Pierre-Marie Delfieux: BOG U SRCU GRADA

50

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 08:00:00 +0000

Zvanje braće i sestara Jeruzalema jest monaško.

Naš prvi cilj nije najprije u traženju jednoga zajedničkog, apostolskog, svećeničkog ili karitativnog života, nego je u želji da zajedno postanemo monasima i monahinjama u najdubljoj dubini srca.

Na tebi nije da svladaš monaški život, nego da se u njega rodiš. Iako, potaknut Duhom koji sve čini novo, želiš slobodno živjeti svoj život, ne možeš ignorirati neizmjerno bogatstvo misli, iskustva, mudrosti, svetosti koje su živjeli i prenosili svi oni koji nam prethode, kao i oni koji žive monaškim životom u tvojoj blizini. U svemu bitnome tvoj put je, dakle, označen i Crkva te poziva da ga slijediš.

“Slušaj, sine moj, odredbe Učitelja, prigni uho svoga srca, dragovoljno prihvati nauk Oca koji te ljubi i savršeno ga primjeni.” “Ja, Gospodin, Bog tvoj, danas te učim tvojem dobru i vodim te putem kojim ti je ići.”

51

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:59:00 +0000

Ne misli, dakle, da ćeš brže ili bolje napredovati ako pod svaku cijenu pokušaš improvizirati ili uvoditi novosti. “Bolje je hramati na putu nego hodati velikim koracima izvan puta. Jer onaj koji hramlje na putu, čak i ako ne napreduje, približava se cilju, dok onaj koji hoda izvan puta, što srčanije trči to se više udaljava od cilja.” Vjeruj, dakle, da te cijelim tvojim monaškim putem prati molitva tvojih prethodnika i da te poučava iskustvo Otaca.

Ono što Bog danas od nas traži jest da našim grešnim životima nastavimo tradiciju tolikih svetih života, okruženi i sami, kao i oni, velikim oblakom svjedoka.

Tako nas Duh i Crkva (Pismo i Predaja) uče što je monaško zvanje.

52

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:58:00 +0000

Monaški je život u prvom redu evanđeoski.

On je izravni izraz naše krsne karizme koja nas, kao i Krista, iz smrti želi prevesti u život da bismo i mi živjeli novim životom. Monah nije ništa drugo doli “cjeloviti kršćanin”. Zato nastoj živjeti radikalnost Evanđelja u apsolutnosti jednoga proročkog čina. Da bi bio u središtu kršćanstva, prihvaćaj i sam biti polje u kojem milost ponovno stvara čovjeka po Bogu i u kojem se događa tvoje pobožanstvenje u njemu.

Otajstvo monaškog života nije ništa drugo doli ono “jedino potrebno” iz evanđelja, prihvaćanje da se sve uredi i podredi onom živom, ljubavlju bogatom, ispunjujućem susretu s Bogom. Sav život monaha, usmjeren prema ponovnom zadobivanju slike i prilike Božje, jest pobožanstvenje koje ga vodi k sve većoj sličnosti s jedinim Sinom.

Po krštenju u tebi klija neizmjerna čežnja za Bogom; po njemu ti u duši odjekuje neprestani poziv na svetost. Odgovarajući na monaško zvanje odgovori, dakle, na taj krsni poziv. Na Riječ njegove božanske Ljubavi, odgovori riječju svoje kršćanske vjere, vjere koja se dovršuje u ljubavi. Ako si krštenik koji ljubi, moli, dijeli, radi i odmara se u Bogu, ne tražeći u ovom svijetu, u duhu Blaženstava, ništa drugo doli Boga, Jedinoga potrebnoga, bit ćeš doista monah ili monahinja. Idi do kraja evanđelja: u njemu je zapisana sva tajna monaškog života.

53

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:57:00 +0000

Monaški je život uredotočen i usmjern na Boga: on je teocentričan.

Sav život monaha najprije je traženje Boga. Njegova egzistencija je neprestano okrenuta prama času kada će ga susresti. Naš život ne bi mogao imati bolji cilj od svršetka u svjetlosti. Monah i monahinja preuzimaju zadaću da to nikada ne zaborave; oni žive potpuno okrenuti prema tom obećanju, nadahnuti nadom noćobdije koji pouzdano iščekuje zoru, i nošeni ljubavlju zaručnice koja vjerno, s upaljenom svjetiljkom, čeka povratak svoga zaručnika. Bog te je stvorio za sebe i tvoje će srce biti bez odmora dok ne počine u njemu (Sv. Augustin). Ulažeći u monaški život, pažljivo ispitaj tražiš li doista Boga, ne emotivnu podršku, apostolski zanos ili pak stanovitu duhovnu klimu, nego Boga, jedino i prvenstveno Boga. Ako je to zaista tvoja jedina želja, tada kreni prema mjestu i času toga susreta, ne zadovoljavajući se pasivnim čekanjem, nego odgovarajući na poziv u koji se Bog sav uložio. Jer navala je na Kraljevstvo Božje i siloviti ga osvajaju prvi, pa i uz cijenu najvećih odricanja.

54

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:56:00 +0000

Monaški je život prisutnost za Boga.

Uronjeni smo u jedno otajstvo: prije nas, u nama, onkraj nas, postoji Netko. Bog jest. On je ovdje i on govori. On govori tebi i ti živiš pod njegovim pogledom. Monah nastoji živjeti u prisutnosti te osobe, u pravom smislu riječi, koja je istovremeno “Ti” kojem se obraća sva njegova ljubav i “Ja” koje se njemu prvo obraća iz čiste ljubavi. Bog te je pozvao po imenu i ti se usuđuješ njega zvati Imenom. Znaš da je tvoje osobno ime urezano u njegovim božanskim dlanovima i dopuštaš Gospodinu da ureže svoje božansko Ime na tvoje čelo, da priveže svoj Zakon za tvoju ruku. Za monaha, sve je uvijek i posvuda određeno otajstvom te sveprisutnosti, do te mjere da je sve što kaže, misli, čini, po njoj preobraženo. Za monaha sve je dar. Sve je ikona Božja. Ničemu i nikome ne može se dati prednost pred tom ljubavi, ništa nije profano, sve je sveto – ne učinjeno svetinjom nego posvećeno, i najmanja stvar, najmanji trenutak, svaki događaj upućuje na tu Prisutnost i poziva na veliku sabranost. Kontakti i susreti su tako preobraženi, osvijetljeni tom svjetlošću, prozirni pred tom jasnoćom, tijekom dana sve je blagoslovljeno, i vrijeme i prostor ponovno postaju svetima – i svi elementi tvoga postojanja moraju biti rastopljeni, pretopljeni i ponovno stopljeni da bi bili sjedinjeni po Božjoj vatri. Ako si monah, za tebe je Bog sve. Ti, dakle, ne moraš čak ni govoriti jer si svjedok kojemu Bog kazuje:”Hodaj preda mnom”. Kao David, kao Ivan Krstitelj, ti si pred Bogom i napreduješ pred njim privučen ovim općim sabiranjem; sav tvoj život odsada se usmjerava prema slušanju tih riječi i više ne moraš brinuti ni za odjeću, ni za hranu, ni za sutrašnjicu, nego jedino za kraljevstvo Božje koje je tu “u tvojoj nutrini”.

55

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:55:00 +0000

Ta prisutnost za Boga ima za posljedicu istinsku prisutnost sebi samom, jer čovjek koga nastanjuje Bog nastanjen je i samim sobom. Monah, pozvan da po molitvi i tišini uđe u vlastite najdublje dubine, otkriva zapravo samoga sebe u isto vrijeme kada i Boga. I ovamo ne može bilo što ili bilo tko ući bilo kada. Njegov je život poput stanovite klauzure, u tom smislu da kao novo biće nije zatvoren, nego nastanjen, ispunjen čovjek koji je u Duhu našao svoju puninu. “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo dolazi od Boga.”

Ta prisutnost ne smije te učiniti ni neosjetljivim, ni udaljenim, ni umišljenim; naprotiv, ona će te otvoriti za novu pažljivost prema drugima i prema svijetu: za duhovnu pažnju punu finoće, nježnosti, realizma, poštovanja. Tako pronađen mir uronit će tvoju dušu u gotovo rajsku radost u kojoj će sve, priroda, stvari, osobe, događaji, kušnje malo pomalo biti preobraženi u svjetlu te prisutnosti i toga prvog ponovno nađenog sjećanja na činjenicu da smo stvoreni na Božju sliku i da ćemo jednom vječno “živjeti u njegovoj prisutnosti”.

56

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:54:00 +0000

I ti, dakle, kao i Abraham, hodaj u Božjoj prisutnosti, budi savršen i vidjet ćeš i kušati kako je dobar Gospodin, kako je dobro u njemu naći svoj zaklon.

Bdij nad sobom s velikom pažnjom i stoj pred Bogom neprestano, tako da ni jednu stvar, čak ni najmanju, ne učiniš izvan njegove volje. Što god želiš učiniti – govoriti, posjetiti nekoga, raditi, jesti, piti ili spavati – pitaj se najprije je li to po Božju; tada će moći hvaliti Boga čineći to; ako nije tako, ne čini to. Na taj ćeš način odsada moći djelovati ispravno pred Bogom i hvalit ćeš ga svim svojim mislima i svojim djelima, imajući u njemu veliku blizinu i veliku sigurnost.

Teži živjeti u stalnom sjećanju na Boga, u svjetlu njegove prisutnosti i u gorućoj želji da se susretneš s njim u radosti odricanja od svega što bi te moglo odvojiti od njega, moći ćeš reći:”Sjetio sam se Gospodina i bio sam radostan.”

Monahinja ili monah netko je kome Bog dostaje.

57

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:53:00 +0000

Monaški je život nasljedovanje Krista i hod za njim: on je kristološki.

Budući da je Isus za Boga savršena slika čovjeka i za čovjeka savršena slika Boga, Bog kome je žarko stalo do čovjeka u Čovjeku kojem je žarko stalo do Boga, pozvan si u sebi ostvariti jedinstvo čovjeka i Boga, nasljedujući Boga koji je postao Čovjekom. Sav tvoj monaški ideal sadržan je u tome licu.

Kao sveti Antun, Otac monaha i ti si čuo isti poziv:”Ako netko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Ako ga i ti ljubiš, slijedi ga i nasljeduj. Na to si bio pozvan: Krist je trpio za tebe, ostavivši ti primjer da bi išao njegovim stopama.

Tvoj te monaški život poziva da živiš otajstvo Tijela Kristova i svadbe Jaganjčeve da bi “bio jedno s njim”: da bi te Otac ljubio, uskladi se s njegovim jedinim sinom, stopi se s njim, kako bi i ti mogao reći:”Više ne živim ja, nego Krist živi u meni”. Ujedinjavanje, za kojim teži monaški život, mora te odvesti do toga da jednoga dana možeš reći:”Krist i ja jedno smo; on je u meni i ja u njemu.” I za tebe je živjeti Krist.

58

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:52:00 +0000

Monah ostvaruje tu puninu života kada uspije ući u puninu posinstva. Jer više ne teži za zemaljskom hranom, postaje malo više sin nebeskog Oca koji u njemu živi i koji ga hrani. Jer odbija slijediti Mamona da bi bolje služio miru, više postaje Božjim sinom. Odbijajući surađivati s grijehom usavršuje se kao što je Otac nebeski savršen. Otkidajući svoj pogled od zemlje, dopušta da ga Sin koji uzlazi, povuče u visine. Njegova domovina nije više na ovome svijetu koji prolazi, nego u nebu kamo je Sin otišao da bi mu pripravio mjesto. Tražeći Boga i jedino Boga, on u Kristu nalazi sjajnu puninu božanstva koje se došlo u tijelu pridružiti vlastitom čovještvu da ga preobrazi. Sav ushićen otkrio je da u njemu postoji izvor koji žubori:”Dođi k Ocu”. Jedan glas mu objavljuje:”Uzlazim k svom i vašem Ocu, k svome Bogu i vašem Bogu”, i on kreće njegovim putem.

59

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:51:00 +0000

Evo na što te poziva i obvezuje nasljedovanje Krista u monaškom idealu. Nasljedovanje će te dovesti do poistvjećivanja; poistovjećivanje do pripojenja; pripojenje do pobožanstvenja. Ako si se svega odrekao, bit ćeš uveden u diobu svega u krilu Očevu, jer on želi da tamo gdje je njegov Sin budeš i ti s njim, promatrajući njegovu slavu.

Jedno jedino ime može za tebe sažeti tu čudesnu avanturu: ime koje je nad svakim imenom, Ime koje je povlašteno mjesto susreta čovjeka i Boga, Ime koje ima lakoću i moć Duha, objavljeno Mariji koja ga je s Josipom prva čula i šaputala; to Ime koje te postupno mora potpuno obuzeti i u kojem ćeš se izgubiti do te mjere da će ti cijeli život jedva biti dovoljan da ga naučiš, izrekneš i moliš, Ime po kojem si već spašen jer je ispisano slovima ljubavi, krvi i ognja: ime Isus. To je Ime koje čisti, oslobađa, pojednostavljuje, ujedinjuje i stvara monaha po dahu Duha. Neka sav tvoj monaški život, dakle, teži živjeti od Isusova imena.

60

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:50:00 +0000

Monaško je zvanje duhovno zvanje. Ono ima za cilj one koji ga žive učiniti nositeljima svjetla i Duha. Njihovo bitno djelo sastoji se u tome da dopuste da se kroz njih očituje duhovna ljepota po Duhu Svetom preobražena svijeta.

“Duša koja posjeduje Mudrost nosi u sebi nešto kao bljesak vječnoga svjetla i odraz veličanstva Božjega, i kako je iznutra prožeta milošću Božjom, tako izvana širi zračenje sjaja i ljubavi Božje; prijatelji Božji na taj način već u ovom životu primaju nešto od slave koju će u punini doseći ondje.”

61

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:49:00 +0000

Dopustiti, dakle, da se iz najvećih tvojih dubina uzdigne ona prva Slika Božja koja će od tebe učiniti onu posljednju Sličnost, kao što priliči djelu Gospodnjem koji je Duh. Taj će te Duh sve više uvoditi, ako mu budeš dopustio da živi i djeluje u tebi, u beskrajnu slobodu iznad svakoga slova i svake institucije; bit ćeš podčinjen svima, ali slobodan od sviju, potpuno nastanjen jedino riječju Božjom koju ćeš odsad izikivati u tišini cijelim svojim životom ljubavi.

“Monah neprestano moli Boga kako bi očistio svoj duh od brojnih i proturječnih misli te postao doista monah u sebi samom, sam pred istinitim Bogom, ne dopuštajući zle misli, ostajući sve vrijeme čist i cjelovit pred Bogom.” Budući da je Duh naš život, neka nas on potiče i na djelovanje kako bismo, budni ili u snu, živjeli sjedinjeni s Kristom.

62

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:48:00 +0000

U tom se smislu monaški život naziva i anđeoskim: ne bez korijena i angažmana, nego odlučno okrenut prema nebu gdje boravi Bog. Sav je kršćanski život privučen tim uzletom uzašašća: mi smo svi već na neki način tamo gore i bila bi iluzija misliti da je naša budućnost ovdje dolje. S Isusom Otac nas je uskrsnuo i posjeo na nebo u Kristu. Tvoje te monaško zvanje dakle poziva da usrdno tražiš zbilje odozgo, tamo gdje se nalazi Krist, da težiš za nebeskim, a ne zemaljskim zbiljama – jer ti si već mrtav i tvoj život je odsada skriven s Kristom u Bogu. Tamo se nalaze istinske radosti. Nećeš otprve shvatiti da su nevidljive i nebeske zbilje najstvarnije i najaktualnije: vidljive stvarnosti imaju tek jedno vrijeme, nevidljive su vječne. To je upravo suprotno od slave kakvu traži svijet. Jednoga dana ćemo svi biti kao anđeli na nebu.

Po djevičanstvu srca i po obraćenju čitava života teži da zadobiješ taj jasni i svijetli pogled koji omogućuje vidjeti Boga i u liturgiji pjevaj Gospodinu u zajedništvu sa svetima i s anđelima. Ušavši u monaški život, ti si se približio brdu Sionu, gradu živoga Boga, nebeskom Jeruzalemu, milijardama anđela, slavećem mnoštvu prvorođenih čije je ime zapisano na nebu. Blago tebi ako ti je srce čisto: vidjet ćeš Boga s anđelima.

63

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:47:00 +0000

Zbog toga, monaško je zvanje jednako tako proročko.

Cijelim svojim životom monah i monahinja podsjećaju svijet na privremenost njihova sadašnjeg stanja, a instituciju Crkve na njezin jedini cilj, koji je onkraj kulta, zakonitosti i morala, i ostaje ono potpuno i izravno zajedništvo s Bogom. “Vidim da ste prionuli uz jedan zaista proročki život… Hodati u Duhu, od vlastite vjere, tražiti ono što je gore, a ne ono što je na zemlji, zaboraviti ono što je iza i pružati se prema onome što je naprijed, to zaista znači prorokovati, na djelomičan, no ipak velik način.”

Budi usred ovoga svijeta poput ognja što ga je Krist upalio, da bi ga podsjećao na hitnost zahtjeva, budi prorokom paruzije da bi mu svjedočio živu nadu. Nasljeduj Iliju i Ivana Krstitelja, velike uzore svakoga monaškog života. Posvećen u Duhu, monah je pozvan proniknuti vidljivo i istražiti nevidljivo, Bogu usmjeriti sadašnjost i navijestiti onkrajnost u svjetlu svoje vjere. Ne boj se uvijek i otprve ići prema onom bitnom te, kada ustreba, živjeti u proturječnosti sa svijetom: u svijetu ćeš imati patnju, ali budi hrabar, Krist je pobijedio svijet. Ispituj Božje putove u svakodnevnici, traži njegovo lice u nevidljivome, drži svoj pogled uprt u svoju nagradu, i, kao da već vidiš nevidljivo, ostani postojan.

64

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:46:00 +0000

Tako ćeš doći do spoznaje da je tvoje zvanje jednako tako i eshatološko.

Sav trud monaškoga života teži tome da anticipira kraljevstvo Božje i da već ovdje dolje kuša nešto od života obećana s onu stranu.

Monah je netko kome je Bog govorio, kojega je Bog zaveo, koji se dao zavesti i koji otada izgara od silne želje da vidi Boga i da se s njim upusti u sve intezivniji dijalog ljubavi koji nikada neće prestati. Poput Jakova koji se čitavu noć borio s Bogom, on ponavlja:”Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” Monah i monahinja osjećaju tu nesavladivu i neodoljivu čežnju da budu konačno sami s Bogom samim zato da bi bolje služili i ponovno našli u njemu ono što su zbog njega ostavili. Potaknuti da pribjegnu svim sredstvima da dođu do tog cilja, obdržavanjem izvanjskih pravila i unutrašnjim pročišćavanjem srca. “Razlog zbog kojeg ljube Boga jest Bog sam, a mjera njihove ljubavi jest da ga ljube neizmejrno.”

65

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:45:00 +0000

Znaju da je Bog čist, nedostupan, sasvim drugi, Presveti, da sami po sebi nisu sposobni doseći ga i da ga ne mogu vidjeti a da ne umru. Zbog toga žele umrijeti. Ne životu, nego starom čovjeku, svijetu; grijehu koji im priječi vidjeti, živjeti, razvijati se. Shvatili su da ako se ne mogu uspeti do Boga, mogu ga primiti u sebi, pronaći ga u dubini vlastita srca, te da je po Kristu otvoren novi put na kojem ih on privlači sa sobom prema nebu. “Jer oni su mrtvi, kako je pisano, i njihov je život odsada skriven s Kristom u Bogu.” “Zajedno s njim, Otac nas uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu”. Vidjevši vrata otvorena prema nebu, mala vrata i usku stazu koja vodi u život, odvažili su se poći tim putem i proći kroz ta vrata, kako bi odmah uronili u viđenje koje se otvara prema nevidljivome.

Držeći pogled uprt u taj blaženi cilj, tvoj monaški život već sada teži najavljivati vječnost.

66

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:44:00 +0000

Prepoznaj, dakle, to stanje izgnanstva koje čini da, budući da si putnik i stranac na zemlji, težiš za boljom, tj. Nebeskom domovinom. Znaj se otprve postaviti kao da je danas tvoj posljednji dan života i u svjetlu tog pogleda promatraj sve svoje svakodnevno življenje. Monasi su uvijek voljeli razmatrati o smrti i o posljednjim stvarima. Da bi živio anticipaciju neba, nemoj čekati smrt da umreš! Zaboravljajući prijeđeni put, idi ravno naprijed, ispružen svim svojim bićem trči prema cilju zbog nagrade na koju te Bog poziva gore u Isusu Kristu. Tamo ti je Gospodin pripravio, iznad svake mjere, obilato, sve obilatije breme vječne slave.

67

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:43:00 +0000

Taj se cilj može doseći samo uz cijenu istinske smrti sebi samima. Da bi bio mističan, monaški život ostaje, dakle, u osnovi asketski život.

Tvoja je prva askeza u odreknuću.

Bez toga nije moguće biti Kristov učenik. Još više nego apostolsko zvanje, monaško te zvanje poziva na odreknuće bez oklijevanja i bez podijeljenosti. Istinski je monah onaj koji prihvaća sve napustiti, odmah i zauvijek da bi spasio svoj život gubeći ga za Boga. Ne možeš potpuno pripadati svijetu koji dolazi ako nisi napustio sve od svijeta koji prolazi. Ne možeš služiti dvojici gospodara istovremeno. Mjera tvoje privezanosti na Boga bit će mjera tvoje odvezanosti od svijeta. Mjerom kojom ćeš sam mjeriti, Bog će mjeriti za tebe. Ne mjeri, dakle, svoja odreknuća i kušat ćeš radost neizmerne ljubavi. Upoznat ćeš stostruku radost obećanu onima koji su sve napustili već u ovom životu.

68

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:42:00 +0000

Monaška te askeza poziva i na lišavanje od svega.

Vrata Kraljevstva tako su uska da kroz njih mogu proći samo oni koji su potpuno ogoljeni. Kao i Krist, umrijet ćeš u potpunom osiromašenju. Kao monah, kao monahinja ti slobodno izabireš predusresti taj dan. Zemaljska dobra Bog je blagoslovio, ali ti prihvaćaš od njih se odvojiti. Obitelj je dobra, ali ti prihvaćaš napustiti je, otrgnuti se od one koja te je rodila i ne stvoriti onu u kojoj bi ti mogao rađati. Ići ćeš sve dotle da se lišiš i vlastitoga ja, sve do toga da zamrziš svoj život, tj. da živiš najradikalnije raskide. Ono što čini monaha napuštanje je svakoga mogućeg osobnog plana. Zovući te da budeš monah ili monahinja, Krist je svijet raspeo za tebe i tebe raspeo za svijet. Tako smrt čini svoje u tebi, a život u njemu.

69

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:41:00 +0000

Eto zašto te monaško zvanje vodi u život radosne pokore i slobodnog odricanja.

Odricanje od hrane, izabirući, mudro i bez pretjerivanja, svakodnevnu umjerenost i post u određene dane.

Odricanje od udobnosti, pretpostavljajući nužno ugodnome; jer tražiti udobnosti znači ne posjedovati istinski mir.

Odricanje od sna, prihvaćajući disciplinu nužno potrebnoga i bdijući najmanje sat vremena s Kristom.

Ovo cijeli jedan svijet neće razumjeti. No ti ćeš to živjeti sjedinjen s onim koji je toliko trpio za tebe, dovršavajući u svom tijelu ono što nedostaje njegovoj Muci, i suosjećajući s najsiromašnijima i s njegovim Tijelom koje je Crkva. Odreći se, lišiti se svega, oskudijevati, prihvatiti sve izgubiti da bi se zadobio Krist, znači otvoriti se istinskom životu i savršenoj radosti. Evo što pjeva tvoj monaški život.

70

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:40:00 +0000

Zbog toga tvoje zvanje ide sve do želje za napuštanjem zemlje. Ne iz prezira prema ovom životu niti iz podcjenjivanja ovoga svijeta, koji je tako dostojan ljubavi, nego iz goruće čežnje da predusretneš budući život i da što prije uđeš u novo postojanje. Ili zar ne znaš da si, kršten u Isusu Kristu, kršten u njegovu smrt? Ti si, dakle, po krštenju pokopan s njim u njegovu smrt kako bi, kao Krist koji je uskrsnuo od mrtvih na slavu Božju, i ti živio novim životom. Zato što zna da se ne može ući u nebo a da se ne umre, kršćanin, po svojoj vjeri, daje smisao besmislu smrti uzrokovanoj grijehom. Da bi požurio taj vazmeni prijelaz, monah svakodnevno izabire umrijeti. Njegov život nitko ne uzima, nego ga on sam daje: ako li ne umre, ostaje sam; no ako li umre već ovdje, donosi rod. Da bi bili zaista živi, monasi i monahinje izabiru slobodno umrijeti! Da ne bude uzaludan Kristov križ. Idu ispred smrti, kao što je to Krist učinio, iz poslušnosti ljubavi Ocu svake ljubavi. Tko ljubi svoj život izgubit će ga, a tko umre svom životu u ovom svijetu sačuvat će ga za život vječni.

71

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:39:00 +0000

Krist je umro za tebe, ostavivši ti primjer da i ti ideš njegovim stopama. Ne trebaš ništa drugo znati osim Isusa Krista i to Isusa Krista raspetoga. Tvoj monaški put, dakle, ide preko križa, ne zbog nedostatka nade u ljubav, nego zbog sve veće ljubavi. Umri svijetu da se otvoriš Životu! Umri utjecaju Zloga da uđeš u slobodu! Umri sam sebi da se ponovo rodiš! Umri smrti, posljednjem i najvećem neprijatelju čovjeka i Boga, kojega je pobijedio Bogočovjek, i u tebi će se također tjelesno nastaniti punina božanstva. U dubini te žrtve otvara se put tvoje krajnje slobode: za tu slobodu Krist te je, pribivš te sa sobom na križ, oslobodio.

72

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:38:00 +0000

Da bi izrazila taj ideal cjelovitoga kršćanstva koje do kraja živi krsnu milost, predaja je pronašla riječ koja sve to istovremeno izražava, a to je MONAŠKI.

Ta riječ označuje stanje u kojem je čovjek istovremeno “jedan” i “sam”.

Monah je sam (monos). “Jedan, jedini, ujedinjen, sjedinjen s Bogom Jednim i Trojednim.” Primio si zvanje da ideš za Kristom koji je bio sve više i više sam pred svojim Ocem, i ti, “sam pred Samim”. Hoćeš tražiti Boga u svemu, uvijek i posvuda i njega jedinoga jer je on sve, u svakom biću i na svakom mjestu. Bilo da je to u samoći ili druženju, u bratskoj ljubavi ili u poniranju u tvoje dubine, daleko od drugih ili usred svijeta, tvoja je jedina želja susret s Ocem. Stoga tvoj život neće moći štedjeti na tišini i na samoći. U onoj mjeri u kojoj će njima biti natopljen, u toj će mjeri biti monaški.

“Monah duguje svoje ime prvenstveno činjenici da je sam, pošto se odrekao svijeta, izvana i iznutra…, i da se vezuje uz jedinstvenu stvarnost, polažući i svoju misao u Boga jedinoga u svakom trenutku.”

73

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:37:00 +0000

Jedna određena i konkretna zahtjevnost izrazit će za tebe bitnost toga odnosa s Bogom u tajnosti srca: tvoja ćelija. Neka ona bude za tebe zaista povlašteno vrijeme i mjesto u koje se vraćaš i iz kojeg izlaziš svakoga dana, jer ćeš tu licem u lice, najbolje slušati i moliti svoga Oca koji vidi u tajnosti, i ostati u dubokom zajedništvu sa svijetom, zagovarajući se za njega u svojoj molitvi i pripravljajući se tako da mu bolje služiš na poslu, u susretima, u liturgiji. Sjeti se tako rječite pouke Otaca:”Ostani sjediti u svojoj ćeliji, ona će te podučiti u svemu što moraš znati.”

74

klaudijo.krtalic@gmail.com (Klaudijo) — Fri, 12 Oct 2007 07:36:00 +0000

Monah je jednako tako i jedan (unus). Ujedinjen da bi mogao ujedinjavati. Ujedinjen u sebi i sjedinjen sa svojom braćom. Sveza jedinstva zemlje i neba, čovjeka i Boga. Jer nije samoća neko dobro samo po sebi, dobro je zajedništvo. Samoća je tek put prema zajedništvu. Zato “monah” nije samo “monos”, nego je jednako tako i “unus”. Jer kao što nije dobro da čovjek bude sam, svrha monaštva nije da monah ili monahinja budu samotnici, nego osobe najvećeg mogućeg zajedništva. Ako monah izabire živjeti stanovite raskide, to čini zbog grijeha koji je sve izmiješao i podijelio. No, korak po korak, on želi tvoriti jedinstvo, dopustiti da milost u njemu ponovno stvori jedinstvo.

Budi, dakle, najprije ti sam prostor svog jedinstva, dopusti da Duh malo pomalo u tebi ponovno uspostavi prvi sklad, dopusti da Božji oganj spali u tebi sve što priječi da zasja čisto zlato, dopusti da voda iz Kristova boka opere tvoju haljinu i tvoje grijehe. “U miru sa samim sobom, bit ćeš izvor mira drugima.”