Webpublicapress.com

Čitajte naš novi post at Webpublicapress.net

2011-10-25T10:05:00.000-07:00

Čitajte naš novi post at Webpublicapress.net

NOVA ADRESA

2011-10-04T20:44:00.000-07:00

NOVA ADRESA

OPALI PO MUSLIMANIMA

2011-10-04T20:35:00.000-07:00

Evropa se plađi muslimana?

Da li je slika islama u medjima zaista negativna? Zašto je islamofobija u Njemačkoj porasla? I zašto mediji i političari radikalno kritikuju islam? Ubistvo iz časti, zabrana burki, terorizam. Kada njemački mejn-strim mediji izvještavaju o muslimanima, obično je to negativna slika, upozoravaju mnogi muslimani. Apeluje se na odgovornost medija, ali i svakog pojedinca, piše u prilogu Deutsche Wellea.

Ovo su pitanja koja su protekle nedjelje u Štutgartu okupila medijske stručnjake, novinare, predstavnike muslimana i crkava. Muslimani smatraju da su u njemačkim medijima, kako oni sami tako i njihova religija, uglavnom negativno zastupljeni. No, da li je to percepcija manjine ili činjenica. O tome medijski ekspert Kaj Hafez kaže: "Istraživanja u posljednje dvije decenije su pokazala da mediji prilično usko tematiziraju islam. Islam se previše dovodi u vezu sa negativnim stvarima, a veoma rijetko se govori o islamu Sabina Šifers neutralnog stanovišta. I ovakav oblik dnevnog programa stvara neuravnoteženu poziciju u javnim diskusijama."

Rasizam se pojačava kako se bogatstvo smanjuje

A neuravnotežena pozicija u javnim diskusijama se odražava i na porast mržnje prema islamu u Evropi. Za razliku od Velike Britanije i Francuske, islamofobija u Njemačkoj i Holandiji je jače izražena. Uzroci rasizma su različiti: od širenja ekstremnih desničarskih partija u Evropi do internet portala koji šire islamofobiju i za koje se smatra da imaju ideološki uticaj poput portala "Politički nekorektno". Kaj Hafez kaže da su debate presudne i objašnjava: "Čak i u Sjedinjenim Državama, gdje se religiozna sloboda tretira kao 'najviše dobro', i uprkos postojećoj islamofobiji, neBilkaj Eneypostoje ni debate u vezi sa džamijama a niti o maramama. Socio-ekonomski faktor može da pojača islamofobiju, ali se ne može posmatrati kao uzrok. Rasizam se pojačava kako se bogatstvo smanjuje, objašnjava Hafez. Bilkaj Enej, ministar za integraciju u njemačkoj Saveznoj pokrajini Baden Virtemberg želi da pogled na islam u medijima bude diferenciran, kako bi se otklonila islamofobija.

"Islamofobija je pojačana, a posebno nakon 11. septembra; to potvrđuju i studije. I čovjek prosto mora da vidi kako ova tema zauzima društvo. Kako se sada nositi sa mržnjom prema islamu i islamofobijom kojima je preteča svakako strah? I kako se pobrinuti za to da se stvori prava slika islama? Škole moraju da uzmu udio, takođe i politika, a društvo mora da se pobrine da da iznijansiranu sliku; i mediji su ti koji igraju veliku ulogu i imaju veoma odgovoran zadatak."

Medijski pedagog, Sabina Šifer u jednom predavanju o medijskoj predstavi islama posebno je skrenula pažnju na naslovne stranice njemačke štampe. Naslovi poput "Prikrivena islamizacija Njemačke" zajedno sa sugestivnim fotografijama u najčitanijim listovima doprinose iskrivljavanju slike društva o islamu. Na meti kritike su nedjeljnici Špigel, Fokus i Štern, ali i uticajni dnevnik Frankfurter algemajne cajtung, kao i nedjeljnik Cajt.

"Islam kao religija se često pakuje u negativne okvire. Povezuje se sa terorizmom i ugnjetavanjem žena. Realni problemi kao što je ugnjetavanje žena u Saudijskoj Arabiji medijski se preuveličavaju i preslikavaju na muslimane koji žive u Njemačkoj", kaže Sabina Šifer. No, ona ne kritikuje samo medije već smatra da su zainteresovani i konzumenti tih istih medija. Jer, „Bad news is good news”, odnosno 'Loša vijest je dobra vijest'", podvlači Šifer.

Autor: Ulrike Humel

JOŠ UVJEK AKTUELNI MAHATMA GANDHI

2011-10-02T06:26:00.000-07:00

Prija Esleborn

Mahatma Gandhi

Život i djelo Mahatme Gandhija su postali mit, a njegova popularnost je globalna. Od Martina Luthera Kinga, Nelsona Mendele i Dalaj Lame sve do Aung San Suu Kyi: svi oni sebe vide kao njegove nasljednike, a Gnadhijeve ideje su im istovremeno i inspiracija i opomena. Barack Obama takođe s ponosom izjavljuje kako je i on "gandijevac", mada je za mnoge ova usporedba sporna.

Mahatma Gandhi, kojeg je u Oskarom okrunjenom filmu Richarada Attenborougha odlično odigrao Ben Kingsley, nije uvijek bio karizmatični heroj koji i danas krasi indijske novčanice. On je imao i svoju tamnu stranu. U mladosti je bio često nezadovoljan samim sobom i navodno je prema svojoj supruzi Kastrubi bio često ljut i zapovjednički nastrojen. Njegov put ka duhovnom i političkom vođi u borbi za indijsku neovisnost je bio proces koji je trajao, no upravo to ga je u očima mnogih učinilo tako ljudskim i fascinantnim.

Univerzalne teze

Gandhijeve teze su uvjerljive i dosljedne te stoga moderne i danas, kaže je Michael Nagler, američki znanstvenik koji istražuje lik i djelo Mahatme Gandhija. "On je imao hrabrosti suprotstaviti se trendu svog vremena. On je ponovo otkrio davno zaboravljene mudrosti i tako ih predstaviti da ih razumiju i suvremenici. On je otkrio vrlo značajnu činjenicu ljudske povijesti: "A to je da svaki čovjek u svakoj situaciji može nenasilje koristiti kao oružje", kaže Nagler.

Gandhijevo učenje počiva na tri stupa: nenasilnom prosvjedu (ahimsa), inzistiranju na istini (satyagraha) te na indvidualnom i političkom samoopredjeljenju (swaraj). Gandhi je želio pomirenje i zbog toga se vrlo intenzivno bavio proučavanjem učenja Bude i proroka Muhameda. On je bio uvjeren da istinska vjera može ujediniti pripadnike različitih religija. "Sve što vidim je da život pobjeđuje smrt, da istina pobjeđuje neistinu i da svjetlost pobjeđuje tamu. I iz toga uviđam da je Bog život, istina i svjetlost. I on je ljubav. On je najveće dobro", govorio je svojevremeno Gandi.

Životni put

Gandhi je rođen 2. listopada 1869. u Porbandaru u indijskoj pokrajini Gujarat kao Mohandas Karamchad Gandhi. Nije osobito volio kada su ga iz poštovanja nazivali Mahatma, što u prijevodu znači "velika duša". On u mladosti nije bio ni dobar đak i bio je vrlo stidljiv. Nakon studija prava u Londonu i prvih neuspješnih pokušaja da se u Bombaju bavi odvjetništvom, otputovao je 1893. u Južnu Afriku. I sam diskriminiran zbog svoje boje kože pokreće časopis "Indijsko mišljenje". To je bila spona sa materinjim jezikom za oko 60.000 Indijaca koji su tamo živjeli. I odjednom se stidljivi Gandhi pretvorio u neugodnog protivnika - kako u sudnici tako i u politici.

1914. se vraća u Indiju, a 1920. preuzima vodstvo Strankom nacionalnog kongresa. 1930. predvodi spektakularnu akciju takozvani "Marš soli". Porez na sol koji su Britanci uveli u Indiji bio je glavni razlog za prosvijede. Gandhi se bunio da Indijci ne smiju niti proizvoditi niti prodavati sol, a sada je Britanci još oporezuju. 1942. godine je uhićen zbog zahtijeva za nezavisnost Indije. U zatvoru je proveo ukupno osam godina.

Njegova nesebična posvećenost zajednici je i danas bez presedana, smatra sociologinja Ranjana Kumari iz New Delhija. „Naravno da je, u vremenu kapitalizma i globalizacije, što i Indiju čini sve više materijalističkom, teško u praksi realizirati vrijednosti Gandhijevog učenja." Samo rijetki to mogu postići, kaže Kumari. "Ali, ako samo jedan posto ljudi u Indiji to čini, to može biti od velike pomoći. U suprotnom sjećat ćemo se Gandija samo 30. siječnja kada je umro i 2. listopada kada je rođen."

Vječna fascinacija

1947. je Indija postala neovisna i podijeljena je u većinski hinduističku Indiju i većinski muslimanski Pakistan, kojem je tada pripadao i današnji Bangladeš. Gandhi je muslimanima obećao punu ravnopravnost u Indiji, zbog čega je i umro: 30. siječnja 1948. ga je u atentatu ubio hinduistički nacionalist Nathuram Godse.

Za jedne je Gandhi još uvijek ikona, nešto poput sveca. Drugi pak na njegove teze gledaju kao na nešto što je irelevantno. Ali, i dalje, nakon više od 60 godina od njegove smrti nije zaboravljena "Velika duša" - istovremeno i inspiracija i opomena.

BANJA LUKA PLAĆA, WASHINGTON TROŠI, A BOSNA ISPAŠTA

2011-10-02T05:31:00.002-07:00

Piše: Erol Avdović (Avaz - link)

Zvuči gotovo nevjerovatno, ali manji bh. entitet, iako siromašniji dio Bosne i Hercegovine, troši više novca za lobiranje u SAD nego bilo ko drugi s jugoistoka Evrope. Republika Srpska (RS) je na trećem, globalnom mjestu u Vašingtonu, odmah nakon prebogatih Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji također izdvajaju milionske svote novca za lobiranje u Americi.

Na prvom su Kajmanski Otoci, koji u Americi pozitivno troše svoje dolare za promoviranje svojih turističkih ljepota.

Ambiciozni projekti

Prema analizi zaklade "The Sunlight Foundation" koja se može naći na njihovoj internet-stranici (http://reporting.sunlightfoundation.com/2010/top-players-2009/), Vlada u Banjoj Luci izdvojila je 2010. godine iz džepova svojih poreznih obveznika nevjerovatnih 4,6 miliona dolara za pridobivanje utjecaja među američkim dužnosnicima. Uzimajući u obzir da su, prema istim izvorima, bogati UAE potrošili svega 700.000 dolara više (ukupno 5,3 miliona), promovirajući samo svoje poslovne interese u 2010. godini, očito da je riječ o veoma ambiciozno zamišljenim projektima iz manjeg bh. entiteta, što svakako otvara pitanje otkud RS toliki novac?

Od 2007. do 2011. godine RS potrošila je čak oko 13 miliona dolara za iste poslove u Vašingtonu. A samo u prvom polugodištu ove godine za lobiranje u američkoj prijestonici izdvojila je 1,7 miliona dolara. U ovu sumu ne spadaju fondovi koji su s istom namjenom potrošeni u evropskim centrima moći. Novac, očigledno, nije potrošen na dovođenje američkih investitora u BiH.

Neke od najpoznatijih i svakako najskupljih lobističkih firmi ili kako ih novinari zbog svoje agresivnosti nazivaju "lobističke ajkule" rade u korist interesa RS, koji se često ne podudaraju s interesima države BiH.

Od maja 2009. kompanija "Picard Kentz and Rowe LLP" predstavlja u Vašingtonu RS u skladu s vrlo strogim, ali jasno definiranim zakonima SAD o agenturi u korist strane države. To samo po sebi predstavlja kontroverzu, jer niko od bh. diplomata s "adekvatnim" pravnim znanjem u Americi ne primjećuje da RS, koja nije država, već entitet u sklopu BiH, ne bi valjda smjela ili mogla da koristi usluge agenture koje su dozvoljene državama. Jedina dobra stvar oko ovoga je što američki zakoni insistiraju da agenture u Vašingtonu do posljednjeg dolara transparentno posluju, pa otuda i znamo o potrošenom novcu iz RS.

Kompanija "Picard Kentz and Rowe" za RS je u proteklom periodu, između ostalog, razvijala "cjelovitu medijsku strategiju u SAD". Najvjerovatnije je i kao dio tih aktivnosti otvoreno prvo "pravo" dopisništvo jednog lista iz regiona u Vašingtonu, gdje odnedavno radi dopisnički ured "Nezavisnih novina". To je opet drugi kuriozitet, znajući da se u Americi za dopisničke poslove, recimo, svi veći hrvatski mediji odavno za mnogo skromnija sredstva, bez kirije za dopisničke urede i slično, angažiraju samo lokalci.

Strategija prema UN-u

Ista firma za RS razvija i "strategiju komunikacija" prema UN-u i EU. No, mnogima koji ove institucije prate na licu mjesta već godinama nije jasno šta Amerikanci zapravo rade u svjetskoj organizaciji "predstavljajući RS", gdje su zvanično predstavljeni samo interesi BiH kao redovne članice UN-a (?!) Uz negativnu selekciju jednog dijela starih bh. diplomatskih kadrova u Njujorku, koji prvo vode računa o sebi, pa onda o interesima BiH, ovo je dodatni udarac bh. predstavljanju u Americi.

Firma objavljuje svoju internet-stranicu - (www.bihdaytonproject.com), koja je opisana kao "centrala za prikupljanje članaka, vijesti, komentara i dokumenata" vezanih uz BiH i Dejtonski sporazum. Na stranici su obično i "urednički" komentari koji kritiziraju nastojanja da se BiH centralizira kao država, uz sugestije kako bi se njena državna struktura mogla još više politički olabaviti u korist entitetskog ustroja.

Koliko masno RS naplaćuju znani američki lobisti, pokazuje podatak da je Ralf Džonson (Ralph Johnson), inače bivši zamjenik visokog predstavnika u BiH (koji je u Sarajevu službovao od avgusta 1999. do jula 2001.), u drugoj polovini lobističkoj kompaniji 2010. fakturisao oko 34.000 dolara za putovanja na relaciji Vašington - Njujork, Beč - Beograd. Radi se o firmi "Quinn Gillespie & Associates LLC", koja radi u korist RS u Americi.

Šta u cijeloj priči rade političari iz bh. prijestonice

S obzirom na to da je RS zapravo "ekskluzivni" lobista iz BiH u Vašingtonu, jer je, kako to tvrde analitičari, lobiranje u korist Federacije ili države u cjelini gotovo ravno nuli, to znači da je "istina" koja se u Vašingtonu plasira o BiH, posebno prema republikanskim dijelovima Kongresa, okrenuta samo u jednom pravcu, u smjeru Banje Luke.

Admir Šerifović, predsjednik jedine bh. lobističke organizacije "Bosniak American Advisory Council for Bosnia and Herzegovina" (BAACBH), koja i pored etničke odrednice u svom imenu, lobira u korist cijele BiH, kaže nam da u Sarajevu nema puno interesa za njihov rad, jer je on prije svega nestranački.

- Da biste kao država napravili vidljive pomake u politici u Vašingtonu, potrebno je da imate konkretnu, konzistentnu i dugoročnu strategiju djelovanja i prisustva pri institucijama američke zakonodavne i izvršne vlasti, u think-tanks (trustovima mozgova), medijima američkog javnog mnijenja. Za tako nešto potrebno je odvojiti finansijska sredstava i naći profesionalce koji se bave lobiranjem i zalaganjem u vaše ime - kaže Šerifović.

Toga, naravno, tvrde gotovo svi upućeni, dakle novca, volje ili političkog razumijevanja u Sarajevu do sada nije bilo. Sve dok bude tako, nikoga ne treba čuditi sve češća "diplomatska zbunjenost" međunarodne zajednice u BiH koja uz hronični nedostatak vremena u Vašingtonu da se pored Srednjeg istoka i svih krupnih globalnih pitanja SAD još bavi Balkanom, politička agonija stanovat će na istoj adresi u BiH.

JOHN ESPOSITO: TURSKA POSTAJE GLAVNI IGRAČ U ARAPSKOM SVIJETU

2011-09-26T16:04:00.000-07:00

Razgovarao: Erol Avdović (Dnevni avaz)

Profesor John Esposito

Profesor Džon Espozito (John Esposito) predaje islamske studije i međunarodne odnose na Univerzitetu Džordžtaun. Osim 35 objavljenih knjiga, autor je čuvenog bestselera "Ko govori o islamu? Šta milijardu muslimana doista misli?" (Who Speaks for Islam? What a Billion Muslims Really Think), objavljene u martu 2008.

U mnogim arapskim zemljama ljudima su dominirali isti vlastodršci 30 ili 40 godina, pa će im trebati vremena da se na sve te promjene naviknu.

U ekskluzivnom intervjuu za "Avaz" on govori, između ostalog, o palestinskom pitanju, "arapskom proljeću" i liderskoj poziciji Turske u islamskom svijetu.

Obamine brige

Šta je, zapravo, natjeralo predsjednika Baraka Obamu (Barack) da ne održi svoje obećanje dato Palestincima prošle godine na Generalnoj skupštini, da će ovog septembra podržati njihov zahtjev za mjesto u UN-u: uvjerenje ili politika?

- Obamu sada muče brige u formi izjava (republikanskih kandidata, op. a.) Rika Perija (Rick Perry) i Mišel Brokman (Michelle Brockman), koji mu otimaju jevrejske glasove, a to je značajan sektor glasačkog tijela u Americi. Ne zaboravimo da AIPAC (American Israel Public Affairs Committee), a to je kišobran najvažnijih jevrejskih lobističkih grupa u Americi, ostaje još veoma utjecajan, iako to ne znači da se svi američki Jevreji slažu s tom politikom. No, to su oni koji su za upravljačem kada su u pitanju sljedeći predsjednički izbori. Bez njih se ništa ne može riješiti.

Kako gledate na ulogu Turske kada se govori o Bliskom istoku? Koliko se ona može ili čak treba u taj liderski posao uključiti?

- Turska postaje glavni igrač na Bliskom istoku, isto tako i u cijelom arapskom svijetu. Vidjeli smo to tokom ove posjete Erdoana (Erdogan) Egiptu. Pazite, Turska ima aktivne odnose sa svim akterima u regionu, iako to ne znači da se sa svim zemljama u svom susjedstvu slaže, ali ona je sposobna s njima razgovarati. Pogledajte kako Turci govore o incidentu s humanitarnom flotilom za Gazu i uopće o Palestini. Oni postaju taj glas koji se s uvažavanjem sluša i prati, i to je tako i ovdje u Americi.

Tvrdi stavovi

Hoće li "arapsko proljeće", koje neki već ironično nazivaju "arapskom zimom", transformirati Bliski istok nabolje?

- Ako se ljudi brinu samo o mogućnostima da na vlast dođu neki religiozni radikali, onda oni totalno previđaju stvari. Pogledajte samo dosadašnji učinak sekularnih režima u tim arapskim zemljama, pa to je da ne može biti gore. Pa, oni nisu dali nikome drugom da primiriše vlasti. Ne treba, evo recimo u slučaju Tunisa, misliti samo o islamistima nego i o vojnim snagama i političkoj eliti, koja se ukopala u vlasti, i koje još mogu ugroziti demokratiju.

S druge strane, u Egiptu, recimo, "Muslimanska braća" funkcioniraju već 20 godina u sistemu i produžit će da funkcioniraju u parlamentu. A sigurno će proći i dobro na prvim demokratskim izborima. Kako se demokratski sistem u Egiptu bude razvijao, tako će se "Muslimanska braća" morati suočiti s političkom konkurencijom. Pravo pitanje u Egiptu je kako spriječiti vojsku da manipulira promjenama i infiltrira se sa starim tvrdim stavovima u novu vlast.

Tranzicija režima

Ali, svakako postoji zabrinutost zbog Libije kada su radikali u pitanju? Ko će sve biti na vlasti u Tripoliju?

- Rano je još govoriti o Libiji. Prije svega trebamo biti zabrinuti hoće li se Libijci uspjeti ujediniti ponovo zbog plemenskog i interesnog rivalstva. Interesantno će biti vidjeti koliko će jaki tamo biti religijski aktivisti, hoće li oni krenuti više uz glavnu struju kao "Muslimanska braća" ili uz El-Kaidu. Ostaje da se vidi koliko su ovi drugi jaki.

Postoji li neki generalni zaključak o "arapskom proljeću"?

- Da. Promjenama treba dati vremena. Trebalo bi se podsjetiti da su revolucije, bilo da su se događale u Francuskoj, Americi, Rusiji ili drugdje, u početku, prilično mnogo godina potrošile da porode nove vlade i zemlje. Tako će biti i u arapskom svijetu. U mnogim arapskim zemljama ljudima su dominirali isti vlastodršci 30 ili 40 godina, pa će im trebati vremena da se na sve te promjene naviknu. U Istanbulu ću upravo o tome organizirati konferenciju o tranziciji iz diktatorskih režima u demokratiju, s aktivistima iz Egipta i Tunisa.

Profesore, kako su kod Vas odjeknule riječi predsjednika Obame i državne tajnice Hilari Klinton (Hillary Clinton) kada su rekli da su lekcije Srebrenice spasile Bengazi od pokolja?

- Ne znam tačno, ali mislim da su htjeli reći da su nas događaji iz Srebrenice naučili pameti, pa sada gledamo kako da takvo što preduhitrimo akcijom, prije nego što takvi pokolji postanu sasvim mogući.

Turska je s premijerom Erdoanom vrlo jak lider

Može li "arapsko proljeće" utjecati na slično pokretanje masa na zapadnom Balkanu ili u Turskoj?

- Ne mislim da može i ne mislim da će se takvo nešto pokrenuti na Balkanu, jer tamo je demokratija već donekle uhvatila korak. Što se Turske tiče, mislim da su promjene tamo više utjecale na "arapsko proljeće" nego ti masovni protesti na nju. Da se to dogodilo prije Erdoana, kada je turska vojska vladala iz sjene, onda to bilo logično. Ali, s Erdoanom, koji je mnogo toga promijenio, to ne dolazi u obzir. Turska je s Erdoanom u premijerskoj stolici vrlo jak lider.

MORALNI PAD OKO PALESTINE

2011-09-22T04:41:00.000-07:00

Erol Avdović (Avaz - dnevni komentar)

Kada se Bosna i Hercegovina kandidirala za nestalnu članicu u Vijeću sigurnosti kao predstavnica 23 država istočnoevropske grupe zemalja u UN-u, njena direktna rivalka Poljska, već na početku 2009 odustala. Bosna je imala politički kapital na koga Varšava nije mogla računati.

Poljska, koja ima neuporedivo razvijeniju diplomatsku strukturu od BiH širom svijeta, prepoznala je da nema šanse pobjediti Bosnu za mjesto u Vijeću sigurnosti. BiH, koja je izašla neporažena u minulom ratu, preživjela genocid još uvjek podržava jaki blok islamskih zemalja.

Očito, uspomene su bile još svježe, pa se BiH sa 183 glasa za, 17. Oktobra 2009, na glasanju u Generalnoj skupštini UN-a naprosto ušetala u Vijeće sigurnosti bez ikakve opozicije. Njen ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj tada je javno obećao, kako će BiH biti na strani onih koji se bore za realizaciju pravednih državnih aspiracija i ljudskih prava.

Ako je Alkalaju možda i lako iznevjeriti obećano, imati duplu priču za svakoga itd., Bosni bi moralo biti stalo, da svoj integritet zaštiti adekvatnom diplomatskom akcijom.

Zapravo, dvije godine kasnije, ironija se sastoji u tome, da bi Poljska, koja je odustala od kandidature za Vijeće sigurnosti – podržava prijem Palestine u UN, a Bosna se još dvoumi u kojoj su njeni stavovi moralno jasni i principijelni.

Naravno, “bosansko” oklijevanje dolazi zbog znane blokade, koja u sebi može sadržati i moguće lukrativne dogovore izmedju Milorada Dodika i izraelskog ministra vanjskih poslova Avgidora Libermana (Lieberman). Ali, tim prije - ta urodjena “dejtonska greška” je i podsječanje, čak vise nego u slučaju Kosova, da ta moralna nedosljednost može BiH skupo ekonomski koštati u bogatom arapskom svijetu.

Za razliku šefa izraelske diplomatije, palestinski predsjednik Mahmud Abaz (Abbas) je svojim dolaskom u Sarajevo, a ne odlaskom u Banja Luku – potvrdio svoj stav prema cjelovitoj BiH i njenom glavnom gradu. No, bilo je to i signal da Arapi sada s pravom očekuju da se svi njihovi prijatelji, posebno u ovo doba “arapskog proljeća” izjasne za pravdu i demokratiju, a ne politikanstvo.

Kao što Izrael zaslužuje sve garancije za svoju sigurnost, tako i Palestinci zaslužuju realizaciju svojih državnih i teritorijalnih aspiracija, u granicama iz 1967. BiH je posljednja zemlja, koja bi smjela ispustiti da to javno prepozna na svakom mjestu i u svakom UN forumu.

BOSNA I HERCEGOVINA PRESUDIT ĆE PALESTINI U VIJEĆU SIGURNOSTI?

2011-09-21T17:19:00.000-07:00

Analiza: Erol Avdović

Abbas i Komšić bez dogovora
(Sarajevo, august 2011)

NEW YORK (Webpublicapress) – Glas Bosne i Hercegovine u Vijeću sigurnosti UN-a mogao bi biti presudan kod preglasavanja oko prijema Palestine u Ujedinjene narode. Ukoliko se Palestinci odluče da u petak predaju aplikaciju za punopravno članstvo u UN-u u Vijeće sigurnosti (VS), ne samo da će se naći na udaru najmoćnije diplomatije svijeta, SAD, već će se suočiti sa dobro obradjenim diplomatskim terenom – država članica koji neće glasati u korist prijema ove države u Svjetsku organizaciju. Medju njima bi mogla biti i BiH.

KOMŠIĆ PRIVATNO “ZA” – ALI…

“Prvo, niko još nije vidio palestinsku molbu za prijem u UN, pa tako ni mi. Zato je još rano govoriti, dok se ne vidi ide li ta molba u Vijeće sigurnosti ili Generalnu skupštinu UN-a. Ako me pitate privatno, ja sam za prijem Palestine u UN zbog mnogo razloga, ali zna se kako se odlučuje u Predsjedništvu BiH”, rekao je za Webpublicapress predsjednik Predsjedništva BiH Željko Komšić, na izlasku sa zasjedanja Visokog UN panela posvećenog Libiji, uoči otvaranja 66.zasjedanja Generalne skuptine UN-a.

On je dodao, kako valja sačekati petak i obraćanje palestinskog predsjednika Mahmuda Abbasa Generalnoj skupštini, nakon čega će biti aktuelno govoriti o stavu BiH po tom pitanju. Komšić će u New Yorku boraviti do nedjelje kad se vraća u Sarajevo.

Ukoliko sve dodje na dnevni red u Vijeće, za izglasavanje prijema Palestine u UN potrebno je dvotrećinska većina ukupno 15 članica VS; to znači da minimum devet zemalja mora glasati u korist prijema, pod uvjetom da niti jedna od stalnih pet članica ne uloži veto.

AMERIČKI PRITISAK

Zemlje koje se suprotstavljaju ulasku Palestine u redovno članstvo UN-a ove jeseni, predvodjene SAD, u posljednjih 24 sata na East Riveru vode diplomatsku rovovsku borbu, kako bi osujetili Palestinu bez upotrebe veta. Ukoliko, pored Francuske, Velike Britanije i Njemačke, koje će gotovo sigurno ostati uzdržane, SAD ne osiguraju još najmanje tri zemlje članice, koje će isto tako biti uzdržane, Obamina administracija će morati upotrjebiti veto – želi spriječiti prijem Palestine u članstvo UN-a.

IZBJEĆI VETO PO SVAKU CJENU

No, Ameriku bi to dovelo u situaciju izoliranosti u odnosu na arapski svijet, odakle se, čak i od najodanijih saveznika poput Saudijske Arabije – u Washington šalju upozorenja da bi veto Palestini dodano “zatrovao i zahladio” odnose sa arapskim državama. Obamina administracija želi to izbječi, ali je isto tako jasno da će iznova biti na strani Izraela, ma kakvu političku cijenu za to bude morala platiti u islamskom svijetu.

KO JE ZA A KO PROTIV

Da bi osujetila Palestinu u Vijeću sigurnosti bez veta, SAD sada traži saveznike u BiH, Portugalu, Gabonu i Nigeriji, nakon što je vjerovatno osigurala u najmanju ruku uzdržanost Kolumbije, koja bi čak kao i Njemačka glasati izravno protiv prijrma Palestine u UN. Ostale zemlje članice VS, Brazil, Južna Afrika, Liban, Rusija i Kina, prema svim najavama – glasat će u korist prijema Palestine u UN. BiH, kao i predstavnici zemalja s čijom uzdržanošću SAD kalkulira – odbija da se nad nima vrši bilo kakav američki ili drugi pritisak kako bi odustali od podrške Palestini. Dobri poznavaoci prilika u UN-u ipak tvrde da je pritisak prisutan tu, ali da je on sasvim suptilan.

U UN-u OBAMA PRAVDAO INTERVENCIJU A ERDOGAN TRAŽIO VRAĆANJE PARA LIBIJI

2011-09-20T14:58:00.000-07:00

Erol Avdović (Avaz - link)

Barack Obama i R. T. Erdogan

NEW YORK (Webpublicapress) – Nakon što je u salu Ujedinjenih naroda u kojoj se održavao Visoki panel posvećen Libiji - svečano unesena nova libijska zastava američki predsjednik Barack Obama rekao je u utorak, kako je tranzicija ove sjeveroafričke zemlje već “uspješna priča”, bar kada je riječ o medjunarodnoj intervenciji koja je oborila režim pukovnika Gadafija.
Iz toga se mogu izvuči lekcije za budućnost, rekao je Obama kao prvi govornik Visokog panela UN-a posvećenog budućnosti Libije koga je dan uoči početka 66.zasjedanja Generalne skupštine otvorio generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon.

NATO JOŠ NIJE ZAVRŠIO POSAO U LIBIJI

Obama je najavio da će već ove sedmice poslati američkog ambasadora i ponovo otvoriti američku ambasadu u Tripoliju, koja je zatvorena tokom borbi u Libiji. SAD će na taj način obnoviti regularne diplomatske veze sa Libijom.

Iako su neki govornici na ovom panelu naglasili kako su se već “ispunili uvjeti za prestanak zabrane zone letenja na Libijom”, uvedene 17.marta ove godine na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a (broj 1973.), sugerišući da treba obustaviti produženu intervenciju NATO-a, Obama se s time nije složio. Američki predsjednik je iznio uvjerenje da Sjevernoatlanska vojna alijansa još treba pokrivati “bivše pobunjenike” u nastavljenim borbama protiv Gadafijevih naoružanih lojalista.

ULOGA UN-a

“Doista, to je prava uloga Ujedinjenih naroda, tako da svaka zemlja koja je danas ovdje prisutna može biti ponosna da je učestvovala u pomoći koju smo pružili Libiji da se spasu nevini životi”, rekao je Obama spominjući iznova spašavanje civila u Ben Gaziju, ali ne podsjećajući ovaj put na Srebrenicu.

Na stastanku je prisustvovao i Mustafa Abdul Jalil, predsjednik privremenih vlasti u ime Nacionalnog tranzicionog Savjeta (NTS) Libije. On je je svoje obraćanje počeo Bismilom (kratkom muslimanskom molitvom), i najavio, kako će njegova zemlja “prakticirati koegzistenciju i neće vršiti osvetničke napade”. Jalil je obećao i da će nove libijske vlasti respektirati obaveze poštivanja ljudskih prava. Dodao je i da će se u Libiji održati prvi demokratski izbori, ali nije ništa govorio o datumu njihovog održavanja.

ERDOGAN TRAŽIO VRAĆANJE LIBIJSKOG NOVCA LIBIJCIMA

Zapaženo izlaganje na samitu o Libiji u UN-u, pored Obame imao je turski premjer Recep Tayyip Erdogan, koji je podsjetio da je libijski narod već skupo platio često pominjanju demokratsku tranziciju s 25.000 vlastitih žrtava. Iako je bez dvojbe podržao demokratiju u Libiji, Erdogan je spomenuo i visoku cijenu u ljudskim životima; po njegovim riječima od početka oružanih sukoba prije šest mjeseci stradalo je toliko mnogo Libijaca.

“Nadam se da će borba libijskog naroda za demokratiju i slobodu biti završena u Sirtu, Bani Validu ii Sirhi”, rekao je Erdogaon, koji je prisutnima govorio i svom prošlonedjeljnom boravku u Tripoliju u okviru posjete region, uključujući Egipat i Tunis. Erdogan je rekao i kako treba prestati s “kolonijalnim odnosom” prema Libiji. Turski lider, u New Yorku je zatražio povratak libijskog novca Libijcima odmah:

“Želim ponoviti još jednom, da zamrznuta sredstava trebaju biti vraćena Libiji čim prije. U tom slučaju Libija će se oporaviti s vlastitim samopouzdanjem”, rekao je Erdogan.

JE LI OBAMA NAJLJUTIO ENGLEZE?

Odmah nakon Erdoganovog obraćanja, na koje je očigledno čekao da završi, predsjednik Obama je ustao i ne sačekavši vrlo kratko obraćanje britanskog ministra Williama Hague, izašao iz sale. Za njim je “kao na dugme” izletio francuski predsjednik Nikolas Sarkozi. Za to vrijeme Erdogan ii ggeneralni sekretar UN-a Ban Ki-moon, kao ii mnogi drugi ostali su da saslušaju engleski govor o Libiji.

Iz diplomatskih krugova se saznaje, da je Obama odjurio samo zato jer je imao drugi multilateralni sastanak u hotelu Waldorf Astoria, posvećen medjunarodnoj borbi protiv korupcije.

VIJEĆE SIGURNOSTI ILI GENERALNA SKUPŠTINA UN-a: PALESTINA ANTE PORTAS

2011-09-18T20:56:00.000-07:00

Piše: Erol Avdović (Avaz - link)

Vijeće sigurnosti UN-a
(photo Webpublicapress 2011)

Nakon 23 godine čekanja, od proglašenja nezavisnosti svoje države, Palestinci ove jeseni, možda već do kraja ovog mjeseca, žele legalizirati svoj državni status s punim članstvom u Ujedinjenim narodima i tu više nema nikakve dileme. Jedino što Palestinci ne znaju kako će to realizirati jer su im na put stale Sjedinjene Države.

Amerika od palestinaca traži da ponovo odlože taj svoj zahtjev. Ali, oni kao da više ne mare kakvi vjetrovi pušu iz Vašingtona.

Neodlučnost ili taktika

Uoči samog dolaska njihovog predsjednika Mahmuda Abasa u Njujork, gdje s govornice 66. zasjedanja Generalne skupštine UN-a 23. septembra treba održati svoj historijski govor, Palestinci, izgleda, zaista još nisu odlučili hoće li svoju aplikaciju za redovno članstvo u UN-u prvo poslati u Vijeće sigurnosti UN-a ili u Generalnu skupštinu.

No, jedan libanski diplomata koji je dobro upoznat s namjerama Palestinaca rekao mi je da oni još vagaju između Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine, jer "sasvim ispravno žele sakriti svoju taktiku kako bi spriječili dublju opstrukciju prema njihovim namjerama". Kao u šahu, imaju već kovertiran potez, dodao je.

- Kako god odluče, podržat ćemo našu braću Palestince - rekao je krajem sedmice i ambasador Libana u UN-u Navaf Salam, predsjednik Vijeća sigurnosti za ovaj mjesec.

Palestinci narednih dana moraju odlučiti hoće li prvo ići u Vijeće sigurnosti i tu gotovo sigurno dobiti američki veto ili direktno u Generalnu skupštinu UN-a, gdje nema veta. Na ovom drugom mjestu mogli bi, prema vlastitim predviđanjima, doživjeti čak i trijumfalnu podršku, možda više od 130 od ukupno 193 zemlje članice. To im odmah ne bi osiguralo punopravni status zemlje članice UN-a, ali bi se mogli izboriti za novo podizanje rejtinga u svojstvu zemlje koja ima pravo članstva u drugim agencijama UN-a, poput Svjetske banke ili Međunarodnog krivičnog suda (ICC).

Ah, ti Amerikanci

Ambasador SAD u UN-u: Susan Rice - protiv!

Neki čak tvrde da će Palestinci namjerno "prošetati" kroz Vijeće sigurnosti UN-a kako bi pokupili taj najavljeni američki veto, jer bi im on otvorio vrata dodatne podrške u Generalnoj skupštini. Mnogi su ljuti na Obamu, koji je prošlog septembra (2010.) s govornice Generalne skupštine praktično obećao Palestincima državu, i to u granicama iz 1967. godine.

- Palestinci, zapravo, Ameriku žele da postide zbog toga što postoji globalni konsenzus ostatka svijeta koji podržava prijem Palestine u UN, uključujući Kinu i Rusiju - kaže Ragida Dergam, kolumnistica arapskog lista "El-Hayat" i jedna od 100 najutjecajnijih žena u arapskom svijetu po izboru magazina "Forbes".

- Ovoga puta nećemo odustati, ne obaziremo se ni na kakav tzv. mirovni paket koji nam je ponuđen u Ramalahu od Evropljana i Amerikanaca. Jednostavno, naš voz je stigao na Grand Central Station (željezničku stanicu u Njujorku, op. a.) i mi ulazimo u UN na ovaj ili onaj način - kaže za "Avaz" ambasador Mensur Rijad, šef posmatračke misije Palestine u UN-u.

- Ne želimo namjerno otkriti sve karte, ali uvjeravam vas, svi putevi vode u Rim - kaže Mensur, koji se upravo vratio iz Kaira. Tamo je zajedno s predsjednikom Abasom imao susrete s Ketrin Ešton (Catherine Ashton), visokom predstavnicom EU za vanjsku politiku, ali i s turskim premijerom Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).

Stopostotna podrška Turske

- Turska nas podržava 100 posto - kaže Mensur.

Turski lider u Kairu je pozvao lidere islamskog svijeta da ovoga puta ne odustaju i da stanu jedni uz druge kako bi "zajedno podigli palestinsku zastavu u UN-u".

U američkim novinama oglasio se bivši šef obavještajne službe i ambasador Saudijske Arabije u SAD Turki el-Fejsal, koji je javno upozorio Obaminu administraciju da se ne usuđuje da upotrijebi veto protiv prijema Palestine u redovno članstvo u UN. Taj bi potez, napisao je El-Fejsal, okončao "specijalne odnose" Amerike i Saudijske Arabije te "zatrovao" i sve ostale američke veze s Arapima. Ta se izjava saudijskog ministra i diplomate veoma svidjela arapskim diplomatima u UN-u.

- Iako vam je ambasador Mensur rekao da svi putevi vode u Rim, 'vatikanska opcija' (Sveta Stolica ima posmatrački status u UN-u, op. a.) neće nas zadovoljiti - rekao je za "Avaz" jedan dobro obaviješteni diplomata iz Katara, blizak novom predsjedniku 66. zasjedanju Generalne skuštine UN-a, katarskom diplomati Nasiru Abdulazizu El-Nasiru.

- Uzor će biti, recimo, Švicarska - dodao je ovaj diplomata. Podsjetio je i kako je izglasana rezolucija Generalne skupštine broj 181, kojom je Izrael 29. novembra 1947. godine sa 33 glasa za, 13 protiv i 10 uzdržanih primljen u članstvo UN-a. Svjetska organizacija je tada brojala svega 56 zemalja.

Balkanske diplomatske igre

Palestinci, naravno, ne zavise previše od balkanskih glasova, izuzev u Vijeću sigurnosti, gdje je jedna od 15 zemalja članica do kraja ove godine i BiH. U Vijeću je, naravno, svaki glas važan kako bi se postigla dvotrećinska većina (9 glasova), pod uvjetom da nijedna od pet stalnih članica ne uloži veto. Kada je Balkan u pitanju, niko palestinsko pitanje neće, izgleda, tretirati sasvim principijelno.

ODGOJ MALIH ŠOVINISTA

2011-09-17T09:36:00.000-07:00

Rat je loš za sve ...

„S Albancima, Romima i Hrvatima se ne bih družila jer odudaraju od ostalih", „Romi, Muslimani, Albanci, Hrvati, Židovi jer mrze srpski narod!!!"; „Albanci zbog svog zla koje su nanijeli srpskom narodu"... Ovo su samo neki od najekstremnijih odgovora na pitanje o tomu koje nacionalnosti srednjoškolci u Srbiji smatraju za neprijateljske. Istraživanje je proveo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Istraživanje pod nazivom „Stavovi i vrijednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji" je provedeno među 630 učenika srednjih škola u šest gradova - Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Kruševcu i Novom Pazaru. Podjednako je bio zastupljen broj mladića i djevojaka, kao i broj učenika različitih razreda. Istraživanje je bilo podijeljeno u nekoliko faza, a učenici su odgovarali na teme nacionalizma, rasizma, tradicionalizma i konzervativizma, te homofobije i nasilja u školi i kući.

Rezultat je pokazao da su srednjoškolci, dakle djeca rođena u vrijeme rata, većinski homofobični, da ne percipiraju pozitivno manjinske grupe i da su tradicionalni, znači da samim tim podliježu svim stereotipima ovog društva. Među najveće nacionalne neprijatelje ubrajaju na prvom mjestu Albance (21,2 %), Hrvate (15 %), Rome (12,3%) i Amerikance (9,8%). Nešto više od 17 posto ne vrednuje ljude po nacionalnosti, a svega 9,7% srednjoškolaca tvrdi da im nitko ne smeta. Kad su u pitanju nacionalni prijatelji, 25% anketiranih stavilo je Srbe, a 15 Grke i Ruse. Zanimljivo je da je četiri posto mladih vidjelo Albance kao nacionalne prijatelje.

Na pitanje zbog čega se ne bi družio s pripadnikom neke od navedenih grupa, mladi uglavnom odgovaraju da bi se družili sa svima. Međutim, postoje i ekstremni odgovori poput: „Jednostavno nam naša prošlost to ne dozvoljava! Ne možemo se ponašati kao da ništa nije bilo. Naši preci su krv prolivali, a sad mi trebamo biti ravnopravni."

Politika diktira nacionalističke stavove

Autorica istraživanja Marija Radoman kaže da su rezultati pokazali da je visoka etnička distanca u odnosu na Albance, Hrvate, Muslimane i u znatno manjoj mjeri naspram Mađara „konstantna", ali i da se stupanj distance mijenja shodno političkoj situaciji, tj. razini prisustva etnonacionalističke matrice u politici.

„U pitanju je prenošenje etničkih stereotipa putem političke propagande i desničarskih opcija u zemlji. Stavovi mladih ne mogu suviše odudarati od sredine u kojoj žive. Kontekst Srbije ( mediji, izjave političara, obiteljsko okruženje), utječe bitno na formiranje njihovog pogleda na svijet. Otuda je i dalje kod njih prisutan fokus na pitanje nacionalizma i 'opterećenost' granicama i teritorijima svoje etničke zajednice. Pri tom ne zaboravimo da im 'roditelji' nisi ostavili 'u naslijeđe' pretjerano emancipatorske ideje i viziju društva kao građanskog i demokratskog - gdje bi se cijenile neke drugačije vrijednosti osim pripadnosti naciji ili poštovanja tradicije", kaže Radoman.

Kada su u pitanju stavovi prema LGBTQ populaciji (grupacije "drugačijeg seksualnog opredjeljenja), ona je, bar kad su manjinske grupacije u pitanju, najomraženija. Čak 44 posto ispitanika nikada ne bi sjedilo u klupi s pripadnikom seksualnih manjina, dok s tim nema problem 28 posto mladih. Gotovo trećina djece u srednjim školama otvoreno je homofobična (28,7%), umjereno homofobičnih je 29 posto, a nehomofobičnih je blizu 29 posto.

Čak 41 posto ispitanika smatra da je gay populacija bolesna, a 38 posto se ne slaže s tim stavom. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da je od svih gradova u kojima je napravljeno istraživanje, Beograd najhomofobičniji. Prema mišljenju Marije Radoman razlog leži u jakoj anti-pride kampanji svake godine.

Beogradski klinci pod jakom anti-pride kampanjom

"Istraživanje je pokazalo nešto jaču homofobiju među srednjoškolcima u Beogradu. To ne znači da su oni zaista i najviše skloni homofobiji već da u Beogadu postoji najveća anti-pride kampanju svake godine, što se neminovno odražava na stavove društva. Retrogradne ideologije ne slabe u Srbiji - dovoljno je pogledati akciju 'Dveri srpskih' koje organiziraju potpisivanje peticije protiv gay parade - pa kako se može očekivati i da građani i mladi ljudi imaju nehomofobične stavove kada ne postiji odgovarajuća reakcija države ni društva na takve pozive na nasilje", istakla je sugovornica Deutsche Wellea koja je ovo istraživanje radila šest mjeseci, od čega dva mjeseca na terenu.

Ispitani srednjoškolci smatraju (77%) da su brak i obitelj svetinja, nešto manje od trećine da je žena ispunjava svoj životni cilj tek kad postane majka, a gotovo 40 % misli da žena nije potčinjena unutar obitelji. Isti postotak vjeruje da žene trebaju više rađati kako bi "opstali kao nacija". Konzervativan stav prema abortusu ima skoro 32% učenika, a jednak broj je onih koji imaju umjereno konzervativne stavove. Od ukupnog broja ispitanih, čak trećina djevojaka smatra da abortus treba zabraniti, 29 % ih je neodlučno, a gotovo 40 % se ne slaže s tim stavom.

„Govorimo o generacijama koje će tek postati kreatori budućih strukturalnih kretanja. Oni mogu bitno izmjeniti svoje stavove ali sada teško možemo tvrditi da će se ti stavovi izmjeniti sami od sebe. To će se desiti onda kada društvena klima bude pogodna, kada im u medijima npr. bude plasirano nešto više od rješavanja državnih granica i kosovskog pitanja ili kada budu shvatili da je možda pitanje njihovog obrazovanja, koje će im postajati sve manje dostupno jer je preskupo, bitnije od pobjede nekog tenisača", smatra Marija Radoman.

Rehabilitacija domaćeg fašističkog naslijeđa

Istraživanje je provedeno u prvoj polovici 2011. godine. Rezultati istraživanja, prema njenim riječima, nisu daleko od očekivanih s obzirom na "rehabilitaciju domaćeg fašističkog naslijeđa" koja je na djelu poslednjih 20 godina u Srbiji.

Radoman smatra da je tijekom devedesetih sve više slabila kritičnost stanovništva prema fašističkoj prošlosti i mogućnost razlikovanja patriotizma od genocidne politike, zbog čega su neke vrijednosti preživjele do danas.

„Ako je devedesetih mobilizacija stanovništva za etničku mržnju prema susjedima, izvedena preko promocije četničkog pokreta, danas imamo Državnu komisiju za otkrivanje istine o smrti Dragoslava Draže Mihailovića koja rehabilitra taj pokret. Današnje napore da se uspostavi stabilno demokratsko društvo u Srbiji, sabotira, uvjetno rečeno, druga generacija nacionalističke struje (u redovima oko SPC, preostalih kadrova političkih partija koji su dijelovi Miloševićevog režima, misli se na DSS, NS i SNS), kao i reakcionarni rusofilski krajnji desničari, tj. SRS. Napore za uspostavljanjem demokracije narušava i ekonomska kriza", zaključila je Marija Radoman.

Autorica: Žarka Radoja, Beograd

OMAŽ PRIJATELJU: FERID MUHIĆ O NEDŽADU IBRIŠIMOVIĆU

2011-09-17T09:11:00.000-07:00

Nedžad Ibrišimović

Predsjednik Bošnjačke Akademije Nauka i Umjetnosti, Ferid Muhić, dirljivim riječima oprostio se od velikog pisca Nedžada Ibrišimovića: Nedžad Ibrišimović, čovjek najplemenitijeg karaktera, pisac najvećeg formata, napisao je, između ostalog, prof. dr. Muhić.

Nedžad Ibrišimović, čovjek najplemenitijeg karaktera, pisac najvećeg formata, jedan od osnivača i akademik sa prve liste članova BANU, prve Bošnjačke Akademije Nauka i Umjetnosti, preselio je na Ahiret. Međe života svakog čovjeka označene su sa dvije kapije: one kroz koju stupamo u život, i one kojom iz života odlazimo. Nedžad Ibrišimović, čovjek-smrtnik, otišao je. Nedžad Ibrišimović, čovjek-vječnik našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između one dvije kapije, ovdje, gdje se zbiva sav život. Njegov nenadmašiv roman Vječnik, svojim naslovom saopštio je milost Stvoritelja, da Nedžad Ibrišimović bude izabran u one najrjeđe i najbolje ljude - vječnike koji će vječno ostati među živima i učiti ljude dobroti, merhametu, saburu, vedrini i - ljepoti!

Jednom si rekao da ti se tvoje ime toliko čini lijepim, da se ponekad namjerno ne okreneš kada te neki poznanik ugleda u prolazu i zovne; biva, nek' zovne još jednom, da se još raduješ ljepoti svog imena, i ljepoti ljudskih imena cijelog svijeta. Koliko si tada bio u pravu! I kako si nam važnu poruku ostavio! Uvijek ćemo se radovati, i znaćemo da se ti raduješ, kad god izgovorimo tvoje ime, naš dragi, naš dobri, naš sjajni i slavni prijatelju NEEDŽADEE!

U moje lično ime, i u ime Bošnjačke Akademije Nauka i Umjetnosti - BANU, porodici Nedžada Ibrišimovića, svim njegovim brojnim prijateljima i bezbrojnim poštovaocima njegovog književnog djela, upućujem riječi najdubljeg saosjećanja i empatije. Svim institucijama i pojedincima koje su izrazile sućut, kondolenciju, saosjećanje u povodu preseljenja našeg uvaženog člana i osnivača, BANU ovim putem izražava svoju posebnu zahvalnost. Dijelimo njihovu tugu zbog odlaska Nedžada Ibrišimovića smrtnika, kao i ponos zbog velike privilegije što smo bili poznanici, saradnici, prijatelji, jednom riječju - savremenici Nedžada Ibrišimovića, vječnika!

U BUSHEVOM RATU PROTIV TERORIZMA POBJEDILA JE KINA

2011-09-12T15:19:00.000-07:00

Erol Avdović (WDR - Radio audio link)

Obama i Bush, 11. 09. 2011

Središnji komemorativni skupovi za gotovo 3,000 žrtava napada održani su na mjestima pada četiri oteta zrakoplova u New Yorku, Shanksvilleu u Pennsylvaniji i kod zgrade Pentagona u predgrađu Washingtona. Tisuće ljudi, među kojima su bili najviši državni dužnosnici i obitelji žrtava, okupilo se na komemorativnom skupu na mjestu Svjetskog trgovinskog centra (WTC) u New Yorku, gdje je desetljeće nakon tragedije otvoren Nacionalni spomenik 11. rujnu.

NAJVIŠI NA ZAPADU ALI NE VIŠE I NA (DALEKOM) ISTOKU

U okviru objekata su i dvije monumentalne potopljene fontane od crnog granita u temeljima srušenih tornjeva Blizanaca WTC-a i spomen parkom sa 400 stabala, koji se pruža na više od tri hektara površine. Fontane okružuje brončani parapet s ugraviranim imenima žrtava napada. Spomen područje nalazi se uz gradilište novog WTC-a, s izgrađenih 80 katova središnjeg nebodera koji će, kada bude dovršen, imati 105 kata i s 541 metrom visine postati najviša zgrada u Sjevernoj Americi. Najviše zgrade na svijetu, već više od desetljeća grade se van Amerike.

Predsjednici Barack Obama i George W. Bush, sa suprugama nazočili su cermoniji, na kojoj su održane minute šutnje u trenucima udara otetih zrakoplova u Sjeverni i Južni toranj WTC-a, u trenucima njihova rušenja te u trenucima udara zrakoplova u Pentagon i Shanksville. Članovi obitelji pročitali su imena svih 2.983 žrtava - 2.977 poginulih u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji 11. rujna 2001., i šest ubijenih u prvom terorističkom napadu na WTC, kamionom-bombom 1993.

No, deset godina nakon što je George W. Bush objavio "rat protiv terorizma" -- to nisu više tri najvažnije riječi nisu više, kako to primječuje "The Financial Times". Tri najvažnije riječi, u protekloj dekadi bile su "Made in China" (Napravljeno u Kini), jer Kina je kolateralni pobjedik u "ratu" koji je bio smišljen da donese najviše koristi Americi.

ZADUŽENOST OPASNIJA OD TERORIZMA

Uz sve, deset godina kasnije Amerikanci znaju da je ovaj "rat" postao dva puta skuplji od rata u Vijetnamu (košta preko dvije tisuće milijardi dolara), i da nakon svega oni - iz svojih džepova plaćaju recimo pet puta skuplje naftu nego 2001 godine, kada je barrel nafte na svjetskim tržištima iznosio 28, a sada košta oko 125 dolara.

Povrh svega, država se krivi da je Amerikance napravila "paranodnima" nakon "9-11", kako to tvrdi američki profesor John Mueller, koji kaže da je Washington, nakon 11.septembra/rujna 2001, pretjerao kao i prije 60 godina, nakon napada na Pearl Harbur, da bi oprvadao vojne i sigurnosne proračune i enormna trošenja sigurnosnih agencija. U isto vrijeme, predsjednik Barack Obama vidno okreće svoj angažman prema rješavanju rekordne nezaposlenosti u Americi, u danima kada čak i neki američki generali tvrde, da glavna opasnost po sigurnost SAD više nije terorizam -- već rekordni unutrašnji i vanjski dug.

(Audio link - RADIO)

POSLIJE "9-11" KAO I PEARL HARBOUR-a DRŽAVA JE UČINILA AMERIKANCE "PARANOIDNIMA"

2011-09-12T07:51:00.000-07:00

Profesor John Mueller

Razgovarao: Erol Avdović

Džon Miler (John Mueller) profesor je i dekan Nacionalnih sigurnosnih studija na državnom Univerzitetu u Ohaju. Spada u red najpoznatijih istraživača javnog mnijenja u Americi, za šta je dobio najveću američku nagradu iz te oblasti (Warren J. Mitofsky Award for Excellence in Public Opinion Research). Autor je više apsolutnih bestselera o temi 11. septembra i nacionalne sigurnosti, postkomunizma i američke vanjske politike, o čemu piše bez dlake na jeziku.
Miler je dao je ekskluzivni intervju za "Dnevni avaz" u povodu desete godišnjice bezumnih terorističkih napada na SAD.

Jedan od Muellerovih bestsellera

Relevantna istraživanja

Jesu li nakon 11. septembra 2001. Amerikanci doista postali paranoidni, kako ste to više puta ustvrdili?

- Jesu! Postali su paranoidni, samim time što im se strah od prijetnje, više kao mogućnost nego stvarni događaj, podmeće i stalno plasira kao moguća katastrofa s nesagledivim posljedicama, iako je u posljednjih deset godina od terorizma stradalo mnogo manje ljudi nego u saobraćajnim nesrećama.

Znate, treba biti prilično frustriran pa ne uvažiti da je mogućnost da nastradate od nekog terorističkog akta jedan u više od milion i po slučajeva, kao što to, uostalom, pokazuju sva relevantna istraživanja od 11. septembra 2001. naovamo. Kada država pokupi vijest s nekog bloga i od toga napravi prijetnju prodajući je kao kolektivnu paranoju svojim građanima, to je prenapuhavanje od kojeg profitira samo tzv. industrija terorizma. Događalo se to i s pretjerivanjem u vezi s prirodnim katastrofama, uraganima, jer država iz svega zna kako izvući korist.

Reagiraju li Amerikanci drugačije i na prirodne katastrofe poslije 11. septembra, i može li se s njihovim reakcijama na neki način upravljati?

- Mislim da ljudi reagiraju isto kao i ranije - iskonski! I ne mislim da se pretjeruje s prirodnim katastrofama, zemljotresima i poplavama, iako je država pokazala nekompetentnost u slučaju uragana "Ketrin" (kada je poplavljen Nju Orleans, 2005., op. a.). Ali se zato koristi svaka prilika da se zgrabi "headline" (naslov u medijima), kako bi se potencirala opasnost od terorizma. Uostalom, činjenica je da je tzv. industrija terorizma zbog toga profitabilna. Ljudi još reagiraju prihvatljivo na te prijetnje, a državne sigurnosne agencije tako najbolje pravdaju svoj budžet. Uostalom, preduzimači su uvijek pokušavali prodati strah kao robu, a mnogi u tome i uspijevaju.

U svojoj knjizi "Prenapuhanost" (Owerblown) uporedili ste 11. septembar s napadom na Perl Harbur u kontekstu "prenapuhanosti", jer država je, tada, 1941., i onda ravno 60 godina kasnije, učinila Amerikance "paranoidnima". Kako je uopće moguće usporediti događaje iz Drugog svjetskog rata sa 11. septembrom?

- Zajednički imenitelj 11. septembra i Perl Harbura je u tome što je "iznenadni neprijatelj" preko noći narastao u monstruma od deset metara. Glupost u koju su Amerikanci preko noći povjerovali bila je i da će poslje Perl Harbura Japanci izvršiti invaziju na Kaliforniju. I to se, naravno, nije desilo, kao što se, nasreću, nije desio nijedan napad na Ameriku nakon 11. septembra.

Pogledajte, u Drugom svjetskom ratu poginulo je između 50 i 60 miliona ljudi, dok je broj ljudi stradalih u terorističikm napadima još izričito mali. Ako sve to stavite u kontekst važnosti koju mediji još posvećuju datumu "9-11", onda vam postanu jasne te nesrazmjernosti između prijetnji, najava i stvarnih događaja. Historijska je činjenica da smo mi prenapuhano reagirali i u slučaju Perl Harbura i nakon 11. septembra. A veliko je i pitanje jesmo li sada sigurniji, nakon ovog dugog i iscrpljujućeg rata u Afganistanu.

Preplaćene agencije

Je li taj "mali" broj žrtava od terorizma, kako kažete, rezultat dobro obavljenog posla sigurnosnih agencija ili zato što su prijetnje bile prenapuhane?

- Nema sumnje da su sigurnosne agencije i obavještajne službe, ako ništa drugo, bile preplaćene za svoj posao u proteklih deset godina. Treba znati da je na te nove, često izmišljene poslove i zadatke ukupno potrošeno skoro trilion dolara. Iako se pokazalo da su i mnoge prijetnje bile prenapuhane i da smo mi bili, ili još s vremena na vrijeme jesmo, u stanju jedne vrste kolektivne histerije.

Zar nije opasno potcijeniti upozorenja o "padu nuklearnog oružja u pogrešne ruke", pri čemu političari na Zapadu redovno spominju Iran i Pakistan, te da bi neki američki grad mogao biti meta takvog oružja?

- Ta pitanja više su dio političkog narativa za poduzimanje nekih novih akcija, iako je ta priča skoro potrošena tokom rata u Iraku. Naravno da se to u najcrnjem fantaziranju može dogoditi, ali o tome treba razmišljati unaprijed. Evo, bez dašaka ironije, o tome je trebalo razmišljati prije napada na Libiju. Dakle, treba biti praktičan i racionalan. I zato, kada neko spomene nuklearnu pečurku u tom kontekstu, uvjek mi se čini da iznova uzgajamo predstavu o neprijatelju čije se sposobnosti namjerno preuveličavaju.

Jer, pogledajte samo statistiku, koliko je to ljudi ubijeno od islamskih ekstremista širom svijeta, od El-Kaide i njima sličnima u posljednjih deset godina. Taj broj ne prelazi 200 godišnje, što je manje od broja onih koji se u istom periodu uguše u svojim kupatilima u Americi.

Pa dobro, može li se to stanje "kolektivne histerije" izliječiti? I kakvi su izgledi da se prosječni Amerikanac počne kritički odnositi prema navodima vladinih institucija, pa i medija?

- Još ne previše velike. Ali, od smrti Bin Ladena krenula je neka nova diskusija, koja stavlja pod lupu - ovakvu, kao dosadašnju ulogu i angažman domovinske sigurnosti (homeland security). Ipak, skeptik sam da će se u dogledno vrijeme mnogo toga riješiti, jer malo se govori o stvarnim uzrocima terorizma, a on se i dalje, bar ponegdje koristi kao sredstvo zaplašivanja!

Dakle, obrazovanje nije potpuno, izostaje, i svakako, često ide u pogrešnom smjeru. Nezaobilazno je, naime, govoriti više o američkoj vanjskoj politici, posebno onoj na Bliskom istoku. Pogrešna je ideja o tome kako muslimani mrze našu (američku, op. a.) demokratiju, jer njih, jednostavno, nije briga za to. I to je čisti nonsens koji je poslije 11. septembra plasiran u javni diskurs. Rekao bih, Amerika sama po sebi, niti američki kapitalizam, već američka vanjska politika, ili još specifičnije - američka podrška Izraelu i dva posljednja rata u Iraku i Afganistanu, sve to treba analizirati kada se govori o mogućim uzrocima.

Potreban dijalog

Kako uopće izgleda mogućnost izlaska iz tog "začaranog kruga" pretjerivanja, sumnje i nepovjerenja? I skeptika u odnosu na sve službene verzije je sve više, a istinskih odgovora još nema.

- Treba učiniti mnogo ispravnih poteza, ali sigurno treba biti precizan i primijeniti standardnu procedure preispitivanja rada sigurnosnih agencija, i to po principu analize troškova i koristi, kao u svakom preduzeću. Tu se mogu naći odgovori jesu li državne agencije samo proćerdale naše pare, ili su one potrošene namjenski, da bi nas zaštitili od stvarnih prijetnji. To, međutim, još izostaje. Znate, ljudima se najteže odreći navike da profitiraju.

Zato sam u knjizi koju sam nazvao "Teroristi, sigurnost i novac" i koja izlazi iz štampe, upravo za koji dan, aplicirao tu metodologiju (analize troškova, op. a.). Nadam se da ćemo uskoro otvoriti potrebni dijalog o svim najvažnijim pitanjima, koja su uvezana u ovom trouglu. Možda će se taj dijalog i dogoditi. Ali, svakako treba biti pragmatičan.

Pisali ste dosta o Hladnom ratu. Je li nakon pada Berlinskog zida (1989.) Zapad počeo preuzimati neke ideološke premise poput "neprijatelja naroda", koji se, posebno nakon 11. septembra, eksploatira na sličan način preko stalno zaplašenog i patriotski motiviranog puka?

- Hladni rat se vodio zbog ideologije i pretpostavke da je Sovjetski savez želio komunizirati cio svijet, i Amerika je to željela zaustaviti. A tu je bila ponovo pogrešna pretpostavka, da se SSSR spremao da poduzme svjetski rat, iako ja nikada nisam tu ideju kupio zdravo za gotovo. Gorbačov je taj stereotip srušio, ali inercija Hladnog rata nije se mogla u potpunosti zaustaviti. Ovdje (u SAD, op. a.) postali su uvećano opsjednuti od domaćih komunista, počeli su se pratiti, prisluškivati, preturati po njihovom smeću. Bilo je to prvo veliko bacanje para uzalud, prije 11. septembra.

Briga o domaćim komunistima u SAD postala je patetična, jer oni nikada nisu učinili nikakvo nasilno djelo, niti su od Drugog svjetskog rata učinili ikakvu špijunažu, pa je pravljenje raznih lista ljudi koji bi mogli biti povezani s njima i tome slično samo doprinijelo da se opravdaju ogromna sredstva koja se izdvajaju iz budžeta za sigurnosne službe u SAD, koje tom zaplašenom narodu serviraju šta, koliko i kada hoće sve do trenutka kada je komunizam praktično umro rušenjem Berlinskog zida.

Kakva je uopće razlika između praćenja hladnoratovskih neprijatelja i terorista nakon 11. septembra?

- Metodologija može biti slična, ali je razlika velika. Moj strah je da, za razliku od komunizma koji je ideološki umro, ovako predstavljen terorizam može živjeti zauvijek i da sve to može prouzrokovati nastavak onoga što smo gledali u posljednjih deset godina, također beskonačno.

Miloševićev "ramboizam"

Dobro poznajete Balkan. U jednom ste eseju napisali da su ratovi u Bosni i Hrvatskoj pored nacionalizma bili podložni tzv. Rambo fenomenu. Šta to zapravo znači?

- To se doista odnosi na ratove u bivšoj Jugoslaviji. Sada već znamo da su u ratovima tamo učestvovale i paravojne jedinice, posebno one sastavljene u Srbiji od tamošnjih kriminalaca. Milošević je te horde skupljao ne samo eksploatirajući nacionalizam, kojeg je svakako bilo, već koristeći tzv. Rambo efekt, koji je prihvaćen i u ratovima u Africi. Mnogi su srbijanski borci, često prijašnji zatvorenici, kojima je usput obećano da mogu krasti u Hrvatskoj i Bosni, u svojim ratnim pohodima bili zadojeni tim "ramboizmom". Neka od najvećih razaranja i zločina počinile su ulične bande iz Beograda. Mnogi od njih sebi su davali i ratna imena Rambo.

I Holivod je kriv?

Kažete li to da su Holivudi pop kultura imali svoj udio u stradanju u bivšoj Jugoslaviji?

- Jedan teatarski reditelj iz Sarajeva rekao mi je da bi Silvesteru Staloneu (Sylvester Stallone) trebalo suditi za ratne zločine, jer je cijela ta holivudska industrija ratnih filmova stvorila antiheroje, koji su u sklopu pop kulture prihvatani bez rezerve. Naravno, taj reditelj šalio se u vezi sa Staloneom i sudom, ali svakako ima istine u tome. Valja konstatirati i tu dinamiku, jer kada govorimo o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, uvijek prvo govorimo o nacionalizmu, zanemarujući ovu oportunističku dimenziju, koja se eksploatira i danas od nekih političara. Oni narodu prodaju nacionalizam, a zapravo pripadaju običnom kriminalnom miljeu, koji odlično surađuje između sebe bez obzira na nacionalne i religijske razlike.

Bojim se da će Bosna još dugo ostati blokirana

Je li Dejton bio greška za BiH?

- Svakako je zaustavio rat. Ali, činjenica je da Bosna neshvatljivo kasni skoro u svemu.
Čak će je i Srbija prestići, iako je Srbija do prije nekog vremenu zaostajala u svemu, iako se uz nju vezalo uglavnom sve negativno. Bojim se da će Bosna još dugo ostati ovako blokirana. Tu su interesantne dvije stvari. Prvo, očito je da su u pitanju dugoročni interesi, a ne dugoročna mržnja. Jer, ako su se narodi u BiH "oduvijek mrzili", kako su to analizirali neki u Americi, kako onda da je samo jednim pritiskom na "prekidač" u Dejtonu zaustavljen rat? I drugo, nažalost, sve dok ti pojedinačni interesi oportunističkih elita budu prevladavali u BiH, ona će biti u ovom stanju i zaostajati za svima drugima u regionu.

Argumentirana kritika

Miler je autor knjiga: "Kako političari i industrija terorizma uvećavaju prijetnje nacionalnoj sigurnosti" (How Politicians and the Terrorism Industry Inflate National Security Threats"), "Zašto im vjerujemo" (Why We Believe Them) te "Nuklearni alarmizam - od Hirošime do El-Kaide" (Nuclear Alarmism from Hiroshima to Al-Qaeda). Prema ocjeni mnogih, ova djela vrhunac su argumentirane kritike koju uvažavaju i vlasti i čitaoci.

LEKCIJE 11. SEPTEMBRA

2011-09-11T06:31:00.000-07:00

Erol Avdović (Avaz - dnevni komentar)

Obilježavanje desete obljetnice terorističkih napada na Ameriku, ovog 11.septembra, posebno u Njujorku podsjeća na bol i stradanje koji su doživjele sve američke žrtve ovih bezumnih akata neljudskosti. Osim za ljudsku solidarnost prilika je ovo i da se podsjetimo drugih stradalnika u proteklom desetljeću, od Bombaja do Balija, od Londona do Istanbula, i učestalog bombaškog bezumlja medju nevinim u Pakistanu. I posebno, i već suviše dugo - na Bliskom istoku.

Trenutak je i za reflekciju nad žrtvama u BiH i napokon Sarajevu, koje je izdržalo najdužu opsadu jednog grada u prošlom stoljeću. U toku tih 1425 dana sistematski je terorisano stanovništvo i sa okolnih brda neselektivno i na najbrutalniji način pobijeno preko 12.000 Sarajlija, uključujuči preko 1600 djece.

Kada danas u Njujorku, van ceremonijalne političke pompe tiho, u sebi izgovaramo: “Bilo neponovilo se”, treba doista pomisliti na sve nevine žrtve, bilo gdje i bilo na kojoj strani. Zato je obilježavanje 11.septembra i momenat za preispitivanje naše osobne i kolektivne savjesti!

Zapravo, u sve historijske čitanke i udžbenike u kojima počinje svijest o svijetu koji se našoj djeci ostavlja u amanet – treba uvrstiti tu jasnu i neambivalentnu osudu terorističkih akata. I treba učvrstiti uvjerenje da ništa, ama baš ništa, nijedan politički cilj ili moguće osobne osvete – ne opravdava poduzimanje terorističkog akta.

Ovo je prilika da se o tome nauče novi naraštaji koji ne bi smjeli biti nove žrtve nekih novih binladena ili brejvika. Jer, da je ovaj drugi za to imao dovoljno ubojitih sredstava, u Norveškoj, ovog ljeta, sigurno se ne bi zadržao na broju od 70 nevinih žrtava.

Nakon 11.septembra najvažnije lekcije o terorizmu nažalost još nisu naučene. Ali zato je još tu, kaže američki profesor Džon Miler (John Mueller) naša “kolektivna histerija” oko toga. Nažalost, kako to upravo naziva professor Miler – kroz “industriju terorizma” još uvjek pravdaju enormni budžet sigurnosnih agencija, koji je već premašio trillion dolara. A da još uvjek ne možemo reći da smo sasvim sigurni!

Vrijeme je dakle, da se naša pažnja usmjeri na analizu uzroka, a ne samo posljedica terorizma. Idealno bi bilo uz onu medijsku pozornost, koja se u protekom desetlječu trošila na progon stereotipnih fantoma za koje se zlo terorizma najčešće vezivalo. I da o tome otvorimo sasvim civilizacijski dijalog bez predrasuda. Nema nam druge, ako želimo da nam se greške ne ponavljaju.

STRAH JOŠ STANUJE U AMERIČKIM DOMOVIMA

2011-09-11T06:14:00.000-07:00

Piše: Erol Avdović

9-11 ruševine u New Yorku

Kada je nekim stanovnicima Njujorka, uoči najavljenih udara tropskog harikena kome je još dato ime “Irena” – prošlog vikenda naredjeno da se evakuiraju, a drugima da se zatvore u svoje domove i prije toga snabdiju vodom za piće, baterijama, svijećama i konzervama, mnogi su se prisjetili – kako je to izgledalo odmah nakon 11.septembra.

Tada su se nad Amerikancima u formi gradjanske discipline i pokornosti, čini se dugo sprovodile vježbe straha i poslušnosti; onako kako je to na CNN-u čitao poznati voditelj Vulf Blicer (Wolf Blitzer), obznanjujući “oraž”, “žutu” ili stepen “crvene” opasnosti.

GRADJANSKA SVIJEST I LJUDSKA PODSVIJEST

Nakon što je Džordž Buš (George W. Bush), u jesen 2001, odmah nakon terorističkih napada na Ameriku, izrekao onu čuvenu rečenicu: “Ko nije sa nama taj je sa teroristima”, ali i čitavu seriju “komandi”, koje su se Amerikancima urezale u (pod)svjest kao uslovni refleksi, Amerika se, svih ovih godina tresla iznutra u strahu. Od njega su bili oslobodjeni samo političari koji su ga posijali.

Deset godina nakon što je Buš onako bahato proglasio “rat protiv terorizma”, uoči obilježavanja obljetnice u kojoj se odaje zaslužena počast stradalim žrtva u terorističkim napadima u Njujorku i Vašingtonu – od tog je “rata” ponajviše ostalo prebrojavanje.

Tako je odlazeći načelnik združenog generalštaba američke vojske, admiral Majk Mulen (Mike Mullen) neki dan čak priznao – da sada, najveći neprijatelj američke sigurnosti više nije terorizam, već enormni untrašnji i vanjski dug.

Početkom augusta objavljen je podatak da je taj dug prešao 14.700 milijardi dolara, a samo za ovo fiskalnu godinu, američki je deficit preokračio 1580 milijardi dolara, što je najviše u američkoj historiji.

Bušev rat protiv terorizma dobio je sasvim konkretne brojke, koji u ovim teškim ekonomskim vremenima, kada Amerikanci očekuju drugu recesiju, a da nisu sasvim spašeni niti od one prve, iz 2008 godine, dobio mjeru i u sve tanjem novčaniku prosječnih Amerikanaca. Upravo neumoljiva statistika ukazuje, da je sada svaki od oko 300 miliona stanovnika SAD – dužan preko 49.000 dolara ponaosob. I da je ovaj desetogodišnji rat protiv terorizma koštao duplo više nego rat u Vijetnamu: preko 2000 milijardi dolara.

DUHOVNI STAMPEDO

Uz kreiranje nekih znanih stereotipa i inerciju glavnih američkih medija koji su stanju američke kolektivne traume u mnogome kumovali – Bushev je rat protiv terorizma doprinjeo da kultura straha, posijana odmah nakon strašnih, napada na Ameriku prije deset godina – još nalazi plodno tlo od Atlantika do Pacifika.

Naravno, u pravu je i Bernard-Henri Levi (Levy), francuski filozof, koji je, u povodu ove obljetnice dogadjaja svrstanih pod svima znani kod “9-11” – napisao, kako nas je globalna obazrivost, nakon napada na Ameriku, ipak spasila mnogih dodatnih stradanja, jer Al-Qaida je sada poražena i pored “otvorenog pakistanskog pitanja”.

Ali, u pravu je i poznati američki liječnik Mark Goldston (Gouldston), koji ovih dana piše: “Terorizam i uspjeva kada jaz izmedju onih koji imaju i onih koji nemaju postaje sve veći i kad dodje do tačke očaja, boli i agonije u kojoj, oni koji gube više nemaju što izgubiti”.

Osim što raste “armija” (preko 3000 vrlo uglednih) skeptika, koji sve manje vjeruju u “službenu verziju” dogadjaja oko rušenja Svjetskog trgovinskog centra i jednog krila Pentagona, mnogi ugledni Amerikanci, ističu kako nam je Buš – naprosto “ukrao” osam godina pameti, otupio čula i potrošio silne dolare na ratove za koje je kako kaže i drugi, vjerojatno najveći američki živi politolog Naom Čomski (Noam Chomsky) – “kao i za 9-11, bilo alternative”. Ostaje je bolna konstatacija, da smo iz svega mogli izaći s više naučenih lekcija i s boljom pameću, jer ovo oko nas, ipak nije crno-bijeli svijet.

NOVI WEB-SITE WEBPUBLICAPRESS.NET

2011-09-07T08:18:00.000-07:00

WebPublicaPress - Inside News and Analysis

DESPITE EXPLODING VOLCANOES, ICELAND WORLD’s MOST PEACEFUL NATION

2011-09-06T09:58:00.000-07:00

Iceland: Peace and joy

By Thalif Deen
REYKJAVIK, Sep 6, 2011 (IPS) – When Johanna Sigurdardottir was sworn in as Iceland’s head of government back in February 2009, she was described as the world’s first openly gay prime minister. But in a country with progressive political
views and liberal social mores, her sexual orientation was never considered a liability. She took power following a riveting financial crisis when Iceland was on the verge of becoming the world’s first country to go bankrupt. But it defied the economic onslaught. (Webpublicapress.net)
The dramatic collapse of three key commercial banks in Iceland was described as the “largest suffered by any country in economic history”. The national currency, the krona, declined by more than 35 percent against the euro.

But the 68-year-old prime minister not only survived the bank failures – which took place before she assumed power – but also an April 2010 sensational volcanic eruption that shut down airports all across Europe.

The volcanic ash from the unpronounceable Eyjafjallajokull volcano in south east Iceland also threatened to bring Iceland’s economy to a standstill.

The two European neighbours most affected by the devastating plumes were Britain and the Netherlands, where thousands of travellers were stranded for weeks, with the closure of airports costing airlines a collective 250 million dollars in losses per day.

And coincidentally, it was mostly investors and bankers from these two countries that lost much of the money in the collapsed financial institutions.

As they vociferously demanded their monies back – even threatening Iceland with dire consequences – one London newspaper said good- humouredly: “They asked for cash, but all they got was ash.”

A country with a minuscule population about 320,000 (of which 118,000 live in the capital of Reykjavik), Iceland was declared the world’s most peaceful nation in a survey of 153 countries last year.

Currently, it also has one of the world’s highest life expectancies: 78.8 for men and 82.6 for women compared with 75.6 and 80.8, respectively, for the United States.

The tourist brochures proudly boast that Iceland is a country with an incredibly diverse geographical landscape, featuring geysers, glaciers, waterfalls, lava fields and volcanoes.

The country’s pristine beauty is matched only by the dozens of geothermal spas and hot springs, both in the heart of Reykjavik and the outskirts of the city.

According to the 2011 Global Peace Index (GPI) released by the Institute for Economics and Peace (IEP), Iceland ranked ahead of New Zealand, Japan, Denmark and the Czech Republic as the world’s most peaceful nation.

The least peaceful nations were Somalia, Iraq, Sudan, Afghanistan and North Korea.

The GPI has been endorsed – as “a ground breaking piece of research that will form the basis for more rigorous research into peace” – by several Nobel Laureates, including former U.S. President Jimmy Carter, Archbishop Desmond Tutu, the human rights organisation Amnesty International, former U.N. Secretary-General Kofi Annan and the Dalai Lama, according to IEP, an international research institute based in New York and Sydney.

Michelle Breslauer, U.S. programme manager at IEP, told IPS Iceland was first included in the GPI in 2008 and has been ranked consistently in the top five most peaceful countries from 2008 -2011.

She said Iceland’s fall in rank in 2009 was primarily due to an increase in political instability and likelihood of violent demonstrations as a result of the collapse in Iceland’s financial system and the demise of the government.

In the 2011 GPI, however, the improvement in Iceland’s score reflects a drop in the likelihood of violent demonstrations, returning to the lowest possible level under the stable centre-left coalition of the Social Democratic Alliance (SDA) and the Left-Green Movement (LGM).

“The upturn in this qualitative indicator is also linked to a tentative economic recovery during 2010 and an improvement in the unemployment situation compared with 2009,” Breslauer noted.

Iceland: the gate to nature as it is

She said Icelandic society remains essentially harmonious, with measures of safety and security, including violent crime, internal conflict and the number of homicides, all accorded very low scores.

The proportion of citizens who are in jail remains one of the lowest in the world, at 55 per 100,000, and it was unchanged in 2010. In terms of militarisation, Iceland has been a member of the North Atlantic Treaty Organisation (NATO) since its inception in 1949. But it has no standing army and military expenditure as a proportion of gross domestic product (GDP) is the lowest of any European nation.

“The GPI score for military capability and sophistication was reduced this year to account for swinging budget cuts made by the government,” Breslauer pointed out.

The Icelandic Defence Agency (IDA), which was launched in 2008 with a budget of 20 million dollars, was disbanded in January 2011 and its responsibilities transferred to the small Icelandic Coastguard.

The Iceland Crisis Response Unit (ICRU) has participated in peacekeeping missions in cooperation with the United Nations, NATO, the Organisation for Security and Cooperation in Europe (OSCE) and the European Union (EU), as well as projects in partnership with other Nordic countries.

As of November 2010, ICRU personnel were serving with NATO’s International Security Assistance Force (ISAF) in Afghanistan.

Last August, the U.N. Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO) designated Reykjavik, “a City of Literature” in recognition of its efforts to preserve, disseminate and promote its rich literary heritage.

As the world’s fifth City of Literature, Reykjavik joins the ranks of Edinburgh, Melbourne, Iowa City and Dublin enriching UNESCO’s Creative Cities Network with its best literary practices.

UNESCO says that Reykjavik boasts “an outstanding literary history with its invaluable heritage of ancient mediaeval literature.”

The Paris-based U.N. agency also said that Reykjavik “is especially appreciated for demonstrating the central role literature plays within the modern urban landscape, the contemporary society and the daily life of the citizens”.

Asked what role natural disasters like volcanic eruptions play in the GPI, Breslauer told IPS the GPI measures the existence or absence of peace through 23 indicators that reflect ongoing conflict, societal safety and security; and militarization, using a definition of peace as the absence of violence.

While natural disasters are not directly measured in the GPI, she said, “our research has shown that more peaceful societies are also more resilient and better able to withstand external and internal shocks, including environmental shocks”.

BEOGRAD "IPAK" PRIZNAO KOSOVO

2011-09-05T05:13:00.000-07:00

Edita Tahiri

“Sporazum o priznavanju carinskih pečata ima veliku važnost, kako u političkom, tako i na ekonomskom planu, ali i na planu regionalne saradnje. Ovim sporazumom se dogodilo recipročno priznavanje između Republike Kosova i Republike Srbije u ovoj oblasti”, kazala je Edita Tahiri u intervjuu prištinskom listu “Epoka e Re”, prenosi B-92 (WPP).

Tahirijeva je kazala da su “čuvari” tog sporazuma Evropska unija i SAD.

I slovenački dnevnik “Delo” ocennio je danas da sporazum o carinskom pečatu koji su postigli Beograd i Priština približava Srbiju priznanju Kosova. Istovremeno, i drugi analitičari, poglavito u BiH tvrde da je Srbija na putu da “prizna bez priznanja” kosovsku realnost, u kojoj se više ne mogu tolerisati ekonomske veze bez ekonomskog reciprociteta. “Jeremićevo i glumatanje u New Yorku, Dodikovo u Banja Luci i Tadićevo u Beogradu”, zapravo je potvrda da se na tom planu nešto pomjera u pravcu priznanja Kosova, bez obzira na srbsku retoriku za “domaću upotrebu”.

Komentarišući negodovanje aktivista opozicionog pokreta “Samoopredeljenje” na postignuti dogovor, ona je rekla da su “predstavnici tog pokreta gladni vlasti” i da u toj organizaciji članovi pod hitno treba da pohađaju školu demokratije.

“Postoje opozicione partije koje svoj partijski interes stavljaju ispred državnog interesa. Upravo su to uradili pripadnici Samoopredjeljenja. Mi smo jedna demokratska država i prihvatamo različita razmišljanja, prihvatamo i odbijanja, ali način na koji su manifestovali negodovanje nije nimalo demokratski“, rekla je Tahirijeva.

(Izvor: B-92/WPP)

KADA ĆE POTROŠAČI POČETI RAZMIŠLJATI

2011-09-04T06:47:00.000-07:00

Jer, ja sam Konzument!

Kristin Deasy (RFE)

Za mnoge je ekonomija samo atmosferski sloj: važna, nevidljiva i zagonetna. Nekad pada kiša, a nekad ne. Većina uopće ne shvaća zašto. Ali sada kada se i Evropa i Amerika guše u dugovima u burnoj globalnoj ekonomiji, nova knjiga pod nazivom „Ekonomija dobra i zla“ nam pokušava približiti ovu temu. Autor Tomaš Sedlaček objašnjava zašto je konzumerizam povezan sa savješću i kako etika može oblikovati našu fiskalnu kulturu.

Dobrodošli u Starbucks. Hvala vam što ste naručili Frappuccino koji je napravljen u posebnom, okolinski osvještenom „spasimo djecu“ kafe aparatu. Da li želite malo filozofije uz to? Ne?

Devedeset posto ili čak i više od ukupne cijene otpada na ideologiju, mit, priču...

Šteta, kaže ekonomist Tomaš Sedlaček, jer već ste je kupili. Zapravo, većina stvari koje kupujemo svaki dan naplaćuje svoj brend i navodnu filozofiju koju predstavlja. Stvarni sadržaj je sasvim sporedan:

„Devedeset posto ili čak i više od ukupne cijene otpada na ideologiju, mit, priču, neku vrstu slike itd. Itd. I postoji velika praznina između kafe kao takve i onoga što mislimo da pijemo. Mi pijemo priču koju smo kupili. I možemo tako ići u nedogled. Dajte mi primjer i biću sretan da vam objasnim kako je svaka, pa i najgluplja i najslučajnija kupovina ili odluka zapravo moralna kupovina, moralna odluka.“

Tridesetčetverogodišnji češki ekonomist kojeg je Yale Economic Review nazvao jednim od „pet najvećih ekonomskih umova“ kaže kako je vrijeme da prosječni potrošač prestane kriviti Wall Street za globalnu financijsku krizu i da umjesto toga preispita samog sebe.

Sedlaček smatra da smo kupovali stvari koje ne trebamo novcem koji nemamo. Otuda financijska kriza.

„Postoji odlična parafraza iz filma „Fight club“ ili u knjizi Chucka Palahniuka u kojoj jedan od glavnih likova kaže drugom: „Mi radimo poslove koje mrzimo kako bismo mogli kupiti stvari koje ne trebamo.“

Sedlaček zatim prelazi na slijedeći korak: on smatra da smo kupovali stvari koje ne trebamo novcem koji nemamo. Otuda financijska kriza.

Njegova provokativna knjiga pod nazivom „Ekonomija dobra i zla: traganje za ekonomskim značenjem od Gilgameša do Wall Streeta“ je objavljena 2009., ali je tek sada prevedena na engleski. U njoj Sedlaček upoznaje čitatelje sa neuobičajenom historijom ekonomije, uključujući i mislioce iz 13.stoljeća poput teologa Tomasa Akvinskog i prosvjetiteljskog filozofa Adama Smitha.

Mantra dobit iznad svega

Sedlaček kaže da je ekonomija mnogo povezanija sa filozofijom nego sa naprednim matematičkim konstruktima koje koriste današnji ekonomski dtručnjaci.

Previše ljudi je, kako kaže, prihvatilo mantru „dobit iznad svega“ koja potiče iz kapitalističkih ekonomskih teorija. On svojom knjigom na neki način pokušava približiti predmet običnom čovjeku.

Zašto? Jer u naprednim ekonomijama „podjela rada funkcionira savršeno“, ali „podjela odgovornosti uopće ne funkcionira“.

Reakcije na Sedlačkovu kjnigu su podvojene. Neki su je kritizirali jer podsjeća na moralizirajuće djelo pop ekonomije. Drugi je hvale jer približava ekonomiju običnom čovjeku i istovremeno se bavi pitanjima ekonomije kao cjeline. Nedavno ju je Washington Post stavio na listu od pet djela iz područja ekonomije koja se moraju pročitati.

Tomaš Sedlaček

Sedlaček koji je bio savjetnik češkog predsjednika Vaclava Havela ovom knjigom želi otkriti istinsku prirodu ekonomije:

„Ekonomija nije ništa drugo nego prikriveni sistem vrijednosti. Velika je greška ukoliko vjerujemo da je ekonomija lišena vrijednosti. Ona je zapravo ispunjena vrijednostima i ništa što je vezano za ekonomiju nije lišeno vrijednosti. Svaka poslovna odluka, svaka odluka potrošača je zapravo moralna odluka.“

Problem nije u euru, nego u dugu

On koristi biblijsku priču iz „Knjige Postanka“ koja je isto tako zabilježena i u Kur’anu kako bi objasnio poentu:

„Prvi poslovni savjet ikada zabilježen je u Knjizi Postanka, kada faraon sanja o sedam plodnih godina i sedam gladnih godina. I Josip naravno interpretira njegov san i govori mu šta da radi. Savjet glasi da tijekom plodnih godina ne potroši sve što poženje, već da sačuva dio usjeva kako bi imao zalihe za loše godine. I kad to prevedemo na današnji jezik, tijekom naprednih godina je potrebno imati višak u budžetu, na što smo mi gotovo potpuno zaboravili. I ako znate upravljati viškom u budžetu tijekom naprednih godina, onda ćete se znati suočiti i sa deficitom. I nećete umrijeti od gladi.“

Srce i srž krize je u strastvenom vjerovanju da moramo konzumirati, kaže Sedlaček.

„Zato je financijska kriza tako veliki moralni problem jer mi znamo, svi znaju da tu nešto nije uredu“ kaže Sedlaček.

Sedlaček otvoreno podržava novu neovisnu regulatornu jedinicu koja bi upravljala viškom tijekom ekonomski snažnih godina i kontrolirala broj zaduženih zemalja koje bi mogle ući u „gladne godine“. To je ključna komponenta njegove knjige.

On kaže da nas debata oko dugom izmučenog eura, koliko god važna bila, odvraća od stvarnih problema:

„Problem nije monetarni. Nije problem u euru. Problem je u dugu. I moramo se suočiti sa dugom. Ne trebamo se baviti pitanjima eura u ovom trenutku. To je sekundarna posljedica krize. Međutim srce i srž krize je u strastvenom vjerovanju da moramo konzumirati i da je konzumerizam jedina stvar koja nam može pomoći.“

Sedlaček smatra da je faraonova odluka da uskladišti namirnice bila „mnogo mudrija“ od trenutne ekonomske politike uprkos svim „modernim naukama i doktoratima sa prestižnih univerziteta.“

Dok Europa razmatra nove metode spašavanja zaduženih zemalja i dok se Sjedinjene Države suočavaju sa još jednom mogućom recesijom, čini se da je zapadu potrebno ekonomsko čudo.

Možda je Biblija dobra polazna tačka za to.

(Izvor: Radio Slobodna Europa)

KRIZA BH. DIPLOMATIJE

2011-09-03T23:01:00.000-07:00

Erol Avdović (Avaz - dnevni komentar)

To što je Željko Komšić uoči sjednice Vijeća sigurnosti UN-a o Kosovu tvrdio da BiH u New Yorku -- neće vezati svoj stav uz želje Srbije, bez obzira šta su se o tome u Banja Luci dogovarali Milorad Dodik i Vuk Jeremić, samo je još jedna priča za narod: politički placebo, koji ne može otkloniti bosansku glavobolju.

Pa tako, u govoru bh.ambasadora u UN-u Ivana Barbalića o Kosovu nije bilo ništa što bi se ticalo ekonomskih interesa BiH. Ali je bilo riječi koje su godile Beogradu! Za taj nastup u UN-u, moglo bi se reći - da nije “šlager” sasvim komponovan u Sarajevu.

Barbalić nije ništa rekao o šteti, koju BiH trpi zbog gubitka tržišta Kosova, gdje uveliko plešu Hrvatska, Slovenija i ostali. Ali je zato puno govorio o istrazi ratnih zločina na kojima insistira Srbija, opet samo iz svojih interesa.

Te i takve “bosanske” riječi u UN-u natjerale su jednog američkog novinara da zaprepašteno upita: “Čita li uopće bosanski ambasador novine”?! I primjeti, kako od Bosanaca realnije govore diplomate iz Gabona, koji su od Kosova udaljeniji bar pet hiljada kilometara.

Bosanski mandat u Vijeću sigurnosti od koga je ostalo malo više od sto dana, tako je skoro proćerdan: Ali, zato Barbalić čeka da možda uskoro, upravo od Komšića, bude prekomandovan za ambasadora u Washingtonu, jer je posao obavio “bez greške”. I neki njegovi suradnici, bez ikakvih skrupula traže preplaćeni posao UN-u, uključujući, navodno i Svena Alkalaja.

Jedino Bosna ostaje kratkih rukava – jer njena je diplomatija sve više nalik na jednu veliku ezoteričnu grešku!

Uoči svesrpskog jahorinskog sabora na kome Dodik, pitanje nezavisnosti Kosova, kani vezati uz političku sudbinu manjeg bh.entiteta – to je i potvrda da je bh.diplomatija, bar djelimično i instrument u rukama onih koji Bosnu razgradjuju. Zatvarati oči pred tim samo je produžetak ove agonije!

Šteta što Dodik nije politički Bosanac, jer takva bi državna lojalnost, kako kaže hrvatski predsjednik Ivo Josipović, (kad poziva hrvatske Srbe da budu i politički Hrvati) – bila istinska civilizacijaska tekovina, široka avenija prema Evropi, kojoj svi stremimo skupa. Nažalost, samo lament ove vrste nije dovoljan putokaz ka EU.

Treba dakle hitno proglasiti i krizu bh.diplomatije. A bh.javnost (koja još ponegdje postoji) treba Komšiću i Izetbegoviću prigovoriti da prestanu s narodnjačkim refrenima, dok njihovi štičenići sofisticirano rasprodaju mandat u Vijeću sigurnosti UN-a. Tamo gdje čak ni 60 godina potlačena Palestina, od ovakvog Sarajeva ne može očekivati podršku na pravdi Boga.

ZBOG IZVJEŠĆA U.N.-a LEDENO DOBA TURSKE I IZRAELA

2011-09-03T09:58:00.000-07:00

Ahmed Davutoglu i
Ban Ki-moon (UN photo 2010)

Čak 105 stranica obuhvatno izvješće UN-a o izraelskom napadu na turski brod Mavi Marmara, koji je prevozio pomoć u Pojas Gaze u svibnju 2010 nije zadovoljilo Tursku, koja je taj dokumenat UN-a proglasila "ništavnim" Koliko je to izvješće eksplozivno, kako piše Süddeutsche Zeitung (SZ) moglo se odmah vidjeti kad je kao reakcija na to izvješće UN-a uslijedilo protjerivanje izraelskog veleposlanika iz Ankare te je došlo do eskalacije svađe s Izraelom, prenosi Deutsche Welle.

"Pritom u UN-ovom izvješću nijedna strana ne prolazi bez kritika. Izraelska morska blokada obalnog područja koje kontrolira Hamas se, doduše, ocjenjuje kao zakonita, ali mornarička akcija protiv flotile koja je plovila u Pojas Gaze, pri kojoj je smrtno stradalo devet turskih aktivista, se ujedno osuđuje kao 'ekscesivna' i 'nesrazmjerna'." - piše SZ.

Već poznata turska politika Erdogana

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) komentira da je od petka (2.9.) definitivno nastupilo "tursko ledeno doba" u odnosima s Izraelom. "Ankara od Izraela zahtijeva ispriku za vojnu akciju u slučaju broda koji je plovio u Pojas Gaze; no Izrael to odbija uz napomenu da se u UN-ovom izvješću ne traži isprika. Afera Mavi Marmara čini vrhunac jednog pogoršanja odnosa koje traje već godinama, a za koje obje strane snose krivnju. Turski premijer Erdogan i njegova vlada su se više puta osjećali diplomatski prevarenima, da, čak i poniženima od strane Izraela; a Izrael od početka s Recep Tayyip Erdogannelagodom promatra zalaganje odlučnog muslimana Erdogana i njegove islamsko-konzervativne vladajuće stranke AKP za 'braću' iz Hamasa iz Pojasa Gaze. Proteklih stoljeća - to znaju Izraelci kao i obožavatelj Osmanlija Erdogan - Turci i Židovi su dobro živjeli zajedno. Njihovi diplomati bi se trebali osloniti na to i uskoro pronaći rješenje", poručuje FAZ.

"To je turska vanjska politika kakvu smo već proteklih godina imali priliku upoznati: kad se radi o Izraelu, vlada Recepa Tayyipa Erdogana je sklona dobro kalkuliranim ispadima bijesa", komentira Die Welt razvoj događaja između Turske i Izraela. Ovaj list piše da UN-ovo izvješće, doduše, kritizira napad na aktiviste na turskom brodu, ali da u ostalim točkama za pravo daje Izraelu i obrazlaže da je Ankara, "prema UN-u, mogla više poraditi na tome da se eskalacija već unaprijed spriječi. To je istinski šamar za Tursku od jedne organizacije koja nije baš poznata kao prijatelj Izraela."

Potez iz priručnika arapskih autokrata

Die Welt dalje piše: "Doista, Erdogan igra poznatu igru: nastoji da antiizraelskim porukama zadobije simpatije posebice arapskoga svijeta. Obzirom na veoma Turska politika igra škakljivu igru između izraela, Zapada i arapskog svijetaprijateljske kontakte, koje je Turska donedavno održavala primjerice s libijskim diktatorom Moamarom al Gadafijem i njegovim sirijskim kolegom Bašarom al Asadom, može se kazati da je to jedan proziran potez iz priručnika arapskih autokrata, koji nažalost unatoč revolucijama još uvijek ima velike izglede za uspjehom u arapskom svijetu.

I Izrael je proteklih godina učinio puno grešaka koje su doprinijele otuđenju dvaju zemalja. Eskalacije situacije koje Erdogan izaziva sa židovskom državom su odraz jedne nove strateške orijentacije. Turska se pod Erdoganom jače definira kao islamska a slabije kao zapadna zemlja. Vrijeme je da Europa i SAD na to pronađu odgovor." - zaključuje se u komentaru Die Welta.

Priredila: Marina Martinović

42 MILIONA DOLARA ZA ŠIRENJE ISLAMOFOBIJE U AMERICI

2011-09-02T21:53:00.000-07:00

Piše: Erol Avdović

Na FOX TV se svašta čuje...

Kada su prije godinu dana novinari izvještavali o dvije paralelne parade oko njujorške “nulta tačke”, mjesta gdje su u terorističkim napadima 11.septembra 2001, u pepelu nestala dva stospratna nebodera Svjetskog trgovinskog centra (WTC), svi su se uglavnom zadržali na prostom redjanju suprotstavljenih mišljenja za i protiv izgradnje islamskog centra “Cordoba”. Sve ipak nije bilo spontana reakcija nezadovoljnika.

ZA I PROTIV

Jedni, za koje je cio komšiluk oko “nulte tačke” samo - ekskluzivno ideološko hodošašće, negodovali su, vezujući sve ono što nosi predznak “islamski” uz znane stereotipe. Sve se dešavalo i uz nemile epizode pokušaja javne paljevine Kurana. Ali, glasni su bili i oni koji su bili protiv korozije tradicionalnih američkih vrijednosti, jer tolerantnost, u nekim američkim sredinama, nažalost - više ne stanuje na znanoj adresi. Ne sasvim slučajno!

Upravo uoči desetogodišnjice terorističkih napada na Ameriku, a čemu se ovih dana pridaje ogromni publicitet – sada već pouzdano znamo ko je sve pokušao iskoristiti negativno javno mnijenje Amerikanaca i njihove, više emocije nego racionalno razmišljanje želio okrenuti protiv muslimana.

Faiz Šakir (Shakir) iz Centra za američki progres (Center for American Progress), ujedno glavni urednik časopisa “Razmišljaj progresivno” (ThinkProgress.org) ponudio je ovih dana zanimljivo otkriće, u kojem su taksativno pobrojane ličnosti, ali i dolarski iznosi donatora, koji su sponzorirali širenje islamofobije u Americi.

Na 130 stranica izvještaja objašnjeno je kako je i na koga potrošeno čak 42 miliona dolara iz sedam velikih fondacija u proteklih 10 godina, ne bi li se zapalile vatre antiislamske mržnje u Americi. Iako je od samog vrha, dakle predsjednika Baraka (Barack) Obame, do nižih činovnika administracije u Vašingtonu – poslato na stotine značajnih poruka kako je “Islam dio nas”, te ponudjeno mnogo primjera o tome kako su američki muslimani “na prvim linijama fronta odbrane nacionalnih intersa”, postjedanestoseptembarski stereotipi o Islamu i muslimanima još pongdje cvjetaju u Americi.

NEPRISTRASNI AUTORI

Plakat o postojanju islamofobije

“Nisam samo ja zaslužan za ovo razotkrivanje islamofobijske mreže, glavnih igrača i povezivanja svih tačaka i praćenju geneze antimuslimanske propaganda”, kaže Faiz Šakir. Zatim pominje imena ostalih autora ovog izvještaja: Vedžat (Wajahat) Ali, Eli (Clifton) Klifton, Met Das (Matt Duss), Li (Lee) Fang, i Skot Kejs (Scott Keyes). Interesantno je, da su samo dvojica autora ovog “raporta” muslimani, i da se on smatra krajnje objektivnim.
Izvještaj nazvan “Preduzeće zvano strah” (Fear Inc. – korjeni islamofobijske mreže u Americi), a njeni autori tvrde da je s ovim “definitivno skinut veo sa lica mržnje”, te upraćeni svi putevi novca, odakle je antislamska mržnja posljednjih godina finasirana u Americi.

“BOSANSKA VEZA”

Medju glavnim primaocima pet najpoznatijih “eksperta” koji su često vidjeni gosti na američkoj TV, ponajviše na FOX Newsu i CNN-u, je i “stručnjak” za borbu protiv terorizma i “otkrivanje terorističkih veza” na Balkanu Robert Spenser (Spencer). On inače vodi webstranicu “Jihad Watch”, za koju je pisao i notorni srbijansko/američki profesor Srdja Trifković, kome su vlasti Kanade zabranile ulazak u zemlju, jer, izmedju ostalog negira genocid u Srebrenici.

Trifković je na stranicama “Jihad Watcha” objavio povijest o svojoj (nesudjenoj) studiji “o Bosni”, nakon što mu je Američki savjet za vanjsku politiku (American Foreigin Policy Council) - odbio objaviti orginalni tekst o “rastu ili padu radikalnog islama, na nacionalnom, regionalnom ili globalnom nivou”. Prema vlastitom priznanju, Trifković se čak u tom tekstu imao namjeru “obračunati” sa dokazanim autoritetom u poznavanju islamskog svijeta, profesorom Džonom Espozitom (John Esposito) čija su tumačenja Islama uvrštean u oksfordsku enciklopediju (Oxford Encyclopedia of the Islamic World). Naravno da nije uspio, niti se usudio pokušati.

SPREGA POLITIKE I KAPITALA

Na listi propagatora širenja antiislamske mržnje su još Frenk Gefni (Frank Gafney), za koga se navodi da je u samom vrhu “centralnog nervnog sistema antimuslimanske propagande” u Americi.

Gefni, koji vodi Centar za sigurnosnu politiku (Center for Security Policy) svojevremeno je napisao kao su džamije u Americi u suštini promovirale “šerijatski program pobune” (?!). Još gore, njegov kolega, Dejvid Jerušelmi (David Yerushalmi) iz Društva za američku nacionalnu egzistenciju (Society of Americans for National Existence) je otvoreno poručio Amerikancima, da je Islam “u ratu sa judeokršćanskom civilizacijom (Evropom i Amerikom – op.a.), a muslimani su naši neprijatelji”.

Slijedeći u koga je pomenuti izvještaj upro prstom je Danijel Pajps (Daniel Pipes) iz Foruma za Srednji istok (Middle East Forum). On je, izmedju ostalog pokazao otvorene antiimigrantske sentimente, izdvajajući muslimane kao posebno “egzotične useljenike”, koji “stvaraju više neprilika nego drugi”.

Na koncu, u toj grupi koji su pojeli milione dolara proteklih 10 godina je i Stiven (Steven) Emerson, prepoznatljivo lice sa američkih TV ekrana, iz Projekta za istraživanje terorizma (Investigative Project on Terrorism). Emerson nije ni okom trepunuo kada je rekao, kako su “više od 1.4 milijarde slijedbenika (Islama – op.a.) na neki način sankcionirali genocid, planirali genocid, kao dio svoje religiozne doktrine” (?!).

AKTIVISTI PROTIV IZGRADNJE DŽAMIJA

Ovoj petorici “eksperata” uveliko su asistirali aktivisti poput Pamele Geler (Geller), jedne od suosnivača organizacije za zaustavljanje islamizacije - (Stop Islamization of America). Ona je, poznata i po tome što je bila na temeljima mnogih džamija čije je podizanje nastojila osujetiti, uglavnom bez uspjeha. Tu je i Dejvid Horovic (David Horowitz) podržavalac pomenutog Jihad Watcha na kome se često tretira Bosna.

POLITIČARI NA PLATNOM SPISKU

Medju političarima, izvještaj kao potrošače novca za antiislamsku propaganda spominje – Alena Vesta (Allen West) i Njuta Gingriča (Newt Gingrich), jednog od predsjedničkih kandidata koji će se bori za republikasku nominaciju za izbore 2012.

NAJVEĆI DONATORI

Medju finasijerima širenja te propagande su poznate kompanije “Donors Capital Fund”, “Lynde and HarryBradley Foundation”, “Russell Berrie Foundation”, “Anchorage Charitable Fund” sa Aljaske, te “William Rosenwald Family Fund”, i “Newton and Rochelle Becker foundations”. Oni su zapravo skupili preko 42 miliona dolara i velikodušno podjelili ih “izvodjačima radova” u širenju propagande.

WIKILEAKS: SLOVENIJA UMALO UZELA NEKE ZATOČENIKE S GUANTANAMA

2011-09-02T19:46:00.000-07:00

Borut Pahor

U pregovorima s SAD-om koji su prethodili potpisivanju Arbitražnog sporazuma s Hrvatskom slovenski premijer Borut Pahor do zadnjeg se trenutka zauzimao za tzv. drugi Rehnov prijedlog o rješenju graničnog prijepora i prijetio nastavkom blokade hrvatskih pristupnih pregovora, otkrivaju dokumenti koje je među više od 250.000 američkih diplomatskih brzojava u petak objavila zviždačka organizacija Wikileaks, a prenijela Slovenska tiskovna agencija STA.

Tako objavljena depeša američkog državnog tajnika za jugoistočnu Europu Stuarta Jonesa od 3. rujna 2009. razotkriva da je Pahor u razgovoru s Jonesom energično odbio razgovarati o mogućnosti da Slovenija u sklopu zatvaranja Guantanama primi dva Ujgura koje su Amerikanci ondje držali pod sumnjom da su suradnici Al Kaide. Pahor je, kako je prenijela STA, Jonesu rekao da tim teškim pitanjem ne može opterećivati svoj parlament ako u međuvremenu ne bude riješeno pitanje graničnog prijepora s Hrvatskom koje je izazvalo blokadu hrvatskih pristupnih pregovora.

U drugom brzojavu koji ima nadnevak 5. listopada 2009. otkriva se da je tadašnji otpravnik poslova američke ambasade u Ljubljani Brad Freden prenio u Washington Pahorovu molbu da SAD odmah posreduju kako bi se zaključio arbitražni sporazum Slovenije i Hrvatske, ali je pri tome upozorio da Slovenija nipošto ne može pristati na promjenu tzv. Rehnova prijedloga broj dva od 15. lipnja iste godine. Taj je prijedlog po slovenskom shvaćanju osiguravao da Slovenija u sporu s Hrvatskom dobije neposredni izlaz na otvoreno more i to prije nego što Hrvatska zaključi pristupne pregovore s Europskom unijom.

Washington je u to vrijeme, otkrivaju brzojavi State Departmenta, Pahoru obećavao da će u slučaju da se nađe formula za okončanje spora arbitražom svojim utjecajem djelovati na Hrvatsku da sporazum prihvati, te utjecati na novog šefa oporbe Janeza Janšu kako se arbitraži ne bi protivio u Sloveniji i tako izazivao političke probleme Pahoru.

Pahor i hrvatska premijerka Jadranka Kosor potpisali su Arbitražni sporazum kojim je rješavanje spora prepušteno arbitraži u Stockholmu 4. studenoga 2009., a sporazumom su pristupni pregovori odijeljeni od prijepora, te tako osigurana slovenska deblokada.

(HINA)

U.N. KRITIKOVAO TURSKU ZBOG "MAVI MARMARE"

2011-09-01T20:13:00.000-07:00

Mavi Marmara 2010

U izvješću Ujedinjenih naroda o upadu izraelskih komandosa na turski brod, “Mavi Marmara” 31. maja prošle godine, koji će biti objavljen u petak (2. septembra), ističe se da su izraelske snage koristile “prekomernu i nerazumnu silu” i da je gubitak života neprihvatljiv. Devet turskih državljana poginulo je usljed akcije izraelskih komandosa u medjunarodnim vodama Sredozemnog mora tom prilikom.

U dokumentu do koga je došao “The New York Times” navodi se takođe da su se izraelski komandosi suočili “s organizovanim i nasilnim otporom grupe putnika” i da su zato bili primorani na samoodobranu. Ovakvo izvješće, kako to saznaje Webpublicapress — izazvat će burnu diplomatsku reakciju tusrskih zvaničnika. Ankara već priprema zvaničan odgovor u kome će kritikovati “Palmerov izvještaj”. Šef turske diplomacije Ahmed davutoglu zakazao je tim povodom press-konferenciju u Ankari u petak.

U izvještaju “Palmer”, nazvanom tako po bivšem novozelandskom premijeru Džefriju Palmeru koji je predvodio istragu, zaključuje se da je izraelska pomorska blokada pojasa Gaze legalna jer se “Izrael suočava sa bezbjednosnom prijetnjom nasilnih grupa” na toj teritoriji.

Takođe se oštro kritikuju organizatori flotile i navodi da su “dijelovali nesmotreno u pokušaju da probiju pomorsku blokadu” i dodaje da “ima ozbiljnih pitanja o ponašanju, pravoj prirodi i ciljevima organizatora flotile”, posebno IHH, turske dobrotvorne islamske organizacije.

Navodi se i da je turska vlada pokušala da ubjedi organizatore da ne plove ka Gazi, ali je mogla da učini više, prenijeli su izraelski mediji.

Tvrdi se da je Izrael mogao djelovati najprije nenasilno i upozoriti putnike na vojnu operaciji koja slijedi.

“Forenzički dokazi koji pokazuju da je većina poginulih upucana više puta, pa čak i u leđa ili s male udeljenosti, nisu adekvatno uzeti u obzir u materijalu koji je predstavio Izrael”, navodi se u izvještaju ali se dodaje da su vojnici bili u poziciji sa koje su morali da se brane.

Turska je u međuvremenu saopštila da neće tolerisati odlaganje objavljivanja izvještaja i upozorila na posljedice, uključujuhi sankcije ukoliko Izrael odbije da se izvini za incident.

Objavljivanje izveštaja odlagano je tri puta, svaki put po odobrenju Turske i Izraela i na osnovu njihovog zajedničkog zahtjeva generalnom sekretaru UN.

(IZVOR: TANJUG/WPP)