Podjela tržišta CHF predmeta

Druga fundacija prati ukupnu sudsku praksu već godinama, pa sam pripremio i malenu heatmap tablicu koja je bazirana na uzorku od više od 20.000 sudskih predmeta koji se odnose na CHF gdje smo analizirali i odvjetničke urede koji zastupaju banke i njihovo poslovanje. Ta tablica izgleda ovako:

Uočite kako HUB kroz gore navedeni, ali i kroz niz drugih prethodnih objava (dijelom kroz njihove vlastite, a dijelom kroz sponzorirane članke odabranih “novinara”) problematizira potencijalne prihode odvjetničkih ureda. Najbolji primjer za to je zahtjev za izuzeće suca izvjestitelja Jadranka Juga, gdje su banke tražile izuzeće zbog navodnog velikog materijalnog interesa sina gore navedenog suca. Pritom su naravno zaboravili navesti kako je odvjetnik Jug dominantno zastupao potrošače u nekonvertiranim predmetima na koje odluka VSRH nema apsolutno nikakav utjecaj. Istovremeno, po vlastitom priznanju – banke su prikupljale podatke o postupcima u tijeku te ih potom agregirale, razmjenjivale i obrađivale u svrhu svoje argumentacije izuzeća na VSRH. a što znači da su napravile vrlo, vrlo ozbiljnu povredu zakona i uredbe kroz apsolutno nedopuštenu obradu po više različitih osnova.

U svakom slučaju, činjenica jest kako 17 odvjetničkih ureda koji zastupaju interese banaka pokrivaju 100% svih predmeta, dok je s pozicije potrošača taj isti broj sudskih predmeta podijeljen između 1.862 odvjetnička ureda. Riječ je dakle da s jedne strane imamo bankarski kartel kroz 17 odvjetničkih ureda koji razmjenjuju podatke i koordinirano djeluju u interesu bankara, u odnosu na interese potrošača raspršene kroz gotovo 2.000 odvjetničkih ureda. Treba naravno istaknuti kako je u doslovno svim presudama protiv banaka, i u apsolutno svakoj pojedinačnoj presudi banka uvijek proglašena nepoštenim stjecateljem, a što je samo vrlo pristojan izraz za jedno sasvim drugo zanimanje.

Principal – agent problem

Daleko bitnije od ovih internih odnosa u konkretnom slučaju, ono o čemu HUB u stvari govori je tzv. principal-agent problem. Problem principala i agenta pojavi se svaki put kad netko (principal) povjeri posao nekome drugome (agentu) da ga obavi u njegovo ime. Dok god se interesi te dvije strane poklapaju nema problema, no čim se razdvoje, agent počinje raditi za sebe i na trošak onoga tko ga je angažirao.

Riječ je o iznimno bitnom ekonomskom konceptu o kojem je pisao još Adam Smith u Bogatstvu naroda (1776.) problem opisao na primjeru dioničkih društava: direktori koji “upravljaju tuđim novcem, a ne svojim, neće nad njime bdjeti s jednakom pažnjom kao da je vlasnički”. Smithov omiljeni primjer bila je East India Company.

Najslikovitiju ilustraciju, međutim, dao je britanski transport osuđenika u Australiju krajem 18. stoljeća. Država je prijevoznicima isprva plaćala po ukrcanom zatvoreniku u Engleskoj, pa su brodovi bili pretrpani, hrane nije bilo, a na pojedinim ranim flotama (Druga flota, 1790.) umrla je i četvrtina do trećina ukrcanih. Čim se plaćanje promijenilo na po iskrcanom živom zatvoreniku u Australiji, smrtnost se urušila. Isti ljudi, isti brodovi – promijenila se samo struktura poticaja. Cilj kojeg je imala britanska vlada i motiv kojeg su imali prijevoznici jednostavno nije bio isti.

O principal-agent problemu se puno pisalo u ekonomiji, no cijela teorija je iz prašine ekonomskih udžbenika ušla u mainstream prije dvadesetak godina s knjigom Freakonomics koja je problem objasnila na svima razumljivom primjeru agenta za nekretnine. Naime ako prodajete stan za npr. 350.000EUR i pojavi se kupac koji nudi 320.000EUR, motivacija agenta za nekretnine je prodati nekretninu što je moguće ranije i pokušati će uvjeriti vas kao prodavatelja da je 320.000EUR fer cijena. Vi ćete pristati na 30.000EUR manje, dok će istovremeno provizija agenta biti umanjena za neusporedivo manji iznos koji je njemu prihvatljiv i u svojoj biti bagatelni (na primjerice 3% ugovorene provizije riječ je o 900EUR razlike za agenta u odnosu na vaših 30.000EUR), no vama je to razlika u redu veličine vrijednosti solidnog automobila srednje klase.

Principal – agent u pravnoj struci

Jedno od najčešćih mjesta gdje se pojavljuje problematika razlike motivacije vlasnika-izvršitelja je odvjetništvo i pravno zastupanje. Odvjetništvo je školski primjer jer se na razliku interesa nadovezuje i informacijska asimetrija: klijent (principal) plaća odvjetnika (agenta) baš zato što sam ne razumije pravo, pa ne može ocijeniti je li gomila radnji koje mu se fakturiraju bila nužna ili je posluživala odvjetnikov račun. Onaj tko zna manje plaća, a onaj tko zna više odlučuje koliko će se posla naplatiti i upravo u tom procjepu znanja i motiva živi cijeli problem. Motivacija klijenta (neovisno o tome jeste li banka ili potrošač, u slučajevima CHF-a) je dobiti sudski spor, no motivacija odvjetnika (zaboravimo na trenutak deklarativne etičko-moralne zahtjeve te profesije) je kreiranje što više radnji za koje je moguće izdati račun.

U konkretnom primjeru banaka, njihovi vlastiti odvjetnici su vrlo motivirani odugovlačiti predmete i kreirati što je više moguće sudskih radnji, podnesaka, inzistirati na vještačenjima i općenito koristiti što je više moguće različitih pravnih i proceduralnih smicalica, a sve kako bi kreirali što više radnji i potrošili što više vremena na predmete koji potom fakturiraju banci. Ovo je samo po sebi kontraproduktivno i štetno za banku jer analizom sudskih predmeta (osobito ovih u CHF-u), mi znamo da banke gube s praktički 100% sigurnosti no njihovi odvjetnici svejedno gomilaju troškove (u nekonvertiranim predmetima situacija je gotovo 100%, dok je u konvertiranima prema našem istraživanju do odluke VSRH-a oko 85%). Druga razina principal-agent problema je odnos pravnih timova banaka i odvjetnika gdje je realno za vjerovati da će izvršitelji – odvjetnički uredi na različite načine stimulirati vlasnike – decision makere unutar banke, baš kao što će i banke htjeti ekonomski motivirati ili pritisnuti sve izvan banke (medije, pravosuđe) kako bi se postilgo odugovlačenje. Druga fundacija vodi nekoliko tisuća predmeta i tome svjedočimo apsolutno svaki dan slušajući zahtjeve suprotne strane za ponovnim utvrđivanjem bjelodanih činjenica.

Istovremeno, imamo i principal-agent problem i unutar same banke. Naime uprave banaka su plaćene po svojem ekonomskom rezultatu, nitko u upravi banke ne radi za plaću nego za bonuse koji su direktno povezani s dobiti banke. Ako je uprava banke u poziciji odgoditi neki trošak za budućnost (i neku drugu upravu) tada je njihov motiv da se odugovlači s postupkom ispred racionalnog interesa vlastitih dioničara (vlasnika). To je razlog zašto banke toleriraju i u biti potiču dugotrajne sudske postupke, sakrivaju rezervacije za sporove i izbjegavaju nagodbe jer time kratkoročno sebi uvećavaju dobit, uprave dobiju veće bonuse dok će stvarni trošaku konačnici snositi dioničari. Povrh svega, zbog anomalija domaćeg pravnog sustava, odugovlačenje nosi bankama i jasnu ekonomsku korist.

Ako promatramo principal-agent problem s pozicije potrošača, ovdje je odlukom VSRH situacija vrlo zanimljiva i po prvi puta imamo jasnu razliku u motivaciji oštećenih potrošača i njihovih odvjetnika. Naime, kao i u gore navedenom primjeri agenta za nekretnine, okolina se promijenila i odvjetnici su sada u dilemi. Naime, odlukom VSRH sada postoji mogućnost da ako korigiraju odštetni zahtjev svog klijenta, tada će dobiti ukupni odvjetnički trošak koji će biti isplaćen na trošak banke ali će klijenti dobiti jednu četvrtinu ili petinu očekivane restitucije. Ako zadrže inicijalni zahtjev za punim obeštećenjem, izlažu se višegodišnjem sudskom postupku za kojeg iako je izvjesno da će završiti u korist potrošača, sa sobom ipak nosi neki rizik uspjeha no istovremeno, da bi se do tog cilja došlo mora se uložiti puno vremena ali i čekati višegodišnji ishod. Prevedeno u ekonomske termine, potrošač će izvjesno dobiti 4-5x veće obeštećenje, dok će odvjetnik dobiti možda duplo veći odvjetnički trošak.

(Nepostojeći) Principal – agent problem klijenata Druge fundacije

Vratimo se na trenutak posljednjem, potrošačkom sloju. Napast koju sam opisao – da odvjetnik klijentu predloži “korigirati zahtjev”, brzo inkasira odvjetnički trošak na teret banke i spusti klijenta na četvrtinu restitucije postoji iz jednog jedinog razloga: u klasičnom modelu odvjetnička naknada i povrat obeštećenja klijentu nisu isti novac. Odvjetnik može biti plaćen (kroz dosuđeni trošak) i onda kad je klijent dobio mrvicu. Tu se interesi razilaze.
Klijenti Druge fundacije iz te su jednadžbe izuzeti po dizajnu, jer kod nas to jest isti novac. Naša se naknada uzima isključivo iz onoga što klijent stvarno naplati od banke – udio u njegovu povratu, a ne zasebno fakturirani trošak. Posljedica je matematički jednostavna: dobije li klijent četvrtinu, i mi dobivamo udio u toj četvrtini; izborimo li mu četiri-pet puta više, i naš je iznos četiri-pet puta veći. Naš se interes time kreće samo u jednom smjeru – prema najvećem mogućem povratu klijentu. Napasti da ga nagovorimo na manje jednostavno nema, jer bismo time smanjili i vlastitu naknadu.
Uz to, cijeli trošak i cijeli rizik višegodišnjeg postupka nosimo mi, a ne klijent. “Trajat će godinama i nosi neki rizik” je argument kojim se inače pritišće oštećenika da pristane na brzu, malu nagodbu kod nas nije klijentov teret nego naš. Klijent nema nikakvog razloga bježati u kompromis, jer ne plaća ni čekanje ni neizvjesnost. I to nije sretna slučajnost ni naknadna domišljatost: svaki odnos s klijentom od prvog smo dana gradili upravo tako da ovaj agencijski problem u njemu bude strukturno nemoguć. Kod bankara i HUB-a to je naknadna pamet, a kod nas je to nešto o čemu vodimo računa od prvog dana.

Pa kad šefica HUB-a kaže da su “najveći pobjednici odvjetnici”, vrijedi joj vratiti uslugu i pažljivo pokazati prstom: svaki sloj principal-agent problema koji se u ovom sporu doista da dokumentirati; odvjetnici koji nabijaju trošak vlastitoj banci, uprave koje guraju trošak budućim dioničarima radi bonusa, banke kojima odugovlačenje nosi zaradu teče samo u korist njezine strane. Jedino mjesto na kojem se pojavio stvarni sukob interesa potrošača i njegova zastupnika otvorila je sama odluka VSRH, a model protiv kojeg HUB najglasnije ratuje (preuzimanje cijelog rizika i troška, naplata samo iz pobjede) jedini je koji taj sukob gasi. HUB, ukratko, prstom upire u jedino rješenje problema na koji se žali.

Misao dana:
The principal’s incentives are different than the agent’s incentives, so the owner of the business wants what is best for the business and will make the most money. The agent generally wants whatever will look good to the principal.

U stilu Indexovog Ilka Ćimića idemo redom: prvo što je sud zapravo odlučio, zatim zašto mislimo da ta konstrukcija ne stoji, potom kako su to prenijeli mediji, i na kraju – što sve to konkretno znači za desetke tisuća oštećenih građana i za Drugu fundaciju.

Što je Vrhovni sud zapravo odlučio?

Da budemo pošteni prema sudu: njegova konstrukcija nije neozbiljna i ima unutarnju logiku. Prošireno vijeće od trinaest sudaca razdvojilo je ishod na dva dijela.

Glavnica – ne. Potrošač koji je svoj CHF kredit konvertirao u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) nema pravo na povrat preplaćene glavnice nastale primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud taj zakon tretira kao lex specialis koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) o ništetnosti i stjecanju bez osnove. Sklapanjem Aneksa, kaže sud, prestala je obveza banke na povrat (čl. 160. ZOO), pa preplaćeni iznosi više ne stoje u imovini banke “bez pravne osnove” i čl. 1111. ZOO se ne primjenjuje. Konverzija, po toj logici, djeluje ex tunc i sama po sebi ima restitucijski učinak.

Kamata – da. Istovremeno, sud priznaje da potrošaču pripadaju zatezne kamate na te iste preplaćene iznose, za razdoblje od sklapanja ugovora do dana konverzije (30. rujna 2015.), u punom iznosu i bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

Oslonac za sve to sud nalazi u oglednom postupku Gos-1/2019 (sporazum o konverziji valjan je i kada su temeljne odredbe ništetne), u odluci Ustavnog suda U-I-3685/2015 (ZID ZPK/15 je u skladu s Ustavom) i u presudi Suda EU C-567/20 (odredbe koje su odraz prisilnih propisa nacionalnog prava izvan su područja primjene Direktive 93/13).

Zašto je odluka neodrživa

1. Kamata na nepostojeću glavnicu

Ovo je srž problema i nije potrebno biti pravnik da bi se vidjelo. Jedno od najelementarnijih načela obveznog prava jest da sporedna tražbina ne može postojati bez glavne. Kamata je sporedna tražbina. Ako glavnice nema – ako, kako tvrdi sud, banka tu glavnicu zakonito drži i ona nije bez osnove – onda na čemu, točno, teče zatezna kamata?

Sud ovdje pada u zamku vlastite konstrukcije. U točki 24. svoje odluke izričito navodi da kamatni dio “nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15”, pa ga zato vraća pod opći režim ZOO-a. Drugim riječima: za potrebe kamate, sud priznaje da konverzija nije pokrila sve i da postoji preplata na temelju ništetnih odredbi koja živi po općem pravu. A za potrebe glavnice, ta ista preplata navodno više ne postoji jer ju je konverzija “u cijelosti restituirala”. Ne može oboje istovremeno. Ista preplata ne može biti pravno mrtva za glavnicu, a živa za kamatu – u istom predmetu, za isto razdoblje, na istim ništetnim odredbama.

Teško je običnom čovjeku objasniti kako netko ima pravo na kamatu, a nema pravo na ono na što se ta kamata odnosi. To nije politička ili čak pravna ocjena, to je elementarna logika. Ekvivalent ovoga je lopov koji vam je provalio u kuću i ukrao 1.000EUR i potom ga ulovimo u krađi, a sud donese presudu u kojoj vam ne mora vratiti tih 1.000EUR ali mora platiti kamate na tih 1.000EUR. U najmanju ruku bizarna odluka.

2. Valutna klauzula proglašena je ništetnom godinama nakon konverzije

ZID ZPK/15 donesen je 2015. godine. Ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno je utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 iz lipnja 2018., a revizija banke odbijena je odlukom Vrhovnog suda Rev-2221/2018 tek u rujnu 2019., dakle tri godine nakon konverzije. U trenutku kad su ljudi potpisivali Anekse, valutna klauzula bila je valjano pravo: tadašnja odluka Vrhovnog suda (Revt-249/14) odbila je zahtjev za njezino utvrđenje ništetnom, a put prema njezinom obaranju otvorila je tek intervencija Ustavnog suda krajem 2016.

Zaključak je jednostavan i neumoljiv: zakon iz 2015. nije mogao otkloniti posljedice ništetnosti koja u to vrijeme pravno nije ni postojala. Tvrditi suprotno znači tvrditi da je zakonodavac riješio problem za koji u trenutku donošenja zakona nitko nije ni znao da postoji. ZID ZPK/15 imao je posve drugi cilj: otkloniti dužničku krizu i izjednačiti korisnike CHF kredita s korisnicima EUR kredita. To je legitiman i koristan cilj. Ali to nije isto što i uređivanje posljedica ništetnosti, i nijedna odredba tog zakona, ni jedan redak njegova obrazloženja, ne spominje valutnu klauzulu kao ništetnu.

3. Ne možete se odreći prava za koje ne znate da postoji

Sud konverziju opisuje kao “slobodan i informiran izbor” kojim se potrošač odrekao restitucije. Ali pravo EU ovdje je vrlo jasno. U predmetu C-452/18 (Ibercaja) Sud EU zauzeo je stajalište da se potrošač može valjano nagoditi o nepoštenim odredbama samo pod uvjetom da su mu u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti tih odredbi. Korisnici CHF kredita u trenutku konverzije nisu – i nisu mogli – znati da je valutna klauzula ništetna, jer je bilo utvrđeno tek nekoliko godina kasnije. Kakav je to “informiran” pristanak na odricanje od prava koje u tom trenutku pravno nije postojalo?

Uz to, u predmetu C-118/17 (Dunai) Sud EU jasno je rekao da nacionalni sud mora provjeriti je li uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nikada nije bilo, uključujući povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Pravo na potpunu restituciju ne može se ograničiti ni zakonom, a kamoli tumačenjem.

4. Diskriminacija konvertiranih: kažnjeni jer su preživjeli

Ovo je, ljudski i pravno, najteži dio. Postoje dvije skupine korisnika CHF kredita s identičnim ništetnim odredbama u ugovorima:

• Oni koji nisu konvertirali kredit dobivaju punu restituciju po čl. 1111. i 1115. ZOO – povrat glavnice prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate. Tako glasi ustaljena i stabilna praksa Vrhovnog suda.
• Oni koji jesu konvertirali – ovom odlukom dobivaju samo zateznu kamatu, a glavnicu gube.

Iste ništetne odredbe, a sudovi donose dvije materijalno različite restitucije. To je nejednakost pred zakonom i sudovima (čl. 14., 26. i 29. Ustava; čl. 6. Konvencije). A tko su uglavnom bili ti koji su konvertirali? Kako u svom izdvojenom mišljenju ističe sudac Turkalj – pretežno korisnici stambenih kredita, nominalno najveći i najdugotrajniji krediti, dakle upravo najugroženija skupina, oni kojima je rata narasla do ugroze egzistencije i prijetnje prisilne naplate. Konverziju su prihvatili po sistemu “uzmi ili ostavi”, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Odluka koja baš tu skupinu ostavlja bez punog obeštećenja, riječima istog suca, “duboko je nepravedna” i ne prolazi test razmjernosti.

Drugim riječima: oni koji su donijeli jedinu razumnu odluku i prihvatili slamku spasa, ovom odlukom su za nju kažnjeni.

5. Brojke koje govore same za sebe

U ovom konkretnom predmetu, iz nalaza sudske vještakinje, konverzijom je tužitelju priznata preplata od 16.649,76 kn, dok je stvarna preplata po ništetnim odredbama u istom razdoblju iznosila 65.753,63 kn, uz dodatnih 24.625,77 kn zateznih kamata do dana konverzije. Konverzija je, dakle, priznala otprilike četvrtinu stvarne glavnične preplate. Naša analiza šireg portfelja predmeta pokazuje da će, primijeni li se ova odluka, prosječni oštećeni građanin ostvariti tek oko petine onoga što bi mu pripadalo punom restitucijom (u tom smislu je g. Smrček prošao nešto povoljnije od ostalih konvertiranih).

To nije obeštećenje. To je popust na odgovornost banke, prepakiran u jezik restitucije.

Tri izdvojena mišljenja i jedan institucionalni alarm

Ovo nije bila jednoglasna odluka uskog vijeća, nego prijepor proširenog vijeća od trinaest sudaca. I evo detalja koji u javnosti zaslužuje mnogo više pozornosti nego što ga je dobio: izdvojena mišljenja napisali su i predsjednik vijeća (Damir Kontrec) i sudac izvjestitelj kojemu je izrada odluke bila povjerena (dr. sc. Jadranko Jug), uz suce Jakovinu i Turkalja.

Zastanimo na trenutak nad time. Sudac izvjestitelj je osoba koja je predmet proučila najdetaljnije i kojoj je povjereno da odluku napiše. Kada upravo on od te odluke javno odustane i napiše iscrpno izdvojeno mišljenje u kojem tvrdi da je odluka u suprotnosti s pravom RH, praksom Vrhovnog suda, pravom EU, praksom Suda EU te Ustavom i Konvencijom, to nije fusnota. To je institucionalni alarm. Sudac Jug cijelu konstrukciju “kamata da, glavnica ne” naziva neodrživom, a posljedicu za konvertirane korisnike opisuje riječima da su “zapravo kažnjeni”. Kontrec i Jakovina udaraju u istu točku, u vrijeme konverzije valutna klauzula nije bila ništetna, pa ZID ZPK/15 nije mogao otkloniti posljedice nečega što pravno nije postojalo; ništetnost znači restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), bez iznimke.

Kad se autori i predsjedavajući odluke s njom ovako duboko ne slažu, vjerojatnost da viša instanca tu odluku preispita i izmijeni nije mala.

Što (i kako) prenose mediji

Vrijedi se nakratko osvrnuti i na medijsku obradu, jer i ona je dio priče. Tekst Gojka Drljače u Jutarnjem listu, moram priznati, korektan je i velikim dijelom uravnotežen, što u ovoj temi nije pravilo, pa zaslužuje i pohvalu i ispravak. Kao i u drugim sličnim situacijama, članak je baziran na solidnom dijelu istine i činjenica, no u kritičnim dijelovima pokušava podmetnuti teze koje jednostavno ne stoje.

Drljača piše kako “prvi put u javnoj komunikaciji Druge fundacije postoji naznaka neizvjesnosti ishoda” i da “taj obrat zaslužuje pozornost”. Obrata, međutim, nema i to pokazuje upravo isti taj tekst tri odlomka kasnije, kada točno opisuje naš model: preuzimamo sav trošak i sav rizik gubitka, a naplaćujemo se isključivo ako se i kada obeštećenje naplati, uz podjelu 75:25 u korist klijenta. Tvrtka čiji je cijeli posao apsorbirati rizik da pojedini predmet bude izgubljen tu neizvjesnost ne otkriva – njome trguje od prvog dana. Realna procjena rizika, dakle, nije pukotina u našoj komunikaciji, nego njezin temelj. Ono što je novo nije neizvjesnost, nego jedna pogrešna odluka – i naš odgovor na nju, koji smo, uzgred rečeno, najavili unaprijed.

I sitnica koja nije sitnica: “bila je poslovni model”, u prošlom vremenu. Nije bila — jest. Pred sudovima se i dalje vodi čitav niz naših predmeta čiji ishod tek slijedi, plus postupak pred londonskim tijelom zbog računovodstvenog iskazivanja spornih potraživanja banaka. Ovo nije osvrt na nešto što je gotovo — ovo je najava nastavka.

Najoštriji primjer iz teksta vrijedi izdvojiti, jer je stvaran: dužnik koji je računao na 5.000 eura, a na kraju dobije odvjetnički račun na 6.000. Taj scenarij doista postoji – ali pogledajmo na koga pada. Pada na potrošača koji je spor vodio sam, klasičnim putem, u vlastito ime. Klijent koji je tražbinu ustupio Drugoj fundaciji takav račun dobiti ne može: mi tužimo u svoje ime, snosimo sve troškove i uzimamo svojih 25 posto samo ako se naplati. Svede li se obeštećenje na samu kamatu, taj trošak snosimo mi – klijent dobije manje, ali ne plaća ništa i ne riskira ništa. Najstrašniji primjer iz tog teksta, pročitan do kraja, zapravo je najjači argument za ustup tražbine, a ne protiv njega. Jedini potrošači koji uopće ne brinu o odluci VSRH su klijenti Druge fundacije (dok primjerice odvjetnici potrošača razmišljaju kako će se naplatiti od svojih klijenata).

Strategija: zašto ova odluka stvara zagušenje

A sada o onome o čemu se gotovo ne govori, a što će obilježiti sljedećih nekoliko godina. Redoviti put za svakoga tko je nezadovoljan ovakvom odlukom vodi kroz tri instance: revizija pred Vrhovnim sudom, zatim Ustavni sud, pa po potrebi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Realna procjena trajanja: optimistično pet do sedam godina, pesimistično desetljeće i više.

Sada uđimo u brojke, jer one su nemilosrdne. Ukupni godišnji kapacitet Vrhovnog suda iznosi otprilike 5.500 odluka godišnje, i to za sve predmete iz svih grana prava koje taj sud rješava. Procjenjuje se da na sudovima stoji najmanje tridesetak tisuća predmeta vezanih uz konvertirane CHF kredite. Jednostavna aritmetika: kada bi Vrhovni sud prestao raditi sve drugo i bavio se isključivo CHF predmetima, bilo bi mu potrebno otprilike šest godina samo da ih sve obradi. A Vrhovni sud, naravno, ima i svoj redoviti teret, pa je realnost znatno gora. Trošak obrade ovih u biti nepotrebnih predmeta, samo pred VSRH iznosi oko 30 milijuna EUR koji u cijelosti padaju na državni proračun.

Zaključak je neizbježan: ovakva odluka proizvodi zagušenje. Umjesto da spor zatvori, ona ga otvara unatrag – tjera desetke tisuća ljudi natrag u red, na put koji traje godinama, i usput dramatično usporava pristup pravdi za sve, uključujući i one čiji predmeti nemaju veze s CHF kreditima. To nije nuspojava o kojoj se nije razmišljalo; to je predvidiva i izravna posljedica izvjesno pogrešne odluke koja se ionako protivi prevladavajućoj postojećoj sudskoj praksi.

Za što je Druga fundacija stvorena

Ova odluka nije poraz za Drugu fundaciju, kako se to u gore spomenutom članku pokušava plasirati. To je privremeni zastoj, i to je samo jedan od scenarija koji smo razmatrali i modelirali odavno, davno prije nego što je itko slutio kako će prošireno vijeće odlučiti. Upravo za ovakve situacije Druga fundacija i postoji: da pojedinac ne mora sam, o vlastitom trošku i s vlastitim rizikom, prolaziti šestogodišnji ili desetogodišnji maraton kroz tri instance. Mi smo fokusirani, financirani, opremljeni i strpljivi. Iscrpljivanje i odugovlačenje na nama ne funkcioniraju.

Vrijedi podsjetiti i na nešto što se u domaćoj raspravi rado zaboravlja: Vrhovni sud nije ni nepogrešiv ni konačan. Tek prije nepune dvije godine, u srpnju 2024., veliko vijeće Suda EU u predmetu Hann-Invest (spojeni predmeti C-554/21, C-622/21 i C-727/21) utvrdilo je da je čitav hrvatski mehanizam ujednačavanja sudske prakse – uloga suca evidentičara i obvezujuća “pravna shvaćanja” sjednica odjela nespojiv s pravom Europske unije i s načelom neovisnosti sudstva. Dakle, duboko ukorijenjena, godinama nesporna praksa hrvatskog vrhovnog pravosuđa srušena je iz Luxembourga. Iznad domaćih sudova postoje instance koje su izvan dosega domaće politike i koje, povijest to pokazuje, često imaju i bolje razumijevanje prava, prakse zaštite potrošača i prakse Suda EU.

Žao nam je što je hrvatski Vrhovni sud donio ovakvu odluku. Ali srećom, i to nije floskula, nego činjenica potkrijepljena iskustvom, postoje sudovi iznad njega.

Druga fundacija u cijelosti je opremljena i fokusirana isključivo na predmete konvertiranih i nekonvertiranih CHF kredita. To je jedino čime se bavimo, i to je razlog zašto možemo izdržati borbu koliko god ona trajala.

Pozivamo svakoga tko je razočaran ovom odlukom – bez obzira na to je li već primio djelomičnu restituciju ili je tek očekuje u nadolazećim mjesecima – da nam se javi i s nama sklopi ugovor. Vaš predmet preuzimamo, vodimo ga i financiramo do konačnog razrješenja, kroz Vrhovni sud, Ustavni sud i, ako bude potrebno, sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Vi ne plaćate ništa i ne riskirate ništa; mi nosimo trošak i rizik, a naplaćujemo se posljednji i isključivo iz naplaćenog obeštećenja.

Borba se nastavlja. I nastavlja se tamo gdje se i mora nastaviti, pred instancama koje pravo na potpunu restituciju shvaćaju onako kako ga shvaća i Europa.

Misao dana:
Banks do not create money for the public good. They are businesses owned by private shareholders. Their purpose is to make a profit.

I baš zato vrijedi pažljivo gledati gdje tekst zapravo argumentira. A ne argumentira na razini činjenica (s njima je uglavnom sve uredu), nego na razini onoga čemu daje prostor i onoga što izjednačava, onoga što spominje i onoga što izostavlja spomenuti.

Provizija nije biznis nego za mnoge jedini put do obeštećenja

Krenimo od onoga gdje Drljača ima pravo. Pitanje odvjetničkih provizija je legitimno. Je li 15 ili 30 posto razmjerno trudu na predmetu „iz šprance” – pošteno je pitati. No odgovor nije u tablici postotaka (a ako ćemo iskreno, sa svim neizvjesnostima koje tekst potencira, postavlja se pitanje i smislenosti tog argumenta).

Iza ovih predmeta nisu apstraktni „dužnici”. To su obitelji koje su ostale bez domova, otišle u stečaj, izgubile zdravlje; brakovi koji su pukli pod teretom duga; a u najtežim slučajevima, a to treba reći bez uljepšavanja i ljudi koji bezizlaznuu situaciju s CHF jednostavno nisu preživjeli. Bez modela u kojem netko preuzme cijeli trošak i cijeli rizik (a to je upravo ono što Druga fundacija radi), golema većina tih ljudi nikada ne bi ni prešla prag sudnice. Nisu imali novca ni snage za desetljeće parničenja protiv protivnika s, doslovno, neograničenim pravnim proračunom.

„No win – no fee” dakle nije neki izmišljeni biznis model (niti je jedinstven za ovu situaciju), nego cijena toga da su vrata pravde uopće otvorena za nekoga tko je već sve izgubio. I plaća se isključivo iz pobjede, iz novca vraćenog od banke, iz njezine nepoštene dobiti. Usput rečeno: da su banke dragovoljno vraćale ono što su nezakonito naplatile, nijedna provizija ne bi ni postojala. “Industrija” koju Drljača problematizira nije uzrok ovog spora, ona je posljedica činjenice da banka ne vraća svoj dug dok je sud na to ne prisili. Moram i mali ad-hominem ovdje ubaciti (nadam se da ćete mi oprostiti jer to nikada ne radim), jer mi je beskrajno ironično da tekst na koji se ovdje referiram dolazi iz Jutarnjeg lista, medija koji je kupljen novcem doslovno zarađenim upravo na ovom načelu (a dalo bi se i strože argumentirati).

Aritmetika koju je nemoguće ignorirati

A sad malo o redovima veličine. Banke su u proteklih dvadesetak godina na ovom tržištu ostvarile preko 10 milijardi eura dobiti, gotovo u cijelosti iznesene stranim vlasnicima (društvena korist: minimalna do nikakva). Ukupna restitucija svih 30.000 oštećenih obitelji procjenjuje se na oko 900 milijuna eura. Provizije, uključivo i one Druge fundacije, pogreška su u zaokruživanju u usporedbi s bankarskim profitima.

Drljača, međutim, stavlja dužnikova odvjetnika i njegovih „finih 7.500 eura” na jedan kraj vage, a na drugi stavlja bankarsku milijardu, i očekuje da čitatelju to izgleda kao ravnoteža. To je usporedba kapljice i bazena. Ista operacija ponavlja se i u onoj simetriji „moralnog hazarda bankara i dužnika”, Gojko izjednačava instituciju koja je instrument sastavila i potrošača koji ga je potpisao. Autorstvo i potpis nisu ista krivnja. Cijela zaštita potrošača (Direktiva 93/13, ako ćemo pravnički) postoji upravo zato što te dvije strane nisu i ne mogu biti ravnopravne. Cijeli dijelovi prava se bave tim, skoro pa svima, očitim asimetrijama snage.

Konverzija nije obeštećenje (nikad nije ni bila)

Sad ono ključno, jer cijeli tekst počiva na jednoj tihoj zamjeni teza, poput šibicara koji u trenutku nepažnje mijenja kutiju ispod koje je kuglica. Konverzija iz 2015./2016. promijenila je budućnost duga, preračunala je buduće obveze kao da je kredit od početka bio u eurima. Restitucija o kojoj se (možda, moje informacije su malo drugačije) odlučuje 27. svibnja odnosi se na prošlost, na iznose već preplaćene po ništetnim odredbama, u godinama prije konverzije. Drugo razdoblje, drugi novac.

Zato „ni bolje, ni lošije, jednako” zvuči lijepo, a zapravo je klasična logička pogreška. „Jednako” je možda bila namjera zakona, ne i njegov učinak. A učinak je, srećom, mjerljiv: financijska vještačenja konzistentno daju omjer konverzije i punog obeštećenja oko 1:4, a u konkretnom predmetu pred vijećem točno 1:3,93. Prevedeno: konverzija je prosječnom potrošaču vratila otprilike četvrtinu onoga na što ima pravo.

Da ponovim analogiju koju sam već koristio, jer je nakon svih vještačenja postala doslovna: kad vam lopov ukrade 4.000 eura, „ravnoteža” nije sudski nalog da lopov zadrži tri tisuće a vama vrati jednu. Ravnoteža je povrat u punom iznosu. Sve ostalo je samo uljudnija riječ za zadržavanje plijena.

I tu se tekst sam objesi o vlastiti argument: priznaje da „nije dovoljno jasno definirano ostavljaju li ništetne odredbe prostora za daljnje tužbe”. To je priznanje da pitanje nikad nije bilo zatvoreno, a otpada i teza da potrošač grabi nešto „dodatno”. Cijeli teret nosi ta jedna riječ, „dodatno”, koja zakonitu naplatu pretvara u pohlepno dupliranje. A ne radi se o „još jednom” obeštećenju povrh punog. Radi se o tri četvrtine izvorne štete koje proces konverzije nije ni dotaknuo.

Tko ovdje zapravo traži da bude plaćen dvaput?

A kad smo već kod „dodatnog” i „opet”: prevrnimo tu optužbu, jer je poslana na krivu adresu.

Banke su za troškove konverzije već jednom obeštećene, od države, kroz nagodbu i arbitražne postupke pred ICSID-om vođene protiv Republike Hrvatske. Tu nagodbu uredno konzumiraju već godinama. Ako sada Vrhovni sud dopusti da, pozivajući se na tu istu konverziju, zadrže i ono što su uzele od potrošača, banke za jednu te istu stvar naplaćuju dvaput: jednom od poreznih obveznika, drugi put od oštećenih obitelji. „Opet” dakle nije riječ koja opisuje dužnika. To je riječ koja precizno opisuje banku.

I da stvar bude potpuna: po međunarodnom računovodstvenom standardu IAS 37, banke su za te sporove odavno morale rezervirati sredstva, što znači da su im profiti već umanjeni za očekivani gubitak. Presuda u njihovu korist ne bi „održala ravnotežu”; ukinula bi rezervacije i digla im dobit za nekoliko stotina milijuna eura u jednom potezu. To nije pravna ravnoteža, to je računovodstvena operacija uvećanja profita. Klasični „too big to be held accountable”.

Ovo nije hrvatski izum

Tekst suptilno sugerira i da je riječ o lokalnoj pravosudnoj anomaliji koju je stvorila odvjetnička industrija. Istina je upravo obrnuta. Načela na kojima stoji restitucija CHF kredita, ništetnost nepoštene odredbe, nemogućnost odricanja od prava čiji opseg ne poznaješ, zabrana da se nepošteni stjecatelj okoristi vlastitom nepoštenošću nisu hrvatska domišljatost. To je sama osnova, jedan od temeljnih stupova kontinentalnog, rimskog prava, gotovo identično formulirana u svim zemljama europskog pravnog kruga.

Isti instrument, isto kršenje, isti ishod prepoznati su u Mađarskoj (gdje je Sud EU-a već potvrdio puno obeštećenje neovisno o konverziji), u Poljskoj (Dziubak i lavina presuda u korist frankowiczy), u Španjolskoj (hipoteke „multidivisa”) i u Francuskoj (BNP Paribas Personal Finance, tzv. „Helvet Immo”). Presudi li VSRH za banke, Hrvatska neće braniti neku svoju osobitost, bit će europski izuzetak koji se opire odavno utvrđenom načelu. A kako takvi izleti završavaju, već smo vidjeli na Hann investu (VSRH je unaprijed znao kamo ide ECJ pa je svejedno presudio suprotno – i bio preokrenut).

Znali su da je CHF toksičan – zabranili su ga sami sebi

Najbolji dokaz da CHF nije nesretna tržišna slučajnost dolazi iz matične zemlje dobrog dijela ovdašnjih banaka. Austrijski regulator (FMA) još je u listopadu 2008. uveo de facto zabranu novog plasiranja kredita u stranoj valuti građanstvu, uz obrazloženje da takvi krediti nisu prikladan masovni proizvod za kućanstva. A iste te bankarske grupe u međuvremenu su isti taj proizvod i dalje gurale preko svojih podružnica po srednjoj i jugoistočnoj Europi, uključujući i Hrvatsku, dok ih je matični nadzor (OeNB i FMA) godinama „disciplinirao” tek neobvezujućim „smjernicama”. Dakle: proizvod proglašen neprikladnim za vlastite građane, prodan je našima. Teško je zamisliti čišću ilustraciju asimetrije i bolju definiciju očigledne nepravde za koju su banke “znale ili morale znati”.

Vrijeme radi za banku

I da se ne zavaravamo, čak je i puna restitucija ovdje samo djelomična pravda, jer banke tim novcem raspolažu i na njemu zarađuju gotovo dvadeset godina. A mehanizam koji bi to trebao ispraviti, zatezna kamata, kod nas u odnosu s potrošačem iznosi svega oko 5,15 posto – niže od prosječne kamate na same kredite (oko 5,5 posto) i opasno blizu stope inflacije (posljednji prolazni rezultat je 4.8%). Posljedica je apsurdna: svaka godina odugovlačenja banci na svakom neisplaćenom euru donosi nekih sedam centi, dok obeštećenje koje potrošač na kraju dobije nagriza inflacija. Banka, ukratko, profitira i kad gubi. Zato je „pravna sigurnost”, proglašena „jedinom preostalom važnom dimenzijom”, zapravo uljudan poziv na odgodu, a odgoda je ovdje sinonim za prihod banke.

Pravna sigurnost koja ide u krivom smjeru

I za kraj te famozne pravne sigurnosti: pozivanje na konačnost uvijek, ali baš uvijek, ide u korist onoga tko trenutačno drži novac. A i sam argument se ruši: 30.000 neriješenih tužbi i podijeljena vijeća samog Vrhovnog suda jesu nedostatak pravne sigurnosti (a i o tome kako su podijeljena bi se dalo razgovarati). Sigurnost se ne postiže rušenjem prakse, nego njezinim ujednačavanjem, a praksa je već danas ujednačena: 84,7 posto dosadašnjih presuda ide u korist potrošača (gotovo identično kao nekad kod nekonvertiranih kredita, koji su s istih 85 posto konvergirali prema 100). Sud koji bi odbacio gotovo 85 posto vlastite niže prakse, koju su neovisno stvorile stotine sudaca širom Hrvatske, ne bi stvorio sigurnost, stvorio bi presedan neobjašnjiv ijednom pravnom logikom, i (sva je prilika) kratka vijeka pred Ustavnim sudom i Strasbourgom.

Pitanje pred proširenim vijećem VSRH stoga nije jesu li dužnici pohlepni (nisu, nitko nikome nije proglasio ništetnom odluku da se zaduži, nego konkretne odredbe koje je banka sama sastavila). Nije ni koliko zarađuju odvjetnici. Pitanje je staro koliko i rimsko pravo: smije li jedna strana zadržati novac za koji je sud utvrdio da ga je uzela nezakonito (i to nakon što je za isti taj trošak već jednom naplaćena nagodbom s državom)?

Drljača kaže da banke „nisu priča o nevinosti”. Točno. A iz priznate krivnje ne slijedi pravo da se isti trošak naplati dvaput, ni da se zadrže tri četvrtine plijena.

Odluka bi, pravno, moralno i etički trebala biti jednostavna. Hoće li i biti – vidjet ćemo.

Misao dana: The bank’s case rests on a single word — “again.” It just points the wrong way.

Ovaj tekst predstavlja analizu situacije pred Vrhovnim sudom koju odvjetnički uredi naplaćuju, ali smatram da svaka osoba koju zanima napredak našeg društva i vladavina prava, a osobito svi oni koji su direktno ili indirektno zahvaćeni problemom Švicarskog franka ili nepoštenog poslovanja banaka imaju pravo na nju. U ovome trenutku više od 30.000 naših sugrađana je tužilo banke za obeštećenje i riječ je o pojedinačno najvećoj grupaciji oštećenika u Republici Hrvatskoj (i po broju oštećenih i po pretrpljenoj šteti).

Pred nama je, bez pretjerivanja, generacijska odluka u smislu da se vijeće VSRH okuplja u toliko širokom sastavu a da bi riješilo jedno pravno pitanje – u praksi, neovisno o tome govorimo li o aktualnom propisu ili prethodnom kojeg je ECJ (Europski sud pravde) svojom odlukom poništio, to se događa jednom u desetak ili više godina. To je također i prva odluka proširenog vijeća nakon presude Hann invest (PDF), ta presuda se sama po sebi uopće ne bavi CHF problematikom, ali zadire u funkcioniranje Vrhovnog suda i načela ujednačavanja sudske prakse. Riječ je o iznimno zanimljivoj situaciji koja je dobrim dijelom unijela pravni vakuum u funkcioniranje VSRH na nekoliko godina, koja je dodatno potencirana problemom dugotrajnog neodabira, bolesti i ponovnog neodabira predsjednika/predsjednice VSRH – te je u konačnici rezultirala i objavom tri revizijske odluke koje se odnose na CHF s međusobno različitim i doslovno kontradiktornim zaključcima zbog čega se sada prošireno vijeće i sastaje. Simptomatična situacija oko slučaja Hann invest je i u tome što je u času kada se VSRH bavio tom problematikom već imao jasne naznake u kojem će smjeru ECJ odlučivati, ali je VSRH svejedno odlučio ići suprotno pravnoj stečevini EU. Pojednostavljeno, Vrhovni sud koji po svakom mogućem kriteriju okuplja pravnu elitu naše države, vrhunac strukovnog znanja, donio je u slučaju Hann invest odluku znajući da je izgledno da će je poništiti najviši europski sud. Ovoga puta znaju da su već donosili krive odluke i nadam se da neće ponoviti istu grešku.

Ako postoji jedan jedini trenutak u kojem se sudbina desetina tisuća oštećenih sugrađana kristalizira u jednu pravnu točku, to je ovaj i s punim pravom moramo iskazati interes i zabrinutost za odluku koju će donijeti VSRH. Pitanje koje VSRH mora riješiti je tim teže, jer najmanje tridesetak tisuća predmeta stoji na sudovima, zastarni rokovi su nastupili i za oštećene potrošače ovo je posljednja prilika da budu obeštećeni.

Što kaže dosadašnja praksa?

Naša analiza presuda u predmetima s konvertiranim kreditima pokazuje kako 84,7% ukupne sudske prakse ide u korist potrošača, dakle potpunom obeštećenju (u prvom i drugom stupnju, sličnu analizu je ovih dana objavila i Udruga Franak). Ovo je statistički signifikantni uzorak. Gotovo devet od deset presuda u kojima su sudovi i stotine sudaca diljem Hrvatske presudili da potrošači imaju pravo na obeštećenje. Zapravo, ovi ishodi sudske prakse su gotovo identični onima koje smo prije više godina vidjeli kod nekonvertiranih kredita, gdje je postotak također krenuo od otprilike 85% pa postupno konvergirao prema unificiranoj sudskoj praksi koja se danas u 100% situacija priklanja potrošačima. Pitanje koje se sada postavlja je hoće li Vrhovni sud suditi suprotno uvjerljivoj većini vlastite sudske prakse i pravnim načelima Europske unije, ili će tu praksu potvrditi i usuglasiti na razini cijelog pravosuđa? Podsjetimo se, upravo je ujednačavanje prakse primarna zadaća Vrhovnog suda. Sud koji bi odbacio gotovo 85% dosadašnje prakse koju su stvarale stotine sudaca na nižim sudovima stvorio bi pravni presedan koji bi bio teško objašnjiv bilo kojom (pravnom) logikom. Suci moraju suditi po zakonu, a unutar toga po savjesti u okviru izloženih dokaza i argumenata. Često naglašavamo neovisnost pravosuđa i sudaca, no u toj njihovoj autonomiji se rijetko spominje primarna obveza donošenja odluka po zakonu.

Dojam koji se već desetak godina pokušava stvoriti u javnosti, uglavnom kroz niz, od banaka sponzoriranih članaka po portalima ili kroz izjave njihove lobističke organizacije „Hrvatska udruga banaka“, ide upravo u smjeru zatiranja svih prava potrošača. U stvarnosti, pravne dileme nema i riječ je o primjeni odredbi zakona koji su vrlo jasni i nedvosmisleni, i koji su svoju današnju formulaciji stjecali desetljećima (ako ne i stoljećima) i koji su velikim dijelom harmonizirani i gotovo identični u većini ako ne i svim europskim zemljama koje primjenjuju kontinentalno/rimsko pravo. Ukratko, radi se o centralnim dijelovima Zakona o obveznim odnosima koji definiraju pojmove ništetnosti nepoštenih odredbi ugovora, zastare, retroaktivnosti, obeštećenja, članci koji definiraju obvezne elemente koji moraju biti poznati i udovoljeni kako bi se postigla nagodba, te dijelovi Europske uredbe o zaštiti potrošača 93/13, a koja definira prava potrošača koji se našao u „sukobu“ s nadmoćnijim protivnikom.

Prava oštećenih sugrađana nisu umanjena

Zakon o potrošačkom kreditiranju eksplicitno navodi da su sva prava potrošača neizmijenjena i nisu ni na koji način umanjena konverzijom. Ovo nije interpretacija, ovo je zakonska norma. Europska praksa to potvrđuje i taj stav je obvezujući za nacionalne sudove. U Mađarskoj, gdje je Europski sud pravde (ECJ) već donio presude koje jasno potvrđuju pravo na puno obeštećenje neovisno o konverziji. Hrvatski zakonodavac je, usvajajući zakon o konverziji, eksplicitno ostavio potrošačima sva prava koja su imali i prije konverzije. Ako se ta obvezujuća norma odlukom VSRH zaobiđe, postavlja se pitanje čemu uopće služi zakonski tekst. U jednom od mojih prošlih tekstova argumentirao sam kako u prijedlogu zakona (promjenama koje kolokvijalno zovemo zakonom o konverziji) nema spomena riječi nagodba, odricanje, restitucija ili obeštećenje, dapače te riječi i fraze koje bi imalo slične tome se ne spominju niti u tadašnjem obrazloženju zakonskog teksta, nisu se pojavile u diskusijama na Saborskim odborima niti u Saborskoj raspravi. Sasvim je jasno da namjera zakonodavca nikada nije bila da konverzija bude obeštećenje bilo koje vrste. Namjena zakona o konverziji bila je isključivo zamjena otplatnog plana na kredite iz jedne valute (CHF) u drugu (EUR). Promjene koje su to omogućile ni na koji način ne zadiru u prava potrošača, u prirodu ugovora o kreditu, ne dotiču se ništetnosti pojedinih odredbi CHF ugovora niti na bilo koji način spominju ili uređuju nagodbu između banke i potrošača. Ono što su te promjene donijele je matematička formula za zamjenu otplatnog plana kredita iz jedne valute u drugu, ništa manje ali ni ništa više od toga.

Zanimljivi detalj vezan uz konverziju je i to što je posljedica kolektivne presude ništetnost promjenjive kamatne stope. Konverzija mijenja valutu iz CHF u EUR po uvjetima koji su jednu ništetnu kamatnu stopu zamijenili drugom jednako ništetnom kamatnom stopom (naime, kolektivna presuda nije CHF kamate proglasila ništetnima, nego sve promjenjive kamatne stope neovisno o valuti), a sve skupa uz valutnu klauzulu (CHF) koja je ništetnom proglašena dvije godine nakon konverzije.

Potrošač se ne može odreći nečega za što ne zna

Jedan od ključnih elemenata koji se često previđa jest pitanje informiranog pristanka. Obvezni elementi nagodbe nalažu da potrošač mora biti upoznat s čime se i čega odriče. No kalkulacija konverzije je zakonom propisana formula. Formula koju, usput rečeno, nitko nikada nije neovisno provjeravao niti znamo jesu li izračuni točni (znamo da nisu, detaljnije u seriji tekstova o švicarcima). Ali ono što je još važnije jest da izračun konverzije nikada nije uzimao u obzir puno obeštećenje. Izračun konverzije koristio je isključivo formulu propisanu zakonom o konverziji (ZIDZPK – Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju). Europska sudska praksa je po ovom pitanju nedvosmislena: ako potrošač u trenutku potpisivanja aneksa/dodatka o konverziji nije bio upoznat s punim opsegom svojih prava i punim iznosom štete, takav pristanak nije informiran i ne može konstituirati odricanje od prava na restituciju. Pojednostavljeno na jednu rečenicu, odricanje nije valjano ako nije točno poznato čega se odričete.

Odredbe zakona koje reguliraju konverzija kredita iz CHF u EUR otplatni plan nigdje ne spominju nagodbu ili odricanje potrošača od njegovog prava na restituciju (dapače, zakon eksplicitno navodi kako ovom promjenom nijedno drugo pravo nije ukinuto, promijenjeno ili umanjeno), niti je potrošač ikada bio upoznat niti je bilo tko bilo gdje izračunao ukupni iznos obeštećenja na kojeg bi potrošač imao pravo. Sporne revizije VSRH koje su kreirale pravni kaos u kojem se nalazimo tvrde kako su potrošači potpisom konverzije „implicitno“ nagodili s bankom, što prevedeno znači da su između redova morali pročitati da će se to dogoditi iako im to nitko i nikada nije rekao, spomenuo, niti ih je upozorio oko čega su se točno nagodili. Nedostatak adekvatnog informiranja potrošača je inače bila i osnova za donošenje kolektivne presude, pa analogno tome niti konverzija ne može biti prihvatljiva.

Aritmetika obeštećenja koju je nemoguće ignorirati

Financijska vještačenja u predmetima koje vodi Druga fundacija konzistentno pokazuju da je odnos obeštećenja po konverziji i punog obeštećenja (restitucije) otprilike 1:4. Dakle, konverzijom je prosječnom potrošaču vraćena otprilike četvrtina onoga na što ima pravo. Nije moguće, niti pravno niti moralno, da jedna kategorija potrošača (oni koji su konvertirali) bude u prednosti ili nedostatku u odnosu na drugu kategoriju (oni koji nisu konvertirali) za istu stvar. tj. za ništetnost istih ugovornih odredbi. Nigdje u zakonskom tekstu niti u obrazloženju zakona ne postoji riječ o “postizanju ravnoteže” između konverzije i restitucije, niti je konverzija ikada bila zamišljena kao zamjena za obeštećenje. Kako sam detaljno objasnio u ranijim tekstovima, konverzija je po namjeri zakonodavca bila operacija stabiliziranja bankarskog sustava, a ne operacija obeštećenja potrošača.

U konkretnom predmetu pred VSRH, na temelju kojega će prošireno vijeće donijeti svoje pravno shvaćanje, rezultat vještačenja jasno pokazuje kako je odnos između iznosa priznatog konverzijom i punog obeštećenja 1:3.93 (što je rezultat u cijelosti konzistentan s iskustvom Druge fundacije). Dakle na jedan euro priznat konverzijom, puno obeštećenje bi iznosilo 3.93EUR.

Kada vam lopov ukrade 4.000 EUR, postizanje ravnoteže nije nalog suda da lopov zadrži tri tisuće, a oštećenoj stranci vrati 1.000, nego je to povrat oduzetog potrošaču u punom iznosu.

Jedan od totalno pogrešnih argumenata koje banke pokušavaju plasirati sucima, pa tako i Vrhovnom sudu je tumačenje kako nacionalni sudovi ne smiju preispitivati proces konverzije, što je stav Vrhovnog suda koji proizlazi iz odluke Gos-1/2019. Banke pritom zaboravljaju spomenuti (i pažljivo zamagljuju vremenski redoslijed odluka), da obvezujućom presudom ECJ C-567/20 (koja je objavljenja 2022. godine) nacionalni sudovi moraju preispitati da li je do ravnoteže doista i došlo, tako da se banke pozivaju na normu koja je u međuvremenu osporena na Europskoj razini.

Pozicija banaka – dvostruko naplaćivanje

Posebno je ciničan položaj banaka u cijeloj priči. Banke su, kako sam ranije pisao, sporazumom (nagodbom) s Republikom Hrvatskom već dobile i konzumiraju godinama kompenzaciju za troškove konverzije. Arbitražni postupci pred ICSID-om su ili okončani ili su u različitim fazama rješavanja, no suštinski, banke su od države dobila obeštećenje (u vidu nagodbe) za istu stvar za koju sada tvrde da su potrošači konverzijom već obeštećeni. Dakle, banke pokušavaju naplatiti isti trošak dvaput: jednom od države (kroz nagodbu i arbitražu), a drugi put tako da potrošačima ospore pravo na punu restituciju pozivajući se na konverziju za koju su već kompenzirane. Ovo je klasični primjer situacije u kojoj su banke “too big to be held accountable”. Banke i njihovi odvjetnici uvijek pronalaze način da prevale trošak na slabiju stranu.

Vrijedi spomenuti kako su po pravilima rezervacija troškova za sporove, banke sukladno međunarodnim računovodstvenim standardima (IAS 37) morale rezervirati sredstva za gubitak sporova s potrošačima, što znači da su profiti banaka već umanjeni za „gubitke“ u odnosu na CHF sudske sporove i sukladno tome u cijelosti apsorbirani. Kada bi VSRH donio odluku u korist banaka, profiti banaka bi momentalno skočili za koju stotinu milijuna EUR-a zbog ukidanja rezervacija koji se u takvim situacijama knjiže kao prihod. Isplata potrošačima ne bi ugrozila ionako pretjerano likvidno poslovanje banaka, ali bi za banke pozitivna odluka VSRH dramatično digla njihove profite.

Jedna od teza koje se ponavljaju je i „briga“ za stabilnost bankarskog sustava, koje proizlazi iz obrazloženja promjena zakona (tzv. zakon o konverziji) gdje je stabilnost bankarskog sustava eksplicitno naveden kao argument za donošenje zakona. Taj argument je onaj tihi dio koji se ne izgovara naglas u pro-bankarskim presudama, ali prožima cijeli politički i zakonodavni diskurs. To je zapravo još pogubnije nego da se to otvoreno kaže, jer bi se eksplicitan argument o stabilnosti bankarskog sustava mogao testirati u odnosu na pravo EU-a, dok pravne konstrukcije prikrivaju stvarnu motivaciju sudaca da donose odluke u korist banaka (primjerice Leibniz institut za financijska istraživanja u svojoj analizi argumentira/objašnjava kako stabilnost banaka nije dopuštena obrana).

Ponovno, ako se vratimo na analogiju nepoštenih stjecatelja, kako sam zakon naziva banke, sud nikada ne bi trebao problematizirati ili uzimati u obzir njihovu potencijalnu sudbinu argumentirajući pritom da je bolje da slabija stranka u sporu, dakle potrošač, bude taj koji treba apsorbirati trošak nepoštenog stjecanja (aka. krađe). Banke su u proteklih dvadesetak godina ostvarile više od 10 milijardi EUR dobiti koja je gotovo u cijelosti isplaćena njihovim stranim vlasnicima, taj profit se nije ovdje zadržao i ne doprinosi našem društvu nego se u doslovno milijardama eura iznosi u inozemstvo, društvena korist je minimalna ili nikakva, te nema niti najmanje moralno-etičke potrebe da brinemo o lažnoj i nepostojećoj dilemi stabilnosti bankarskog sustava.

Potrošač ne smije snositi sudske troškove

U predmetima koji se tiču konvertiranih CHF kredita, sudovi su u pravilu utvrdili ništetnost i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to je tzv. deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i po tom pitanju potrošači nedvojbeno uspijevaju. Problem nastaje s tzv. kondemnatornim dijelom zahtjeva, dakle s konkretnim iznosom koji banka mora isplatiti potrošaču i koji je u srži očekivane odluke VSRH. Osim odluke o tome koja je stvarna visina obeštećenja, VSRH će morati donijeti i odluku o visini priznanja sudskih troškova.

U praksi, oštećeni potrošač tuži banku. Sud utvrđuje da su ugovorne odredbe ništetne (potpuni uspjeh u deklaratornom zahtjevu). No, kada se dođe do određivanja visine obeštećenja koje banka mora isplatiti, iznos koji sud dosudi može biti manji od zatraženog, jer sudovi nemaju ujednačenu praksu o tome pripada li potrošaču puno obeštećenje ili samo zatezne kamate. U takvoj situaciji, prema domaćim pravilima parničnog postupka, dio troškova može pasti na teret potrošača razmjerno dijelu u kojem nije uspio.

To je apsurdna situacija. Stranka koja je dokazala da je banka postupala nepošteno i nezakonito, završava u situaciji da plaća dio troškova postupka, samo zato što konkretni iznos obeštećenja još nije definiran usuglašenom sudskom praksom. Banka koja je ugovarala ništetne odredbe, banka koja je godinama nezakonito naplaćivala preplaćene iznose, ne samo da nije kažnjena, nego joj potrošač plaća dio troškova jer je sud odlučio da mu pripada 25% umjesto 100% zatraženog iznosa (gore argumentirana jedna četvrtina visine punog obeštećenja).

Ovaj problem adresira presuda najvišeg Suda Europske unije C-224/19. Obrazloženje suda EU je izuzetno jasno, takav sustav raspodjele troškova stvara znatnu prepreku koja potrošača odvraća od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi. Drugim riječima, ako potrošač zna da će, čak i kada dokaže da je banka postupala nezakonito, morati platiti dio sudskih troškova jer mu sud nije dosudio puni zatraženi iznos – mnogi potrošači će se jednostavno uzdržati od tužbe.

Ako odluka Vrhovnog suda ne uzme u obzir ove obvezujuće odredbe Direktive o zaštiti potrošača i efekte gore navedene presude C-224/19, sasvim je moguće da će neki ako ne i mnogi od 30.000 naših sugrađana koji su tužili, iako su uspješno dokazali nepoštenost banke, u konačnici biti prisiljeni platiti sudske troškove, a koji će u iznosu biti veći od dosuđenog obeštećenja.

Što ako odluka bude nepovoljna? Perspektiva Ustavnog suda i ECHR-a

Recimo to otvoreno, ako bi VSRH donio odluku koja ide protiv punog obeštećenja, perspektive na Ustavnom sudu ili pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR) su takve da je sasvim izvjesno da bi se takva odluka preokrenula. Banke su svjesne toga i ako pažljivo čitate njihova godišnja izvješća sasvim je jasno kako oni takav ishod u konačnici i očekuju – ono što pokušavaju učiniti neovisno o svojem očekivanju je obeshrabriti što veći mogući broj potrošača od daljnjih sudskih postupaka, svaki od potrošača koji bi temeljem odluke VSRH bio obeshrabren od daljnjeg inzistiranja za punim obeštećenjem je čisti profit za banku.

Europska pravna stečevina je po ovom pitanju jasna, mađarski predmeti su otvorili put, a domaća ustavnopravna analiza ne bi smjela zaobići činjenicu da je 85% sudske prakse konzistentno išlo u drugom smjeru. Za Vrhovni sud, čija je primarna zadaća usaglašavanje sudske prakse, donijeti odluku koja ide suprotno od gotovo devet desetina presuda na nižim instancama, koje su neovisno jedni od drugih donijele stotine sudaca i sutkinja i za koju se unaprijed zna s velikom vjerojatnošću da će biti preokrenuta na višoj instanci, bio bi, ne znam kako to blaže reći, ishod koji bi bio teško objašnjiv budućim generacijama pravnika. Takva odluka bi imala posljedice ne samo za Vrhovni sud, suce koji bi glasali za takvu odluku, nego i za opći ugled i pravni poredak Republike Hrvatske. Generacijska odluka koju Vrhovni sud i prošireno vijeće mora donijeti je prilika da se, polako ali sigurno, vrati barem dio narušenog povjerenja u pravosudni sustav. Ipak, ne treba živjeti u iluziji da će bilo kakva pravda biti izvršena, od situacije s klizanjem CHF-a je proteklo gotovo dvadeset godina, a do trenutka kada će svi postupci zahvaćeni ovom odlukom VSRH biti dovršeni proći će još barem dvije ili tri godine (i više ako će se morati ići na Ustavni sud i ECHR). Pravda koja stiže nakon dvadeset godina nije pravda (osobito ako se na nju primjenjuje zatezna kamata koja je na današnji dan niža od prosječne kamatne stope kredita koje banke izdaju ili svega 0,3% veća od razine inflacije).

Pozicija Druge fundacije

Ovdje je bitno istaknuti i poziciju Druge fundacije koja u proteklih nekoliko godina zastupa četveroznamenkasti broj oštećenih građana u više tisuća predmeta, od kojih smo nekoliko stotina već dobili na korist naših klijenata. Druga fundacija u značajnom broju predmeta tuži ništetnost valutne klauzule, a ništetnost valute je utvrđena 2017. godine, dakle dvije godine nakon izvršene konverzije. Presuda proširenog vijeća VSRH se stoga nikako neće odnositi na te predmete. Naš pravni temelj je drugačiji i neovisan o ishodu ove konkretne odluke (iako je veliki trud banaka uložen da se i pitanje valutne klauzule podvede pod konverziju). Druga fundacija je spremna preuzeti vaš predmet i istjerati ga do kraja, čak i ako ste ga do sada izgubili, uključujući i put do Ustavnog suda ili ECHR-a (ako to bude potrebno), a osim toga Druga fundacija osigurava obeštećenje i za sve druge osnove temeljem kojih vas je banka oštetila. Svojim klijentima financiramo cijeli postupak i naplaćujemo se isključivo po pozitivnom ishodu spora, tako da je financijski rizik isključivo na nama.

Vrhovni sud se nalazi pred dilemom koja je sama po sebi indikativna za stanje pravosudnog sustava u Hrvatskoj. S jedne strane imamo zakon koji eksplicitno kaže da prava potrošača konverzijom nisu umanjena, niti su se potrošači tih prava na bilo koji način odrekli ili s bankom nagodili (i to je konsenzus odvjetnika, sudaca i profesora prava koji se svi redom uglavnom čude zašto se o ovoj temi uopće raspravlja). Imate 85% sudske prakse koja ide u korist potrošača, europsku praksu koja potvrđuje pravo na puno obeštećenje, omjer konverzije i restitucije od 1:4 koji jasno pokazuje da konverzija nije i ne može biti obeštećenje, te da konverzija nije donijela nikakvu ravnotežu. I na posljetku, imate banke koje su se za istu stvar već naplatile od države.

S druge strane nalazi se sva silina financijskog interesa bankarskog sektora da 900 milijuna eura koji pripadaju oštećenim i ekonomski iscrpljenim potrošačima i za koje su banke već obeštećene prethodnim nagodbama i arbitražama pretvori u 900 milijuna eura dobiti stranim dioničarima banaka.

Odluka bi trebala biti jednostavna i pravno i moralno i etički. Hoće li i biti – vidjet ćemo.

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje po svim pravnim osnovama, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
Justice delayed is justice denied, but justice denied is profit earned – at least if you’re a bank.

Zatezna kamata (engl. default interest rate) je viša/kaznena kamatna stopa koja se automatski primjenjuje na zajam ili kreditni ugovor kada dužnik ne ispuni ugovorne obveze – najčešće propuštanjem plaćanja. Zamjenjuje izvorno ugovorenu kamatnu stopu i predstavlja financijsku posljedicu za kršenje ugovora. Koncept zateznih kamata je star koliko i koncept kreditiranja. Rimsko pravo poznaje pojam usurae moratoriae – kamate naplaćene zbog kašnjenja u plaćanju – kao zakonito sredstvo zaštite vjerovnika. Srednjovjekovno kanonsko pravo dugo vremena je osuđivalo svaku kamatu kao zelenaštvo (usuru), ali je postupno dopustilo naknadu za stvarni gubitak vjerovnika uzrokovan zakašnjelim plaćanjem, čime je postavljen filozofski temelj za kaznene kamate.

U Hrvatskoj, visina zatezne kamate je regulirana Zakonom o obveznim odnosima te Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Posljednja značajnija promjena u zakonskom tekstu, a koji se odnosi na promjenu načina izračuna visine stope zatezne kamate dogodila se 2015. godine, a što je (koincidencije radi) istovremeno i kada se dogodila konverzija CHF kredita kroz promjene zakona o potrošačkom kreditiranju.

Članak 29. stavak 2. ZOO-a definira izračun ZZK i to na sljedeći način:

(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Ovaj dio “referentna” stopa je vrlo zanimljiv jer je do ulaska Hrvatske u Euro riječ bila o odluci Ministarstva financija, dok se nakon ulaska u Euro koristi referentna kamatna stopa ESB-a, koju ESB primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. Ova stopa se ažurira svakih šest mjeseci i objavljuje u “Narodnim novinama”. Hrvatska je također i jedna od rijetkih zemalja koja razlikuje stopu zatezne kamate u odnosima između trgovaca/pravnih osoba, kao i zatezne kamate koje proizlaze iz odnosa s fizičkim osobama. U slučaju primjene ZZK kod pravnih osoba, riječ je o referentnoj stopi uvećanoj za 8%, dok je u slučaju da je bilo koja strana fizička osoba, referentna stopa uvećana za “samo” 3%.

Gornji grafikon pokazuje kretanje visine zateznih kamata u posljednjih 25 godina (u odnosima s fizičkim osobama) s utjecajem svih komponenti koje su korištene u izračunu (dakle do ulaska u Euro, riječ je o zbroju eskontne stope HNB-a i kompnente koju je određivalo Ministarstvo financija). Osobito je zanimljiva promjena koja je nastala promjenom ZOO-a 2015. godine i koja se provodi i dan danas i koja ilustrira namjerni “policy” odabir koji na današnji dan kreira cijeli niz zanimljivih nuspojava i tržišnih anomalija. Te 2015. godine, HNB je odjednom spustio eskontnu stopu na 3% te ju je držao nepromijenjenom skroz do ulaska u Euro (što je ujedno i najduži neprekinuti period zadržavanja eskontne stope), dok je istovremeno Ministarstvo financija namjerno i konzistentno spuštalo svoj udio u referentnoj stopi do trenutka ulaska u Euro (također, najduži kontinuirani period koji već samim izgledom grafikona jasno odudara od povijesnog ponašanja MFIN-a).

Krajnji efekt kojeg danas imamo je taj da je visina Zatezne kamate, famoznog ZZK u odnosima s fizičkim osobama svega 5.15% (vidi objavu RRIF-a). Ovo je osobito zanimljivi podatak, jer je prosječna kamatna stopa u potrošačkom kreditiranju po podacima HNB-a 5.50% (vidi stranicu s kamatnim stopama HNB-a), što znači da je zatezna kamata u Republici Hrvatskoj na današnji dan manja od redovne kamatne stope na zajmove i kredite i pokriva svega 93% redovne kamate. Ako se podsjetimo definicije s početka ovog bloga, cijeli smisao zatezne kamate je kažnjavanje neredovitog plaćanja, no ispada kako je u ovome slučaju zatezna kamata niža od redovite, te se time (između ostalog) potiče moralni hazard i neplaćanje.

U konkretnom slučaju Druge fundacije i potrošača čije interese zastupamo, krajnji efekt svega gore napisanog je u tome da je na današnji dan bankama jeftinije i profitabilnije odugovlačiti sudske postupke nego isplatiti obeštećenje. Na svaku godinu odugovlačenja, na svakom neisplaćenom euru oni zarade otprilike 7 euro centi – dakle banke čak i kada gube na sudovima ostvaruju profit, dok je novac koji potrošači dobiju obeštećenjem značajno nagrizen inflatornim pritiscima. Može se slobodno zaključiti kako je (u kontekstu potrošača koji tuže nadmoćniju banku), cijela poanta punitivnog kažnjavanja banke kroz naplatu ZZK u cijelosti promašena i nepostojeća. Dok su ovakvi propisi na snazi, banke nemaju apsolutno nikakav motiv niti brzo završiti sudske sporove, niti promijeniti svoje ponašanje u budućim ugovorima.

Cijeli proces spuštanja ZZK u cijelosti koincidira s promjenama zakona o potrošačkom kreditiranju (famozna konverzija CHF-a), a moglo bi se argumentirati da su daljnje korekcije ZZK sve do ulaska u Euro plod prešutnog dogovora koji je moguće i formaliziran nagodbom između banaka i naše države. Iako se država nije ništa obvezala platiti bankama potpisivanjem nagodbe, vlo je moguće da ta nagodba sadrži elemente u kojima se država obvezuje da neće donositi nove namete na banke (primjerice, u jednome času se govorilo o porezu na ekstra profit), ili da će im relaksirati regulativu (poput smanjenja adekvatnosti kapitala ili smanjenja troškova osiguravanja štednih uloga), ili da će im država omogućiti “kompenzaciju” kroz smanjenje ZZK pa će ionako neminovna obeštećenja biti manja.

Usporedbe radi, vrijedi reći kako je u ostalim Europskim zemljama ZZK tipično veća od redovne/prosječne kamatne stope na kredite i trenutno iznosi 6% ili više. U različitim zemljama se ZZK različito računa, u pojedinim državama je riječ o zakonoj propisanoj i fiksnoj stopi, dok se u mnogim državama koristi model kao i kod nas, dakle referentna stopa uvećana za fiksni postotak. Primjerice u Njemačkoj se referentna stopa uvećava za 5%, U Poljskoj 5.5%, Finskoj za 7%, Češkoj i Švedskoj 8%. U nekim zemljama je riječ o fiksnoj stopi, primjerice Austriji gdje je 4%, Belgiji 5.75%, Grčkoj 6%, Irskoj 8%.

Kako god promatrali, činjenica jest da je Hrvatska na samom dnu po visini zatezne kamate, a što je dodatno oslabljeno visokom inflacijom i razmjerno visokim kamatnim stopama za kredite (pa je stoga i raskorak između prosječne kamatne stope na kredite i visine zatezne kamate malen tj. u našem slučaju negativan).

Osim gore navedenih stopa, vrijedi istaknuti i kako se u pojedinim jurisdikcijama razlikuje definicija i primjena ZZK, pa je moguće u ugovorima dogovoriti drugačiju/višu stopu ZZK, a na nekim mjestima ZZK jednostavno ne smije biti manji od redovite kamatne stope (primjerice u Njemačkoj, Pojskoj, Italiji, Francuskoj). Kod nas nije tako i mora se primjenjivati ZZK neovisno o tome da li je manja ili veća od kamatne stope koja je ugovorena. Zanimljiva je i Francuska specifičnost koja jasno razlikuje smjer u kojem se obračunavaju kamate. Naime ako imate odnos banke i potrošača, tada ako potrošač kasni u plaćanju banka obračunava B2C ZZK (nižu stopu), no u slučajevima kada potrošač potražuje od banke, tada se koristi viša stopa rezervirana za B2B odnose (što ima smisla, ako malo bolje razmislite o asimetriji snage u tim odnosima). U Hrvatskoj se, osim svega, svaki ugovor koji ima kamatnu stopu veću od zatezne uvećane za 50% smatra zelenaškim (dakle na dan pisanja ovog teksta, zatezna kamata u B2C odnosima je 5,15%, što znači daje maksimalna dopuštena kamatna stopa 7,725%).

Dio cijele EU politike oko nižih zateznih kamata se svodi na namjernu zaštitu potrošača (Druga fundacija tuži banke, dok banke i drugi pravni subjekti novac potražuju od potrošača), pa stoga ima smisla zateznu kamatu pretvoriti u instrument kompenzacije vremenske komponente vrijednosti novca a umanjiti kaznenu komponentu. Svejedno, takva politika u pojedinim situacijama kreira odnose u kojima je jednostavno jeftinije/oportunije ostati dužan i prebaciti se iz redovne kamate u ZZK.

Neosporno je kako je Hrvatski ZZK (ponavljam i naglašavam, samo u B2C odnosima) na samom dnu europske ljestvice, te kako je dodatno niži (i zbog toga manje odvračajući) ako se pribroje efekti visoke inflacije i kamata na zaduživanje. ZZK kod nas nema već duže vremena nema odvračajući ili kazneni element. U određenim situacijama, poput ove u kojoj se nalaze desetine/stotine tisuća potrošača koji su oštećeni nepoštenim bogaćenjem banaka kroz nepoštene i ništetne odredbe kredita i leasinga, niski ZZK direktno ide u korist nadmoćne stranke – banke, a na dodatnu štetu ionako oštećenog i često ekonomski devastiranog potrošača.

Misao dana:
Rather than justice for all, we are evolving into a system of justice for those who can afford it. We have banks that are not only too big to fail, but too big to be held accountable.