Bosanski Islamisti

Narode ”moj”! Probudi se! Prva linija ”naše” odbrane je pukla! U zadnjih 20 godina mi Bosanski Islamisti smo uspjeli u potpunosti razbiti nasu Ćafirsku Političku, akademsku,  kulturnu, intelektualnu, medijsku, pravnu i društvenu, sferu i na njihovom zgaristu uspostaviti nasu jednu i jedinu Islamsku sferu  stoji u tekstu objavljenom na stranici Rijaset.ba.

Prva linija ”bošnjačke” politike je potpuno razbijena. Niko ni s kim u našoj politici ne razgovara o općem dobru, već o svom i  dobru svoje partijske linije. Javno se svađaju o tome ko je bio veći komunista, ne mareći što im puca prva linija odbrane od agresije na državna prava ”naše” zemlje.

Bez zaštite i odbrane

U akademskoj (cafirskoj) zajednici nema ni volje ni znanja da se stane u odbranu prava ”svoga” naroda. Čast izuzecima, ali naša akademska (cafirska) zajednica se povukla sa prve linije i tako ostavila ”svoj” narod bez zaštite od agresije na njegova osnovna ljudska prava, koja na zalost islam ne poznaje.

Kultura je, također, ostala bez zaštite i odbrane. Prva linija kulturnih (Ćafirskih) radnika već odavno ne postoji. I oni su se povukli u svoje uske rovove, bez osjećaja za opće društvene potrebe, pa nam se tako prijeti zatvaranjem muzeja, biblioteka i umjetničkih galerija. Da postoji jaka prva linija kulturnih radnika, nikome ne bi smjelo pasti na pamet da zaboravi kulturne i obrazovne institucije našeg grada i naše države.

Opet čast izuzecima, ali naša intelektualna (Ćafirska)  elita je potpuno zakazala, napustivši prvu liniju odbrane ili otpora od agresije na našu pamet, na našu čast i na naš intelektualni (Ćafirski)ponos. Ne postoji ne jedan intelektualni(Ćafirski) forum na kojem se ozbiljno promišlja naše stanje i crta mapa puta za našu bolju budućnost.

Mediji (Ćafirski), posebno državni, su otuđeni od bilo kakvog osjećanja za našu sudbinu. Sve je podređenu (pre)uskim partijskim i novinarskim interesima i zato nema prve linije odbrane slobode i prava našeg naroda.
Ni oni koji su dužni da nas na prvoj liniji pravno brane i zaštite popustili su i sav teret odbrane Mostara prebacili na drugu, odnosno zadnju liniju odbrane.

Tužno je, ali istinu valja kazati, pa makar gorka bila – muslimani Bošnjaci su danas na margini društvenih događanja, jer su nas nasi Ateisti (Ćafiri) izdali u državi i u društvu zato što se prva linija odbrane predala bez otpora, ostavljajući svoj Muslimanski narod da se sam brani kako zna i umije. Muslimanski Narod se nema više kome obratiti. Nema više od koga tražiti pomoć, jer domaći čimbenici  su okupirani samim sobom pa nemaju vremena baviti se tuđim problemima. Međunarodna zajednica, kao i dosada, gleda svoj interes i čeka da vidi ko će pobijediti u ovom besmislenom i beskrajnom političkom nadmetanju.

Samo se pitamo kako mogu dojučerašnji saborci mirno gledati bol i patnju porodica uhapšenih građana sa područja općine Hadžići u slučaju „Silos”, koje su u petak posjetile reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića da mu kažu da im nije ništa teško dati za ovu državu, ali im je preteško trpjeti nepravdu i nebrigu oko njihovih najmilijih, koji su krivi zato što su ostali živi i zato što su branili ”svoj” dom, ”svoj” grad i ”svoju” zemlju.

Slučaj ”Silos”

Kao što je poznato, Haški tribunal je, kao i u slučaju ”Dobrovoljačka”, odbio procesuirati slučaj ”Silos” zato što nije bilo nikakve osnove za to. U ”Silosu” niko nije bio ubijen od Srba o čemu mogu posvjedočiti podaci međunarodnih organizacija, koje su pratile sudbinu zarobljenih lica u ratu. No, porodice iz Hadžića su svjesne da mi živimo u složenoj državi i da je agresija na našu zemlju trajala predugo, pa su moguće i neke greške koje treba razjasniti i utvrditi krivicu za eventualne nedopustive greške. Ali, porodice iz Hadžića, kao ni bosanske patriote poput Ganića, Divjaka i ostalih, ne mogu razumjeti odakle toliki strah, naivnost i nezainteresiranost kod bošnjačkih političara, akademika, kulturnih radnika, intelektualaca, državnih i društvenih medija pa mirno posmatraju kako se nedavni borci za našu slobodu i čast brutalno ponižavaju i maltretiraju. Ne dopušta im se da se sa slobode brane, iako Haški tribunal nije imao osnove da im sudi.

Uhapšenim iz Hadžića zbog slučaja ”Silos” nije dokazana krivica, ali su oni u nekim medijima već proglašavaju krivima, pa se od njih političari distanciraju, intelektualci snebivaju, a pravnici okreću glavu zbog straha da ih ko ne zamoli da brane svoju braću od nepravde. Uporedite taj odnos naših političara, intelektualaca, pravnika i drugih prema oslobođenim braniocima našeg grada i države u Londonu i Beču i još uvijek neoptuženim borcima iz Hadžića sa odnosom političara, intelektualaca i pravnika u našem susjedstvu koji dokazane ratne zločince obilaze, dočekuju i glorificiraju, ponoseći se njihovim zločinom, onako u lice žrtvama genocida.

To je, naravno, za svaku osudu. Bošnjacima takvi nisu nikad bili, niti će biti uzor, ali je za svaku osudu i ovaj odnos naših političara, intelektualaca i pravnika prema svojoj braći, prema borcima za našu slobodu, koji u najmanju ruku od nas očekuju da ih ne gledamo poprijeko, da na njihovu porodicu ne gledamo sa prezirom. Oni očekuju od nas lijepu i toplu riječ i pomoć da se odbrane od lažnih optužbi, a oni koji su oslobođeni od svake optužbe u Hagu, Londonu i Beču da dignemo glas protiv javne tužiteljice, koja javno prijeti da će iznova pokrenuti slučaj ”Dobrovoljačka”, jer valja se dodvorit svojim političkim mentorima u Banja Luci i Beogradu i tako ostati na visokom položaju.

A to je sasvim lahko, jer kod Bošnjaka nema više prve linije odbrane ni u politici, ni u akademiji, ni u pravu, ni u sudu, ni u medijima, ni u društvu. Bošnjaci sada imaju zadnju liniju odbrane, koja je još uvijek jaka i neprobojna. I tako će ostati, ako Bog da!
Ali, moj  narode! Probudi se! Progledaj! Ustani i podiži drugu liniju odbrane umjesto prve koja više ne postoji.

Probudi se, moj Bošnjače, i nemoj čekati da i po tebe dođu pa da shvatiš da si trebao braniti slobodu i pravo svoga brata kako bi sačuvao svoju vlastitu slobodu i pravo.

Zukan Helez buducnost Bosne

To mora pokrenuti ministar, on je šef. Ko je meni pokrenuo reviziju? Da nije, možda, kolega iz nekog ministarstva?! Zašto nema revizije diploma? Zašto nema revizije u Ministarstvu rada i socijalne politike? Zašto se ne provjeri kako je ko dobio radna mjesta?

Znate li ko sve radi u ”BH Telecomu”, ”Elektroprivredi BiH”? Kako je zaposleno 7.200 ljudi u administraciji? Tvrdim odgovorno da je 90 posto njih dovedeno preko rodbinskih i drugih veza. Zašto se tu ne pokrene revizija? Zato što nemaju odgovornosti ni prema sebi ni prema svojoj političkoj stranci.
 Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Zukan Helez stalno je u žiži javnosti. Revizija boračkih prava koju je pokrenuo donijela mu je  pojačani publicitet, a dok ga jedni hvale, drugi ga osporavaju.
On malo kome ostaje dužan te uporno tvrdi kako mu je jedini cilj da izdestilira istinski supstrat branilaca kojih je krajem rata bilo 300.000, a Helez je svoj mandat ministra počeo s ”hipotekom” od čak 585.000 branilaca. ”Čudovišna razlika” od 285.000 aksiom je poratne politike.

Gašenje požara

Intervju za naš list vodili smo u Bihaću, gdje je boravio početkom sedmice kako bi (u)gasio požar uzrokovan više površnim znanjem o procesu revizije boračkih prava nego stvarnoj drami, tvrdi Helez.

Jesu li boračka udruženja Sanskog Mosta, Ključa i Prijedora pogriješila što su prozvala revizorske timove, a time i Vas, zbog promašaja u toku revizije? 

- Nisu ništa pogriješila. Pravo udruženja je da se brinu o ljudima. Međutim, imam osjećaj da ljudi u udruženjima nisu bili upoznati s procedurom revizije. Oni su mislili da je to već završeno. Kada se pregleda dokumentacija jednog borca, to je prva faza rada revizorskog tima. Prema zakonu, ostaje rok od 30 dana da se prikupe nedostajući dokumenti ili neki drugi materijalni dokazi. Često ostavljamo i duži rok. Dakle, tek je pokrenut proces revizije, rješenja nisu izdata i nisu čak ni blizu izdavanja.

Ž5= Federalni poslanik Amir Avdić izjavio je kako su 1996. intervencijom predsjednika, rahmetli Alije Izetbegovića prema Ministarstvu za boračka pitanja FBiH, uz pomoć dva svjedoka, u boračka prava uvedeni patrioti iz doline Sane, a čija je dokumentacija o organizaciji otpora potpuno uništena, jer su ove krajiške općine bile okupirane.

- Ne može niko, pa ni rahmetli Alija, biti stariji od zakona. To što je rahmetli Alija nekada rekao, meni ništa ne znači. Nešto jeste ili nije po zakonu. Ono što ja mogu reći jeste da ćemo imati poseban senzibilitet prema područjima koja su pala u ratu, koja su osvojili agresorski vojnici. To su Posavina, sjeveroistočna Bosna, Bratunac, Zvornik, Foča Višegrad i dolina Sane.

Može li se i dalje boračko pravo dokazivati uz pomoć dva svjedoka?

- Može, provođenjem upravnog postupka. Ako se zakonito provede taj postupak, to je to. Ima ljudi koji nisu mogli dokazati učešće u ratu osim pomoću relevantnih svjedoka. Ali, nema šta izgorjeti u Širokom Brijegu ako se namjerno ne zapali, nema šta izgorjeti u Banovićima i Živinicama ili Srebreniku, gdje nije granata pala. U Ključu je toga bilo, u Sanskom Mostu, Srebrenici, Vlasenici, Milićima, Bratuncu, Derventi, Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu…

Jesu li revizorski timovi bezgrešni? Ko njih kontrolira?

- Tim za koordinaciju prati profesionalnost rada revizorskih timova. Ovaj tim sastoji se od četvorice Bošnjaka, koje imenujem ja, i četvorice Hrvata koje imenuje predsjednik Federacije BiH Živko Budimir.

Kakvi su Vaši sadašnji odnosi s predsjednikom FBiH? On je jedno vrijeme osporavao Vaš rad?

- Pokušavao jeste, ali ne dozvoljavam nikome da se miješa u moj posao. Ni stranačkim ni državnim šefovima, takav sam. Ja sam šef u ovom ministarskom resoru, jer je tako zakon rekao. Pogotovo mi ne može neko šefovati tako što će tražiti da nešto uradim mimo zakona. Moji odnosi s gospodinom Budimirom su bolji, idu uzlaznom linijom. Prije dva dana (15. januara, op. a.) sreli smo se u jednom hotelu na Kupresu, počastili se i ispričali.

Zloupotreba tragedije 

Ž5= Šta je s najavljenim revizijama boračkog statusa pojedinih predsjednika boračkih udruženja na nivou općina, kantona i Federacije BiH?

- I njih ćemo revidirati, kao i ostale. Evo, upravo ovih dana ide revizija predsjednika boračkog udruženja HVIDRA u Bugojnu Miroslava Zelića. Mene je najmanje 30 ljudi u Bugojnu zaustavilo, jer sam tamo svakog vikenda, i kažu: ”Zašto nas obične revidirate, a ne revidirate predsjednika HVIDRA-e kad znamo da je lažni?”

”Namotao” čovjek nekih 80 posto invalidnosti. Nisam ja taj koji mu skida invaliditet. Ne znam zašto se boji revizije. Njegov predmet ići će na ocjenu kod tima ljekara na Institutu. Ako oni kažu da je 80 posto, on je revidiran za sva vremena. Ako kažu da je nula posto, onda je toliko. Ja nemam niti želim da imam utjecaj na rad stručnog tima ljekara u Institutu. Ali, želim da se provjeri. I ne samo Zelić, provjerit ćemo i sve ostale.

Istočna Bosna, Goražde, Srebrenica… Govorili ste da su pojedinci na nemoralan način zloupotrijebili tragediju ovoga kraja. Kakva je tamo situacija?

- Imate ljudi koji su vani, a to primaju, a nisu nikada učestvovali u ratu. Prema mojim informacijama, 500 do 1.000 je lažnih korisnika u istočnoj Bosni, bez Goražda. Meni to komandanti kažu, od Nasera Orića pa dalje.

Koliko Vam je pomogao telefon za dojave o lažnim korisnicima?

- Imali smo oko 2.500 dojava. Nismo sve stigli ni provjeriti, ali oko 95 posto bilo je lažnih dojava. Znate, dogovore se pa prijave komšiju. Misle, čim prijave, to je gotovo.

Ž5= Gdje je najviše lažnih korisnika?

- Najviše ih je u Kantonu Sarajevo, po prirodi stvari, jer je najbrojniji kanton i u apsolutnim ciframa dominira. Procentualno, s lažnim korisnicima ”jaka” je zapadna Hercegovina, Hercegovačko-neretvanski kanton, a informacije kažu da se u segmentu lažnih korisnika ”dobro drži” i srednja Bosna, mada tu još nismo ušli u proces revizije u punom kapacitetu.

Znate li, možda, koliko je Bošnjaka, a koliko Hrvata izvedeno iz boračkih prava do sada?

- Dolazim iz političke opcije gdje je ta statistika irelevantna. Sve ih dijelim na lažne i prave ma odakle dolazili i ma čiji bili.

A revizija penzionisanih pod povoljnim uvjetima?

- Uh, tu je, prema informacijama kojima raspolažem, najviše lažnih korisnika. Ako uzmemo broj pregledanih i procent lažnih, ovdje ih je najviše. I najveći je novac tu ”skršen”.

Povoljne penzije

Šta je s vojnim penzionerima koji su penzionisani prema tri uredbe koje su proglašene neustavnim?

- I kad su ih donosili, znalo se da su neustavne, ali one su ciljano donošene i ostavljan je kratak rok za penzionisanje onih zbog kojih su donesene.

Za njih nema novca u budžetu?

- Ne treba ni biti. Te tri uredbe pretvaraju se u zakon, ista sredstva će trebati. Uvodimo neke nove kategorije, ali neće trebati dodatnog novca za to. Ovim zakonom planirano je da maksimalna penzija, umjesto više od 2.000 KM, bude 1.500 KM. Tako se procentualno smanjuje do dna. Priznat ćete da je nerealno visoka penzija koja prelazi 2.000 KM, pogotovo kada znamo da radnik u proizvodnji radi za 300 KM, a taj pezioner nema više od 20 do 25 godina radnog staža niti više od 40 do 45 godina starosti.

Nemoralno je i zato ću ja izaći i braniti taj zakon pred Parlamentom FBiH s kolegom Čamberom (Vjekoslav, ministar rada i socijalne politike FBiH, op.a.), jer on to vodi.

Boračke populacije su nakon rata bile predmet već pet ili šest revizija. Ova koju provodite Vi, prema svemu sudeći, najozbiljnija je. Podržali ste i boračke zahtjeve da se ne vrši stalno i samo revizija boraca, nego da se konačno krene i u reviziju administracije, mafijaške privatizacije, ali od toga još nema ništa. Zašto?

- Ja ne izvodim iz prava one koji su borci, nego one koji su lažni borci. Smanjujemo procent invalidnosti gdje je on nerealno uvećan. I meni je savjest potpuno čista.

Meni nemate šta reći, idite kod direktora Agencije za privatizaciju FBiH, kod ministra za industriju i energetiku i pitajte njih zašto ne pokrenu proces revizije privatizacije. Meni je čudno što oni to ne rade. Ali, neću ja to raditi za njih.

Zar to nije i posao Vlade FBiH?

- Nije, to je posao resornog ministarstva, tako je Vlada ustrojena po Ustavu i Zakonu. To mora pokrenuti ministar, on je šef. Ko je meni pokrenuo reviziju? Da nije, možda, kolega iz nekog ministarstva?! Zašto nema revizije diploma? Zašto nema revizije u Ministarstvu rada i socijalne politike? Zašto se ne provjeri kako je ko dobio radna mjesta?

Znate li ko sve radi u ”BH Telecomu”, ”Elektroprivredi BiH”? Kako je zaposleno 7.200 ljudi u administraciji? Tvrdim odgovorno da je 90 posto njih dovedeno preko rodbinskih i drugih veza. Zašto se tu ne pokrene revizija? Zato što nemaju odgovornosti ni prema sebi ni prema svojoj političkoj stranci.

Politika odlučila

Krajem rata bilo je oko 300.000 pripadnika boračke populacije. Danas ih je 585.000. Kazali ste da je ove ljude u pravo morao neko uvesti, a uveo ih je onaj ko je tada bio na vlasti. Dakle, Vaš aktuelni koalicioni partner SDA. Kako Vi funkcionirate s njima? 

- Jasno je da je politika odlučila tako i uvodila nove ljude u boračka prava. Meni u ovom poslu niko ne smeta, niko mi nije rekao: ”Šta to radiš, Zukane?” Meni je savjest čista. Ja ganjam ovih 280.000 poslijeratnih, onih 300.000 ne diram.

Ž5= Hoćete li jednog dana objaviti imena svih onih koji su izvedeni iz prava?

- Hoću, sigurno. Objavit ćemo to u svim medijima, s punim imenom i prezimenom. Tu mi je, ponavljam, savjest čista. I neka tada javnost kaže jesam li pogriješio.

Kako ste kao čovjek doživjeli nedavno samospaljivanje borca Sakiba Balića koji je, nažalost, podlegao?

- Teško, vjerujte mi. Ja tu nemam odgovornosti. Rahmetli Sakib Balić iz Konjica se po Zakonu o demoblisanim borcima FBiH trebao javljati s vremena na vrijeme na Institut za ocjenu invalidnosti. S ovim zakonom to nema veze. Kada je slučaj došao do mene, uključio sam se maksimalno. Brata sam mu zaposlio za tri dana, eno ga radi.

To je porodica koja teško živi, još četvorica braće su pripadnici Armije RBiH. Došli su kod mene i ja sam učinio sve. Kamo sreće da je to sve moja nadležnost i briga. Rahmetli Sakib obraćao se svom načelniku općine u Konjicu Bubalu deset puta, to sam čuo na dženazi. Taj načelnik me je mogao barem nazvati, možda bismo izbjegli tragediju.

Kćerka doživjela šok

- Nedavno je nazvao jedan demobilisani borac iz Ilijaša. Javila se moja kćerka. Kazao je: ”Reci tati, ja ću se spaliti ispred vašeg stana”. Dijete mi je doživjelo šok, nema pojma šta se dešava. Nazvao sam ga, primio, razgovarali smo i on je otišao sretan i zadovoljan -  priča nam Helez.

Crnkić mi je ostavio 45 miliona KM duga

- Moj prethodnik (Zahid Crnkić, op. a.) ostavio mi je 45 miliona KM duga. Sva ta dugovanja iz 2008., 2009., 2010. i 2011. godine uspio sam riješiti za šest mjeseci, iako ova sredstva nisu planirana u budžetu – tvrdi Helez.

Pokušavamo olakšati život povratnicima u RS

- Povratnicima u RS želimo pomoći više. RS kao entitet ne može se ukinuti u ovom momentu, ne može se ništa spektakularno učiniti. Beskorisnom retorikom možemo im samo otežati život tamo. Pokušavamo olakšati život, prije svega demobilisanim borcima. Ima li većeg apsurda nego da demobilisani borac Armije RBiH koji se vratio u Kozarac može da se liječi u Beogradu, a ne može u Sarajevu!? To se može popraviti samo promjenom zakona i mi ćemo ga promijeniti tako da mogu ići i u Beograd i u Sarajevo. Napravit ćemo niz izmjena u više zakona da bismo omogućili doškolovanje, socijalnu zaštitu, prava iz boračko-invalidske zaštite, liječenje. To je stimulacija povratka – obećava Helez.

Neka Zelić svjedoči protiv koga hoće, reviziju mora proći!

Miroslav Zelić, predsjednik bugojanske HVIDRA-e, dovodi u vezi navodnu ciljanu reviziju protiv njega i činjenicu da bi Vaš savjetnik za boračka pitanja Besim Hodžić mogao biti optužen za ratni zločin. Zelić je, naime, svjedok Tužilaštva BiH u istrazi koja se vodi o zločinima nad Hrvatima u Bugojnu i navodno je tražio zaštitu Tužilaštva. Istovremeno, spominje se i Gordan Rajič, također svjedok Tužilaštva BiH iz Bugojna, koji, navodno, ne da svoj dosje, a reviziju radi Senada Bakotić…

- Ja toga Zelića kao ni Rajiča nikada u životu nisam vidio, niti me interesiraju. Prijave protiv Zelića da je lažni RVI nisu jedine, imamo takvih 2.000. Ne znam zašto u vezu dovodi mog savjetnika i svoj invaliditet. Ako ispadne da je lažni RVI, ne može mu tu pomoći nikakav tužilac. U reviziju idu heroji, nosioci najvećih ratnih priznanja, svi će na Institut radi provjere stepena invaliditeta. I to nije problem, samo je problem tamo neki Zelić!? Čak su njegovi sugrađani Hrvati to tražili. Opet kažem, ne tvrdim ni da je lažni ni da nije. Svi će ići na Institut, a Zelića bi, kao, trebalo izostaviti zato što je Hrvat!?

Što se tiče mog savjetnika Hodžića, Zelić ga, očigledno, spominje da sebe zaštiti. Moj savjetnik s njim nema blage veze, on se krije iza toga, jer vjerovatno zna je li lažni RVI ili nije. Nema kud i sada traži slamku spasa. Podržavam rad Suda i Tužilaštva BiH. Ako Tužilaštvo kaže da taj moj savjetnik ili ja, ili bilo ko ima nešto prljavo u ratu, to prihvatam. A Zelić neka svjedoči protiv koga hoće, to me apsolutno ne zanima. Samo reviziju mora proći ne samo on nego svi.

Bakir Izetbegović: Da postoji zakon o borbi protiv korupcije, on ne bi danas obavljao državničku funkciju

Autor Nedžad LATIĆ | Objavljeno 23.01.2012. u 06:12

Pamflet koji je prije nekoliko sedmica priredila i štampala SDA, a distribuirali medijski pisani SDA-ovi lakeji nije izazvao javne reakcije. Radi se o pamfletu od dvadesetak novinskih stranica, umotanom u ”zelene” jufke, okusa ”Klasa”, s ”tiritom” od prežvakanih ogriza, pa i bljuvotina iz kloaka obavještajno-medijskog podzemlja.

Zelena tiskovina

Stoga, nema tog političara i analitičara koji iole vodi računa o svom dignitetu i ugledu da će se pozvati na ovaj pamflet SDA-ovog AGITROP-a (odjel za agitacije i propagande u komunističkom sistemu) osim u kontekstu fenomena – kako u očaju može reagirati jedna politička stranka nakon što postane svjesna da preživljava pravi politički brodolom. A, čitaoci, osim onih zlonamjernih, sigurno će već nakon prvog prelistavanja samo ”mašicama” uzimati ovu ”zelenu” tiskovinu.

Pošto SDA ponavlja svoju tehniku borbe protiv političkog konkuren(a)ta, a jedan sličan pamflet štampala je i na dan izborne šutnje, koji su kolporteri besplatno dijelili ispred džamija nakon džuma-namaza, onda to, zaista, treba promatrati kao jedan od fenomena, prije svega u transformaciji SDA, nakon smrti njenog utemeljitelja Alije Izetbegovića.

Jer ova stranka nikad nije ničim ni sličnim reagirala prema svojim političkim konkurentima, pa ni medijima, za života, a ni nakon smrti njenog utemeljitelja. A malo je političara koji su u svom političkom vijeku iliti mandatu bili tako beskrupulozno napadani i blaćeni kao Alija Izetbegović. U tome mu je mogao do sada konkurirati samo još reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.

Kakve su samo naslovnice, s kakvim morbidnim karikaturama, fotomontažama, naslovima i tekstovima ”osvitale” na sarajevskim trafikama, a nikada SDA nije ovako reagirala!

Jedan specijalni prilog ”Slobodne Bosne” osvanuo je 23. avgusta 2004. godine s fotomontažom krezavog Alije Izetbegovića, koji je nazvan Mefistom! On je bio ”bagdadski lopov”, ”ideolog Handžar divizije” i zbog njega je ”Bosna bila u kandžama KOS-a”.

General Mehmed Alagić je, kao SDA-ov načelnik općine Sanski Most, bio ”Krajiški Mobuto”. I nikad SDA nije reagirala ni saopćenjem da bi odbranila svoje ”uglednike”, a sam Alija Izetbegović je apsolutno sve to otrpio u ime dostojanstva lidera jedne demokratske stranke i stava da nema revanšizma prema komunistima, pa makar bili i udbaši!

Razne donacije

Zbog njegove takve politike u to vrijeme SDA je bila pravi eldorado kako za novinare mediokritete tako i za medijske reketaše. Napade na sebe i svoje kadrove SDA je odbijala podmićivanjem u raznim valutama iz državnih budžeta ili u nekretninama iz ”državne svojine”.

Svi oni ”novinari” koji su se udostojili štampati posljednji SDA-ov bilten živjeli su ”k’o bubrezi u loju”. Na koncu, tako su i preživjeli od raznih SDA-ovih donacija. Sigurno nijedan od tih listova, iako su privatizirani, ne bi preživio do danas samo od tiraža.

Ako se uzme da su razlog ovako očajnim potezima i odlukama SDA kritike ili, kako oni doživljavaju, ”medijski napadi” ”Avaza” na Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, a najmorbidnije je to što te napade na sebe predstavljaju i kao ”atak” na Aliju Izetbegovića, onda je baš uputno zapitati se šta omogućava ovakve poteze i odluke SDA, odnosno šta ih motivira da tako reagiraju – od poziva na bojkotiranje čitanja novina do štampanja pamfleta.

Prvo, odsustvo seta zakona o korupciji i zakona o lustraciji omogućava SDA i njenim kerberima da pišu, pričaju priče te siju sumnje u ”urotničke nakane” protiv njih, Bošnjaka i BiH. I upravo zahvaljujući SDA takvi zakoni nisu doneseni!

A da jesu, jasno je da ni prema jednom od ta dva zakona ni Tihić ni Izetbegović ne bi mogli obavljati funkcije na kojima su danas.

Da budemo sasvim jasni, Bakir više zbog prvog (zakona o korupciji), a Tihić zbog drugog (zakona o lustraciji). Drugo, sam Bakir Izetbegović, koji, kako stvari izgledaju, najvjerovatnije stoji i glavom, a više ”žutom bradom”, iza ovog biltena, nikada nije prstom mrdnuo da odbrani svoga oca od medijskih napada.

Nije, recimo, reagirao na specijalni prilog o biografiji Alije Izetbegovića autora Adnana Buturovića, u kojem je njegov otac predstavljen kao Mefisto i u kojem je potvoren da je bio KOS-ovac, švaler sa pet-šest žena; s nekim radnim kolegicama se ljubakao po parkovima itd. Otac mu je već bio preselio na ahiret, ali majka mu je još bila živa.

A kad je Bakir u pitanju, za njega je njegov otac učinio sve da ga zaštiti. U vrijeme kad je optuživan za pronevjeru dvije milijarde dolara humanitarne pomoći u BiH, a na osnovu informacija novinara iz ”Dana”, unajmljen mu je advokat koji je plaćen 700.000 maraka iz ”Elektroprivrede”.

Zatim mu je otac, pod ucjenom i prijetnjom ”da bi mu, ipak, sin mogao završiti u zatvoru”, pod pritiskom Roberta Berija (Barry), tadašnjeg šefa OSCE-a u BiH, prepustio stolicu u Predsjedništvu BiH Halidu Genjcu, a zvanično je rečeno da se povlači zbog bolesti, te je potom i stranačku stolicu prepustio Sulejmanu Tihiću, kao garanciju da tu stolicu nije pripremao sinu Bakiru! U takvom halu (duševnom stanju) Bakir je razmišljao o samoubistvu, a dugo godina poslije tvrdio je da se ”ni po kakvu cijenu ne želi baviti politikom”.

Razlozi sukoba

No, kad-tad će BiH pristupiti Evropskoj uniji. To znači da će zakoni o korupciji i lustraciji kad-tad biti doneseni i bit će postavljeni kao dvije značajne agende uvjetima pristupa BiH euroatlantskim integracijama. Tad će ovakvi pamfleti biti besmislica, a više je nego sigurno da ih neće imati ko pisati ni finansirati. Jer, tada, više je nego očito, ni Tihić ni Izetbegović neće biti ni na kakvim bitnim funkcijama, a njihova stranka neće biti nikakav relevantan politički faktor!

Do tada, tužioci, pa i analitičari od digniteta, mogli bi ipak reći svoje, po ”sili zakona” da bi kutarisali državu iz istinskih kandži korupcije i kriminala.

Jer nikad politički sukobi ni stranački raskoli, od onog između Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića do onog između Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, nisu nastali iz političkih razloga, već isključivo zbog borbe za ”plijen”. Samo tri-četiri najbliža saradnika Alije Izetbegovića, uz asistenciju dvadesetek ”ratnih stipendista”, mahom iz mladomuslimanskih familija, privatizirala su, a potom i realizirala milione, pa čak, može se reći, i milijarde dolara, prema BiH.

Zbog toga su države na čijem su čelu u vrijeme rata bili Durgut Ozal, kralj Fahd, Muhamed Mahatir i Ali Ekber Velajati, a koje su odigrale presudnu ulogu za opstanak BiH, tako daleko od nje.

Odnose s islamskim svijetom ispred BiH potpuno su preuzeli ”prvi Alijini saradnici”, od konzulata i ambasada do raznih predstavništava, tako da će mnogo lakše BiH biti primljena u zajednicu evropskih zemalja nego što će povratiti svoj izgubljeni rejting u islamskom svijetu. Izgleda da je ”Avazov” glavni grijeh što tretira ovaj problem!

Istražujući samo površno moguću pozadinu motiva ovakvih reakcija SDA-ovog dvojca Tihića i Izetbegovića, lako se stiče dojam da je riječ o panici koja je uhvatila rukovodstvo do sada ”najjače bošnjačke stranke”.

”Sjećaš li se kad je Ono s nama popilo prvu kahvu”

Problem lustracije bi, također, vrlo lako bio riješen, jer prvi Izetbegovićev savjetnik za medije tačno zna, iako to nije smio nikad javno posvjedočiti, kada, gdje i koji novinari su, a čije stavove i mišljenje rabe u SDA-ovom pamfletu, još kao studenti popili prvu kafu s jednim poznatim obavještajcem u hotelu ”Beograd”, današnjem hotelu ”Bosnia”.

Samo jednom su u svojim medijskim vriskama ti novinari natuknuli jedan drugome: ”Sjećaš li se kad je Ono s nama popilo prvu kahvu?”

Kontrola finansija jedini cilj

Stvarni razlog sukoba Alije i Harisa, kada je drugi put ”Bosna plakala”, nastali su zbog broda oružja nestalog, navodno, u Jadranu. A sukob Tihića i Izetbegovića na 5. kongresu SDA bio je zbog kontrole finansija u Razvojnoj i BBI banci.

Ako bi istražitelji pratili hronologiju od nestalog broda oružja, preko tzv. pakistanskog kredita, do nastanka BBI centra i svega onoga što je danas pod krovom BBI banke, trag bi ih odveo u Napoli, Libiju, zatim Džedu, Kuala Lumpur, Dohu, Istanbul, Zagreb itd.

(Autor teksta je nezavisni intelektualac i publicista, ekspert za mladomuslimanski krug bošnjačkih političara)

Čitam u e-Novinama tekstIslamofob, kako to cerićevski zvuči u kojem Žarka Radoja govori o pedesetak islamofoba, među njima je i ona, stavljenim na portal islambosna. Nađem taj spisak, ali mene nema. Ne vjerujući svojim gledaljkama, listu sam opet proštio, ama uzaman. Ne sjećam se kad sam toliko pobjesnio. Takvu uvredu niko “iz reda bošnjačkog naroda“ nikad mi nije nanio, ako ne računam paravojnog hodžu Džemaludina Latića. Toliko nipodaštavanje ne zaslužujem. Prave se da nisu čitali dva moja islamofobska teksta u e-Novinama i pjesmu Topuzli Mustafakoja, ako nije islamofobska, onda ne postoji ni crni kamen na Ćabi. Ne bih se toliko uvrijedio ni da su zanijekali moje divljenje četničkom divljanju za vrijeme rata u BiH, ili moje davanje signala pomoću baterijske lampe Rašinim tobdžijama u dane bombardovanja Sarajeva.

Govor u Blagaju

Govorom u Blagaju topuzli Mustafa mi je, na mevlud, prosvijetlio um: sad je jasno zašto u BiH sve ide u tri lepe materine. Krivac je Vera Jovanović koja je “ispostava Beograda“, stoga Helsinški komitet kojim ta vlahinja predsjedava “ne brani ljudska prava, nego provodi politiku Beograda” čiji je naomiljeniji hobi, što zna i Mustafina kućna pudlica, “lov na islam i muslimane“. Na snazi je aksiom: reci mi kako se zoveš i kazaću ti čija si ispostava, pa me ne čudi što je topuzli Mustafa Vlahinji rekao svašta ka Mikača porezniku Galju:

“I poručujem posebno Veri Jovanović: nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti služiš onima koji mrze islam. Mrze nas muslimane i zato ostavi nas na miru! Tvoj sud uopće nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu! Mi ćemo kazati koja su to naša prava, a koja nisu. Nisi ti zadužena i nisi ti kvalificirana da određuješ da li je ova odluka ministra ispravna ili neispravna“.

Bezbeli da nije. Prvo, odvajkada se zna: kad muškarci go… go… govore, onda žene šu… šu… šute. Drugo, nigdje predsjednici Helsinskih odbora nisu zaduženi ni kvalificirani da kažu je li ispravna odluka koja ukida diskriminaciju, Vera je to pravo uzurpirala, što je “baš onako vlaški“, kak bi rekel Džemaludin Latić: čim je neko “iz reda srpskog naroda“, ne može i jelitibog a da poneđe ponešto ne uzurpira. Pošto je razumno pretpostaviti da topuzli Mustafa ne bi smio sijati dezinformacije, pitao sam se okle zna da je Vera Jovanović “služi onima koji mrze islam“, i zovnem telefonom svog privatnog muslimana. “Čuj – okle zna? Kako neće znat kad mobitelom svaki čas zivka Allaha?“ “A vala i ja sam blesav što te to pitam. Ako ne znamo šta je car Murat večerao uoči bitke na Kosovu, znamo bar ko je čiji sluga u BiH. To zna čak i Duduk-efendija“. “Ko ti je taj?“ “Adil Kulenović“. “Onaj što te tužio za klevetu kad si reko da je najveća budala koju je bošnjačka čuna načinila u 20. vijeku.“ “Je. Tužio me i popušio. Sve ga je koštalo oko pet hiljada maraka. Budalu treba po džepu da se opameti“.

Photo: lazeeez.com

Mustafin mevludski govor u Blagaju nije prodikovanje već dodikovanje. Za Radovana II bošnjački sudije nisu mjerodavni da sude Srbima, a za topuzli Mustafu Verin sud “nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu“. Da postoji BiH, javni tužilac bi ga po službenoj dužnosti gonio zbog raspirivanja mržnje, ali, pošto smo u BiH koja će biti država kad kukavica prne, kako bi rekli u CG, vjerski poglavar može baciti pod noge zakone i Ustav i međunarodne konvencije kojim su definisana ljudska prava, ali njega uopće ne obavezuju, jer jedno su prava ćafira a drugo prava njegovog umeta, pa je zasukao rukave da tim pravima skroji haljinu tijesno uz struk kako bi svak vidio da su muslimanska.Topuzli Mustafi nije ni u peti primisao da su, u demokratiji kakva danas važi na trećoj sunčevoj planeti, deklaracija o pravima čovjeka i svi zakoni stvoreni da štite građane, a ne muslimane, ni pravoslavce, ni katolike, ali pošto je u BiH na snazi etnička demokratija, što u prevodu znači: crven barjak od zelene svile, Mustafin govor na tanjiru nudi njenu ogoljenu srž: kad se to viđelo i đe to ima da Vlahinja zna šta su ljudska prava muslimana? Topuzli Mustafa je jedan od najviđenijih utjelovljenja etničke demokratije u BiH.

Time hoću da kažem: nisu mu po ukusu rezultati nedavnih izbora. Mediji godinama govore i pišu da topuzli Mustafa preko hodža određuje ko će biti na vlasti. A ovo nisam čuo sa televizije, ni čitao u novinama: bio sam poslanik F BiH u prošlom sazivu Parlamenta i znam da je Mustafin uticaj presudio da na izborima pobijedi SDA i Haris Silajdžić. Rezultati ovih izbora doveli su u pitanje Mustafino neotuđivo pravo da dominira, pa se oćutio ugroženim i na mevlud zasukao rukave da novu vlast disciplinira podsjećajući je u čijim je rukama stvarna moć. Otud onoliko histerije u njegovu govoru. Bošnjaci su iz prošlog rata, kao najveće žrtve u BiH, izašli sa golemim moralnim kapitalom. Topuzli Musafa je jedan od has-Bošnjaka i has-muslimana koji su dali zdušan prilog proćerdavanju toga kapitala.

Jedna uspomena. Prije desetak godina, nakon neprospavane noći, hodao sam po gradu da izmorim sebe i nadišem se svježeg vazduha koji uspavljuje. I sretnem tri žene, a svaka nosi pecivo. Pletenicu. Jedna od njih veli: “Mi smo búle i vraćamo se sa mevluda. E baš nam je drago, gospodine Vešoviću, što smo vam srele. I htjele smo da vam kažemo: drago nam je što ste u ratu ostali s nama. I evo tebi jedna pletenica“. To pecivo i nagli prelazak sa “vi“ na “ti“ nikad neću zaboraviti. Valjda i nije moguće insanu dati leba a da ti ostane “vi“. Mevlud je Muhamedov rođendan, a za mene to je ruka žene koja mi pruža pletenicu uz ozbiljan osmijeh. Ozbiljan, što mu nije smetalo da bude osmijeh. Osmijeh, što mu nije smetalo da bude ozbiljan. Ja sam vlah, ali je taj moj mevlud 777 puta bio ljepši od topuzli Mustafinog u Blagaju.

Država koje nema

“Napad na reisu-l-ulemu je napad na bošnjački narod“, veli u Saffu Fatmir Alispahić, “podguzna muva Mustafe Cerića numero due“, kako ga nazvaše e-Novine. Rejs, to je onaj što je, kako reče Enver Kazaz, na prijemu delegacije iz Turske, kazao: “gledam vas Turke i Bošnjake i ne vidim razlike, kao da vas je ista mater rodila“. Fatmir, to je onaj što ponavlja mantre: “Da, Srbi su poremećeni. Da, Srbi su genocidni. Da, Srbi su civilizacijski otpad“. Ali titula koju su mu dale e-Novine nije mi po ukusu: na mojim maternjim jezicima muva može biti ili podrepna ili guzna, a pošto je poznato da je glas “h“ u BiH bilo žrtva srpskoga unitarizma, na tu praksu treba staviti tačku: Fatmir je efendijina guzna muha, ali je iz njega progovorila BiH koje nema.

Alispahićeva presuda glede Rejsa podsjetila me na Nedžada Ibrišimovića, bošnjačkog klasika koji je “vitezom pera” proglasio tog tuzlanskog bolesnika, neznalicu, polupismenjaka i mrzitelja Srba na kakvog u BiH nisam nagazio. U rahmetli Ljiljanu Nedžad je rekao: “Marko se izrugivao svetosti moga hadža. Eto zašto nas Bošnjaka nema, jer kad se Marko Vešović ruga svetosti moga hadža, onda se ruga svim hadžijama u Bosni, a ne samo meni. I Marko Vešović zna da Bošnjaci nisu svjesni toga, jer da su ne bi smio tako napisati“.

Photo: BH Dani

Rugao sam se tako što sam ga u svojim tekstovima zvao Hadžijom, bez ikakvih atributa. Doduše, dokazao sam da umije pošteno slagati, a pošto hadžije ne smiju da lagati, Ibrišimović je izvukao zaključak da se time “rugam svetosti njegovog hadža“, mada će svako čeljade neometeno u razvoju zaključiti da se Hadžija svojim laganjem izrugivao svetosti vlastitog hadža i da je u Hadžijinoj glavi je kao u poslovici: Ko prde, kolac potrže, a ko ču, jedva uteče.

Ali uzmimo da sam se “rugao svetosti hadža“ predratnog pjanca koji se, u krčmi gdje je s vlasima satima pio, a među njima je bilo i njegovih velikih prijatelja, popne na sto i vikne: “Svi koji nisu muslimani – napolje!“ Uzmimo da se Hadžiji omaklo da kaže istinu, iako je prije rata, kad ga je u kafani spopao prejak napad ljubavi prema svom narodu, jednog Srbina pitao: ”A što ti ne bi ti išao preko Drine?” “Šta ću ja preko Drine? Moj djed i pradjed rođeni su ovdje.” “Mogo bi ti, ipak, malo preko Drine”. Samo član krda, ergele, čopora, samo čeljade sa dušom gomile može sebe poistovjećivati sa «svim hadžijama u Bosni i, stoga, kad se «izruguješ svetosti hadža» jučeranje pjandure koja je ćerala iz kafane i iz BiH sve što joj nije po meraku, time se «rugaš svim hadžijama u Bosni». Da Hadžija nije štogoć u gušu salio kad je davao ovaj intervju? Nije. Stvar je u drugom: zato što ih je pobio Raša Dabić, Bošnjaci su u pravu, svagda, na svakome mjestu, potpuno i u svemu. Čak i kad bleje. Ali to nije sve.

U ratu su šojke iz paljanske krletke neumorno kreštale da sam izdajnik, što je bilo tačno, jer ko su mi Srbi, što da ih ne izdam, nisu mi rikali na Božić, čak sam se izdajom puvao kao dokazom čojstva. Iste šojke dodavale su da blatim srpski narod, što je samo djelimično tačno: Srbe smatram najslobodoljubljivijim, najčovjekoljubljivijim, najmiroljubljivijim, najpravdo ljubljivijim, najistinoljub-ljivijim, najhristoljubljivijim od svih 5 000 naroda na zemlji. Kad ne kolju. Kad kolju, može im se staviti pokoja zamjerčica, što sam i činio, ali nije bilo sumnje da ih blatim kad napadam paljanske zločince: kad Plavšićku nazovem “vuk s vaginom”, kad izdevetam Nikolicu Koljevića zato što je muslimane nazvao “parazitskim narodom koji je naučio da vekovima živi na tuđ račun”, kad se zgrozim nad Rašovom izjavom: “Osudiću svakog Srbina kao izdajnika koji se ikad bude trudio na bilo kakvom zajedničkom životu, na stvaranju bilo kakvih zajedničkih odnosa s ljudima iz drugih nacija”.

U ratu, dakle, jesam blatio Srbe, jer Paljani jesu bili srpski narod. Koji se s njima poistovjećivao: paljanski zločinci su vodili taj narod, oblikovali mu svijest, moral, političke težnje, predstavljali ga u očima svijeta, što su priznali i stranci u čijem se jeziku brzo ustalila sintagma “Karadžićevi Srbi”. Rašovi telali su s pravom vikali: napad na Raša napad je na srpski narod, jer je Rašo postao ikona, a zna se: ishrakneš li se na jednog sveca, ishraknuo si se na sve hrišćane. Uostalom, sam Dabić je sebe poredio sa Isusom. Strani novinar ga je pitao: zar ne vidite da ste sami, da je sav svijet protiv vas? Rašo je odvratio: tačno, ali je i Isus bio sam, pa se pokazalo da je bio u pravu.

Andrej Nikolaidis

Vlada Srbije uputila je juče protestnu notu Ministarstvu vanjskih poslova povodom autorskog teksta crnogorskog književnika i publiciste Andreja Nikolaidisa ”Šminkanje političkog monstruma” (”Šta je ostalo od Velike Srbije”), pišu podgorički dnevnici Vijesti i Dan.

Vijesti se pozivaju na neimenovani izvor u Vladi Crne Gore, a Dan na pisanje srpskog portala  IN4S.

”Iako to nije diplomatska praksa, srpsko ministarstvo spoljnih poslova je gotovo istovremeno pozvalo crnogorskog ambasadora Igora Jovovića da dođe u sjedište MSP-a, gdje su mu usmeno izrazili protest zbog Nikolaidisovih stavova”, pišu Vijesti,  koje potom podsjećaju na genezu „slučaja Nikolaidis“.

Dan, međutim, piše, pozivajući se na srpski portal IN4S, da su predstavnici ambasade Srbije u Podgorici uručili juče crnogorskom Ministarstvu vanjskih poslova i evropskoh integracija demarš zbog Nikolaidisovog pisanja, kao i da je MIP Srbije  uputio juče ambasadoru Jovoviću poziv radi uručenja protestne note.

List, pozivajući se na pomenuti portal, piše da demarš nije predao ambasador Srbije u Crnoj Gori, Zoran Lutovac, ”jer je službeno odsutan iz Crne Gore zbog učešća na ambasadorskoj konferenciji u Beogradu”.

Dan citira i navode iz navodnog demarša – da je u njemu upozoreno na ”neprihvatljive i opasne Nikolaidisove stavove”, koji ”prijete dobrim odnosima dviju država”, kao i na Nikolaidisovu ”zvaničnu poziciju u državnom sistemu Crne Gore”.

Za Niloaidisov tekst u noti se, navodno, kaže da je ”lišen mjere i ukusa i u krajnjoj liniji – neetički”.

”Takva istupanja ne samo da ne doprinose razvoju dobrih odnosa između dvije susjedne zemlje, već i neskriveno ohrabruju politički ekstremizam i upotrebu nasilja prema zvaničnicima Republike Srbije”, kaže se, prema tvrdnjama srpskog portala koje prenosi Dan, u demaršu zvaničnog Beograda.

Vijesti podsjećaju da je zbog Nikolaidisovog teksta, protestovao poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović i Nova srpska demokratija, te da traže da predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić pisca razriješi funkcije savjetnika za kulturu i slobodnu javnost.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, ocijenio je da „prizivanje upotrebe oružja koje se pominje u tekstu dovoljno govori i o onome koga Nikolaidis savjetuje i predstavlja.”

Nikolaidis je kazao, komentarišući cijelu hajku koja je podignuta na njega u Srbiji, Crnoj Gori i RS, da je meta srpske obavještajne i medijske mreže, kao i predsjednik Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić.

Piše: Enver Kazaz

Nikolaidis je svojim tekstom doveo u pitanje ideološke osnove ne samo Karadžićeve i Miloševićeve politike nego i Dodikov ideološki projekt falsificiranja povijesnih činjenica i negacije genocida. Na taj način ovaj vrsni pisac upozorio je na ono što je temeljna karakteristika današnjeg prekodiranja Karadžićeve ideologije u Dodikovoj varijanti – lobotomirati javni prostor, izvršiti njegovu mentalnu okupaciju, u maksimalnoj mjeri internalizirati u svakog pojednica rekaradžićizirane narative o Srpskoj, te na koncu zabraniti svaki mogući oblik kritike i svim sredstvima se obrušiti na kritičare. I ne manje važno – destabilizirati i srušiti Crnu Goru, što je san svakog Miloševićevog ideološkog klona

Opet je Andrej Nikoladis izložen napadima Ćosić-Milošević-Karadžićevih ideoloških klonova. Najprogonjeniji pisac u regiji kriv jer je, arlauču Tadićeve i Dodikove podguzare tipa Rajko Vasić, uvrijedio tvorevinu nastalu na genocidu i etničkom čišćenju za vrijeme Karadžićevog ratnog bestijarija, a danas zabetoniranu Dodikovom negacijom genocida i zločina. Dobivši međunarodnu političku legitimaciju u Daytonu, Karadžistan se danas prema svakoj kritici odnosi kao da se nad njim vrši genocidna radnja.

Nikolaidis, jedan od najboljih pisaca mlađe generacije u regiji, reagirao na je na proslavu dvadesetogodišnjice Republike Srpske onako kako bi to trebao učiniti svaki idole odgovoran intelektualac. Izostanak takvih reakcija pokazuje do koje mjere je javni prostor u regiji anesteziran na činjenicu da Milorad Dodik, republičkosrpski ideološki Karadžićev zombi, bedel (plaćenik koji u ratu mijenja gazdu) Borisa Tadića, vlasnik svega srpskog u BiH i negator genocida u Srebrenici, izvrće povijesne i na haškom sudu pravno utvrđene činjenice i elementarnu logiku. Onog časa kada Tadićev bedel izjavi da je u Republiku Srpsku ugrađena srpska „borba protiv fašizma i nacizma“, onda je to najsvirepiji oblik ponižavanja svake žrtve na čijoj smrti je izgrađen entitet kojemu je on predsjednik. U Dodikovoj  izjavi implicirana je teza da su žrtve Srebrenice fašisti i nacisti, pa je stoga bilo legitmino pobiti ih na način na koji su to učinili Mladićevi koljači. Fašisti i nacisti su djeca Sarajeva ubijana svakodnevnim zločinačkim granatiranjem opkoljenog grada. Fašisti i nacisti su silovane žene, logoraši u logorima kakvi su bili npr. Manjača i Keraterm. Fašisti i nacisti su Bošnjaci i Hrvati etnički očišćeni iz bedelove nahije. A Karadžić, Mladić, Plavšićka, republičkosrpska genetičarka, Koljević i ukupna bulementa ideologa, pisaca, popova, novinara koja je huškala na genocid, te Mladićeva koljačka vojska koja ga je skupa sa Karadžićevom policijom počinila u Srebrenici – e to su srpski antifašisti u borbi protiv anticivilizacijskog, mračnog bošnjačkog i hrvatskog fašizma i nacizma u BiH.

Orden negiranja zločina: Boris Tadić i Milorad Dodik

Photo: novosti.rs

Na takvo bedelovo izvrtanje povijesne istine, potvrđene bezbrojnim presudama u Hagu, niko iz javnog prostora Republike Srpske nije reagirao. Niko ni iz međunarodne političke moći. Iste one koja je usvojila dokumente prema kojima je u pravno uređenim zemljama zabranjeno negirati srebrenički genocid i prema kojima je dužnost državnih institucija da na odgvorajući način obilježavaju sjećanje na ovaj strašni zločin. Pradon, reagirao Boris Tadić tako što je sijajući od sreće, ponosan na slavne srpske antifašiste iz Srebrenice, kojima su se slučajno omakle genocidne namjere i radnje – primio orden Karadžistana iz bedelovih ruku poručujući svjetskoj javnosti da je genocid legitiman, te da Karadžićevi i Mladićevi koljači sebi mogu oprostiti sve, a svojim žrtvama ništa. Niko nikad u svjetskoj povijesti nije na tako licemjeran i bezočan način sa zvaničnog političkog mjesta odobrio negiranje masovnih zločina i genocida, grleći svoga bedela, Karadžićevog ideološkog zombija.

Nikolaidis je svojim tekstom Šta je ostalo od velike Srbije doveo u pitanje ideološke osnove ne samo Karadžićeve i Miloševićeve politike nego i Dodikov ideološki projekt falsificiranja povijesnih činjenica i negacije genocida. Na taj način ovaj vrsni pisac upozorio je na ono što je temeljna karakteristika današnjeg prekodiranja Karadžićeve ideologije u Dodikovoj varijanti – lobotomirati javni prostor, izvršiti njegovu mentalnu okupaciju, u maksimalnoj mjeri internalizirati u svakog pojednica rekaradžićizirane narative o Srpskoj, te na koncu zabraniti svaki mogući oblik kritike i svim sredstvima se obrušiti na kritičare. I ne manje važno – destabilizirati i srušiti Crnu Goru, što je san svakog Miloševićevog ideološkog klona.

Nikolaidis je svojim tekstovima unazad desetak godina zaslužio najveći stupanj mržnje dodikovskih rasista i neorasista tipa Rajko Vasić i sličnih ideoloških podrepnih vlastodržačkih Tadićevih hulja. Doda li se tome činjenica da Nikolaidis dolazi iz crnogorskog društvenog prostora i da se otvoreno zalagao za izbavaljanje ove zemlje iz ralja Miloševićeve ideologije, onda je jasno zbog čega je pobudio najveću zamislivu mržnju pobornika velikosrpstva. Poimajući pred krvavi rat i tokom njega Crnu Goru kao srpsku Spartu, dakle najmilitantniju srpsku državu, velikosrpski ideolozi danas, nakon njenog osamostaljenja i ubrzane evropeizacije, nastoje je predstaviti kao demonsku zemlju, koju treba srušitit i iznova velikosrbizirati. A svaki zagovornik samostalne Crne Gore i crnogorske nacije nije po njima tek puki otpadnik od srpstva, nego sami politički Sotona. Baš tu treba tražiti i razloge za Nikolaidisovu satanizaciju i javno satiranje od Dodikovih podrepnika kakvi su Emir Kusturica ili Rajko Vasić, odnosno nastavljači velikosrpskih fantazmi iz Crne Gore, koji pate zbog nezavisnosti ove zemlje, radeći joj ono što im narede Tadić i njegovi ideološki dvorjani.

Junaci antiterorističke borbe

Photo: FoNet

Međutim, nije Nikolaidis Sotona za velikosrbe isključivo zbog navedenog. On je to i zato što je prokazao Dodikov tip vlasti kao nasilje gramzive partitokratske elite SNSD-a i bosanskosrpskog etnokapitalizma nad bosanskosrpskom sirotinjom, onim klasama što ih je banjalučki režim ekonomski i socijalno ponizio i satrao. Nikolaidis je opasan po taj režim, jer demaskira dodikovski tip bezočnog etnokapitalizma i njegovu vampirsku eksploataciju bosanskosrpske bijede i sirotinje. Klasna svijest najopasnija je po naše nacionalno jedinstvo, histerično na Nikolaidisovu sjajnu, secirajuću analizu, uzvikuju dodikovski etnokapitalisti. Razbiće se naš velikosrpski san o prisajedinjenu Karadžistana „matici Srbiji“, a „našu Spartu“ nikad nećemo vratiti u okrilje srpstva – to je osnovna ideološka fobija koja stoji iza napada na najboljeg crnogorskog savremenog pisca i dobitnika prestižne evropske nagrade za književnost. Silina paranoidnih reakcija Tadićevih i Dodikovih dvorjana dokazuje, ustvari, koliko su vladajuće etnokapitalističke elite u Karadžistanu i Srbiji svjesne svoje ideološke laži i toga da ne mogu mentalno okupirati ukupan javni prostor. Uvijek se nađe neki Nikoalidis, neki Luković, neki Vešović, neki tamo intelektualac koji razori njihovu ideološku laž i etnokapitalističku krvožednost.

Međutim, najznamljivije u cijelom slučaju je to da Nikolaids nije, kako izvrsno primjećuje Srećko Horvat, optužen za marksizam ili komunizam, nego za terorizam. Kad ironično rezonira nad tobožnjim pokušajem atenta u banjalučkoj dvorani Borik, sjajni crnogorski romanisjer samo ukazuje na karakter vlastodržačke ideološke prevare i paranoidnosti. „Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole (Božidar Stanišljević, nesuđeni atentaor na vascijelo velikosrpstvo) upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.

Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.“ Zbog ovih rečenica velikosrpski jurišnici optužuju Nikolaidisa da je terorist i inspirator teoririzma, te da poziva na zločin. Međutim, Nikolaidis samo podrcrtava da Bole, tobožnji atentaor, nije ništa drugo do fikcija i jeftini povod za novu velikosrpsku naraciju. Onu prema kojoj svaki Srbin treba čuvati Dodika kao zjenicu oka u glavi, živjeti pod njegovom bahatom i gramzivom vlasti kao da će ona vječno trajati, a spremati se kao da će Karadžistan sutra napasti neki tamo talibani. Živjeti u takvoj militantnoj paranoji, satanizirati svakog analitičara i kritičara režima kao teroristu i talibana sklonog Bošnjacima, Crnogorcima i Hrvatima nije mala zajebancija, ma koliko se velikosrpski dvorjani kleli da je Dodik oduvijek i dugovječniji nego njihov Karadžistan. I da mu Boris Tadić u prostakluku nije ni do koljena, mada je svesrpski vožd, nedovoljno dobar Miloševićev ideološki klon.

Sminkanje monstruma

Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije Republike Srpske odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je. Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS

U Verhoevenovom (briljantnom) filmu Starship Troopers postoji scena u kojoj, na tvrdnju učenika da „nasilje nikada nije riješilo ništa“, učitelj odgovara: „Reci to stanovnicima Hirošime i Nagasakija“.

Tako na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima.

Spomenici civilizacije: Tim prije što veliko Drugo kojem se zagovornici teze o „moralnoj nemogućnosti“ opstanka Republike Srpske obraćaju, toveliko Drugo od kojega očekuju da u ime etičkih principa ukine na-genocidu-utemeljeno (Zapad, dakle) svoju moć duguje, između ostalog, ako ne i prije svega, neprekidnom nizu zločina.

Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Svaka piramida značila je brutalnu eksploataciju hiljada ljudi koji su je zidali.

Svaki toranj Pariza podignut je na kostima francuskih vojnika koji su otimali blago potrebno za njihovu izgradnju, kao i onih neprijateljskih, koji su ih u tome pokušali spriječiti. Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?

Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Otud je civilizacija, sa uređenom državom kao jednim od vrhunskih postignuća, totalna instrumentalizacija hipokrizije. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ja nisam ni za kakav povratak „u prirodno stanje“, nikakvo uspostavljanje „pokidanih veza između čovjeka i prirode“. Samo to ne! Moj problem sa našom civilizacijom je u tome što u njoj ima previše prirode. Republika Srpska, hoću reći, nije nikakva neprirodna tvorevina: nažalost, vrlo je prirodna, kao i način na koji je stvorena. Utoliko je i odvratnija.

Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.

Etika političkog zločina: Šta bi u BiH slučaju bio istinski civlizacijski iskorak? Očito da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi, pa sprovedu ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske.

Bez brige, slavljenici, to se neće desiti. Tu granicu zapadna civilizacija neće preći. U tom smislu je tačna tvrdnja koju vole ponavljati srpski lideri: da su oni nepriznati i nevoljeni graničari zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi sa istoka. Oni, kao i hrvatski desničari, sebe vole nazivati predziđem hrišćanstva. Gotovo da je tako – s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.

Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.

Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.

Pakleni stroj: Moj prijatelj Enver Kazaz je na e-Novinama objavio izvrstan tekst o ideološkom stroju čiji je zadatak da pripremi teren za buduće proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Njegovom tekstu imam dodati sljedeće: za volanom stroja danas je Dodik, juče je bio Rašo, sutra će biti neko drugi.

Stroj je, međutim, sklopljen i programiran u Beogradu, odakle se njime i upravlja. Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.

Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a, koji je opisao Kazaz, odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.

Političke paralele: Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera. Tim prije što nezavisna Crna Gora nije švercerski ni tajkunski, nego projekat antiratne, prozapadne manjine crnogorskog društva.

Da još jednom ponovim očigledno: delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, kao ni legitimizacija nezavisnosti Republike Srpske, nisu mogući bez aktivne i sveobuhvatne uloge Beograda.

U Crnoj Gori je dodatan problem to što Beograd instrumentalizuje pitanje korupcije, a vlast uzvraća igrom na oštrici noža: tako što, da bi izbjegla bolne antikoruptivne akcije, intrumentalizuje imperijalnu politiku Beograda. Zagovornici teze o korupciji negiraju pritisak Beograda, zagovaraju pomirenje sa četnicima, paktiraju sa Amfilohijem, dok zagovornici teze o pritisku Beograda minimiziraju pitanje korupcije.

Kao i obično, nije ili-ili, nego i-i: naravno da je problem korupcija i naravno da Beograd destabilizuje. Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan.

Budući da, sa jedne strane, u Njujorku Balkana, stoji jasan, precizan projekat i odlučnost, a sa druge, i u Crnoj Gori i u Bosni, konfuzija, korupcija i slabost elita, sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu: Srbi bi ovoga puta u miru mogli dobiti ono što su izgubili u ratu.

Regulatorna agencija za komunikacije BiH analizirat će na zahtjev Udruženja novinara RS, emisiju Federalne televizije ”60 minuta – specijal” pod nazivom ”Krnja velika Srbija”, koja je emitovana 9. januara i pokušati utvrditi da li u emisiji ima govora mržnje ili drugih elemenata neprofesionalnog načina izvještavanja, prenijeli su danas pojedini mediji iz manjeg bh. entiteta.

Pomenuto udruženje se žali na sadržaj emisije, ali i centralnog Dnevnika FTV-a emitiranog isti dan, u kojem je, kako navode, ”pogazila sve etičke i novinarske principe i na najgrublji način i nedvosmisleno”

Prijavu prenosimo u cjelosti:

Ovim putem podnosimo prijavu protiv Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (FTV).

Radio-televizija Federacija BiH je javni RTV servis i dio javnog RTV sistema BiH, čiji je rad i nadležnost uređen Zakonom o javnom radiotelevizijskom sistemu BiH i Zakonom o Javnom RTV servisu Federacije BiH i kao takva dužna je da poštuje programske principe, koji su uređeni navedenim zakonskim propisima, kao i Kodeksom Regulatorne agencije za komunikacije.

Međutim, dana 09. januara 2012. godine, Radio-televizija FBiH je u svojim emisijama: „Dnevnik 2“ i „60 minuta“ – Specijal „Krnja velika Srbija“, , prilozima i komentarima novinara otvoreno, podsticala i širila nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost.

Podsticanje i širenje nacionalne rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti zabranjeno je Zakonom o javnom RTV sistemu BiH, članom 28., te Zakonom o javnom RTV servisu Federacije BiH članom 40. i članom 15. Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske.

Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, predviđeno je kao krivično djelo protiv javnog reda i mira u Krivičnom zakonu Republike Srpske (Sl. glasnik 49/2003), ali i Zakonom o izmjenama i dopunama krivičnog zakona BiH (Sl. glasnik br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07).

Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, koga je donijelo Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije, članom 4. jasno je definisano da: “Audiovizuelne medijske usluge i medijske usluge radija neće stvarati jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje u Bosni i Hercegovini“.

U smislu navedenog molimo Vas da pokrenete postupak i utvrdite odgovornost Radio-televizije Federacije BiH i na odgovarajući način sankcionišete ovakvo ponašanje.

U prilogu Vam dostavljamo snimak emisije Specijal „Krnja velika Srbija“, kaže se u prijavi koju je potpisao predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske Dragan Jerinić.

SVODITI IDENTITET BOŠNJAKA SAMO NA VJERU ZNAČI SVODITI NAROD NA VJERSKU SKUPINU

Ništa nije tako senzitivno (osjetljivo) kao razgovor o identitetu jednog naroda. Samo državotvorni narodi imaju kapacitet preispitivanja svog identiteta. Nažalost, Bošnjaci ne spadaju u tu klasu naroda. Identitet Bošnjaka je na nivou vjerske skupine, a ne nacije.

Kritičko pitanje identiteta je tabu tema kod Bošnjaka. Svaki razgovor o identitetu kod Bošnjaka se svodi uglavnom na ono po čemu se Bošnjaci razlikuju od Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to je prije svega pripadnost vjeri Islamu kao razlika od Srba koji su pravoslavni hrišćani i Hrvata koji su katolici. Tako i za onog Bošnjaka, koji je pio rakiju, koji nikada nije učestvovao niti u jednom jedinom Islamskom obredu za svog života, koji nikada nije klanjao niti se Bogu molio, kome je vlastita dženaza prvi i jedini vjerski obred u kojem je učestvovao, reći će se da je bio ”Musliman” po etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti. A svesti identitet jednog naroda samo na vjeru znači reducirati taj narod na vjersku skupinu, što je daleko ispod nivoa etničkog naroda i još mnogo niže od nivoa državotvornog naroda (nacije).

Neprijatelji Bosne i Hercegovine već nekoliko stoljeća rade, i moramo priznati uspješno, da Bošnjaci zaborave svoju državotvornu prošlost, da zaborave suverenu slavnu Bosnu bosanskih kraljeva, i da Bošnjake svedu sa nivoa državotvornog naroda (nacije) na vjersku skupinu.

DRUGI NARODI SU PRIMILI ISLAM NE ODRIČUĆI SE SVOJIH ETNIČKIH OSJEĆANJA

I ništa i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance, koji su ostali u vjeri Islamu i sačuvali svoj nacionalni identitet. Jer Poturica ne može da podnese da je moguće biti musliman po vjeri i biti državotvoran, to jest biti musliman i sačuvati sjećanje na svoje srednjovjekovne kraljeve, svoju nošnju, svoju muziku, svoja imena. Albanci su muslimani, a nisu se odrekli svojih albanskih imena. Albanac je musliman, a nošnja mu je albanska, nije turska ili arapska. I Albanac je prešao na Islam kao rezultat otomanske okupacije, ali se nije poturčio, nije prestao biti Albanac. Turci prelaskom na Islam nisu prestali biti Turci, Arapi prelaskom na Islam nisu prestali biti Arapi, Albanci prelaskom na Islam nisu prestali biti Albanci, Malezijci prelaskom na Islam nisu prestali biti Malezijci. Jedino je Bošnjak pod “kapom nebeskom” prelaskom na Islam postao nešto drugo – Poturica.

Kada se na internet ukucaju riječi “Albanian folk songs” (albanska narodne pjesme) pojavi se etnička albanska muzika sa Albancima u njihovoj narodnoj, a ne turskoj nošnji, i nemoguće je razlikovati ko je tu musliman, ko katolik, a ko pravoslavni Albanac. Albanska kultura je iznad vjerskog i zato je ona državotvorna, jer nije identitet zasnovan na podjeli po vjerskoj osnovi nego na Albanskom bratstvu i na zajedničkom snu o suverenoj državi. Na razlike u vjeri Albanci gledaju kao na pravo slobodnih ljudi u jednom narodu. Albanci su slobodarski državotvoran narod.

Po ko zna koji put se može čuti kako i neki bosanski muslimani sa omalovažavanjem govore o Albancima negirajući im čak i to da su muslimani, a samo Bog zna ko je pravi, a ko krivi musliman. Naravno, oni svoje mišljenje o Albancima kao muslimanima ne grade na principima Kur’ana, nego na subjektivnoj slici o samim sebi kao pravim muslimanima. A već smo rekli da i onaj bosanski ”musliman” koji pije rakiju, niti klanja niti posti, niti je ikada kročio u džamiju, kome će prvi islamski obred u kojem će učestvovati biti vlastita dženaza, još uvijek o sebi misli kao ”Muslimanu”.

Kada se na internet ukucaju riječi “Bosnian folk songs” (bosanske narodne pjesme) pojave se ilahije, kaside i sevdalinke sa slikama lijepih cura obučenih kao Arapkinje. Očito je da Bošnjaci vrlo uspješno projektuju imidž o sebi kao muslimanima, sa muzikom koja nema ništa zajedničkog sa etničkom muzikom Bošnjaka iz vremena Bosanskih kraljeva niti sa nošnjom koja se vidi na stećcima.

PROTAGONISTI ČETNIČKOG PROJEKTA SVODE BiH MUSLIMANE NA POTURICE

Cerić je bezbroj put ponovio da su Bošnjaci svoj nacionalni identitet dobili sa okupacijom Otomanske imperije, sa prelaskom na Islam, sugerišući da je Turski sultan al-Fatih “otac” Bošnjačke nacije. Drugim riječima, Cerić kaže da su Bošnjaci Poturice. Naravno da se sa takvim mišljenjem slažu neprijatelji Bosne i Hercegovine, a nažalost i sami Bošnjaci. Nije to rezultat neke zavjere iz svijeta da Bošnjaci svake godine u julu pod pokroviteljstvom Islamske zajednice BiH na Kamengradu predaju zastavu Turcima u znak sjećanje na šehide Otomanske vojske koji su poginuli na osvajačkom pohodu na Bosnu. Bošnjaci odaju počast vojnicima koji ubiše posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Tako nešto se čini samo iz duboke ljubavi prema okupatoru i potrebe da se identifikuje sa osvajačem. Tako nešto se čini da se potvrdi lojalnost i pripadnost “turskoj vjeri”, lojalnost Turcima i da se prkosno pokaže šta Bošnjake odvaja od Srba i Hrvata u Bosni i od bosanskih kraljeva i starih Bošnjaka kojih se odričemo jer nisu bili muslimani. I to je ono kako Bošnjaci od državotvornog naroda postaše vjerska skupina.

Ratko Mladić nakon ulaska u Srebrenicu sa ponosom reče da je Srebrenica oslobođena od Turaka i krenu u krvavi pokolj “Turaka”. A Cerić, Bošnjak, svakom prilikom ponavlja da identitet Bošnjaka počinje sa dolaskom sultana al-Fatih-a, osvajača, kako bi kod Bošnjaka utvrdio osjećaj o pripadnosti “turskoj vjeri” i da potvrdi svijetu da je Mladić u pravu, da su Bošnjaci, ako ne Turci onda bar Poturice. 2005-te godine kada su patrioti na Memorijalnom centru u Potočarima razvihorili zastave Republike BiH na komemoraciji 10-te godišnjice genocida, Poturice su razvile Turske zastave u organizaciji Islamske zajednice BiH, da i time potvrde da su tu sahranjeni “Turci”, a ne Bošnjaci, državotvorni narod Bosne i Hercegovine.

Ne gledaju Bošnjaci sa prezirom samo na Albance. Sa mržnjom se gleda i na Bošnjake koji još uvijek sviraju šargiju, jer ih to potsjeća na stećke i na slavne Bosanske kraljeve i na slavnu srednjevjekovnu Bosnu. Šargija ih podsjeća na bratstvo sa katolicima (Hrvatima) i pravoslavcima (Srbima) u Bosni, što se ne uklapa sa njihovim “muslimanskim” identitetom, a koji nema ništa sa principima Kur’ana. Bošnjaci su ostavili da sjećanje na grbove bosanskih kraljeva i da kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čuvaju katolici (Hrvati) i još im se sa mržnjom prigovara kako prisvajaju historiju Bosne. Samo da podsjetimo, Stjepan Tomašević je radije izabrao smrt nego da svojim potpisom legalizuje tursku okupaciju. Onog momenta kada su se Bošnjaci odrekli Stjepana Tomaševića i njegove svete žrtve za Bosnu, Bošnjaci su izgubili državotvornost.

NEDRŽAVOTVORNOST BOŠNJAKA NIJE PROISTEKLA IZ ISLAMA, NEGO IS POGREŠNOG SISTEMA VRIJEDNOSTI

Prema tome, problem Bošnjaka nije Islam, nego nešto drugo, a to je sistem vrijednosti koji je potpuna negacija Kur’anskih principa. A o tome smo već pisali. Bošnjački sistem vrijednosti negira bilo kakvu odgovornost za svoju sudbinu. Po Bošnjačkom sistemu vrijednosti, za stanje u Bosni je odgovoran svijest, a mada nema apsolutno nikakvog dokaza za takve tvrdnje, nula , ništa (“zip- zero”). A Kur’anski je princip da Bog neće promijeniti situaciju jednog naroda dok se sam taj narod ne promjeni. Princip Poturice je da bi se situacija kod Bošnjaka promijenila potrebno je da se svijet promjeni, a Bošnjaci nema šta da se mijenjaju osim da se još čvršće prihvate arapske nošnje, ilahija i kasida.

I na kraju o najpodlijoj podvali da Srbi i Hrvati neće Bosnu. Da i Hrvati i Srbi nisu glasali ZA nezavisnu Republiku BiH na Referendumu o nezavisnosti, JNA bi bila legalna na teritoriji BiH, a ne okupaciona vojska. Da je umjesto Srbina Bogić Bogićević-a nekim slučajem bio neki Poturica u Predsjedništvu Jugoslavije kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji, JNA bi bila legalna na teritoriji Republike BiH, a Armija BiH nelegalna iredentistička vojska. Ne bi bilo rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, niti presude o genocidu. Oni koji kažu kako Srbi nisu htjeli Bosnu neka se sjete Srebrova i hiljada Srba u Armije BiH koji su se borili rame uz rame sa Bošnjacima i Hrvatima sve dok Poturice ne pretvoriše Armiju BiH u ”muslimansku” vojsku. Oni koji tvrde da Hrvati nisu htjeli Bosnu neka nam objasne zašto izdajnici i hrvatska okupaciona vojska ubiše Kraljevića.

Oni koji kažu kako Srbi i Hrvati ne vole Bosnu neka odu na internet i poslušaju Miloša Bojanića rodom iz Bijeljine i njegovu pjesmu “Bosno moja” ili Mitra Mirića iz Ugljevika i njegovu pjesmu “Ja sam ti Bosanac” ili Željka Jurića iz Srednje Slatine kod Bosanskog Šamca i njegovu pjesmu “Bosanac” ili pjesmu “Plače Bosna” koju pjevaju Braća Begić.

Braća Begić: “Drž’ se Bosno, digni glavu gore, još je mnogo onih što te vole.”

Vodje politicke i novinske islamske mafije u BiH

Islamski Fundamentalisti su omogucili sve potrebne i dovoljne uslove Bosanskim vanjskim neprijateljima Cetnicima i Ustasama da naprave zlocin i genocid nad Bosnom i potomcima starih bogumilskih Bosnjana i parcaju Bosansko tkivo, pretvarajuci ga u Hrvatsko i Srpsko, dok su sami ostali najveci Bosanski unutrasnji neprijatelji od kada su dosli u Bosnu, od prije 7 vijekova (heeeej 700 godina) pa do dana danasnjeg. Bosna kao drzava u zadnjih 700 godina ne postoji iskljucivom krivicom islama i Muslimana a ne srbo-hrvata.

Islam i muslimani (ljudi sa jednom knjigom) nece nikada da odgovore na pitanje kako misle danas sa ISLAMSKIM IDENTITETOM, ISLAMISTICKOM IDEOLOGIJOM I ISLAMSKIM DRUSTVOM povratiti Bosansku drzavnost, samostalnost i suverenost, kada je BiH pod totalnom svjetskom Krscanskom dominacijom,uticajem i zavisnoscu, kada oni-anamoni Islamski Fundamentalisti Bosansku nezavisnost,samostalnost i suverenost nisu htjeli i uspjeli povratiti za 500 godina totalne islamske vladavine Bosnom, kada je Bosna bila pod totalnom islamskom kontrolom,uticajem i upravljanjem?

Da li postoji i jedna jedina Bosnjacka budala koja vjeruje u pricu Islamskih Fundamentalista o Bosni kada i najveca budala zna da su najveci istorijski protivnici i neprijatelji nezavisnosti i samostalnosti Bosne bili upravo ti Islamski Fundamentalisti i razni Citaci i Kurtaci Kurana.
Bosna kao drzava postojala je jedino prije dolaska islama i Muslimana u nju, tada je bila najveca i najnaprednija drzava na Balkanu, da bi sa dolaskom islama i Muslimana izgubila svoju nezavisnost, samostalnost i suverenost i to nije uspjela povratiti do dana danasnjeg. Islam i Muslimani ne samo da su unistili drzavnost i nezavisnost Bosne vec su unistili Bosanski nacionalni identitet,duh i temelj same Bosne i to kasnije stotinama godina provodili kao nesto sto je iskljucivo muslimansko i krscansko, istovremeno sluzecdi raznim okupatorima kako muslimanskim tako i krscanskim istovremeno sami sebe opravdavajuci kuranom.
Najveca karakteristika islama i muslimana jeste laz,ljigavost i prefirganost u svakom obliku jer smatraju da sami nisu nikom odgovorni, kakop narodu tako ni drzavi, vec samo i jedino svome allahu (tkz. Hubalu), a kao sto znamo ”Oni koji se kriju iza boga smatraju da im je sve dozvoljeno”.
Islam i muslimani nece nikada da odgovore kako misle danas povratiti Bosansku drzavnost,samostalnost i suverenost, kada je BiH pod totalnom svjetskom Krscanskom dominacijom, kada Bosansku nezavisnost,samostalnost i suverenost nisu uspjeli povratiti za 500 godina islamske vladavine Bosnom, kada je Bosna bila pod totalnom islamskom kontrolom,uticajem i upravljanjem?
Da li postoji i jedna jedina Bosnjacka budala koja vjeruje u pricu Islamskih Fundamentalista o Bosni kada i najveca budala zna da su najveci istorijski protivnici i neprijatelji nezavisnosti i samostalnosti Bosne bili upravo ti Islamski Fundamentalisti i razni Citaci i Kurtaci Kurana.
Prije ili kasnije, ako Bosnjaci misle prezivjeti i kao ljudi i kao narod, islamski identitet u BiH se mora zamjeniti Bosnjackim (ili Bosanskim) identitetom i na stub srama izvesti kako sami islam tako i sve one muslimane,koji su krijuci se iza kurana, sluzili raznim Bosanskim neprijateljima i radili protiv interesa Bosne i potomaka starih bogumilskih Bosnjana, kao sto sam ja.

Bakirovi fanatici

Vildanin šef je radikal koji je bio upoznat sa zločinima nad Srbima na Kazanima, bio je prijatelj s komandantima-kriminalcima u Sarajevu i upravo su njemu bili tajno odgovorni

Već godinama najtiražniji nezavisni bh. politički dnevnik ”Dnevni avaz” odbija polemizirati s pivarsko-partijskim biltenima poput onoga koji danas uređuje Vildana Selimbegović.

No, nakon jučerašnjeg teksta u tiražno uništenom ”Oslobođenju”, a koji je u cijelosti posvećen ”Dnevnom avazu” (znakovito, učinjeno je to na dan formiranja Karadžićeve RS, u istom broju u kojem se tom na krvlju stvorenom entitetu tepa kao ”slobodnom i trajnom”!), samo radi javnosti Urednički kolegij ”Dnevnog avaza” napravit će iznimku.

Pogotovo jer isti bilten po nalogu paraobavještajnih krugova iz SDA, a sve radi sitnih udbaških podvala, u posljednje vrijeme često objavljuje određene tekstove samo zbog pres-kiplinga koji dolaze na stolove ambasada zemalja EU i Amerike u Sarajevu.

Naime, usred kampanje u kojoj naši novinari traže istinu zašto je SDA dovela radikalne vehabije u BiH (čiji dijelovi sada izvode terorističke napade poput onoga kada je srbijanski državljanin Mevlid Jašarević pucao na zgradu Ambasade SAD u Sarajevu i napravio ogromnu štetu upravo Bošnjacima) te postavljaju pitanje zašto su svi fanatici u ratu prolazili kroz kabinet Bakira Izetbegovića i zašto im je upravo on davao i pasoše, Vildana Selimbegović svojim suludim tezama igra na kartu providnih podvala. Te podvale lako čitaju hiljade onih koji (nažalost SDA) svakodnevno kupuju ”Dnevni avaz”.

Naime, očita je želja Vildane Selimbegović, koja se odavno hvali utjecajem na lokalno osoblje u pojedinim ambasadama u Sarajevu, da u očima ambasadora zemalja Evropske unije i Amerike, odnosno članova PIC-a, našoj novini i urednicima podmetne navodni radikalizam. To je ista osoba u čijoj se glavi može skrojiti misao da ”Dnevni avaz” tobože ”već godinama drži Bošnjake u strašnom mraku”, a ne 20-godišnji vladari ove zemlje, to jest Bakir Izetbegović i stranka po čijem nalogu odrađuje prljave propagandističke poslove!?

Prigovarati, primjerice, ”Dnevnom avazu” želju za ratovima ili da su svi Srbi i Hrvati neprijatelji Bošnjacima (iako je ”Avaz” od početka multietnička novina i kompanija, što se može vidjeti i iz sastava Uredničkog kolegija našeg lista) može samo osoba koja ima za cilj da sakrije ideološki identitet svojih šefova, odnosno njihovu davnašnju želju da stvore muslimansku državicu u kojoj bi policijskom torturom, nepotizmom i korupcijom vladalo pet do šest porodica, a čemu se ”Avaz” usprotivio još od svog prvog broja štampanog 15. septembra 1993. godine!

Radikalizam je, zapravo, uvijek bio i bit će u vrhu SDA, a njegov ideološki i operativni lider je Bakir Izetbegović. Dakle, vjerski radikalizam oličen je u Vildaninim političko-mafijaškim šefovima.

Uprkos zapjenušanim pokušajima, Selimbegović neće uspjeti da radikalizam svog istinskog šefa Bakira prebaci na teret ”Avazu”. Uostalom, ne treba biti previše mudar pa shvatiti da se sve to radi zbog straha od neminovne krivične odgovornosti njenih šefova, kako Izetbegovića tako i Hilme i Muje Selimovića.

Jedino kome bi novi rat odgovarao jesu upravo nalogodavci Vildane Selimbegović. Selimovićima kako bi ponovo dezertirali, spasili se duga od tri milijarde maraka i gnjeva hiljada radnika ostavljenih bez posla, te Izetbegoviću kako bi eventualno preko novih šehida, ali izvan svoje porodice, ostvario san o muslimanskoj državici čiji će on biti neprikosnoveni gospodar. Što bi narod rekao: ”Snila baba što joj milo bilo.”

Šef AID-a

No, ova novina i bh. javnost dovoljno su se demokratizirali da mogu s lakoćom prepoznati podvale mafije. A ”Avaz” će snagom javnosti nastaviti dokazivanje istine!

Vildanin šef je radikal koji je bio upoznat sa zločinima nad Srbima na Kazanima, bio je prijatelj s komandantima-kriminalcima u Sarajevu i upravo su njemu bili tajno odgovorni. On je suštinski upravljao i tajnom policijom AID. Također, isti čovjek je kao šef kabineta proveo rigidnu islamizaciju Armije RBiH, a poslije rata uporno blokirao demokratsko krilo SDA u reformiranju.

A da ne govorimo o lažnoj muslimanskoj ekonomskoj platformi stvarnog pljačkanja Bošnjaka u vidu ”muslimanskog bratstva”, to jest kroz dovođenje raznih ”al-shiddija” i sličnih lažnih investitora. E, takav Bakir Izetbegović preko raspamećene Selimbegović (očito je to iz konfuznosti njenih tekstova) pokušava svoj radikalizam podmetnuti ni manje ni više do ”Dnevnom avazu”.

Nedžad Ugljen i Hakija Turajlić

Prije ili kasnije doznat će se da li iza ubistva pomoćnika direktora AID-a Nedžada Ugljena stoji islamski radikalizam. Također, postavlja se pitanje da li je ”radikalni” ”Avaz”, koji u to vrijeme nije ni postojao, javio četnicima kuda se kreće rahmetli Hakija Turajlić ili je taj istinski patriota zasmetao vladarima državne kase samo zbog činjenice da je tražio da sav novac od donacija bude transparentno stavljen pod kontrolu Vlade RBiH.

Ko poziva na rat

Tvrdnju da ”Avaz” poziva na rat lako je demantirati. Prije nepunih mjesec dana, a nakon retoričkih bombi Bakira Izetbegovića i Sulejmana Tihića, koji su se jeftinim populizmom i prijetnjama Miloradu Dodiku nastojali svidjeti Bošnjacima, upravo je ”Dnevni avaz” objavio kako je Izetbegoviću i Tihiću lako pozivati na rat jer se jedan skrivao u bunkeru Centralne banke BiH, a drugi je veći dio rata proveo radeći kao matičar u Njemačkoj.