Dok se kontinuirano upućuju zabrinuti pogledi puni nade u turizam i turističku sezonu, posebice u današnje doba krize, istovremeno se ta svjetla točka gospodarstva opterećuje nizom fiskalnih i parafiskalnih nameta, uslijed kojih je sve teže igrati utakmicu s mediteranskom konkurencijom.

Uspijevamo, istina je, koliko toliko funkcionirati u tom općem sivilu, no postoji realna opasnost da u bliskoj budućnosti to više i ne bude tako. Naime, ukupna opterećenost hotelskog sektora je izuzetno visoka, a stalni apeli i argumentacije hotelijera do sada nisu nailazili na konkretne odgovore, odnosno poteze državne vlasti. Visina stope PDV-a u konkurentskim zemljama je prije također bila izrazito visoka, no strateškim mjerama veliki broj zemalja zapadne Europe na početku ili tijekom krize dodatno je smanjio stope za HORECA sektor, čime je naša konkurentnost dodatno smanjena.

Pitanje poreznih i neporeznih nameta je u posljednje vrijeme dosta eksploatirano, no unatoč tome, činjenica da su oni izrazito visoki i dalje ostaje. Riviera Poreč d.d. je, primjerice, prošle godine na ukupni prihod od 456 milijuna kuna platila 132.9 milijuna kuna raznih davanja na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini! Od toga je 6,7 milijuna kuna plaćeno samo za razne vodne naknade (naknada za uređenje voda, naknada za zaštitu vode, slivna naknada), a to su samo naknade, bez računa za stvarno potrošenu vodu. Poslovno zaista neodrživo!

Početkom primjene Programa gospodarskog oporavka postoje naznake neznatnog rasterećenja, ali to je zaista na razini simbolike. Navest ću u primjer spomeničke rente čiji je raspon plaćanja Zakonom o spomeničkoj renti smanjen sa 3-10 kn/m2 na 1-7 kn/m2. Kako se u Gradu Poreču, gdje Riviera ima svoje sjedište, spomenička renta plaća po zonama i to za prvu zonu 5 kn/m2, a drugu zonu 3 kn/m2, naknada je ostala nepromijenjena, a time opterećenje poduzeća isto kao i prije. Predlagali smo da se izmjenom Zakona stvori obveza primatelja uplaćene naknade da, ukoliko postoji potreba te ako je pravovremeno najavljena adaptacija ili slično ulaganje u objekt za koji se spomenička renta plaća, dio uplaćenog novca vrati obvezniku kroz sudjelovanje u investiciji. Čini mi se sasvim logično, s obzirom na to da je upravo cilj ubiranja spomeničke rente zaštita i obnova zaštićenih kulturnih objekata. No, na žalost, to nije prošlo.

Stječe se dojam da se konzultacije s gospodarstvenicima prilikom donošenja pojedinih zakonskih propisa rade isključivo da bi se u javnosti moglo reći “Pa gospodarstvo je bilo konzultirano!” Da, bili smo konzultirani, no bez obzira na snagu argumentacije naši se prijedlozi izuzetno rijetko prihvaćaju.

Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije stupio je na snagu 1. kolovoza ove godine.
Pored kreiranja Instituta obvezatne suvlasničke zajednice u autokampovima, koji je po našem mišljenju zaista upitan i potpuno, s vlasničke pozicije neprihvatljiv, budući da se njegovom primjenom nacionalizira zakonom sukladno privatizirana imovina, pitanje visine koncesijske naknade za zemljište koje će se dati u koncesiju privatnom sektoru je u ovom trenutku, naročito u kontekstu konkurentnosti hrvatskog turizma, od životne važnosti. Prvenstveno za preživljavanje, a da pri tome ne spominjem daljnji razvoj kao osnovni element za sudjelovanje u tržišnoj utakmici. U ovom trenutku hotelski sektor uglavnom razmišlja o preživljavanju koje se u realnosti svodi na bojanje zidova i u većini slučajeva manje adaptacije postojećih objekata. Koliko god se javnosti prezentirao napredak u investicijama, ne smijemo prešutjeti ni zaboraviti činjenicu da je preko 80 posto hotelskih kapaciteta u Hrvatskoj izgrađeno prije 1980. godine. Hrvatskom turizmu trebaju novi kapaciteti, a investitori idu tamo gdje je destinacija konkurentna.

Dakle, nadamo se i vjerujemo da će zakonodavac sada, prilikom pisanja uredbi kao pratećih akata Zakona o turističkom zemljištu, ovaj puta pokušati razumjeti poziciju turističkog sektora. Da će održivom koncesijskom naknadom omogućiti da turizam opstane i da se, uz ostale potrebne promjene i razvija te na taj način, dugoročno, postane još jača okosnica nacionalnog gospodarstva.

Sve suprotno (previsoka naknada), dalo bi samo kratkoročni efekt. Pitanje je do kada će živjeti krava koja se stalno muze.

Kvalitetna cestovna infrastruktura omogućila je da hrvatska obala postane najbliža obala Sredozemlja brojnim zemljama srednje Europe. Pridodaju li se tome i ostali prirodni resursi, Hrvatska predstavlja idealno odredište za kampiranje. Naširoko je poznato da je Hrvatska izrazito prijateljska prema naturizmu koji je dobro prihvaćen duž čitave jadranske obale, pa ne čudi da je visokotiražni talijanski list “Corriere della Sera” Hrvatsku proglasio istinskim „nudističkim rajem“.

Kampisti su vrlo specifična populacija, u pravilu godinama vjerna ne samo destinaciji i kampu, nego čak i parceli unutar kampa koju doživljavaju vrlo emotivno, kao svoju vlastitu. Kampiranje je posljednjih godina doživjelo velike promjene – kampisti već odavno nisu samo gosti koji samo borave pod šatorom, već su to uglavnom gosti visoke platežne moći, koji na parcelu dolaze luksuznim kamperima te često na izvanpansionsku ponudu troše i više nego hotelski gosti.

Vrlo slično se ponašaju i naturisti. U Hrvatskoj danas postoji 19 službenih naturističkih kampova te više plaža uz brojne neslužbene, „divlje“ nudističke plaže. Klijentela naturističkih kampova vjernija je destinaciji, starija i dulje boravi na odmoru od klasičnih kampista. Naturisti su u prosjeku obrazovaniji i imaju viši životni standard, a informiraju se i odlučuju za konačan izbor uglavnom putem preporuka prijatelja.

I dok je broj sve bolje opremljenih tekstilnih kampova u stalnom porastu, ponuda u naturističkim kampovima je oscilirala, premda su i dalje kvaliteta, lokacija, prirodne ljepote i sigurnost značajne prednosti koje koriste njihovoj dobroj prihvaćenosti na europskom tržištu. Kapacitet naturističkih odredišta koji je 2000. godine činio 22% svih kapaciteta u kampovima Hrvatske pao je u 2009. godini na 16%. Broj smještajnih jedinica u naturističkim kampovima smanjio se u istom razdoblju za 24%. Ipak, kada govorimo o broju naturista u Hrvatskoj, statistički podaci pokazuju da se broj noćenja 2008. u odnosu na 2004. smanjio za samo 3%, što znači da je on još uvijek relativno stabilan, s blagom tendencijom pada.

Zašto je došlo do smanjenja naturističkih kapaciteta zadnjih godina? Možda se uzrok može pronaći u činjenici da je nudizam postao dostupan gotovo svugdje pa je sve manje potrebe za “sklanjanjem” u posebne naturističke kampove i naselja. Mišljenja predsjednika nacionalnih naturističkih federacija oko daljnjeg razvoja naturizma mogu se svesti na sljedeće zajedničke odrednice: opasnosti za razvoj naturizma su pad popularnosti nudizma kao pokreta, sve razvijeniji “seksualni” turizam te eventualna nesigurnost gostiju, odnosno diskriminacija po bilo kojoj osnovi. Posebno treba naglasiti da je demografska struktura naturista loša, odnosno vrlo mali je udio mlađih gostiju i obitelji. Znači li to da su posljednji naturisti članovi “hippy generacije” koja je na zalazu i da ovaj do sada značajni segment hrvatskog turizma nije dugoročno održiv?

Možemo reći da sama definicija naturizma predstavlja i marketinški izazov kojemu u Hrvatskoj ne posvećujemo dovoljno pažnje. Neka od pitanja na koja nemamo prave odgovore su: Možemo li modernizirati i ažurirati pojam naturizma kako bismo ga približili novim generacijama? Kako na novi način komunicirati ideju odmora u potpunom skladu s prirodom? Možemo li redefinirati pravila ponašanja u našim naturističkim objektima kako bi se gosti osjećali sigurniji i manje diskriminirani te kako bi nove generacije naveli da takvoj vrsti odmora daju šansu? Zar ne bi upravo naturizam trebao lako naći svoje mjesto u trendu zdravog života koji je sve više prisutan u današnjoj svijesti turista?

Prilike za zaustavljanje negativnog trenda u Hrvatskoj postoje. One su prvenstveno naše najvažnije komparativne prednosti – prirodne ljepote, čistoća mora i okoliša, ali i sve bolja kvaliteta smještaja i sigurnost okruženja. Uvođenjem dodatnih sadržaja (prvenstveno wellnessa i ostalih relax sadržaja koji su važni za očuvanje zdravlja i kontakt s prirodom) možemo dodatno doprinijeti usporavanju padajućeg trenda. Međutim, nova ulaganja imaju smisla samo ukoliko zaista mogu donijeti nove prihode u naturističkim objektima. Većina ulagača dugoročna ulaganja u tromo naturističko tržište a priori smatraju vrlo rizičnim, što predstavlja dodatnu zapreku razvoju ponude te doprinosi negativnom trendu na tržištu.

No, kada pobliže analiziramo pojedina naturistička središta možemo ustvrditi da upravo oni koji su najviše ulagali u nove sadržaje i kvalitetu bilježe najveći rast prometa. Je li zapravo tajna neuspjeha pojedinih naturističkih središta upravo u tome što nisu na vrijeme ulagali u nudistima važne sadržaje i usluge?

Očigledno, naturizam u svijetu i u Hrvatskoj nalazi se na prekretnici. Možemo li se i koliko dugo nositi s ovakvim izazovima?

Kao i svake godine, i ovog ljeta šira hrvatska javnost nestrpljivo iščekuje vijesti o velikim gužvama na graničnim prijelazima, kolonama automobila koji putuju na naš Jadran i optimistično se nada dobroj sezoni koja će popuniti državnu blagajnu u ovim teškim vremenima.

Nužnost prilagodbe Zakona o radu specifičnostima turističke djelatnosti

Kao i svake godine, i ovog ljeta šira hrvatska javnost nestrpljivo iščekuje vijesti o velikim gužvama na graničnim prijelazima, kolonama automobila koji putuju na naš Jadran i optimistično se nada dobroj sezoni koja će popuniti državnu blagajnu u ovim teškim vremenima.
Od turizma se puno očekuje, iako se u njega i njegove prateće djelatnosti, barem ja to tako mislim, nije ulagalo koliko je trebalo i moglo. Da se to dogodilo, vjerojatno bi danas „svi lakše disali“.
U sjeni velikih priprema za ovu turističku godinu kao i njenih dosadašnjih rezultata te očekivanja, dogodilo se nešto što je u velikoj suprotnosti s proklamiranom težnjom za većom zaposlenošću, barem onom na neodređeno vrijeme.
Naime, novi Zakon o radu donosi promjene koje mogu prouzročiti dugoročno značajne posljedice, prvenstveno u strukturi zaposlenih radnika. Problem s kojim se susrećemo je, primjerice, drugačije definirana preraspodjela radnog vremena. Autori Zakona su izgleda prioritetno vodili računa o problemima radno intenzivnih prerađivačkih grana u kojima se periodi radnih kampanja mogu unaprijed planirati. Međutim, propustilo se uzeti u obzir specifičnost turizma kao i njegovu osjetljivost na različite utjecaje i samim time nepredvidivost turističke sezone.
I ove smo godine svjedoci mnogih utjecaja koji različito djeluju na kvalitetu i trajanje sezone pa nam je tako Uskrs “pao” ranije, vulkanski dim je poremetio predsezonu, loše vrijeme u lipnju opustjelo je našu obalu, svjetsko nogometno prvenstvo posredno ostavlja traga u broju i strukturi gosta…
Dakle, u situacijama kada turistički radnik vodi računa o svakom poznatom i nepoznatom detalju, kada dva puta prevrne svaku kunu, novi Zakon o radu donosi mu dodatne poteškoće.
Postavljena vremenska ograničenja preraspodjele radnog vremena prema novom Zakonu o radu ove godine omogućuju ukupno dodatnih 413 sati rada iznad punog radnog vremena ili 51,5 radni dan.
Izračunajmo, ako objekt radi šest ili sedam mjeseci, što je pravilo u objektima sezonskog poslovanja, radnici u stalnom radnom odnosu s preraspodjelom radnog vremena neće moći ostvariti potreban godišnji fond radnih sati i tu će se poslodavci suočiti s logičnim pitanjem: Što činiti s radnikom koji nije u mogućnosti ostvariti godišnji fond radnih sati? Odgovor je, na žalost, samo jedan: otkazati stalni ugovor i angažirat ga za rad na određeno vrijeme! Takvu situaciju nitko ne želi, no ukoliko se nedovoljno promišljene odredbe Zakona ubrzo ne izmjene, drugog rješenja neće biti.
Dodatni problem poslodavcima predstavlja i odredba o obveznom neprekidnom dnevnom odmoru u trajanju od najmanje 12 sati tijekom 24 sata, a što je gotovo nemoguće ostvariti u objektima koji posluju na bazi polupansiona (doručak i večera) i uz dozvoljena odstupanja i odgovarajući zamjenski odmor. Tamo je rad uslužnog osoblja organiziran kao dvokratni, u pravilu od 7-12 i 18:30-22 sata.
Premda podržavamo potrebu prilagođavanja normama EU i poboljšanju zakonske zaštite radnika, ukazujemo na direktivu o radnom vremenu koja dozvoljava zakonodavstvima zemalja članica EU da za specifične potrebe i djelatnosti odstupi od normi EU.
Hotelijeri su svoj prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu iznijeli i očekujemo brzu i logičnu reakciju zakonodavca, koja je u interesu i poslodavaca i sindikata.

S Georgom Eltzom, suvlasnikom hotelsko-turističke grupacije Valamar i dopredsjednikom turističkog sektora HUP-a, razgovarali smo o stanju u hotelijerstvu te perspektivi hrvatskog turizma. Eltz je iznio svoja predviđanja o turističkoj sezoni te mogućim prigodama za bolji razvoj hrvatskog turizma.

Kakvu turističku sezonu očekujute?

Svjesni smo da će sezona biti zahtjevna i da će biti otežani uvjeti poslovanja. Stoga očekujemo rezultate na razini prošle godine. Prema trenutnim pokazateljima, očekujemo lagani porast kod dolaska individualnih gostiju, dok kod turoperatora imamo indikacije o minusu do 10 posto. To je djelomično također rezultat promjena u našoj poslovnoj politici i mi očekujemo solidnu potražnju za našim najkvalitetnijim proizvodima. Iako, predsezona 2010. pokazat će se slabijom nego lani.

Što se tiče glavne turističke sezone, tu ne bi trebalo biti većih problema, ako islandski vulkan bude mirovao i ne pojave se novi problemi u zračnom prometu.

Je li za probleme u predsezoni razlog nezgodan raspored praznika?

Proljetni praznici na nekima od nama najvažnijih tržišta i rezultirajući trend kratkih boravaka dokazano su više prilika nego rizik za naše poslovanje, dok vremenske prilike i globalna kriza ove godine utječu na lošiju predsezonu. Međutim, glavni razlog tih problema je što naš turizam nema dovoljno razvijenu ponudu za predsezonu i posezonu. Usuđujem se reći da sve više i više hotela ima proizvode za predsezonu i posezonu poput wellnessa, sporta i drugih sadržaja, ali nam je globalna koncepcija još uvijek nedovoljna.

Dugoročno gledano, pokazalo se da je politika snižavanja cijena uvijek više štetna nego korisna. Logično je da nije baš najbolja reklama za naše proizvodi u pred- i posezoni prodavati krevet za 30 eura, koji u sezoni košta recimo 100. Izvan glavne sezone treba ponuditi ciljanim skupinama razne vrste usluga. Mi smo uspjeli odraditi dobar posao s ciljanom skupinom umirovljenika u posezoni i s ljubiteljima tenisa u predsezoni, ali je to još uvijek nedovoljno. Treba nam dodatnih ideja i dodatnih ulaganja.

Možete li kao ulagač iz inozemstva, ocijeniti poduzetničku klimu u Hrvatskoj?

Hrvatska je osma zemlja u kojoj sam poslovao u različitim ulogama. Mogu reći da nigdje nisam naišao na toliko problema kao u Hrvatskoj. Unatoč svim komplikacijama u poslovanju, nismo imali drugog izbora, no ulagati. Samo u posljednjih šest-sedam godina uložili smo milijardu kuna u obnovu hotela i podizanje kvalitete. Da to nismo napravili do sada bismo propali, kao i drugi ulagači u hrvatski turizam. Stoga se nadam da ćemo kao i naše kolege koje su ulagale u turizam, uspjeti osigurati adekvatan povrat ulaganja. Ako ne uspijemo, uvijek riskiramo da naša tvrtka dospije u vlasništvo banaka. Da bismo preuzeli takav rizik, očekujemo određena priznanja.

Primjera radi, samo iz grupacije Valamar država i gradovi u kojima poslujemo uprihode 200 milijuna kuna poreza na račun našeg poslovanja. Usporedbe radi, naš godišnji promet je negdje oko 760  milijuna kuna. Ono što me začuđuje je to da mi kao ulagači imamo čitav niz gotovo apsurdnih pravnih sporova,  koji se nikad ne okončaju, što dodatno pogoršava situaciju. Stoga se ne treba čuditi što mnogi toliko potrebni ulagači okreću leđa Hrvatskoj. Što se mene tiče, osobno vjerujem u budućnost hrvatskog turizma, ali bih volio kada bi rokovi  povrata ulaganja u turizam bili kraći.

Što mislite na pojedine izjave kako će pojedini ulagači propasti, a hoteli neće, nego će dobiti novog vlasnika?

Stara je tvrdnja kako u hotelijerstvu može uspješno poslovati tek treći vlasnik, a da će prva dva propasti. Međutim, vlasnici grupacije Valamar će preživjeti, jer smo mi nakon države i banaka doista treći po redu vlasnici. No, na stranu takve tvrdnje, mi svoju održivost poslovanja temeljimo na opreznom i odgovornom poslovanju te stalnoj edukaciji zaposlenika. Uz to, razinu zaduženosti držimo na razumnim postocima te pod potpunim nadzorom. Takav način poslovanja nam omogućava da čak ni u ovoj krizi nemamo nikakvih problema s likvidnošću.

Moram priznati da bi pojedini dijelovi naše grupacije poput Babinog kuka u Dubrovniku, imali velikih problema da ne dobiju  pomoć iz ostatka grupacije. Takva situacija je oduvijek, ali mi vjerujemo u Dubrovnik kao destinaciju. Stoga smo i gotovo polovicu ulaganja imali upravo u hotele Dubrovnik-Babin kuk. Činjenica je da su zbog te uvjerenosti i ostali hotelijeri masovno ulagali u Dubrovnik.

Što očekujete od Zakona o turističkom zemljištu?

Nije tajna da smo bili nezadovoljni prijašnjim verzijama tog Zakona, ponuđenim na prvom i drugom čitanju. Smatrali smo da su određeni njegovi dijelovi proturječni nekim drugim hrvatskim zakonima, hrvatskom ustavu i međunarodnim konvencijama čiji je i Hrvatska potpisnik. Logično je da bi takav zakon trebao jamčiti transparentan i ravnopravan tretman svih turističkih kompanija. Dakle, ne stoji teza da hotelske kuće traže moratorij na zakon, jer je kod nas moratorij na snazi već 20 godina. Mi jedino tražimo kvalitetno rješenje ovih starih problema. Postoje pozitivni signali iz Vlade i mislim da čak postoji politička volja da se konstruktivno riješe postojeći problemi vlasništva nad turističkim zemljištem. Stoga sa zanimanjem očekujemo treće čitanje.

Planirate li nova ulaganja?

Kako smo preživjeli krizu te ukoliko ne bude nekih nepredvidivih događaja, planiramo se vratiti na godišnju stopu ulaganja od 300 milijuna kuna. Smatramo da toliko možemo ulagati  iz vlastitih sredstava. Takvu dinamiku ulaganja u vrijeme krize smo usporili, zato što moramo štedjeti kako bismo očuvali vlastitu likvidnost. Međutim, smatram kako bi za godinu-dvije kriza mogla biti iza nas.

Započeli ste s upravljanjem hotela u tuđem vlasništvu. Kakva su iskustva s hotelom Luna? Planirate li nastaviti s takvim vidom poslovanja?

To je prvi put da je naš menadžment  preuzeo  cjelokupno upravljanje hotelom izvan naše grupacije. Već ranije smo imali različita iskustva i različite modele suradnje s našim konkurentima. Neke usluge smo radili za njih, a neke zajedno. Model potpunog upravljanja hotelom smatram komplimentom i povjerenjem u Valamarov menadžment. Kao dio našeg dugoročnog razvojnog plana, držimo da bismo mogli upravljati na način sličan onome kako to radimo u slučaju hotela Luna te čak uključiti objekte u naš brend Valamar.

Koliko je razvijena suradnja između javnog i privatnog sektora oko razvoja destinacijskog menadžmenta. Što je potrebno učiniti?

Između ta dva sektora nužna je suradnja kako bi se razvili kompleksniji turistički proizvodi u predsezoni i posezoni. Nije nikakva genijalnost dovesti turiste u kolovozu, već je genijalnost dovesti goste u predsezoni, a da oni potroše kao u kolovozu. Znamo da takve mogućnosti postoje ako je razvijen kongresni turizam. Povećanje udjela kongresnog turizma s jedan na, recimo, tri posto u ukupnom turističkom kolaču, bio bi ambiciozan početni cilj. Valamar je stoga dao na raspolaganje gradu Dubrovniku i Vladi RH zemljište na Babinom kuku, kako bi se, ukoliko nema drugih lokacija, mogao izgraditi multifunkcionalni kongresni centar. Poznato je da takve institucije moraju biti javne, jer one same po sebi nisu isplative, ali je opća korist od njihova postojanja neupitna.

Jeste li vi u Valamaru, ukoliko skupa s državom pronađete model isplativosti, spremni ući u neko partnerstvo oko izgradnje kongresnog centra?

U Dubrovniku smo spremni na dosta aranžmana u tom smislu počevši od eventualne zamjene zemljišta pa sve do različitih oblika javno-privatnog partnerstva. Uz sve to smatram kako je za veći iskorak u razvoju kongresnog turizma nužan stručan destinacijski menadžment, koji će se baviti svime onim što nam nedostaje. Dubrovnik je napokon pokrenuo inicijativu i ovaj mjesec osnovao radnu skupinu koju čine stručnjaci iz javnog i privatnog sektora.

Turizam se stalno prilagođava novim trendovima i tehnologijama. Brzina promjena je takva da je već sada potrebno predvidjeti trendove koji će doći za nekoliko godina. Stalne promjene u načinu poslovanja i navikama gosta su brojne. Sve kvalitetnija prijevozna sredstva i prometnice omogućile su da veliki broj gosta odlazi na odmor vlastitim automobilom. Na taj način više nemaju, do tada uobičajena ograničenja: mogu ponijeti onoliko prtljage koliko im treba, krenuti gdje i kada im to odgovara i posjetiti više odredišta godišnje s kraćim boravkom.

Moderne tehnologije, a posebice internet, dovele su do vrlo zanimljivih promjena u ponašanju: svakim danom je broj poslanih razglednica sve manji, ali zato raste broj MMS poruka, kao i zahtjeva za bežičnom internetskom vezom u hotelu. Internet postaje sve značajniji alat u turizmu. Potencijalni gosti ni izdaleka više nisu zadovoljni samo prelistavanjem kataloga putničke agencije u kojem je nekoliko slika hotela. Oni žele vidjeti multimedijalnu prezentaciju hotela i destinacije u koju planiraju otići, pročitati kritike i svjedočanstva, provjeriti vremenske prognoze, najave kulturnih i ostalih zbivanja u destinaciji u koju dolaze.

Modernim generacijama koje su sve više okrenute internetu pojmovi poput e-plaćanja ili on-line trgovine dio su uobičajene svakodnevice. Hotelijeri koji su se prilagodili takvim trendovima vrlo brzo su polučili jako dobre rezultate. Internetske stranice kojima se hoteli predstavljaju gostima sve su bogatije i sadržajnije te, što je jako bitno, nude mogućnost on-line rezervacije smještaja. Zahvaljujući ovakvim rezervacijskim sustavima problem prebukiranja postaje stvar prošlosti, a stalnim praćenjem ponude i potražnje hotelijeri se svojom ponudom i cijenom dinamički prilagođuju promjenama na tržištu. Tako oni postaju istinski ravnopravni sudionici u tržišnoj utakmici s punom kontrolom tržišnog procesa – od marketinške obrade ciljnih skupina, preko dinamične kreacije ponude pa sve do naplate.

Valamar i u ovom segmentu prati opće svjetske trendove u turizmu pa tako iz godine u godinu bilježi značajan rast individualnih i on-line rezervacija u odnosu na rezervacije koje dolaze kroz sustav agencija. Prema provedenim istraživanjima, korištenje interneta u planiranju godišnjeg odmora u apsolutnom je porastu: prema prošlogodišnjim rezultatima gotovo 65 posto gosta koji žele odsjesti u hotelima ili apartmanima te 67 posto gosta koji planiraju odmor u kampu koriste internet prilikom planiranja godišnjeg odmora. Značajan rast broja izravnih rezervacija kod hotelijera rezultat je takvog trenda, kao i činjenice da gost dobiva jamstvo najbolje cijene prema tržišnim uvjetima.

Premda u opadanju, uloga agencija i turoperatora u hrvatskom turizmu i dalje je značajna. U Valamaru posvećujemo veliku pažnju našim agencijskim partnerima za koje smo razvili i posebne poticajne programe te im osigurali 24-satnu podršku kroz sustav rezervacija. Pred agencijama je također imperativ prilagodbe novim navikama gosta i trendu individualizacije. Agencije koje su na vrijeme prepoznale mogućnosti interneta uspjele su se pozicionirati na novom tržištu, a agencije s novim idejama i novim marketinškim pristupom dobivaju našu zasluženu podršku.

Nakon kontinuiranog i relativno visokog rasta turističkog prometa i prihoda do 2007. godine, hrvatski je turizam već od početka 2008. počeo bilježiti tendenciju usporavanja, a u 2009. bio je suočen s najvećom krizom u ovom desetljeću. Padom potražnje u 2009. naročito su bile pogođene domaće turističke agencije koje su zabilježile visok pad fizičkog prometa u svim segmentima poslovanja. Posebno je bio izražen pad prometa višednevnih organiziranih putovanja, posljedica čega je da je u organizaciji ili posredovanjem domaćih turističkih agencija Hrvatska u 2009. ostvarila 601 tisuću turističkih dolazaka i 2,7 milijuna noćenja manje nego prethodne 2008.

Budući da postoji visok stupanj korelacije između kretanja organiziranog i ukupnog turističkog prometa, može se reći da je smanjenje organiziranog turističkog prometa bio ključni uzrok pada ukupnog turističkog prometa Hrvatske u 2009.

Takva kretanja uzrokovala su daljnje smanjivanje udjela domaćih turističkih agencija u ukupnom turističkom prometu Hrvatske, tako da je od prijeratnih 50 do 60%, njegov udjel u ukupnom smanjen  na samo oko 23% mjereno brojem noćenja, odnosno 19% mjereno brojem dolazaka, dok je u nama konkurentskim zemljama njegov udjel značajno viši (Španjolska i Portugal više od 60%, Turska, Egipat i dr. mediteranske zemlja 80-90%). Smanjivanje udjela organiziranog prometa jedan je od glavnih uzroka kratke turističke sezone i niskog stupnja korištenja smještajnih pa i hotelskih kapaciteta, a to pokazuju i podaci Državnog zavoda za statistiku.

Iako je u razdoblju od 2005. do 2009. Hrvatska zabilježila rast prometa od 9,5%, organizirani turistički promet je istovremeno smanjen 6,6%. U promatranom je razdoblju broj kreveta u hotelima i aparthotelima povećan 4,8%, a obujam fizičkog prometa u ovim objektima samo 1,7%. Umjesto da se iskorištenost hotelskih kapaciteta povećava, posebno s obzirom na činjenicu da je značajno povećan kapacitet hotela sa 4* i 5* koji praktički posluju cijelu godinu, u razdoblju od 2005. do 2009. iskorištenost hotelskih kapaciteta je smanjena sa 145,1 dana na 140,9 dana. Ono što je dugoročno još nepovoljnije su bitno narušeni poslovni odnosi između domaćih turističkih agencija i hotelskih tvrtki. Umjesto partnerskih, ti odnosi nažalost sve više postaju konkurentski, što će dugoročno za posljedicu imati štete ne samo za navedene segmente, nego i za hrvatski turizam u cjelini.

Iako se dio razloga za takvo stanje može pripisati turoperatorima, odnosno turističkim agencijama, nesporno je da je to u prvom redu posljedica poslovne politike hotelskih tvrtki, koju je posljednjih godina karakterizirala:

• Dominantna orijentacija na individualnu potražnju i njihovo nastojanje da na različite načine smanje pa čak i destimuliraju obujam poslovanja s domaćim i stranim turoperatorima i turističkim agencijama;
• Kontinuirano povećanje cijena smještaja koje se još uvijek uglavnom formiraju na troškovnom, a ne na tržišnom principu, zbog čega nisu konkurente odgovarajućoj ponudi u  drugim turističkim  zemljama;
• Nefleksibilnost poslovne politike hotelskih tvrtki u odnosu na tržišne i druge promjene uvjeta poslovanja;
• Tendencije hotelskih tvrtki da same osnivaju/registriraju turističke agencije umjesto da se koriste poslovnim vezama s postojećim turističkim agencijama koje imaju kvalitetne kadrove,  poznaju tržište i imaju mrežu poslovnih partnera u zemlji i inozemstvu.

Premda se udjel organiziranog u ukupnom turističkom prometu, a time i značaj turističkih agencija postupno smanjuje, nesporno je da bez turoperatora i turističkih agencija nema uspješne pred- i posezone (kada organizirani turistički promet čini više od 50% ukupnog prometa), kao niti stabilnosti punjenja hotelskih objekata tijekom cijele godine. Stoga je, s obzirom na stanje i karakteristike hrvatskog turizma te situaciju na međunarodnom turističkom tržištu, povećanje udjela organiziranog turističkog prometa jedan od ključnih čimbenika ukupnog oporavka hrvatskog turizma i povećanja fizičkog obujma turističkog prometa i u hotelskoj industriji.

Polazeći od toga, kao i trajne povezanosti i međuovisnosti hotelske industrije i turističkih agencija, neophodno je dugoročno stabiliziranje i uspostava partnerskih odnosa između hotelske industrije i turoperatora i domaćih turističkih agencija. Domaće turističke agencije i njihove strukovne udruge posljednjih nekoliko godina bezuspješno dokazuju važnost organiziranog prometa i potrebu većeg uvažavanja i suradnje s hotelskim tvrtkama u obostranom interesu, ali do sada su uglavnom nailazile na zatvorena vrata. Bila bi šteta da prođe još jedna poslovna godina bez uspostavljanja kvalitetnijih odnosa između ta dva važna segmenta turističkog gospodarstva, jer će to voditi daljem padu organiziranog turističkog prometa sa svim posljedicama za ukupne fizičke i financijske rezultate, ne samo hotelijera i turističkih agencija, nego i ukupnog hrvatskog turizma.

Udruga nezavisnih putničkih agenata Hrvatske (UNPAH) koja danas okuplja 50-ak članica, otvorena je za razgovore o mogućnostima redefiniranja odnosa i unapređivanju suradnje hotelske industrije i turističkih agencija na novim osnovama te se nada da će ta inicijativa biti prihvaćena.

Ovaj put sebi (i vama) postavljam najteže pitanje iz područja turizma: kako gostima u našoj destinaciji boravak pretvoriti u savršeni sklad različitih elemenata turističkog proizvoda, pozitivno životno iskustvo, jednom riječju – doživljaj? Što učiniti da ga oni što dulje pamte, prepričavaju, preporučuju…

Kada u tome uspijemo, posljedica će, u pravilu, biti dugotrajna lojalnost gosta, a njihove preporuke će se brzo i transparentno prenositi, posebno putem društvenih medija i portala za putovanja na internetu. Nije tajna da se većina turista koji putuju u novu destinaciju koristi upravo iskustvima drugih i zbog toga raste odgovornost svih sudionika u stvaranju turističkog doživljaja. U konačnici, zadovoljan gost koji je stekao osobno iskustvo turizma doživljaja postaje dio našeg marketinškog tima i usput nam još i štedi novac za buduću promidžbu…

Kako doći do takvog povlaštenog položaja? Poznajemo li želje, navike, životni stil i očekivanja gosta iz naše ciljne skupine, kao i njihovu percepciju Hrvatske ili odredišta koje žele posjetiti? Što je okidač  njihove konačne odluke o izboru odredišta, vrste smještaja, brenda…?

Ako precizno odgovorimo na ova pitanja, trajno ćemo ojačati tržišni položaj i steći vjerojatno ključnu   prednost u odnosu na konkurenciju. Međutim, odgovore zasigurno nećemo naći samo u hotelskoj industriji, iako se upravo hotelijerima često nameće presudna uloga u tom smislu. Postoji cijeli niz profesija u javnom i privatnom sektoru koji moraju preuzeti jednaku, ako ne i veću odgovornost za stvaranje uvjeta za turizam doživljaja.

Ispravno upravljanje destinacijom, utemeljeno na optimalnom korištenju prostornih, ljudskih i tržišnih potencijala, treba biti glavno ishodište kreativnih pothvata koji će dovesti do povećanja sveukupne konkurentnosti destinacije. U tom procesu važno je precizno odrediti uloge ključnih igrača, a hotelska industrija će, uz potporu svim zajedničkim projektima, imati i dalje vrlo važan zadatak – stvoriti svakom gostu ugođaj vlastitog doma.

I na kraju, ali ne manje važno – marketing! Sigurno vam je poznata najsjajnija suvremena marketinška priča o najboljem poslu na svijetu na australskom otočju Great Barrier Reef. Vrijeme je da Hrvatska, zemlja tako bogate povijesne i kulturne tradicije i nespornog ljudskog talenta, ispriča svoju suvremenu priču po kojoj će nas pamtiti. Za početak – kao zemlju turizma doživljaja.

Dakle, pružimo priliku kreativnosti (uz pristojnu nagradu)…!

Često puta ćete čuti tvrdnje kako je sustav kategorizacije hrvatskih hotela prestrog. Pretjerujem li? Primjer iz kojeg možete prosuditi sami: dvokrevetna soba u novom hotelu s pet zvjezdica u Hrvatskoj prema važećim propisima mora biti 8 ili čak 11 m² veća od sobe jednake kategorije u Austriji ili Italiji. Dakle, za hotel jednakog kapaciteta potrebno je znatno više kvadrata, što povećava cijenu izgradnje, visinu raznih naknada, troškove održavanja, uređivanja itd. Kako u tim uvjetima postići konkurentnost?

Neke odredbe našeg pravilnika teško je shvatiti, primjerice, u novoizgrađenom (green field) hotelu s  četiri zvjezdice obavezna oprema u kupaonici je klasična kada, dok tuš kada može biti samo „dodatna oprema“. Zapitajte se što radije koristite na ljetovanju – kadu ili tuš kadu? Takvi primjeri koji postoje u Hrvatskoj, ali ne i u nama konkurentnim turističkim zemljama, također utječu na našu slabiju konkurentnost.

Godine 2003. napravljena je analiza hrvatskog turizma. Rezultati su bili očekivani. Naše snage bile su zemljopisni položaj, ekologija, kulturno nasljeđe, a nedostaci loš menadžment, percepcija loše kvalitete usluge i smještaja, neodgovarajući izbor događanja, negostoljubivost. Na osnovu analize napravljena je Strategija razvoja turizma do 2010 godine. Donesen je strog Pravilnik o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine hoteli. Mislim da nije dobro što pravilnik ne dopušta izgradnju smještajnih kapaciteta niže kategorije: svi novi kapaciteti moraju biti s najmanje tri zvjezdice, a posljedica je potpuno nestajanje hotela najniže kategorije.

Premda ponuda hotela više kategorije ima svoje prednosti poput podizanja kvalitete usluge i zadovoljstva gostiju, izbacivanje najnižih kategorija nije dobra opcija, jer nećemo imati odgovarajuću ponudu za specifične segmente tržišta, poput budget hotela, posebno traženih u gradovima i među poslovnim gostima. Na taj način zatvaramo vrata trenutno niskobudžetnim segmentima tržišta, koji će s vremenom prerastati u sve zahtjevnije i platežnije goste, dakle, korisnike naših usluga u budućnosti. Vidimo na primjerima drugih država da to funkcionira. To, naravno, ne znači da će uvođenje budget hotela sniziti ukupnu kvalitetu hrvatskog turizma.

Jednom Hiltonu kategorizacija, naravno, nije potrebna, jer gost i bez nje točno zna što dobiva, bez obzira na kojem se kontinentu, u kojem gradu njihov hotel nalazio. Međutim, kategorizacija može pomoći manjim, domaćim brendovima, nedovoljno poznatim na svjetskom tržištu da lakše prenesu poruku o svojoj kakvoći stranom gostu koji prvi put posjećuje neki od hotela.

Ipak, u uvjetima jake strane konkurencije, prvenstveno na Mediteranu te velike mobilnosti gostiju, stroga i zahtjevna kategorizacija pokazuje određene nedostatke. Već u uvodu sam pokazao razliku u kvadraturi sobe u hotelima iste kategorije u Hrvatskoj i primjerice Italiji. Takvih razlika je puno, u pravilu je uvijek naš domaći pravilnik znatno stroži i zahtjevniji. I dok se u Europi rade napori na harmonizaciji kategorizacijskih propisa kako bi se gostu olakšala usporedba dobivenog za određenu cijenu, odnosno usporedba kvalitete hotela u različitim zemljama – poput primjerice udruge Hotrec koja okuplja nacionalne udruge hotelijera zemalja EU, gdje je sedam zemalja pristupilo Hotelstars uniji na način da je donijelo praktično identične propise o kategorizaciji – u nekima zemljama izvan EU koje su nam izravni konkurenti, kategorizacija hotela nije uopće obavezna.

Držim da je ujednačavanje kriterija o kategorizaciji smještajnih kapaciteta imperativ svih zemalja u okruženju i pravi način omogućavanja istih osnovnih uvjeta poslovanja za sve na tržištu. No broj zvjezdica dodijeljen pojedinom hotelu nije sve, jer zvjezdice govore samo o hardveru – ono što nam zvjezdice ne mogu prenijeti je softver – stručnost, obučenost, motiviranost i osmijeh ljudi koji će u tim hotelima biti na usluzi. U tom smislu zajedno s Ministarstvom turizma aktivno participiramo u izradi pravilnika za klasifikaciju kvalitete objekata uvođenjem oznake Q (Quality), što je još jedna potvrda da je brend Valamar sinonim za kvalitetu.

Dosljedno upravljanje ključnim faktorima uspjeha moglo bi Hrvatsku “pogurati” prema vrhu globalnog poretka najuspješnijih kongresnih destinacija

Turistička godina 2009. zabilježila je pad turističkih dolazaka kako u Europi, tako i u Hrvatskoj. Međutim, polazišna razina u Hrvatskoj mnogo se razlikuje od, primjerice, razine u Austriji: Hrvatska je s rasta dolazaka od 7,5 posto u 2007. godini pala na 3,4 posto u protekloj 2009., dok je Austrija tijekom 2007. godine ostvarila rast turističkih dolazaka od 2,5 posto te u 2009. godini pala na negativnih 2,7 posto.

U usporedbi s ostalim zemljama Mediterana, Hrvatska u pogledu turističkih dolazaka ipak zauzima povoljan položaj; mnogo veći pad zabilježile su Crna Gora, Italija, Španjolska, Francuska te Grčka kao najveći gubitnik. No ako pogledamo prihod ostvaren iz turizma, vidjet ćemo da je vrijednost hrvatskog turizma znatno pala. Iako je uobičajeno da je pad turističkih dolazaka popraćen još većim padom prihoda iz turizma, u Hrvatskoj je ta razlika dva do tri puta veća nego primjerice u Turskoj i Austriji.

Austrija se pozicionirala kao značajna turistička zemlja u međunarodnom kontekstu, a za njezin položaj važnu ulogu imao je i kongresni turizam, odnosno snažan MICE segment. Austrija je globalno vodeća kongresna destinacija s Bečom kao najuspješnijom kongresnom destinacijom u Europi. Neki zanimljivi pokazatelji uspjeha svakako su i sljedeće brojke: svako peto radno mjesto s punim radnim vremenom nalazi se u sektoru turizma, a dodana vrijednost iz turizma u Austriji čini oko devet posto BDP-a. Međunarodni kongresi (od čega su trećina medicinski skupovi) čine 70 posto svih skupova u Beču, a kongresni turizam u Beču ostvaruje 12 posto ukupnih noćenja, odnosno 20 posto ukupnih prihoda. Kongresni gost u Beču u prosjeku troši 415 eura dnevno.

Za razliku od Austrije, u Hrvatskoj kongresni turizam čini tek četiri posto ukupnih dolazaka i jedan posto ukupnih noćenja, a Zagreb kao kongresna destinacija zauzima 180. mjesto u globalnom poretku. Od 2006. do 2008. godine MICE segment u Hrvatskoj ostvario je brzi rast od 20 posto godišnje, no 2009. zabilježila je pad od 18 posto. Za prethodni rast zaslužan je bio povećan broj dolazaka i noćenja međunarodnih gostiju, od čega su kongresi činili tri četvrtine ukupnih noćenja. Gosti su u 2007. u prosjeku trošili 174 eura po noćenju, dok je u 2009. gost potrošio tek 93 eura dnevno. No unatoč padu prihoda u 2009. godini, u posljednje tri godine Hrvatska ipak bilježi rast u MICE segmentu.

Kako bi Hrvatska unaprijedila svoj MICE segment te konkurirala na međunarodnoj razini kao kongresna destinacija, nužno je dosljedno upravljanje bitnim faktorima uspjeha. Najvažniji elementi nužni za uspjeh kongresnog turizma u Hrvatskoj mogu se podijeliti u tri skupine. Prvoj skupini pripadaju marketing, prodaja i dobre veze s bitnim stručnim agencijama i organizatorima konferencija, konvencija i sl. te dobra suradnja/usklađenost s lokalnim turističkim organizacijama, kao i razvoj novih oblika kongresnog turizma, primjerice “kongresnih sajmova”.

Drugu bitnu skupinu čini infrastruktura pod kojom podrazumijevamo pristupačnost i privlačnost destinacije, kao i odgovarajuće objekte i sadržaje kongresnih centara. Odličan primjer takvog jako velikog kongresnog centra je bečki Austria Center Vienna, najveći centar tog tipa u Austriji s 22.000 četvornih metara izložbenog prostora, 17 dvorana, kapacitetom za 15.000 osoba, 190 dodatnih soba, devet foyer-restorana, svom suvremenom opremom te potpunom prilagodljivošću.

Posljednju no, ujedno i najvažniju skupinu čine tzv. soft skills (socijalne vještine u radnom okruženju) i rukovođenje. Pod tim elementom mislim na vlasništvo nad procesom, usmjerenost na gosta/profesionalna empatija, susretljivost, organizacijske vještine, upravljanje kriznim situacijama, izbjegavanje standardnih grešaka i dr. Obzirom na potencijal Hrvatske u MICE segmentu, za očekivati je da bi Hrvatska uz poduzimanje pravih koraka te primjenu spomenutih elemenata uspjeha svakako mogla ostvariti znatan porast u MICE segmentu te zauzeti znatno viši položaj na globalnoj ljestvici najuspješnijih kongresnih destinacija.

U Dubrovniku je, u hotelu Valamar Lacroma Dubrovnik, 24. ožujka ove godine održan drugi međunarodni simpozij “Hrvatsko hotelijerstvo i turizam”, koji je tražio odgovor na pitanje „Kako povećati dodanu vrijednost i osnažiti hrvatsku turističku ponudu?“. U panel diskusijama stručnjaci javnog i privatnog sektora raspravljali su o destinacijskom menadžmentu i kongresnom turizmu. Oko 120 profesionalaca iz hrvatske i austrijske turističke industrije sudjelovalo je na simpoziju, dok su se ministar turizma Damir Bajs, direktor Hrvatske turističke zajednice Niko Bulić i dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić ispričali u zadnji trenutak.

Ne iznenađuje što su svi sudionici simpozija bili jednoglasni oko nužnosti tijesne suradnje hotelijera i lokalne zajednice kako bi se razvili kompleksniji turistički proizvodi u predsezoni i posezoni. Ne želim da ovo zvuči bahato, ali nije nikakav problem dovesti turiste u kolovozu, međutim potrebno je mnogo više umješnosti da se gosti dovedu u predsezoni i posezoni, a da potroše kao u kolovozu. Takve mogućnosti postoje uz, primjerice, razvijen kongresni turizam.

Iskustvo nam potvrđuje da same privatne investicije nisu dovoljne za osvajanje novih poslovnih segmenata. Valamar, ali i ostali hotelijeri su, investirajući ukupno oko 400 milijuna eura, pokazali da polažu velike nade u budućnost Dubrovnika kao destinacije. Međutim, privatna ulaganja u izgradnju novih i obnovu postojećih kapaciteta uspostavljaju samo jedan od preduvjeta s kojima se u pred- i posezoni možemo izboriti za međunarodne poslovne kongrese. Ostali elementi, kao što su prometna i kongresna infrastruktura, rasporedi lokalnih događanja, turistička ponuda izvan hotela i, posebno, prikladna marketinška prisutnost na važnim tržištima – sve to čini zajednički zadatak privatnog i javnog sektora, koji možemo nazvati destinacijskim menadžmentom.

Valamar je pokrenuo inicijativu i iskazao spremnost da stavi na raspolaganje gradu Dubrovniku i Vladi RH urbanističke mogućnosti na Babinom kuku za izgradnju multifunkcionalnog kongresnog centra. Kako je kongresni centar izravno profitabilan samo za državu koja ubire PDV i ostale poreze, jedini mogući način da dobijemo centar je neki od oblika javno-privatnog partnerstva. Uzimajući u obzir da se investicija odradi u razumnim dimenzijama i po razumnom trošku, korist od postojanja kongresnog centra je neupitna. Smatram da su za kvalitetan iskorak u razvoju kongresnog turizma potrebni mnogo manji iznosi ulaganja od onih koje su porezni obveznici platili za rukometne arene koje sada skupljaju prašinu po cijeloj zemlji.

I opet se vraćamo na isti zaključak – za razvoj hrvatskog turizma i razvoj dodatne turističke sezone potrebna nam je nacionalna razvojna strategija turizma i, kao središnji dio strategije, uspostava sveobuhvatnog destinacijskog menadžmenta, makar u najvažnijim destinacijama. Izrada strategije mogla bi potrajati neko vrijeme, a nadamo se manje od 15 godina koliko smo dosad čekali i manje nego koliko čekamo notorne dubinske analize koje je ministar Bajs obećao već deset puta.

U međuvremenu, za uspostavu kvalitetnog menadžmenta u destinaciji potrebna nam je prvenstveno dobra volja i institucionalni okvir počevši od lokalne razine i završno s preustrojem turističkih zajednica na svim razinama. Postojeći sustav je u 15 godina pokazao što je sposoban učiniti s velikom količinom našeg novca – vrlo malo, i mnogo od toga pogrešno. Gotovo svi to misle, ali nitko se ne usuđuje to javno reći. Čak i ne trebate imati dugogodišnje profesionalno iskustvo u međunarodnom marketingu da biste uvidjeli pogreške. Mi smo očito morali dočekati da se naša premijerka naglas požali da “je car gol”. Hvala gospođo Kosor, bili ste potpuno u pravu! Iako, situacija s HTZ-om mnogo je gora nego jedan jeftini seksistički TV spot. Godinama tratimo stotine milijuna i sada, u kriznim vremenima, to boli mnogo jače nego prije. Promjena je nužna.