Klijentica iz CMS-a je dugogodišnja prijateljica i lako smo našli zajednički jezik u vezi dizajna brošure za ovogodišnje Mirovne studije. Pregledavajući stare materijale primjetio sam kako se ne koriste ilustracije. Predložio sam eksperiment, idemo to napraviti kao dizajn, a ja poklanjam ilustracije. Znam kako je teško organizacijama izdvojiti ogroman budget za oglašavanje, tako da sam pristao na cijenu koju su nudili, što mi je dalo prostora da bude po mom.

Kako nije dobro ostavljati klijenta bez izbora, odlučio sam naškrabati 4 prijedloga, ali je svima u mojoj okolini najviše pažnje privukla ilustracija s tri lika koji se penju u rupu. To je na posljetku i klijent odabrao.

Ovo je bila prva verzija ilustracije za uvod koja je odbačena na sugestiju klijenta.

Za uvod sam prvo zamislio ljude kako raspravljaju za stolom. Kad je crtež već bio pri kraju, shvatio sam da se tu radi o globalnijoj tematici pa stol zamijenio Zemljom.

Za ljudska prava se nisam mogao odlučiti u kojem pravcu bi krenuo razmišljati, na kraju sam se sjetio božice pravde, ali malo modificirane.

Identiteti su mi bili odmah jasni, ali sam kasnije dobio opasku kako srce izgleda gay. Odmah sam zaključio da baš zato mora ostati.

Kako prikazati izgradnju mira? Rušenjem.

Ovako sam se često osjećao kad sam se bavio aktivizmom.

Globalizacija me posebno veselila, šta drugo raditi kad radi globalizacije sve bude potopljeno?

Prva verzija ilustracije za najavu radionice po Boalu. Zamišljao sam kako je izaći na pozornicu vjerojatno osjećaj golotinje, nalik onome što su osjetili Adam i Eva. Pomislio sam – zašto ne. Kako je u paketu bila i radionica snimanja filma o nenasilju, mislio sam zašto ne staviti snimatelja ispred pozornice. Upravo je taj detalj priču pretvorio u malo prebrutalnu asocijaciju.

Nova verzija je jednostavnija, ali mislim da pogađa smisao.

Brošura je ovdje dostupna za download.

Dok sređujem animaciju za Zlatku danas sam imao još jedan brzinski posao. Riječ je o letku za Kulturu poduzetništva, seminara u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka.

Dok sam razmišljao o problemu, nametnula mi se slika ruke koja zalijeva grm (stablo?) na kojem raste novac.

Iako sam dobio inpute kako poduzetništvo nije bazirano samo na skupljanju novca, nekako se nisam mogao riješiti stabla s novcima. Malo po malo sam zamislio i tri biznismena od kojih je jedan uspješan, drugi samo što ne propadne a treći nikako da uspije. Prvotno je zamišljeno da biznismeni poziraju na grafu profita i to jedan stoji sa strane, drugi zadovoljno jaše u sredini, treći je na vrhu ali se samo rukom drži za špic i gleda u dubinu.

U jednom momentu sam shvatio da umjesto grafa ide stablo i to da je samo jedan uspio i to penjući se po ljestvama od zvjezda.

Nakon ove skice i odobrenja klijenta krenuo sam u dovršavanje ilustracije. Imao sam u glavi neke kombinacije s teksturama, ali sam ipak odabrao čisti pristup, linija i sivi tonovi. Vidjet ću kako će ispasti u tisku.

Estonski crni humor, mračno mi je to, bizarno, ja to ništa ne kužim, čulo se po kafe baru Apartman koji je poslužio kao mjesto za domjenak.

Na moju veliku žalost ekipa koja radi priloge za video na webu Animafesta nije se pojavila tamo, jer je sigurno mogla snimiti zanimljive izjave zbunjenih mi kolega animatora i drugih kako pokušavaju odgonetnuti zašto se lopov toliko zadržao, što mu znače te ruke, kako je on završio kroz prozor, otkud sad tajna u cipeli?

Maestralno, kao i uvijek, Pärn se poigrao s našim mozgovima, našalio se mračnim temama kao što je gubitak voljene osobe. Čak i patnja djeteta poprima oblike tragikomične bizarnosti u odnosu na dvije pretile prostitutke. Igra skrivenim značenjem ovdje je više nego ikad razotkrila majstorovu taktiku da pravu priču sakriva kao tajanstveno blago, a na nama je da nježno gulimo slojeve da bi samo nanjušili supstancu.

Film je težak, pripremite se za naporne, ponekad neugodne minute. Što se mene tiče, vrijedi ne samo svake sekunde, već svake crtice na svakom pojedinom kvadratu koja je u njega uložena.

Kako je danas u 11 razgovor s autorom, ne znam što ću ga pitati jer bi mi dobro došlo još jedno gledanje, ali za mene je film apsolutna petica, što mogu argumentirati kojem god od mnogih osporavatelja na koje sam jučer naletio. To što netko ne razumije vrhunski art znači da je lijen gledaoc, što je apsolutno svačije pravo, međutim, u te se ne ubrajam. Bravo gospodine Pärn, dođi nam opet i na godinu s novim filmom, kao što si i obećao s pozornice!

P. S.

Da dočaram djelić otvorenja, Alexei Alexeev, koji je btw. pričao da je Krok festival ono, must see, s Vjerom Matković je koristio svoje tjelo kao platno na kojem se vrtio njegov vlastiti lik. Mislim da mu se ostvario san, a da to nije ni shvatio. Žao mi je što nemam video, nadam se da će se Animafrik tu isprsiti.

Priita Pärna nije potrebno previše predstavljati starim posjetiocima Animafesta. Već postoje poklonici koji u redovima stoje da pokupe djelić inspiracije ovog razigranog lucidnog Estonca. Sad je snage udružio sa suprugom, bivšom studenticom, i prvi put nakon deset godina završio film. Nešto o njemu sam načuo iz filma Pärnography, prikazanog na prošlom Animafestu povodom nagrade za životno djelo. Tom prilikom sam vodio i razgovor koji će izaći u biltenu Animafesta, tekst je nepotpisan, ali oni koji trebaju znati, znaju tko ga je napisao. Tom prilikom mi je rekao kako on zapravo uopće ne voli animaciju što me zaintrigiralo.

Iz ovog djela ćete vidjeti i kako mi je bio mukotrpan posao taj intervju skinuti. Iz nekog razloga na snimci se neki djelovi ponavljaju kao da ploča preskače, uopće mi nije jasno zašto se to događa. Al to je inoako samo za informaciju, kako čovjek zvuči. Intervju je u cijelosti objavljen u ovogodišnjem biltenu Animafesta. Hvala Zimi još jednom što me bacio u vatru. Zahvaljujući tome imam sad Pärnov broj u mobitelu, a vjerujem da mogu i računati na njegov savjet oko novog filma “Ljubav i prevozna sredstva” koji je sad u predprodukciji. A zašto bi uopće htio njegove savjete? E pa zbog ovoga:

Trokut

Može li se kućanica zaljubiti u patuljka koji stanuje u njenoj pećnici? Kako to izgleda kad muž ode, a patuljak zamjeni njegovo mjesto? Pogledajte u ovom remek djelu.

Doručak na travi

Kontroverzan film koji satirično oslikava svakodnevnicu Sovjetskog Saveza. Pratimo 4 lika čija se sudbina na kraju spoji na poznatoj kompoziciji. Film je dobio brojne nagrade, između ostalog glavnu nagradu na Animafestu.

Time Out (1984.)

Posebna poslastica koju sam puštao klincima na Šipanu. Tom filmu su se posebno veselili i svaki dan su tražili da ga pustim opet. Ne moram niti objašnjavati koji je to za njih bio kulturološki šok i koliko je utjecalo na njihov način razmišljanja o stvaranju filmova.

Još jednom napominjem, u kinu Movieplex je Pärnov najnoviji film pa preporučam da provjerite ima li života bez Gabrielle Ferri. Isto tako, javio mi je da sa sobom nosi kolekciju svojih filmova na novo izdanom DVD-u. Pa tko voli, nek se javi, vjerojatno na štand u kino Europi.

Od 2. do 7. lipnja odvija se 19. po redu Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, Animafest.

ANIMAFEST ZAGREB je jedan od najstarijih svjetskih festivala animiranog filma, održava se od 1972. i po tradiciji je drugi festival animacije u Europi. Od 2005. kada je preveden u godišnje izdanje – neparnu godinu posvećuje dugometražnom filmu, a parnu kratkometražnom.

Ove godine je u velikom natjecanju deset filmova koji se prikazuju u dvoranama Movieplexa, (centar Kaptol) i kinu Europa.

Moja je preporuka svakako meni omiljeni autor Priit Pärn, autor legendarnih Karl and Merlin, Hotel E, Doručak na travi i mnogih drugih nadrealnih i nevjerojatno lucidnih crtića. Autor nam dolazi u goste i predstavlja najnoviji film, “Život bez Gabrielle Ferri“ koji je radio u suradnji sa suprugom Olgom. S autorima će biti i upriličen razgovor u Medijateci Francuske knjižnice.

Za one malo avanturističkog duha, u smislu da ima želju sjesti sam za kompjuter i proizvesti dugometražni animirani film preporučam “Sita pjeva blues” za koji je Nina Paley potpisana u mnogo funkcija, od scenarija, animacije do režije i montaže, a film je poznat i po kontroverznom stavu autorice da ne mora plaćati autorska prava za prastaru glazbu koja se koristi. Taj stav joj je prouzročio velike neprilike s divovima diskografske industrije, tako da je, primjerice, zabranjena distribucija, osim po festivalima. Imajući to u vidu, gledanje ovog filma predstavlja svojevrsnu subverziju, a i ekskluzivu.

Posebna poslastica, opet za “garažnu” produkciju crtića je film Billa Plymptona: “Idioti i anđeli“. Autor će o filmu progovoriti u majstorskoj radionici, tako da, mladi, stari, budući i sadašnji autori/ce, naćulite uši. Od ovog se lika ima što naučiti.

Pored glavnog mnogo je i popratnih programa, pa da ne nabrajam sve, isprintajte si ovu tablicu u dizajnu Damira Gamulina i moje prezimenjakinje Tine Ivezić koji su pogodili dušu Animafesta svojim oblikovanjem.

To je samo jedan mali dio, ono što je najvrjednije je upravo “festa” iz riječi festival, a kako ja zamišljam feštu, to može biti jedino mjesto gdje ljudi iz branše opušteno cirkuliraju i razmjenjuju ideje, misli, mirise, boje, ljubav, entuzijazam, iskustvo, znanje i prijateljstva. Kako mi je napisao Priit Pärn, “to je mjesto na koje idemo da vidimo kako nismo sami.” E, pa, dobro nam došli – na Animafest.

Animafest me u mnogo čemu oblikovao, razvio ljubav prema animaciji, kao i djelovao na način razmišljanja o filmovima i animaciji, pogotovo mojim vlastitima. Ono što bi volio vidjeti u bliskoj budućnosti je da se energija i koncentracija Animafesta rastegne izvan okvira tjedan dana i da gostovanja i majstorske radionice budu učestala pojava cijelu godinu, u ovom gradu koji sam sebe voli zvati centrom srednjoeuropske animacije. Volio bi isto tako da se stvori klapa koja će djelovati u Zagrebu, pričati, zafrkavati se, dijeliti iskustva vezana za animaciju, a ne da će se to svoditi na dan Asife u Tuškancu, birtije oko Zagreb filma i par hermetičnih krugova koji se međusobno ne podnose i zovu jedni druge konkurencijom. Preslabi smo da bi se rasipali, moramo razviti solidarnost i vjerovati u umjetnost, to je jedini način da opet jednog dana budemo broj jedan.

Animafest osim ljudi iz moje branše preporučam svakome tko se zasitio komercijalnih holywoodskih projekata kojima nas zasipaju da se uputi ili u kino Europa, ili Movieplex ili do Medijateke i uroni u svijet slika i mašte svjetskih velikana animacije po izboru umjetničkog direktora Krešimira Zimonića. Ja ću svakako biti tamo.

Kako me uskoro čeka puno animiranja, danas sam počeo sa svakodnevnim vježbama. Dok se sprema post Princip animacije 10: pretjerivanje, odlučio sam malo podijeliti s vama što sam napravio. Pitanje za vas, da li da stavljam ili ne ove skice ubuduće?

Zgodne face u busu, definitivno bi se trebao više baviti karikaturom

Još malo zanimljivosti iz busa, opet karikirano. Pokušavam naći karakter u slučajnim prolaznicima.

Mame u tipičnim pozama oko pješčanika.

Došao je muž sa šljake, gleda zaljubljeno u svoju rudlavu klinku, s prethodne skice.

Ima li tvoj crtež težinu, dubinu i balans?

To je bilo nalijepljeno iznad jednog stola u Disneyevim studijima. Plastičan crtež je onaj koji ima težinu, dubinu i balans. To znači da, iako linearan, crtež je nastao kao posljedica logičnog kombiniranja volumena koji na kraju predstavljaju topografiju (konstrukciju) za polaganje linije. Zašto je to bitno? Jednostavno, da bi pomaknuli crtež, potrebno je shvatiti što se događa ispod crteža, kako bi pokret bio uvjerljiv i kako bi radnja koju izvodi lik bila prepoznatljiva. Naravno da postoje crteži i filmovi koji demantniraju to pravilo, ali ako nije riječ o izuzetno šarmantnom i dopadljivom dizajnu nedostatak plastičnosti u crtežu vodi do onoga što zovemo zamor materijala. Postoje i primjeri koji svjesno negiraju pravilo volumena, o tome nešto kasnije.

Metoda koja je poznata još od renesanse je konstrukcija crteža iz jednostavnijih geometrijskih oblika.

Što nam o plastici govori crtež Raphaella Santija? Ovalni oblici vidljivi su ispod svih crteža i ako pažljivo pogledate točno se naziru kružnice, elipse, a na nekim mjestima i valjci i kvadar.

Jednostavni geometrijski oblici mogu biti konstrukcija za sve oblike koje zamislimo. Zamisao je stara, majstori Renesanse posudili su je od Grka, ovi od Egipćana, ovi od Paleolita? itd itd. Uvijek je čovjek težio pojednostavljivanju forme, jasnom stiliziranom obliku koji je lako izvesti (multiplicirati) i koji jasno komunicira priču/osnovnu ideju. Isto je s animacijom. U animaciji postoji još jedan specifičan problem  — to je ogromna količina crteža za koju je ponekad potreno više crtača/crtačica i teško je održati kontinuitet i prepoznatljivost ako ne postoji ono što se zove model lista.

Model lista za Zekoslava. Izrađeno za Tex Averyja i prvo pojavljivanje Bugs Bunnija ikada, film Wild Hare

Iz model liste jasno je što lik može i treba komunicirati svojom gestom, grimasom, na koji način je konstruiran, od kojih oblika, na kojem mjestu su dijelovi glave, tijela i slično.

Svojevremeno je među mladim animatorima kružila knjiga Prestona Blaira, koji je bio Disneyev animator, a kasnije prešao u MGM i odgovoran je za one prekrasne i lude animacije iz filmova Texa Averyja. Nisam nikad volio tu knjigu, al svejedno često zavirim u nju da se podsjetim koliko je važno likove i crteže općenito graditi po hijerarhiji. Od općeg prema pojedinačnom. Na njega ću se često vraćati, jer jasno komunicira kako se određeni problemi rješavaju.

Konstrukcija dvonožnog karaktera, Preston Blair

Pojašnjenje. On koristi liniju akcije koju ću objasniti nešto kasnije kad bude govora o pretjerivanju. Na to se nadovezuju dva jajasta oblika, onaj donji je već iskrivljen u odnosu na liniju akcije. Obratite pažnju na ucrtane linije na jaju za glavu, odmah određuju sredinu, položaj očiju, njuške. Dolaze oblici koji definiraju oči, uši, njušku, ruke, noge. Dodaju se detalji, poput prstiju, repa, obraza, obrva. Završava se crtež poze.

Simetrija

Iako je simetrija u svemu što nas okružuje, simetriju je poželjno izbjegavati. Frank Thomas je to duhovito izrazio crtežom.

Vizualni vic o tome kako simetrični likovi djeluju kao da su drveni i prijeti im padanje.

Neki animatori su bili opsjednuti izbjegavanjem simetrije, koliko se trudili, uvijek bi iscurio crtež koji je ravan, simetričan, dosadan. Ako je dosadan, gubi na dopadljivosti, dakle, opet imamo problem.

Zagrebačka škola

Premijera Nikole Kostelca - dizajn Vjekoslav Kostanjšek

Na liku pjevača se vidi da je od jednostavnih oblika koji ulaze jedan u drugi i tako pojednostavljuje animatorima da ga stave u koju god hoće pozu. Majstor Zlatko Grgić koristi položaj i odnos da postigne osjećaj napetosti kod uzimanja zraka i pjevanja i poseban balans kod gracioznog ulaska na pozornicu.

Vrlo brzo su zagrebački autori uočili potencijal izbjegavanja plastičnog crteža, tako da je nastala serija prekrasnih radova gdje su likovi bili naglašeno dvodimenzionalni i pojednostavljeni. Poseban majstor za to bio je Vatroslav Mimica koji je često svoju režisersku palicu ukrstio s Aleksandrom Marksom kao glavnim crtačem i Vladimirom Jutrišom kao glavnim animatorom. Neki kažu kako je upravo ovaj trojac najodgovorniji za prepoznatljivu estetiku Zagrebačke škole. U Maloj Kronici Vatroslava Mimice autor i ekipa vješto se igraju nedostatkom dubine i to koriste kao geg. Na semaforu poskakuju glave, auti su jedni na drugima, likovi su namjerno drveni.

Za kraj epizoda koje neki od vas znaju. Naime, kad smo bili izabrani od Zimonića da mu budemo suradnici na projektu, Matija i ja smo dobili sobu u Zagreb filmu, a uz sobu je došao i zadatak od kućnog animatora da vježbamo konstrukciju likova, dakle, da učimo plastičan crtež. Primjer koji nam je animator donio je bio s Malih letećih medvjedića. Principi koje sam naučio u tih par dana doveli su do toga da potpuno ignoriram to i crtatam nebulozni dio za Variete Radikale. Matija je još više poludio pa je crtao Medvjediće koji su postali brutalno dlakavi, imali vampirske zube i općenito djelovali vrlo opasno i perverzno. Pouka — treba biti oprezan s tim konceptom oko konstrukcije, posebice ako se radi po modelima Malih letećih medvjedića.

Počet ću od možda najvažnije točke, iako su je Disneyevi velikani stavili na kraj. Dopadljivost. Što je to? Jako je teško definirati. Ono što nam se dopada ovisi o tome koliko nas privlači, koliko nam je interesantno i upravo se tu lome koplja oko grafičkog dizajna i dizajna općenito. Ako ću pisati o ukusu, tu mogu zaustaviti priču i ne idemo dalje. Ono o čemu mogu pisati je o primjerima za koje mislim da su dopadljivi i pokušati opravdati zašto.

Dopadljiv je svaki lik, pozadina i prizor koji na neki način plijene našu pažnju. Spoj je to dizajna, kvalitetne, jasne poze, snažnog stava lika i efektnog odnosa s pozadinom. Jasno je da svi elementi proizlaze iz osnovne ideje i priče, jer jedino tako će dopadljivost dobiti na pravoj snazi. Kad vidimo prizor koji je dopadljiv, ne možemo skinuti pogled s njega. Ono što Zagrebačku školu crtanog filma pored limitirane animacije, tema za odrasle i avangarde najviše obilježava — autori iz Zagrebačke škole bili su majstori dopadljivosti. Najveći od svih je svakako Dušan Vukotić.

Počnimo od najpoznatijeg primjera, Surogat Dušana Vukotića.

Prizor iz Surogata Dušana Vukotića

Boje, linije i oblici odaju sofisticiranu estetiku koja crpi svoj izraz iz modernog dizajna iz 60-ih godina kao i slikarstva, prije svega kruga oko Kandinskog, dakle Paul Klee, i to društvo. Način kako se oblici smještaju u format potpuno dokida perspektivu, realni smještaj na pozadinu i automatski nas priprema na nadrealnu likovno konceptualnu igru Surogata. Sve je jasno, turist položajem očiju, ruku, ustiju jasno komunicira svoju radnju i emociju, lik djevojke već svojim držanjem odaje razvoj događaja koji će za turista biti nepovoljan. Jasnim geometrijskim oblicima gledaoc se vezuje za odnose i razmjerno tome fokusiran je na čaroliju filma. Dopadljivo i efektno. Već na zamrznutoj slici.

Idemo dalje. Lik turista je toliko suptilno razrađen, sitnim detaljima u načinu kako uzima alate, kako oblači gaćice, kako smišlja načine da impresionira djevojku vezuje nas za svoju sudbinu i mi smo potpuno zaokupljeni njegovim težnjama i problemima. Ta vrst dopadljivosti postiže se bliskom suradnjom između zahtjeva koje postavlja sama priča, razradom lika i pokreta već dopadljivog i originalnog dizajna. Nema smisla da ulazim dalje u analizu, ono što je najpametnije, da se zavalite u svoje naslonjače i uživate u ovom dragulju.

A sada nešto sasvim drugačije:

Mali leteći medvjedić i meni posebno iritantan lik, dizajn Nevena Petričića

Mali leteći medvjedići su prema mom skromnom mišljenju suprotnost od dopadljivoga iako se u svakoj liniji, u svakoj slatkoj boji, pufastom obliku i mekim tupim pogledima punim naivne sreće vidi težnja za dopadljivim. Težnja, da, ali cilj — neispunjen. Pacijent umro.

Neki od vas se tada nisu ni rodili, ali osamdesetih je bilo popularno raditi serije s patuljastim slatkim bićima koja ili lete ili su neka povrća ili životinje. Sjećate se Cipelića, Snorkija, Bipsića? Čitam po Internetu kako još ima onih koji s nostalgijom zadrhte kad vide ili čuju nešto o tim likovima. Ja ih zovem klonovi Štrumpfova.

Snorkići i ostala klonovska bagra

Kad sam bio mali, volio sam Štrumpfove, al danas kad ih gledam, nisu mi više dopadljivi. Suprotno izvorniku, Štrumpfovi su prva žrtva industrijskog štanceraja Hanne i Barbere, iako bilo je toga i ranije (Lik Orienta, Scooby Doo) samo je u Štrumpfovima to najviše vidljivo s obzirom da se radi o adaptaciji europskog strip klasika, kojeg bi i danas rado pročitao. Kad je u pitanju dizajn likova, karakterizacija i priče, oni su dobro postavljeni, ali za to je zaslužan Peyo, belgijski autor koji je 1992. umro u bijedi jer navodno nije platio poreze na tantijeme. Ako pogledamo donju naslovnicu uvidjet ćemo da Peyo savršeno vlada dopadljivošću.

Naslovnica druge epizode strip serijala Štrumpfovi, Peyo

Likovi su jednostavni, jasni, poze sadržavaju suptilne detalje u karakteru. Kod izraza lica naznačava se fina drama koja je tema cijele epizode, jer za razliku od crtića, Štrumpfeta je negativka s plavom kosom.

Da ne bude zabune, dopadljivo ne znači i slatki zečići i mekani mačići. U knjizi “The Illusion of Life” se spominje “kvaliteta šarma, ugodnog dizajna, jednostavnosti, komunikacije i magnetizma”. Ja bih dodao i originalnosti, jer ljudski je gledati u nešto novo, otkrivati i upijati svim čulima. Mogao bi sada nabrajati sve negativnosti Petričićevog pristupa kod Letećih medvjedića i koliko je to (možda) upropastilo Zagrebačku školu crtanog filma, ali ne da mi se. Više se volim podsjetiti na dopadljiv pristup koji nas je kao djecu nadahnjivao u 7 i 15.

Obratite pažnju koliko je truda uloženo u brigu oko linije. Sve poze su jasne, sve se dobro čita, sve je magnetično i šarmantno.

Nemojte misliti kako sam zadrt i kako ne pratim današnje crtiće.

Fantastična odiseja doktora Zodiaka - film Matije Pisačića

Moj prijatelj, kolega, suborac Matija Pisačić majstor je dopadljivosti nove generacije. Njegov film je upravo na Danima hrvatskog filma osvojio Oktavijana i postao jedini domaći animirani film koji je ove godine nešto osvojio na Danima. On je naš Fred Moore. Koliko god se trudili, nikako nismo mogli dostići njegovu lakoću crteža i dopadljive likove i situacije koji su ispadali iz njegovog pera, kista, flomastera. Iako on možda ima problema u nekim drugim osnovnim principima animacije, na kraju dana uvijek se radi o dopadljivosti.

Da zaključim citatom iz The Illusion of Life:

“Slab crtež nije dopadljiv. Crtež koji je kompliciran ili ga je teško razlučiti nije dopadljiv. Jadan dizajn, nespretni oblici, čudni pokreti, sve to oduzima od dopadljivosti. Gledaoci uživaju gledati nešto što je dopadljivo, bilo izraz, lik, pokret ili cijela situacija u priči. Dok živi glumac ima karizmu, animirani crtež ima dopadljivost.”

Ovo je 12. princip animacije po listi koju su sastavili Ollie Johnson i Frank Thomas dok su radili na svojoj knjizi “The Illusion of Life”. Ostale principe sam popisao u uvodnom tekstu Osnovni principi animacije – uvod.

Počeo mi je lagano ići na živce stari izgled, zato sam se odlučio za promjenu.

Promjena ima i u postovima, kako sam prestao pisati privatne priče i orijentirao sam se na stručnu tematiku, tako sam pretvorio u privatno sve one postove koji se ne tiču mojeg umjetničkog i profesionalnog djelovanja.

Komentari su još uvijek mogući, al samo uz registraciju. S obzirom da nisam dugo vidio komentare, vjerujem da ću tako svesti komentatore na uzak krug ljudi s kojima se stvarno dopisujem.

Nadam se da vam ove promjene neće biti mrske. S vremenom se na sve naviknemo. Čak i to da ne idemo više na Facebook. Da, ne idem više na Facebook. Dozlogrdilo mi. A i mnogi veliki ljudi, moji prijatelji, nemaju Facebook. I ništa im nije. Daj bože da se može i bez mobitela, pa bez Interneta. Ali to ipak ne, još sam mlad za bijeg u hippie komunu.

Post o 12. principu animacije, dopadljivost (appeal) je objavljen.

Uživajte!

Za minutu animiranog filma potrebno osmisliti od 600 do 2000 slika kako bi likovi pred nama živjeli. Crteži, kompjuterski generirane slike ili fotografije, da bi proizvele iluziju života, obično nastaju kao rezultat osnovnih principa karakter animacije. Te principe su postavili Disneyevi animatori još tridesetih godina 20. st. Pogodite što? Većina ih je primjenjiva još i danas. U eri računalne grafike, sofisticiranih programa, naučili smo se oslanjati na automatizaciju i učenje aplikacija. Mnogi su od nas zaboravili da iza kvalitetnog rada stoji mehanizam koji je razrađen na papiru olovkom, gumicom i drugim tradicionalnim alatima, a prije svega dobrim starim ljudskim mozgom.

Nekad davno za animirani film nije bilo pravila. Animatori su učili u hodu, eksperimentirali i bili manje ili više uspješni u tome što se radi.

Iako je Winsor McCay postavio neke standarde sa svojim prvim animiranim filmom Gertie the Dinosaur, još je dugo trebalo da animacija dosegne sofisticiranost i temeljitost koju je autor postigao već u tom klasiku iz 1914.

Tek je Walt Disney tridesetih godina prošlog stoljeća u svojem novoosnovanom studiju poticao atmosferu i financirao razvoj medija animacije gdje se približio kvaliteti koju je petnaestak godina prije imao McCay. Animatori u Disneyevom studiju tijekom rada su razvili nove termine i počelo se govoriti o osnovnim principima animacije.

U knjizi Olie Johnsona i Frank Thomasa, The Illusion of Life, popisani su principi kojih ima točno 12. Kako ne znam je li se netko uhvatio prevođenja ovih principa, možda su ovo pionirski pokušaji, al zato ću se poslužiti knjigom koja je mene uvela u animaciju još davne ‘86. kad sam je dobio za rođendan. Riječ je o knjizi Borivoja Dovnikovića Borde, Škola crtanog filma. Radeći u Zagreb filmu primijetio sam dosta termina i principa koji se koriste, a Bordo ih je naveo u svojoj knjizi, tako da ću ovdje sprovesti svojevrsni eksperiment – usporedbu između Zagrebačke škole crtanog filma i Disneyeve animacije iz ugla osnovnih principa.

Za potrebu toga navodim 12 principa koje su u Disneyevim studijima koristili tridesetih godina, u slobodnom prijevodu. Neke od termina ću uzeti iz Bordine knjige Škola crtanog filma, s obzirom da adekvatnog prijevoda ne postoji.

1. Gnječenje i rastezanje (Squash and stretch) – u Zagrebu se priča o čuvanju mase
2. Stvaranje predosjećaja (anticipacija)
3. Uprizorenje (staging)
4. Ravno u glavu (kvadrat po kvadrat) i od poze do poze
5. Zaostajanje i preklapanje pokreta
6. Ubrzavanje i usporavanje
7. Lukovi
8. Sekundarna radnja
9. Osjećaj za ritam i vrijeme (tajming)
10. Pretjerivanje
11. Plastičan crtež
12. Dopadljivost

Principi koji se ovdje nabrajaju su vjerojatno totalno nejasni slučajnom prolazniku koji ovdje povremeno navrati, tako da ću u sljedećih nekoliko tjedana proći princip po princip, a ako budem došao do adekvatnih primjera iz Zagrebačke škole, probat ću potražiti osnovne principe animacije u domaćim uradcima, ili još bolje, nedostatak istih.

Kasnije ću o tome više, ali samo da spomenem, budući da upravo listam Bordinu knjigu, od 12 principa spominje se “9. Tajming” i “6. Ubrzavanje i usporavanje”. Pored toga objašnjava se pristup animiranju od poze do poze, (pola 4. principa) samo to Bordo zove ekstremi. Ok, banalno rečeno, od 12 principa u Bordinoj knjizi su 2 i po, a 9 i po su prisutni u radovima, samo u kojoj mjeri, to ćemo još vidjeti. Da se odmah ogradim od pogrešne interpretacije, volim Bordinu knjigu, više od svega što sam o animaciji pročitao. Em je idealna za početnike, em je savršeno jasna i kreće iz direktnog autorovog iskustva koji je svoj zanat pekao u Zagrebu.

Molim, ako netko od čitateljstva ima neka pitanja, komentare, uvrede ili hvale da se ne ustručava. Nemojte mi se skrivati pa da poslije čujem, sramežljivo, ej, čitamo tvoj blog, hihihi…

Čitamo se i animiramo, uskoro!