktuelna vlada Srbije naslijedila je decenijski devastiranu zemlju. Država u avgustu mjesecu ove godine nije imala para da isplati svoje budžetske korisnike (kojih ima kao nigdje u svijetu) u oktobru mjesecu. Državu u kojoj je normalna stvar atentat na premijera, kralja, šefa policije. Državu u kojoj svako vodi državnu politiku a niko je ne poštuje. Državu koja ne zna svoje granice. Državu koja nema saveznike u svijetu. Državu u kojoj je jedina realna snaga mafija. Državu u kojoj je normalno biti gradonačelnik, vlasnik najjače marketinške agencije, monopolista i predsjednik stranke odjednom. Državu u kojoj je sve dopušteno, pogotovo ako je nedopušteno.

Da li je neko posebno odgovoran za to? Odgovorni su svi, jer je u pitanju decenijski proces propadanja. Odgovorni su političari, intelektualci, SPC, narod. Teritorijalno smanjenje Srbije je logična posljedica dva faktora: prvo, da ljudi vole Beograd i život u njemu i drugo-da Srbi vole i abortus. Ako odlazite iz nekog mjesta i ako vas je sve manje dok je drugih sve više-šta, dođavola, i očekujete?

Ovo su, naravno, tako dosadne, opsežne i već hiljadu puta prežvakane teme. Tekst bi se odužio do beskraja kad bi se naivno pokušao baviti svim ovim stvarima i pitanjima na koja istorija nikako da da svoj sud budući da je kukavička i da ne želi da se suoči sa svojom odgovornošću u svemu tome.

Zato stvari valja postaviti vrlo jasno.

Srbija mora postati pravna država ukoliko želi da opstane kao država

Srbija to do sad nije bila. Srbija je bila leglo mafije i korupcije. Srbiju su vodili kriminalci. To mora da se mjenja ukoliko postoji želja da Srbija krene naprijed. Kako bilo koga pozvati da bude u Srbiji ako niko normalan ko je već u Srbiji ne želi da bude u njoj i traži svaku šansu da iz nje pobjegne glavom bez obzira? Ako je od 2000. godine naovamo iz Srbije otišlo oko 50.000 diplomiranih studenata o čemu mi onda pričamo?!

Niko normalan neće htjeti da investira u Srbiji, bio on Srbin ili stranac, ukoliko ne postoji vladavina prava. Dolaziće tu samo prljav kapital a ni on se neće dugo zadržati, odnosno biće tu dok se ne opere.

Besmisleno se pozivati na norme međunarodnog prava i optuživati druge da ga ne poštuju i time Srbiji čine štetu kad se u samoj Srbiji ne poštuju njene sopstvene pravne norme i to decenijama unazad.

O državnoj i nacionalnoj politici nemaju legitimitet da pričaju gubitnici

Svi oni koji su bili već na vlasti u Srbiji i nisu ništa učinili niti da ona postane pravna država, niti da ona razvije svoju ekonomsku strukturu, niti da ona rješi teritorijalne probleme, niti da učini bilo šta na rješavanju bilo kog ozbiljnog državnog i nacionalnog problema-nemaju legitimitet da danas pričaju bilo šta.

Šta su oni to uradili kad su bili na vlasti? Za čije vlade je Kosovo priznalo nezavisnost? Zašto se tad nije tražilo mišljenje Ustavnog suda Srbije po tom pitanju? Da li možda zato što bi u slučaju ocjene Ustavnog suda da je secesija protivustavna bilo potrebno poslati vojsku na Kosovo da uspostavi red i ustavnost? Da li je neko imao onu stvar za taj potez?

Za čije vlade je najviše Srba iz Srbije isporučeno u Hag?

Za čije vlade se raspala Državna zajednica Srbije i Crne Gore?

Za čije vlade su investicije iz Rusije u Srbiju bile minimalne, takoreći nepostojeće?

Zašto su oni koji su imali direktan mandat od naroda od 2000. a indirektan od 2004. pa do 2007. godine izbjegavali da postanu makar posmatrači u Parlamentarnoj skupštini Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti, a nisu imali problem da pristupe Partnerstvu za mir (što, samo po sebi, nije loše)?

Šta to njima daje za pravo da "srbuju" i spominju Rusiju kad je za vrijeme njihove vlade saradnja sa Rusijom u ekonomskom, političkom i vojnom smislu bila ravno na-nuli? Po kojem konkretnom rezultatu se mjeri njihov patriotizam kad je svakodnevni život građana Srbije u pitanju?

Da bi prestali da budu gubitnici i besplodni tipovi imaju jedinstvenu šansu. Neka napuste svoje salone i kabinete i povedu svoje simpatizere na Kosovo. Neka se pomjere iz kruga dvojke na Kosovo. Neka ode njih dva-tri miliona tamo. Problem Kosova automatski će biti rješen. Neka donesu tamo i novi ustav Kosova, sa preambulom da je Kosovo sastavni i neodvojivi dio Srbije. Ako to urade država i nacija će im dugovati vječnu zahvalnost.

Tajkuni više ne mogu da vode Srbiju

Oni koje je država stvorila iz ovih ili onih razloga i dala im na "izvol`te" nacionalno bogatstvo u ruke ne mogu više imati status kakav su imali. Oni moraju da odgovaraju za sve nezakonite radnje kao što po istom osnovu moraju da odgovaraju i oni koji su im to omogućili, kako god da se zovu i prezivaju. Ko god relativizuje borbu protiv kriminala, korupcije i tajkuna danas-taj misli zlo Srbiji. Ko god ne shvata značaj ove borbe taj pojma nema ni o politici ni o pravu. Kome god je normalno da privedeni tajkun prijeti smrću potpredsjedniku vlade (ko god da je taj potpredsjednik i kako god nam se on sviđao ili ne sviđao)-taj misli loše ne samo tom potpredsjedniku nego i svojoj državi i ljudima u njoj.

Državu mogu da vode samo oni koji imaju legitimitet i podršku na izborima

Istina je da narod u Srbiji gubi kontinuirano kapacitet za donošenje kvalitetnih političkih odluka, što i ne čudi s obzirom na pomenuti podatak koliko je pametnih i školovanih ljudi napustilo zemlju za sve ovo vrijeme. Ali, za sad ne postoji drugi parametar koji odlučuje ko treba da preuzme institucionalnu odgovornost za vođenje zemlje. Paralelni centri moći koji imaju namjeru da vode državu treba da se kandiduju na izborima, pa makar oni bili i unutar tako značajne institucije kao što je SPC. Ova institucija je imala na raspolaganju brojne neprilike u koje je Srbija uvođena da reaguje. Ali, ne sjećamo se njenih reakcija iz perioda 1945-1990 kad su po Srbiji donošene neke od najgorih odluka. Ne sjećamo se ustavne debate pokrenute iz redova SPC prilikom donošenja ustava iz 1974.godine. Ne sjećamo se ni aktivnog otpora politici Slobodana Miloševića kao niti bilo kakvog ozbiljnijeg suprostavljanja vladama od 2000. godine pa naovamo. A svi ti režimi su itekako škodili pravosljavlju i njegovim osnovnim vrijednostima. Da li je SPC ćutala jer nije htjela da se zamjeri vlastima koje su se direktno mješale u njen rad? Nije ni bitno. Bitno je da je Srbija sekularna država i da u njoj svako ima pravo da se kandiduje na izborima i trusi potom politiku kad dobije podršku na tim izborima. Tačka.

Srbija mora da ide korak po korak

"Put od hiljadu milja počinje prvim korakom", kaže poslovica. Prvi korak za Srbiju je uspostavljanje vladavine prava. Potom ide prihvatanje civilizacijskih vrijednosnih normi. Potom i uporedo ide reforma državne uprave od feudalističko-birokratske do moderne, efikasne, malobrojne i elektronske. Uporedo ide i afirmacija tržišnih pravila, minimalizacija uloge politike u ekonomiji, što ne predstavlja samo ekonomski postulat nego i odraz same esencije shvatanja vladavine prava i građanskih sloboda uopšte. Samo takva, uređena i ozbiljna, Srbija ima šansu i pravo na budućnost. Sve ostalo je demagogija i zlonamjernost.

Srbija treba da neprestano teži EU ali ne treba u nju i da uđe

Zašto bi Srbija ulazila u EU? EU je savremena varijanta Sovjetskog saveza, birokratizovana, etatizovana i neefikasna. Ali, to ne znači da Srbija treba da u ovom momentu i šalje takve poruke. Ne toliko zbog EU, već zbog toga da antireformske snage u Srbiji ne dobiju ponovo priliku da koče ozdravljenje društva. Srbija treba da radi neprestano na uspostavljanju vladavine prava, da stvara ambijent u kojem je svako dobrodošao da posluje. Srbiji je potrebno da EU to prizna i legitimizuje tako što će sa Srbijom ući u ugovorni odnos koji verifikuje Srbiju kao državu u kojoj se pravo i imovina poštuju, ali Srbija nema potrebe i da postane formalno dio EU. U tom slučaju bi joj ruke bile vezane, političke odluke od ključnog značaja donosile bi se u Briselu, slobodno tržište bilo bi ograničeno bezbrojnim administrativnim briselskim aktima.

Srbija nema nijedan razlog da prizna Kosovo i to i ne treba da čini

Zašto bi Srbija priznala Kosovo? Zašto bi Srbija snosila odgovornost tim činom za ono što se na Kosovu dešava i što će se dešavati, a to su plemenski odnosi, nepostojanje vladavine prava, trgovina narkoticima, ljudima i ljudskim organima. Zašto bi Srbije sve to legitimisala? S druge strane, Srbija nema potrebe ni da plaća bilo kakve dugove i račune Kosova. Neka to radi neko drugi. Srbiji je Kosovo mjesto u koje treba da izvozi svoju robu. Srbiji je Kosovo mjesto u kojem žive Srbi i čija prava ona mora maksimalno da štiti. Srbiji je Kosovo mjesto u kojem se nalazi kulturna i vjerska baština od nacionalnog značaja i ona ima svoj interes da se o istoj stara.

Srbija 2062. godine

U svakom slučaju, poenta je da se pogledamo i vidimo gdje smo tad. Ako Srbija tad bude civlizovana, pravna i ekonomski napredna država-ništa više nije problem i ništa više nije nemoguće. A ako Srbija ne bude takva-Srbije tad nema.

I to je sve.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Da li će tretiranje neisplaćivanja plata pomoći radnicima i privredi u R.Srpskoj?

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Mon, 10 Dec 2012 20:50:00 +0000

Prije nekoliko dana ministrica pravde u Vladi Republike Srpske gospođa Gorana Zlatković najavila je da će izmjenama Krivičnog zakona RS biti, između ostaloga, predviđeno novo krivično djelo-povreda osnovnih prava radnika. Ova inkriminacija bi se, kako je najavljeno, primarno odnosila na neisplaćivanje plata radnicima i neuplaćivanje doprinosa.

Ova najava ima svoje pozitivne i negativne strane. Pozitivno je to što je država prepoznala važnost poštovanja ugovora, odnosno važnost poštovanja prava. Radnik stiče pravo na naknadu za svoj rad na osnovu ugovora o radu koji ugovara i sklapa sa poslodavcem, a na osnovu istog ugovora poslodavac stiče pravo da koristi radnikove vještine i sposobnosti kako bi optimalizovao svoju djelatnost. Poenta je da obe ugovorne strane moraju poštovati ugovor, a obaveza države jeste da štiti prava one strane koja je ugovoru vjerna i koja trpi određenu štetu uslijed nepoštovanja ugovora od druge ugovorne strane.

Ukoliko poslodavac ne poštuje ugovor koji je sklopio sa radnikom-on treba da odgovara zbog toga, kao što svako ko krši ugovor koji je sklopio treba da odgovara. Primjećujete, ovde smo na terenu ugovornog prava, iako je radno pravo prilično dislocirano iz opšteg ugovornog prava. No, to još uvijek ne znači da je ono napustilo svoje obligaciono, građansko porijeklo. I tu dolazimo do negativne strane vladinog prijedloga.

Odgovornost poslodavca za nepoštovanje ugovora o radu treba da bude u polju primjene građanskog, a ne krivičnog postupka. Besmisleno je i neopravdano krivično goniti poslodavce koji u današnjem vremenu i ambijentu ne uspjevaju da izvrše sve svoje obaveze iz ugovora o radu.

Krivično pravo se bavi prvo definisanjem onih slučajeva koji predstavljaju društveno neprihvatljivo ponašanje, odnosno ona ponašanja koja predstavljaju opasnost po osnovne vrijednosne principe zajednice i njenu organizacionu strukturu. S druge strane, kršenje ugovora o radu predstavlja eklatantan primjer nanošenja imovinske štete nekoj od ugovornih strana (u ovom konkretnom slučaju-radniku), te je stoga logično da se odgovornost za nepoštovanje ovih pravnih normi ipak ispituje u građanskom postupku, uvažavajući činjenicu da se radno zakonodavstvo i pravo razlikuju u određenom stepenu od opšteg ugovornog prava.

Neizvršenje ugovora o radu jeste nepoželjno i nedopustivo ponašanje i stoga pravosudni sistem to ne smije da toleriše. Ali, svako neizvršenje pravno valjanih ugovora je takođe nedopustivo i pravosudni sistem mora u svakom takvom slučaju da reaguje adekvatno. Ovde je riječ o tome da je besmisleno i pravno neadekvatno sankcionisati poslodavce koji ne isplaćuju plate svojim radnicima kao kriminalce. Jer, postavljaju se u tom slučaju sljedeća pitanja i dileme.

Prije svega, koliko je sama država doprinijela tome da poslodavci ne isplaćuju plate radnicima? Počev od same procedure registracije preduzeća pa dalje-država na svaki način otežava položaj poslodavaca pri čemu nerijetko i sama krši pravne norme koje je sama i donijela. Koliko država fiskalno opterećuje poslodavce? Koliko je sama država redovan dužnik, odnosno koliko ona kasni sa isplatom svojih obaveza poslodavcima? Koliko se kod nas čeka na povrat poreza od strane države? Šta država čini da se osigura vladavina prava i stvori kvalitetan ambijent za poslovanje?

Sve su ovo otvorena pitanja. Nelogično je i pravno neutemeljeno da država pooštrava odgovornost poslodavaca a da se pri tom sama ne ponaša odgovorno i ne poštuje sopstvena pravila. S druge strane, otvara se tu još dosta problematičnih situacija. Na primjer, da li treba praviti razliku između onih poslodavaca koji posluju s gubicima ili bez istih? Da li treba praviti razliku između poslodavaca koji češće posluju sa državom i onih koji to uopšte ne čine? Kakva je odgovornost onih privrednih društava u kojima država učestvuje u dijelu osnovnog kapitala, odnosno u kojima država ima određeni procenat vlasništva?

S druge strane, ovakva inkriminacija bi zasigurno dovela do daljeg povećavanja stope nezaposlenosti s jedne, kao i smanjenja cijene rada, s druge strane. Takođe, mnogi poslodavci bi se manuli ćorava posla i prestali bi da se bave biznisom.

Postoje i drugi mehanizmi zaštite nespornih prava radnika na platu i uplaćivanje doprinosa. Prvo i osnovno, odgovornost poslodavca u ovim slučajevima jeste imovinska. Država treba da insistira na efikasnom pravosudnom sistemu koji brzo reaguje po civilnim tužbama radnika, te koji donosi presude u ovakvim situacijama da se radnicima nadoknadi šteta (kako ona obična-neisplaćene plate-tako i izgubljena korist). Jer, to je osnovni interes radnika, a nije da poslodavac bude osuđen kao kriminalac i, vrlo vjerovatno, ugasi svoj biznis i tako radnika ostavi na ulici.

Pravi problem se javlja ukoliko poslodavac ne posjeduje novac/imovinu za isplatu plata i uplatu doprinosa. Šta tu može da pomogne krivična presuda radniku koji ne primi platu? Vrlo malo ili nimalo. Potrebno je tražiti rješenja u tom pravcu da se radnici po okončanju građanskog postupka u kojima im je priznato pravo na naknadu štete pretvore u povjerioce svog poslodavca, i to u nekom primarnijem stepenu/rangu. Ili da im se novčana potraživanja pretvore u udjele/akcije i time steknu određeni stepen vlasničkih prava u privrednom društvu.

Prema tome, postoje različita moguća rješenja. Nepotrebno je i iracionalno posezati za onim najradikalnijim, posebno kad se zna da ona neće imati nikakav pozitivan krajnji efekat, već upravo suprotno. Intencija države i zakonodavca treba da bude vladavina prava, poštovanje propisa, a ne samo gomilanje novih pravnih normi koje ne doprinose rješavanju niti jednog ključnog problema u privredi.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Neredi na Balkanu i opcija "domaći Pinoče"

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Sat, 08 Dec 2012 10:06:00 +0000

Ekstremna varijanta onoga što se dešava ovih dana u Sloveniji može biti realan scenario na prostoru ostatka ex yu. Uostalom, o tome razmišljaju i ljudi koji su veoma bliski vrhu političkih struktura u nekim državama na ovom prostoru. U ovom slučaju, Srbija je zemlja čija vlada čini izvjesne korake da pobjegne sa litice iako je sama država bila jedna od najrizičnijih u odnosnom kontekstu, ali o ovoj temi ćemo drugi put.

Poenta je da politička i intelektualna elita nisu spremne za moderno doba, odnosno činjenica je da su apsolutno nekompetentne da izvrše ključne reforme u društvu i izgrade moderno društvo zasnovano na vladavini prava, konceptu građanske a ne podaničke države i nesocijalističkoj (nefeudalnoj) ekonomiji. Ovo je inače proces koji se u razvijenim zemljama završio prije više od sto godina i toliko mi trenutno kasnimo za tim zemljama.

Političari, intelektualci i birokrate imaju jedan jedini koncept: prebivanje na državnom budžetu. S obzirom da je neefikasan sistem došao do svoga kraha političari danas rješenje vide ne u transformaciji istog (jer oni to niti žele niti znaju kako da se izvede) nego u nastavku centralizacije političke moći i supremacije partija u društvu (čitaj: potpunoj kontroli budžeta od strane politike). Otuda, između ostaloga, i intencija u BiH da se uvedu zatvorene izborne liste, jer će tako partije biti u apsolutnoj mogućnosti da privatizuju politički proces. Iskreno, one su i do sada imale taj monopol, ali su partijska rukovodstva, kakva jesu i inače, bila toliko nesposobna te nisu uspjela da kontrolišu ni sopstvene pudlice koje su stavljale na svoje izborne liste. Opravdavajući zatvorene liste političari kažu "spriječićemo da se trguje mandatima". Ali, pravo pitanje je "zašto ste uopšte stavili na liste ljude koji prodaju mandate?". Na to pitanje oni ćute k`o neka stvar.

Intelektualci su budale. Oni nigdje u svijetu ne bi mogli biti niti intelektualci niti bilo šta drugo. Zato su i oni kučkice političara. Zanima ih jedino budžet. Koja ideja potekla s ovih prostora danas ima ozbiljan uticaj bilo gdje u svijetu?

Birokrate parazitiraju, po običaju. Oni su okosnica nesposobnog i zatvorenog sistema i žarište korupcije. Jedino ih zanima budžet. Kad im pokušate objasniti da njihova primanja, po logici, ne mogu biti veća od onih u realnom sektoru-oni štrajkuju i protestuju. Pri tom, niko od njih ne želi da ode u privatni sektor i da tu pokaže svoje sposobnosti. A misle da su sposobni i vrijedni za sebe te da ne zaslužuju smanjenje plate. Neka odu onda u privatni sektor i zgrću hiljade evra mjesečno. Kad su već tako sposobni. A kažu da jesu. Načelnik (birokrata) odjeljenja za boračku zaštitu u upravi Banje Luke za svog mandata kupio je šest stanova i kaže čovjek da je to zato jer je sposoban. I nije on jedini, svi su tako sposobni u upravi.

Dakle, to je to. Presjek stanja na jasan način, bez mudomrsuđenja. Slovenački recept ovde bi možda mogao da bude i radikalniji. Velika većina građana materijalno i duhovno je devastirana. Posmatrajmo ključne reaktivne (impulsivne) mehanizme koji mogu da se dese. Prvo, demonstracije. Opšte. Namjera demonstranata nije artikulisana jer su i građani ovde bez ideje i vizije šta da se radi. Oni su kao i političari, ajmo samo na budžet.

Zato ne znaju šta žele ali znaju da ne žele političare i birokrate i sve one sa parama. Tipični balkanski instinkti. Stoga, u opštem rusvaju kreće hajka. Fizički obračuni i likvidiranje kompletnog političkog sistema, kako sistema tako i njegovih aktera. Možda u ponekom slučaju i bukvalno, ne samo pojmovno. Naravno, to je anarhija. To nema veze sa redovnim pravnim procedurama.

Međutim, ne bi to bilo protivpravno i tu su u zabludi legalisti bliski budžetu. Stvar je u tome da pravosudni sistem u ovim zemljama rizika ne postoji. On je fikcija, prosto prizemno sredstvo zaštite političara i tajkuna koji ga potpuno kontrolišu. Taj i takav pravosudni sistem sprečava vladavinu prava i ne čini ništa da se do iste dođe, naprotiv. Stoga, dekonstrukcija postojećeg sistema i mehanizma upravljanja, iako naravno brutalna i neprimjerena civilizovanim društvima, zapravo bi bila jedina moguća primjena osnovnog pravnog načela-načela pravednosti.

Poenta je da je politički i pravosudni sistem zemlje u srži korumpiran, pokvaren i nepravedan. Masa koja inače bira i podržava one koji generišu takvo stanje u jednom momentu ključa jer je dotjerana do zida i nema kud dalje. Ona se razračunava sa onima koje je birala i koji su joj se patetično i demagoški uvijek dodvoravali. Ovo je, naravno, poetska pravda ali i sirova varijanta realizacije pravnog načela-načela pravičnosti, budući da se uklanja nepravičan politički i, prije svega, pravni sistem.

Svakako, u ovdašnjim prilikama dalje prvo slijedi potpuna anarhija, a potom ili strana intervencija ili dolazak na vlast nekog novog demagoga i kriminalca. Međutim, iako minimalna, jedna treća opcija bi jedino bila spasonosna po ovdašnja društva.

A to je opcija "Pinoče".

Stvari su jednostavne. Riječ je o diktatoru koji odmah suspenduje politička prava građana. To je logično i nasušno potrebno, budući da su trenutno građani politički nezreli (vala, i kulturno). I kao što je nerazumno djetetu od sedam godina dati auto da ga vozi po auto-putu-isto tako je nerazumno i još nerazumnije pustiti politički nezreo narod da donosi političke odluke, jer u prvom slučaju dijete možda nekim čudom i ostane živo ili dođe do tragedije ograničenog stepena, dok u drugom slučaju kolektivno dolazi do horora cijele nacije.

Zato je glupost pustiti nezrele ljude da vode politiku i donose političke odluke. To je prvo. S druge strane, Pinočević postavlja jednostavne osnove novog sistema: vladavina prava, pune individualne slobode koje ne zahvataju ona politička prava dok svijest ne bude na potrebnom nivou i ekonomske slobode. Kapitalizam. Vladavina prava se jednostavno uvodi-jasna pravila, oštre sankcije za njihovo nepoštovanje. Tačnije, brutalne sankcije. Bez izuzetka. Ljevičarske ideje o redukovanoj ili čak nepostojećoj odgovornosti kriminalaca su teško sranje.

Ako nema kod kuće dobrih tužilaca i sudija-dovesti ih sa strane. Ako ovde ne valja obrazovni sistem-napraviti novi i dovesti stručnjake sa strane da udare temelje. Strogi i pravedni Pinočević ne ostavlja mjesta trulim kompromisima. Odlučno naprijed, bez obzira na sve i uprkos svemu.

Na Siciliji onaj ko prelazi ulicu preko zebre ili ko staje na crveno je pičkica. Tako okolina doživljava one koji poštuju pravila. Slično je i u Latinskoj Americi i u Argentini, u kojoj je mentalitet ljudi veoma blizak onom kakav je bio u predpinočeovskom Čileu. Čile je bio teška i duboka rupetina prije Pinočea, nagrižena do srži budalama, ljevičarima i desničarima. Sve kolektivisti, naravno. Pljačkaši. Niko nije poštovao red. Poslije samo nekoliko godina Pinočea, Čilenaci su mirno i strpljivo čekali zeleno svjetlo na semaforu. Poštovali su red i zakon. Nisu imali politička prava, ali su imali sva ostala. Ekonomija je doživila preporod. Ljevičari su bili bjesni, ali ko jebe ljevičare.

Poenta je da je Čile postao civilizovana zemlja.

Srbija prije Miloša Obrenovića bila je teška hajdučija. U borbi protiv Turaka, svjedoči Slobodan Jovanović u svojoj knjizi "Portreti", narodu se toliko osladilo ajdukovanje da je prestao da ferma kasnije i domaću vlast. Bili su to divlji, neukrotivi karakteri. Niko nije mogao da im nametne red i poredak. Srbija je bila nesigurno parče zemlje i strani trgovci bi morali da angažuju lične straže (opet, naravno, hajdučke) koje bi ih sprovele preko Srbije dalje na istok ili zapad. U jednom momentu Milošu je to dosadilo i uveo je pravila i stroge sankcije. Razbojništvo se kažnjavalo smrću, ali ne samo smrću. Razbojnici su čerečeni i mučeni, a njihova tijela su bila vješana pored puteva da se svako uvjeri da nema više zajebavanja i da će se red i zakon poštovati. U roku od svega par godina, kako piše Jovanović, pojavile su se bilješke stranih trgovaca i putopisaca koji su u zapadnoevropskim novinama opisivali Srbiju kao "najsigurnije mjesto u Evropi", gdje čovjek komotno može ostaviti konja natovarenog trgovačkim blagom i otići u krčmu da prespava, a da mu niko ne pipne njegovu imovinu.

Dakle, put do poretka i vladavine prava nije neka metafizika. To je jednostavno urediti. Put do materijalnog oporavka nije mističan, on slijedi iz reda i poretka i upornog ličnog rada. Ono što je potrebno jeste odlučnost i usmjerenosti.

Obrenovićevska ili pinočevska metoda, sasvim svejedno.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Prekrajanje BiH

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Wed, 28 Nov 2012 10:46:00 +0000

Bosna i Hercegovina ima svoj ustav. Nije sporno i legitimno je razgovarati o njegovim promjenama, pa i o donošenju potpuno novog ustava. Samo, pitanje je koliko su političari u BiH sposobni za taj proces. Ne ide na ovom prostoru jednostavno radikalno mjenjanje stvari i odnosa.

Do dejtonskog ustava se jedva došlo, i to nakon tri i po godine krvavog i nesrećnog rata, te uslijed pritiska stranaca. Istina, stranci su imali svoju ulogu i pri početku rata. Ali, to je geopolitika. To su interesi. Kad unutra nije bilo pameti da se odupre spoljnim faktorima, onda ko nas šiša. Međutim, pitanje sad jeste da li su političari sigurni da su krupnije promjene ustavne strukture ove zemlje moguće bez tektonskih poremećaja i problema.

Ako ćemo pošteno, u neidealnoj BiH, takvoj kakva ona jeste, dejtonski ustav je idealna mjera balansa. Neko inteligentan je pisao taj ustav koji garantuje u mnogim svojim odredbama vladavinu prava i uspostavlja mehanizme za stvaranje normalnog ambijenta. E sad, to što su političke elite godinama pljuvale po ovom ili onom segmentu tog ustava-to je druga priča. Političke elite nisu bile spremne za modernizaciju zemlje te su neprestano tražile način da jeftinom demagogijom dovode u pitanje ustavnu strukturu zemlje, koja je jednostavna: jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda, vladavina prava koja onemogućuje supremaciju kolektivnog nad individualnim i temelji tržišne privrede. I ko god je svih ovih godina osporavao ove bazične ustavne principe-osporavao je kompletnu strukturu BiH-i državu i entitete Republiku Srpsku i Federaciju BiH, kao i samu ideju mira, saradnje i prosperiteta.

Sadašnje spekulacije da je u pripremi temeljna rekonstrukcija ustavnog uređenja zemlje, počev od teritorijalnog prekrajanja, možda su samo spekulacije. Bilo bi dobro da jesu. Bilo bi dobro da je sljedeća nacrtana mapa BiH samo spekulacija:

Ako je spekulacija, ajde malo da spekulišemo. Ovo bi bila fatalna greška dijeliti BiH na ovakav način. To ne bi bila samo teritorijalna podjela, ovo bi dovelo i do mjenjanja mnogih ustavnih odredbi, pa i principa. Ovakva podjela značila bi u perspektivi ne pomirenja i progres, nego nove nesporazume i sukobe. Prvo što upada u oči jeste ova crvena teritorija. Ona je, da se ne lažemo, hrvatska jedinica. Jedino je ona kompaktna. Nedobronamjeran (ili možda i dobronamjeran?) a opet iskren posmatrač bi mogao da primjeti da ova crvena boja lako može da se pripoji nekoj susjednoj državi. Jednog dana, tamo nekog.

Što u osnovi znači da se baca i dalje koska između Bošnjaka i Srba. S obzirom da kad počne da se crta i prekraja onda toj raboti nema kraja i niko više ne spominje ustav, vladavinu prava i balans, onda se sve otvara i stavlja na sto. Srbi i Bošnjaci takođe crtaju i dijele. Pa se kontaju i prekontavaju. S onim što ostane mimo crvene boje svi dobitnici Nobelove nagrade za matematiku zajedno ne bi mogli da pronađu logičnu formulu kako udovoljiti i Bošnjacima i Srbima i kako i njima dati nešto kompaktno, ako je već takva igra. Dakle, ne treba biti posebno pametan i shvatiti da ovim crtežima i Srbi i Bošnjaci u perspektivi nemaju nikakve sreće.

Veliko je pitanje koliko danas ima Hrvata u BiH. Svaki građanin ove zemlje, ma koje nacionalnosti bio, mora imati sva prava koja mu garantuje ustav. Tu nema dileme i kome god je osporeno bilo koje zagarantovano lično pravo treba da tuži ovu državu. Ali, kad je riječ o tim famoznim kolektivnim pravima, ona su primarno političke prirode. E kad je tako, postavlja se pitanje-sa kojim to kapitalom u BiH raspolažu politički zahtjevi hrvatskih političara? Zašto bi oni dobijali znatan dio BiH u svoj feud ako ih je danas manje od 15% u BiH? Koja je to logika?

Takođe, koja je logika da se za hrvatsku republiku u BiH najviše bore Srbi? Jel` to u pitanju štokholmski sindrom? Da li su politički predstavnici Bošnjaka i Srba potpuni kreteni? Zbog čega se ova dva naroda decenijama stavljaju u sve žešće međusobne sukobe zarad nečijih trećih interesa? Da li je logično Srbima i Bošnjacima da se na prostoru Balkana na kojem žive zajedno u nekoliko države-dovode u poziciju međusobnih sukoba? Mogu li jedni i drugi imati bilo kakve koristi od tih konflikata? Dugoročno se ne vidi nijedan benefit, samo obostrane multiplikovane štete.

Dakle, kad se otvori prostor idejama i spekulacijama onda je normalno da svi tako naglas malo razmišljamo. I ovo može biti tema za razmišljanje-zašto se Bošnjaci i Srbi, za promjenu, ne bi malo sporazumjeli i dogovarali? Ako njihovi politički predstavnici već vole da truse nacionalne teme, neka pogledaju malo onda jednu malo veću kartu od karte BiH, onu balkansku mapu. Na njoj su Srbi i Bošnjaci pomješani na različitim mjestima. Ako su ljudi i ako se dogovaraju, onda mogu sebi živote učiniti srećnijima i perspektivnijima.

A ako su budale, ko ih šiša. Šiša ih neko treći.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Tviter unutarstranački duel: Vuk Jeremić vs Goran Ješić

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Mon, 26 Nov 2012 21:37:00 +0000

Na T-AT već je pisano o tome kako su i zašto internet i društvene mreže sve više postale glavni način emitovanja direktnih političkih poruka. Poenta je bila da političari koriste ove alatke zato da bi njihovi stavovi javnosti bili upućeni bez korekcije medijskih posrednika, jer te korekcije ne moraju uvijek biti i dobronamjerne. Štaviše.pogrešnim interpretacijama može se potpuno promjeniti stvarni kontekst političke poruke i tako političaru nanijeti prilična šteta.

Ipak, uprkos ovom nespornom razvoju društvenih mreža u tom kontekstu političke komunikacije teško da je bilo za očekivati da ćemo tako brzo postati i svjedoci direktnih i neskrivenih okršaja-unutar samih partija. Ovo je uvijek vrlo zanimljivo javnosti budući da partije najčešće skrivaju svoj prljav veš od očiju te iste javnosti. Kakogod, stvarnost i tviter pokazuju da je i ovo postalo moguće, odnosno ne samo moguće-već se dešava.

Naime, večeras su direktne političke poruke na tviteru razmjenili funkcioneri Demokratske stranke, ministar u administraciji Vojvodine Goran Ješić (bivši gradonačelnik Inđije) i Vuk Jeremić, bivši ministar inostranih poslova Srbije i aktuelni predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Dakle, stvar je bila prilično škakljiva. Ili je gospodin Ješić bio previše zauzet ministarskim obavezama i izborima u DS-u ili je u pitanju prilično otrovna strelica upućena svom stranačkom kolegi. Nažalost, ta strelica ne samo da je netačna nego ničim ne doprinosi Srbiji. Ali, dobro.

Potom su se u raspravu, logično, uključili i drugi tviteraši.

Iako će sad mnogi vajni analitičari reći da je ovaj tviter duel štetan po DS mislim da je upravo obrnuto-makar ovim potezom su odnosni funkcioneri te stranke pokazali da poštuju javnu debatu i mišljenje javnosti. Zašto uvijek stranačka neslaganja i dileme moraju ostati iza zatvorenih vrata? Kao da se o njima ne priča na ovaj ili onaj način, kao da u javnost ne dospijevaju različite verzije. Ovako, svi su istjerani na čistac, nema nejasnoća, nema urbanih legendi o tome šta je neko izjavio a šta nije. Sve je transparentno. I, što je takođe veoma važno, obični građani imaju šansu da se uključe u debatu. Što ne bi bilo moguće da je sve ostalo na nivou privatnih poruka, jel`.

U svakom slučaju, ovaj duel daleko je pozitivnija stvar nego nedavna kukavička zamjena teza poslaničkog kluba DS-a u skupštini Srbije koji je kolektivno zbrisao sa svog radnog mjesta a potom potpuno neopravdano optužio ministra finansija Mlađana Dinkića što je ovjekovječio ovo nepoštovanje svog radnog mjesta od strane poslanika DS na svom tviter nalogu.

Neka transparentnosti, neka debate, neka tvitera.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Istorija modernih srpsko-hrvatskih odnosa i beogradski autošovinizam

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Mon, 26 Nov 2012 10:48:00 +0000

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u intervjuu "Kuriru" izjavio je da sa Hrvatskom, "državom koja slavi svoj zločin ne možete iskreno, otvoreno i srdačno da sarađujete". Takođe, istakao je i da između dva naroda, srpskog i hrvatskog, očigledno postoji "drugačije shvatanje istine, Boga i pravde". Time je Nikolić samo konstatovao činjenično stanje-odnosi između Srbije i Hrvatske nastavljaju svoj kontinuitet očajnosti. Očajni su još otkako su Hrvati koji su pripadali vojnim jedinicama Austro-Ugarske, a kako je to primjetio dobro Guru, počinili neviđen masakr nad civilnim stanovništvom u Mačvi i centralnoj Srbiji prilikom prodora austro-ugarske vojske kroz Srbiju u Prvom svjetskom ratu. U pitanju je sam početak rata, odnosno 1914.godina, a ništa bolje nije bilo niti poslije egzodusa vojske i civila preko Albanije u Grčku, što je uslijedilo docnije. Arčibald Rajs je tadašnjoj srpskoj vladi 1915.godine uputio ekspertizni izvještaj u kojem je naveo, između ostalog, sljedeće činjenice:

- Ukupan broj ubijenih na mjestima na kojima su vršena istraživanja-1300 (riječ je o civilima). Od ovog broja ubijeno je 994 muškarca, 306 žena i 87 djece mlađe od 15 godina.

- 1500 civila iz Šapca je nasilno odvedeno u nepoznatom pravcu, kasnije se saznalo da je većina njih mahom pobijena, te stoga Rajs procjenjuje da je ukupan broj civilnih žrtava na području Podrinja, Mačve i Pocerine iznosio 3.500 i 4.000 staraca, žena i djece.

- Žensko stanovništvo Podrinja poslije rata bilo je umanjeno za 16%.

Vražja divizija

Posebno su se u zločinima austro-ugarske vojske isticali Hrvati, a po zlu je ostala upamćena "42. domobranska pješačka divizija", poznatija kao "vražja divizija". Ona je bila jedna od najbrutalnijih jedinica u toj vojsci, a, interesantno, njen pripadnik je tad bio i Josip Broz, docnije nazvan Tito. Ova divizija u Drugom svjetskom ratu bila je inspiracija 369. hrvatskoj legionarskoj diviziji, koja se takođe ponosno nazivala "vražjom divizijom" i koja je takođe ostala upamćena po zločinima nad civilnim stanovništvom.

Treba biti potpuno otvoren i iskren-pored Hrvata, zločine su u Prvom svjetskom ratu činili i Mađari u sastavu austrougarske vojske, ali i Srbi iz Vojvodine, Bosne, Like i Hercegovine, istina ne u tolikoj mjeri i sa tolikom brutalnosti. Rajs je i o tom strašnom fenomenu pisao. Poenta je da je protiv Srbije decenijama bila vođena nevjerovatna kampanja puna otvorene rasne mržnje, i to najviše kreirana u Beču a širena po Vojvodini, Lici, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, odnosno u svim onim mjestima u kojima su živjeli južni Sloveni, a kako bi se oslabio položaj Srbije i spriječila nacionalna emancipacija Srba. Toj kampanji podlegli su i neki Srbi, dovoljno neuki i lakovjerni, dovoljno loši ljudi. Suština te kampanje bila je da su Srbi u Srbiji (a posredno i svi Srbi) bića trećeg stepena, divljaci i umobolnici sposobni samo za zločine i gadosti. Stoga, protiv njih je dozvoljena takođe svaka gadost i zločin, i to što veća i nemilosrdnija-to bolja.

Ovakva kontinuirana decenijska kampanja stvorila je temelj antisrpskog i antisrbijanskog raspoloženja širem Austro-Ugarske, ali i u Njemačkoj i mnogim mjestima u Evropi. Ta kampanja nastavljena je posebno nakon pada dvojne monarhije, a posebno su je širili komunisti. Boljševici i Kominterna su Srbe označavali "reakcionarnim elementom" koji je osnovna smetnja komunističkoj revoluciji na Balkanu. Stoga, svaki savez protiv Srba i Srbije bio je opravdan, pa i onaj sa ustašama. Uostalom, komunisti i ustaše tjesno su i sarađivali u prvoj Jugoslaviji, a saradnje je itekako bilo i u toku Drugog svjetskog rata.

Ovaj planirani i kontinuirani projekat čiji je osnovni cilj bio ne samo degradacija nego i fizička eliminacija Srba doživio je svoju kulminaciju u Drugom svjetskom ratu stvaranjem NDH. Ta nacistička tvorevina otvoreno je proklamovala svoju stratešku politiku: trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti, trećinu protjerati. S obzirom da je ovo opštepoznato mjesto nema posebne potrebe da se dalje o istome piše. Monstruozno i indikativno je samo po sebi. S druge strane, sam ovaj projekat nije bio usmjeren jedino protiv Srba nego protiv svakoga ko nije rasista, što je takođe vrlo indikativno i što daje posebnu dimenziju istraživanju državne ideje kod jednog dijela intelektualne hrvatske `elite`.

I cilj je najvećim dijelom ispunjen. 1936.godine na prostoru današnje Hrvatske živjelo je 1,2 miliona Srba, da bi ih 1991. u Hrvatskoj bilo upola manje. Poslije "slavne" akcije "Oluja" Srbi u Hrvatskoj objašnjavaju plastično šta to znači statistička greška.

Međutim, šta je najzanimljiviji i ujedno najstrašniji aspekt ovog kontinuiranog i planiranog genocira? Radi se o nečemu što ni Hitlerovi nacisti nisu ukapirali. Riječ je o tome da je poslije Drugog svjetskog rata vrh komunističke partije rehabilitovao mnoge ustaše koje su tokom 1944.godine prešle u partizane. Mnogi od tih novopečenih komunista su poslije rata sistemski prebačeni u Srbiju, prvenstveno u Beograd, ali ne samo u Beograd. Ti "kadrovi" su planski ženjeni srpskim partizankama kako bi Partija na djelu pokazala kako se začinje projekat bratstva i jedinstva. Jedan dio srpskih komunista kasnije je uočio o čemu je riječ, ali je problem tih drugova bio u tome što nikad nisu bili spremni da se suoče sa svojom ličnom odgovornošću u nastanku totalitarnog režima koji je uništio Srbiju i nikad nisu bili spremni da prihvate da je politika Kominterne čiji su neposredni terenski izvršioci bili-u samom svom osnovu bila antisrpska.

Drugi dio srpskih komunista, onaj anacionalni i "progresivni" svim srcem je prihvatio tezu Kominterne da su Srbi osnovni problem u emancipaciji južnih Slovena i Balkana uopšte. Taj dio, kao i hibridne porodice nastale ideološkom kombinacijom bivših ustaša i progresivnih srpskih komunističkih elemenata stvorio je posebnu kastu u Srbiji. Ta kasta je decenijama stvarala intelektualnu, medijsku, kulturnu i finansijsku konstrukciju u samoj Srbiji kako bi stvorila projekat koji je danas poznat kao "Druga Srbija", a koji je u osnovi proizvod Kominterne i direktan zastupnih najšovinističkijih hrvatskih interesa.

Tu kastu čine danas, dakle, autošovinistički dijelovi nekadašnjeg Saveza komunista Srbije, potomci partijskih brakova "drug ustaša-drugarica partizanka" kao i svi oni koji su uslijed decenijske snažne kampanje prihvatili tezu Kominterne i Austro-Ugarske da su Srbija i Srbi krivi za sve, uključujući i njihov težak lični položaj u zemlji bez perspektive.

Ovo sve ne bi bilo moguće bez svesrdne podrške projekta drugog dijela srpskih komunista koji je popularno nazvan "Prva Srbija". Taj projekat je trebao biti pranje savjesti srpskih komunista koji nisu ogrezli u autošovinizam ali i dalje ne žele da prihvate istorijsku odgovornost da su učestvovali i da i dalje učestvuju u zločinu Kominterne. Njihova organska i nepojmljiva mržnja prema kapitalizmu, slobodnom tržištu i vladavini prava stvorila je sjajan ambijent da u korelaciji sa tom "Drugom Srbijom" kreira potpuno ludački krug bez izlaza čija je jedina perspektiva-nastavak truljenja i rastakanja Srbije.

Ako neko sumnja u sve ovo neka pogleda ko su ideološke vođe ovih projekata. Da li među njima postoji neko ko nije bio visokopozicionirani član SKJ? Koji su to predstavnici nekadašnje prijeratne građanske političke misli "na cijeni" danas? Šta je uopšte ostalo od nekadašnje građanske Srbije?

Kad se sve to ima u vidu onda su i jasne reakcije onog dijela javnosti u Srbiji koji voli da komentariše stvari na sajtu B92, a povodom odnosnog intervjua Tomislava Nikolića. Ti ljudi se zgražaju kad se otvoreno priča o činjenicama koje razobličuju hrvatsku oficijelnu politiku i njem rasistički karakter. Ti ljudi su uvjereni da je problem u Srbima i Srbiji. "Ok, ubijaju nas i mrze, ali ne bi to činili da im mi nismo dali nekad neki razlog za to". Koji? "Pa ti si karadžićevsko-miloševićevski monstrum, ko si ti da sa tobom uopšte pričam?". I zašto ne bi bile ovakve reakcije logične kad se prethodno navedeno uzme u obzir? Uostalom, ako je vjerovati jednoj vijesti sa tvitera od prije nekoliko mjeseci, politički predstavnici "Druge Srbije" direktno šalju poruke koje opravdavaju zločine nad Srbima i Srbijom, upravo iz tog nekog razloga o kojem su čuli da njihove KPJ vođe nekad pričaju, a da ga nikad ne spomenu. Ovo je funkcioner LDP-a Zlatko Crnogorac prije nekoliko mjeseci napisao na svom fejsbuk profilu:

Dakle, ovo je napisao čovjek koji je bio zaposlen (možda je još) kulturne ustanove "Parobrod" koja je zapravo ustanova povezana sa beogradskom opštinom Stari grad, odnosno koju finansiraju zvanične institucije u Beogradu/Srbiji, a koje opet finansiraju građani Srbije. Ne zna se šta je indikativnije-stav, činjenica da je riječ o zaposlenom u nečemu što je povezano sa javnim budžetom ili pak činjenica da je riječ o čovjeku koji je zaposlen u instituciji koja se bavi kulturom, odnosno stvaranjem vrijednosnih stavova u društvu.

Ima li nečega ovakvoga i u ovoj mjeri izraženoga u Hrvatskoj? Nema. Sigurno da ima mnogo normalnih Hrvata ali oni ne žive u državi u kojoj je stvoren normalan ambijent za izražavanje neslaganja sa politikom zločina. Štaviše, sam predsjednik Hrvatske Ivo Josipović juče je izjavio da bi bilo super da mu Gotovina bude savjetnik, čime se nastavlja institucionalna podrška iz Hrvatske projektu onom konceptu njene državnosti koji je tako slikovito objasnio nekadašnji predsjednik Hrvatske Ante Tuđman rekavši da su "Srbi rak koji razara Hrvatsku i spriječava njenu državnost".

Na ovo oni koji brane Hrvatsku vatrenije u Beogradu nego što se ova brani u Zagrebu nije reagovao. To se planski pušta zaboravu, sem kad je potrebno da se grubim kretenizmom od strane "patriotskih komunista" nanese neki autogol Srbiji i Srbima. Kao što se sve sistemski pušta zaboravu kad je u pitanju rasistička antisrpska politika. Koja nikad ne smije biti izgovor i opravdanje činjenja loših stvari dobrim ljudima bilo koje nacionalne, vjerske ili neke treće pripadnosti. Štaviše, takvo nakaradno i zločinačko shvatanje `osvete` neviđena je bruka i sramota i ništa manji zločin koji činiš drugima od onoga koje čine tebi.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Fašizam politički korektnog govora

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Wed, 21 Nov 2012 11:21:00 +0000

Prvo je Siniša Kovačević, poslanik u Skupštini Srbije, izjavio da se Radio-televizija Srbije nalazi u dubokoj krizi, bez bilo kakvog koncepta i programa, te je dodao:

Čini mi se da pored toga što je loše vođena i što apsolutno nema nikakav program osim onih nekoliko plavuša koje se smenjuju vodeći ga, menadžmentu te kuće niko nije rekao da su se u Srbiji dogodile određene političke promene.

Dakle, Kovačević nije rekao bilo šta sporno. RTS jeste u dubokoj krizi, dosadna je, ne nudi kvalitetan sadržaj i daleko je od toga da je objektivna. Takođe, ne postoji ništa problematično u dijelu Kovačevićevog govora kojim spominje novinarke RTS-a koje su najavile i tužbu protiv njega-on ih je, štaviše, pomenuo u afirmativnom kontekstu. Ono, čovjek je rekao u principu da je RTS smeće i da ga jedino "vade" tih nekoliko plavuša koje vode emisije.

Zašto se onda digla tolika dževa u javnosti? Pa razlog je jednostavan-to je odgovaralo Aleksandru Tijaniću, direktoru RTS-a, kojem je važno da se u Srbiji nikad ne pokrene prava polemika o tome zašto je RTS za vrijeme njegovog vođenja pao na najniže grane, zašto je toliko bezvezan i gdje je njegova odgovornost u svemu tome. Bolje da se javnost zamajava glupostima nego da se otvore prave teme.

Inače, mnogo volim kad se karakterni, pravdoljubivi, nelicemjerni, nezavisni i slobodni novinari poput Tijanića okrenu protiv loših pojava u društvu. Ipak takvi imaju legitimitet. Nisu služili nikad, poput vjernih kućnih ljubimaca, sve jednog gazdu na vlasti, nisu mjenjali mišljenja o politikama i ljudima, uvijek im je istina bila ispred funkcija. Ono, volim takve ljude.

S druge strane, o čemu mi pričamo? Kao, neko će da kaže da su plavuše sa RTS-a sposobne novinarke? Ma važi. Dno su dna. I koji đavo više moramo zbog tih sranja o ravnopravnostima, ljubavi i mira u svijetu i među ljudima, leptirića šarenića i svih ostalih bajki da ćutimo očigledne istine? Šta, samo zato što je neko žensko, što je plavo ili što je ovo ili ono-ne može se za nju reći da je glupa? Ili nesposobna? Ili samo ružna? Ili šta god? Itekako može, ljudi to govore stalno, samo paze pred kim i na kojim način. U ovom konkretnom slučaju, fašistička je ona zabrana koja vam brani da kažete svoje mišljenje da dotične novinarke ne bi mogle da primiriše niti jednom ozbiljnom mediju a da je RTS postao azil, utočište za propale novinarske snove.

Druga je situacija oko Nikole Pejakovića i njegove skorašnje kolumne u Glasu Srpske Mješano meso. Iz meni potpuno nejasnog i neshvatljivog razloga ista je uklonjena sa sajta Glasa Srpske.

Ipak, za one koji žele da pročitaju odnosnu kolumnu mogu to da učine na ovom mjestu. Digla se, jel` te, velika frka, u, prije svega, onlajn javnosti. Uostalom, kao i u slučaju "plavuša sa RTS-a". Ona obična raja koja ne visi za kompom nije se digla, budući da većinski misli u dlaku isto ono što i Kovačević i Pejaković. Zapravo, greška. Misle radikalnije od ove dvojice.

Mješano meso je tekst o mješanim brakovima na ovom prostoru, odnosno, bolje rečeno, tekst koji se osvrće na društvene, religijske, nacionalne, individualne i druge aspekte koji prate te brakove, a pogotovo djecu koja su plod istih. I u tom tekstu autor daje svoje lično viđenje o svemu tome. Njegov je stav da su komunisti namjerno furali taj koncept mješanih brakova kako bi stvorili jedan do tad nepostojeći identitet, odnosno kako bi razorili neke dotadašnje veoma jake identitete koji im nešto nisu bili po volji takvi kakvi su bili.

I to je to. To je tekst. Saznali smo iz istog da autor i nije neki fan mješanih brakova. Čovjek je to javno napisao i gotovo. Ima on pravo da napiše svoj stav, ima svako pravo da napiše svoj stav. Da li vas neko tjera da taj stav prihvatite? Ne. Da li vam neko brani da zasnujete porodicu sa kim god želite? Ne. Da li vam to brani Nikola Pejaković? Ne. Da li je Nikola Pejaković u svom tekstu pozivao institucije da zakonski ograniče slobodu biranja bračnog partnera po bilo kojem osnovu? Nije.

Dakle, šta je sporno onda? Ne sviđa vam se njegov stav? Ko jebe i vas i njega i mene, napišite svoj i to je to.

Priča je, naravno, jedostavna. Ako neko misli da je osnovni problem jer je to Pejaković napisao, grdno se zajebao iz starta. Pejaković je samo dotakao vrh ledenog brijega. Pejaković je biranim riječima opisao dijelić onoga što velika većina ljudi ovde misli intimno. Zašto ljudi ne govore ono što misle? Vrlo prosto: to ne rade, pogotovo na internetu, zato što se ponašaju ketmenski. Ne žele da idu linijom većeg otpora. Ne žele da se zamjere javno bilo kome. Prihvataju određeni sistem ponašanja, iako se s istim organski ne slažu, i postupaju po istom kako bi stekli određenu korist ili kako makar ne bi pretrpili kakvu štetu. U domaćoj onlajn zajednici, neko je naziva tvitoslavijom, neko blogosferom, stvoreno je jedno nepisano pravilo da se o svemu, ipak, ne govori i ne piše. Pogotovo se ne piše o nekim nacionalnim tabuima, ne otvaraju se teške teme, svi su fini, hepi, kul. Svi se gotive bez obzira na nacionalnost, vjeru, ovo, ono. Bukvalno isto kao u bivšoj Jugoslaviji. Postoji autocenzura, ne pišete ništa što bi moglo da nekoga povrijedi, iznervira, ili što, prosto, vama liči na nešto takvo.

Ako to činite-brzo vas na kulturiška način dislociraju iz svih priča. Postanete autsajderi, mračnjaci i, što vam je najgore, nebitni tipovi. Za redovnog konzumenta internet čari to vam je ekvivalent golootočkoj kazni. I zato vi ćutite, prihvatate verbalno i formalno sve. A u sebi..u sebi ste isti kao i prije. Isti kao i velika većina onih oko vas, napolju.

Zato su se jedni nad Pejakovićevim tekstom zgražali jer intimno ne podržavaju njegov stav, drugi zato što sami jesu iz mješanih porodica, treći zato što su vidjeli da je to šik pa su se pridružili. Većina se nije oglasila, oni misle isto k`o i autor, ali to se ne govori.

Međutim, kao što je već napisano, ovaj tekst je stigmatizovan. Digla se euforija negodovanja, bjesa, mržnje. Zbog čega? `bem li ga, ni zbog čega. Šta sad treba, da se ponovo uvede verbalni delikt? Hoće li to rješiti problem?

A evo vam na tacni problema, uvaženi čitaoci. Da, istina je: Srbi, Bošnjaci i Hrvati se ovde ne vole. Velika većina njih mrzi ove druge i treće. Ne žele da imaju bilo kakvog posla međusobno. Srbi za Bošnjake vijekovima misle da su smrdljivi, da ne vode ličnu higijenu na normalan način, ćenife i fazoni. Bošnjaci Srbe smatraju vlasima, ciganima, ljudima koji su predestinirani da budu donji, da služe. Smatraju ih i genetski nečistima, pa da, pravilo prve bračne noći za vrijeme Turaka i tako ti to. Hrvati, opet, i jedne i druge intimno vide kao civilizacijski otpad, nešto pogano i nikakvo, i kunu boga što ih je osudio na takve varvare u svojoj neposrednoj blizini.

To je istina, u punoj svojoj veličanstvenoj brutalnosti. To je tako, neće tu nikakvi verbalni delitki, tvitoslavije i jugoslavije da poprave priču. Treba se jednom konačno pogledati u oči. Ovo su dominantni kolektivni stavovi, ovo su kulture iz sjene koje dominiraju ovde. Djeca se istima uče odmah čim nauče da govore, a i uporedo dok uče da govore.

Uostalom, mnogi od vas koji ovo čitate znate da su vam roditelji rekli da, kad birate sutra bračnog partnera (ili kad ste birali), samo pazite da bude čeljade pošteno, iz dobre kuće-i da je naše. Na svim stranama. Čemu licemjerje? To je tako. To se i dalje dešava. Mnogi od vas ćete isto svojoj djeci savjetovati. Nema tu ništa za čuditi se.

I to je realno stanje. S istim se valja suočiti, a ne gurati ga pod tepih. Guranje pod tepih, sklanjanje od istine nikad neće rješiti problem. Naprotiv. Mi smo se na netu super svi slagali, bez obzira na naciju, vjeru, i to-a onda se desio "slučaj Gotovina". Bam. Ko je ratni zločinac? Svi smo se u trenutku pokazali u svom arhetipu, prvi, drugi i treći. Prosto, imali smo to u sebi već, koliko god da smo bili fensi i šik. Zašto? Prvo, zato što smo od tog bježali, drugo zato što je narušen osjećaj pravičnosti. I kad god se nešto desi što narušava balans osjećaja za pravdu-to će se uvijek i ponovo ponavljati. Zanimljivo, ali samo pravda ovaj prostor i ljude može držati koliko-toliko za uzdama.

Tako je bilo i sa bivšom Jugoslavijom. Bratstvo i jedinstvo su četiri decenije bili državni princip broj jedan. Najeb`o ga je bio svako ko to nije fermao. To je bila državna politika. Ali, kurac su bratstvo i jedinstvo. Velika većina Srba, Bošnjaka i Hrvata ni u snu ne misle da su braća međusobno, a još manje bi da budu jedno. Pogrešni su to temelji, uvažene dame i gospodo. Prije ili poslije, kakvom god represijom, golim otocima ili blokovima na internetu se služili-sve eksplodira. I vi se začudite-kako sad to.

Rješenje, dakle, nisu iluzije. Rješenje nije skrivanje od realnosti, koliko god ona nekome prljava, gadna i neugodna bila. Rješenje je istina. I rješenje je drugi model uređenja odnosa. Ne bratstvo i jedinstvo. Ne lažna ljubav. Ne licemjerje. Ne verbalni delikt. Rješenje je:

sloboda i odgovornost.

Tačka. To je to. Ko vas šiša, Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Ne morate da se volite. Mrzite se. Ali, ne možete da nanosite bilo kakvu ličnu i imovinsku štetu jedni drugima. Za to ćete biti najstrožije sankcionisani. Ja ne volim većinu svojih komšija. Šupci, jebo ih onaj ko ih je meni dao (ili mene njima). Ali, to ne znači da idem da se bijem sa njima. To ne znači da im činim bilo kakvu štetu. Ono, kuliram ih i ne želim da se uopšte bakćem sa njima.

To je recept. Vladavina prava. Lične slobode. Pravo da budete što god želite i da mislite što god želite, a da vas niko ne sprečava u tome i da nikome ne štetite dok to činite.

Komplikovani problemi uvijek imaju samo jednostavna rješenja.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Svaka žrtva ima pravo na pijetet, svakom ratnom zločincu je mjesto u zatvoru

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Sun, 18 Nov 2012 20:03:00 +0000

Prekjučešnje oslobađanje hrvatskih generala koji su u prvostepenom postupku bili oglašeni kao ratni zločinci-Ante Gotovine i Mladena Markača glavni efekat nije imalo ni na odnose među političarima, ni na odnose između država, ni na evropske integracije niti na bilo koju drugu, uobičajenu floskulu. Glavni efekat je taj da su ponižene žrtve zločina koji je nesporan.

Kad stotine hiljada ljudi u jednom danu bude primorano da napusti svoje kuće onda je u pitanju sistemski ratni zločin. A ako niko ne bude osuđen za taj zločin postavlja se pitanje: da li se zločin počinio sam od sebe? Da li su žrtve, zapravo, sve umislile? Da li su same žrtve, nemoćne žene, djeca i starci-zločinci? Na ovo pitanje niko u Haškom sudu niti u zvaničnim institucijama Hrvatske nikad nije dao bilo kakav odgovor. Zaista, ko je onda ratni zločinac? Who is war criminal, gentlmen?

Neka niko ne misli da se mogu svi ljudi cijelo vrijeme praviti kretenima. Više se ne radi o političarima koji ubiru poene na ljudskoj nesreći. Više se ne radi o ideološkim prepucavanjima. Više se ne radi niti o međunacionalnim čarkama, jer ovde nisu problem normalni Hrvati i normalni Srbi, već činjenica da postoje evidentni zločini i očigledne žrtve a da niko ne odgovara zbog toga. Trebamo osuditi svaki zločin, uključujući i one koji su počinjeni od strane lažnih branilaca srpstva (jer, normalnog Srbina ne može da brani zločinac), ali nemamo pravo da zažmirimo na druge zločine čije su žrtve Srbi. Upravo iz razloga jer ne smijemo žmiriti ni na one zločine čije žrtve nisu Srbi. Prosto, istina je jednostavna i prirodna-žrtva je žrtva, zločin je zločin, ratni zločinac je ratni zločinac, ma koje nacionalnosti bio.

I zato će obični ljudi, koji sa politikom i od politike nemaju ništa, da istupe i iskažu šta misle. Svi sa jednom porukom: ne diskriminišite žrtve! Ne vrijeđajte nijednu nesreću. Neće biti sreće i mira dok bilo koji ratni zločinac bude na slobodi. Every war criminal must be punished.

Neka svako napiše svoj stav o ovome. Neka svako digne svoj glas protiv nepravde.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Genocid u Srbiji o kojem se ćuti

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Sun, 18 Nov 2012 11:32:00 +0000

Zanimljiv tekst objavljen je nedavno na Tržišnom rešenju. Srbija je lider u Evropi po broju abortusa. Srbija je vodeća u Evropi i po broju maloljetničkih trudnoća:

"Srbija je vodeća zemlja u Evropi po broju maloletničkih trudnoća, a broj registrovanih abortusa se prema nezvaničnim procenama uvećava šest puta, jer se veliki broj adolescentkinja opredeljuje da abortus izvrši tajno, što sa sobom nosi još veći rizik - kako za reproduktivno zdravlje, tako i za njihov život"

Srbija je, pak, na posljednjim mjestima kad je korišćenje kontracepcije u pitanju. Efektno su na Tržišnom rešenju prikazali grafički te podatke:

Dakle, ako se manemo fašizma politički korektnog govora može se slobodno konstatovati da se u Srbiji kontinuirano dešava genocid prema najnezaštićenijim kategorijama žrtava. Procjene su da broj abortusa u Srbiji već prelazi brojku od 200.000 na godišnjem nivou. Za deset godina gubi se ne jedan grad u Srbiji, nego jedan Beograd.

Jedan moj prijatelj je zapazio zanimljivu stvar. Niko iz crkve nema problem sa tim da se druži sa političarima, a niko od političara ne čini ništa da bi se stalo u kraj ovom zlu. Crkva se verbalno protivi abortusu. Ali, kako je moguće da nema problem sa političarima koji isti omogućuju? To je zanimljivo i indikativno pitanje.

Potrebno je razgovarati o različitim temama. Ali, potrebno je imati i karakter i intelektualno poštenje. Ljudski je svaki zločin osuditi, ali nije ljudski ćutati o bilo kojem zločinu, pogotovo ovako genocidnih razmjera.

Kako su moguće ovako strašne cifre? Kakav ambijent je stvoren? Ko sve učestvuje u tome? Koliko je ovde razvijena svijest o ličnoj odgovornosti? Zašto se uvijek priča sklanja s teme lične odgovornosti? Zašto nikad nismo lično mi odgovorni? Zašto je tabu pitati "jesi li baš ti kriv"?

Lijepo je imati vanjske okolnosti, mimo tebe, koje su odgovorne, zar ne?

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Današnji ponovljeni zločin nad nedužnim civilima u Krajini-gdje je kraj?

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Fri, 16 Nov 2012 11:23:00 +0000

Slobodan Milošević ne može biti opravdanje ignorisanja svakog zločina nad ljudima srpske nacionalnosti. U Hrvatskoj je prije rata, prema popisu stanovništva iz 1991.godine, živjelo 581.663 Srba. Samo u Zagrebu je živjelo 50.000 građana srpske nacionalnosti što je taj grad činilo jednim od gradova sa najviše Srba u svijetu.

Gdje su ti ljudi sada?

Preko pola miliona Srba je prije rata živjelo u Hrvatskoj i imali su status konstitutivnog naroda. Šta god ko o tome mislio, a tema je teška i mučna, taj broj bio bi daleko veći da za vrijeme Drugog svjetskog rata nad Srbima i svima onima koji nisu podržavali nacistički NDH režim, uključujući tu i Hrvate koji su se suprostavili Paveliću, počinjen je strašan zločin. Genocid u pravom smislu te riječi, budući da su mjesta u kojima su Srbi živjeli u nacističkoj NDH sistemski, a ne hotimično-etnički čišćena. Poslije 1995.godine i onaj manji dio Srba koji je preostao po završetku Drugog svjetskog rata protjeran je iz Hrvatske.

Da se podsjetimo. 1936.godine na teritoriji današnje Hrvatske živjelo je 1,2 miliona Srba, koji su činili 90% stanovništva Zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmatinske Zagore. Prema tome, 1991. bilo ih je upola manje, a danas su na nivou statističke greške.

Šezdeset godina u istorijskom smislu je veoma malo vremena. Kad se desi ovakvo naglo smanjenje stanovništva to jasno ukazuje na nešto. Da su Srbi bili ravnopravni građani u Hrvatskoj-bilo bi ih danas u Hrvatskoj bar dva miliona.

"Oluja" je imala svoje jasne posljedice i svoju jasnu poruku. Srbi nisu dobrodošli u Hrvatskoj. Kako, uostalom, kvalifikovati izjave predsjednika i najviše političke i vojne vlasti u Hrvatskoj poslije "Oluje" koji su govorili da je Knin oslobođen jer u njemu više ne žive Srbi, a koji su tu živjeli u apsolutnoj većini vijekovima prije toga. Bukvalno, u govoru po "Oluji" u Kninu predsjednik Hrvatske je Srbe nazvao "rakom koji se širio Hrvatskom". Bukvalno je objasnio zašto je trebalo očistiti Srbe. Jer, po njemu, samo tako se mogla stvoriti država Hrvatska. Što je strašno, ne samo zbog nacističkog poimanja politke i nacionalnih odnosa, već i zbog toga što je nesvjesno poručeno da Hrvatska može jedino biti nezavisna ukoliko prethodno etnički počisti Srbe, a što je strašno upravo prema samoj Hrvatskoj i prema normalnim i poštenim Hrvatima.

Upravo ovaj govor tadašnjeg predsjednika Hrvatske jasno svjedoči o ideologiji zločinačkog poduhvata koji je danas svojom presudom Gotovini i Markaču sud u Hagu proglasio "nepostojećim", iako je u prvostepenom postupku donio jednu sasvim drugačiju presudu. Znate, kad predsjednik jedne države u govoru punom neskrivene mržnje prema građanima svoje zemlje druge nacionalnosti poruči da ovi "nisu stigli da ponesu niti svoje prljave gaće" kad su bježali iz Hrvatske-prilično je jasno kakvu poruku država šalje svima onima koji su označeni od strane najviše političke vlasti te države "prljavima". Uopšte, teško je civilizovanom i normalnom čovjeku odslušati ovaj govor do kraja, bez obzira koje nacionalnosti bio, jer smo se nekako nadali da su sa Hitlerom govori obojeni patološkom hroničnom mržnjom prema drugima i drugačijima-prošlost.

Ali, sud u Hagu je ovom presudom potvrdio da donosi političke, a ne pravne presude. Nažalost, izgubio je potpuno legitimitet. I o njemu više ne želim da pišem.

Želim da istaknem prvu rečenicu ovog teksta. Ne može se Slobodan Milošević uzimati kao opravdanje za sve zločine nad Srbima. Nisu Srbi iz Hrvatske glasali za Miloševića. Nisu svi Srbi iz Hrvatske podržavali i tadašnje političko i vojno rukovodstvo Srba u Hrvatskoj. Postoji nešto što se zove viša pravda. Ako vi samo čekate neku budalu poput Miloševića i njegove bandite da biste ostvarili ono što patološki želite-vi ste onda zločinac, karakterna i moralna spodoba. Kakav je to način da se u nekoliko dana 200.000 ljudi protjera iz svojih kuća samo zato jer tamo negdje ima neki ludi Milošević? Šta su ti ljudi krivi zbog toga? Da nije možda 200.000 ljudi okolo hodalo sa puškama, ratovalo i pravilo nerede?

Znate, ovakve stvari rađaju nove probleme. To bi politički inspiratori odluka u Hagu trebali da znaju. Na ovom prostoru je previše lako upaliti fitilj. Ima nas dosta koji pokušavamo da budemo smireni i da ne dozvolimo huljama koje se bogate na nesreći poštenih i dobrih ljudi svih nacionalnosti da potpuno unište duh i vrline ljudi ovde. Ali, kako poslije ovih stvari da se oduprete ludilu kojim vas bombarduju? Kako da se oduprete mržnji? Da, bilo je Srba koji su u proteklom ratu činili strašne stvari, odvratne zločine. Ali, kako da se borite protiv klime koja opravdava te stvari kad je upravo podstičete? Otpor Srba u Hrvatskoj 1991.godine nije počeo tad, nego 1941.godine. Ljudi su se plašili nezavisne hrvatske države jer su imali strašno prethodno iskustvo. Lako je bilo u tom strahu ubaciti kojekakve idiote koji su to iskoristili i politički i finansijski profitirali. Ali, poenta je da se 1995.godine, između ostalog i u odnosnom govoru hrvatskog predsjednika, vidjelo da je dobar dio namjera nezavisne hrvatske države (njene oficijelne strane, ne svih Hrvata!) koji je postojao 1941. postojao i 1991.godine, ali i 1995. Prema tome, ispostavilo se da je logično da se Srbi odupiru oficijelnoj hrvatskoj politici jer je ona bila potpuno neprijateljska prema njima. I to je užasno.

Užasno, jer se onda nasilje, zločin i ludilo potpuno legitimišu. Onda više nema povratka. Na svim stranama se budi ono najgore. Najugroženiji su oni koji ne pripadaju većini, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj, bilo vrijednosnoj. Ne možete da branite slobodu, pravičnost i ljudskost kad je sve sumanuto oko vas. Otvara se ludačko i strahovito kolo zla, nepravde i zločina.

O tome su pravi decision maker-i morali da vode računa. Jebo ih Milošević i Tuđman i sve te budale. Ne treba politizovati ljudske nesreće i ne treba na žrtvama, bilo kojim i na bilo kojim mjestima, graditi sreće bilo koga. Ovi ljudi su bili žrtve. Ovi ljudi su bili ljudi. Neko ih je sistemski protjerao i unesrećio. Neko je uperio oružje protiv njih.

Ništa nije vrijedno jedne djetinje suze, reče Dostojevski. Nebitno je čije je to dijete. Ne diskriminišite djetinje suze, kreteni.

Tako se samo rađa novo sjeme zla.

This is the room, the start of it all,
No portrait so fine, only sheets on the wall,
I've seen the nights, filled with bloodsport and pain,
And the bodies obtained, the bodies obtained.

Where will it end? Where will it end?
Where will it end? Where will it end?

These are your friends from childhood, through youth,
Who goaded you on, demanded more proof,
Withdrawal pain is hard, it can do you right in,
So distorted and thin, distorted and thin.

Where will it end? Where will it end?
Where will it end? Where will it end?

This is the car at the edge of the road,
There's nothing disturbed, all the windows are closed,
I guess you were right, when we talked in the heat,
There's no room for the weak, no room for the weak,

Where will it end? Where will it end?
Where will it end? Where will it end?

This is the room, the start of it all,
Through childhood, thorugh youth, I remember it all,
Oh, I've seen the nights filled with bloodsport and pain.
And the bodies obtained, the bodies obtained, the bodies obtained.

Where will it end? Where will it end?
Where will it end? Where will it end?

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Kako se "pomaganjem" Zvezdi i Partizanu ruši vladavina prava u Srbiji

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Wed, 14 Nov 2012 11:26:00 +0000

Piše: Marko Despotović

Nova vlada Srbije pokazuje da poput svojih prethodnica u poslednjih šest decenija ne razume niti moderan profesionalni sport niti da poštuje svoje građane. Najava prvog potpredsednika vlade Aleksandra Vučića da će "država pomoći Zvezdi i Partizanu" predstavlja kontinuitet pogrešnih poteza države koja onemogućuje razvoj sporta u Srbiji na zdravim osnovama, proboj najboljih klubova u evropskim razmerama, ali i onemogućuje vladavinu prava u zemlji.

Da bi se neka država mogla nazvati pravnom pravnom, pre svega, potrebno je da sama poštuje svoje pravne norme sadržane u zakonima koje sama donosi. Konkretno, u slučaju Zvezde i Partizana (primera ima, naravno, mnogo i van sporta) država neprestano izigrava sopstvena pravila. Jedno od osnovnih pravnih pravila jeste ono koje obezbeđuje zaštitu privatne svojine i potraživanja. Odnosno, država obezbeđuje izvršenje svih potraživanja poverilaca koja su oni stekli u pravno valjanim poslovnim odnosima sa svojim dužnicima. Partizan i Zvezda su neki od najvećih i najneurednijih dužnika u Srbiji i država umesto da to sankcioniše-ona ih otvoreno podržava u tome, a i sam potpredsednik vlade je nagovestio da će država i dalje da toleriše takvo ponašanje ovih klubova.

Ovakva tolerancija nečega što se ne sme tolerisati ima za posledicu pravnu nesigurnost. Niko normalan i sa zdravim kapitalom ne želi da ulaže svoj novac u Srbiji jer se, logično, plaši da li će moći da naplati svoja potraživanja. Zato je Srbija postala mesto u kojem zdravog kapitala nema jer nije dobrodošao i nije zaštićen, odnosno većina kapitala koji postoji u Srbiji jeste-prljav.

Ako se pažljivije proučavaju i izjave stranih diplomata i poslovnih ljudi videće se da oni, pored uobičajenih političkih poruka, stalno podvlače i to da je osnovni problem u Srbiji upravo pravna nesigurnost, nepredvidivost i nesigurnost kapitala. Evo šta direktno poručuje u tom smislu, primera radi, američki ambasador u Srbiji Majkl Kirbi:

„Nismo deo EU, ali želimo da vidimo da Srbija napreduje na svom putu ka EU i da stvori pozitivne rezultate povodom pitanja vladavine prava, (pravne) predvidivosti, poštovanja ljudskih prava i brojnih drugih pitanja. Kosovo je jedno pitanje, ali to nije jedino važno pitanje”, dodao je Kirbi.

Dakle, preduslov stvaranja normalne države jeste vladavina prava i pravna predvidivost. Ove kategorije jesu imaginarne ukoliko država omogućuje bilo kome, uključujući i svoje "brendove", da se ponašaju suprotno od pravnih pravila koja sama propisuje. Zapravo, najbolji dokaz funkcionisanja pravne države i jeste to kad ona sama najstrožije zahteva poštovanje pravila koja vrede za sve od strane svojih sopstvenih institucija i ustanova. Prema tome, ne da Zvezda i Partizan ne trebaju da budu povlašćeni u pravnom prometu, nego Zvezda i Partizan trebaju da budu najstrože sankcionisani ukoliko krše pravila, budući da ova dva kluba trebaju da budu reprezenti srpskog sporta kojim se dičimo u svetu, a ne da ih se stidimo.

Ali, čak da vladavinu prava ostavimo i po strani (što ne smemo, ukoliko želimo da Srbija bude normalna država) postavlja se pitanje: kako su to Zvezda i Partizan prosperirali od nepoštovanja pravila, odnosno od enormne podrške države? Odgovor je danas vidljiv. Partizan i Zvezda su nelikvidni klubovi, rupe bez dna u finansijskom smislu. U pravnom smislu, to su klubovi koji izigravaju svoje poverioce. U sportskom smislu, to su loši klubovi u svim takmičenjima mimo srpskih, a verovatno ne bi bili ništa posebno ni u srpskim da nemaju privilegovan status u svakom smislu kakav imaju.

Prema tome, Zvezda i Partizan nisu iskoristili neverovatne privilegije koje im je država nepravično i protivpravno davala decenijama. Postavlja se logično pitanje: zašto neko misli da se to može promeniti ako se postupa i dalje na isti način.

Veoma neubedljiv i priglup je onaj argument da su u pitanju "srpski brendovi" za koje navija 85% građana Srbije. Da, ali šta je sa onih preostalih 15%? Zašto su ti ljudi prisiljeni da daju svoj novac (novac poreskih obveznika) da bi se finansirali klubovi s kojima oni nemaju nikakve veze? Dalje, da li je bilo ko pitao ovih 85% da li žele da im se uzima novac i daje Partizanu i Zvezdi? Nisu oni svi zagriženi navijači i velika većina njih ne bi dala ni dinar za klub za koji navija. A kad dođemo do onih koji zaista jesu vatreni navijači, onda se stvari u normalnoj državi regulišu na neki drugi način. Naime, donosi se drugačije sistemsko pravno rešenje kad je vlasnička struktura klubova u pitanju. Oni postaju privatno vlasništvo, i svako ko želi da finansijski pomogne klub za koji navija-kupuje njegove akcije i tako postaje vlasnik kluba za koji navija.

To je pravo rešenje za probleme Zvezde i Partizana kao i srpskog profesionalnog sporta uopšte. Privatizacija, odnosno omogućavanje svim zainteresovanima da postanu vlasnici svoga kluba. Pustite vi praznu demagogiju-velika većina građana Srbije, u uslovima u kojima živi, ne želi da daje svoj novac za Partizan i Zvezdu. Uostalom, ako ne verujete, organizujte referendum po tom pitanju i uverite se šta ljudi zaista misle. Nemojte im nametati rešenja. Nemojte otimati na perfidan način njihov novac.

Da su Partizan i Zvezda privatni klubovi, akcionarska društva, tačno bi se i precizno mogla utvrditi odgovornost za sve dobre i loše stvari koje se dešavaju u tim klubovima. I pri tom, što je najvažnije, sami građani ne bi plaćali loše poslovne poteze klubova. Tako bi se zaista i potvrdilo da li je zbilja reč o "srpskim brendovima". Jer, ako su brendovi, postojao bi interes kupovine njihovih akcija i tako bi se došlo do svežeg kapitala. To je redovan i zdrav način funkcionisanja svih ozbiljnih evropskih klubova. Transparentnost, a ne sportsko-državna mafija kao kod nas.

Tako bi oni koji vole svoje klubove i koji žele da im finansijski pomognu postali ne samo vlasnici u odgovarajućem procentu, nego bi bili i u poziciji da realno kontrolišu poslovanje uprave svog kluba. Tako bi se na najoptimalniji način osiguralo da se donose najbolje odluke za klub, a ne za pojedince koji potkradaju i klub i državu, odnosno poreske obveznike. Tako bi država pokazala da zaista brine o Zvezdi i Partizanu. To bi bilo pravo i jedino moguće rešenje. Dok se to ne desi, znajte, neko masno laže.

Igrači Zvezde već mesecima nisu primili platu. Od čega oni, pobogu, žive? Jednostavno, njih plaćaju njihovi menadžeri. A to se krije od javnosti, klubovi, igrači i menadžeri o tome ćute. Zašto? Zato što se čini sve da se izbegnu pravne obaveze. Odnosno, igrači u Partizanu i Zvezdi nisu "vlasništvo" klubova, nego menadžera. Kad igrači idu u inostranstvo menadžeri uzimaju novac. Klubovi služe da se fudbaleri u njima afirmišu. Za to služi i reprezentacija u kojoj menadžeri takođe kupuju mesto svojim igračima. Klubovima je to dobro, jer njihova uprava uzima procenat od menadžera a sa platama igrača nema veze. Takođe, uprave zarađuju i na marketingu, ali dobijaju novac i od države, što direktno, što putem javnih preduzeća koja vode partijski funkcioneri koji su bliski Zvezdi ili Partizanu. A dugove koje stvaraju klubovi..pa te dugove im država, kao što reče Vučić, reprogramira. Odnosno, dugove im na kraju vraćaju obični građani. (Levo je primer ugovora "o ulaganju" između menadžera i fudbalera).

Ovo je mehanizam na kojem funkcioniše srpski "vrhunski" sport. Odnosno, jasno je da je ovo mafija. Partizan i Zvezda su nalik kriminalnim udruženjima a u svemu tome država im daje punu podršku. To je jedini razlog zbog kojeg se godinama ne donosi kvalitetan zakon o profesionalnom sportu i zbog kojeg se dozvoljava propadanje najboljih domaćih klubova.

Prema tome, nema mesta patetici i demagogiji. Nikoga od političara nije zaista briga za Zvezdu i Partizan. Da jeste, ponašali bi se drugačije. Nije ih briga ni za građane čiji novac koriste u privatne svrhe. Kao što ni takozvane "vatrene navijače" i vođe navijačkih grupa nije briga za te klubove. To su kriminalci koje država koristi za prljave poslove. Oni se nameću kao "duša kluba", lažu da su predstavnici svih navijača. Oni su za svoju "ljubav" prema klubu masno plaćeni. I država, ako želi da reši problem ne samo huligana na stadionima, nego i dobar deo problema dilovanja droge i kidnapovanja-treba samo da smesti iza rešetaka vođe navijača. Međutim, ona to ne čini, ona sa njima-pregovara. To vam jasno pokazuje koliko je sati i o čemu je reč.

Zaključimo: ovo što radi sadašnja vlada nije pomoć Zvezdi i Partizanu. To je pomoć onima koji žele da zarade na tim klubovima na nezakonit i netržištan način. Država nastavlja da bude generator problema u sportu. Na duže staze nijedan problem ovih klubova ovako se neće rešiti, naprotiv-samo će se produbiti.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje na domaćim portalima

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Tue, 13 Nov 2012 10:55:00 +0000

Naslov ovog teksta zapravo jeste naziv odgovarajućeg krivičnog djela predviđenog Krivičnim zakonom BiH. U pitanju je krivično djelo "Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti" iz člana 145.a KZ BiH.

Dakle, ovo djelo je kažnjivo i jasno su definisane sankcije za isto. Vladavina prava znači da onaj ko se ogriješi o pravo-odgovara. No, da li je kod nas zaista tako?

Na portalu Dnevnog avaza objavljeno je nedavno privatno pismo američkog vojnika iz sastava IFOR-a koje je ovaj 1996.godine uputio svojoj baki. Ne baš sjajne kvalifikacije ljudi koji žive ovde nalaze se u tom pismu. Čovjek je ljude koje je upoznao na službi u BiH nazvao "primitivcima". Ne valja generalizovati i taj vojnik nije mogao za samo nekoliko mjeseci da upozna sve aspekte u tom smislu da bi mogao davati opšte vrijednosne sudove. Ali, šta da mu radimo. Znate, pismo je, ipak, privatno. A niko nema pravo da zalazi u privatne stavove bilo koga sve dok ti privatni stavovi ne postanu konkretno djelovanje usmjereno protiv nečijih prava i sloboda.

Komentatori na portalu su različito reagovali na ovo privatno pismo koje je sad postalo javno, ne voljom tog vojnika. Evo nekih zanimljivih reakcija:

"jehude, sinovi majmuna i svinja". Da li je ovo izazivanje i raspirivanje vjerske, rasne i nacionalne mržnje? Baš me zanima argumentacija onih koji misle da nije. Jevreji žive u BiH i ravnopravni su građani sa svima. Da li je ovo nešto što bi u normalnoj zemlji moglo da prođe nekažnjeno? Teško. Ali, ovde ne samo da prolazi nekažnjeno nego i, najčešće, neopaženo.

Odgovornost portala za omogućavanje izjava koje potpadaju u biće krivičnog djela? Indikativno je da ovakve komentare na Avazovom portalu niko nije obrisao ni 16 časova nakon njihovog objavljivanja. Teško da je u pitanju previd, teško da se nije imalo vremena. 16 časova je dosta vremena.

Odgovornost nadležnih pravosudnih institucija? Da li će Tužilaštvo BiH da reaguje? Po zakonu, trebalo bi. A ako ne reaguje, bilo bi zanimljivo čuti saopštenje te institucije kojim bi bilo objašnjeno zbog čega ovakve stvari ne potpadaju pod činjenično stanje krivičnog djela izazivanja vjerske, rasne i nacionalne mržnje. Ono, da znamo svi.

Nije ovo usamljen primjer, ovakvi izlivi patriotizma svakodnevnica su u domaćem onlajn prostoru. Možda stvarno nema smisla da ljudima brane da se tako ponašaju. Neka slobodno mrze i raspiruju sjeme nekih budućih zala. Ali, treba onda biti pošten. Treba se maniti licemjerja. Treba fino promjeniti krivični zakon i dekriminisati ovakvo ponašanje. Odnosno, izazivanje rasne, vjerske i nacionalne mržnje ne treba biti krivično djelo. Prosto. Tačka.

A ne da zbog strejndžera glumimo tu neki nivo i deklamujemo kako poštujemo moderna pravna i civilizacijska dostignuća. Ko njih šiša. Pojma oni nemaju. Niko bolji od ljudi ovde.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Demokratija je iluzija

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Mon, 12 Nov 2012 23:19:00 +0000

Demokratija u dvadeset i prvom vijeku jednostavno nije realna opcija, ako je ikad i bila. Manimo se sad svih tih mogućih politikoloških i socioloških teorija koje idu toj tvrdnji u prilog. Fokusirajmo se na ono najbitnije: da bi neko odlučivao o nečemu potrebne su mu adekvatne informacije i znanje. Ono što je danas predmet regulisanja države, odnosno njenih institucija a čije kadrove građani, k`o biva, biraju-previše je komplikovano, usko-stručno i zahtjeva različita specijalizovana znanja. Takva znanja većina građana nema i ne želi da ima. Prosto, ljudi ne žele da znaju sve detalje.

A u detaljima je, kako znamo, đavo. Građani nisu kompetentni da upravljaju modernom državom koja je prigrlila ogroman broj nadležnosti u različitim oblastima. Zato oni i ne znaju šta biraju. Oni biraju političare na osnovu ličnih simpatija. Oni biraju na osnovu nekih interesa koje im političari možda nude. Ali, uprkos svemu, građani ne odlučuju ni minimalno niti o jednom strateškom pitanju zemlje u kojoj žive.

Građani vole opšta mjesta. Vole fraze i političku demagogiju, ma koliko verbalno govorili da ne vole. Samo u demagogiji oni mogu biti koliko-toliko ravnopravan učesnik političkog procesa. U kompetentnoj raspravi-malo je kompetentnih. Zato taj sto velika većina izbjegava jer za istim nema šta da traži. Zato svi žele simplifikaciju političkog procesa, žele jednostavne poruke i žele političare koji će ih smjestiti uveče u krevetac i majčinskim tonom reći da će sve biti dobro.

Ali, znate šta? Vremena se mjenjaju. Prije tri-četiri decenije eminentni svjetski sociolozi tvrdili su da je tehnološka revolucija za posljedicu, između ostalog, imala i to da skupštine-predstavnička tijela-gube trku sa izvršnim vlastima, jer potonje imaju više stručnog znanja. Dakle, odavno je jasno da građani ne odlučuju ništa. Prilično dugo je jasno da ni skupštine ne odlučuju ništa bitno. Ali, odlika današnjice je i da vlade i specijalizovane agencije takođe više ne odlučuju ništa.

Da, vrijeme je pregazilo i tehnokrate. Ni oni više nisu dovoljno stručni. Stoga, došli smo do situacije da u jednoj državi više ne možemo da lociramo bilo koga ko odlučuje o bilo kojem suštinski bitnom pitanju vezanom za tu državu. Narod, političari, ove ili one elite, tehnokratija. Niko ništa.

Koga se onda ferma?

Samo najinteligentnije, najbogatije i najinformisanije ljude na svijetu. Potrebni su, da, svi navedeni kriterijumi, samo jedan ili neki-to je nedovoljno. Čak ni takvi, the best of the best, ne mogu da odluče previše. Ali, oni koliko-toliko drže volan u rukama. Ostali su najobičniji statisti, lako promjenjivi i prilično glupi kad se šepure i glume da su nešto bitni.

Teško da na globalnom nivou, a to je danas jedini realan nivo odlučivanja, važne poteze može da vuče više od sedam ljudi. Nacionalni interesi, kulture, religije, klase, ideologije-to su sve stvari od tercijarnog značaja. Pojmovi čiji je smisao integrisanje mase u sistem i održavanje iluzije o njenoj ulozi.

Kad god se našla u poziciji da odlučuje o bilo čemu, makar ta pozicija bila i fiktivna-masa je jedino pokazala svoju krvoločnost. Čovjek se ne snalazi van mase, a masa traži krv. Zato su ljudi najveća prijetnja čovjekovoj slobodi i prosperitetu. Hronično odbijaju da se emancipuju i iako bjesomučno ubijaju zbog religije-nikad nisu shvatili niti jednu Božiju poruku. Stoga njihove institucije ne smiju nikad više dobiti šansu da bilo šta realno odlučuju.

Gorenavedeno nije iluzija niti zavjera. U pitanju je prosta logika istorijskog mehanizma. Vi svaki dan svjedočite o njegovom djelovanju. Vi svaki dan uočavate da niti jedna `demokratska` institucija ne funkcioniše niti ima nade da može funkcionisati. Jedino funkcionišu pravila za koja se ne zna konkretno ko ih nameće. Ne budite lakovjerni, ne znaju to ni prosječni Nijemci, Amerikanci, Kanađani. Prosječni Jevreji. Pravila jedino mogu nametnutni oni najpametniji i najsposobniji, a oni su daleko od očiju gledalaca, ne zato jer su skriveni, već zato što gledaoci gledaju kič i šarlatane.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Popust na abortus-šta je sad problem?

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Thu, 08 Nov 2012 10:32:00 +0000

Velika se prašina digla ovih dana oko oglasa na sajtu Kupimo.rs a kojim je privatna klinika iz Beograda "Gala medika" obavjestila zainteresovane da daje popust na abortus od 28%, te da umjesto redovnih 25.000 dinara isti košta 18.000 dinara ukoliko na tom sajtu naručite kupon. Ljudi su bili šokirani na društvenim mrežama i u mejnstrim javnosti. "Kako, otkud, da li je moguće, strašno". Traže se i glave, pa je stoga i nadležna inspekcija Ministarstva zdravlja krenula u kontrolu ove privatne klinike.

Pozitivno je da je i ova situacija zapravo imala svoj početak upravo na društvenim mrežama. Mejnstrim mediji još jednom su pokazali da nisu tako brzi kao tviteraši.

Ipak, kasnije su ovu vijest drpili i novinari i šou je mogao da počne. Kao što već napisah, opšte zgražanje, gađenje i čuđenje. Ali, zašto? To je ključno pitanje.

Većina onih koji se zgražaju nad ovim oglasom nemaju ništa protiv samog abortusa. Oni koji se ne protive abortusu su većina u ovom društvu. Makar zajedno s onima koji nisu oštro protiv abortusa. To je sve stvorilo ambijent da je abortus normalna stvar. Kad god neko ustane protiv takvog shvatanja-proglase ga mračnjakom, nazadnim tipom. Čovjekom koji mrzi žene i ljudska prava. Iako niko od tih nepismenih kretena ne umije da objasni zašto je čovjek koji je u svijetu poznat kao jedan od najvećih liberala Ron Pol žestoko protiv abortusa.

Dakle, ne pričamo ovde o nekome ko je protiv, primjera radi, istopolnih veza, ne pričamo o nekome ko se zalaže za povećanje vojnog budžeta, ne pričamo o nekome ko smatra da je ženi mjesto u kuhinji-pričamo o čovjeku koji je, volio ga neko ili ne-decenijama ima svoje opštepriznate liberalne stavove. On je protiv abortusa prosto zato što ne možete govoriti da poštujete pravo na nečiju slobodu a istovremeno biti protiv života, i to one najnezaštićenije jedinke.

I na ovom blogu je već pisano o tome i navedeni su razlozi zbog čega je autor protiv abortusa kao nečega nehumanog i, u osnovi, zločinačkog. Poenta je bila da samo medicinski razlozi ili silovanje mogu dati legitimitet za abortus, i to po argumentu zaštite većeg dobra/prava. Sve ostalo su gluposti, sve ostalo je zločin.

Abortus-legalizovano ubistvo

Ali, ko šiša autora. Nebitni su njegovi stavovi. Ljudi imaju svoje stavove. Samo, sad se postavlja pitanje:

dođavola, šta tu sad morališete i patetišete? Popust na abortus? Pa šta? Logična posljedica. Logična posljedica onoga što smo kao društvo prećutno ili otvoreno prihvatili. 200.000 abortusa se izvrši u Srbiji godišnje. 200.000 djece nema pravo da se rodi, nema pravo da živi. To smo mi. To je naš izbor. I zašto se sad savjest pere tako što se pljuje po privatnoj klinici koja svake sedmice godinama unazad uz naše prećutno odobravanje radi abortuse? Zašto?

Najgore je biti bez stava. Najgore je prihvatati fensi stavove salonske većine. Onda sve postane ljigavo i bezlično. Mislite da će peći savjest naručioca ovog kupona s popustom? Mislite da nije od tog momenta naručeno još na desetine abortusa u Srbiji? Itekako jeste. Samo na ovom blogu bar jedna posjeta dnevno dolazi tako jer neko gugla "abortus u Banjaluci". Dolaze zato jer se o abortusu pisalo na T-AT. To guglaju osobe koje žele da abortiraju u ovom gradu, osobe koje žive tu sa nama. To se dešava svakodnevno.

Prema tome, jeftinoj patetici više nema mjesta. Stvorili smo ambijent, prihvatili smo abortus kao normalnu pojavu. Ona će se sve više komercijalizovati, ljudi će htjeti na tome da zarade. Ništa čudno.

I oni koji nisu bili protiv samog uzroka nemaju pravo biti niti protiv posljedice.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Direktne političke poruke na internetu

noreply@blogger.com (Teza Antiteza) — Wed, 07 Nov 2012 13:01:00 +0000

Internet je već odavno prestao biti predmet onih priča u stilu "to je veoma značajno komunikaciono sredstvo, korisna alatka, perspektivan medij" i slično. Danas više niko ozbiljan ne govori o internetu na taj način. Internet je danas život. Bukvalno. Sve je onlajn, sve je digitalizovano. Čitamo vijesti, magazine, knjige preko neta. Učimo jezike. Slušamo muziku. Gledamo filmove. Pričamo jedni s drugima. Prosto, on je toliko postao sveprisutan i o tome se već toliko pisalo i piše da zbilja nema potrebe trošiti više riječi na to.

Domaća politika i političari na netu? Otkako blogujem pročitao sam mnoštvo tekstova u blogosferi o tome kad će internet da odluči pobjednika na nekim izborima kod nas. Međutim, cijenim da je to pogrešan pristup stvarima. Ne odlučuje bilo koje komunikaciono sredstvo o pobjedniku izbora, već motivi ljudi koji izlaze da glasaju. Da li internet ima tu svoje neko mjesto? Pa da, poput novina, televizije, šatora, prijetnje otkazom ili obećanja posla. Ili fizičkog izgleda nekog političara. Njegovih verbalnih sposobnosti. Sve su to faktori koji kod nekoga više a kod nekoga manje grade određene političke preferencije i niti jedan nije apsolutno dominantan.

Ali, nešto drugo je predmet osvrta ovog teksta. U pitanju je činjenica da političari i na ovom našem prostoru počinju da rade ono što i političari u ostatku svijeta, ali i ono što radimo mi svi, obični građani. Naime, oni koriste internet ne više samo u onih nekoliko mjeseci predizborne kampanje, nego kad god osjete potrebu da pošalju određenu poruku (političkog karaktera).

Juče je Aleksandar Vučić putem svoj fejsbuk profila poručio da će uskoro otkriti detalje afere prisluškivanja najviših državnih funkcionera u Srbiji.

Isto tako, već danas je ponovo na svojoj zvaničnoj fejsbuk stranici ponovio da će do kraja nedelje u javnost iznijeti podatke koji se tiču svih detalja oko prisluškivanja državnih funkcionera. Obe ove njegove fejsbuk objave prenijeli su potom i klasični mediji, televizija i štampa. Ovo su udarne vijesti u Srbiji ovih dana i one nisu nastale tako što je neki novinar uzeo izjavu od ministra odbrane već tako što je sam ministar direktno javnosti saopštio šta je želio da saopšti, bez bilo kakvih medijskih posrednika.

Naravno da je ovako nešto bilo nezamislivo prije samo pet godina. Naravno da građani danas imaju nikad izraženiju šansu da budu na direktnoj liniji izvora informacija. I ne samo to-građani danas mogu i sami da iniciraju određene političke reakcije, bez komplikovanih klasičnih formi zahtjeva za prijem kod nekog državnog funkcionera ili pokušaja da se kroz određene emisije na televiziji kroz telefonska javljanja obrate nekom političaru. Uostalom, vrlo je zanimljiv i nedavni primjer banjolučkog blogera Borisa Bajića koji je putem tvitera ostvario direktnu komunikaciju sa ministrom spoljnih poslova Velike Britanije Vilijemom Hejgom.

Teško da bi Boris Bajić u skorijoj budućnosti dobio šansu da komunicira sa britanskim šefom diplomatije, ali teško i da bi ovaj drugi dobio direktnu i spontanu mogućnost da čuje od običnog građanina čijom zemljom ili regijom se bavi njegove, a ne oficijelne stavove te vlade. Dakle, internet je srušio te formalne, birokratske barijere

i doslovce je utro put ničim ograničenoj komunikaciji ljudi različitih profesija, društvenih statusa, nacionalnosti, generacija i svih ostalih jazova koji ih inače razdvajaju i koji objektivno otežavaju komunikaciju.

Sjetićemo se i nedavne situacije oko privođenja bivšeg ministra i predsjednika Narodne skupštine Srbije Olivera Dulića. I on je neke od svojih najznačajnijih poruka povodom svega toga podijelio na tviteru. Njegovi pratioci su tamo mogli da pročitaju ono što je direktno bila njegova reakcija na sve to, mogli su neposredno da osjete ljutnju, razočarenje, inat i sve neke emocije koje klasični mediji koji djeluju zapravo posrednički-ne mogu da vam prenesu.

Dakle, u pitanju je jedna prilično neuobičajena stvar za ove prostore: imate hapšenje poznatog političara, imate njegovu direktnu reakciju koju upućuje vama (bez posredstva medija), a ta reakcija je pri tom ljudska, prirodna, bez onih redovnih formalnih šminkanja, fraziranja, forme i protokola. Građani na taj način dobijaju šansu da politički proces promotre iz jednog drugog ugla, neposredno da se osjete njegovim dijelom i da upoznaju one koji ih politički predstavljaju na jedan svakako drugačiji način.

Opet prije nekoliko dana bili smo svjedoci da je jedan bivši premijer najavio putem svoj privatnog fejsbuk profila da napušta svoju dotadašnju stranku.

Dakle, i ovo je ekskluzivna vijest koju njen akter predočava javnosti bez posredničke uloge klasičnih medija-mediji ne provociraju njegov stav, već on sam proizvodi vijest koju potom ljudi neposredno konzumiraju.

Imamo i mi u Republici Srpskoj zanimljivih primjera. Već pomalo antologijska postaju tviter sučeljavanja predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Igora Radojičića i narodnog poslanika u toj skupštini Branislava Borenovića.

Ova dvojica visokopozicioniranih političara u Srpskoj takođe su uspjela da teren političke komunikacije prebace iz poslaničkih klupa, medijskih studija i drugih sličnih mejnstrim političkih `bojnih polja` na polje društvenih mreža, odnosno interneta. A najbitnije u vezi s tim jeste da to direktno mogu da prate građani, ali i da oni mogu takođe da stupe u tu konverzaciju, odnosno da i sami budu ravnopravan i aktivan dio te komunikacije, što u mejnstrim varijantama definitivno nije slučaj. Ne treba posebno naglašavati važnost takvog nečeg za sazrijevanje političke kulture kod običnog svijeta koji ima hroničan problem sa apolitičnosti.

Kad je već spomenut g. Borenović prisjetićemo se da je upravo on prošle godine na inicijativu koja je krenula s ovog bloga vis-a-vis davanja novca Pressu RS od strane Vlade Republike Srpske postavio poslaničko pitanje u Narodnoj skupštini tim povodom.

Dakle, činjenica je da je uprkos svim problemima koji karakterišu politički proces u Srpskoj postoje pomaci u smislu razvoja interakcije između građana i političara. Tviter je ušao u Narodnu skupštinu RS, što samo po sebi nije dovoljno jer se tek čekaju konkretni efekti koje internet komunikacija treba da ostvari kad su političke odluke u pitanju.

Biće zanimljivo pratiti dalji razvoj ove vrste komunikacije u ovdašnjem političkom procesu. Ekskluzive na društvenim mrežama o hapšenju nekih `krupnih riba`. Ekskluzivne objave ministara i predsjednika stranaka da je pala neka vlada ili da je upravo formirana nova. Neki `masni` detalji. Pozivi građanima na konkretne akcije. U svakom slučaju, ne treba ostati pasivan. Treba stalno pritiskati političare, podsjećati ih na ono što su govorili i obećavali. Treba im smanjivati `onlajn rejting` kad zabrljaju i učiniti sve da to i takvo smanjivanje (konsekventno, i povećanje kad zasluže) ima direktne posljedice i na dešavanja u oflajn dimenziji.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...