When seeing Helvetica documentary I remember when Matthew Carter said that whoever got the task to modernize or remix it, it would be very interesting to see what the outcome would be and he additionally admitted he wouldn’t know what to do if the job was handed to him.

The thing I find fascinating about Helvetica is the very first glyph a, and its variation between Helvetica 65 Medium (and other non bold versions) and Helvetica 75 Bold (and other bold versions) family. If you want to know more about the origin of the glyph, click here.

difference between Helvetica 65 Medium (left) and Helvetica 75 Bold (right)

65 Medium stroke termination if just outlined in greater size would reflect negatively on kern between a and other glyph (especially oval one) which would decrease in legibility.

Standard typeface, stripped to the bones just to communicate the message as quickly as possible, but the typeface which developed warmth and admiration with time.

Helvetica in Zagreb, Croatia. Watch and enjoy.

Čovjek ima skills, pojmovi DISCODUST/IHEARTCOMIX! mu nisu nepoznati i lijepo je čuti da zvuči recentno i svježe, a ne staro kao što je to slučaj sa većinom hrvatske produkcije.

Iz tog razloga DvasaDva disko divizija preporuča njegove bonus mixeve kao obavezni downloadabilni party accessoir za vaše razvaljivanje na plesnom podiju, kao što to čine vaše kolege u Berlinu ili recimo Melbourneu. Šalu na stranu, mixevi su odlični i trebali biste ih skinuti.

Mile Hund aka Mishu Mitsubishu – Bonus Mix – Side A (zShare)
Mile Hund aka Mishu Mitsubishu – Bonus Mix – Side B (zShare)

Tracklist

Posjetite i njegov myspace i prijateljevajte.

Ja srce…

Ako vas to ne zanima i znate da apokalipsa prijeti, pogedajte ep o ljubavi, obitelji i slozi onda kad je najteže kroz prizmu dvadeset i šest nuklearnih bojevih glava zvanu Jericho. Dođe vam na isto.

Dvadeset godina kasnije, 2004. godine, izlazi kratki flash film o godini 2014. kada sadašnja vizija novinarstva umire pod stiskom Googlezona, fiktivne tvorevine nastale spajanjem Google tehnologije pretraživanja i Amazonovog sustava preporuka koji se koristi kod prodaje knjiga, glazbe i svega što ta, virtualna tržnica, danas prodaje ili će prodavati.
Četri godine kasnije stanje predviđeno je malo drugačije od zamišljenog ali tvorci EPIC 2014/EPIC2015 bi mogli biti u pravu. Čitajte dalje i zapalite tu cigaretu jer zaplet postaje gust.
Pažljivom oko će primijetiti spomen WiFiPoda koji se pojavljuje 2005. godine iako ga već vjerojatno poznajete pod malo drugačijim tržišnim imenom. iPhone. Imaginarni WiFiPod sposoban je primati informacije u pokretu poput RSS feedova i podcasta za koje EPIC2014/EPIC2015 vrlo smiono tvrdi da je ono što će od sedme sile i ostati. Mikrolokalno izvještavanje u pokretu koje će se nekom vrstom audio tagova ispreplitati sa ostalim podcastima u frekvencijama oko nas. Svatko tko je jednom vidio tag cloud može zamisliti i to.
Čestitamo, sada imate dokaz posjedovanja bujne mašte. Paranoični još niste ali ako ste novinar kao i ja, imate razlog da budete jer taj razlog postoji već dobrih pet godina i devet mjeseci. Ime mu je Google News.
Google News je sakupljač vijesti bez ljudske posade. Potpuno automatiziran izbacuje ono što vas zanima jer ste prije toga Googleu u kratkom upoznavanju rekli što volite. Za EPIC2014/EPIC2015 to je bio tek početak. Ove godine, po predviđanju, dolazi do spajanja Amazona i Google u tvorevinu zvanu Googlezon. Ime je vrlo magilnog prizvuka jer ne donosi ništa dobro. Fiktivni Googlezon zna vaše želje, ambicije, potrošačke navike, glazbeni ukus i činjenicu da strastveno mrzite U2. Googlezon te iste informacije i voli dijeliti sa drugima. Tu je i Google Earth koji gleda sve i svakog, ali ovo nisu teorije zavjere niti Dosjei X, ali bi vrlo lako moglo postati važno da poznajemo svaki od tri Zakona robotske te pokoju riječ njemačkog.
No što se događa sa novinarstvom ako u jednadžbu ubacimo uređaj koji se zove Amazon Kindle? Mali čitač sa WiFi pristupom koji je načitanija polovica Googlezon konglomerata izbacila 2007. namijenjen je čitanju knjiga u elektronskom formatu i generalnom kraćenju vremena. Što ako Kindle počne služiti za primanje informacija? Dobili ste i dnevnik i tjednik i mjesečnik i knjižaru i televiziju upakiranu u otprilike tri kutije cigareta, jedna kraj druge. Dobili ste televiziju koja će se moći producirati iz sobe i gledati u pokretu, podnevni dnevnik u audio formatu veličine 20 megabajta te prelazak marketinške industrije u neka nova područja. Kada se Kinezi prime posla oko izrade kopija i poboljšanja originalnog dizajna dobiti ćemo zaista potpuno personalizirani dotok audio i video informacija koje zanimaju samo vas i nikog drugog, osim Googlezona i njegovog grida ili mreže koja sve ovo marljivo indeksira.
Promjena dostave informacija ne znači nužno i smrt novinarstva. Ono neće umrijeti ali tiskare bi vrlo lako mogle pošto ne sumnjam u sposobnost industrije da promjenom formata isti sadržaj sa lakoćom proda drugi put. Primjer su reizdanja vinila na CD-u te pretakanje tih istih CD-a u MP3 format koje prodaje, recimo, iTunes. Tako možemo vrlo lako zamisliti Playboy Kindle Edition. koji u svojoj memoriji (trenutni model posjeduje 256 MB) posjeduje sve brojeve Playboya sa radošću prelomljene u PDF formati i prilagođene Kindleovom 2.5 inčnom ekranu. National Geographic također ne bi propustio priliku.

Posljednja godina kojom se EPIC2104/EPIC2015 bavi jest 2014 kada veliki New York Times gasi svoje on-line izdanje nakon sudskog spora sa Google/Amazon oko kršenja autorskih prava indeksiranjem. Te godine klasično novinarstvo odlazi u povijest iako ne umire poput punka. New York Times ponovo postaju štampane novine ili najbolje prelomljeni fanzin na kioscima ako će oni još postojati.
Može li se ovaj scenarij spriječiti? Treba li se spriječiti? Ili početi izbacivati floating point unit iz komada silicija i bakra zvanog CPU jer kada počne računati broj Π biti će vraga. Darren Aronofsky to već zna od 1998.

da živimo u vremenu gdje glazba sama po sebi ne garantira uopće da će ona sama i jedina biti dovoljno jak komunikator koji će uspjeti komunicirati poruku određenim ciljnim javnostima. Brza analiza otkrila bi ono što ionako i sami znamo, a to je da izvora komunikacije ima puno, puno i puno, komunikacijski kanali su prenatrpani, nestrukturirani te stvaraju kakofoniju, a rezultat svega je da kod primatelja imamo information overload te da ključna stvar postaje selekcija.
Praktično to znači da prosječan korisnik/primatelj u procesu komunikacije, ukoliko to želi, ima pristup gomili albuma tagiranih ili prema žanru ili prema preferencijama drugih korisnika (čitaj: word of mouth marketing), no na kraju krajeva, to je sve samo hrpetina albuma, pjesama ili projekta, a većina ljudi ipak nije DJ Shadow da si može dozvoliti da većinu svog vremena provodi u vlažnom podrumu sa prašnjavim 45icama.
Bez sumnje, mogućnost izbora generira šaren generički svijet.
Vraćamo se na prvu rečenicu ovog teksta koji kao takav može funkcionirati kao loop:).

Trent Renzor to zna i zna da živimo u vremenu kad je margina, u najširem smislu riječi, novog albuma jako niska, nevezano za vrijednost koju njegov bend ima kao brand. Slijed je to činjenice da je glazba postala poprilično demokratska. Ne bi ja da vi dobijete dojam da ja orkestriram pogreb za njegovo visočanstvo, the album, ja samo ukazujem na određene trendove.
Trent ide logičnim slijedom. A to je koncept. Stvoriti priču oko albuma, dodati mu vrijednost. Produžiti životni ciklus albuma, izboriti se za malo više mind share-a kod ciljne skupine. Dragi čitatelju, marketing u glazbi ide stepenicu više, a možda smo svjedoci i novog trenda. Ukoliko sam album nije dovoljno jako sredstvo komuniciranja, onda treba priču graditi prije albuma i razvijati ju poslije albuma. A priča treba biti zanimljiva, intrigantna, groovy i uvjerljiva.
Na sreću za čitavu priču, crno nam se piše. Nemam namjeru pisati o samom tijeku čitavog koncepta jer je to Antonio napravio ovdje. Meni je interesantnija analiza priče kroz koju vidim korespondenciju sa recentnim trendovima u marketingu i to kod mene izaziva efekt. Pažnja mi je usmjerena i zanima me što će biti dalje. To danas jednostavno nije jednostavno jer stimulansa kroz vrijeme ima sve više i njihovo multipliciranje više ne može objasniti ni geometrijska progresija.

Znate i sami da na vas upečatljivo djeluju emotivni doživljaji. Bez brige, znaju to i oglašivači. Apeli na seks, strah, smrt, kontrolu imaju emotivno djelovanje na targetiranu publiku sa rezultatom da ih publika sporije odbacuje od racionalnih apela jer se racionalni apeli brže procesuiraju. Krvavi smo ispod kože i krv nas cima, ne da nam mira i drži nas napetim. Upravo to radi Trent sa svojom vizijom svijeta. Plaže ljeti su ugodnije od scene terena uspješno niveliranog atomskom bombom generičke izvedbe, a osjećaj ugode brže prođe od osjećaja neugode. Zato bi ugodna verzija Trentova svijeta bila zabavna otprilike 2 tjedna.

Kada moram odgovarati na pitanje što je marketing, in general, potegnem priču o dodanoj vrijednosti. Marketing je kreator dodane vrijednosti. Gotovo svi marketinški alati, strategije, 4P i ovakve/onakve matrice su tu da stvore dodanu vrijednost. Zato smo mi ovdje i to je danas iznimno bitno jer je to jedna od malobrojnih stvari koji će ljudi sa kojima se upuštate u marketinški snošaj na kraju cijeniti. Difoltno je ako napravite posao kako treba. Ako napravite malo više od onoga što se od vas traži, to je onda cool. Upravo to Trent radi sa pravim doziranjem elemenata as the story unfolds. Prvo smo dobili ‘I am trying to believe‘ majicu, nakon koje je uslijedio istoimen site, pa famozni DRM free USB stick i tako dalje. Vizija članova grupe nikad nije ni bila napraviti samo jedan album i završiti priču, nego integrirati album u širu perspektivu. Interesantno je kako onda različite akcije kod koncepta postaju uvjetan organizam koji uz pomoć tehnologije i utjecaja zajednice počinje živjeti i samostalno se razvijati. Obratite pažnju na horizontalnost koncepta i sadržaja koji je agregiran uz pomoć korisnika. Snažna korisnička baza i visoka uključenost u koncept je scenarij uspješnosti marketinških kampanji, a Trent je to uspio napraviti. Razmišljanje je li to zbog paranoje ili nečeg drugog ostavljam vama.

Zadnja strategija koja danas čini razliku i važna je jest ‘giving it for free‘. Dragi brand, ukoliko si mlad i tek počinješ, jedan od načina kako doći do željenog glitza je da daš ono što imaš za simboličnu cijenu od nula eura. Može samo pomoći. Vidite vezu toga i činjenice da NIN daruju sirove audio fajlove svojih pjesama preko torrenta i projekta The Limitless Potential. Basically, The Limitless Potential je remix albuma Year Zero. No, ono što ga čini posebnim i marketinški vrijednim je činjenica da su remix radili fanovi i da se selekcija provodila na sajtovima fanova. Naravno, kompilacija je dana zajednici na korištenje. Cijene nema. Strategija ‘giving it for free‘ generira i održava visoku uključenost fanova u rad grupe što na kraju povećava vrijednost branda/grupe.

Trent možda radi nešto posebno, jer ovoj generaciji posrnulih dj-eva i party životinja u usponu jedna takva marketinška akcija očajno treba. Jer nam nitko nije pošteno izokrenuo mozak još od Fight Cluba. A to je bilo davno. Ostalih stvari za izokretanje mozga poput droga, alkohola i adsl-a ionako imamo dovoljno.

Year Zero, apokaliptična budućnost Sjeverne Amerike iz glave genija ili marketinška kampanja nove generacije iz glave marketing natruščika koji je promašio profesiju?
Glava o kojoj pričamo stara je četrdeset i dvije godine i nosi ime Trent Reznor. Dvasadva odlučuje baciti kratki popkulturni pregled na stanje stvari na kraju godine 2007. Do godine u koja je Godina Nula™ ostalo ih je samo petnaest. Petnaest sretnih prije nego što će sve otići k vragu. A odlazak ka navedenom uključuje terorističke napade na Holywood i samu dodjelu Oscara, ubacivanje narkotika u javni vodovod od strane američke vlade, formiranje paravojnih formacija od strane bivših elitnih padobranaca koji su pronašli Krista te bacanje jedne nuklearne bojeve glave na Teheran. Nije poznato da li je u Iranu još uvijek na vlasti Ahmadinedžad ili neki njegov potomak koji također ima fobiju od kravata ali je poznato da će mnogi putnik namjernik stradati od vezanja kubanske kravate o vlastiti grkljan.

Ipak, Year Zero je prvenstveno album kojeg je Reznor izbacio u travnju ove godine zajedno sa par dodataka koji su stvorili hype u krugovima ljubitelja Nine Inch Nails te pružili sasvim solidnu erekciju svim teoretičarima zavjere koji siju istinu po raznim forumima i svim dostavljačima brze hrane koji su voljni slušati dok čekaju napojnicu. Počelo je sa običnom pamučnom majicom sa popisom datuma i dvorana gdje će Nails svirati, a neka slova bila su istaknuta. Ta slova dala su iamtryingtobelieve, a nepoznati netko ukucao je frazu u Google i dobio Uniform Resource Locator ili web adresu o nečemu zvanom Parepin sa podnaslovom „The information You need to know“. Parepin je narkotik koji inhibira lučenje adrenalina i pomaže kontroli pojedinca. Također i uzrokuje neplodnost u žena i ostala slična veselja. Parepin ne postoji pod tim trgovačkim imenom. Barem ne još.
Iamtryingtobelieve, sa svojom specifičnom grafikom koja je, uz paranoju, zajednički nazivnik svih Year Zero tematskih stranica, vodi do sljedeće koja sadrži zgodan Java Script trik sa dvije slike. Upiši anothervisionofthetruth, dodaj .com i prijeđi predapokaliptičnim mišem po slici u boji da dobiješ jednu drugu. Tu se priča deblja, da parafraziram The plot thickens, sa tendencijom da postane izrazito masna i vrlo raštrkana.

Otvaraju se priče o napadima na američke gradove, odredima građana koji pod utjecajem neke druge droge vrše pročišćavanje svojih naselja od nepoželjnih elemenata kao i postojanje nečeg što se zove Prisutnost ili The Presence (zgođušan detalj jest da taj isti naziv u stripovima DC Comics kuće ima i vrhovno božanstvo koje se ne crta. Dakle nešto kao Muhamed). Prisutnost se može vidjeti na omotu Year Zero kao stilizirana ruka koja se spušta na zemlju i radi neko sranje koje nikako nije slatko ali je politički korektno jer će nastradati i bijeli i crni i hispanoamerikanci; i oni sa zdravstvenim osiguranjem i oni bez istoga.
Trent i njegovi suradnici (jer izrazito ne vjerujem po količini detalja da je to djelo samo jedne osobe) uvode još par web stranica kao i lik Gnjevnog Snajperiste (nešto poput Vaslilija Zajceva 21. stoljeća ili možda Gordona Freemana iz Half Life) koji će, kao bivši razočarani pripadnika 105.th Airborne, pokušati organizirati otpor. Protiv koga? Dobro pitanje. Protiv The Presence vjerojatno.

Ovdje nisu spomenuti niti kriptirani USB diskovi koje su Nine Inch Nails ostavljali poslije koncerata, niti stranica Be The Hammer, na kojoj The Angry Sniper daje savjete za pokret otpora kao niti Opal, droga gora od cracka i u neku ruku nastavak Some iz Vrlog Novog Svijeta Aldousa Huxleya.
Sranje je složeno i multidisciplinarno, ali i zanimljivo ako se pogleda iz perspektive marketinga. Ovakva guerilla kampanja koja uključuje ljude da dobrovoljno, pod dojmom ispričanog, sami šire informaciju dokazuje teze Setha Godina da je word of mouth u svijetu preplavljenom reklamama i dalje najjača preporuka. Nešto poput davnih vremena kada smo presnimavali kasete sa pitanjem „Bodycount, a što je to?“ – „Presnimi, super je.“
Era kaseta je gotova, ali paranoja ne mijenja medij jer koliko god se scenarij predstavljen pod kapom ove marketinške kampanje činio sulud, itekako je moguć. Možda ne pod tim imenima, ali sa jednakim posljedicama. Nemojte slušati Atomsko sklonište nego ga sagradite. I neka bude dvosobno jer je lijepo i u ta vremena imati cimere.

Da razbijem neku uobičajenu strukturu takvih tekstova, a i da budem web 2.0 friendly:), prvo ćemo zaključiti, a onda detaljnije analizirati. Cjelokupno gledano, event nije bio pošteđen dječjih bolesti koje su poprilično imanentne takvim organizacijskim poduhvatima, ali na to ne bi trebali gledati negativno. Problemi poput kašnjenja i nepoklapanja sa satnicom i konfuzno složenog spajanja na wlan nisu ugodni, no njihova težina je mnogo veća kad se oni dešavaju na eventima kao što je BarCamp čija je priroda relativno velik broj kratkih prezentacija. Rezultat toga je progresija kašnjenja pa na kraju kasne prezentacije nisu ni bile održane. Doduše, to se redovno događa na 99% bilo kakvih evenata. Ne pitajte me zašto!
Nevertheless, izuzevši te nedostatke i imajući na umu da je to ipak prvi BarCamp, event je bio uspješan. Uspješan jer je cilj organizacije nečega takvog druženje, networking i razmjena iskustava. Na kraju, bilo bi ok cijeniti napor organizatora, udruge Initium, koja je uspjela dovesti bitna imena hrvatskog online poduzetništva. Posebno ističem ugodnu atmosferu za vrijeme konferencije, susretljive govornike i zainteresirane sudionike ne samo iz Hrvatske, nego i iz prijateljske Slovenije. Malu zamjerku upućujem homogenoj publici koja se po mojoj slobodnoj procjeni sačinjavala od previše studenata FERa, a premalo ljudi drugačijeg backgrounda čime event nije dobio na multidisciplinarnosti kakvu imaju takvi događaji vani. Meni kao čovjeku koji na tech problematiku gleda iz perspektive marketinga, društvene znanosti, ovaj BarCamp je bio poprilično tvrd, sa malo previše codinga, a premalo fokusa kako da taj kod zadovolji potrebe korisnika.

Na kraju, koristan event sa dječjim bolestima, od kojih su se neke (pridržavanje satnice) mogle vrlo elegantno riješiti, za koji vjerujem da će u sljedećim inkarnacijama biti bolji. Jednostavno, event koji je potreban zajednici.

A sad… BarCamp step-by-step:

Prva prezentacija dana na kojoj sam prisustvovao je bilo predstavljanje studentske udruge ‘e-student’ i čiji smisao prezentiranja u sklopu BarCampa nisam uspio do kraja dokučiti. Da se razumijemo, ovdje se radi o kvalitetnoj udruzi koja definitivno nije kao ostale udruge koje se uglavnom bave organizacijom brucošijada i razglabanjem o cijeni menija u studentskoj menzi, već o studentima koji imaju pametne ideje i tjeraju dobre projekte, no njihovo pojavljivanje na BarCampu je vjerojatno ustupak organizatora za prostor na FERu.

Nakon ‘e-studenta’ malo mudrosti na temu načina razmišljanja i rada u Silicijskoj dolini udijelio nam je Dalibor Hrg. Zanimljiva prezentacija o tom modelu, putu kako jedan startup počinje živjeti, načinima financiranja, crvenim i plavim pilulama…:)

Treću prezentaciju održao je Ivan Brezak Brkan na temu marketinških pogrešaka kod startupa. Radilo se o simpatičnoj i efektnoj prezentaciji koja i ima i nema smisla. Da se razumijemo, nije riječ o lošoj ili dosadnoj prezentaciji, issue je u korisnosti iste prezentacije. Kad pričate o marketingu, morate biti svjesni da pričate o važnoj i snažnoj odrednici koja sama može determinirati tržišnu sudbinu projekta, a kad su stvari posložene na takav način, termin marketing brzo postaje buzz i marketing se počinje spominjati isključivo radi marketinga. Takav način koncepcije marketinga u potpunoj je suprotnosti od same biti marketinga kao vještine. Marketing je vještina, servis, alat i kao takav djeluje u službi projekta. Marketing na kraju krajeva nije bitan, bitan je uspjeh projekta, bitno je poslovanje, a ne servis marketinga.
Kada se ovo gore napisano zaboravi ili samo smetne s uma, a zbog važnosti marketinga na tržištu, to se radi često, ishod je u pravilu marketinško naklapanje o marketingu bez ikakve faktičke podloge i lako bi se moglo reći da se u toj priči marketing igra Boga. Čisti mumbo-jumbo, a to se meni ne sviđa.
Navedena prezentacija mi je na momente bila blagi slatkorječiv mumbo-jumbo… Na tragu loše kopije Godinovih ili Kawasakijevih predavanja. Mjesta za poboljšanje ima.

Sljedeći predavač je bio Damir Sabol koji je po tko zna koji put ispričao svoju priču o Iskonu, a svi su ga slušali jer je njegova priča uspješna i ima happy end. Slagali se mi ili ne, čovjek je uspio stvoriti nešto od skoro ničega. Prodaja Iskona ionako nije njegov problem, već problem države.

Nakon Sabola dolazi Stanislav Prusac, koji mi se svidio jer je čovjek realan i ne podilazi hype-u. Strategija optimiziranja poslovnih procesa za tvrtke i generiranje manje, no sigurnije svote novca, te down to earth pristup mi je baš sjeo.

Do panel diskusije odslušao sam dva tehnička predavanja o widgetima i platformi za razvijanje web aplikacija. Vjerujem da su developeri dobili potreban insight, no iako volim kod, nekako sam takve prezentacije stavljao u drugi plan na BarCampu.

Panel diskusija zamišljena je kao centralni dio događaja te su tako za stol sjeli najvažniji protagonisti čitave BarCamp priče. Diskutiralo se o startupima, njihovom financiranju, iskustvima tih ljudi i njihovih projekata, pa sve do thnikalija gdje je bolje locirati hosting. Publika je sve to aktivno popratila sa komentarima i pitanjima. Baš u toj činjenici leži snaga koncepta BarCampa zbog kojeg mislim da ovakvi događaji imaju budućnost, a to je totalna neformalnost u smislu interakcije predavača i slušatelja. Pitanja i diskusije su dobrodošle, predavači razgovaraju sa ljudima na hodnicima, nema zadrški ni besmislenih protokola.

Maratz je nakon panela govorio o tipografiji na webu i dao deset odličnih savjeta za bolji visual appearance web stranice. Budući da me zanimaju vizualne komunikacije, ovo predavanje je bilo u vrhu korisnih predavanja na eventu za mene jer se bavilo konkretnim problemom i rješavanjem tog problema na konkretan način.

Kasnije sam otišao na Mislavovo predavanje o revision control sistemima, koje se bavilo tematikom sa kojom se prije nikad nisam susretao, no koju je on dobro razložio. Key points su bili na mjestu, objašnjenje pojma također, kao i prezentacija alata. Detalj koji mi je ostao u glavi bile su njegove riječi, parafraziram, da su ljudi koji koriste gui za editiranje koda čudni, naspram onih koji to rade bez gui-a:).

Čitavu priču završio je Mrak sa predstavljanjem pollitike, web stranice/kolaborativnog bloga koji je na hrvatskom web prostoru brzo postala bitna točka reference u sferi politike. Bilo je riječi o samim počecima rada pollitike gdje je Mrak upotrijebio blogswarm da skrene pažnju javnosti na svoj blog. Marketinški gledano, blogswarm u slučaju Mraka nije ništa drugo nego word-of-mouth oglašavanje, iako je u načelu blogswarm više od marketinškog alata. U trenutku kad je Mrak počeo govoriti o SE optimizaciji pollitike, u dvoranu je ušao službeni djelatnik udruge ‘e-student’ i zamolio nas da napustimo fakultet.

BarCamp je završio. Čekamo drugi!

Šaroliko društvo sastavljeno od mene i mog laptopa odlučilo je samo za vas i samo ovaj put potegnuti iz Zagreba, vidi ti ovo, u Zagreb na prvi hrvatski BarCamp.

Ok, sada malo ozbiljnije. Pojam BarCamp označava neformalno druženje ljudi koje zanima Internet i njegov razvoj u najširem smislu riječi. Blogosfera je aktivno popratila ovaj događaj pa ukoliko želite više informacija ili njihovo viđenje, svakako skoknite do mraka, blogowskog ili na vrlo novi site Plana B. Namjerno ovdje ne želim pisati o tehnikalijama (gdje, kada, kako i zašto), jer zato imamo linkove, no skrećem pažnju na raspored koji je za svaku pohvalu organizatorima.

BarCamp mi je interesantan zbog neformalnosti i horizontalnosti prezentiranja ideja gdje su svi eksplicitno pozvani na diskusiju i aktivno sudjelovanje. Isto tako, moja struka (marketing) vrlo ekstenzivno koristi Internet kao alat za dosezanje i targetiranje određenih ciljnih skupina, pa me u tom pogledu interesiraju savjeti i iskustva drugih. Važan aspekt takvih evenata je i networking, a ako ništa drugo, veselim se da ću napokon neke sudionike koje čitam već dugo vremena napokon vidjeti i uživo.

Kako to izgleda vani, pogledajte ovdje.

A ekskluzivna javljanja i prijenos pratite na dvasadva.

Nije riječ o KRS – One. On predaje na fakultetu. Nije niti riječ o Tupacu kao anđelu na nebu koje je jedan veliki geto ili slični pubertetski ispad. Riječ je o mikrosceni zvanoj nerdcore.

Djevojke i momci bacaju računalne rime o svijetu koji ih okružuje, a on je uglavnom on- line.

Dvasadva predstavlja par momaka i pokoju djevojku koji ovaj žanr, zasnovan isključivo na pank postulatima tipa DIY (do it yourself), održavaju na životu putem samoizdavanja i samopromocije. Čak i sami idgovaraju na MySpace poruke. U kratko, glazba američkih bijelih klinaca i klinceza iz predgrađa, sabita između partije ISS na PS2 i Macintosh iBooka. Pauza za frape i hamburger uključena u jednadžbu.

Ovako je MC Lars nazvao nerdcore koji je pak dobio ime od strane jednog drugog MC-ja. Frontalota. Iako je Frontalot među prvima, Lars je među najpopularnijima svojim radiofoničnim beatovima i ironijom u tekstovima poput Singing Emo, gdje kaže pokoju pametnu o momcima sa tugom u očima i pjenom u kosi ili iGeneration gdje po virtualnoj vulvi dobiva diskografska industrija kojoj cijeli žanr pokazuje dvostruki srednji prst jer sam distribuira svoju glazbu i to uglavnom za nula kuna. Žive od nastupa i rada po PC servisima. Ili na World of Warcrafd serverima dilaju krek. Šala. Većina ih je fakultetski obrazovana ili su barem upisali faks poput MC Chrisa da bi se iz njega ispisali poput, vidi vraga, MC Chrisa.

Ima tu i djevojaka poput Nursehella iz Kanade ili (pazi imena- op.a.) MC Router iz Teksasa koja je i opaka gejmerica koja baca punch istom lakoćom kojom satire n00ba u nekom FPS-u po izboru.

Iako je nerdcore sedam godina star žanr, korijeni su malo dublji, a najpoznatiji su Kool Keith, producent poznat kao i Dr. Octagon ili Dan The Automator, producent Gorillaz koji su sami po sebi g33ky te Weird Al Yankovic, kralj parodije i polke koji je još 1999. objavio It`s all about the Pentiums. Možda tada, danas je sve u Athlonima X2. Žanr je dovoljno popularan da je zaintrigirao dva nadobudna momka da snime dokumentarce na tanu temu, oba su u post-produkciji. Prvi, Nerdcore Rising, prati MC Frontalota na njegovoj prvoj američkoj turneji prošle godine, a drugi, zvani Nerdcore For Life, opisuje scenu u cjelini sa svim relevantnim producentima i MC-jima koji su obično utjelovljeni u istoj osobi.

Naravno, ne smije se zaboraviti i MC Hawkinga koji više ne repa jer mu se sintetizator glasa pokvario. Ne voli Mobyja kao ni Eminem i nije u rodu sa Stephenom.

MC Lars i hit singl zvan iGeneration

Prema tome, odlučio sam vam skrenuti pažnju nekoliko umjetnika i pripadajuće im myspace profile, koji će jako dobro funkcionirati ako ih pustite na vašem privatnom tulumu. Tko zna, možda si i tim činom osigurate cool bodove kod osoba suprotnog/istog spola zbog kojih taj tulum zapravo i organizirate:). Kažem možda jer u marketingu je više važno na koji način nešto radite, od onoga što vi u stvari radite.

Tensnake/Njemačka

Čovjek za kojeg sam prvi puta čuo nakon odličnog remixa za Junior Boys. Elektroidan i svjetski zvuk.

DJ T/Njemačka

Čovjek koji je rođen 1969. godine. Većina njegovih vršnjaka radi po uredima i nosi odijela bez kravate. On radi za Get Physical.

Miami Horror/Australia

Reminiscencije na 80te godine, godine snažnog ekonomskog rasta i godine kad je sve bilo lepršavo i šljokičasto. Obratite pažnju na remix Stardust-a i njihovog Music Sounds Better With You hita.

The Teenagers/Francuska

Najpoznatiji izvođač od svih ovdje spomenutih. Volim ih jer su kako kažu ‘totally awesome’.

Zombie Disco Squad/Ujedinjeno Kraljevstvo

Odred koji radi odlične mixeve za plesni podij. Isto tako priznajem da su me osvojili uvrštavanjem Tige u svoj set.

Za kraj dokaz da iznimne reklame postoje i da vam je za istu potrebna samo ideja i nešto realizacije.

Dvasadva čita pollitiku i cijeni Mraka. Molim vas da proširite priču dalje, kako bi uskoro bivši premijer ove države to uistinu i postao.