Writer's Writer

Hrpe

2025-03-23T18:53:00.001-07:00

Opet sam se spojio na Snapchat i Grindr, zbog devijantnih: stvarno su ludi.

Dobro, Snap će poslužiti i za javne objave kako sam se opet i ispisao sa „Insta,“ ali sam uletio u neku „regionalnu“ grupu doslovno za drkanje. Naravno da sam to radio, sjećam se nekog lika iz Hercegovine koji mi je kazao da bi me „milkio,“ ali prije 20 godina, na webcam. To me je podsjetilo da je krajnje vrijeme da apdejtam dickpick (A i imam samo jedan.), kao svako pristojno biće dvadeset i prvog stoljeća.

Čini se da je to u međuvremenu preraslo u pravu malu osobnu ekspresiju, a ja se pak uvijek pitam kako to slikaju i tko ih uopće slika. Ono, kao, u mojoj mašti: „Kad si me već jebo, sigurno ti nije teško opaliti i par fotki mene naguženog?“ Svašta. Dickpicom još nisam zadovoljan, kako nitko nije niti naivan da ne misli da niti ovo nije neposredovana „umjetnost.“

Možda se i pitate što netko od 51 godinu radi na Grindru; pitanje je na mjestu, ali uvjeravam vas da je situacija više-manje još uvijek potpuno ista kao kada sam imao 30. Kako ih volim jako mlade, postoje oni kojima je to „abominacija,“ „pedofilija,“ ali postoje i oni koji zaista vole starije, ili, uskoro, stare, što se meni samom svakako nikako ne sviđa. Najsmješniji je bio pijanica: „Što te boli kurac ako si ovakav ili onakav? Osramotit ću se? Nećeš biti zadovoljna? Puca mi kurac.“ I sve tako.

Sve u svemu, ne vjerujem da ću pronaći sljedećeg „životnog druga,“ niti uopće, ali seks je moguć, i još je sada ili nikada. Možda čak i pristanem na nekog stranca, mada sam uvijek ljubazno mislio „da donose bolesti,“ ali moram, kao i inače, smanjiti kriterije, jer već jako dugo gledam, a možete gledati i van svoje lige.

Zanimljivo je to, ne volim jako lijepe dečke. Prvo mi postoji nešto vrlo neprirodno u „simetriji,“ a, drugo, nabijaju mi komplekse pa mi se niti ne diže dugo na njih, „sve dok ne izgubim bilo kakvo poštovanje prema njima.“ Znam, zajebano, ali mislim i da je malo univerzalno.

U svakom slučaju, ne drka mi se sa skupom od stotinjak Hrvata (No ne i onih iz Dubrovnika. Niti jedan. Ali to mislim da je „radijus cenzura,“ piši „mučenje.“), Srba i Bošnja. Mislim da je to nepotrebno skretanje libida u neprirodno, iako niti pornografija nije najsretnije rješenje.

Često je koristim, ali, znate što vam ja radim? Imam uvijek barem dva „kraša,“ i barem dva, tri iz stvarnog života na koje drkam i s kojima svašta radim. Znam. Užas staromodno.

Fantazmagorija

2025-01-27T15:56:00.001-08:00

Louie, Louie Iggyja Popa nije uobičajena verzija te pjesme. Izdana je 1993., i bitno se razlikuje tekstom. U njoj nam autor otvara „horizont“ „komunistima koji su prokockali svoju priliku,“ kako pak kaže Patricija Barber u Postmodernom bluesu, i kapitalistima koji „lome srca.“ „Novac je razlog za postojanje.“ Sama pjesma počinje izjavom „A sada: vijesti.“ pa saznajemo za brojne probleme koji muče Iggyja: beskućništvo, zdravstveno osiguranje, AIDS, obrazovanje, mir u svijetu. „Pokušavam učiniti nešto dobro, ali, hej.“ U tom malom hej se krije ključ bespomoćnosti suvremenog pojedinca kojeg je tako dobro predvidio Iggy.

„Upalim vijesti: kao da gledam film.“

Naravno, nije dovoljna „obična pjesma“ da shvatimo svijet. Ne, to ćemo bolje moći učiniti ako poslušamo kast „Tko vlada pornografijom?“ Kratki odgovor jest Visa/MasterCard, ali je potrebno i malo objašnjenje. U svijetu „podijeljene jurisdikcije,“ još „bez svjetske vlade a Ujedinjenim nacijama za onu stvar,“ u kojem se upravo stvaraju novi blokovi zajedno sa neuralgičnim mjestima, najveću moć ima onaj tko „digitalno“ kontrolira najviše novca, i to nas dovodi do kartičara. Nije stvar da oni imaju apsolutnu moć; više morate razumjeti da oni prvo moraju zaštititi vlastiti interes, a to je da ih nitko ne može „dobiti“ na ikakvom sudu. I tako Visa/MasterCard imaju čak i komitet za pravila u pornografiji. Netko razmišlja o tom što je dobro ili loše, no ne da bi zaštitio djecu ili „glumce,“ nego da ih netko ne tuži.

Nadalje, da sam ne vučem tangente prema bankama, valutama i „Trumpu,“ to je svijet u kojem svatko drži nekoga drugoga za one dvije stvari kraj one stvari. Recimo, bankari financiraju „kongres osobe,“ ako ih pak ne slušaju nađu im zamjenu na sljedećim izborima, i da vidite kroz par godina kako po hodnicima Kongresa zvone telefoni kada treba ići u rat! Ili, ako hrvatska Vlada čak poželi da zasluđuje građane bojkotom, jednostavno plati prostor na Indexu i u Večernjem, Jutarnjem i Dubrovačkom dnevniku. Ili, suci i državni odvjetnici, za koje sam jednom šaljivo rekao da su „najbolji prijatelji,“ također imaju telefone. Software pak automatski sluša sve one druge telefone, ili čita dokumente na svačijem računalu i brzo identificira galamdžiju, a tada vas konobari ignoriraju jer oni imaju gazdu, a on svoje gazde, a svakome se može naći crno ispod nokta.

„Dođe mi da pjevam Louie, Louie.“

Između različitih frakcija, opet, gazdi i gazdi gazda, ali bez vrhovnog gazde, država, zloupotreba službi, kriminala, pa i luđaka, sve počinje zvučati kao jedna krasna kakofonija, groteskni zvukovi poput onih Beethovenovih na početku pasusa „Prijatelju, nemojmo više ovakvih tonova.“ Fantazmagorija jest francuska riječ koja je izvorno označavala lampu koja „straši,“ dakle stvara dojam sna, halucinacije ili ludila. Bila je, naravno, popularna negdje otprilike u „doba ratova.“ Na početku tehnološkog doba. I dok najavljujem „konačnu valutu,“ naravno među „svjetske tri,“ barem, trebali bismo se barem zapitati kako ćemo se sjećati ovog doba, a vrlo je lako moguće da će to biti onako kakvo se upravo prenosi u školama. Kao što danas rijetko tko zna što je i što znači njemački ekspresionistički film „M,“ postojati će svega nekoliko izoliranih pojedinaca koje će to brinuti.

Recimo da se jedan od njih zove Winston.

48. Izravna linija

2025-01-15T03:50:00.001-08:00

Razlikujem ono što sam pisao u smislu „najbolje prakse,“ ideja, sugestija, savjeta – isto tako: kritike, zgražanja, ukazivanja na protuzakonito ponašanje; i onog što sam pisao da sebe zaštitim. Nije bitno toliko što ja pišem Bijeloj kući da im je pjesnik smeće; veliko je pak pitanje tko su uopće sve čitatelji na internetu. U doba svog drugog bloga, pozvao sam ih da mi pošalju mejl, i bilo ih je oko dvadeset milijuna. Danas ih je, čitatelja, sigurno barem deset puta više uz društvene mreže, ali, uistinu, „sam Bog zna tko sve to čita, i gleda, i koliko ih je.“

Jedan od potonjih tekstova koji je i proveden, jednako kao program Mladi u Lisinskom, a taj je tekst objavljen samo na mojoj stranici, negdje 2006., jest moj kratki članak o taksistima, taksiranju i Gradu Dubrovniku. Stvarno me ne zanima „koliko vi volite vaš grad:“ činjenica je da je Dubrovnik dio Republike Hrvatske, i da se treba ponašati zakonito i ustavno. Tako sam zaključio da pravo na rad ima bilo tko sa prebivalištem ili boravištem – naravno, Mato je nastupio više plemenski, „i branio grad od tuđina.“ U stvari, je li, interese, što me podsjeća na priču koju sam prvi put čuo davno na Visu: došao čovjek iz Zagreba da otvori kafić – ovi ga prebili.

Glede unatoč ovih prvih, uvijek sam tražio mir: zato i idem na bazen i u saunu. Ali, država ne miruje, pa ili šalje nekoga da „buši,“ ili utječe na ljude da u biti loše rade, ili šalje nekoga koga ne podnosite, ili, zaista, prijeti. Tako je jedan u Hiltonu bio uporan da me nitko ne cenzurira, na što sam mu morao reći da njega ne cenzurira jer je glup. Ti ljudi, naravno, su tu jer sam baš tada objavio na Fejsu što bi se „braniteljima“ sa plinskim bocama dogodilo u „uređenim državama poput SAD, Rusije ili Kine: imali bi rupu u čelu.“

Izgleda da ih baš takvi tekstovi uzbuđuju no to je činjenica, kao što je i da HDZ ne trpi biti opozicija; dapače, onda silom ruši vlast, bilo lažnom nogom, crkvom, plinskim bocama: nije bitno. Pri tome je osoblje bilo bezobrazno, ali, znate, mejl od Hiltona kojeg nađete na internetu jest stvaran: čak dobijete i odgovor. Nakon prepiske od jednog dana zvao me direktor hotela, lud, ali ja sam mu rekao da „nemam vremena voditi njegov hotel.“ I to je bilo to, dok je najjači „alat“ kojeg posjedujem odbijanje da objavim išta, „durenje,“ i postavljanje uvjeta, poput toga da u „Mirakul više neću ući niti mrtav.“

Štoviše, uspio sam postići čak i to da se ne moram baviti politikom, što je sigurno bio izvorni plan. Ali izbivanje nije puka poza; uživam u svojoj anonimnosti i dokoličarenju, iako sustav još uvijek doživljava „naš odnos“ transakcijski: nešto za nešto. Ali, čak su počeli i propuštati pozive.

Možda da zaista jedan dan odem po cigarete.

Pesimizam

2025-01-13T07:44:00.001-08:00

Završio Elbeka, te planiram krenuti na Holinghursta, pa, nakon nekih zaostataka, vjerojatno na Pamuka i njegov Snijeg. Iako niti jedan od tri autora, dakle, Francuz, Englez i Turčin, ne uspijevaju pobjeći od politike, meni služe upravo tome.

Moj izvorni ukus uvijek je bila predsezona, nikakav rujan, i vjerojatno ću sebi u vlastitoj glavi zauvijek ostati upisan kao bezobrazni dvadesetogodišnjak, u smislu nekakve tihe pobune društvu nekoga tko ide na fakultet. I istina je, ništa što sam doživio kasnije niti do koljena nije onom bezbrižnom čitanju i dokoličarenju, „nadmoćnoj finoći luksuza da ne sudjeluješ,“ o fizičkoj spremi i divoti nestvarnih obećanja života da ne govorim. O tom piše Englez i – jedva čekam!

Francuz je zajeban. Njegov roman „samo“ uspoređuje sumrak zapada, a ta radnja se niti ne raspliće, kako glavni junak umire odjednom od raka. „Uništenje.“ Čitanje ispunja zebnjom, kao i sve konstatacije o tom da djeca zaista ne vole svoje roditelje ili da su bolest i smrt na zapadu sramote koje se skrivaju.

Turčin, malo više u središtu, piše o terorizmu. Tema je dakle tako velika: je li to uistinu pesimizam, ili nihilizam, i kako otići s ovog svijeta sa iole kojom količinom vedrine, „koju je Ujević htio ostaviti djeci?“ I čime popuniti naše posljednje godine „ako računamo dob po tome koliko ti života ostaje, ne kada si rođen?“

Za početak ću književnošću, a svakako ću manje dragocjenog vremena trošiti na Večernji list i X. Ono što su mi pisci ove godine prvo poklonili jest – perspektiva.

47. Strani faktor

2025-01-13T04:10:00.000-08:00

Potrebno je prvo da kažem da se sve što ovdje pišem može provjeriti kod mojih prijatelja i poznanika. Današnji, ili jučerašnji, Globus donosi „priču“ informatičara iz Hrvatske koji se zgražaju nad Vladom, ministarstvima i državom jer ovi, eto, magično, nisu uspjeli prepoznati važnost umjetne inteligencije a oni predlažu „AI ministarstvo.“ Nisam baš toliko naivan kao oni; to jest, davno sam „stavio na Facebook“ pitanje: poznajete li ijednu informatičku tvrtku iz Evrope? Ali to ne znači da nisam znao za važnost mobitela, krađu privatnih podataka, ili (čak analogno) uhođenje i prisluškivanje. Jasno mi je otprilike bilo i postavljanje optičkih kabela a i opasnost od magnetne vrpce na zdravstvenoj iskaznici; više nisam mogao predvidjeti kako bih ja osobno uopće tu bio imalo važan. Nisam ja odmah „radio protiv Hrvatske,“ tako da bi mi moj dragi prijatelj Musliman kazao da „odjebem u Srbiju.“ Ne. Putem svog dobrog prijatelja iz Hercegovine (Koliko sam mogao.) još prije deset (10) godina „pustio sam glas“ da tražim mobitel „hrvatskog proizvođača,“ „makar i lošiji,“ a kada mi je on opetovano ponudio novac, pa i da mi kupi motor, samo sam tužno rekao: „Eh, kada bih ja, Marko, mogao znati da to nije tvoj novac..“ Nisam mogao predvidjeti glupost i pohlepu većine ljudi, a na koncu je stigao i njegov odgovor: „Takav mobitel ne postoji.“ Niti 1996. se nisam baš radovao Amerikancima, i kada sam primijetio nekakvo komešanje na kampusu (A mislio sam da je to stoga što konačno svi znaju da sam gay.), bilo mi je više nego drago da idem kući. Da me itko tada pitao „hoćeš li Clintona ili ludog Tuđmana“ bio bih bez premišljanja odgovorio „Tuđmana.,“ što i jesam bio raskrstio svjesno u svojoj tadašnjoj tintari, a što mislim i da je prirodan odabir – mada nisam imao baš lijepe stvari za reći o tom režimu. (Tada sam bio i mlađi i malo rastrojen i uplašen, i vječna misterija mi je jedan „privatni mlažnjak“ za kojeg se kunem da je preletio plažu na Titovoj vili, no ne moramo niti meni sve vjerovati.) Konačno, oko 2012., na blogu sam napisao: „Ova vlast jest istinski strani element, zbog svoje nebrige, rasprodaje..“ – dalje već možete zamisliti. Elem: nikada, niti jednom, za ovih dvanaest godina aktivizma nisam dobio nikakvu, niti najmanju, naznaku od vlasti kao ohrabrenje, o pomoći da ne govorimo. Dapače. Toliko vam se mogu zakunuti.

46. Manipulacija

2025-01-13T04:08:00.000-08:00

Zapravo, iako jesam neke stvari planirao, prilično vremena sam potrošio i na obranu i zaštitu od države. Tako država i prijeti mojim prijateljima i kontaktima, ucjenjuje ih, koristi one mojih roditelja ili šire obitelji, i tako dalje. Ali se naravno koristi i maloljetnicima na primjer, koji bi meni mogli biti zgodni, pa ih „pomiče po sceni“ (Ali da ih naravno ne možete „imati.“) jer, eto, oni misle da su usavršili psihičko zlostavljanje. Ali nisam odmah bio niti „poznat:“ isprva nije bilo nikakve zaštite, opasnost je bila stvarna, pa sam morao telefonirati u američku ambasadu kada su klinci prijetili da će me prebiti. Ali da su samo klinci. Država na raspolaganju ima i „ugledne“ „poslovne ljude,“ ili doslovno nasilnike, alkoholičare ili narkomane. Neke stvari možete izvršiti i online, i tako uzvratiti. Kada postanu previše bezobrazni, bilo što što su izlajali može se upotrijebiti protiv njih, ili sustava. Tako sam jednom malom objavio sliku spolovila (Priznajem, nije lepo.) ili telefonski broj, a sjećam se i slučajeva kada bi drugi ljudi online njih toliko „razapeli“ po objavi informacija (Jer njima obavijesti itekako pristižu.), da bih odmah ugasili račun i pokušali „nestati.“ Ali sustav vam je glup. Stotinu puta sam im poručio da im je mnogo bolje da se bave problemima nego sa mnom; ipak, oni baš tu vide opasnost. Postoje i ljudi koji bi silno htjeli da dalje objavljujem, a nije da uvijek imam neki pakleni plan, pa mi se ne da, pa.. Tko zna kakve se sve ucjene zbivaju u pozadini. Sve u svemu, naučio sam se biti sam. Društvo me vrlo brzo umori jer većina doslovno ne zna što se zbiva, a materijal za nekog dečka ovdje je toliko loš. Morao bih doslovno nekoga pripitomiti.

45. Ulog

2025-01-13T04:07:00.000-08:00

U SAD također postoje najmanje dvije frakcije koje otvoreno kradu svaka za sebe; govorim najmanje jer oko 90% ljudi nije „uključeno u te procese,“ niti ih ti „zastupnici“ zastupaju. E, ako tome pridodate Dantea, koji opisuje kako je „car budala, a papa jedva čeka da smeta caru,“ pa „dvije frakcije u Firenci, dvije kod cara i dvije kod pape,“ možda će vam biti jasnije „današnje“ političko ustrojstvo svijeta. Ako sam, tako, još prije desetak godina točno „predvidio“ (Igra se igra već dugo. Samo nije bilo istupanja u javnost do Asanža.) međudržavni terorizam, ostaje još mala mogućnost, ali ipak je tu, „da sam ja nekako kriv za njega.“ Moram vas razuvjeriti da je to obična glupost. Kao prvo, da sutra umrem, ne da ne bih „nikome“ falio, nego bi se igra tako lijepo nastavila igrati bez „mene.“ Drugo, kako je rekao moj profesor kada sam ga uputio na Internet za „masovne objave, a on se vratio na knjige:“ „Nikada zapravo ne znaš kako će netko reagirati na ono što kažeš ili napišeš.“ Treće, Ameri igraju na frontu od Poljske i Njemačke, preko Bosne i Srbije, pa Turske, Sirije i Irana, sve do Kazahstana, Pakistana, Kine i Tajvana i Filipina. To je mašinerija ratne privrede i duga koja može „prestati“ tek bankrotom ili potpunom promjenom vlasti, a ovo potonje nije moguće jer 9/10 političara i „poslovnih ljudi“ živi od novaca kojima zadužuju vlastitu državu, najviše kod Kineza i Japanaca. Zatim, sam sam se igrao tom idejom: kada sam „prijetio“ vlastima – zapravo prosvjedovao protiv komunikacijskog i inog maltretiranja, rekao sam online u videu „da ću im ja danas ubiti ovog, a sutra onog,“ što je bila zajebancija iz očaja, ali, hej, to se i zbiva. Pa zatim, dok je Twitter još dopuštao razgovore, jedan lik mi je napomenuo da sam „sam rekao da sam predsednik Privremene svjetske vlade.“ Ne znam što bih na to rekao osim da su neki ljudi zaista izluđeni lažnim vijestima u potpunosti. Dok sam snimao radio emisije, tada sam pisao i blog, i napisao da je u javnim nastupima „na kocki vaša osobnost.“ I to je itekako točno: to je „neksus“ svih mišljenja o vama. Žalosne su tek dvije stvari. Prvo, da još neki ljudi misle, ili koriste, „činjenicu da je Assange ugrozio živote.“ A drugo, da mnoge vlade još uvijek koriste lažne vijesti da bi utješili ljude „povodom vlastite nesposobnosti.“ Ti ljudi točno – baš ti – i ubijaju (I njihovi gnomovi.), a oni vas i čine ludim.

44. Performansi

2025-01-13T04:06:00.000-08:00

Nisam oduvijek bio „sova;“ netom po povratku iz SAD, u društvu novinara, 1996., otvoreno sam se čudio da zašto vlast ne da radiju 101 nacionalnu koncesiju. U međuvremenu sam se prevario i o tim novinarima, koji su, je li, „profesionalci,“ a kada ih pitate zašto ne izvršavaju građansku dužnost, obično vam kažu da „imaju djecu,“ pri tom misleći da ih moraju hraniti, no tu se krije i prilično malograđanske udobnosti. Tako je potpuno uzaludno takvim ljudima objašnjavati da će upravo nedostatak reformi i trošenje novca izazvati kolaps zdravstvenog i mirovinskog sustava. U statističkom zavodu jednog režima (Jer, to je to; zar ne?), sjede ljudi koji „broje“ nezaposlene, nikada ne spominjući da sudjeluju u organiziranom progonu onih kojima režim nije u stanju naći posao. Godine 2013., u ljeto, kako sam još imao stranicu minijaturist.net koja mi je služila za poeziju, komično-groteskno-patetično sam se malo zanio i objavio popis svojih političkih obećanja, a jedno od njih je bilo i lijek za rak. To obećanje je više bilo zasnovano na osobnom nesretnom iskustvu sa mojom majkom, i neposrednom promatranju što mogu učiniti današnji pametni lijekovi. Ipak, priznajem, malo sam se više zanio ali to vam, znate, mene tješi kako me više zanimaju kultura i umjetnost – kada sam izvršio „prvo javno naručivanje sa britanskog i njemačkog Amazona,“ točno u minutu našeg primanja u EU. Sjećanje me još služi: pio sam kavu u hotelu More – dok, još nepopularnije, jer se u svakom čovjeku miješaju i bijes i strah, čak i što bi kršćani kazali „muka,“ iznjedrio sam kraći članak o „ispravnoj verziji“ proslave na Jelačić placu na kojem je Vlada naredila zagrebačkoj filharmoniji da „svira Beethovena,“ „a ona vam glasi jedan dobar Browning šmajser ispred svih tih evropskih političara.“ Nisam nasilan čovjek, nisam nikada niti ikoga nagovarao na nasilje, ali se ono bogami vršilo nada mnom, i to najčešće ono psihičko i financijsko, ali bogami je bilo i „prijetnji integritetom.“ Kako je moj broj pod gotovo neprestanom blokadom dolaznih poziva, recite vi meni: tko me je doli režima mogao zvati i pitati, uljudno, „informacije za osmrtnicu?“ Je li to prijetnja? Itekakva. Uglavnom, valjda ste shvatili, sa njemačkog Amazona uz više od nekoliko godina zakašnjenja sada i možete naručiti, ali skuplje; britanski ste uvijek mogli zaboraviti. Ali tu su i svi „ostali“ kojima nikada nije niti cilj bio išta shvatiti. Oni vas jednostavno progone jer im je tako rečeno. Jučer sam razgovarao sa jednim mlađim državnim službenikom koji se i nešto malo buni na sustav pa sam mu morao objašnjavati da je to niz nepovezanih mafijica a da na razini Vlade ne postoji ikakva integracija u suvislu politiku. „Njima je dovoljno da krađu i dobro žive, a mišljenje nemaju. Mišljenje je ono koje im se kaže.“ Bilo je svega. Znao sam i zajebavati vozače Libertasa tako da im nisam htio ući kada bi stali, ili bi se klanjao vozilima koji bi stali na zebri. Meni je tako bilo lakše, a uvijek mi je lakše i kada shvatim koliko samo pametnih ljudi postoji kojima je stalo. Poput onih koji su izmislili cjepivo za rak.

43. Lake droge

2025-01-13T04:05:00.000-08:00

Prvo da kažem da ovo nije mjesto za pravne zavrzlame: ukratko, problem je što legalizirati, za koga, i kako. Problem američkog predsjednika nije Rusija nego kako da ga država „sluša;“ vjerujte, takvi problemi izgledaju jednostavno samo. Ovo je, dakle, „ispovijed.“ Duvat sam počeo u šesnaestoj godini; u stvari, „sve“ sam počeo u šesnaestoj, ali to također nije tema. Naš svijet su bili škole, motorini, i „privatna mjesta za nesvijest.“ Nikada se nismo tukli ili nešto slično, više razgovarali unedogled, a „pod dejstvom“ i držali monologe; tako smo jednom prijatelju, da se našalimo, jednu večer ceremonijalno uručili imaginarnu „Zlatnu pilu.“ Duhan će vas ubiti na duge staze, od trave možete dobiti psihozu, ali barem ne utječe na „nesvjesne procese,“ tipa rad srca, pa nećete umrijeti odmah kao u slučaju kokaina. Nećete dobiti moždani udar. Ali smo frend i ja dali prvi džoint njegovu mlađem susjedu, i čovjek je, nakon niza godina, završio u ludnici; danas se okrenuo vjeri i konobari. Također, trava je danas jača nego ranije, a, kako sam već rekao, „i prska se.“ Bio sam stvarno prisiljen prestati, ja tek iz današnje perspektive smatram da je to bilo dobro za mene. Problem s porocima, po mome mišljenju, jest upravo psihička ovisnost: moj cijeli život je tako strukturiran oko cigarete, i zaista ne želim prestati. Ali, tada je to bio najmanji od mojih problema, kako sam bio na „zakonitim, boljim, kemijskim proizvodima.“ Uz malo suza tako sam brzo shvatio da moram promijeniti i prijatelje. A da me uz neke od njih nije vezivalo ništa doli trave. U tridesetima, na jednom tulumu kada se prijatelju rodio sin, opet sam zapalio nakon nekih deset, petnaest godina. Nije mi ušlo u naviku, ali su se potvrdile riječi utjehe moje sestre koja je solidarno sa mnom prestala, „kada sam je ja već navukao.“ („Da vidiš kako lupa kada si čist.“) Samo sam povremeno pušio u „večernjem društvu muških posjetitelja,“ i zaista je seks „bolji,“ ali morate poznavati osobu, barem ja. Kako se šalim: „Nemoj ništa pokušavati dok sam urokan. Ja ne mislim da ćeš me poljubiti, nego ujesti.“ To vam je „početak“ tih psihoza; naime, nikada nisam volio recimo da mi zvoni telefon (Fiksni.) kada sam napušen. Sve bih dakle pogasio, a i parlafon u mom studentskom stanu je neprestano imao izvučenu žicu da me nitko ne uznemirava. Zanimljivo je i da mislite da ste „incognito“ ali, kako mi je kasnije rekla susjeda: „Što ti je, Davore: to je cijeli hodnik zgrade bazdio.“ Danas sam u fazi da mi je duvanje dosadno, nesumnjivo jer imam interese, a teško je nešto ozbiljno raditi takav. Prije nekoliko dana sam bio u društvu sa dobrim i dragim prijateljima: izgledali su mi neozbiljno, djetinjasto. Što se tiče mladih, nemam dilema da je njima govoriti „kao živi mrtvima,“ ali mislim da bi trebali znati da se to radi, uvijek i potpuno i neizbježno, na osobnu odgovornost. Kako kaže liječnik u mojoj knjizi o drogama: „Droge postoje jer biljke nemaju noge, pa se otrovima štite od životinja. Te otrove koristimo oduvijek, ali, danas, kemijski, po prvi put posjedujemo mogućnost da si spizdimo mozak trenutno, potpuno, i zauvijek.“

42. Smeće

2025-01-13T04:04:00.004-08:00

Malo sam odmorio, ali ostao budan, jer je zaista nevjerojatan fenomen kada se kocka svijetom a niti jedan od korporacijskih medija, u njihovom vlasništvu o tom ne izvještava. Ne izvještavaju niti oni koji su pod utjecajem američke države. Ovi prvi ovih dana nas uvjeravaju kako će „kripto“ budućnost biti toliko blistava u Jutarnjem, Večernjem i na Indexu, a na HBO Maxu su bili snimili dokumentarni film ima ohoho. No, kako imam utakmica u nogama, sve me to podsjeća na „sumanutu epizodu“ kada sam razbijao BBC šutnju prije barem osam godina, mada su oni svaki kredibilitet izgubili još ranije – kada su ljudi doslovno prosvjedovali ispred njihove zgrade, a oni o tom nisu niti zucnuli. Kako sam rekao, moguće je da neki zapadni političari zbog ovoga budu i uhapšeni. Uglavnom, tada je Kina zaključila da, za razliku od Albanije koja smeće uvozi iz Njemačke, ne mora više uvoziti zapadno smeće. Nije vam to neka sreća, jer, iako je Kini bolje, to smeće se trenutačno izvozi u druge, „manje sretne“ azijske države, a i Hrvatska ga je uvozila, iz Italije, i to poluilegalno. Naravno, netko je zaradio, država ostala gluha, i „sve je u redu.“ HDZ Večernji ostao je nijem. I tako prtljam ja po Twitteru, pišem ovima i onima danima, i konačno BBC objavi vijest da Kina više neće uvoziti britansko smeće, i to u „kontakt programu.“ To je bilo čudesno: jedan za drugim, javljali su se obični građani, i, znate što su govorili? „Tako vam i treba! Sada ćete možda nešto i učiniti po pitanju smeća i okoliša!“ A bome ga „ima.“

41. Dugovi

2025-01-13T04:04:00.000-08:00

Već sam kazao da veliku potrebu u životu nisam imao da se nešto ubijam od posla – to zahvaljujući roditeljima. Nisam nikada imao nešto previše novaca, osim u Ini, a i tih dvanaest tisuća smatram tek normalnim životom. Jebiga! Normalno mi je i da ne mislim računima, i da negdje otputujem! Tata je imao novaca jer je radio, „u dvije smjene;“ on vam je ta generacija koja stvarno vjeruje u rad, a meni je rad bio nešto obično, kao školovanje. Rekao sam da niti stipendija nije bila izdašna, više darežljiva, i da mislim da je to dobro za studenta, ali ipak sam u SAD imao i tisuću od roditelja koju sam nosio (U cipeli.), a poslali su mi još jednu kada sam „prvi put“ bankrotirao. Zapravo sam, je li, bankrotirao više puta u životu, tri ili četiri puta, recimo putem „minusa,“ ali vam se moje iskustvo ne razlikuje toliko od onog mojih vršnjaka. Na primjer, moj prijatelj pomorac tokom dvadesetih zamišljao je svoj život kao „avanturu,“ i, vrlo velikodušan, malo puno i hedonist, nedavno mi je rekao (Osim bisera da „kurve ne čitaju misli:“ „Moraš im reći što da rade.“): „Ja ne znam gdje su te pare do četrdesete otišle!“ Onda obično pomorci shvate da je plovidba „samo posao.“ Kada sam bankrotirao sa obrtom, bilo je to, redom, zbog svjetske krize, srozavanja standarda, otvaranja sumnjivih privatnih tvrtki i – Jadrančice. Ostao sam dužan 50.000 kuna a to je opet podmirio moj otac, jer, on se „boji“ države: ne očekuje ništa dobra od nje. Zato, opet, je li, ljudi i rade na crno. Kamata je iznosila lihvarskih 18%. Kada je „stigla“ „legalizacija,“ bio sam protiv iste, jer je „moj“ stan kupljen potpuno zakonito u Jugoslaviji (Otac nije niti bio u partiji; mama jest.), zarađenim novcem, a tvrdio sam da nas „najnovija“ država želi opljačkati. „Svi legaliziraju. I Meliha.“ „Pa da Meliha skoči sa balkona, bi li i ti?“ No. Kada sam bio u dvorištu bolnice, na tabletama, ptice su pjevale, pitao sam tatu koliko ga je koštao put u Zagreb i briga o meni. „Nije to bitno. Deset tisuća kuna.“ „Dobro. Da znam naplatiti.“

40. Pismo

2025-01-13T04:03:00.000-08:00

Napravio sam svoju uobičajenu grešku: film koji sam gledao nije turski. Ne, francusko-alžirsko je grčki. Ali još dok sam snimao radio emisiju o Arapskom proljeću, šalio sam se da je treća pjesma „zapravo turska, ali sve je to isto. U mojim godinama još skrivam da pušim je najbliži onom što smo mi u Jugoslaviji nazivali „ženskim štivom,“ sa dodirima grčke tragedije i „tableaux“ scenografije. Pessoa onda kaže kako su sva ljubavna pisma smiješna, „ali ne bi bila ljubavna da nisu smiješna.“ U filmu, za mene urnebesno, taj žal za nevinošću „ufaćen“ je u izjavi starije žene koja na fantaziranje mlađih i „kontroverzni“ razvod uzvikne cinično: „Kada zmija ostari, žaba je zajebe!“ To je samo mali komentar na „praksu“ da se žene vrlo male djevojke. Ali, da prevedem, pa da napokon počnemo: žene su arapskom svijetu pederi. Kako se religija nikada nije odvojila od države, politički islam „jest“ nacionalizam. Nije mene tek tako nazvala Bandićeva tajnica; sama ideja da bi Bandić guglao najpovoljnije ili najstručnije ponude vrlo je naivna. A i prevodio sam nešto malo za Hrvatsku vojsku – jednom mi je prijevod reklamirao nekakav oficirčić, bio vrlo neugodan, na što sam mu kazao da se nećemo tako razgovarati i poklopio slušalicu. Trebalo je biti vrlo oprezan i svakako izlaz se nije sastojao od toga da pišem samo institucijama; naprosto sam je morao izložiti javnom pogledu – ako baš hoćete, u smislu nekakve jadne „police osiguranja.“ I tako je valjalo „stvoriti kontroverzu:“ odabrao sam Reddit. Moj prvi post tamo sastojao se od objašnjavanja „što Kuran govori a što ne.“ I Arapi imaju školovanih ljudi, i kod Arapa postoje starije, primitivne generacije. Ako sam u emisiji osudio politički Islam, pa i pisao o Egiptu malo kasnije, vremenom sam čitanjem usložio vlastite stavove. Tako, po Povijesti arapskog svijeta, Arapi imaju i upliv komunizma, nacionalizma, „džihadizma,“ sada naravno kapitalizma, a, nadajmo se, u budućnosti nečega novoga. Sve te izme često eksploatiraju stranci, ali to stoga što se Arapima, u biti, nude „dvije nedemokratske alternative: politički Islam, ili politička tiranija.“ Izrijekom jedan od islamista, „boraca za slobodu:“ „Nemamo se čega sramiti i trebali smo svoju verziju događaja davno ispričati. Ovako smo dopustili drugima da govore o nama.“ Naravno, svjestan sam i „Suni-Šija“ „gluposti,“ ali one meni nikada nisu bile bitne. Hoću reći, ne da nisu bitne, već mi se uvijek činilo prilično besmisleno boriti „za sebe.“ Onaj tko nije zaslijepljen, smisao vidi baš u ostvarivanju i tuđih prava.“ Kada sam bio mlad, često sam se pitao kako to da „nikog nije briga.“ Danas, da se potrudim, mogao bih bolje objasniti kako.

39. Ekspozicija

2025-01-13T04:02:00.000-08:00

Sa Internet stranicama je bilo lako. Već 2004., pete, pokrenuo sam stranicu vlastitoga obrta i zatim zaključio da imam prostor, a doslovno desetak godina kasnije zabezeknuto slušao reklame ministarstva kojima su poticali bivše kolege da „iskoriste Internet.“ Mislim da je država učinila strašnu grešku u borbi za glasove i osudila penzionere na „nepoznavanje bankomata,“ a – niti mladi nisu bolje prošli. Prvi pokušaji bili su nevini, mada sam odmah otvorio adresu d.incogn, uz one davor.juricic i obrt.davora.juricica; oduvijek sam volio „malo razgraničiti stvari.“ Tako sam, kako sam sam pisao poeziju, naumio objaviti antologiju „najnovije,“ jer to je, znate, jedna umiruća forma, koja je sačuvana tek u stihovima pjesama koje se pjevaju. Usput, takve je puno teže prevesti. Dva dana sam recimo, kada sam otkrio Jukali, ponavljao do nesvijesti pasuse koji mi se nisu uklapali, pa sam već bio zamišljao susjede koji „dolaze sa vilama.“ Imao sam prijatelja koji je predvodio u 24sata i on mi je vezom sredio banner na sajtu Večernjeg kojim sam naumio privući druge pjesnike. E, zatim se to proširilo na „najružniju razglednicu Zagreba,“ pa na program u Lisinskom, pa na pismo Gradu Zagrebu, a, vrlo brzo, u dva Obami: u prvom sam se zalagao da „skine kravatu“ „u pogledu“ zelene energije, dok sam u drugom „savjetovao“ da napiše knjigu o svim zakulisnim igrama. Zatim sam bankrotirao i prebacio se na radio u Dubrovniku; nisam se bojao za kvalitetu programa, začudno (Jer to je divna prilika da ispadnete budala.), malo treme jesam imao u početku, ali imao sam je i u autobusu pred turistima, to je brzo prošlo, no ipak mi je bilo drago da je to radio, pogotovo kada smo „stigli“ do emisije o ratu: Egotrip 10. Zaista nikada ne znate, bez uvrede, u gradu kao što je Dubrovnik. Ali, po hospitalizaciji nakon Tvoje stvari, počeo sam izlagati „lik,“ ne tek „djelo.“ To je već bilo opasnije, ali i „psihološki izazovnije,“ pogotovo ako uzmete u obzir da sam bio na poprilično „bolničkih teških droga.“ Nesumnjivo sam bio anoniman, ali mi je više to smetalo nego danas – jer mi je iskustvo bilo potpuno novo – i zaista žalim bilo kog kome se to dogodi rano u životu. Tako doslovno nisam mogao hodati od uzbuđenja, ili bih morao izaći iz autobusa za kojeg sam teškom mukom namaknuo za kartu, i „sakriti“ se u ulici koja vodi do srednje škole „Cambridge,“ čekati da mi bude bolje, a zatim bih opet morao hodati, a eto, čini mi se da ću pasti. Na koncu sam i čitao knjige o tom fenomenu, kako je izgleda to „moj“ lijek za sve, i pronašao sljedeće: „Ekspozicija samo znači da vas ljudi više primjećuju, ne da vas vole, cijene ili razumiju. Isto tako možete nekome poslužiti kao instant meta.“ I sam sam nešto svjedočio fenomenu, kao kada bih „sreo“ voditelja Dnevnika, i onda se morao podsjetiti da, to jest, on mene ne poznaje.

38. Stanka za odraz

2025-01-13T04:01:00.000-08:00

Kupio sam hrpu sociološko-ekonomskih knjiga, ali i dva romana, a počeo sam gledati i suvremene evropske filmove (Nešto slično bilo je organizirano prije dvadeset i pet godina: festival evropskog filma u Zagrebu. Drugo područje interesa su mi klasici Hollywooda koje predstavlja Tarantino.), dok je zajednički nazivnik suvremenost. Houllebecq piše o starenju i degeneraciji zapada, politici, teroristima, predsjedniku TV zvijezdi, a Hollinghurst prikazuje adolescenciju dva prijatelja od kojih će jedan postati umjetnik, drugi političar. Trokut tuge, film, jest kritika klasnih odnosa i kapitalizma, Kvadrat suvremene umjetnosti, Vlast prikazuje korupciju u Španjolskoj, a Bolesnica izruguje medijski narcizam. Još nisam pogledao Binoche koja glumi ženu koja dejtira online i tursku dramu nepoznata sadržaja. Preplaćen sam i na X i na Facebook, X je više činjeničan, a Fejs.. Teško je zapravo reći koja se "kuća" ili koji pojedinac prostituira za pažnju na ogavniji način. Kako sam studirao književnost a i počeo svoje cjeloživotno čitanje romanima, dok sam i pohađao kolegij Film u SAD, bio je to doslovno vrlo ugodan povratak od patologije koju prikazuju, koju žale ili s kojom se izruguju. Ne mogu reći da sam vrhunski stručnjak u tim područjima, jer, s nešto utrka u nogama brzo shvatite da postoje ljudi koji bi vas „pojeli za doručak“ kako se samo tim bave, ali „primijetite“ tu i tamo nešto – kao „nestabilnu“ kameru u Vlasti. I, dok je prelazak u sociologiju za mene bio više nego dobrodošao (Jedva sam čekao. Roman „sere“ „pa nekad nešto kaže,“ a ovo je čisti sadržaj.), i, iako sam još 2005. pisao koliko je smiješno da na TV prikazuju lokalne članove Mense dok sastavljaju kocke, „umjesto da organiziraju financiranje,“ sa ekonomijom kao studijem sam se prvi put ozbiljno susreo kada sam upoznao svog njemačkog dečka. On je studirao kombinaciju koja je nama nezamisliva: filozofiju i ekonomiju. Dugo je moje opiranje disciplini trajalo, a i danas bih radije upisao povijest i povijest umjetnosti. No, je li, rekao bi Brecht: „Možeš ubiti čovjeka, ali ne možeš ne platiti.“ Platio sam veliku cijenu ovih desetak godina svog života, i to tako da često nisam imao „za platiti,“ pa sam se tako odrekao mnogočega. Ali je moj proračun točan: ako su naočale i bazen u 4 godine poskupili 100%, isto se potvrđuje najobičnijom kartom za javni prijevoz u Dubrovniku. Ono što je koštalo 10 kuna, danas stoji 2,5 eura. Amerika danas plaća kamate više nego vojni budžet, a duguje i Amerikancima i strancima. Osim toga je važno koliko i na što troši, naravno. Kriza 2008., kada sam i kupio uljni radijator kojeg dan danas koristim, i to u Zagrebu, jer sam već bio upoznat sa smjerom plinovoda, bila je teška, uzrokovala je državno pokriće privatnih dugova, a inflacija je kasnije „došla“ sa sve većim elektroničkim izmišljanjem novca. Ali ja vjerujem da je dio inflacije i namjeran. Bolje rečeno, mislim da je ovo jednosmjerna ulica, barem zasad, gdje SAD koristi položaj dolara, i već dugo tako mislim. Mislim da oni tokom 4 ili 5 godina, uz inflaciju od 100% - sebi smanjuju dug. Kuna je ranije bila fiksirana između dolara i eura, pa zato, uza svu našu nesposobnost, inflacije nije bilo. Ali današnja EU je sve više potpuno podložna američkom utjecaju, i „kurs“ dolara i eura se gotovo ne mijenjaju. Jednako kako nije bilo moguće imati jednu valutu a različita zaduživanja, tako, vjerujem, nije niti moguće financijski upravljati tako velikim dijelovima svijeta bez nečije štete, i stoga i čujete zahtjeve da Njemačka izađe iz eurozone, sada kada ju je iskoristila. Što će se tek zbiti uvođenjem carina teško je predvidjeti. Ali ništa zabavno. Ispred mene je barem tisuću stranica suvremene proze, i tri tjedna „dobrobiti“ na bazenu i u sauni. Naučio sam mnogo toga tokom ove dekade, ali najviše sitnice poput razlikovanja što je hitni poziv, ili da se ne javljam dok s nekim razgovaram, da uživam u šetnji, i ne čudim se više ljudima. Kako je rekao Krleža: „Onaj tko se čudi da su ljudi glupi vjerojatno niti sam nije nešto nadaren.“ Ali drago mi za romane i filmove. Da su još tako „kvalitetno vrijeme.“

37. Nadzor

2025-01-13T04:00:00.001-08:00

Svakako, nastavit ću sa, ambiciozno rečeno, memoarima, no da samo nešto kratko skiciram u nešto što je i inače tek skica. Danas su pohvatali IPTV lopove – nema dvojbe da oni to jesu – ja sam je baš ovih dana kupovao i kontaktirao s nekim od njih, ali i drugi su krivi. Broj sam dobio od prijatelja, ali ovo nije prvi put da je on baš „zasrao.“ Naime, nemam samo biljke u svom okruženju; ovaj je prilično svjestan. I dogodila se ta podudarnost da mi je objašnjavao ulogu koju Valentić „danas“ igra u politici u Hrvatskoj – kad Valentić – umro. Naravno, prava igra počinje kada ste u strukturi, mada niti javna riječ nije za baciti. Potpuno je, recimo, besmisleno na internetu brojati lajkove – potpuno su lažni: lažniji ukoliko je nešto bitnije. Nije riječ tek o najvećem psihološkom pokusu na svijetu kako bi vam se nešto prodalo ciljanim reklamama; na prvom mjestu je (još uvijek) jeste li, ili ne, politički aktivni. Svojevremeno, prije nekih osam godina, odveo sam vijećnika Srđ je Grad, usred noći na plažu na Boninovu, te mu objašnjavao „prosvjećeni apsolutizam“ (Slobodno provjerite kod čovjeka.), kao i činjenicu da se sustav ubacuje „analognim metodama“ u apsolutno sve stranke. Nije me poslušao, ali primjećujem da je u međuvremenu odustao od vijećničkih dužnosti, vjerojatno umoran i razočaran. „Mi“ smo samo do te vremenske točke stigli iz suprotnog pravca od Amerikanaca. Kod nas je u velikoj mjeri sačuvan komunizam, dok je FBI oduvijek pratio aktiviste ili sindikate. U tom, zapadnom, sustavu vijest je, upravo, da je Francuska postala dužna u istom omjeru kao Grčka, no ipak mislim da igru „ćeraju“ Amerikanci i Britanci najviše; Nijemci nisu dužni. Naime, dug države tako je dobar mehanizam da država sluša pojedine interese, a i korumpiranim političarem se toliko bolje upravlja kada ima interes ili tajnu, „makar seksualnu.“ Čim je, dakle, Hrvatska ušla u „zapadne integracije,“ taj isti Zapad, korporacije, imaju ogroman interes da se i „nama“ nebitnim „plasira“ dug koji nećemo moći „servisirati.“ Što se tiče samog prisluškivanja, njega je, kao što znamo, omogućila tehnologija. Ali i ljudi i namjeran smjer tehnologije. To jest, kada zovete „iz Afrike u Južnu Koreju,“ poziv prvo ide u SAD, pa zatim u Koreju, dok je jedina druga država koja ima takvu infrastrukturu Britanija. Tako su kabeli na Zapadu fizički posloženi, i, Le Monde je objavio, Englezi prisluškuju cijelu Afriku, uključujući „Vip“ menađeriju, i policiju i političare tih država. Pomaže i ako ste glupi. Kolinda je tako mlada išla u Ameriku i fino su joj oprali mozak. Na koncu stignete do tog da od te čuvene suverenosti „u Hrvata“ nema skoro pa ništa kada postavljate koga god hoćete, znate sve o tim ljudima, plaćate profesore i aktiviste, i tako dalje. To vam je realno stanje ljudskih sloboda na zapadu. Ništa niste učinili osim što ste, na primjer, snimili radio emisiju kako se izbori u Dubrovniku kupuju i kako se zapošljava preko veze, ali vam se prava uskraćuju. Jedna serija je takve ljude nazvala „sigurnosno zanimljive osobe,“ dok postoji nekakva nada za „Guantanamo“ jer je Elon kazao da praćenje novinara i građana mora prestati.

36. Zatvor

2025-01-13T04:00:00.000-08:00

Neke odlomke o petotjednom boravku u dubrovačkom zatvoru i uvjetnoj osudi na dvije godine već sam pisao, ali neke moram i ponoviti i sažeti kako bi sadašnjem čitatelju ipak stvari bile jasne. Tako, izolacija, kako sam rekao, utječe na psihu, ali je još veće razočaranje u „ljudsku rasu.“ Što uopće reći o vladavini loših koji kvare one ionako neobrazovane? Ha? Svijet u kojem je sve na prodaju i nitko ne voli nikog? Sve ono što čitate u novinama, tri smrti u posljednjih godinu dana, recimo, „neto je rezultat“ činjenice da danas postoje u SAD i privatni zatvori, kako su sinoć pijanice istakle, ali i oni „poluprivatni,“ eto, kod nas, te da se zatvorenici „medikaliziraju“ kako bi bili mirni. Svjedočio sam da je svatko na nekakvoj terapiji ali i da zatvorenici „mijenjaju“ tablete: te ljude ili je netko ubio ili su se, najvjerojatnije, sami „overdozirali.“ A zatvor jest poluprivatan jer pravosudni policajci organiziraju prodaju sitne robe zatvorenicima. Ali da je barem to sve! Državni odvjetnik i sudac su najbolji prijatelji. Odvjetnica ili radi za sustav, ili pristaje na njega. I tako dalje. Rekao sam tada da sam svoju kaznu prihvatio kako me uhvatio bijes kao reakcija na maltretiranje, onog mojih prijatelja i ono putem telefona, ali da mi je „žao što drugi nisu kažnjeni.“ Ljudi obično pitaju „i kako je.“ „Zatvorenici obično kažu da nije zatvor težak, već zatvorenici. Jedan je prebio ženu, drugi dilao drogu, treći ljude..“ „Da, moraš se paziti.“ „Ma dobro, tu su i oni koji te čuvaju ali je smješnije, u cijeloj tragediji, kako zatvorenici reagiraju na optužbe da si prijetio Vladi:“ „Ma daj, nemoj me zajebavati! Pička!“ Pa da vam možda objasnim te koji čuvaju. Nisu niti policajci potpuni monstrumi, a, rekao sam, tu su i kamere. Ali je odmah stigao jedan Englez koji je bio optužen da je Sjedinjene Američke Države prevario za, ni više ni manje – nego milijun dolara. Znam, to je većini sada smiješno, ali uzmite u obzir da je to stvarna životna situacija „koja vam se ne objasni.“ Odvjetnica, koliko je blesava, odjednom shvati da ne zna ništa o anglosaksonskom pravu i da je to vjerojatno prekrupan zalogaj. Policajci ne znaju engleski pa im ja prevodim. Sudac bi najvjerojatnije najradije otišao kući. Uza sve, Englez odgovara zatvorenicima da ima građevinsku tvrtku a oni svi žele pobjeći iz Hrvatske a on ostaje otvoren prema mogućnosti zaposlenja: vrlo brzo, oni čine male ili veće usluge za njega, iako ima i vike i slično, kako to nisu baš racionalni pojedinci. Sve u svemu, ako razmišljate o okrutnim kaznama za ministra „zdravstva,“ naš pravni „sustav“ sa dvadeset godina zatvora za teško ubojstvo s predumišljajem je puno bolji. Ako mislite da deset godina zatvora nije puno, preporučam vam pet tjedana samo, da shvatite da više niste ista ona osoba koja je u takav „zatvor sa pet zvjezdica“ ušla.

35. Dodir s politikom

2025-01-13T03:59:00.000-08:00

Nikada nisam razmišljao da se politikom bavim u bilo kakvom profesionalnom obliku, još uvijek tako mislim: a mislim, krajnje jednostavno, da nisam dovoljno sposoban za to. Ta pogledajte Tuđmana, ili neuspješnog Tuđmana, Zelenskog, i kako su samo lijepo uspjeli! Neozbiljna mi je bilo kakva kocka, niti u razgovoru ne volim brljaviti o nečem što ne poznajem. Jesam, napisao sam nebrojeno osvrta i kritika, ali „akcija“ je nešto potpuno drugo, u što možete ući jedino ako imate potpune informacije. A one nikada nisu potpune, nekada čak ni američka vojska ne zna tko je što „eksplodirao.“ Što niže idete, na niže strukture, kvaliteta kadra i informacija sve je lošija; zato se i mora intervenirati u gradove i općine, pa i njihove sudove: to vam je stvarnost. Ipak, možda je zanimljivije da sam, kako sam opisivao u jednom podkastu, upoznao Vlahušića, i to dok je ovaj bio gradonačelnik. Posao u LZMK mi je namjestio Antun Vujić, kako i „ja“ imam neke veze, ali to vam je u mojoj obitelji sve smiješno – naime, mene njima seka tu i tamo (Sve poslove osim LZMK sam našao sam.) „nabacuje“ s idejom vodiljom: „Ako vam treba netko kvalitetan..“ Prvo sam razgovarao s njegovom tajnicom, uskoro imao Androv broj, a još „skorije“ bio doslovno u redu za posao u hodniku ispred njegova ureda. Bilo me malo sram; drugi ljudi uključujući portira znaju zašto ste tamo. Nakon svega par minuta bilo mi je jasno da je riječ o trgovini, mada sam bio relativno mlad. „Što je onda rješenje?“ „Radio. Ili fakultet. I da, nemojte se ljutiti; da vi zaista razumijete moju struku, ne bi vam stanice Libertasa bile ovako prevedene.“ Nikada se nije javio, a uzalud sam objašnjavao sestri da mu ona „iz ureda predsjednika“ mora nešto dati e kako bi on mene zaposlio. Nešto gore mi se zbilo s tim liječnicima. Naime, susjedu je umirao otac i jednu večer, oko 11, pozvonio nam je da me pita broj moje sestre. „Ja mu ga moram dati, mada ću od nje dobiti jezikovu juhu. Neka pokuša.“ To se zbilo još ranije, a dok je ona tamo radila, ama baš ništa nisam mijenjao u svom životu osim što sam s fejsa maknuo da sam peder i da duvam; to jer sam bio oprezan zbog mogućih novinara. To vam je još gora gungula ljudi oko vas, hoću reći, i razlog, vjerojatno, što sam pitao Bupića u emisiji što će učiniti ako ga pitam za posao. Odmah mi je bilo jasno i da to nije moj svijet.

34. "Poticanje" na "terorizam"

2025-01-13T03:58:00.000-08:00

Mislim i da većina nikako, pogotovo vlasti, i uporno, ne žele razumjeti dvojaku prirodu društvenih medija. X se, istina, razvio kasnije kao medij eksplicitno orijentiran ka javnim izjavama, na kojem bi, eto, u današnje bolesno doba „trebalo pokušati biti slavan i tako se obogatiti,“ no, vidite, Facebook to nije. Facebook jest privatna stranica na kojoj možete dijeliti misli ili gluposti sa prijateljima, te stvari mogu biti javne ili ograničene na te prijatelje – ali ta činjenica nimalo ne mijenja temeljnu situaciju. Što ja imam s tim ako vi čitate moj Facebook? Ili X, „for that matter?“ Najbolje je to okarakterizirao moj već spomenuti profesor filozofije kojeg sam pak ja pokušao nagovoriti na Internet, na što je on uzvratio: „Već to činim knjigama. Ti nikada zapravo ne znaš kako će netko reagirati na nešto što ti napišeš.“ Točno – kako sam već i pokušao objasniti – ne znate niti kako će netko reagirati na bilo što što izgovorite u birtiji. Ili, da ukinemo privatna i javna, otvorena pisma? Vlast zasigurno ne voli niti ta, jer inače ne bi izmišljala glupave seksualizirane „vijesti,“ pa „prisluškivala“ privatna pisma, i tako dalje. Neću, tako, tvrditi da sam apsolutni anđeo, ali sam odbio bavljenje politikom upravo jer mi je jasno da političari često ubijaju ljude i doslovno, ili, kako sam se izrazio u primjeru mog pisma drugu Titu, „biju ih.“ Također, mora vam biti jasno da ja širu pažnju nisam odmah „imao,“ a zadobio sam je upravo vrckavim, šokantnim ili inteligentnim izjavama, ili pak čak i polugolim slikama mog bivšeg dečka. Ipak, kako su se sasvim sigurno odigrale eksplozije bombi u mom naselju u Zagrebu na koje sasvim sigurno nisam mogao imati ama baš nikakav utjecaj, jer sam tada muku mučio s reakcijama na Tvoju stvar, istodobno sam ispravno predvidio napade na službene osobe pa i nesretne eksplozije „amonijaka“ u Splitu, na primjer. Kako sam sve to lijepio na Facebook, zapravo mogu biti zahvalan da me ova luda država osudila za uvjetno ludo ponašanje „sa prijetnjom,“ a ne na „poticanje.“ Opet, shvaćate li koliko je to smiješno da bi Pentagon ili Al Kaida išli na moj privatni račun tražiti moje upute o bilo čemu? Ne, upravo je bio problem to da su ljudi počeli odlaziti na njega jer im se tamo počela „servirati“ jedna verzija istine – koju su oni prihvatili, više nego onu verziju službenih vlasti. A, uzgred, mislim i da su te vlasti malo previše opterećene mojom malenkošću. Bombe u Stenjevcu policija nikada nije riješila; slučaj, mislim. I, da, mislim da su povezane s mojom prošlošću, radio emisijom – ali ne na moje traženje. I dugo mi je trebalo da sve posložim koliko toliko zdravo. Sve ono što se dogodilo kasnije, napad na Markovom trgu, ili onaj u Splitu, mislim da bi prije vlasti mogli pripisati političkim pa i narko reakcijama na vlastite akcije. A, kada budete onezakonili slobodno razmišljanje i pisanje, pa i o tragičnim događajima, kakovo je vaše upravljanje državom i naši životi, prvo nam pošaljite otvoreno pismo u Narodnim novinama.

33. Nazovi i radi kompenzacije

2025-01-13T03:57:00.000-08:00

Mislim da je ovo najzanimljiviji dio ovih malih memoara makar sam jedan pokušaj već pisao ali on nije uključivao prvu polovicu cijelog života, „hopefully,“ a to jer se odnosi baš na proteklih nekih deset godina, kada baš i nisam dijelio ono što radim s ljudima. Ne jer bih se ja ustručavao nego su vam ljudi bojažljivi, ili misle da je sve to bez veze. Ipak, događaji su me „stigli,“ pa je čak i otac rekao: „Ne mogu ja znati što ti radiš gore dok si sam.“ Tako da, osim bilježaka, doslovno ne postoji nitko tko zna što sam mislio, ili osjećao, u određenim trenutcima. Te bilješke su odmah bile problem, još 2014. godine. Kako vam moraju nekako pristupiti, službe su preko prijatelja htjele da napišem pravu knjigu, tobože, u stvari da ne pišem po fejsu. Odgovorio sam kako danas knjige nitko ne čita, nemaju takav efekt kao kada se nešto masovno „dijeli.“ Ali imao sam i iskustvo sa Google i Facebook oglasima, i to bih vam ovaj put htio ispričati. Zanimljivo je da Google oglase možete prvi mjesec dobiti na „đemdo,“ i, moram im se zahvaliti, kako tada nisam imao niti kune, a razgovarao sam sa podrškom kada sam ostao dužan, te im objašnjavao da je to „standardni način poslovanja na Balkanu i poslovni rizik.“ Bila je to više šala, ali zaista su mi, kao i Vipnet, oprostili dug, i nikada više nisu tražili taj novac. To sa Vipom je posebna priča: ušao sam u butigu, tada je bila na Pločama, kupio tri broja i tri mobitela i rekao službenici da će im „Bog to platiti.“ Ona se smijala. No, oglasi. Morate prvo razumjeti da nisu moje sve „objavljotine“ realne: u nekima se šalim, drugima zanesem, u trećima namjerno pretjerujem. Ipak, bilo mi je žao tih konobara kako sam sam radio u turizmu, ne tek zbog novaca, nego i na primjer obrazovanja kojega nikada neće „dobiti,“ a potpuno mi je bilo jasno, to je bilo negdje 2017., da će ih uskoro nedostajati, čisto zbog eksploatacije, „pa sam im obećao veće plaće.“ Čista logika; ponuda i potražnja. Već tada ste mogli čitati u novinama nešto poput „Ako nemate konobara, zapitajte se gdje su vam oni od prošle godine.“ Ali potom sam objavio te oglase i pozivao ljude da dođu u Dubrovnik i Hrvatsku. „Ako znate nešto dobro raditi, dođite raditi s nama. Plaća će biti dobra.“ A istodobno sam pozivao strance, one s novcem, da ulože taj novac upravo ovdje. Ništa vam zakonski ne priječi da tako nešto činite: šalio sam se da „samo imam vlastitu unutarnju i vanjsku politiku: to može bilo tko.“ Na Facebooku sam se više orijentirao na obrazovne oglase za mlađe muškarce kako su oni u najjačoj obrazovnoj krizi. Oglas im je govorio da za pet godina sjedenja na klupi na Pošti mogu naučiti kineski. Morate i znati da zelene karte, barem je tako bilo, nisu nikakva „lutrija;“ pametna država bira ljude za koje želi da se usele, po tom kakve kvalifikacije imaju i koliko je sumnjiv i koristan njihov novac. A tada smo ušli i u EU, nešto protiv čega sam glasao na referendumu, i tom prilikom na tadašnjem blogu objavio članak da ćemo biti „periferija.“ Nisam, dakle, problem ja, ne umišljam si previše: problem su svi ti „Hrvati“ koji imaju agencije kojima zarađuju i na odlasku svoje „manje sretne braće,“ i skoro pa nekontroliranom dolasku drugih ljudi iz drugih krajeva. Problem je i što je država, takva kakva je, potpisala s Evropom određene sporazume koji je obvezuju da se u određenim slučajevima izbjeglice vrate u Hrvatsku. Govorim, sve to netko treba i provesti, ne samo piskarati po internetu, a to radi velika Hrvatska i veliki Hrvati. Šalio sam se da ću, nakon što sam vodio knjižaru „samo da izliječim frustracije,“ „očito morati biti i predsjednik SAD.“ To jest, kako sam često na trafici u Uvali jer stalno moram stavljati neke male pologe na Aircash, često i razgovaram s tetama. Na moje pitanje tko je kriv za ovakvo stanje, ova jedna je rekla: „To je lako. Krivi su građani koji su sve to dopustili.“ Svi ti kafići, radna mjesta, i tako dalje, koje uvijek tako lijepo stavite ispred iskrenog odnosa sa mnom – nemaju baš nikakvog smisla ako se raspadne okvir u kojemu se nalazi to radno mjesto ili birtija: država, ili šire, društvo.

32. Utjecaj

2025-01-13T03:56:00.001-08:00

Možete provjeriti, ja jesam, „kod“ umjetne inteligencije, nikada se nije dogodilo u povijesti da bi jedan disident imao izravan utjecaj na politiku. Dogodilo bi se da bi ga/ju doživljavali ozbiljno, dogodilo se i da bi se strane delegacije ozbiljnije nalazili sa disidentima nego sa službenim delegacijama, kao na primjer u Poljskoj tokom komunizma, ali to stoga što se očekuje da će disidenti preuzeti vlast: nikada mi tako nešto nije niti padalo na pamet. Dakle, nebrojeno puta se to zbilo, da bi zlostavljani sada odjednom nešto odlučivali, ali se nikada recimo nije dogodilo, čak niti u jednoj Engleskoj, niti na cijelom Zapadu, da bi se država ispričala „ili isplatila £1 odštete“ za uhođenje ili maltretiranje. Ali vam mogu ispričati o jednom primjeru neizravnog utjecaja. Već godine 2011., stvarno se čudim koliko su ti mali postovi bili zreli, oblijepio sam svoj fejs raznim kritikama pa i prijedlozima, ne tek u političkoj sferi, već i osobnoj i kulturnoj, bilo je tu naravno i nebrojeno „zajebancija,“ ono što su ranije bile „email forvarduše;“ stariji će znati. Jedna takva objava bio je citat već koga koji je govorio da je Hrvatska maksimalno neozbiljna država „koja neodgovorno već dvadeset godina nije svojim inspektoratom, zakonima, namjerama uspjela riješiti sustav robovanja i neisplate naknada za prekovremene sate i rad nedjeljom.“ Naravno, svake godine putem uspomena, zbog čega mi je fejs još draži od Twittera, jer služi kao nekakva baza podataka, ponavljao sam „objavljotinu,“ a danas možete i tako lako kontaktirati nekoga na društvenim mrežama, tako da ih jednostavno ubacite u „cc,“ što jednostavno znači „carbon copy“ – opet, odrasli će znati: to vam je onaj indigo papir putem kojeg se pisanje ili tipkanje kopiralo na još jedan list papira. I, nekom je „pukla kapilara.“ Teško mi je špekulirati o motivacijama, tko je kom što kazao ili naredio; činjenica jest da se te godine tada počelo raspravljati o „zabrani rada nedjeljom.“ Najvjerojatnije je bila uključena i „katolička demagogija,“ možda i strah da se pokaže da građani zapravo vole raditi nedjeljom ako ih se dvostruko plati – bilo kako bilo, mašinerija je upregnuta, i novi zakon je izglasan. To je samo jedan mali primjer da se dobar glas daleko čuje, „a loš još dalje,“ ali je država i dalje bila neozbiljna i nesposobna. Dobili smo jednu papazjaniju koja nije bila ni u primisli autora citata, a svakako niti mene, ako sam nešto bitan u priči. Zaključak je isti: ako želite da se provodi „vaša politika,“ neće vam pomoći nikakvo kukanje u krugu prijatelja pa čak niti radiju, mada ovo potonje ima nešto više smisla. Znate kako to ide, prvo se odlučite kandidirati, pa „stavite tezgicu za potpise građana na Pile.“ Svakako su u zabludi dvije vrste ljudi. Kao prvo, oni koji misle da je ičija vlast dobra bez kontrole i kritike: takvi se obično pretvore u opasne budale, kao recimo oni koji su tvrdili da „referendum za NATO nije potreban,“ jer, eto, oni znaju bolje od svih drugih. Ali i oni drugi, kojima su „svi isti,“ kao da onaj koji sve to treba promijeniti na bolje nije sam najobičniji čovjek koji to politički treba postići.

31. Politička škola

2025-01-13T03:56:00.000-08:00

Nakon što su pomislili da su me zauvijek diskreditirali, u meni se probudio pravi, pravcati prkos. Kako je uopće došlo do „manjih problema?“ Mogao sam ja nastaviti snimati emisije ali zaista, barem ja, ne znam što bi se bilo tada dogodilo, kako sam namjeravao snimiti emisije, ne tek sa „pravim političarem,“ već i sa pravim svećenikom, pravim braniteljem ili pravim psihologom. Njih petnaest; uvijek sam snimao po petnaest emisija u sezoni. Ali, kažem, teško vam je nekome objasniti čudne slučajnosti ako ih ta osoba ne vidi: vi ispadate ludi, a oni naivni. Rekao sam da ne želim više ništa snimati, ionako sam mislio odjebati „ekipu“ u turizmu, ali sam počeo pisati politička, komična pa i uvredljiva pisma različitim ljudima i institucijama. Bilo je tu malo šefice dubrovačkih knjižnica, malo Marka Zuckerberga – i tada mi je prvi put postalo jasno da problem uopće nije lokalan. Lokalna ekipa postoji, oni su izvršitelji i dijelom „zainteresirana stranka;“ sve je bilo jako teško nekome reći prije Cambridge Analytice, iako niti ja, naravno, u svakom trenutku, nisam sve znao. Ali mi je bilo smiješno kada je neka luda u kinu Slavica nakon filma o Snowdenu pitala tokom „panela“ „da kako se to njega tiče.“ Za svaki slučaj sam otišao kod psihijatra, ovog u Zagrebu koji je umro, a on je rekao da sam zdrav. Ipak, sutradan u 5 ujutro mi je obitelj prodrla u stan, i tvrdili su da nisam. Rekao sam već, mislim danas da je sestra mislila da je najvećim dijelom sramotim. Ali je šokantno koliko samo sustav reagira kada početne kontaktirati strane institucije, na primjer nizozemsku vladu. Prijatelji i dalje misle da ste ludi, da, ali odjednom ne možete više na telefon dobiti nikoga, a niti oni vas. Niti imaju želju. U Dubrovniku ne postoji samo politička mafija ili ekonomska mafija, nego su u sprezi, neki su u obje, a mnogi ljudi i rade za njih, ili državu. Tako vas netko ne želi poslužiti u njegovoj birtiji „zbog onog što pišeš na Facebooku,“ a vi pišete Bijeloj kući, koliko god to bilo ludo, „da mu kupe kafanu.“ To je bio neposredni svijet u kojem sam obitavao, i reagirao sam, i prije i poslije bolnice: pitanje je tek koliko sam se dobro osjećao i kada će se što dogoditi – prkos je bio tu. Osim toga, počeo sam se školovati. Čitao sam Primakova ili „Međunarodne prijepore,“ gledao strane televizije uključujući rusku dok je nje bilo, i – pisao, snimao emisije, objavljivao oglase. Nalazio sam se sa „opozicijom,“ i zaključio da su potpuni naivci. Otišao sam upoznati Petrova i Jurčića. Objavljivao sam što sam mislio da su problemi, koji su izgledi da se što dogodi, i davao preporuke, poput one da se „uništi“ SDP i stvori „politički vakuum u Zagrebu.“ Cijelo vrijeme sam „operirao“ pod pretpostavkom da vlast naime prva krši zakon, to jest, nezakonitom prismotrom na bilo kojem sudu ruši bilo kakvu moju moguću izloženost. Ipak, zatvorili su me, tako da su zanijekali ikakvu svoju ulogu, pa i onu da me baš sustav psihički čini „rastrojenim.“ Još uvijek je teško, no prvi trenutak kada sam shvatio da „možda nešto postajem“ zbio se kada sam objašnjavao da par aviona treba Hrvatskoj po ugovoru koji su potpisali, ne za rat – to bi bilo smiješno – nego „air policing:“ nadzor svog neba u sklopu ovako ograničenog suvereniteta. Taj dan sam dodao i da će „stara Mig kanta pasti svaki čas.“ Taj dan se Mig i srušio.

30. Dodir s novcem

2025-01-13T03:55:00.000-08:00

Mislim da ljudi nemaju tek problem sa malo više novaca, što se često naglašava, već i sa premalo. Ukratko, mislim da odrastanje u siromaštvu rađa – komplekse. Tri takva bića sam barem upoznao, ako baš ne računam crvenokosog konobara u Maloj kavani koji očito nije bio gay, ali mi je zato napomenuo „da se vratim kada budem imao novaca.“ Moja prva ljubav je odrasla u prljavštini starog grada, sa samohranom majkom, i postao je lopov. Prijateljica koja je odrasla u bijedi u Rijeci digla je je dva, tri kredita, i kupila auto i stan, ali zato nikada nije radila nešto što bi voljela. Prvi dečko se zaposlio preko oca u Hrvatskim vodama, nečem potpuno neinspirativnom, samo da pobjegne od vlastite obitelji. Moj otac je vodoinstalater, majka viša medicinska sestra, ali mi nikada ništa nije nedostajalo, kako rekoh. Nikada nisam imao previše, ali su bili sigurnosna mreža, a kao dijete su me vodili i na skijanje jednom, dok sam odrastao u stanu od sto kvadrata i dva kata, dvije kuhinje i dvije banje, gdje je svatko imao svoju sobu a jedna bi i ostala! Otac me jednom odveo na posao – odveo me više puta – ali taj dan kod jedne imućnije dubrovačke obitelji, povratnika iz Njemačke, koji su imali dva sina: jednog nešto starijeg od mene, a jednog nešto mlađeg. Imali su Lego kocke, bolje računalo od moga, a i barku. Nešto slično će mi se kasnije ponoviti u knjižari, gdje me bogatija zagrebačka obitelj, baš kao ova dubrovačka, u potpunosti prihvatila. Ne znam u čemu je tajna, ali iako tajne nije bilo da oni imaju više od mene, do dana danas smo ostali prijatelji, a da nije bilo nikakvoga ponižavanja, ili pak slinjenja s moje strane. Najjednostavniji i najčišći odnos prijateljstva, ovamo i posla, ali i prijateljstva. Tako uistinu mislim da su rana iskustva vrlo, vrlo bitna za nečiji emocionalni razvoj. Dan danas – taj stariji dečko je postao zubar – i ništa mi ne naplaćuje osim onog što mora, ali dan danas mislim da moja „sramota“ više proizlazi iz činjenice da sam ponešto zlokobno društvo – ne iz činjenice da se nešto sramim pred njim, da mislim da mu nešto dugujem, da nisam prijateljski zahvalan, i sl. Mislim i da je taj fenomen dosta rijedak. Probajte od nekoga posuditi motor.

29. Radio

2025-01-13T03:54:00.000-08:00

Jedan dan u Dubrovniku sam slušao novi studentski radio i jednostavno im poslao e-pismo u kojem sam rekao da nema smisla da zvuče kao ostale radio stanice i da bih volio puštati glazbu kod njih. I službeno sam tada bio student, imao sam vremena, a i to je bila moja dječačka želja. Nisam imao apsolutno nikakav „pakleni plan“ u glavi. Samo sam htio to kao hobi, i namjerno zamolio za termin kasno navečer. Emisije su imale određenu strukturu, pa je tako jedna pratila obrade, druga jazz dive, treća „domaćice,“ ili tekst u pjesmama. Jedina „mana“ svega je bila ta što sam se bio nadao „upoznati neke hot studente.“ Toga baš nije bilo. To je bilo 2011.; sljedeće godine sam snimao emisije o knjigama i sve me više moj hobi „primao.“ Planirao sam, snimao, preslušavao, tada je to bila emisija za mene i moje prijatelje, reakcija iz Dubrovnika nije bilo, mada sam ja već planirao kako da se proširim na sva, mislim, tada, četiri studentska radija u Hrvatskoj, a mislio sam kontaktirati i onaj u Beogradu. To i nije toliko teško, znate, jednostavno pišete ljudima – e da nije onih drugih državnih službenika, onih koji malo manje i tvrđe „razmišljaju.“ Ničeg previše kontroverznog tu nije bilo osim možda dvije emisije, onima o jeziku i nacionalizmu, kada sam dobio e-pismo od same autorice, Snježane Kordić, iz Osijeka, kada sam si mogao definitivno potvrditi da se moje emisije koje sam „lijepio“ na Internet i Facebook – čuju, i one o ratu, zapravo dramska inscenacija pisama između Filipa Davida i Mirka Kovača. Sjećam se da sam promislio da je radio zapravo mudar medij, jer se ne vidiš. Godine 2013., objavio sam „Tvoju stvar,“ emisiju s jednim od kandidata za gradonačelnika Dubrovnika. Tada mi je već bilo jasno da bi moglo biti problema, pa sam i „sazvao sjednicu“ sa studentima nakon snimanja da vidimo hoćemo li je objaviti. Oni su rekli da zašto ne, a kakav bi ja čovjek bio da sam bio rekao ne, kada je sve bila moja ideja? Napisao sam im smjernice za moguće medijske izjave, i emisija je emitirana. Neki prijatelji su me hvalili; Hrvatski laburisti su tražili kopiju audio fajla. Emisija, u svojim „pančlajnima“ govori o tom da se izbori u Dubrovniku kupuju a da se zapošljava preko veze. Da mi je netko tada ispričao kako će izgledati moj život narednih nekih deset godina, rekao bih mu da je lud.

28. Izleti u turizam

2025-01-13T03:53:00.001-08:00

Lijen nikada nisam bio, ali sada je stiglo vrijeme da probam najnižu prečku „tržišta rada“ u Hrvatskoj. Nakon što je obrt bankrotirao prihvatio sam posao prodajnog predstavnika a drugu sezonu pratitelja u Gulliveru i Elitu, kako ništa drugo u Dubrovniku niti ne postoji. Bilo mi je dosta Zagreba, mater je bila bolesna – i već sam bio živio pola-pola. Istodobno sam još uvijek bio poslijediplomac, a počeo sam i snimati radio emisije za UNIDU, ispočetka dječja želja da sam DJ, a kasnije sve više kreativni proces koji me ispunjao. Bilo je to nužno jer sam brzo shvatio da se od turizma ne može prezimiti. Štedi, zbrajaj, budi na zavodu tri mjeseca; ipak ne možeš prezimiti, a eksploatacija je potpuna. Kao pratitelj sam ljudima čak objašnjavao da mi mogu dati sto kuna manje ali uz slobodan dan, i da ću biti zadovoljniji i bolje raditi. Nisu shvatili. Prodajni predstavnik je užas užasa, ali je pratitelj krasna jebivjetarska gaža za nekoga od 25 ili 30 godina. Vodio sam uobičajene izlete iz Dubrovnika, čak povremeno i goste sa kruzera, ali najdraže su mi bile ture. Ture su bile licenca tzv. Explore tvrtke, a ideja je da imate malu grupu ljudi koju vodite po Hrvatskoj. Tako sam ih vodio od Zagreba preko Plitvica i Zadra i Velebita do Trogira, a zatim još tjedan dana iz Trogira od Šolte preko Brača i Hvara do Visa i Korčule. Smislite nekakvu priču, jedete, pijete i zajebavate se. Sreća je htjela da sam taman tada snimio Tvoju stvar, koja je prekinula i moj studij, i moju vezu, i moju ikakvu šansu za zaposlenje (Osim autopraonice valjda, koju su mi ponudili sa zavoda tako da „nisam nezaposlen“), a tada sam upisao vlastitu malu političku školu. Počeo sam opsesivno pratiti vanjsku politiku i pisati stranim institucijama, isto kao što sam ranije pisao američkom predsjedniku (Zaista možete. Jednostavno „contact Whitehouse.“ Dobit ćete i odgovor.), i tu počinje moj aktivizam zaista, i ispreplitanje cyber i stvarnog života. Moji nisu to dobro primili. „Ti ne moraš gledati vijesti non stop.“ „Šuti. Gledam tko više laže.“ Kao u slučaju bilo koje škole, trebalo mi je četiri ili pet godina za prve rezultate.

27. Putovanja po Evropi

2025-01-13T03:53:00.000-08:00

Mnogi ljudi se grebu za te večere, što li; ja mislim kako nema ništa ljepše od toga da nešto sebi platite. Sreo sam školskog kolegu i rekao mu da sam otkrio koliko je novaca potrebno za život, u šali: „Dvanaest tisuća.“ „To, je li, tebi samom.“ „Naravno.“ Jako je lijepo i ugodno živjeti sa tim iznosom, a govorimo o razdoblju od prije dvadeset godina. Stignu računi – vi ih „prepišete“ – samo jednom sam se upitao koliko trošim na njih, to kada sam zbog Nijemca u Bosni imao fiksni telefon preko tisuću kuna. U London sam otišao tako da obično volim gledati vijesti dok večeram ako ne večeram s nekim (Tada sam i kuhao, mada sam dobio i čestitku za novu godinu od lokalne pizzerije.), a Dnevnik Katedrale duha je upravo bio izvijestio da nam je Britanija ukinula vize. Nazvao sam prijateljicu koja je također bila na stipendiji u SAD i nonšalantno je upitao bi li išla, i ona je nonšalantno pristala. S njom sam kasnije išao i u Berlin, drugi put. London doduše „za Uskrs,“ nekih pet dana košta pet tisuća kuna ali to možete platiti, a to mi je oduvijek bila želja kako sam njihov jezik i kulturu studirao, ali to da vam i ništa ne fali: restorani, šoping, izlet u Brighton ili Greenwich, a muzeje i galerije je kraljica ljubazno proglasila besplatnima. Bio sam i u kazalištu; u doba interneta i iz Zagreba možete kupiti kartu za londonsko kazalište. Ja sam vam „baba.“ Tako me pitao prijatelj iz djetinjstva da jesam li duvao u Amsterdamu, a kada sam rekao ne, on je uzvratio da sigurno nisam bio ni na kurvama. Bio sam zato u kraljevskom muzeju i onom van Gogha, pa na koncertu klasične glazbe, a u Berlinu u pravom kabareu, makar je, zbog jezika i nas turista, danas to pantomima. Pred Noćnom stražom, Rembrandtom, prišao mi je sam kustos i objašnjavao da ju je kupio neki trgovac koji nije imao dovoljno velik zid pa je skratio sliku sa svake strane po metar; na takvim stvarima vam se ja pržim. Recimo, iz Hamburga sam išao vlakom u Kiel, jer me zanima povijest Njemačke a to je bila Hitlerova mornarička luka. Obično i kupim neku knjigu ili u slučaju Hamburga vojni džemper (Stvarno je topao.), ili pokušam zapričati nekoga u hotelskom baru. U Berlinu sam spavao u isključivo gay smještaju prvi put, to mi se činilo zgodno, ali to vam nije nekakva sodoma i gomora, više stariji ljubazni par. Naravno, svjesni ste koliko ljudi imaju u Hrvatskoj; sami roditelji, kada su me pitali koliko je koštao London, samo su rekli: „Moja i tatina penzija.“ Stoga sam se i bio učlanio u HNS na tri dana, htio sam raditi s mladima, ali sam shvatio da su njima djeca korisniji kao idioti odmah. Ili sam htio objaviti knjigu najnovije hrvatske poezije, za koju sam imao i reklamu na Večernjem. Ili sam htio da Lisinski provede projekt „Mladi u Lisinskom,“ koji bi im omogućio jeftine karte. Ili, je li, pišete Bandićevoj „administraciji“ da prevode da je to sramota. Bio sam i u Budimpešti u čuvenim Gellert toplicama, a vidio sam i priličan dio Hrvatske, putem raznih zaposlenja. Ne volim ljude koji degeneriraju putujući, no mislim da malu djecu odmah treba navikavati na mala putovanja, kao i da svaka mlada osoba obavezno mora „izići iz zemlje.“ Samo da vidi. Ali ja vjerujem i da „dijete“ treba završiti što više škole.