EX[PERIMENT] PLANET EARTH - GALACTIC SOUL FUSION

ZAŠTO NEMA ISLANDA U VESTIMA NAJVEĆIH SVETSKIH I SRPSKIH, "NEZAVISNIH" MEDIJA

2013-05-08T11:24:00.001-07:00

ZAŠTO NEMA ISLANDA U VESTIMA NAJVEĆIH SVETSKIH I SRPSKIH, "NEZAVISNIH" MEDIJA

Judge Sentenced to 28 Years in Prison for "Selling" Kids to Private Prisons

2013-04-30T01:36:00.001-07:00

The Citizen Hearing on Disclosure is Coming

2013-04-30T01:17:00.001-07:00

Anonymous - Operation May 1st

2013-04-29T04:16:00.001-07:00

QandA Domagoja Margetića pred Antikorupcijskim odborom Europskog parlame...

2013-04-24T02:59:00.001-07:00

Izlaganje Domagoja Margetića pred Antikorupcijskim odborom Europskog par...

2013-04-24T02:29:00.001-07:00

Randall Hillner - OPPT Trustee w' Lisa Harrison

2013-04-22T07:03:00.001-07:00

Bravo New World Episode 4 - Citizen Hearings on Disclosure with Stephen ...

2013-04-20T04:51:00.001-07:00

U zdrav mozak - Štef HDZ-ovac 1.dio

2013-04-20T02:18:00.001-07:00

Anonymous - Imagine that - #OpAwakeTheMasses

2013-04-20T02:00:00.001-07:00

Hitler - Veče sa Ivanom Ivanovićem

2013-04-20T01:54:00.001-07:00

Uploaded videos (playlist)

2013-04-19T13:18:00.001-07:00

I am a creation of our Creator. Creator in the paradise of eternal life, Your name is the most powerful. Creator allow all your procedures to become law here, as they are in your presence. Bless us with the wisdom to observe the teachings of your messengers. Bless us with the gifts that allow us to have life, because you are our creator and I your creation, to you I vow my absolute obedience.

Just as a body, though one, has many parts, but all its many parts form one body, so it is with Christ. For we were all educated by one Spirit so as to form one body—whether Jews or Gentiles, slave or free—and we were all given the one Spirit to be a part of. Even so the body is not made up of one part but of many.

Now if the foot should say, "Because I am not a hand, I do not belong to the body," it would not for that reason stop being part of the body. And if the ear should say, "Because I am not an eye, I do not belong to the body," it would not for that reason stop being part of the body. If the whole body were an eye, where would the sense of hearing be? If the whole body were an ear, where would the sense of smell be? But in fact God has placed the parts in the body, every one of them, just as he wanted them to be. If they were all one part, where would the body be? As it is, there are many parts, but one body.

The eye cannot say to the hand, "I don't need you!" And the head cannot say to the feet, "I don't need you!" On the contrary, those parts of the body that seem to be weaker are indispensable, and the parts that we think are less honorable we treat with special honor. And the parts that are unpresentable are treated with special modesty, while our presentable parts need no special treatment. But God has put the body together, giving greater honor to the parts that lacked it, so that there should be no division in the body, but that its parts should have equal concern for each other. If one part suffers, every part suffers with it; if one part is honored, every part rejoices with it.

Now you are the body of Christ, and each one of you is a part of it. And God has placed in the church first of all apostles, second prophets, third teachers, then miracles, then gifts of healing, of helping, of guidance, and of different kinds of tongues. Are all apostles? Are all prophets? Are all teachers? Do all work miracles? Do all have gifts of healing? Do all speak in tongues? Do all interpret? Now eagerly desire the greater gifts.

Uploaded videos (playlist)

2013-04-19T13:09:00.001-07:00

Cirilica - 18.03.2013.

2013-04-19T13:07:00.001-07:00

The Resident: How the Economy Is a Ponzi Scheme

2013-04-19T12:46:00.001-07:00

Nigel Farage: Kako se Hrvatsku mitom i silom ugurava u Europsku uniju

2013-04-19T05:03:00.001-07:00

Nigel Farage - EU igra je gotova

2013-04-18T12:50:00.001-07:00

Whistleblowers on US Govt Time Travel & Teleportation | Extraordinary Ye...

2013-04-18T09:39:00.001-07:00

Vous êtes des criminels de droit commun - Nigel farage 17 avril 2013

2013-04-18T09:37:00.001-07:00

AVN | What's wrong with America? Are we slaves or Free Men? Learn why 9...

2013-04-18T08:45:00.001-07:00

Cenzurirana Latinica (1)

2013-04-17T12:48:00.001-07:00

Russian depositors begin seizing property of Cypriot banks

2013-04-15T04:37:00.001-07:00

Dvije bolne istine: Rat je bio dogovoren, a Katolička crkva prala je novac ratnih profitera

2013-04-14T15:56:00.001-07:00

SUOČAVANJE S ISTINOM

Dvije bolne istine: Rat je bio dogovoren, a Katolička crkva prala je novac ratnih profitera

Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 02.09.2011. - 17:45:00
Zadnja izmjena: 02.09.2011. - 17:51:40

KOLUMNA - Najnovija optužnica protiv bivšeg HDZ-ovog premijera i stranačkog predsjednika Ive Sanadera znači zapravo samo jedno. HDZ je strukturalno i programski zločinačka, kriminalna organizacija. Nije to ništa spektakularno novo niti ekskluzivno.

Ali optužnica protiv Sanadera za slučaj zloupotrebe položaja u Aferi Hypo mogla bi potpuno urušiti tranzicijski, kriminalni model vlasti, kojega je HDZ gradio zadnjih dvadesetak godina. Sistem je to temeljen na korupciji, organiziranom kriminalu, međunarodnom krijumčarenju oružja, droge, ljudi, nuklearnih materijala i na kraju na organiziranom pranju novca kriminalnog porijekla, preko mreže tajnih računa i tajnih povjerenika koji su godinama upravljali najstrože čuvanom HDZ-ovom tajnom – paralelnim stranačkim proračunom, čiju su kičmu predstavljali upravo tajni računi otvoreni kod Hypo Grupe u Klagenfurtu, sa svrhom pranja novca opljačkanog iz Hrvatske tijekom 1990.-ih godina. Bio je to sistem projektiran u samom političkom vrhu HDZ-a, odnosno u vrhu HDZ-ove vlasti od 1990. godine do danas, i nema niti jedne Vlade, niti jednog premijera ili današnje premijerke, ministra ili člana predsjedništva HDZ-a ili visokog dužnosnika te stranke, koji nisu bili dobro upućeni u HDZ-ovu zločinačku tehnologiju upravljanja državom. Još 1992. godine Tuđman i Pašalić su započeli izgradnju sistema tajnih računa u inozemstvu na koje je prebacivan novac iz stambenih fondova, kao i iz fondova mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, te novac kojeg su iseljenici donirali za obranu i obnovu Hrvatske početkom 1990.-ih godina.

Kako u tom trenutku Hrvatska zbog međunarodnog embarga nije smjela imati svoje račune u inozemstvu, odnosno račune koji bi glasili na državu ili državne institucije, a bilo je izuzetno opasno da takve račune otvara HDZ kao politička stranka, vrh HDZ-a odlučio je organizirati mrežu povjerenika, fizičkih osoba, preko kojih će kontrolirati tijek financijskih sredstava na tajnim računima u inozemstvu. Već tada sklopljen je strateški savez raznih kriminalnih grupa s vrhom HDZ-a, pa su se tako među povjerenicima na tajnim računima našli Ivo Sanader, Hrvoje Petrač, Hrvoje Šarinić, Ivić Pašalić, Vladimir Zagorec, Branimir Glavaš, Walter Wolf, Milan Naperotić, Jozo Martinović, Ivan Čermak, Neven Barać, Tomo Horvatinčić, Goran Štrok, kao i brojni drugi. Mrežu tih povjerenika kontrolirao je i koordinirao osobno Franjo Tuđman, kao šef države i predsjednik HDZ-a. Međutim u određenoj mjeri svi su povjerenici imali i određenu samostalnost za upravljanje financijskim sredstvima s računa koji su im bili povjereni na upravljanje, pa su tako, pogotovo nakon 1994. godine povjerenici u tajnosti potpisivali s Hypo Grupom tajne povjereničke ugovore na temelju kojih je Hypo Grupa sredstvima s tih tajnih, povjereničkih računa mogla upravljati kao svojim vlastitim sredstvima. Odnosno, Hypo Grupa je ta sredstva prema punomoći pojedinih povjerenika reinvestirala u projekte u samoj Hrvatskoj, ali i BiH, Srbiji, Crnoj Gori i djelomično Austriji i SAD-u, pa se kroz fiktivne kredite i investicije zapravo obavljalo operacije pranja novca opljačkanog iz Hrvatske 90.-ih godina.

Zato se u određenom trenutku i moglo dogoditi da Hypo Alpe Adria Bank Zagreb ima višestruko veći temeljni kapital od matične banke koja je jedini osnivač i vlasnik ove banke, a moglo se dogoditi i to da Hypo Grupa sa tek stotinjak milijuna eura temeljnog kapitala u fiktivne, sumnjive kredite i investicije visokog rizika plasira astronomskih 47,7 milijarda eura, za koje nikada nije dokazano porijeklo, odnosno izvori tog novca kojeg je Hypo Grupa, zapravo oprala fiktivnim kreditnim operacijama na cijelom Balkanu. Ovo je utvrdila austrijska istraga u slučaju Afere Hypo, a podatke o sumnjivim kreditnim plasmanima potvrdio je i nalaz revizije iz 2009. godine pod nazivom „Projekt Fokus“, u ovkiru kojeg su napravljene liste svih sumnjivih kreditnih plasmana Hypo Grupe, za koje istraga smatra kako se radilo o operacijama pranja novca sumnjivog porijekla, dok se zapravo radi o novcu sa tajnih računa, kojima su upravljali pripadnici političkih elita, prije svega Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te jednim dijelom Austrije i Njemačke.

Mnogi tako vjeruju da je Afera Hypo, u biti, najveća bankarska afera u Europi nakon Drugog svjetskog rata i zapravo je nevjerojatno kako su sve te operacije tako jednostavno prošle ispod radara europskih institucija za spriječavanje pranja novca i suzbijanje gospodarskog kriminaliteta. Odnosno, nemoguće je vjerovati kako središnje banke Austrije, Njemačke, Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te Crne Gore, nisu znale niti raspolagale informacijama o operacijama pranja novca u Hypo Grupi. Prije možemo govoriti o velikom zataškavanju, jer je očito kako su sve zemlje do jednog trenutka vjerovale da im ovakve ilegalne financijske operacije zapravo popravljaju platnu bilancu države i u bitnom doprinose likvidnosti njihovog bankarskog i financijskog sistema. Tako su vjerovali sve dok se ovaj na kriminalu i pranju novca temeljen sistem nije počeo urušavati sam od sebe, kao kula od papirnatih novčanica. Tada više, jednostavno, nije bilo pomoći, i na prvi znak financijskih problema u Hypo Grupi, kada su utvrđeni prvi ozbiljniji gubici u poslovanju Hypo banke, krajem 2006. i početkom 2007. godine, bilo je jasno kako se afera više ne može izbjeći niti zataškati. Bio je to početak urušavanja HDZ-ovog sistema financijske moći temeljenog na krvavom, tranzicijskom, ratnom plijenu pohranjenom na tajnim računima kod Hypo banke.

Za razliku od drugih afera koje nisu mogle urušiti temelje HDZ-ovog tajnog sistema financijske moći, Afera Hypo najopasnija je za sami HDZ. Ovaj slučaj, naime, jedini u cijelosti razotkriva HDZ kao mafijašku organizaciju, razotkriva mafijaški kriminalni način funkcioniranja HDZ-a, tajne i paralelne kanale odlučivanja, tajni i paralelni financijski proračun kojim je stranka raspolagala i financirala svoje operacije, te razotkriva veze vladajuće političke stranke s organiziranim kriminalni mpodzemljem koje je sama organizirala i stvorila kao vlastitu kriminalnu logistiku. Ukratko, Afera Hypo dokazuje kako je HDZ – hrvatska Camorra. Drugim riječima, dokumenti iz Afere Hypo jasno govore o tome kako Hrvatskom vlada dobro organizirana i opasna mafija.

Međutim, za hrvatsku će javnost biti bolne posebno dvije istine u ovom slučaju. Prva je ta da je rat na Balkanu 90.-ih godina bio dogovoren, odnosno da su usred najžešćih ratnih sukoba tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srbijanski Slobodan Milošević imali zajedničke banke u Velikoj Britaniji i Francuskoj preko kojih su zajedno izvlačili novac koji je na kraju završio na tajnim računima kod Hypo banke.

Druga bolna istina je ta da je u pranju novca ratnih profitera preko tajnih računa otvorenih kod Hypo banke sudjelovao i vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj. Afera Hypo, dakle, nas suočava i s onim činjenicama s kojima, bojim se, još nismo spremni na suočavanje. A kamoli prihvaćanje takvih ružnih i neugodnih istina. Vjerujem kako se u tome i kriju razlozi toga što je Afera Hypo i danas zabranjena tema u Hrvatskoj. Medijima u Hrvatskoj sam kao novinar koji je razotkrio aferu, pogotovo nakon što je protiv Sanadera podignuta optužnica na temelju dokumenata koje sam otkrio, ponudio više puta feljton o Aferi Hypo. Nitko ga nije htio objaviti. Zato sam se na kraju na nagovor prijatelja odlučio na pisanje knjige „Tranzicijska šifra Hypo“, koja bi uskoro trebala biti objavljena. Naravno, pod uvjetom da se nađe netko dovoljno hrabar da ili objavi ili sponzorira objavu ove škakljive knjige. Nakon objave određenih dokumenata i dokaza iz Afere Hypo u mojoj novoj knjizi, vjerujem kako neke stvari na Balkanu više nikada neće biti iste.

Luković i Zaba na tajne račune prebacili 2,1 milijardu maraka stare devizne štednje

2013-04-14T15:54:00.002-07:00

RATNO PROFITERSTVO

Luković i Zaba na tajne račune prebacili 2,1 milijardu maraka stare devizne štednje

Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 08.05.2012. - 20:58:17

KOLUMNA - Misterij „nestanka“ stare devizne štednje sa računa građana kod poslovnih banaka u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješena. Vlasti su jednostavno godinama tvrdile kako je novac iz hrvatskih banaka „opljačkala centralna banka u Beogradu“ i kako ta sredstva nije moguće vratiti.

Dvadeset godina kasnije, tajni dokumenti Zagrebačke banke, kao i brojni drugi dokazi, nedvojbeno dokazuju kako najveći dio novca od tzv. „stare devizne štednje“ nikada nije stigao u tadašnju Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Ekskluzivno otkrivamo gdje je Franjo Luković prebacio novac sa računa građana, poznat kao „stara devizna štednja“. Prvi put objavljujemo popis banaka i financijskih institucija kod kojih su otvoreni tajni računi na koje je u tajnosti prebacivan novac stare devizne štednje.

Od 1990. do 1992. godine poslovne banke u Hrvatskoj, posebno Zagrebačka banka d.d. Zagreb, taj su novac transferirale na vlastite tajne račune u inozemstvu, gdje je novcem nastavila upravljati Uprava same Zagrebačke banke. Razlika je bila ta da su nakon prebacivanja stare devizne štednje građana u inozemstvo,čelni ljudi banaka mogli tako opljačkanim novcem upravljati kao vlastitim ili novcem svojih banaka, bez ikakve daljnje suglasnosti građana. Službena verzija za opljačkane građane bila je: „Novac smo poslali u Beograd i tamo se vašoj deviznoj štednji gubi svaki trag“. Strogo povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke, skrivana od očiju javnosti gotovo dvadesetak godina, ipak, dokazuje: Franjo Luković sa suradnicima odgovoran je za pljačku 2,1 milijardu njemačkih maraka stare devizne štednje.

S jedne strane, na taj su način oštećeni građani, čiji je novac završio na privatnim tajnim računima pod kontrolom bankarske elite, dok je s druge strane time oštećena sama država, koja je zbog takve pljačke stare devizne štednje bila prisiljena na zaduživanje kod tih istih poslovnih banaka koje su i opljačkale novac građana. Za Upravu ZABE bio je to dvostruko koristan posao. Na tajnim računima u inozemnim bankama položila je gotovo 2,1 milijardu tadašnjih njemačkih maraka, dok je s druge strane postala i jedan od najvećih kreditora i vjerovnika države, čime je Uprava ZABE na čelu s Franjom Lukovićem došla u poziciju da u svakom trenutku drži u šaci bilo koju vlast, i da može ucjenjivati državu. Klasičan primjer ratnoprofiterske poslovne operacije.

Tajni dokumenti same Zagrebačke banke dokazuju trag ovog novca. Godine 1991. Zagrebačka banka imala je registriranu „staru deviznu štednju“ u ukupnom iznosu od 801 milijardu 594 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Taj novac nikada nije uplaćen Narodnoj banci Jugoslavije, nego je u tajnim financijskim operacijama Franje Lukovića i njegovih suradnika prebačen na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. Opljačkani novac Franjo Luković pretvorio je u vlastiti i profit svojih suradnika, dok je istovremeno za taj iznos zadužena Republika Hrvatska, odnosno Državni proračun, jer je opljačkana stara devizna štednja odlukom Vlade pretvorena u javni dug Republike Hrvatske.

U tajnom dokumentu Zagrebačke banke detaljno se opisuje tehnologija zaduživanja države za opljačkani novac stare devizne štednje.

„Iznosi koje Republika Hrvatska duguje temeljem deponirane devizne štednje građana predstavljaju iznos koji Banci duguje bivša Narodna banka Jugoslavije, te koji je Uredbom od 17. prosinca 1991. pretvoren u javni dug Republike Hrvatske.

Istodobno, Uredbom su zamrznuti svi depoziti građana u stranoj valuti koje su hrvatski državljani deponirali kod hrvatskih banaka prije 27. travnja 1991.

Građanima stoje na raspoložbi dvije opcije za konačnu realizaciju njihovih potraživanja. Prva opcija predviđa prihvaćanje 13 godišnje oročenog depozita, uz kamatnu stopu od 5% godišnje, koji se vraća u 20 polugodišnjih rata počev od 30. lipnja 1995., ukoliko se kamata isplaćuje u stranoj valuti, odnosno počev od 30. lipnja 1992. ako se kamata isplaćuje u HRD. Država je preuzela prema Banci obvezu vraćanja iznosa koji odgovara njenim obvezama prema takvim deponentima.

Druga opcija predviđa zamjenu depozita na transferabilne obveznice izdane od Republike Hrvatske. Ove obveznice njihovi imaoci mogu zamijeniti za nekretnine ili dionice u privatiziranim poduzećima. Imaoci obveznica koji ne žele ostvariti svoja prava kroz stjecanje nekretnina ili dionica u privatiziranim poduzećima, imaju pravo zadržati obveznice“.

Tajno izvješće Franje Lukovića iz 1992. godine otkriva podatke o iznosima transferirane stare devizne štednje sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci u financijske operacije u inozemstvu, točnije na tajne, skrbničke račune u inozemstvo.

„Ukupna devizna sredstva građana položena na račune Zagrebačke banke d.d. iznose na dan 31.12.1992. godine 1.243.034 tisuća DEM (milijardu 243 milijuna 34 tisuće njemačkih maraka).

Stara devizna štednja Zagrebačke banke iznosi 889.617 tisuća DEM (889 milijuna 617 tisuća njemačkih maraka), a drugih banaka 222.236 tisuća DEM“.

Osnovno pitanje je, ako Franjo Luković novac od strae devizne štednje nije prebacio na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu, gdje je novac završio sa deviznih računa u Zagrebačkoj banci?

Odgovor na ovo pitanje krije se u tajnom dokumentu Uprave Zagrebačke banke iz 1992. godine.

Iz sadržaja tog dokumenta razvidno je kako su devizna sredstva građana prebačena sa računa u Zagrebačkoj banci u Adria Bank AG u Beču (gdje je stara devizna štednja opljačkana iz ZABE pretvarana u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 21 % ukupnog vlasništva); LHB Internationale Handelsbank AG u Frankfurtu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Anglo Yugoslav Bank Ltd. u Londonu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Banque Franco Yougoslave SA u Parizu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 6 % ukupnog vlasništva).

Trag ovako opljačkane stare devizne štednje prikriven je fitkivnim vraćanjem dugova kod inozemnih banaka, kao vraćanje obveza bivše SFRJ. Naime, Uprava Zagrebačke banke, točnije Franjo Luković dogovorili su u tajnosti preko Miloševićevih ljudi u Narodnoj banci Jugoslavije (a Franjo Luković i Slobodan Milošević zajedno su radili u Jugobanci) takav financijski aranžman prema kojem Zagrebačka banka nije morala uplatiti devizna sredstva na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Fitkivno je dogovoreno da će Zagrebačka banka podmiriti obveze SFRJ kod stranih banaka.

U stvarnosti, preko tih stranih banaka, pod lažnim opravdanjem plaćanja obveza Narodne banke Jugoslavije, Uprava Zagrebačke banke izvlačila je novac od stare devizne štednje u inozemstvo.

Novac je prebacivan prvotno na tajne račune kod banaka: Berliner Handels und Frankfurter Bank Frankfurt na Maini; Bayerische Vereinsbank AG, Muenchen; DG Bank u Njemačkoj; Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, Frankfurt na Maini; Union Bank of Switzerland, Zueirch; Swiss Bank Coporation Zueirch; Credit Suisse, Zueirch; Nordbanken, Stockholm, Švedska. Sa tajnih računa u ovim bankama novac je prema nalogu Franje Lukovića prebacivan na tajne račune kod ranije nabrojenih banaka u svijetu.

Vladine odluke kojima je opljačkana stara devizna štednja hrvatskih građana, proglašena javnim dugom Republike Hrvatske, predstavlja zapravo legalizaciju pljačke novca hrvatskih štediša koju je početkom 1990.-ih godina provela bankarska elita, kako bi se „dočepala“ gotovinskog kapitala, s kojim su kasnije sredinom 1990.-ih godina mogli planirati i projektirati svoje financijske i ekonomske operacije u Hrvatskoj. Bio je to „početni kapital“, kojim je hrvatska bankarska elita stabilizirala svoj položaj u hrvatskom društvu na početku tranzicijskih procesa, i što je još važnije, u krizno, ratno vrijeme obrane Republike Hrvatske od oružane agresije.

Vlada Franje Gregurića najdogovornija je za legalizaciju ove nevjerojatne pljačke, ali je potrebno naglasiti kako niti ranije vlade Stjepana Mesića i Josipa Manolića nisu učinile ništa kako bi spriječile organizirani bankarski kriminal i protuzakonite financijske operacije Uprave Zagrebačke banke. Upravo su ta tri premijera prvih hrvatskih vlada dali „zeleno svjetlo“ za pljačku novca i ušteđevine građana iz Zagrebačke banke. Franjo Luković i njegovi suradnici uživali su zaštitu tadašnje političke elite na čelu s imenovanim premijerima.

S druge strane, sama činjenica da se Vlada kod Zagrebačke banke zadužila kako bi građanima vratila dio duga od stare devizne štednje, jasno govori o posebnoj poziciji koju je takvim poslom u odnosu na državu za sebe osigurala sama Uprava Zagrebačke banke.

Tko su ljudi koji su početkom 1990.-ih godina sudjelovali u organiziranom bankarskom kriminalu u Zagrebačkoj banci?

Tajno izvješće ZABE iz 1992. godine otkriva i podatke o identitetu te organizirane kriminalne skupine:

Milan Artuković, Jakša Barbić, Željko Čović, Filip Filipec, Dalibor Kovačević, Đuro Miladin, Zvonko Pajić, Mato Perak, Josip Petrović, Ivan Sorić, Antun Šporer, Zdravko Tomičić, Marko Župan, Dinko Benolić, Marijan Hanžeković, Ivo Pavliček, Većeslav Rački, Antun Vrdoljak, Franjo Luković, Franjo Filipović, Duilio Belić, Milivoj Goldštajn, Davor Holjevac, Nikola Kalinić, Mladen Mauher, Željko Orsag, Sanja Rendulić, Višnja Subašić, Neda Šarić, Gordana Zrinšćak.

Financijskim operacijama u inozemstvu upravljali su i vodili su ih ljudi koje je za to ovlastio osobno Franjo Luković i dao im status povjerenika, odnosno punomoćnika za pojedine poslove, ovisno o ovlaštenjima koja je pojedinim punomoćnicima davao Luković.

Kako bi pokušao barem prividno „legalizirati“ ovakve povjereničke financijske operacije Franjo Luković je početkom 1992. godine donio internu, u biti tajnu „Odluku o zastupanju, potpisivanju i predstavljanju Zagrebačke banke d.d.“. Prema toj odluci Zagrebačku banku su, osim glavnog direktora (Franje Lukovića, op.a.) ovlašteni zastupati: punomoćnici po ovlaštenju i punomoćnici po zaposlenju. Tajne financijske operacije u inozemstvu vodili su uglavnom punomoćnici po ovlaštenju.

Njihova ovlaštenja opisuje Članak 3., navedene odluke Franje Lukovića:

„Punomoćnici po ovlaštenju su osobe koje su to svojstvo stekle dobivanjem pismenog ovlaštenja za zastupanje i potpisivanje Banke, a zastupaju i potpisuju Banku u granicama dobivenog ovlaštenja“.

Ovakve punomoći i ovlaštenja potpisivali su isključivo Franjo Luković i Franjo Filipović.

Franjo Luković, jedan je od najdugovječnijih čelnih ljudi neke banke u Hrvatskoj, a na čelu Zagrebačke banke d.d. Zagreb nalazi se gotovo dvadesetak godina, pa se čovjek ne može ne zapitsati zbog čega je Luković u ZABI nezamjenjiv, čak i nakon navodne prodaje jedne od najvećih hrvatskih banaka talijanskim vlasnicima. Poslovni uspon Franje Lukovića i njegov menadžerski uspjeh na čelu ZABE, zapravo su jedan od najboljih primjera ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Upravo zbog toga, Luković je do danas nedodirljiv, nezamjenjiv i zaštićen, iako se u ladicama Državnog odvjetništva protiv njega s godinama nakupilo čak tridesetak kaznenih prijava za niz kaznenih djela u području gospodarskog kriminaliteta.

Logičnim se nameće pitanje, hoće li nakon nedavnih ustavnih promjena, vezano uz nezastarijevanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva, Državno odvjetništvo ili USKOK iz svojih prašnjavih ladica izvući koju od kaznenih prijava protiv Franje Lukovića i pokrenuti poneku istragu. Za početak bi ova o pljački stare devizne štednje u visini od 2,1 milijardu njemačkih maraka bila dovoljno.

Nakon toga, Lukovićeva kriminalna piramida srušila bi se poput neke bankarske kule u pijesku.

WikiLeaks opširno o Titu i Jugoslaviji

2013-04-14T15:51:00.003-07:00

DEPEŠE

WikiLeaks opširno o Titu i Jugoslaviji

Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji.hr
Datum objave: 10.04.2013. - 14:05:00
Zadnja izmjena: 10.04.2013. - 16:04:52

ZAGREB - WikiLeaks je prekjučer objavio tisuće američkih diplomatskih depeša iz različitih ambasada SAD-a. Obradili smo one koje se odnose na bivšu Jugoslaviju i na Titov režim u razdoblju od 1973. od 1976. godine .

Američki diplomati iz ambasade u Beogradu i konzulata u Zagrebu detaljno su izvještavali državne institucije u SAD-u o svim aspektima političkog, ekonomskog i sigurnosnog života u tadašnjoj SFRJ. Objavljene su važne depeše koje otkrivaju manje poznate događaje bilateralnih odnosa Beograda i Washingtona te njihovih NATO saveznika, ali i telegrami koji pokazuju kako se stvarala slika o životu u socijalističkoj državi na raskrižju dvaju suprotstavljenih političkih i vojnih blokova.

U izvještaju State Departmenta datiranim 16. prosinca 1976. spominje se susret s članom Centralnog komiteta SKH koji se opisuje kao "prozapadno orijentiran" i dodaje da je u prošlosti dosljedno izražavao svoja politička uvjerenja. Susret američkog diplomata i hrvatskog partijskog dužnosnika dogodio se prethodni dan, 15. prosinca, na letu iz Londona u Zagreb, a najveći interes izazvali su sugovornikovi stavovi o lošim odnosima Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Neimenovani komunistički političar opisao je susret između Tita i Brežnjeva, koji je održan mjesec dana ranije, kao jako težak i nezgodan.

Najvažniji detalj odnosio se na Brežnjevljev zahtjev da Jugoslavija svoje jadranske luke ustupi na korištenje floti SSSR-a, međutim, Tito ga je odbio.

"Između Jugoslavije i SSSR-a pstoje jako duboke razlike koje su gotovo nepomirljive", zaključio je anonimni član CK SKH.

A u izvještaju iz svibnja 1974. navode se riječi Stane Dolanca kako Jugoslavija nikad nije bila član Istočnog bloka i to nikad neće biti. Dobri odnosi sa socijalističkim strankama "ne temelje se na ideološkim koncesijama. Ni Sovjetski Savez, a niti druge socijalističke zemlje nisu pokušale integrirati Jugoslaviju u svoj tabor", rekao je Dolanc.

Američki diplomati bavili su se Titovim zdravstvenim stanjem povodom njegova 83. rođendana. U izvještaju se navodi kako je zbog Titovih zdravstvenih problema te 1975. tradicionalni slet na Stadionu JNA trajao dvostruko kraće nego prijašnjih godina, a zatim slijedi opis tadašnjeg predsjednika države. Naglašava se kako je Titova kosa svježe obojena, dok njegovo lice izgleda podbuhlije nego u prošlosti, što može biti posljedica bolesti ili uzimanja lijekova. U neslužbenim komentarima nekih njegovih prijatelja, čulo se kako Tito ne izgleda dobro kao i da je za vrijeme ručka bio izrazito nostalgičan. Radilo se o ručku na koji su Tito i Jovanka pozvali maršalove najbliže suradnike, članove Predsjedništva SKJ, a došli su i Kiro Gligorov, Džemal Bijedić, Stane Dolanc, general Nikola Ljubičić, Dragoslav Marković kao i nekolicina važnih dužnosnika Federacije, republika i pokrajina. Tito je upozorio da treba odbiti bilo kakav pokušaj da se naruše uspjesi Jugoslavije u vrijeme rata kao i poslijeratni uspjesi.

Zatim je podsjetio da su on i Kardelj u mladosti bili zajedno u Moskvi i uvijek u mislima imali jugoslavensku partiju, a ne kako ugoditi nekome u inozemstvu. Na kraju je pozdravio mlade generacije kao čuvare budućnosti.

Na temelju razgovora s neimenovanim jugoslavenskim novinarom, potkraj siječnja 1976. u Washington je poslana kratka poruka u kojoj se upozorava na pogoršanje zdravstvenog stanja Josipa Broza Tita. Navodi se kako je "predsjednik Tito djelomično paraliziran i nalazi se u lošem raspoloženju, zbog čega je odgodio putovanje u Meksiko i Kubu". Novinar koji je razgovarao s američkim službenikom prenio je da mu je rečeno kako je Titu potrebno otprilike sedam tjedana da se oporavi.

Na pitanje je li Tito pretrpio moždani udar, rekao je "ne", ali autor izvještaja konstatira kako nije siguran je li novinar shvatio značenje engleske riječi "stroke".

Izvještaj od 30. prosinca 1976. posvećen je situaciji u partijskom vodstvu. Počinje s osvrtom na Titovo zdravlje, gdje se apostrofira izvjesni profesor iz Titova okruženja, koji je ispričao "da Tito postaje vrlo nervozan, vjerojatno zbog različitih lijekova propisanih tijekom godina". Prema ovom izvoru nervozni Tito baca olovke po sobi, u trenucima ljutnje zna napasti Jovanku, a jednom prilikom u javnosti je izgrdio Stanu Dolanca. Zbog nervoze, Tito je počeo uzimati sredstva za smirenje, stoji u izvještaju.

Sudbina generala Ivana Miškovića, nekadašnjeg načelnika Kontraobavještajne službe, a poslije Titova savjetnika za sigurnost, godinama je intigrirala američku ambasadu u Beogradu. Mišković je načelnik KOS-a bio do 1973. godine, kada je imenovan posebnim Titovim savjetnikom za sigurnost. Američki dužnosnici u Beogradu 2. spnja 1973. pišu dva izvještaja o Miškovićevu odlasku.

U prvom izvješću navode da je Mišković izgubio Titovo povjerenje jer je krivo procjenjivao političku situaciju, da je preradikalan u obračunu s liberalima i drugim disidentima te da se zalaže za uvođenje čvrste ruke u vođenju države. No, istoga dana američka ambasada šalje novi izvještaj u kojem navode da je Mišković smijenjen jer je želio provesti vojni prevrat te zajedno s još dvojicom visokih časnika preuzeti vlast. Prema američkim izvorima, Mišković je prevrat planirao u jesen 1972. godine.

Iako nemaju precizne podatke o kojim je časnicima riječ, Amerikanci navode da bi u sve mogao biti umiješan i general Ivan Dolničar, pomoćnik ministra obrane. Stoga dužnosnici ambasade spekuliraju da je i on smijenjen, ali u to nisu sigurni jer je TV Beograd objavio njegovu sliku na sjednici državnog predsjedništva.

Američka ambasada ponovno se bavi generalom Miškovićem 1976. godine, nakon što je smijenjen s dužnosti Titova savjetnika za sigurnost. O Miškovićevoj smjeni američki dužnosnici pišu tek nekoliko mjeseci nakon što ga je Tito maknuo. Kako nemaju svoje ljude unutar jugoslavenske vlasti, američki dužnosnici uglavnom se u depeši pozivaju na "priče koje kruže" da je Mišković smijenjen, što potkrepljuju tekstovima stranih dopisnika iz Beograda, te navode da jugoslavenske novine o tome ništa ne pišu. Amerikanci u Beogradu zapravo nemaju nikakvu informaciju zbog čega je Mišković smijenjen, nego samo pišu da je riječ o vrlo moćnom čovjeku koji je sigurno stvorio puno neprijatelja oko sebe.

Samo četiri mjeseca nakon eksplozije bombe, Tito dolazi u Zagreb na proslavu Nove godine. Američko veleposlanstvo izvješćuje da je Tito u Zagrebu i svom rodnom Kumrovcu bio do 5. siječnja. Sama proslava Nove godine trajala je do 6 ujutro, a mediji su naglašavali Titovo dobro raspoloženje, pišu Amerikanci. U depeši se navodi da je osiguranje bilo mnogobrojno, što je uključivalo vojnike te policajce u odorama i u civilu. U veleposlnastvu su svjesni da je za vrijeme Titova posjeta veći broj ljudi bio privremeno uhićen da bi se spriječila bilo kakva iznenađenja kad je riječ o Titovoj sigurnosti.

U studenom 1975. godine u New York dolazi Aleksandar Broz, sin jugoslavenskog predsjednika. Za američko veleposlanstvo u Beogradu to je iznimno važna stvar. Stoga osamnaest dana prije njegova dolaska, veleposlanstvo obavještava State Department da će Aleksandar Broz doputovati iz Meksika i da ima diplomatski status. Na žalost, u to vrijeme u veleposlanstvu nisu znali kojim letom mladi Broz dolazi u Sjedinjene Države. No, obavještavaju ih da će se u New Yorku zadržati dva dana u privatnom posjetu. Djelatnici veleposlanstva mole da mu se po dolasku pruži sva moguća pomoć i pažnja.

Iznimno važna poruka poslana 22. 5. 1973. u State Department bavi se pitanjem Titova nasljednika. Kao glavni kandidat spominje se Stane Dolanc, kao osoba čiji je položaj u Savezu komunista "od velike važnosti za sve potrebne manevre u slučaju smrti ili invalidnosti predsjednika".

Dolanc je u to vrijeme bio sekretar Izvršnog biroa CK SKJ, i jedan od najmoćnijih jugoslavenskih političara.

U nastavku se navodi kako postoje i drukčija razmišljanja, i apostrofira se razgovor s utjecajnim diplomatom Alešom Beblerom, koji je Dolanca opisao kao "Titovo oruđe i običnog partijskog birokrata". Pritom se naglašava kako je Bebler blizak Edvardu Kardelju, vodećem partijskom ideologu i suparniku Stane Dolanca. Autor analize oprezno zaključuje kako se ipak ne smije govoriti o Dolančevoj neovisnoj poziciji. "Mi ne znamo, u ovom trenutku, koji su Titovi planovi s Dolancom ili što su Tito i Dolanc imali u mislima kada su najavili moguće proširenje Izvršnog biroa i partijskog predsjedništva", rezimirali su američki diplomati.

U drugom izvještaju od 28. 5. 1974. iznova se aktualizira pitanje tko će naslijediti Tita. Pritom se upozorava na intervju koji je Stane Dolanc dao inozemnim dopisncima - povodom održavanja Desetog kongresa SKJ - kojima je iznenađujuće otvoreno govorio o Jugoslaviji nakon Titove smrti.

U odgovoru na pitanja o nasljedniku Josipa Broza Tita, Dolanc je rekao kako se o tome još ne razmišlja jer Jugoslavija nije kraljevina. No, američki je dojam da upravo Dolanc očekuje da će ostati na svojim tadašnjim funkcijama još jedan četverogodišnji mandat.

U rujnu 1975. godine Tito dolazi u posjet Zagrebu. Plan je posjetiti Zagrebački velesajam i zagrebačkom gradonačelniku uručiti orden narodnog heroja Zagrebu na trgu u Paromlinskoj ulici, blizu Gradske skupštine.

No, raspored se mijenja i Tito prvo odlazi na Velesajam, a u 10 sati u Paromlinskoj ulici odjekuje eksplozija bombe. Američki generalni konzulat u Zagrebu dan poslije, preko ambasade u Beogradu, o eksploziji detaljno piše i spominje popucala stakla na zgradi jedne banke te da nije bilo ozlijeđenih.

Spekuliraju kako je moguće da je upotrijebljen eksploziv koji se koristi prilikom gradnje autocesta.

Posebno se napominje da u medijima nije bilo informacije o cijelom incidentu. Više od godinu dana nakon eksplozije, u studenom 1976., State Department je iz Beograda obaviješten da je u Zagrebu uhapšen novinar Vjesnika Tomislav D.

Posebno se ističe da je četiri godine ranije bio savjetnik za odnose s javnošću američkih izlagača na izložbi u Zagrebu te da je dobio otkaz zbog "tvrdog novinarstva".

Napominje se da je na proslavi nacionalnog praznika Sovjetskog Saveza, američkom generalnom konzulu u Zagrebu potpredsjednik Sabora Kamenko Marković rekao da je zbog eksplozije bombe u Zagrebu uhapšeno 30-35 osoba te da je riječ o osobama povezanim s "Old emigration (što podrazumijeva ustaše)".