USS

Jesmo li i mi među 72? – poruka vrhovnog poglavara za lipanj

uss_hr — Tue, 26 May 2026 08:10:16 +0000

I mi smo poslani. Naša radna mjesta, susjedstva, obitelji i prijateljstva su „gradovi i mjesta“ gdje Krist kani doći, i on nas šalje tamo pred sobom da pripremimo put.

U Lukinom evanđelju, na početku 10. poglavlja (stihovi 1-19), Isus proširuje svoju misiju izvan Dvanaestorice, šaljući drugih sedamdesetdvojicu učenika pred sobom da pripreme put. Ovo je odlučujući trenutak: misija više nije rezervirana za mali apostolski krug, već se proširuje na veću skupinu običnih sljedbenika. Implikacija je jasna: svaki učenik je misionar, poslan u svoj određeni kutak svijeta da uprisutni Krista.

Za današnje kršćane, bilo da radimo u uredima ili bolnicama, odgajamo djecu kod kuće ili služimo u školama, vodimo tvrtke ili se brinemo za starije osobe, ovaj odlomak izravno govori o našem krsnom pozivu. I mi smo poslani. Naša radna mjesta, susjedstva, obitelji i prijateljstva su „gradovi i mjesta“ gdje Krist kani doći, i on nas šalje tamo pred sobom da pripremimo put.

Isusove upute nisu namijenjene samo vjerskim „profesionalcima“, već svima koji nose njegovo ime. To su upute koje otkrivaju kakvo bi trebalo biti kršćansko svjedočanstvo u bilo kojem kontekstu: putovati lagano, donositi mir, liječiti bolesnike, naviještati blizinu Kraljevstva kroz konkretnu stvarnost naših života.

U kulturi koja vjeru često svodi na privatno uvjerenje ili nedjeljno bogoslužje, Luka 10 postavlja cijeli život kao misionarsko područje. Ova tri razmatranja istražuju kako Isusove riječi sedamdesetdvojici osvjetljavaju što znači živjeti kao učenici poslani u normalne okolnosti svakodnevnog života.

Putovati lagano: sloboda od tereta samodostatnosti

„Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ Isus šalje svoje učenike namjerno ranjive, radikalno ovisne o Bogu i gostoprimstvu drugih. Ova uputa dovodi u pitanje temeljne pretpostavke suvremenog života: da sigurnost dolazi iz akumulacije, da vrijednost dolazi iz samodostatnosti, da uvijek moramo imati kontrolu.

Za kršćane koji navigaju normalnim životom – karijera, obiteljske obveze, ekonomski pritisci – ovaj poziv na evanđeosko siromaštvo ne znači napuštanje razboritog planiranja ili odgovornog upravljanja. Naprotiv, on postavlja dublje duhovno pitanje: Na što se zapravo oslanjamo?

Živimo u kulturi koja nas uči da se pouzdamo u vlastitu sposobnost da se nosimo sa svakom eventualnošću. Skupljamo certifikate, kvalifikacije, kontakte – praveći sve veće „kese“. I iscrpljujemo se pokušavajući održati iluziju samodostatnosti.

Isusova pouka oslobađa nas ovog tereta. Putovati lagano znači priznati našu temeljnu ovisnost o Božjoj providnosti, o zajednici vjernika, o milosti koju ne možemo sami proizvesti. To znači biti spreman priznati kada nemamo odgovor, kada nam je potrebna pomoć, kada naši pažljivo osmišljeni planovi propadnu i moramo vjerovati da će Bog osigurati drugi put.

U praktičnom smislu: priznati da nismo savršeni i da nas održavanje savršene slike u konačnici porobljava; biti iskreni s djecom o našim poteškoćama; birati jednostavnost umjesto gomilanja, prisutnost umjesto produktivnosti, povjerenje umjesto tjeskobe.

Nismo pozvani biti kršćani koji se čine kao da su sve shvatili. Pozvani smo otkriti da je Krist dovoljan, da je njegova milost uistinu dovoljna, da je ovisnost o Bogu prava sloboda.

Prije svega, mir: prisutnost u fragmentiranom svijetu

„U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’“ Prije bilo kakve aktivnosti ili produktivnosti, neka prije svega bude mir. Živimo fragmentirane živote: žongliramo tisuću stvari odjednom, samo napola prisutni u razgovorima. Isus nas šalje da nosimo mir. Pazite: to nije površan mir rođen iz iluzije da je sve pod kontrolom, već pravi, duboki mir koji dolazi iz spoznaje da nas Bog uzdržava čak i u kaosu.

Taj mir je kontra-kulturno svjedočanstvo. Kada su kolege pod stresom, a mi ostajemo postojani – ne kroz poricanje, već kroz povjerenje. Kada su susjedstva tjeskobna, a mi nudimo smirujuću prisutnost – ne kroz naivnost, već kroz nadu.

Razmislite o svakodnevnim „kućama“ u koje ulazite: svoje radno mjesto, svoj dom, teretanu, školu svoje djece, svoje susjedstvo. Donošenje mira može značiti: ne sudjelovati u tračevima na radnom mjestu, već govoriti s poštovanjem; stvarati domaću atmosferu u kojoj ljudi mogu disati i gdje ima mjesta za tišinu; biti susjed koji sluša bez osuđivanja.

Taj mir postaje posebno snažan i značajan kada se dijeli s onima koji se bore. Koliko ljudi nosi nevidljive terete, probleme s mentalnim zdravljem, financijsku tjeskobu, krizu u odnosima, egzistencijalni očaj? Ne trebaju im rješenja. Treba im netko tko može biti s njima u njihovoj boli, a da ih se ne destabilizira – netko tko zrači mirom koji sugerira čvrsto tlo ispod kaosa.

Naše kršćansko svjedočanstvo prvenstveno se odnosi na to tko smo: ljudi koji su pronašli mir koji svijet ne može ni dati ni oduzeti.

Ozdravljenje i navještaj: učiniti Kraljevstvo vidljivim

„Kad u koji grad uđete…liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!“ Riječ i djelo su nerazdvojni. To znači prepoznati rane oko nas i odgovoriti konkretnim djelima empatije. Prepoznati osjećaj praznine i besmisla koji neki nose, nemilosrdnu konkurenciju, ili izgaranje drugih – ponuditi im dar prisutnosti koja sluša bez osuđivanja. To znači biti blizu onima koji se osjećaju izolirano – posebno starijima – preko malih i jednostavnih gesti koje ostavljaju trag na srcu koje pati.

Kraljevstvo se približava kada ljudi mogu reći: „Ovdje sam susreo nešto drugačije. Bio sam prihvaćen, cijenjen, obnovljen.“

Tako je rasla rana Crkva, ne prvenstveno kroz rječite propovijedi, već kroz zajednice koje su živjele toliko drugačije da su ljudi bili potaknuti pitati: „Što to vi imate, a mi nemamo? Zašto toliko ljubite? Odakle dolazi ta nada?“

Naši životi postaju navještaj. I kada ljudi pitaju, spremni smo imenovati izvor: „Približilo vam se kraljevstvo Božje. Ljubav koju ste iskusili ne dolazi samo od nas; dolazi od Krista, koji je sve učinio novim i koji vas poziva u ovu novu stvarnost.“

VI. SVJETSKI KONGRES UDRUŽENJA SALEZIJANACA SURADNIKA

uss_hr — Tue, 12 May 2026 17:06:33 +0000

VI. SVJETSKI KONGRES UDRUŽENJA SALEZIJANACA SURADNIKA

7.-10. svibnja 2026. – SACROFANO, italija

Kretanje prema naprijed

Nakon prvih susreta gdje smo razmijenili početne dojmove i tek počeli upoznavati jedni druge, započelo je putovanje koje nas je postupno vodilo kroz različite poglede na svijet, osobna iskustva i duboka promišljanja. Taj proces nije bio samo niz razgovara, za sestru Maju i mene, nego prilika da se otvorimo, da čujemo i budemo saslušane, svatko od nas, da prepoznamo razlike, ali i neočekivane sličnosti među nama. Kroz to zajedničko kretanje naprijed, stvorili smo prostor za iskren dijalog, razmjenu ideja i uzajamno učenje – prostor u kojem smo mogli rasti.

Na VI. svjetskom kongresu USS-a okupilo se preko 400 ljudi, 400 ljubitelja don Bosca iz različitih dijelova svijeta, svjedočeći i slaveći kroz sve dane ljubav prema don Boscu, ali i međusobnu koliko različita bila. Svjetsko Vijeće, organizacijski tim kongresa, naša regionalna koordinatorica Blažka i administracija učinili su boravak ugodnim, korisnim i inspirirajućim – HVALA im na tome.

Predavanje majke Chiare Cazzuola, generalne majke Kćeri Marije Pomoćnice Kršćana naglasilo je kako je salezijanska karizma potpuna samo ako uspije uskladiti ženske i muške doprinose unutar dinamike uzajamnosti. Tijekom kongresa imali smo prilike čuti nekoliko okruglih stolova ( s mladima, s predstavnicima grana salezijanske obitelji… ), održati nekoliko radnih skupina po kontinentima, regijama i jezičnim sekvencama.

Izlaganje svjetskog koordinatora u odlasku

Antonio Boccia, s publikom je podijelio pogled na Udruženje od 2018. gdje je naglasio da je potrebno steći veću svijest o pozivu tko je Suradnik i potrebu za većom vidljivošću. Jedan od dirljivijeg trenutka bila je molitva “Via Lucis” predvođena sestrom Lucreciom.

Jedan san = jedna obitelj

Poseban dan bio je 09.svibnja, započet s himnom zahvalnosti, dan kada smo čestitali jedni drugima 150. obljetnicu osnutka. U svojoj propovijedi don Pascual Chávez, vrhovni poglavar emeritus, odmah nas je podsjetio kako je put pred nama uzbrdica, ali prije svega poziv da se napravi mjesta za pravog protagonista misije: Duha Svetoga, jer On je taj koji otvara geografske granice i srca ljudi za Evanđelje. „Od nas“, naglasio je don Chávez, „očekuje se slušanje, poučljivost i suradnja.“ Atmosfera dana bila je obilježena slavljem i svjedočenjem vlastitog poslanja. Kako je dan odmicao raslo je iščekivanje imenovanja novog svjetskog koordinatora od strane Vrhovnog poglavara, don Fabia Attarda.

Kada je don Fabio izašao na pozornicu, odmah je zavladala tišina i, prije nego što je objavio novog koordinatora, don Attard je naglasio važnost upravljanja kako bismo mogli hodati zajedno jer, naglasio je, bez upravljanja postoji samo anarhija. Vrhovni poglavar koji je sve dane Kongresa boravio sa suradnicima, družio se i radosno odgovarao na sva pitanja, postavio je četiri ključne riječi kao temelj: slušanje, zajedništvo, misija i sudjelovanje. Vrhovni poglavar je naglasio : Slušanje rađa poniznost, koja može proizaći samo iz bliskosti s Bogom i koja nam omogućuje da budemo instrumenti u njegovoj službi. Poniznost koja stvara zajedništvo i sudjelovanje; sudjelovanje koje ostavlja prostor za djelovanje Duha; sudjelovanje koje izbjegava prostore osvajanja; koje izbjegava postavljanje alternativa; sudjelovanje koje potiče prostore konvergencije i suradnje, kako unutar Udruženja tako i unutar Salezijanske obitelji.

S ovim programom, s ovim nadama, s ovim nasljeđem, don Fabio Attard imenovao je novog svjetskog koordinatora: Borju Pereza. Doček je bio ispunjen emocijama među prisutnima. Bilo je radosti, slavlja i mnogih „zahvala“ za one koji odlaze i za one koji ostaju, u jednoj velikoj obitelji koja se okuplja oko jednog sna: spasenja mladih. Ovo je prvi put da je izabran koordinator koji ne pripada regiji Italija, Bliski istok i Malta: Duh puše i vodi nas prema novim horizontima.

U svom završnom govoru, novi svjetski koordinator, Borja Pérez, započeo je analizom koju je predstavilo jedanaest regija Udruženja, koje su sve bile prisutne na Kongresu.

Ona otkriva ranjeni, polarizirani, nejednaki svijet; svijet u kojem mnogi mladi ljudi doživljavaju nesigurnost, usamljenost i nedostatak referentnih točaka. Također otkriva Crkvu u tranziciji, koja traži nove jezike, nove strukture i nove putove sinodalnosti. U tom kontekstu, Udruženje se nalazi na odlučujućoj prekretnici, s glavnim snagama koje predstavljaju karizmu koja je i suvremena i nužna; živahna prisutnost na periferijama; Udruženje koje je zajednica, koja podržava i prati te posjeduje divljenja vrijedan kapacitet otpornosti. Međutim, te snage uravnotežuju određeni elementi krhkosti, poput starenja članstva; nedostatka generacijske obnove; ponekad nejasnog profesionalnog identiteta; još uvijek previše neujednačenog obrazovanja; slabe komunikacije; i ograničene društveno-političke prisutnosti. Oslanjajući se na brojne uvide iz različitih doprinosa, kako glavnog poglavara tako i iz grupnog rada provedenog tijekom prethodna tri dana, Borja je iznio početne programske smjernice za sljedeći šestogodišnji mandat.

Prva je stvaranje dviju regija na afričkom kontinentu, koji trenutno čini jednu regiju s Afrikom i Madagaskarom. Drugi radni prijedlog nije gotov tekst za odobrenje, već početak procesa koji uključuje osnivanje tehničko-savjetodavnog tima koji će pomoći Svjetskom vijeću u izmjeni Projekta apostolskog života.

Projekt apostolskog života nije statičan dokument, već prava osobna iskaznica koja se razvija s Udruženjem. Cilj radne skupine je upravo održati ga uvijek relevantnim i živahnim, dajući oblik i odgovor na brojne zahtjeve koje je Svjetsko izvršno tajništvo primilo u posljednjih osam godina.

Sav naporan rad koji je pratio Kongres, radost, snovi i nade preneseni su na završnu misu koju je predvodio Vrhovni poglavar. Simbolika koja je pratila slavlje bila je vrlo bogata, od himni do prinosa. Tijekom prinosa, osim kruha i vina, na oltar je doneseno i nekoliko cigli što predstavlja odlučnost sudionika Kongresa da izgrade Udruženje koje je mjesto istinske dobrodošlice, brige i cjelovitog rasta, kako bi svaka mlada osoba, umjesto da završi na ulici, mogla pronaći DOM unutar Salezijanske obitelji. Zatim su donesene svjetiljka i malo soli kako bi svjedočile kako nas, obogaćeni svjetlom Duha, Gospodin čini svjesnima da smo odabrani, pozvani i poslani zajedno na misiju. Na kraju mise, don Attard je pozvao primiti dio slagalice koja nije samo uspomena, već zadatak: unijeti djelić ovog Božjeg plana, odnosno Udruženja, u vlastiti kontekst, znajući da ona pronalazi svoje puno značenje samo u spajanju mnogih malih, različitih i jedinstvenih fragmenata koji su ujedinjeni. Jer, kako je učio Don Bosco: pojedinačno tri komada niti puknu, ali zajedno su jake i nitko ih ne može prekinuti!

Martinija Bekavac

Marija, primjer otvorenog i raspoloživog srca – poruka vrhovnog poglavara za svibanj

uss_hr — Fri, 01 May 2026 11:12:46 +0000

S Bogom koji prebiva u nama, poput Marije, vidimo se kao pozvane i poslane.

Marija je ustala i pohitala (Luka 1,39). Malo riječi, a puno značenja. Ove jednostavne i odlučne geste otkrivaju unutarnju strukturu srca koje je istinski dopustilo Bogu da prebiva u njemu. Marijin odlazak nije bilo kakav: to je odgovor jednog sabranog života – duše koja, nakon što je naučila slušati i razlučivati, potom odgovara. Marija, proživjevši iskustvo Navještenja, ne zastaje da obradi ono što joj se upravo dogodilo. Marija se ne zatvara u intimnost vlastitog izvanrednog i dubokog iskustva, zadržavajući ga za sebe. Naprotiv, dopušta da je Riječ oblikuje i vodi. I kreće prema drugome.

Marijin je pokret duhovni: prihvatila je Riječ, a sada je ta Riječ koja prebiva u njoj vodi prema bližnjemu. Oni koji istinski ljube, kao posljedicu činjenice da se osjećaju ljubljeni od Boga, zaboravljaju sebe i stavljaju se u službu drugima. Marija nas uči da raspoloživost srca nije neka sporedna krepost, već način na koji se Božja ljubav oblikuje u životima onih koji u Njega vjeruju.

Raspoloživost: Oslobađanje od uske vizije

S Bogom koji prebiva u nama, poput Marije, vidimo se kao pozvane i poslane. Marijino djelovanje u suprotnosti je s vizijom života izgrađenom na nedostupnom „ja“, zatvorenom u sebe. Kada odlučimo promatrati svijet samo iz uske perspektive, riskiramo zaključiti da naše mišljenje sadrži cijelu istinu. To je vječno iskušenje: svođenje stvarnosti na ono što smo već vidjeli, izmjerili i isplanirali. Naš način razmišljanja i gledanja postaje jedina i isključiva mjera.

Marija nam pokazuje da je otvorenost srca prije svega pražnjenje vlastite sebičnosti. Kada ostanemo zatvoreni za ljubav, umjesto da dopustimo da nas ona vodi, gubimo onaj pokret srca koji prima Božji dar, a zatim se približava bližnjemu. Prava raspoloživost srca nije ljudska odluka. To je, prije svega, milost koju treba zazvati, slobodno primati, cijeniti i prakticirati svaki dan. Ne možemo pružiti ruku drugima u potpunosti, slobodno i radosno, ako ne dopustimo Bogu da bude živ u našim srcima. Neka nas On učini otvorenima, otvarajući nam oči za ono što nadilazi našu sitničavu i bijednu ljudsku logiku.

Pražnjenje sebe je prvi oblik ljubavi.

U kulturi poput naše postoji suptilni rizik od samo-referenciranja: da vjerujemo da se vlastiti identitet gradi gledajući sebe, kao u ogledalu koje se neprestano smanjuje. Marija nam pokazuje drugi način gledanja na život: ona preusmjerava cijeli svoj život na prisutnost Riječi u svom srcu, a potom na Elizabetinu potrebu. To je izbor koji potrebu bližnjeg smatra kao poziv rođen iz odnosa s Bogom. I zbog toga ona hita k onoj u potrebi.

Istinska raspoloživost u svom korijenu ima hrabrost preispitati sebe i odreći se samoga sebe, čak i kada se to čini kao gubitak. Nije riječ o razmetljivoj velikodušnosti, već o unutarnjoj slobodi rođenoj iz otkrića da mogu biti svoj samo radikalno dajući sebe drugima. Ovdje otvoreno i raspoloživo srce nije osvajanje trofeja, već čin prepuštanja Očevoj volji.

Ne čin ljubaznosti, već poslušnost Bogu koji prebiva u srcu

Marija ne ide Elizabeti samo zato što ljudski vjeruje da njezina starija rođakinja treba pomoć. Njezin posjet rođakinji nije samo čin ljubaznosti: to je prisutnost Sina, koji u njezinoj utrobi suobličuje svoju Majku sebi. Marijin pohod Elizabeti je poslanje samog Boga, koje poprima oblik putovanja prema drugome.

Marijin pohod je poslanje koje je plod Sinovog dolaska k njoj. Jer kada Isus zaista postane dio naših života, sve što jesmo i činimo proizlazi iz ovog jedinstvenog izvora. Poslanje proizlazi iz osobnog susreta s Kristom.

Bezuvjetna raspoloživost: iznad rezultata

Suočeni s Marijinim slobodnim i velikodušnim izborom, naša želja da je nasljedujemo obilježena je vrlo suptilnom, ali uvijek prisutnom kušnjom: željom da vidimo kakve rezultate donose naši izbori. Marija, koja odmah kreće na put, prenosi nam odluku srca koje je već puno i ne traži sigurnost i izvjesnost izvan sebe. Jer prava mjera poslanja i njegova uspjeha leži u živom odnosu s Riječju koja prebiva u njoj.

Marija, ikona slobodnog srca – Riječ, vjera i ljubav

Kardinal Martini nudi nam kratko, ali sadržajno i duboko razmišljanje: Riječ je sjeme, vjera je utroba koja prima, a ljubav je plod koji se rađa. Marija je žena koja je živjela ovu dinamiku u punini: s poniznošću prihvaća Riječ, s vjerom ustaje i hita; s ljubavlju se daje. Njezin „usta i pohiti“ komunicira onu gestu ljubavi koja odražava slobodno i oslobađajuće srce, prosvijetljeno Riječju koja podržava njenu vjeru.

Otvoreno i raspoloživo srce nije neko sentimentalno dobro srce: to je srce koje je naučilo biti u napetosti između primljenog i prihvaćenog navještaja i brata i sestre koji ga čekaju; između unutarnje milosti i puta kojim treba ići; između Božjeg otajstva i konkretnosti ljudske potrebe.

Marija nas uči da ne smijemo čekati da sve shvatimo prije nego što krenemo.

U Jeruzalem, preko Emausa – poruka vrhovnog poglavara za travanj

uss_hr — Fri, 03 Apr 2026 07:50:03 +0000

Izgubljena nada, vjera ponovno otkrivena kroz ljubav

Priča o dvojici učenika može se opisati kao iskustvo preobraženja koje prelazi iz duhovne sljepoće u prepoznavanje Uskrslog. Komentirao bih tri koraka koji na neki način imaju važnu poruku za nas danas.

Samo ljudsko razumijevanje ostavlja nas zaglavljenima

Učenici na putu za Emaus predstavljaju granice isključivo ljudske interpretacije. Znali su događaje – raspeće, glasine o praznom grobu – ali samo kao informacije. Činjenice koje su predstavljale samo „grob“, „neuspjeh“, „slijepu ulicu“. „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” (Luka 24,21). Sve je bilo svedeno na stvari prošlosti. Nada je već bila mrtva.

Ovaj osjećaj snažno govori o našem vremenu. Živimo okruženi informacijama, ali često zaglavljeni u besmislu. Ciklusi vijesti, trauma i proturječja našeg vremena – ako se tumače samo ljudskom analizom – vode u očaj. Razgovor učenika odražava naš vlastiti: besmislene činjenice postaju opterećujuće, a ne prosvjetljujuće. Ono što su mislili bilo je ograničeno njihovim vlastitim ljudskim kategorijama, a one same ne mogu obuhvatiti granicu uskrsnuća.

Koliko često i mi pokušavamo „riješiti“ vjeru isključivo razumom, društvenom analizom, rješavanjem institucionalnih problema? To je napor kojem nedostaje dah božanskog, napor koji gubi duhovni kisik.

Isus kao suputnik: Proročko širenje

Upečatljivo je da se Isus, krećući s njima na put, ne otkriva odmah. Umjesto toga, prvo sluša („Zašto o svemu tome raspravljate?“), a zatim poučava. Ne podcjenjuje njihovu bol, već joj pristupa sa strpljivom pedagogijom: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Luka 24,27).

Isus ne nameće razumijevanje, čak i ako im je to potrebno. Isus ih poziva da prošire svoje razumijevanje. Nježno ih poziva van iz njihovog labirinta. Rasuđivanje učenika, Mesija kojeg su zamišljali, sve se to proširuje i produbljuje kroz Sveto pismo. Poruke proroka su živi, a ne mrtvi tekst.

Najljepši detalj je da ga, iako su pažljivo slušali, još uvijek nisu prepoznali dok je poučavao. Prepoznavanje dolazi kasnije. S još uvijek kolebljivom nadom, nude svom dragom suputniku gostoprimstvo (lomljenje kruha).

Evo prekrasne lekcije za nas danas. Ne radi se samo o prenošenju doktrine, plemenite i hitne kakva jest. Ljudima treba smireno i strpljivo pomoći da vide vlastite živote, vlastita pitanja, vlastite nade unutar šireg razumijevanja Isusove poruke. Ovo slušanje zahtijeva zajedništvo; hrani se zajedništvom. To je korak prema istinskom razumijevanju, to jest, kada se otvore „oči srca“.

Susret s Njim u lomljenju kruha: Oči otvorene, a da ne vide

Paradoks je izvrstan: „Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju” (Luka 24,31). Susreću ga upravo time što ga ne vide, tako što ga prepoznaju u činu gostoprimstva i zajedništva.

To je najdublja poanta. Euharistija nije samo ritualno sjećanje, već trajna stvarnost Kristove prisutnosti kroz dar i dijeljenje samoga sebe. Dvojici učenika „sada“ nije potreban stalni vizualni dokaz. Iskusili su nešto dublje: sudjelovanje u njegovom sebedarju.

U ova tri mala koraka želio bih podijeliti neke uvide za naše putovanje.

Ostaviti za sobom vjeru koja je rob neposrednosti i privida.

Čak i danas riskiramo živjeti svoju vjeru u Isusa s istim prevladavajućim mentalitetom proračunatosti: želio bih vidjeti, biti siguran. Prihvaćam, da, ali uz neke uvjete.

Umjesto toga, Isus, suputnik na putu za Emaus, poziva nas na drugačiji put, koji počinje bliskošću, obogaćen je slušanjem i vodi ka zajedništvu. Ovaj put obilježen je strpljenjem i ljubavlju. Isus nas postupno poziva da demontiramo one strukture straha i obrane koje nas ostavljaju zarobljenicima nas samih. Isus kojeg otkrivamo kroz njegovo učenje poziva nas da idemo dalje: ulazeći i usvajajući njegov model sebedarja. On nas poziva da se odreknemo lažnih slika, da izbjegnemo zamke ovisnosti svake vrste, nudeći sebe kao primjer: nudeći samog sebe sve do križa. Upirući pogled u njega, mrtvog i uskrslog, svoje „zatvore“ prepoznajemo bez straha i hrabro ih pobjeđujemo.

Autentično iskustvo vjere prepoznaje se kroz gostoprimstvo.

Dvojica učenika mogli su se oduprijeti Isusovim riječima. Ali ne! Dopustili su da ih izazove. Nemojmo zaboraviti da su izgubili svaku nadu, možda čak i vjeru. Međutim, nisu izgubili sposobnost prihvaćanja i gostoprimstva: još su uvijek bili učenici sposobni živjeti ljubav!

Ovdje, u ovom trenutku, i samo u ovom trenutku, dolazi do prekretnice: prepoznali su ga nudeći mu gostoprimstvo. Prihvaćajući Isusa, Isus im je dao sve, cijeloga sebe. Zamolili su Isusa da ostane „s njima“. Umjesto toga, Isus im je uzvratio ostajući „u njima“!

Euharistija kao vrhunac i početak.

Lomljenje kruha nije kraj priče; to je početak njihove autentične priče. Iako se već mračilo, dvojica učenika odmah su se vratila u Jeruzalem, u zajednicu, da svjedoče. Vanjska tama više nije imala moć nad svjetlom koje ispunjava vjernikovo srce. Prava snaga euharistije je ona koja nas gura prema van, prema drugome, prema visinama.

To je ljepota vjere u Krista, koja se hrani nadom i živi u ljubavi!

Odgajati u milosrđu – poruka vrhovnog poglavara za ožujak

uss_hr — Sat, 28 Feb 2026 11:48:05 +0000

Za nas odgojitelje i evangelizatore, parabola o farizeju i cariniku (Luka 18, 9-14) nije samo moralna priča o ponosu i poniznosti, već duboko otkrivenje o tome kako nas Bog susreće i kako smo pozvani podijeliti to preobražavajuće iskustvo.

Vjera kao poziv na odnos milosrđa

Kada farizej ide u hram sa sobom nosi sliku Boga konstruiranu po vlastitoj mjeri: Boga koji bilježi zasluge i nedostatke, koji nagrađuje pravednike i osuđuje grešnike. Njegova molitva je usporedba s drugima: „Hvala ti što nisam kao ostali ljudi.“ Nedostaje autentičan odnos. Postoji samo samozadovoljstvo.

Carinik, s druge strane, ulazi u hram svjestan vlastite nedostojnosti. Njegovo: „Bože, milostiv budi meni grešniku“, nije očaj, već hrabra otvorenost odnosu koji je moguć upravo zato što je utemeljen na milosrđu. On razumije što je farizeju promaklo: Bog nije sudac, već Otac koji čeka povratak svoje udaljene djece.

Za nas odgojitelje, ova je razlika temeljna. Koliko često, nesvjesno, prenosimo sliku Boga sličniju onoj farizeja? Boga koji promatra, procjenjuje, nagrađuje ili kažnjava na temelju našeg duhovnog učinka? Odgoj u vjeri potiče susret s milosrđem, iskustvo u kojem otkrivamo da smo ljubljeni budući da smo ljubljena djeca čak i u svojoj krhkosti.

Evangelizacija znači uvođenje ljudi u ovaj milosrdni odnos, jer Bog ne čeka naše savršenstvo da bi nas ljubio, već očituje bogatstvo svoje ljubavi upravo u našem siromaštvu. To je dobra vijest koju moramo naviještati: odnos koji preobražava iznutra.

Odnos koji počinje u poniznosti srca

Carinikova poniznost je uvjet koji omogućuje susret s Bogom. „Stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu“, jer on prepoznaje beskonačnu nesrazmjeru između Božje svetosti i vlastite bijede, ali i vjeruje da se taj vrlo sveti Bog saginje nad one koji se prepoznaju potrebitima.

Nasuprot tome, farizejeva molitva puna je njegovog „ja“: „postim“, „dajem desetinu“. Svoj vjerski identitet izgradio je na samopotvrđivanju, na uspoređivanju s drugima, na pokazivanju vlastitih djela. Osjeća se već ispunjenim, već ostvarenim, već pravednim.

Na području obrazovanja i evangelizacije, poniznost srca je sposobnost stalnog prepoznavanja potrebe za spasenjem, da nikada ne uzimamo zdravo za gotovo svoj odnos s Bogom, da ostanemo otvoreni daru njegove milosti. To je stav onih koji znaju da kršćanski život nije posjed stečen jednom zauvijek, već svakodnevno putovanje u kojem dopuštamo da nas oblikuje božansko milosrđe.

Kao odgajatelji, pozvani smo biti prvi koji će svjedočiti ovu poniznost, priznajući svoja ograničenja, svoje slabosti, svoju stalnu potrebu za obraćenjem. Samo na taj način postajemo vjerodostojni i stvaramo prostore u kojima drugi mogu skinuti svoje maske i predstaviti se Bogu onakvima kakvi jesu.

Biti grešnici koji su ljubljeni i kojima je oprošteno

Zaključak prispodobe je šokantan: „ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj.“ Carinik, koji nije imao ništa ponuditi osim vlastite bijede, prima sve. Farizej, koji je imao toliko toga za pokazati, ostaje u svojoj sterilnoj iluziji.

Bog ne opravdava one koji vjeruju da su pravedni, već one koji se prepoznaju kao grešnici. Ne ispunjava one koji su puni, već one koji su prazni. Ne susreće one koji ne osjećaju potrebu, već one koji mole za ozdravljenje. To je evanđeoski paradoks: spašeni smo jer, unatoč našoj grešnosti, Božje milosrđe je veće.

U suvremenom vjerskom odgoju, prispodoba nas uči da kada priznamo grijeh, otvaramo se milosti koja preobražava. Grijeh nas ne uništava.

Biti grešnik koji je ljubljen i kome je oprošteno nije status inferiornosti, već stanje jednog kršćanina. To je identitet koji nam omogućuje da živimo u slobodi, bez pretvaranja da smo savršeni, bez skrivanja svojih nedostataka, bez postavljanja fasade ugleda. To je svijest da temelj našeg života ne leži u onome što smo učinili, već u onome što je Bog učinio i nastavlja činiti za nas.

Svjedoci Božjeg milosrđa koje smo osobno iskusili

Carnik koji se opravdan vraća kući neizbježno postaje svjedok. Ne može šutjeti o iskustvu da ga je Gospodin prihvatio, da mu je oprostio i nanovo podigao. Njegov život govorit će o milosrđu koje ga je preobrazilo.

Tu dolazi do izražaja prava evangelizacija. Ne proglašavamo apstraktne teorije o Božjem milosrđu, već svjedočimo o osobnom iskustvu. Govorimo o oproštenju koje smo primili, o ljubavi koja nas je tražila i pronašla, o odnosu koji je dao smisao našem postojanju.

Za one koji rade u području obrazovanja i evangelizacije to doista znači njegovati naš duhovni život kao živo iskustvo ovog milosrđa. Prije nego što budemo učitelji, moramo biti učenici; prije nego što poučavamo, moramo učiti; prije nego što dajemo, moramo primiti. Vjerodostojnost naše poruke mjeri se istinitošću našeg iskustva.

Nadalje, to znači stvaranje obrazovnih okruženja u kojima ljudi mogu imati ovo isto iskustvo. Ne okruženja osuđivanja, već dobrodošlice; ne mjesta gdje moramo pokazivati zasluge, već prostore gdje možemo priznati vlastitu krhkost; ne strukture u kojima se stječu vjerske vještine, već zajednice u kojima doživljavamo Božju nježnost.

Prispodoba o farizeju i cariniku podsjeća nas da je odgoj u vjeri u biti uvod u odnos: odnos s Bogom koji nas ljubi milosrdnom ljubavlju, koji nas uvijek čeka, koji nam uvijek oprašta, koji naše siromaštvo čini mjestom svog susreta s nama.

Predstavnici Udruženja salezijanaca suradnika Žepče na prijemu kod općinskog načelnika

uss_hr — Fri, 20 Feb 2026 15:58:26 +0000

Predstavnici Udruženja salezijanaca suradnika Žepče sudjelovali su u ponedjeljak, 16. veljače 2026. godine, na prijemu kod općinskog načelnika u prostorijama Općine Žepče.

Razlog posjeta bio je osvrt na nedavno održano predavanje na temu “Što nam djeca (ne)čitaju?” koje je organiziralo Udruženje salezijanaca suradnika Žepče te predstavljanje Udruženja, njegove svrhe i ciljeva djelovanja. Činjenica da Općina Žepče, putem svojih službi ima nadležnost nad školstvom na razini Općine Žepče i odgovornost u području odgoja i obrazovanja, uključujući pitanja vezana uz nastavne planove i sadržaje koji se nude učenicima, članovi Udruženja salezijanaca suradnika su odlučili da se kao proaktivna udruga koja djeluje na području odgoja mladih, obrate upravo općinskom načelniku i njegovim suradnicima zaduženima za društvene djelatnosti i školstvo po pitanju kvalitete sadržaja koji se nude djeci kroz školski sustav, osobito u izboru lektirnih naslova u nastavnom procesu.

Sastanku su, uz općinskog načelnika gospodina Matu Zovku, nazočili i prof. Ilija Barešić, pomoćnik načelnika za opću upravu i društvene djelatnosti, te savjetnice za nastavu Jozefina Francelj-Todorović i Slavica Andrić-Šajinović. U ime Udruženja salezijanaca suradnika sudjelovali su Ivan Vrbić, koordinator, Ružica Širić, tajnica, Darinka Klarić, rizničarka i Biljana Šišić, pravnica.

Tijekom prijema, koji je protekao u ugodnom i konstruktivnom ozračju, predstavnici Udruženja predstavili su svoj rad i djelovanje, s posebnim naglaskom na aktivnosti usmjerene na odgoj i obrazovanje djece i mladih. Istaknuto je kako Udruženje u Žepču djeluje dugi niz godina te da novoizabrano Vijeće želi dodatno ojačati vidljivost i aktivnu ulogu u društvenoj zajednici.

Posebna pažnja posvećena je nedavno održanom predavanju na temu „Što nam djeca (ne)čitaju“, kojim se željelo otvoriti pitanje kvalitete sadržaja koji se nude djeci kroz školski sustav. Naglašeno je da je inicijativa proizašla iz potrebe za stručnim i odgovornim pristupom temi lektire i čitateljskih navika, a u njezinu realizaciju bili su uključeni relevantni stručnjaci iz područja obrazovanja i znanosti iz Republike Hrvatske doc. dr. sc. Snježana Mališa i dr. sc. Marina Katinić Pleić.

Predstavnici Općine pohvalili su organizaciju samog događaja te istaknuli važnost poticanja čitanja i promicanja kvalitetnih sadržaja za djecu. U raspravi je izražen interes da se ova tema dodatno razmotri u širem kontekstu, uključujući suradnju s nastavnicima, roditeljima, predstavnicima salezijanaca suradnika i stručnim institucijama.

Kao jedan od zaključaka sastanka predložen je model osnivanja općinske komisije sastavljene od predstavnika općinskih tijela, nastavnika, roditelja i članova Udruženja salezijanaca suradnika. Zadaća takvog tijela bila bi razmatranje postojećih lektirnih naslova te dugoročni rad na procjeni kvalitete obrazovnih sadržaja koji se nude učenicima. Na kraju susreta, predstavnici Udruženja zahvalili su domaćinima na otvorenosti, pozitivnom prijemu i spremnosti za suradnju. Dogovoreno je da se komunikacija nastavi u cilju daljnje razrade predloženih inicijativa te budućih aktivnosti usmjerenih na odgoj mladih u poštene građane i odgovorne članove društva.

Koherentnost: Privilegirani put do ljubavi – poruka vrhovnog poglavara za veljaču

uss_hr — Fri, 30 Jan 2026 10:03:30 +0000

Ovaj odlomak iz Lukinog evanđelja 11,37-41, govori nam kako Isus, na putu za Jeruzalem, prihvaća poziv na objed od jednog farizeja. Ovaj dijalog predstavlja trenutak sukoba između dvije vizije religioznosti: formalne, usredotočene na ritualne propise, i one srca, koju predlaže Isus.

Na čuđenje zašto Isus ne slijedi ritualne geste tradicije, farizej je pozvan da ide dalje od vanjskih radnji i da provjeri odgovaraju li vanjski prividi doista onome što je u njegovom srcu.

Isus prihvaća poziv bez uvjeta

Poput farizeja, i mi možemo pozvati Isusa za svoj stol. Njegov odgovor je zapanjujući: Isus prihvaća, uvijek i bez uvjeta. Ne zahtijeva da naša kuća bude u redu, niti traži jamstva naše koherentnosti. „On uđe i priđe k stolu“ – s tom razoružavajućom jednostavnošću, Isus ulazi u farizejev život, već znajući što će pronaći, svjestan proturječja, sjena, dvoličnosti.

Ovo je prva oslobađajuća poruka: Isus ne čeka da kod nas bude „sve na svome mjestu“ prije nego što dođe k nama; on nam dolazi pomoći da sve stavimo na pravo mjesto. Ne moramo skrivati tko smo uistinu da bismo bili dostojni njegove prisutnosti. Baš suprotno, upravo je naša nepotpunost ono što nas tjera da nam je potreban susret s Njim.

Prisutnost koja donosi jasnoću

Ali pazite: ako Isus bezuvjetno prihvaća, njegova prisutnost nikada nije neutralna ili bezopasna. Isus ulazi i donosi svjetlo. Farizej je možda očekivao poslušnog gosta, nekog koga će pokazati ili predstaviti svojim poznanicima: „Gledajte, čak i Isus dolazi u moju kuću.“ Umjesto toga, on biva ogoljen, bez da je ponižen ili posramljen. Isusova prisutnost osvjetljava proturječnosti, iznoseći na vidjelo ono što bismo radije sakrili.

To nije napad; to je više kao paljenje svjetla u sobi. Svjetlo ne stvara prašinu, već je čini vidljivom. Tako je i s Isusom. On ne izmišlja naše mane, već nam nježno i postupno pomaže da ih vidimo onakvima kakve jesu. Jednostavno rečeno, njegova prisutnost je poziv da razjasnimo svoje živote: da iskreno pogledamo gdje smo autentični, a gdje živimo pod maskama, gdje postoji koherentnost, a gdje postoji jaz između onoga što se činimo i onoga što jesmo.

Iznad privida: Poziv na osobnu koherentnost

„Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti.“

Isus ne osuđuje vanjske prakse same po sebi – pranje, javne molitve, obrede – ali baca svjetlo na tu suptilnu i užasnu podjelu između vanjskog i unutarnjeg, dvoličnost onih koji brinu za svoj imidž dok zanemaruju svoje srce.

To je iskušenje koje se proteže kroz sva vremena. Koliko energije trošimo da bismo izgradili laskavu sliku o sebi! Na društvenim mrežama, u našem profesionalnom životu, čak i u našim najintimnijim odnosima: filtriramo, odabiremo i pokazujemo samo ono gdje ispadamo dobri. Umjesto toga, Isus poziva na koherentnost na vrlo osobnoj razini, čak i prije javne razine. Ne radi se o tome što drugi vide, već o tome tko smo zapravo kada nas nitko ne gleda. Upravo tamo, u intimnosti naših srca, naša autentičnost se stavlja na kocku.

Vizija bez sjena

„Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu?“

Ovdje postoji dubok ljudski i duhovni uvid: ljudsko biće je jedno. Nismo podijeljeni u nepropusne odjeljke – javno i privatno, tijelo i duh, vanjštinu i nutrinu. Ne možemo održavati područja sjena, područja života skrivena od svjetla, misleći da neće onečistiti ostalo.

Isusov poziv je na viziju bez sjena: život u kojem nema skrivenih kutova u kojima puštamo da rastu poroci, sebičnost i dvoličnost. Radi se o unutarnjoj transparentnosti gdje se sve iznosi na svjetlo savjesti i milosti. To ne znači trenutno savršenstvo, već radikalnu iskrenost: prepoznavanje vlastitih slabosti i njihovo priznanje, a ne opravdavanje ili skrivanje. To je prvi korak prema ozdravljenju.

Milostinja kao dar sebe

„Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je čisto.“

Ovdje leži vrhunac Isusove poruke. Pravo pročišćenje ne dolazi od vanjskih rituala, već od darivanja onoga što je unutra. Koherentnost ima sposobnost biti nositelj dobrote. Riječ „milostinja“ na grčkom ima korijene u riječi „misericordia“, milosrđe, suosjećanje. Nije riječ samo o davanju novca, već o davanju sebe: svog vremena, svoje pažnje, svoje prisutnosti, svoje ranjivosti.

Kada živimo ovo unutarnje jedinstvo, kada više nema podjele između onoga tko jesmo i onoga što se čini da jesmo, tada iz tog jedinstva proizlazi istinska milostinja, autentično milosrđe: autentični dar, ne proračunat, ne sredstvo za postizanje osobnog cilja. Ne dajemo da bismo izgledali velikodušno, već zato što je velikodušnost postala ono što jesmo.

Žeđ mladih za autentičnim i koherentnim odraslima

Ova poruka danas ima poseban odjek, posebno za mlađe generacije. Mladi ljudi žive uronjeni u kulturu u kojoj sve ima cijenu, sve se izračunava u smislu učinka i korisnosti; identiteti su fragmentirani među tisuću profila, maski i društvenih uloga; odnosi su posredovani, filtrirani, često anonimni ili površni.

U tom kontekstu, mladi ljudi očajnički žeđaju za autentičnim odraslima: ljudima koji žive ono što govore, koji nemaju jedno lice u javnosti, a drugo u privatnosti, koji ne lažu radi praktičnosti.

Nikada ne smijemo zaboraviti da mladi ljudi ne traže savršene odrasle – oni ih odbacuju kao lažne. Traže prave odrasle koji su sposobni: prepoznati vlastite slabosti, biti koherentni u malim svakodnevnim stvarima, održati riječ i imati vidljiv unutarnji život. Najveća usluga koju možemo pružiti mlađim generacijama nije davati im moralne savjete ili pravila ponašanja, već svjedočiti autentičnom životu.

Trajni poziv

Farizej je pozvao Isusa jednom. Ali tekst nam otkriva da je Isus uvijek dostupan da bude pozvan, danas kao što je bio prije dvije tisuće godina.

Pitanje za svakoga od nas je: jesmo li spremni primiti ga, znajući da će nas njegova prisutnost suočiti s istinom o nama samima? Jesmo li spremni dopustiti mu da osvijetli naša mračna područja sjena? A onda: nakon što prihvatimo to svjetlo, jesmo li spremni živjeti autentično, ostavljajući svoje maske i dajući drugima ne ono što nama koristi, već „ono iznutra“?

U svijetu koji žeđa za istinom, biti autentičan nije duhovni luksuz: to je prvi čin ljubavi koji možemo učiniti. Posebno prema onima, poput mladih, koji imaju pravo vidjeti da je moguće živjeti bez dvoličnosti, da integritet nije utopija, da je koherentnost između unutarnjeg i vanjskog put do istinske slobode.

(op. prev. koherèntan – koji je u sebi dosljedan, koji je bez proturječja; povezan, suglasan, suvisao

lat. cohaerent ← cohaerēre: povezati (https://hjp.znanje.hr/index.php/koherentan 29.1.2026.)

Devetnica svetom Ivanu Boscu 22. – 30. siječnja

uss_hr — Thu, 22 Jan 2026 08:40:52 +0000

U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bože moj, u pomoć mi priteci!
Gospodine, pohiti da mi pomogneš!
Slava Ocu. Amen.

Prvi dan

Sveti Ivane Bosco, za tvoju goruću ljubav prema Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu i za žar kojim si širio štovanje prema ovom sakramentu, osobito svetom misom, čestom svetom pričesti i svagdanjim pohodom Presvetom sakramentu, izmoli nam da sve više napredujemo u ljubavi i pobožnosti prema Presvetom sakramentu te da se okrijepljeni i utješeni ovim nebeskim kruhom preselimo u vječnost. Amen.

Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.