U uređenom svijetu financija ne postoji proizvod koji pobjeđuje i kad je novac skup i kad je jeftin. Pa ako neki ipak prkosi toj ekonomskoj gravitaciji i ostaje najbolji izbor u svim uvjetima, što vam to govori? Meni govori da više ne gledamo tržište, nego dizajn; da negdje netko drži palac na vagi.

Ostaje samo pitanje čiji je to palac i koliko je težak. Kako bih to izmjerio, složio sam detaljnu simulaciju: kupnja vlastitim sredstvima naspram operativnog leasinga, kroz pet uobičajenih trajanja ugovora (24 do 72 mjeseca), sa svim poreznim učincima koje hrvatski propisi propisuju. Ono što je ispalo nije priča o tome kako su leasing kuće pametnije od vas. Nego o tome kako je pobjednik izabran puno prije nego što je utrka počela.

Excel sa simulacijom možete downloadati ovdje.

Dva mjerila za isti auto

Kad tvrtka da zaposleniku službeni auto na korištenje i izvan posla (famozno “0–24”), koliko ta pogodnost vrijedi?

Zakon kaže da vrijedi, Porezna uprava kaže da je riječ o primitku u naravi, dodatku plaći na koji idu porez i doprinosi, baš kao da ste čovjeku dali gotovinu. Zasad sve logično; zaposleniku je očigledno izvršena usluga na teret poslodavca i ona nešto vrijedi. Ali evo pitanja koje vrijedi izgovoriti naglas: mjeri li se ta ista korist jednako, bez obzira na to kako je tvrtka do auta došla?

Ne mjeri. Pravilnik o porezu na dohodak (čl. 22) za identičan auto i identično korištenje propisuje dva različita mjerila:

• Vozilo u vlasništvu (kupnja gotovinom, na kredit ili financijskim leasingom) – primitak se obračunava kao 1% nabavne vrijednosti s PDV-om mjesečno.
• Vozilo na operativnom leasingu ili dugotrajnom najmu – primitak je 20% mjesečne rate s PDV-om, uvećano za razmjerni dio učešća.

Prije nego što se zapitate koja je od te dvije brojke veća, zapitajte se koja je neobična. Jer onaj 1% vrijednosti sasvim je uredan način da se oporezuje službeni auto, vidjet ćemo poslije da isto rade i Nijemci i Austrijanci. Odskače drugo mjerilo: ono koje osnovicu odvezuje od auta i vezuje je uz način plaćanja. Pa ako je jedno pravilo, a drugo iznimka, u čiju korist, mislite, ide iznimka?

Uzmimo za primjer automobil od 30.000 € s PDV-om, ugovor na 48 mjeseci, zaposlenika u Zagrebu.

Kod kupnje je mjesečni primitak 1% od 30.000 €, dakle 300 € svakog mjeseca, kroz 48 mjeseci kroz plaću, kao oporeziva korist, prođe 48% vrijednosti auta. Kod operativnog leasinga primitak je 20% rate, pa kroz istih 48 mjeseci prođe tek oko 23% vrijednosti. Isti auto, isto korištenje, ista privatna kilometraža a osnovica prepolovljena. Što se, pitate se, promijenilo osim jedne riječi na ugovoru?

I koliko boli svaki euro te osnovice? Primitak u naravi je neto iznos koji treba prevesti na bruto, pa svaki euro te koristi košta poslodavca u Zagrebu još oko 0,89 € poreza i doprinosa (mirovinsko 20%, zdravstveno 16,5%, porez na dohodak 23% — množitelj ispada oko 1,89). Na razlici u osnovici država, dakle, ne uzima sitno; uzima gotovo isto toliko koliko i sama osnovica.

Do koje kamate leasing i dalje pobjeđuje?

Leasing je na papiru jeftiniji, ali leasing kući platili ste punu kamatu. Zapitajmo se obrnuto: koliko bi ta kamata morala narasti da leasing prestane biti isplativ?

Odgovor je točka pokrića (točka infleksije) kamata pri kojoj se dvije opcije izjednače. Model je računa ovako:

Zašto točka pokrića raste s trajanjem? Zato što se onaj 1% kod kupnje gomila svaki mjesec na punu vrijednost, dok 20% kod leasinga ostaje vezano uz (manju) mjesečnu ratu. Što dulje držite auto, to leasing dobiva veću prednost.

A sad spojite tu tablicu sa stvarnošću. Koliko iznose kamate koje leasing kuće doista naplaćuju? Oko 3,5–6% za nove automobile, rijetko preko 7–8% za rabljene. Šest kuća pod nadzorom HANFE (Erste, PBZ, UniCredit, Raiffeisen, OTP, Agram), sve odreda u vlasništvu banaka, financira se po EURIBOR-u od otprilike 2,5–3% i na to lijepi maržu od par postotaka.

Sad vas molim da sami spojite dvije brojke. Tržišna kamata: 5–6%. Točka pokrića za tipičnih 48–72 mjeseca: 11–13%. Što to znači? Da leasing kuća može naplatiti bilo koju maržu koja bi, u zdravom svijetu, “iznajmljivanje novca” učinila skupljim od toga da novac imate i svejedno ostaje očito jeftiniji izbor. Ne zato što su bolji, brži ili efikasnij od vas, nego zato što joj je zakonodavac unaprijed upisao popust na poreznu osnovicu kakav nijedan drugi način dolaska do auta ne dobiva. Njihova marža nije izborena na tržištu novca; potpisana je u Pravilniku o porezu na dohodak.

Auto stari, porez ne

Sad jedno pitanje za one koji vozilo drže dugo. Onaj 1% kod kupnje računa se na nabavnu vrijednost, cijenu s računa u trenutku kupnje, i ne mijenja se nikad. Ne pada s godinama, ne prati tržišnu vrijednost, ne zna da auto stari. Auto kupljen za 30.000 € daje 300 € mjesečnog primitka i prve godine i osme, kad realno vrijedi 4.000–5.000 €.

Prije nego što viknete “apsurd”, treba uočiti kako zamrznuta osnovica sama po sebi nije hrvatska anomalija. I Nijemci i Austrijanci računaju primitak na cijenu iz prve registracije i ne spuštaju je s godinama, a Talijani stariji auto čak dodatno oporezuju. Zaključavanje osnovice uobičajena je mehanika, i to iz razumljiva razloga, da se svake godine ne treba prepirati oko procjene tržišne vrijednosti. Ako svi zamrzavaju osnovicu, gdje je onda razlika? Na dva mjesta, i oba su naša.

Prvo pitanje: gdje drugi ugrade zaštitnu ogradu, imamo li je i mi? Nemamo. Austrija istu tu zamrznutu osnovicu omeđuje odozgo, mjesečni primitak ne može prijeći 720 €, odnosno 960 € za prljavija vozila, bez obzira koliko auto košta. Njemačka nudi izlaz kroz knjigu vožnje, gdje se oporezuje stvarni trošak, pa i amortizacija koja s godinama pada. A kod nas? Onaj 1% nema nikakvu gornju granicu, a jedini formalni izlaz, obračun po stvarnim kilometrima (0,50 € po prijeđenom, uz evidenciju svake vožnje) administrativno je toliko nezgrapan da ga gotovo nitko ne koristi (proučite uputu Poreznu uprave o vođenju evidencije o lokalnoj vožnji, to je dokument kojeg je skoro pa nemoguće voditi poštujući sve zahtjeve dokumenta). Naša je osnovica i zamrznuta i neomeđena.

Drugo pitanje, i tu je prava kvaka: koga ta zamrznuta osnovica uopće pogađa? Kod nas, samo jedan režim. Vlasnički auto sjedi na 1% pune vrijednosti i tu ostaje do kraja životnog vijeka. A operativni leasing? Ondje primitak uvijek prati ratu aktualnog auta: ugovor istekne za tri-četiri godine, staro vozilo vratite, uzmete novo, osnovica se osvježi, i k tome je od početka na nižem mjerilu (20% rate, a ne 1% vrijednosti). U Njemačkoj je osnovica ista bez obzira kupujete li ili unajmljujete, pa zamrzavanje nikome ne daje prednost. Kod nas ono produbljuje jaz koji već postoji: što dulje držite vlastiti auto, to dublje tonete u mjerilo koje leasing korisnik nikad ne plaća.

Pa koje onda ponašanje ovaj sustav nagrađuje? Onoga tko svake tri godine rotira vozni park kroz leasing, upravo onoga tko hrani potražnju leasing kuća. Skuplje prolazi onaj tko auto kupi jednom i vozi ga dugo i štedljivo, dok se ne raspadne. Teško je zamisliti bolje dizajniran poticaj da tvrtke ne posjeduju, nego zauvijek unajmljuju.

Auto koji nestane

Budite pošteni sa mnom na trenutak i postavite protupitanje koje sam i ja sebi morao postaviti: nije li kupnja ipak bolja jer vam na kraju ostane auto?

Jest, i to je najjači protuargument koji ova priča ima. Kad auto kupite (gotovinom, kreditom, financijskim leasingom), on ostaje vlasništvo tvrtke, možete ga prodati, dati u protuvrijednost, jednostavno voziti dalje. Kod operativnog leasinga vozilo se vraća leasing kući i ostajete praznih ruku (doduše, uz nižu ratu, jer se kroz nju financirao samo pad vrijednosti). Trogodišnji auto realno vrijedi 35–50% početne cijene, i taj ostatak kod kupnje ide u vaš džep, a kod leasinga u tuđi. To je jedina istinska ekonomska prednost vlasništva. Treba također reći i da je to “vraćanje” automobila leasingu u većini slučajeva samo prebacivanje tvrtkine imovine na unaprijed određene buduće vlasnike polovnih automobila (rekli bi, mehanizma izvlačenja dobiti).

Pa zašto onda leasing i dalje pobjeđuje? Kad u model uračunamo i taj ostatak vrijednosti i vremensku vrijednost novca (činjenicu da leasing plaćate kroz vrijeme, a auto kupujete odjednom), izravni se troškovi u velikoj mjeri ponište, kako i treba biti, jer je posuđivanje novca po vlastitom trošku kapitala ekonomski neutralno. Što onda prevagne? Ni kamata ni ostatak vrijednosti. Prevagne razlika u porezu na primitak. Drugim riječima: onu jedinu stvarnu prednost koju vlasništvo ima porezni sustav neutralizira pravilom koje s ekonomijom korištenja auta nema nikakve veze.

(Da ne bude zabune oko dvije stavke koje biste mogli spomenuti: PDV je u obje varijante manje-više neutralanm 50% pretporeza odbijate i na kupnju i na operativni leasing, čl. 61. Zakona o PDV-u; ako išta, leasing tu dobiva mrvicu jer vraća pola PDV-a i na kamatni dio. Ni porez na dobit ne mijenja sliku, čim se obračunava plaća u naravi, svi se troškovi priznaju 100% u oba slučaja. Sve se svodi na onaj 1% naspram 20%.)

Tko je ovo složio i tko na tome živi?

Vratimo se na početnu sumnju i postavimo je izravno. Kad je ishod predodređen bez obzira na cijenu novca, gledamo li tržište ili strukturu poticaja?

Zamislite tržište na kojem svi uredno plaćaju isti porez na svaki obrok, kod kuće, u konobi, bilo gdje, osim jednog lanca restorana koji je nekim tihim aneksom dobio pravo na polovicu te stope. Mora li taj lanac biti bolji ili jeftiniji da bi pobijedio? Ne mora; dovoljno je da svima drugima porez teče punom stopom, a njemu upola. I nakon nekog vremena svi jedemo baš tamo, uvjereni da je to naš slobodan, racionalan izbor. Upravo to porezni sustav radi s automobilima: isto korištenje istog auta oporezuje punom stopom kad je vozilo vaše, a upola kad je na operativnom leasingu.

I nije riječ o rubnoj, tehničkoj anomaliji. Riječ je o industriji od šest društava, redom u vlasništvu banaka, kojoj porezni zakonodavac u praksi usmjerava financiranje cijelog voznog parka hrvatskih tvrtki. Odakle im, dakle, zarada iz toga što su na tržištu novca konkurentnije od vaše blagajne, ili iz toga što leasing igra s upola manjom poreznom osnovicom nego bilo koji drugi put do auta? To je renta, a ne tržišna marža. Zajamčena potražnja i zajamčeni raspon, potpisani u Narodnim novinama.

Da budem precizan, jer bi me inače netko opravdano uhvatio za riječ: porez leasing kućama ne jamči da ne mogu izgubiti novac — nose kreditni rizik i rizik ostatka vrijednosti. Jamči im nešto drugo: zarobljenu potražnju i jastuk u cijeni kakav nijedan financijer koji se natječe protiv “kupi gotovinom” u zdravom sustavu ne bi imao. Maržu koju biste inače morali izboriti, ovdje dobivate poštom.

Država koja puca sebi u nogu

Odgovorio sam tko plaća i tko profitira. Ostaje treći igrač, država, onaj koji je cijelu konstrukciju napisao. Za njega bismo pretpostavili da je barem sebi osigurao korist. Pa provjerimo: u kojem režimu država sama ubere više?

Vratimo se gorenjem primjeru auta od 30.000 €. Svaki euro koristi nosi oko 89 centi poreza i doprinosa, podjednako u oba režima; razlika je samo u osnovici (48% vrijednosti kod kupnje, 23% kod leasinga). Prevedeno u novac koji ode u proračun te mirovinski i zdravstveni sustav:

• Režim kupnje (1%): oko 12.800 € kroz četiri godine.
• Režim operativnog leasinga (20%): oko 6.100 €.

Vidite li što se upravo dogodilo? Tjerajući tvrtke u leasing, porezni sustav prepolovljuje vlastiti porezni prihod na istom autu. Država je svojim pravilnikom dobrovoljno otpisala pola vlastite porezne osnovice.

A sad glavno pitanje: onih ~6.700 € koje država više ne ubere, kamo taj novac ide? Ne ostaju tvrtki. Prelaskom na leasing tvrtka uštedi oko 2.600–3.000 €, a leasing kući u istom aranžmanu pripadne oko 4.100 € kamata kojih u scenariju kupnje uopće nema. Zbrojite i podijelite: od svakog eura poreza kojeg se država odrekne, oko 60 centi završi kao marža leasing kuće, a tek četrdesetak centi ostane tvrtki koja je auto uopće trebala. (Omjer se pomiče s trajanjem i kamatom, što je ugovor dulji i skuplji, to više ode leasingu.)

Vraća li se državi išta? Djelić, leasing kuća na svoju maržu plaća porez na dobit. Ali to je djelić marže, koja je i sama tek djelić odrečenog poreza, a dobar dio te dobiti k tome otječe inozemnim vlasnicima. Prvi red veličine ostaje neumoljiv: transakcija koju je porez gurnuo u leasing ostavlja proračun praznijim nego da je auto jednostavno kupljen.

I još jedna poštena ograda, ovaj put u korist tog “poreza na primitak”: je li svih 89 centi doista izgubljeno za radnika? Nije. Mirovinski dio, 20 od svakih 100 eura bruto, gradi mu buduću mirovinu, a drugi stup (5%) je njegov vlastiti račun. No “do neke mjere” ovdje treba shvatiti doslovno: prosječna hrvatska mirovina iznosi tek oko 44% prosječne neto plaće, među najnižima u EU, i stiže tek u mirovini, pa je i taj dio više odgođeno i osjetno umanjeno vraćanje nego puni povrat. Porez na dohodak i zdravstveno ne vraćaju se nikad (zašto platiti zdrastveno osiguranje na automobil!?). Za usporedbu kupnje i leasinga to ništa ne mijenja (mirovinski je dio jednak u oba režima), ali je pošteno reći da “država uzima 89 centi” ne znači da svih 89 centi nestane bez traga.

Pa kako biste nazvali porez koji je zamišljen da državi donese prihod, a umjesto toga taj prihod prepolovi i razliku preusmjeri u (uglavnom stranu) financijsku industriju? Ja to ne bih zvao poreznom politikom. To je subvencija leasing industriji koju na kraju plaćamo svi.

Iznimka koja se nigdje ne piše

Postavimo naizgled tehničko pitanje s neočekivanim odgovorom: što točno aktivira ovaj porez?

Ne stvarna vožnja, nego njezino formalno priznanje. Obveza obračuna plaće u naravi nastaje tek kad poslodavac pisanom odlukom stavi auto radniku na raspolaganje “0–24”. Nema odluke, nema privatnog korištenja “na papiru”, pa nema ni poreza. A ako je okidač formalnost, a ne stvarnost, kod koga će redovito opaliti, a kod koga neće?

U privatnom sektoru opali gotovo uvijek: poslodavac zna da ga Porezna uprava može provjeriti i retroaktivno obračunati porez i kaznu, pa privatno korištenje uredno prijavi i plati. U javnom sektoru vozila se u pravilu vode kao “isključivo za službene svrhe” i priča je gotova. Auto koji dužnosnika ili višeg službenika vozi od kuće do ureda, vikendom i na godišnjem, formalno “ne postoji” kao privatno korištenje jer nikad nije donesena odluka koja bi ga takvim proglasila. Rezultat je asimetrija koju ćete sami prepoznati: isti stvarni benefit, auto na raspolaganju 0–24, privatni zaposlenik plaća, a onaj tko vozi na državni trošak najčešće ne plaća ništa. Plaće službenika i dužnosnika su strogo propisane i dodati “primitak na plaću” nije moguće bez probijanja zakonom propisanih limita.

Zakon je za sve isti. Iznimka je de facto, proizvedena time što se privatno korištenje u javnom sektoru jednostavno ne formalizira, pa okidač nikad ili gotovo nikad ne opali. Ali za poreznu logiku to je razlika bez razlike: onaj tko pravilo piše, u praksi ga na sebe ne primjenjuje. A kad je već tako, teško je oteti se pitanju za koga je taj porez od početka bio zamišljen.

Kako ispraviti problem?

Ako je problem u jednom mjerilu, koliko bi ga teško bilo popraviti? Odgovor razoružava: gotovo nimalo. Ne treba ukidati leasing, ni dirati kamate, ni izmišljati poticaje. Treba samo jednako oporezovati isto korištenje istog auta, bez obzira na oblik financiranja.

Dovoljna je jedna od dvije male izmjene: ili se privatno korištenje mjeri jednako za sve (isti postotni model neovisno o tome je li auto kupljen ili unajmljen), ili se osnovica za vozila u vlasništvu spusti tako da 48 mjeseci vlasništva ne nosi dvostruko veći teret od 48 mjeseci najma. Što se događa u trenutku kad taj porezni jastuk nestane? Leasing kuće moraju se natjecati na onome na čemu bi se financijeri i inače trebali natjecati, na cijeni novca. Ili spuste kamate, ili ljudi počnu kupovati, ili oboje. U svakom ishodu potrošač prolazi bolje nego danas. Ako pogledate strane leasing ponude vidjeti ćete da se automobili nude i s 0% kamata, no kod nas nitko nema potrebu biti konkurentan s financiranjem jer se točno zna da jednostavno nema “jeftinijeg” financiranja od onog leasingom (a posljedično bi mogli govoriti i o efektima cijena automobila koji su u mnogim situacijama kod nas skuplji nego na drugim tržištima, ponekad i za dvoznamenkasti postotak).

Susjedi nemaju taj problem

Njemačka, Austrija i Italija sve tri oporezuju privatno korištenje službenog auta, pa se zapitajte veže li ijedna od njih osnovicu uz način financiranja. Ne veže nijedna. U Njemačkoj je primitak 1% bruto kataloške cijene mjesečno, i to uvijek te cijene, bez obzira je li auto kupljen, na kredit ili na leasing; rata u izračun ne ulazi. U Austriji se uzima 1,5–2% nabavne vrijednosti mjesečno, a za vozila na leasing izrijekom cijena vozila koja stoji iza rate, a ne postotak same rate. U Italiji se osnovica računa iz standardiziranog troška po kilometru (ACI tablice × 15.000 km), opet vezano uz sam model, a ne uz to kako ste ga platili.

Što im je zajedničko? U sve tri porez na privatno korištenje jednak je bez obzira kupujete li ili unajmljujete. Auto je auto; način plaćanja poreznika se ne tiče. A ako je tako drugdje, što onda reći za našu podjelu na 1% vrijednosti i 20% rate? Samo jedno: da nije zakon prirode, nego domaći izum. Izjednačiti tretman nije nikakav egzotičan potez; to je tek ono što susjedi već rade.

A te iste tri zemlje rade i ono drugo što mi ne radimo, porez grade i prema pogonu, dajući električnim vozilima osjetno nižu ili nultu stopu.

Potencijal koji je uspavan

Ako porezni sustav očito zna slati signale, a cijela je ova priča jedan veliki porezni signal, zašto ih ne šalje i tamo gdje bi imali smisla? Ista poluga kojom se danas favorizira leasing mogla bi, uz jednako mali potez pera, gurati vozne parkove prema električnim i PHEV i HEV vozilima.

Zašto baš vozni parkovi tvrtki? Zato što nisu marginalni i zato što se brzo rotiraju, svake tri do četiri godine. Elektrificirajte službene aute danas i za nekoliko godina elektrificirali ste i tržište rabljenih, jer upravo ti auti završe u rukama građana. Tvrtke su idealna poluga zelene tranzicije: kupuju često, planski i po računici.

Rade li to drugi? Njemačka za električni službeni auto uzima 0,25% umjesto 1% (četvrtinu), Austrija 0%, a u Ujedinjenom Kraljevstvu je porez na električno vozilo godinama bio blizu nule i upravo je to, a ne subvencije, bio glavni motor elektrifikacije tamošnjih voznih parkova. A kod nas? Onaj 1% jednak je za dizelaša i za Teslu; štoviše, u apsolutnom je iznosu veći za električni auto, jer je skuplji. Trajni, mjesečni porezni tretman, onaj koji ulazi u svaku odluku o svakom autu, na ekologiju je potpuno slijep.

A što imamo umjesto toga? Povremene poticaje Fonda za zaštitu okoliša: jednokratne subvencije do 9.000 € po vozilu, po principu “tko prvi, njemu poticaj”, s budžetom koji se potroši u danima, i znakovito iz kojih su izuzete baš tvrtke kojima je djelatnost leasing. Je li jednokratna subvencija koja se dijeli kao lutrija isto što i strukturni poticaj? Nije ni blizu. Trajna poluga koja bi pouzdano usmjeravala svaku odluku stoji neiskorištena. Ukratko: porez na službeni auto koristimo da favoriziramo jedan oblik financiranja, ali ne i da potaknemo jedan društveno koristan ishod. To dosta govori o prioritetima.

Auto je alat, a ne nagrada

Ostaje jedno pitanje polazišta, gotovo filozofsko. O čemu zapravo govorimo kad govorimo o službenom autu, o nagradi ili o alatu?

Još ga uvijek tretiramo kao nagradu, statusni simbol koji tvrtka dodjeljuje zaslužnima, luksuz koji treba oporezovati da se ne pretjera. Ali kasni li to shvaćanje koje desetljeće? Na tržištu rada na kojem je radnika teško naći i još teže zadržati, službeni auto sve više nije nagrada nego alat (jednako kao i mobilni telefon ili računalo), i posve običan dio paketa kojim se do ljudi uopće dolazi. Ne govorimo o direktorskoj limuzini, nego o autu za terenskog radnika, servisera, prodajnog predstavnika, sestru u kućnoj njezi, dostavljača, voditelja gradilišta. Za velik dio tih poslova auto je preduvjet da se posao obavi, a za još veći ono što presudi hoće li kandidat potpisati kod vas ili kod konkurencije.

A ako je auto alat, što je onda porezni penal na taj alat? Porez na zapošljavanje. I kao svaki trošak, ni ovaj ne nestaje, putuje dalje: napuhana cijena da se čovjeka stavi u auto tjera tvrtku u leasing, leasing rata sa svojom zaštićenom maržom ulazi u cijenu usluge, a tu cijenu na kraju plaća potrošač. Sitni, nevidljivi prirez ušiven u sve, od satnice vodoinstalatera do cijene dostave.

I sad brojka koja bi vas trebala zasmetati najviše, pa procijenite sami koliko je ovo rubna pojava. U 2024. u Hrvatskoj je registrirano 63.806 novih automobila. Dvije trećine njih, 43.319, registrirano je na pravne osobe, a tek 21.487 (33,7%) na fizičke. Gotovo polovica svih automobila kupljeno je na leasing (točno 49%). Je li to niša, ili zadani kanal kroz koji prolazi glavnina novih vozila u državi? A ako je zadani kanal, onda porezno pravilo koje ga nagne u jednu stranu ne pomiče nekoliko odluka na margini, preusmjerava pola tržišta. Da brojke ne ostave sumnju gdje je novac: leasing kuće su 2023. sklopile 62.816 novih ugovora vrijednih 1,8 milijardi eura, uz prosječnu kamatu od 5,45%, dakle točno u zoni u kojoj, prema našem izračunu, leasing i dalje uvjerljivo pobjeđuje kupnju. Treba reći i da nisu sva vozila osobna vozila (neka su teretna ili radni strojevi), ali je uvjerljiva većina.

I tko na kraju inkasira taj mrtvi teret, novac koji bi mogao biti plaća, ulaganje ili niža cijena? Zaštićena marža šačice leasing kuća, a pet od šest njih u vlasništvu je stranih banaka: austrijskih (Erste, Raiffeisen), talijanskih (PBZ/Intesa, UniCredit) i mađarske (OTP). Domaćim smo, dakle, poreznim pravilom oporezovali vlastite tvrtke, radnike i potrošače da bismo zajamčili maržu koja napušta zemlju prvom prilikom. Nije problem samo u tome što je porez neučinkovit; problem je što onaj tko inkasira nije ni ovdje.

Postojeća računica nije zakon prirode nego politička odluka, i trenutno je donesena u korist jedne industrije, na trošak svih ostalih. A tržište u kojem pobjednika bira propis, a ne cijena, nije tržište, to je subvencija s nešto više koraka. Ne morate mi vjerovati. Napravite izračun sami, s brojevima svojega sljedećeg službenog auta, i provjerite dolazite li do drugačijeg odgovora od mojega: da niste odabrali leasing zato što je bolji, nego zato što vam je netko unaprijed oduzeo mogućnost da išta drugo bude.

Misao dana: “Show me the incentive and I will show you the outcome.” — Charlie Munger

Vrijedi razumjeti protiv čega se zapravo borimo. Ako mislite da se borite protiv vlastite slabe volje, izgubili ste prije nego što ste počeli. Ne borite se protiv sebe. Borite se protiv nekoliko tisuća najpametnijih inženjera na planetu, naoružanih bihevioralnom psihologijom, A/B testiranjem na milijardama ljudi, beskonažnim budžetima i poslovnim modelom koji doslovno ovisi o tome da vas drži zaokupljenima malenim ekranom.

Ekonomija pažnje: vi niste kupac, vi ste roba

Ekonomija pažnje nije metafora, nego doslovan opis poslovnog modela. Herbert Simon, nobelovac, formulirao ju je još 1971.: u svijetu u kojem informacija ima u izobilju, ono čega ponestaje jest pažnja koja tu informaciju treba potrošiti. Obilje informacija, napisao je, stvara oskudicu pažnje. Pola stoljeća kasnije ta je oskudica postala najunosnija roba na svijetu.

Mehanika je jednostavna i nemilosrdna. Aplikacije koje koristite besplatno ne zarađuju od vas, one zarađuju od vašeg vremena i vaše pažnje, koje potom preprodaju oglašivačima. Što duže gledate u ekran, to je više oglasa, to je više novca. Iz toga slijedi jedan jedini logičan zaključak za svakoga tko gradi takvu aplikaciju: dizajniraj sve tako da korisnik ostane što je moguće duže i da se vraća što je moguće češće. Vaše zadovoljstvo, vaša produktivnost, vaš mir su, u najboljem slučaju, sporedni troškovi. U najgorem, prepreke.

Nije riječ o teoriji zavjere nekoga tko previše čita, nego o priznanjima ljudi koji su sustav gradili. Sean Parker, prvi predsjednik Facebooka, otvoreno je opisao da je platforma od početka bila zamišljena kao “petlja povratne informacije društvene validacije” koja “iskorištava ranjivost u ljudskoj psihologiji”, i da je pitanje na kojem se sve gradilo glasilo: “Kako da potrošimo što je moguće više vašeg vremena i svjesne pažnje?” Tristan Harris, bivši Googleov inženjer koji je unutar tvrtke nosio titulu “dizajnerskog etičara”, isti proces opisuje frazom koja se pamti: “utrka do dna moždanog debla” (race to the bottom of the brain stem). Što dublje u naš mozak, do najprimitivnijih poluga straha, taštine i društvene pripadnosti, to je uspješnija aplikacija.

Shoshana Zuboff cijeloj je stvari dala i ime i teoriju: kapitalizam nadzora ne prodaje vama proizvod, nego prodaje vas, preciznije, predviđanja vašeg budućeg ponašanja i to onima koji na to ponašanje žele utjecati. Vaša pažnja nije samo vrijeme koje trošite. Ona je sirovina iz koje se proizvodi profil koji se onda unovčuje.

Deficit pažnje: kako nam se skratio raspon i što to košta

Gloria Mark mjeri prosječan raspon pažnje na ekranu gotovo dvadeset godina. Rezultati su otrežnjujući: 2004. čovjek je u prosjeku na jednom ekranu (jednom prozoru, jednoj aplikaciji, jednom zadatku) ostajao dvije i pol minute prije nego bi prebacio pažnju. Do 2012. taj je broj pao na 75 sekundi. U posljednjih nekoliko godina spustio se na svega 47 sekundi i to je potvrđeno u nizu neovisnih studija. Za manje od dvadeset godina prepolovili smo pažnju, pa je potom prepolovili još jednom.

To samo po sebi možda i ne bi bilo tragično da svako prebacivanje pažnje nema svoju cijenu. Istraživanja pokazuju da nakon jednog jedinog prekida treba u prosjeku oko 23 minute da se čovjek potpuno vrati na izvorni zadatak i da pritom rijetko skoči ravno natrag, nego usput odradi dvije-tri druge stvari. Sad prebrojite koliko vas puta na sat nešto prekine i shvatit ćete matematiku katastrofe: u danu naprosto nema dovoljno minuta da se oporavite od svih prekida koje taj dan sadrži. Nikad zapravo ne radite. Uvijek se vraćate.

Mobitel u svemu tome nije nedužni promatrač. On je motor. Svaka obavijest, svaki crveni brojčić, svaki “netko je nešto objavio” udica je bačena upravo da vas iščupa iz onih dragocjenih minuta koncentracije. I ne samo da vas iščupa, trenira vas da sami sebe čupate. Skraćeni raspon pažnje nije karakterni nedostatak. To je proizvod. Netko ga je napravio i netko na njemu zarađuje.

Nova klasna granica zove se pismenost

I sada dolazimo do najozbiljnije posljedice, one o kojoj se najmanje govori, a koja će sasvimn izvjesno definirati sljedeća desetljeća više nego bilo koja politička podjela.

Pažnja i pismenost su spojene posude. Duboko čitanje, sposobnost da pratite složen argument kroz nekoliko stranica, da držite u glavi nijansu, da razlikujete tezu od dokaza nije prirodna, nego naučena vještina koja se gradi upravo onim resursom koji nam polako nestaje: dugotrajnom, neprekinutom pažnjom. Kad raspon pažnje padne na 47 sekundi, duboko čitanje postaje fizički teško. A vještina koja se ne vježba, atrofira i u konačnici nestaje.

Prema OECD-ovom istraživanju PISA, čitalačka pismenost petnaestogodišnjaka u većini razvijenih zemalja pada već desetljeće, a najnoviji krug zabilježio je pad “bez presedana” u povijesti tog mjerenja, u čitanju ekvivalentan gubitku otprilike pola godine školovanja. Kod odraslih je slika jednako mračna: OECD-ov Survey of Adult Skills pokazao je da su vještine pismenosti kod odraslih u posljednjem desetljeću u većini zemalja pale ili stagnirale.

Ključni podatak je gdje taj pad udara. Nije jednako za sve. OECD-ovi podaci pokazuju da je prosječno oko 60% visokoobrazovanih odraslih sposobno raditi sa složenim, dugačkim tekstovima na najvišim razinama, dok kod onih s najnižim obrazovanjem taj postotak pada na tek oko 12%, a najveći padovi u posljednjem desetljeću zabilježeni su upravo među najslabije obrazovanima. Drugim riječima, taj prostor se ne smanjuje, nego se ubrzano širi.

Ovo je nova klasna granica, i puno je opasnija od stare. U dvadesetom stoljeću klasu je dijelio kapital, tko ima, taj može. U dvadeset i prvom klasu sve više dijeli pažnja i pismenost, tko je zadržao sposobnost dubokog, usredotočenog mišljenja, taj će razumjeti svijet, donositi bolje odluke, upravljati; tko ju je izgubio, bit će upravljan. Manjina koja je disciplinirala svoj odnos s ekranom moći će čitati ugovore, pratiti argumente, prepoznati manipulaciju i misliti do kraja. Većina koja je predala pažnju beskonačnom zidu objava i notifikacija ostat će na razini naslova, reakcije i osjećaja, savršena publika za populiste, prevarante i algoritme. Ekonomija pažnje ne stvara samo dosadu; ona proizvodi kognitivnu podklasu.

I zato ovo što slijedi nije samo higijenski savjet tipa “manje gledaj u mobitel”. Ovo je životni savjet i pitanje na kojoj ćete strani te granice stajati vi i vaša djeca.

Filozofija: rat protiv zadanih postavki

Sve što slijedi svodi se na borbu protiv zadanih postavki (defaults). Zadane postavke nisu neutralne. One su pažljivo dizajnirane. Svaki toggle koji je pri kupnji uključen, uključen je jer nekome donosi korist i novac, a ne zato što je dobar za vas. Tiranija zadanih postavki počiva na jednostavnoj računici: ogromna većina ljudi nikad ne otvori postavke. Ne tražim od vas da bacite mobitel u Savu ili da ga prestanete koristiti. Predlažem da ga rastavite i razoružate, da mu onemogućite postavke koje su upereni protiv vas, a zadržite alate koji vam stvarno koriste. Krećemo od temelja pa prema gore.

1. Sigurnost je preduvjet slobode: šesteroznamenkasti PIN

Većina ljudi i dalje koristi četveroznamenkasti PIN, a mnogi ni to, oslanjaju se na otisak lica ili prsta bez pristojnog PIN-a ispod njega. Problem: biometrija je udobnost, ne sigurnost. Otisak lica netko vam može “posuditi” dok spavate ili dok vas fizički prisili; dobar PIN ne može. Četiri znamenke daju 10.000 kombinacija, nekoliko minuta posla za onoga tko zna što radi. Šest znamenki daje milijun kombinacija i to je razuman minimum za 2026. godinu.

Android: Settings → Security & privacy → Device unlock → Screen lock → PIN i unesite šest ili više znamenki. (Nazivi variraju: Samsung, Xiaomi i Pixel svaki to zovu malo drukčije — ako ne nađete, upišite “screen lock” u tražilicu postavki.)

iOS: Settings → Face ID & Passcode → Change Passcode, pa pri unosu dodirnite Passcode Options → 6-Digit Numeric Code (ili, za paranoju, Custom Alphanumeric Code).

Biometriju slobodno ostavite uključenu radi udobnosti, ali znajte da ispod nje sada stoji ozbiljna brava. I kada smo već kod toga, pripazite da vam passwordi budu dovoljno dugački (14 znakova ili više), te da bezuvjetno koristite 2FA autentikaciju (prije četiri godine sam napisao tekst o tome kako povećati sigurnost, korištenjem 2FA povećavate svoju sigurnost za faktor 100). Please, koristite različite pinove za otključavanje telefona od pinova za mobilno bankarstvo.

2. Zaključani ekran koji ništa ne odaje

Ovo je jedna od najpodcjenjenijih postavki na svijetu. U zadanom stanju, vaš mobitel svakome tko sjedi pored vas u kafiću, na sastanku ili u tramvaju prikazuje sadržaj poruka na zaključanom ekranu. Poruka od odvjetnika, banke, partnera, poslovnog kontakta, sve to prolazi ispred očiju ljudi koje niste pozvali da čitaju vašu poštu. Cilj: zaključani ekran koji vas obavijesti da nešto postoji, ali ne otkriva što.

Android: Settings → Notifications → Notifications on lock screen (ili Lock screen notifications) → odaberite Hide content / Hide sensitive content. Android 16 dodatno ima jednostavnu sklopku Settings → Notifications → Hide content while locked, koja jednim potezom sakrije sav sadržaj. Zgodan bonus u novijim verzijama: sustav automatski skriva jednokratne lozinke (OTP kodove) sa zaključanog ekrana čak i ako ste sve ostalo ostavili vidljivim.

iOS nudi elegantno globalno rješenje: Settings → Notifications → Show Previews → When Unlocked (sadržaj se pojavljuje tek kad vas telefon prepozna licem) ili Never (za maksimalnu privatnost). Isto možete podesiti po pojedinoj aplikaciji: Settings → Notifications → [aplikacija] → Show Previews.

Rezultat je zaključani ekran koji se ponaša kao dobra tajnica: javit će vam da je stiglo pismo, ali ga neće čitati naglas cijeloj prostoriji.

3. Plavo svjetlo: neka ekran zna koliko je sati

Plavi dio spektra koji ekran emitira signalizira vašem mozgu da je dan i potiskuje melatonin. Rezultat je da u ponoć skrolate budni kao da je podne. Filter plavog svjetla neće riješiti nesanicu (nijedan toggle ne zamjenjuje odluku da mobitel navečer odložite), ali pomaže, besplatno je i već ugrađeno u sve novije telefone.

Android: Settings → Display → Night Light (na Samsungu Settings → Display → Eye comfort shield). Postavite raspored (npr. od zalaska do izlaska sunca) i intenzitet po ukusu. Kod većine uređaja isto je dostupno i kao brza pločica u padajućem izborniku.

iOS (Night Shift): Settings → Display & Brightness → Night Shift. Uključite Scheduled i pomaknite klizač Color Temperature prema toplijem kraju. Brzi prekidač živi i u Control Centeru (dugi pritisak na klizač svjetline). Za one koji žele ići dalje: Settings → Accessibility → Display & Text Size → Color Filters → Color Tint, klizač prema crvenom, i uparite s Accessibility Shortcut (trostruki klik) za večernji “crveni mod”.

4. Velika tišina i Pavlovljev pas u vašem džepu

Obavijesti su glavno oružje ekonomije pažnje, svaki ping/notifikacija je pokušaj da vas iščupa iz onoga što radite i uvuče natrag u aplikaciju.

Ali obavijesti rade nešto puno podmuklije od pukog prekidanja. One vas treniraju. Ovdje na scenu stupa Ivan Petrovič Pavlov i njegovi psi. Pavlov je otkrio da ako zvono dovoljno puta zazvoni prije hrane, pas na kraju počne sliniti već na sam zvuk zvona, bez hrane. Refleks se prenio sa stvarne nagrade na puki signal koji je nagovještava.

Vaš mobitel je to zvono, a vi ste, bez uvrede, pas. Svaki bzzz povremeno donosi nešto ugodno, poruku od nekoga tko vam je važan, dobru vijest, lajk. Ne uvijek; upravo tu je kvaka. Nagrada dolazi nepredvidljivo, po istom principu po kojem radi slot mašina u kockarnici. Taj obrazac, stručno intermitentna varijabilna nagrada, najsnažniji je poznati mehanizam za stvaranje navike, jači od predvidljive nagrade, jer nikad ne znate hoće li povlačenje ručice (odnosno pogled na ekran) donijeti dobitak ili ništa. Kako je to priznao Tristan Harris: aplikacije “posipaju intermitentne varijabilne nagrade po cijelom proizvodu jer je to dobro za posao”.

Posljedica je da s vremenom prestajete reagirati na sadržaj obavijesti, a počinjete reagirati na sam signal. Slinite na zvono. Osjetite fantomsku vibraciju u praznom džepu. Provjeravate mobitel iako nije ni zavibrirao. I, a ovo je ključno, reagirate sve brže, jer vas je svaki ciklus istrenirao da nagradu zgrabite prije. Svaka obavijest koju odmah otvorite je jedno ponavljanje treninga. Vi dresirate sami sebe da budete sve nervozniji, sve brži na okidač, sve manje sposobni ostaviti to zvono bez odgovora. To nije nedostatak discipline. To je uspješno provedeno klasično uvjetovanje, a vi ste platili uređaj na kojem se provodi.

Način da razbijete refleks jest da prekinete vezu između zvona i nagrade. Ako zvono prestane zvoniti, slinjenje s vremenom nestaje. Zato je filozofija ovdje jednostavna i radikalna: obavijesti su isključene po zadanome, a uključuju se samo iznimke koje to zaslužuju. Preokrenite teret dokazivanja, aplikacija mora zaslužiti pravo da vas prekine.

Praktično, dopustite obavijesti samo za ono što je istinski vremenski osjetljivo i nezamjenjivo. Za većinu ljudi to je kratak popis: banka (transakcijske i sigurnosne obavijesti), jedan glavni messenger (za većinu u Hrvatskoj WhatsApp, i to filtrirano – vidi točku 6), te telefon i eventualno kalendar. Sve ostalo; društvene mreže, kupovina, igre, vijesti, “netko je komentirao vašu objavu”, “nedostajete nam” gasi se bez milosti.

Android: Settings → Notifications → App notifications, pa redom gasite. Android nudi i granularnost po “kanalima” unutar iste aplikacije — pa možete zadržati obavijest o dolasku poruke, a ugasiti onu marketinšku.

iOS: Settings → Notifications → [aplikacija] → Allow Notifications (isključite). Prođite cijeli popis, aplikaciju po aplikaciju. Bit će vam neugodno koliko ih ima.

Savjet iz iskustva: ne radite ovo “malo”. Napravite čistku do kraja, ostavite tjedan dana, pa pažljivo vraćajte samo ono za čim vam stvarno nedostaje. Iznenadit ćete se koliko malo toga vratite. Na mom telefonu notifikacije stižu isključivo s Whatsapp-a i bankarstva, sve ostalo je isključeno.

5. Jedan messenger da im svima vlada

Prosječan hrvatski mobitel danas nosi WhatsApp, Viber, Messenger, Telegram, Signal, a nerijetko i Instagram i Slack. Svaki od njih je zaseban kanal prekida, zasebna ikona s crvenim brojčićem, zasebna kutija koju osjećate potrebu “očistiti”.

Konsolidirajte. Odaberite jedan primarni messenger, onaj kojim komunicirate s većinom važnih ljudi, i njega zadržite kao živ kanal. Ostale tretirajte na jedan od dva načina: obrišite ih ako preko njih doista ne komunicirate (radikalno, oslobađajuće, preporučeno), ili ih zadržite, ali potpuno ugasite obavijesti (točka 4), pa ostaju na uređaju za slučaj potrebe, ali vas više ne prozivaju.

Ključno načelo koje se provlači kroz cijeli tekst: razlika između kanala koji vi provjeravate i kanala koji provjerava vas. Prvi je alat. Drugi je povodac. Ja koristim samo Whatsapp i Signal, sve drugo je deinstalirano, s time da Signal uopće ne može slati notifikacije, a kod Whatsapp-a imam vrlo uski broj ljudi koji aktiviraju notifikacije.

6. VIP lista: obitelj i važni ljudi imaju prednost

Čak i unutar tog jednog messengera i klasičnih SMS poruka, ne zaslužuju svi jednaki pristup vašoj pažnji. Rješenje nije isključiti sve (jer neke poruke jesu hitne), nego uvesti hijerarhiju: grupa ljudi čija poruka smije zazvoniti u bilo koje doba (uža obitelj, nekoliko najbližih, dva-tri ključna poslovna kontakta) prolazi; svi ostali stižu tiho i vidite ih kad sljedeći put svjesno pogledate u telefon.

Android to rješava kroz Settings → Notifications → Do Not Disturb. Ondje pod iznimkama (People / Calls / Messages) dopustite pozive i poruke samo od “označenih” kontakata (favorita). Kontakt označite zvjezdicom u aplikaciji Contacts da bi ušao među favorite koji smiju probiti tišinu. Sve ostalo ostaje utišano.

iOS ima ekvivalent u sustavu Settings → Focus (Do Not Disturb ili prilagođeni fokus “Rad”/“Osobno”), unutar kojeg definirate Allowed People i Allowed Apps, propuštate samo poruke ljudi s VIP liste.

Isti princip primijenite i na zvuk zvona: zašto bi svaki poziv s nepoznatog broja zvonio punom glasnoćom? Marketing i prevaranti zvone jednako glasno kao i vaši roditelji, supružnik ili djeca. Neka ne zvone.

7. Društvene mreže i ugasite autoplay

Društvene mreže su vrhunski dizajnirani strojevi ekonomije pažnje i s njima treba postupati s dužnim poštovanjem prema njihovoj opasnosti. Minimum higijene:

• Ugasite apsolutno sve obavijesti sa svih društvenih mreža. Nijedna obavijest s društvene mreže nije hitna. “Netko vam je lajkao objavu prije tri dana” nije informacija, nego mamac.
• Uklonite crvene brojčiće (badgeve). Na iOS-u Settings → Notifications → [aplikacija] → Badges (isključite); na Androidu dugi pritisak na ikonu → App info → Notifications → isključite Notification dot / bedž. Taj crveni krug dizajniran je da vam stvori sitnu nelagodu koju “riješite” samo otvaranjem aplikacije. Uklonite ga i nelagoda nestaje.
• Maknite ikone s početnog zaslona u mapu na trećoj stranici ili u folder s aplikacijama. Nekoliko sekundi dodatnog “trenja” između impulsa i otvaranja čini čuda, jer većina otvaranja i nije odluka, nego automatizam.

Gašenje automatske reprodukcije videa (autoplay)

Autoplay je jedno od najpodmuklijih oružja. Video koji sam krene tjera vaše oko da stane, a jednom kad je stalo, algoritam je dobio što je htio. Beskonačni niz kratkih videa (Reels, TikTok, Shorts) upravo je zato dizajniran kao klizište bez dna. Evo što se može učiniti:

• Facebook (dopušta potpuno gašenje): Menu (≡) → Settings & privacy → Settings → Preferences → Media → Autoplay → Never Autoplay Videos. Na starijim Android verzijama: Menu → Settings → Media → Video autoplay → Off.
• X (Twitter) (dopušta potpuno gašenje): Settings and privacy → Accessibility, display and languages → Data usage → Autoplay → Never.
• YouTube: prekidač Autoplay nalazi se izravno na video-playeru; ugasite ga da vas nakon svakog videa ne gura u sljedeći.
• Instagram i TikTok: i sad dolazi znakovit detalj, oni vam ne daju da ugasite autoplay. Ne postoji sklopka. Najviše što možete jest uključiti Data Saver (Instagram: Profile → Menu (≡) → Settings and activity → Data usage and media quality → Data Saver; TikTok: Profile → Menu (≡) → Settings and privacy → Data Saver), čime se video učitava sporije pa imate koju sekundu da odskrolate prije nego krene. To što baš te dvije aplikacije, čiji je cijeli poslovni model beskonačni video, namjerno ne nude gašenje autoplaya, najbolji je mogući dokaz svega što je gore rečeno o ekonomiji pažnje.
• Ako vam aplikacija ne da da isključite njezinu najzavodljiviju funkciju, to nije aplikacija, to je zamka. Za takve, jedini pravi “autoplay off” jest ikona Deinstaliraj.

8. Obavijesti iz preglednika: tihi kanal na koji svi zaborave

Osim obavijesti iz aplikjacija, postoji cijeli drugi kanal koji većina ljudi nikad ne dotakne, jer i ne zna da postoji: web-push obavijesti, odnosno obavijesti koje vam šalju internetske stranice kroz preglednik.

Mehanizam je jednostavan ali podmukao. Posjetite neku stranicu, portal, webshop, forum i iskoči prozorčić “Dopusti obavijesti?”. Ako u brzini, iz navike ili greškom pritisnete Allow, upravo ste toj stranici dali dozvolu da vam šalje obavijesti i kad je preglednik zatvoren. Dobra vijest je da su te obavijesti rijetko korisne. Loša je da su često neugodne: senzacionalistički naslovi portala, “akcije” webshopova, a nerijetko i prava smeća, lažna upozorenja o virusu, reklame za mršavljenje ili rast kose, prijevare. To nije samo pitanje pažnje, nego i sigurnosti.

Najčišće rješenje nije gasiti obavijest po obavijest, nego zabraniti na izvoru – reći pregledniku da stranice ubuduće ne smiju ni pitati.

• Chrome (Android): Menu (⋮) → Settings → Site settings → Notifications i isključite Sites can ask to send notifications. Za stranicu koja vam već šalje: u popisu Allowed dodirnite je pa Clear & reset (ili Block). Novije verzije Chromea uz to same povlače dozvolu stranicama koje niste posjetili neko vrijeme.
• Chrome (iOS): ovdje je posao gotov prije nego je počeo — Chrome na iPhoneu uopće ne podržava web-push obavijesti, pa nemate što gasiti.
• Microsoft Edge (Android): Menu (⋯) → Settings → Site permissions → Notifications i isključite Ask before sending; pojedine stranice blokirajte u istom izborniku.
• Safari (iPhone): web-obavijesti u Safariju dobivaju samo stranice koje ste dodali na početni zaslon (kao “web-aplikaciju”). Da ih zaustavite, otvorite Settings → Apps → Safari, nađite popis stranica pod obavijestima i postavite Deny, odnosno uklonite dotičnu web-aplikaciju sa zaslona. Njihove obavijesti možete ugasiti i klasično preko Settings → Notifications.
• Samsung Internet: povucite dolazeću obavijest ulijevo/udesno za opcije, ili Settings → Notifications → [Samsung Internet / Chrome] → Sites i isključite krivca.

Ako vam se čini komplicirano, postoji i gruba, ali učinkovita varijanta: na razini sustava ugasite obavijesti samom pregledniku (kao svakoj drugoj aplikaciji, točka 4). Time gubite i eventualne korisne web-obavijesti, ali iskreno, malo tko ih ima.

9. Shopping aplikacije: kockarnica u kojoj plaćate i pažnjom i novcem

Ako su društvene mreže vrhunac ekonomije pažnje, shopping aplikacije su njezin završni oblik. Društvena mreža vašu pažnju preprodaje oglašivaču; trgovinska aplikacija preskače posrednika i pretvara je izravno u vaš novac na svom računu. Koristi pritom točno istu psihološku mašineriju koju sam opisao u točki 4, samo je na kraju lijevka, umjesto lajka, transakcija.

Uzmite Temu, Shein, AliExpress i njima slične. Njihov cijeli dizajn nije napravljen da vam pomogne naći ono što tražite, nego da vas natjera da kupujete više nego što ste namjeravali, brže nego što biste trebali. Alat koji koriste dovoljno je poznat da su ga europske potrošačke organizacije počele nazivati “hiper-angažirajućim mračnim obrascima” (hyper-engaging dark patterns) i protiv njega podnositi službene pritužbe. Evo kataloga, jer ga je korisno prepoznati na djelu:

• Umjetna oskudica. “Ostao samo 1!”, “Gotovo rasprodano”, “18.000 prodano” to su poruke koje stvaraju strah od propuštanja (FOMO) i tjeraju na odluku prije nego stignete pomisliti trebate li stvar uopće.
• Odbrojavanje. Tajmer “akcija istječe za 4:59” koji vas gura da požurite, a koji se, kako svjedoče korisnici, često jednostavno resetira kad osvježite stranicu. Hitnost je nepostojeća i lažna, ali tijelo na nju reagira stvarno.
• Kockanje umotano u kupovinu. Kotač sreće, “mystery box”, “Shake & Win”, “Lucky Draw”, to su doslovno mehanizmi iz kockarnice, ista intermitentna varijabilna nagrada i isti dopaminski udar iz točke 4. Kolut koji se vrti “slučajno” gotovo uvijek stane jednu narudžbu prije nagrade. Nagradu nikad ne osvojite jer ni ne smijete, ona je mamac, ne dar.
• Društveni dokaz. “Netko iz Zagreba upravo je kupio ovo”, žive brojke prodaje, sve da vas uvjere da svi kupuju, pa biste i vi trebali.
• Beskonačni skrol. Isti onaj TikTok-mehanizam, samo su videi zamijenjeni proizvodima. Skrolate kroz robu kao kroz feed, bez dna i bez cilja.
• Pop-up ucjena. Kad krenete izaći iz aplikacije, iskoči prozor koji vas moli da ostanete jer ćete “izgubiti popust”. To se stručno zove confirm-shaming, tjeranje na osjećaj krivnje zbog racionalne odluke.
• Bombardiranje obavijestima. U jednom testu europske potrošačke udruge BEUC jedan je telefon od Sheina dobio dvanaest obavijesti u jednom danu. Njemačka potrošačka udruga vzbv zbog ovakvih je dizajna Temuu i Sheinu već slala i formalne opomene.
• Lažni popusti. Precrtana “originalna” cijena koja nikad nije ni postojala, tek da vam se konačna učini kao dobitak.

BBC je u travnju 2024. cijelom fenomenu posvetio članak pod naslovom koji govori sve: “Temu is as addictive as sugar” . U tom članku Mark Griffiths, stručnjak za bihevioralne ovisnosti, objašnjava i zašto: “Izvrsno su pomiješali kupovinu i gamifikaciju, doslovno morate pregledavati da biste dobili nagradu.” Slogan “Shop Like a Billionaire” nije marketinška šala; to je opis mehanizma. Vi ste u toj priči, nažalost, slot mašina iz koje pada novac – vlasniku shopping aplikacije.

Ista logika, u profinjenijem odijelu, vlada i “ozbiljnijim” trgovinama. Aplikacije brze mode poput onih velikih lanaca hrane vas na stalnoj novosti: obavijesti o “dropovima”, upozorenja da je artikl s vaše liste želja opet na stanju, odbrojavanja sezonskih rasprodaja, beskonačna traka novih artikala. Članske flash-sale platforme tipa Best Secret dodaju još jedan sloj, umjetnu ekskluzivnost: ulazak “samo na poziv”, ponude koje traju ograničeno, osjećaj da ste u zatvorenom klubu povlaštenih. Sama ekskluzivnost je udica; scarcity se prodaje kao status.

I tu je ključna razlika u odnosu na sve prije: kod trgovinskih aplikacija skraćena pažnja i oslabljena samokontrola ne troše vam samo vrijeme, prazne vam račun i pune ormar (i, na kraju, smetlište) stvarima za kojima ćete za tjedan dana žaliti. Deficit pažnje je uperen ravno u vašu platežnu moć.

Što učiniti:

• Najbolje: deinstalirajte. Kad vam nešto stvarno treba, kupite to iz preglednika, svjesno i namjerno. Preglednik je namjerno neugodniji od aplikacije, bez kotača sreće, bez push-obavijesti, sporiji. To je značajka, ne mana.
• Ako zadržavate aplikaciju: ugasite baš sve obavijesti (točka 4), maknite ikonu s početnog zaslona i najvažnije ne spremajte karticu. Prisiliti sebe da svaki put ponovno unesete broj kartice najjača je pojedinačna kočnica koju imate (a i dobar savjet protiv zloupotrebe); upravo u tih trideset sekundi trenja impuls se ohladi i kajanje stigne prije kupnje.
• Uvedite pravilo od 24 sata. Ništa neobavezno ne kupujte odmah. Stavite na listu želja, prespavajte. Većina “moram-imati” artikala do jutra ispari.
• Nikad ne dodirujte kotač sreće ni “mystery box”. Svaka vrtnja je jedno ponavljanje treninga iz točke 4.
• Uključite sivi ekran (sljedeća točka). Kod trgovine je to razorno učinkovito, jer je pola zavodljivosti upravo u boji.

10. Sivi ekran (grayscale): učinite mobitel dosadnim (za prave ovisnike)

Riječ je o prebacivanju cijelog ekrana u nijanse sive.

Zašto to uopće pomaže? Zato što je boja jezik nagrade. Cijelo sučelje vašeg mobitela, one žarko crvene točkice, zasićene sličice hrane, lica, palčeva gore, žutih i narančastih ikona, pomno je obojeno da privuče oko i okine onu sitnu dozu dopamina. Ljudski vizualni sustav evolucijski je programiran da reagira na jarke boje (zrelo voće, krv, prijetnja), a dizajneri to bez milosti iskorištavaju. Crvena brojka na ekranu u boji izgleda kao sitni hitni zadatak koji morate riješiti odmah. Razlika je cijela jedna evolucijska poluga.

Kad ekran prebacite u sivo, događa se nešto gotovo komično: mobitel odjednom postane dosadan. Instagram u sivim tonovima nije ni izbliza zabavan. Hrana ne izgleda ukusno, videi ne mame, ikone se stapaju u sivu masu. Impuls da posegnete za telefonom iz čiste dosade jednostavno oslabi, jer nagrade više nema, ili je barem izblijedila/posivila. Nije slučajno da grayscale preporučuju upravo ljudi iz redova dizajnera koji su ove mehanizme i gradili; to je najbliže “gumbu za trijeznost” što ga mobitel ima.

Android: najlakše preko Settings → Digital Wellbeing & parental controls → Bedtime mode, gdje se sivi tonovi mogu uključiti po rasporedu (npr. navečer). Za stalno: Settings → Accessibility → Color and motion → Color correction pa Grayscale, ili preko Developer options → Simulate color space → Monochromacy. Najbolje je dodijeliti prečac (npr. trostruki pritisak tipke) da sivo možete brzo paliti i gasiti.

iOS: Settings → Accessibility → Display & Text Size → Color Filters → uključite i odaberite Grayscale. Zatim Settings → Accessibility → Accessibility Shortcut → Color Filters, pa trostrukim klikom bočne tipke prebacujete boju uključeno/isključeno kad vam zatreba.

Prebacivanje mobitela u sivi ekran je doista ekstremna mjera (meni nikada nije trebala). Dok se borite sa svojom digitalnom ovisnošću neka sivo bude zadano stanje, a boju uključite samo kad vam stvarno treba (gledate fotografiju, snimate, koristite kartu).

11. Pozadinski procesi i email: zatvaranje slavina

Do sada sam nabrajao notifikacije koji vas aktivno prozivaju. Sada idemo korak dalje: aplikacije koje rade u pozadini, osvježavaju se i dohvaćaju sadržaj čak i kad ih ne dodirujete. One ne samo da vas prate i troše bateriju, nego pripremaju municiju za sljedeći prekid.

Android: Settings → Apps → [aplikacija] → Battery → Restricted, te Settings → Apps → [aplikacija] → Mobile data → Background data (isključite). Tako pojedinim aplikacijama potpuno zabranite pozadinski rad.

iOS: Settings → General → Background App Refresh — isključite globalno, ili ostavite samo za nekolicinu (poruke, banka, navigacija).

A sada email, poseban slučaj, jer je e-pošta možda najveći pojedinačni izvor lažne hitnosti. Gotovo nijedan email nije hitan. Onaj koji jest, nazvat će vas. Zato:

• Ugasite push za email. Neka pošta ne pristiže “istog trena”, nego neka je vi dohvatite kad odlučite. iOS: Settings → Apps → Mail → Accounts → Fetch New Data → Push (isključite), a Fetch postavite na ručno ili svakih sat vremena. Android/Gmail: unutar aplikacije Settings → [račun] isključite Notifications ili barem Sync.
• Ugasite sve email obavijesti (točka 4 vrijedi i za poštu). Crveni brojčić s 4.000 nepročitanih mailova nije zadatak, nego pozadinska buka.
• Provjeravajte poštu u serijama, dva-tri puta dnevno, u vrijeme koje vi birate. Email koji provjeravate u serijama je alat. Email koji vas non-stop prekida je gospodar.

Svijet se neće srušiti ako na mail odgovorite za tri sata umjesto za tri minute. (A ako hoće, onda imate ozbiljniji problem od postavki mobitela.). Moj telefon je podešen da uopće ne provjerava mailove u pozadini i onemogućene su sve notifikacije.

12. Digitalni minimalizam: filozofija, ne trik

Sve dosad bili su pojedinačni potezi. Ali potezi bez načela raspadaju se za dva tjedna, ugasite obavijesti, pa ih polako (ako baš morate), vraćajte jednu po jednu i za mjesec dana ste na početku. Ono što potezima daje trajnost jest okvir, a najbolji koji poznajem zove se digitalni minimalizam, kako ga je formulirao Cal Newport.

Digitalni minimalizam nije asketizam i nije bijeg u šumu. To je, filozofija tehnologije po kojoj svoje mrežno vrijeme usmjeravate na mali broj pomno odabranih aktivnosti koje snažno podupiru ono što stvarno cijenite, a sve ostalo radosno propuštate. Počiva na tri jednostavna načela. Prvo: pretrpanost je skupa. Svaka aplikacija, svaki servis, svaki račun ima svoju cijenu u pažnji i vremenu, i te se sitne cijene zbrajaju u nešto golemo. Drugo: optimizacija je važna. Nije dovoljno odlučiti da nešto koristite; morate odlučiti kako to koristite, po kojim pravilima i s kojim ogradama, inače će aplikacija odlučiti umjesto vas. Treće: namjera donosi zadovoljstvo. Zadovoljstvo ne dolazi od dostupnosti neke tehnologije, nego od svijesti da ste je vi odabrali, a ne ona vas.

Newport nudi i konkretan alat za resetiranje: tridesetodnevni digitalni declutter. Na trideset dana uklonite iz života sve neobavezne tehnologije, sve ono što nije nužno za posao ili osnovno funkcioniranje. Prvih tjedan-dva je neugodno; osjetit ćete onu Pavlovljevu prazninu, ruka će sama posezati za nepostojećom aplikacijom. A onda se dogodi tišina, i u toj tišini se sjetite čime ste se bavili prije nego što vam je telefon pojeo dan. Nakon trideset dana ne vraćate sve automatski, nego svaku tehnologiju pojedinačno stavljate na ispit: služi li ona nečemu što stvarno cijenim, i je li najbolji način da to postignem? Ono što ne položi ispit ostaje vani.

Uz to ide i ono što Newport zove obnovom kvalitetne dosade i samoće. Skrolanje je popunilo svaku pukotinu praznog vremena, red na blagajni, čekaonicu, šetnju, trenutak pred spavanje, a upravo su te pukotine nekad bile prostor u kojem se rađala misao, u kojem se čovjek dosađivao dovoljno dugo da nešto smisli. Vratite si dosadu. Ona nije neprijatelj; ona je uvjet razmišljanja.

Nekoliko praktičnih poteza koji podupiru cijelu filozofiju:

• Maknite mobitel iz spavaće sobe. Kupite budilicu za deset eura. Mobitel koji noći na kuhinjskom stolu ne može biti ni prva ni zadnja stvar koju vidite u danu. Ovo nadmašuje sve toggleove zajedno.
• Uvedite “fizičko trenje”. Odjavite se iz aplikacija tako da svaki put morate ponovno unijeti lozinku. Odgoda od nekoliko sekundi između impulsa i djelovanja često je dovoljna da impuls jednostavno prođe.
• Očistite početni zaslon na jedan ekran s desetak alata koje stvarno koristite. Ako aplikaciju morate tražiti da biste je otvorili, nećete je otvarati iz automatizma.
• Napravite mjesečnu digitalnu inventuru i obrišite sve što niste otvorili.
• Vratite duboko čitanje. Sjetite se onog jaza iz uvoda. Jedna knjiga tjedno, pročitana bez telefona u istoj prostoriji, konkretan je otpor. Pismenost je vještina; vježbajte je.

13. Vrijeme, trenje i okolina: napredni arsenal

Sve ovo iznad demontira pametgni telefon. Ovih posljednjih nekoliko poteza razoružava naviku.

• Tvrda vremenska ograničenja i noćni „downtime”. Sve dosad smanjivalo je pritisak izvana; ovo vas ograničava iznutra. Postavite tvrdu dnevnu granicu za dvije-tri najgore aplikacije i noćni prozor u kojem se sve zaključava. Android: Settings → Digital Wellbeing & parental controls → App timers, Focus mode i Bedtime mode. iOS: Settings → Screen Time → App Limits te Downtime.
• Trenje pred otvaranje (aplikacije-pauze). Umjesto da aplikaciju blokiraju, ove ubace kratku stanku prije nego se otvori, taman dovoljno da se prekine automatizam. Najbolje istražena je one sec: recenzirana terenska studija (PNAS, s Max Planck institutom i Sveučilištem u Heidelbergu) pokazala je da je kroz otprilike deset sekundi odgode i pitanje „želite li stvarno otvoriti?” smanjila otvaranja društvenih aplikacija za 57% kroz šest tjedana. Alternative: ScreenZen (besplatan), Opal, Forest, Freedom.
• Neka se ekran ne pali sam. Ekran koji zasvijetli na svaki pokret dizajniran je da uhvati oko. Ugasite Always-on Display, Raise to wake / Tap to wake i LED za obavijesti. (Android: Settings → Display; iOS: Settings → Display & Brightness → Raise to Wake.)
• Grupirajte obavijesti umjesto da stižu u stvarnom vremenu. Ovo izravno lomi Pavlovljev refleks iz točke 4, nagrada prestaje biti trenutačna. iOS: Settings → Notifications → Scheduled Summary (nehitne obavijesti isporučuju se u paketu, npr. u 13 i 19 h). Android: sličan učinak kroz rasporede u Modes / Do Not Disturb.
• Ubijte feed na početnom zaslonu. Malo tko zna da je i sam launcher skrol-površina. Ugasite Google Discover (panel lijevo od početnog zaslona: dugi pritisak na pozadinu → Settings → isključite Discover), Samsung Free, te prijedloge aplikacija (Siri & Search / „Suggestions” na iOS-u).
• Minimalistički launcher (Android). Zamijenite šareni mrežni raspored ikona običnim tekstualnim popisom, Olauncher, Niagara, Minimalist Phone. U kombinaciji sa sivim ekranom telefon prestane izgledati kao igračka.
• Automatizirajte fokus po vremenu i mjestu. Neka se profili (Posao, Spavanje, Vožnja) pale sami, utišaju obavijesti, a mogu i automatski uključiti sivi ekran. iOS: Settings → Focus (raspored i lokacija); Android: Modes / Bedtime.
• Fizika i okolina. Nijedna postavka ne pobjeđuje udaljenost. Držite telefon okrenut ekranom prema dolje; tijekom koncentriranog rada izvan dohvata ruke ili u ladici; uvedite bezmobitelske zone i termine (prvi i zadnji sat u danu, obroci, sastanci). Najradikalnije i najučinkovitije: maknite najzavodljivije račune s telefona u potpunosti, društvene mreže i e-poštu držite samo na računalu, pa telefon postane uređaj za komunikaciju i alate, a ne za feed.
• Ugasite potvrde čitanja i indikator tipkanja. Sitnica s velikim učinkom: „plave kvačice” i „tipka…” stvaraju obostrani pritisak da odgovorite smjesta. Kad ih ugasite (npr. WhatsApp: Settings → Privacy → Read receipts), vraćate si pravo da odgovorite kad vama odgovara.

Alat ili povodac

Douglas Adams je u Vodiču kroz galaksiju za autostopere na korice svoje izmišljene knjige stavio dvije velike, prijateljske riječi: DON’T PANIC. Isti savjet vrijedi i ovdje. Ne morate sve napraviti danas ni odjednom. Svaki pojedini toggle koji preokrenete vraća vam djelić kontrole.

Cijela se operacija svodi na jedno pitanje koje vrijedi postavljati iznova, za svaku aplikaciju, obavijest i postavku: provjeravam li ja ovo, ili ovo provjerava mene? Sve što provjerava vas, bez vašeg poziva, po tuđem rasporedu, radi tuđeg profita, treba demontirati. Sve što vi provjeravate, na vlastiti poticaj i po vlastitom rasporedu -zadržite.

Mobitel je izvanredan alat, vjerojatno najmoćniji koji je pojedinac ikad nosio u džepu. Ali alat je nešto što uzimate u ruku kad vam zatreba i odlažete kad ste gotovi. U trenutku kad ga ne možete odložiti, kad on poseže za vama umjesto vi za njim, prestao je biti alat i postao povodac. A na povodac, kao što znamo, obično idu oni koji nisu gospodari situacije.

U svijetu u kojem pažnja postaje najskuplja valuta, a pismenost nova klasna granica, disciplinirati svoj odnos s ovim uređajem nije hir nego jedna od najodlučnijih stvari koje možete učiniti za sebe i svoju djecu. Razoružajte ga. Zaslužili ste vlastitu pažnju natrag.

Misao dana:
If enlightenment had a Wi-Fi signal, we’d all still be buffering.Real peace today begins not with silence, but with signal control.

Podjela tržišta CHF predmeta

Druga fundacija prati ukupnu sudsku praksu već godinama, pa sam pripremio i malenu heatmap tablicu koja je bazirana na uzorku od više od 20.000 sudskih predmeta koji se odnose na CHF gdje smo analizirali i odvjetničke urede koji zastupaju banke i njihovo poslovanje. Ta tablica izgleda ovako:

Uočite kako HUB kroz gore navedeni, ali i kroz niz drugih prethodnih objava (dijelom kroz njihove vlastite, a dijelom kroz sponzorirane članke odabranih “novinara”) problematizira potencijalne prihode odvjetničkih ureda. Najbolji primjer za to je zahtjev za izuzeće suca izvjestitelja Jadranka Juga, gdje su banke tražile izuzeće zbog navodnog velikog materijalnog interesa sina gore navedenog suca. Pritom su naravno zaboravili navesti kako je odvjetnik Jug dominantno zastupao potrošače u nekonvertiranim predmetima na koje odluka VSRH nema apsolutno nikakav utjecaj. Istovremeno, po vlastitom priznanju – banke su prikupljale podatke o postupcima u tijeku te ih potom agregirale, razmjenjivale i obrađivale u svrhu svoje argumentacije izuzeća na VSRH. a što znači da su napravile vrlo, vrlo ozbiljnu povredu zakona i uredbe kroz apsolutno nedopuštenu obradu po više različitih osnova.

U svakom slučaju, činjenica jest kako 17 odvjetničkih ureda koji zastupaju interese banaka pokrivaju 100% svih predmeta, dok je s pozicije potrošača taj isti broj sudskih predmeta podijeljen između 1.862 odvjetnička ureda. Riječ je dakle da s jedne strane imamo bankarski kartel kroz 17 odvjetničkih ureda koji razmjenjuju podatke i koordinirano djeluju u interesu bankara, u odnosu na interese potrošača raspršene kroz gotovo 2.000 odvjetničkih ureda. Treba naravno istaknuti kako je u doslovno svim presudama protiv banaka, i u apsolutno svakoj pojedinačnoj presudi banka uvijek proglašena nepoštenim stjecateljem, a što je samo vrlo pristojan izraz za jedno sasvim drugo zanimanje.

Principal – agent problem

Daleko bitnije od ovih internih odnosa u konkretnom slučaju, ono o čemu HUB u stvari govori je tzv. principal-agent problem. Problem principala i agenta pojavi se svaki put kad netko (principal) povjeri posao nekome drugome (agentu) da ga obavi u njegovo ime. Dok god se interesi te dvije strane poklapaju nema problema, no čim se razdvoje, agent počinje raditi za sebe i na trošak onoga tko ga je angažirao.

Riječ je o iznimno bitnom ekonomskom konceptu o kojem je pisao još Adam Smith u Bogatstvu naroda (1776.) problem opisao na primjeru dioničkih društava: direktori koji “upravljaju tuđim novcem, a ne svojim, neće nad njime bdjeti s jednakom pažnjom kao da je vlasnički”. Smithov omiljeni primjer bila je East India Company.

Najslikovitiju ilustraciju, međutim, dao je britanski transport osuđenika u Australiju krajem 18. stoljeća. Država je prijevoznicima isprva plaćala po ukrcanom zatvoreniku u Engleskoj, pa su brodovi bili pretrpani, hrane nije bilo, a na pojedinim ranim flotama (Druga flota, 1790.) umrla je i četvrtina do trećina ukrcanih. Čim se plaćanje promijenilo na po iskrcanom živom zatvoreniku u Australiji, smrtnost se urušila. Isti ljudi, isti brodovi – promijenila se samo struktura poticaja. Cilj kojeg je imala britanska vlada i motiv kojeg su imali prijevoznici jednostavno nije bio isti.

O principal-agent problemu se puno pisalo u ekonomiji, no cijela teorija je iz prašine ekonomskih udžbenika ušla u mainstream prije dvadesetak godina s knjigom Freakonomics koja je problem objasnila na svima razumljivom primjeru agenta za nekretnine. Naime ako prodajete stan za npr. 350.000EUR i pojavi se kupac koji nudi 320.000EUR, motivacija agenta za nekretnine je prodati nekretninu što je moguće ranije i pokušati će uvjeriti vas kao prodavatelja da je 320.000EUR fer cijena. Vi ćete pristati na 30.000EUR manje, dok će istovremeno provizija agenta biti umanjena za neusporedivo manji iznos koji je njemu prihvatljiv i u svojoj biti bagatelni (na primjerice 3% ugovorene provizije riječ je o 900EUR razlike za agenta u odnosu na vaših 30.000EUR), no vama je to razlika u redu veličine vrijednosti solidnog automobila srednje klase.

Principal – agent u pravnoj struci

Jedno od najčešćih mjesta gdje se pojavljuje problematika razlike motivacije vlasnika-izvršitelja je odvjetništvo i pravno zastupanje. Odvjetništvo je školski primjer jer se na razliku interesa nadovezuje i informacijska asimetrija: klijent (principal) plaća odvjetnika (agenta) baš zato što sam ne razumije pravo, pa ne može ocijeniti je li gomila radnji koje mu se fakturiraju bila nužna ili je posluživala odvjetnikov račun. Onaj tko zna manje plaća, a onaj tko zna više odlučuje koliko će se posla naplatiti i upravo u tom procjepu znanja i motiva živi cijeli problem. Motivacija klijenta (neovisno o tome jeste li banka ili potrošač, u slučajevima CHF-a) je dobiti sudski spor, no motivacija odvjetnika (zaboravimo na trenutak deklarativne etičko-moralne zahtjeve te profesije) je kreiranje što više radnji za koje je moguće izdati račun.

U konkretnom primjeru banaka, njihovi vlastiti odvjetnici su vrlo motivirani odugovlačiti predmete i kreirati što je više moguće sudskih radnji, podnesaka, inzistirati na vještačenjima i općenito koristiti što je više moguće različitih pravnih i proceduralnih smicalica, a sve kako bi kreirali što više radnji i potrošili što više vremena na predmete koji potom fakturiraju banci. Ovo je samo po sebi kontraproduktivno i štetno za banku jer analizom sudskih predmeta (osobito ovih u CHF-u), mi znamo da banke gube s praktički 100% sigurnosti no njihovi odvjetnici svejedno gomilaju troškove (u nekonvertiranim predmetima situacija je gotovo 100%, dok je u konvertiranima prema našem istraživanju do odluke VSRH-a oko 85%). Druga razina principal-agent problema je odnos pravnih timova banaka i odvjetnika gdje je realno za vjerovati da će izvršitelji – odvjetnički uredi na različite načine stimulirati vlasnike – decision makere unutar banke, baš kao što će i banke htjeti ekonomski motivirati ili pritisnuti sve izvan banke (medije, pravosuđe) kako bi se postilgo odugovlačenje. Druga fundacija vodi nekoliko tisuća predmeta i tome svjedočimo apsolutno svaki dan slušajući zahtjeve suprotne strane za ponovnim utvrđivanjem bjelodanih činjenica.

Istovremeno, imamo i principal-agent problem i unutar same banke. Naime uprave banaka su plaćene po svojem ekonomskom rezultatu, nitko u upravi banke ne radi za plaću nego za bonuse koji su direktno povezani s dobiti banke. Ako je uprava banke u poziciji odgoditi neki trošak za budućnost (i neku drugu upravu) tada je njihov motiv da se odugovlači s postupkom ispred racionalnog interesa vlastitih dioničara (vlasnika). To je razlog zašto banke toleriraju i u biti potiču dugotrajne sudske postupke, sakrivaju rezervacije za sporove i izbjegavaju nagodbe jer time kratkoročno sebi uvećavaju dobit, uprave dobiju veće bonuse dok će stvarni trošaku konačnici snositi dioničari. Povrh svega, zbog anomalija domaćeg pravnog sustava, odugovlačenje nosi bankama i jasnu ekonomsku korist.

Ako promatramo principal-agent problem s pozicije potrošača, ovdje je odlukom VSRH situacija vrlo zanimljiva i po prvi puta imamo jasnu razliku u motivaciji oštećenih potrošača i njihovih odvjetnika. Naime, kao i u gore navedenom primjeri agenta za nekretnine, okolina se promijenila i odvjetnici su sada u dilemi. Naime, odlukom VSRH sada postoji mogućnost da ako korigiraju odštetni zahtjev svog klijenta, tada će dobiti ukupni odvjetnički trošak koji će biti isplaćen na trošak banke ali će klijenti dobiti jednu četvrtinu ili petinu očekivane restitucije. Ako zadrže inicijalni zahtjev za punim obeštećenjem, izlažu se višegodišnjem sudskom postupku za kojeg iako je izvjesno da će završiti u korist potrošača, sa sobom ipak nosi neki rizik uspjeha no istovremeno, da bi se do tog cilja došlo mora se uložiti puno vremena ali i čekati višegodišnji ishod. Prevedeno u ekonomske termine, potrošač će izvjesno dobiti 4-5x veće obeštećenje, dok će odvjetnik dobiti možda duplo veći odvjetnički trošak.

(Nepostojeći) Principal – agent problem klijenata Druge fundacije

Vratimo se na trenutak posljednjem, potrošačkom sloju. Napast koju sam opisao – da odvjetnik klijentu predloži “korigirati zahtjev”, brzo inkasira odvjetnički trošak na teret banke i spusti klijenta na četvrtinu restitucije postoji iz jednog jedinog razloga: u klasičnom modelu odvjetnička naknada i povrat obeštećenja klijentu nisu isti novac. Odvjetnik može biti plaćen (kroz dosuđeni trošak) i onda kad je klijent dobio mrvicu. Tu se interesi razilaze.
Klijenti Druge fundacije iz te su jednadžbe izuzeti po dizajnu, jer kod nas to jest isti novac. Naša se naknada uzima isključivo iz onoga što klijent stvarno naplati od banke – udio u njegovu povratu, a ne zasebno fakturirani trošak. Posljedica je matematički jednostavna: dobije li klijent četvrtinu, i mi dobivamo udio u toj četvrtini; izborimo li mu četiri-pet puta više, i naš je iznos četiri-pet puta veći. Naš se interes time kreće samo u jednom smjeru – prema najvećem mogućem povratu klijentu. Napasti da ga nagovorimo na manje jednostavno nema, jer bismo time smanjili i vlastitu naknadu.
Uz to, cijeli trošak i cijeli rizik višegodišnjeg postupka nosimo mi, a ne klijent. “Trajat će godinama i nosi neki rizik” je argument kojim se inače pritišće oštećenika da pristane na brzu, malu nagodbu kod nas nije klijentov teret nego naš. Klijent nema nikakvog razloga bježati u kompromis, jer ne plaća ni čekanje ni neizvjesnost. I to nije sretna slučajnost ni naknadna domišljatost: svaki odnos s klijentom od prvog smo dana gradili upravo tako da ovaj agencijski problem u njemu bude strukturno nemoguć. Kod bankara i HUB-a to je naknadna pamet, a kod nas je to nešto o čemu vodimo računa od prvog dana.

Pa kad šefica HUB-a kaže da su “najveći pobjednici odvjetnici”, vrijedi joj vratiti uslugu i pažljivo pokazati prstom: svaki sloj principal-agent problema koji se u ovom sporu doista da dokumentirati; odvjetnici koji nabijaju trošak vlastitoj banci, uprave koje guraju trošak budućim dioničarima radi bonusa, banke kojima odugovlačenje nosi zaradu teče samo u korist njezine strane. Jedino mjesto na kojem se pojavio stvarni sukob interesa potrošača i njegova zastupnika otvorila je sama odluka VSRH, a model protiv kojeg HUB najglasnije ratuje (preuzimanje cijelog rizika i troška, naplata samo iz pobjede) jedini je koji taj sukob gasi. HUB, ukratko, prstom upire u jedino rješenje problema na koji se žali.

Misao dana:
The principal’s incentives are different than the agent’s incentives, so the owner of the business wants what is best for the business and will make the most money. The agent generally wants whatever will look good to the principal.

U stilu Indexovog Ilka Ćimića idemo redom: prvo što je sud zapravo odlučio, zatim zašto mislimo da ta konstrukcija ne stoji, potom kako su to prenijeli mediji, i na kraju – što sve to konkretno znači za desetke tisuća oštećenih građana i za Drugu fundaciju.

Što je Vrhovni sud zapravo odlučio?

Da budemo pošteni prema sudu: njegova konstrukcija nije neozbiljna i ima unutarnju logiku. Prošireno vijeće od trinaest sudaca razdvojilo je ishod na dva dijela.

Glavnica – ne. Potrošač koji je svoj CHF kredit konvertirao u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) nema pravo na povrat preplaćene glavnice nastale primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud taj zakon tretira kao lex specialis koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) o ništetnosti i stjecanju bez osnove. Sklapanjem Aneksa, kaže sud, prestala je obveza banke na povrat (čl. 160. ZOO), pa preplaćeni iznosi više ne stoje u imovini banke “bez pravne osnove” i čl. 1111. ZOO se ne primjenjuje. Konverzija, po toj logici, djeluje ex tunc i sama po sebi ima restitucijski učinak.

Kamata – da. Istovremeno, sud priznaje da potrošaču pripadaju zatezne kamate na te iste preplaćene iznose, za razdoblje od sklapanja ugovora do dana konverzije (30. rujna 2015.), u punom iznosu i bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

Oslonac za sve to sud nalazi u oglednom postupku Gos-1/2019 (sporazum o konverziji valjan je i kada su temeljne odredbe ništetne), u odluci Ustavnog suda U-I-3685/2015 (ZID ZPK/15 je u skladu s Ustavom) i u presudi Suda EU C-567/20 (odredbe koje su odraz prisilnih propisa nacionalnog prava izvan su područja primjene Direktive 93/13).

Zašto je odluka neodrživa

1. Kamata na nepostojeću glavnicu

Ovo je srž problema i nije potrebno biti pravnik da bi se vidjelo. Jedno od najelementarnijih načela obveznog prava jest da sporedna tražbina ne može postojati bez glavne. Kamata je sporedna tražbina. Ako glavnice nema – ako, kako tvrdi sud, banka tu glavnicu zakonito drži i ona nije bez osnove – onda na čemu, točno, teče zatezna kamata?

Sud ovdje pada u zamku vlastite konstrukcije. U točki 24. svoje odluke izričito navodi da kamatni dio “nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15”, pa ga zato vraća pod opći režim ZOO-a. Drugim riječima: za potrebe kamate, sud priznaje da konverzija nije pokrila sve i da postoji preplata na temelju ništetnih odredbi koja živi po općem pravu. A za potrebe glavnice, ta ista preplata navodno više ne postoji jer ju je konverzija “u cijelosti restituirala”. Ne može oboje istovremeno. Ista preplata ne može biti pravno mrtva za glavnicu, a živa za kamatu – u istom predmetu, za isto razdoblje, na istim ništetnim odredbama.

Teško je običnom čovjeku objasniti kako netko ima pravo na kamatu, a nema pravo na ono na što se ta kamata odnosi. To nije politička ili čak pravna ocjena, to je elementarna logika. Ekvivalent ovoga je lopov koji vam je provalio u kuću i ukrao 1.000EUR i potom ga ulovimo u krađi, a sud donese presudu u kojoj vam ne mora vratiti tih 1.000EUR ali mora platiti kamate na tih 1.000EUR. U najmanju ruku bizarna odluka.

2. Valutna klauzula proglašena je ništetnom godinama nakon konverzije

ZID ZPK/15 donesen je 2015. godine. Ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno je utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 iz lipnja 2018., a revizija banke odbijena je odlukom Vrhovnog suda Rev-2221/2018 tek u rujnu 2019., dakle tri godine nakon konverzije. U trenutku kad su ljudi potpisivali Anekse, valutna klauzula bila je valjano pravo: tadašnja odluka Vrhovnog suda (Revt-249/14) odbila je zahtjev za njezino utvrđenje ništetnom, a put prema njezinom obaranju otvorila je tek intervencija Ustavnog suda krajem 2016.

Zaključak je jednostavan i neumoljiv: zakon iz 2015. nije mogao otkloniti posljedice ništetnosti koja u to vrijeme pravno nije ni postojala. Tvrditi suprotno znači tvrditi da je zakonodavac riješio problem za koji u trenutku donošenja zakona nitko nije ni znao da postoji. ZID ZPK/15 imao je posve drugi cilj: otkloniti dužničku krizu i izjednačiti korisnike CHF kredita s korisnicima EUR kredita. To je legitiman i koristan cilj. Ali to nije isto što i uređivanje posljedica ništetnosti, i nijedna odredba tog zakona, ni jedan redak njegova obrazloženja, ne spominje valutnu klauzulu kao ništetnu.

3. Ne možete se odreći prava za koje ne znate da postoji

Sud konverziju opisuje kao “slobodan i informiran izbor” kojim se potrošač odrekao restitucije. Ali pravo EU ovdje je vrlo jasno. U predmetu C-452/18 (Ibercaja) Sud EU zauzeo je stajalište da se potrošač može valjano nagoditi o nepoštenim odredbama samo pod uvjetom da su mu u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti tih odredbi. Korisnici CHF kredita u trenutku konverzije nisu – i nisu mogli – znati da je valutna klauzula ništetna, jer je bilo utvrđeno tek nekoliko godina kasnije. Kakav je to “informiran” pristanak na odricanje od prava koje u tom trenutku pravno nije postojalo?

Uz to, u predmetu C-118/17 (Dunai) Sud EU jasno je rekao da nacionalni sud mora provjeriti je li uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nikada nije bilo, uključujući povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Pravo na potpunu restituciju ne može se ograničiti ni zakonom, a kamoli tumačenjem.

4. Diskriminacija konvertiranih: kažnjeni jer su preživjeli

Ovo je, ljudski i pravno, najteži dio. Postoje dvije skupine korisnika CHF kredita s identičnim ništetnim odredbama u ugovorima:

• Oni koji nisu konvertirali kredit dobivaju punu restituciju po čl. 1111. i 1115. ZOO – povrat glavnice prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate. Tako glasi ustaljena i stabilna praksa Vrhovnog suda.
• Oni koji jesu konvertirali – ovom odlukom dobivaju samo zateznu kamatu, a glavnicu gube.

Iste ništetne odredbe, a sudovi donose dvije materijalno različite restitucije. To je nejednakost pred zakonom i sudovima (čl. 14., 26. i 29. Ustava; čl. 6. Konvencije). A tko su uglavnom bili ti koji su konvertirali? Kako u svom izdvojenom mišljenju ističe sudac Turkalj – pretežno korisnici stambenih kredita, nominalno najveći i najdugotrajniji krediti, dakle upravo najugroženija skupina, oni kojima je rata narasla do ugroze egzistencije i prijetnje prisilne naplate. Konverziju su prihvatili po sistemu “uzmi ili ostavi”, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Odluka koja baš tu skupinu ostavlja bez punog obeštećenja, riječima istog suca, “duboko je nepravedna” i ne prolazi test razmjernosti.

Drugim riječima: oni koji su donijeli jedinu razumnu odluku i prihvatili slamku spasa, ovom odlukom su za nju kažnjeni.

5. Brojke koje govore same za sebe

U ovom konkretnom predmetu, iz nalaza sudske vještakinje, konverzijom je tužitelju priznata preplata od 16.649,76 kn, dok je stvarna preplata po ništetnim odredbama u istom razdoblju iznosila 65.753,63 kn, uz dodatnih 24.625,77 kn zateznih kamata do dana konverzije. Konverzija je, dakle, priznala otprilike četvrtinu stvarne glavnične preplate. Naša analiza šireg portfelja predmeta pokazuje da će, primijeni li se ova odluka, prosječni oštećeni građanin ostvariti tek oko petine onoga što bi mu pripadalo punom restitucijom (u tom smislu je g. Smrček prošao nešto povoljnije od ostalih konvertiranih).

To nije obeštećenje. To je popust na odgovornost banke, prepakiran u jezik restitucije.

Tri izdvojena mišljenja i jedan institucionalni alarm

Ovo nije bila jednoglasna odluka uskog vijeća, nego prijepor proširenog vijeća od trinaest sudaca. I evo detalja koji u javnosti zaslužuje mnogo više pozornosti nego što ga je dobio: izdvojena mišljenja napisali su i predsjednik vijeća (Damir Kontrec) i sudac izvjestitelj kojemu je izrada odluke bila povjerena (dr. sc. Jadranko Jug), uz suce Jakovinu i Turkalja.

Zastanimo na trenutak nad time. Sudac izvjestitelj je osoba koja je predmet proučila najdetaljnije i kojoj je povjereno da odluku napiše. Kada upravo on od te odluke javno odustane i napiše iscrpno izdvojeno mišljenje u kojem tvrdi da je odluka u suprotnosti s pravom RH, praksom Vrhovnog suda, pravom EU, praksom Suda EU te Ustavom i Konvencijom, to nije fusnota. To je institucionalni alarm. Sudac Jug cijelu konstrukciju “kamata da, glavnica ne” naziva neodrživom, a posljedicu za konvertirane korisnike opisuje riječima da su “zapravo kažnjeni”. Kontrec i Jakovina udaraju u istu točku, u vrijeme konverzije valutna klauzula nije bila ništetna, pa ZID ZPK/15 nije mogao otkloniti posljedice nečega što pravno nije postojalo; ništetnost znači restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), bez iznimke.

Kad se autori i predsjedavajući odluke s njom ovako duboko ne slažu, vjerojatnost da viša instanca tu odluku preispita i izmijeni nije mala.

Što (i kako) prenose mediji

Vrijedi se nakratko osvrnuti i na medijsku obradu, jer i ona je dio priče. Tekst Gojka Drljače u Jutarnjem listu, moram priznati, korektan je i velikim dijelom uravnotežen, što u ovoj temi nije pravilo, pa zaslužuje i pohvalu i ispravak. Kao i u drugim sličnim situacijama, članak je baziran na solidnom dijelu istine i činjenica, no u kritičnim dijelovima pokušava podmetnuti teze koje jednostavno ne stoje.

Drljača piše kako “prvi put u javnoj komunikaciji Druge fundacije postoji naznaka neizvjesnosti ishoda” i da “taj obrat zaslužuje pozornost”. Obrata, međutim, nema i to pokazuje upravo isti taj tekst tri odlomka kasnije, kada točno opisuje naš model: preuzimamo sav trošak i sav rizik gubitka, a naplaćujemo se isključivo ako se i kada obeštećenje naplati, uz podjelu 75:25 u korist klijenta. Tvrtka čiji je cijeli posao apsorbirati rizik da pojedini predmet bude izgubljen tu neizvjesnost ne otkriva – njome trguje od prvog dana. Realna procjena rizika, dakle, nije pukotina u našoj komunikaciji, nego njezin temelj. Ono što je novo nije neizvjesnost, nego jedna pogrešna odluka – i naš odgovor na nju, koji smo, uzgred rečeno, najavili unaprijed.

I sitnica koja nije sitnica: “bila je poslovni model”, u prošlom vremenu. Nije bila — jest. Pred sudovima se i dalje vodi čitav niz naših predmeta čiji ishod tek slijedi, plus postupak pred londonskim tijelom zbog računovodstvenog iskazivanja spornih potraživanja banaka. Ovo nije osvrt na nešto što je gotovo — ovo je najava nastavka.

Najoštriji primjer iz teksta vrijedi izdvojiti, jer je stvaran: dužnik koji je računao na 5.000 eura, a na kraju dobije odvjetnički račun na 6.000. Taj scenarij doista postoji – ali pogledajmo na koga pada. Pada na potrošača koji je spor vodio sam, klasičnim putem, u vlastito ime. Klijent koji je tražbinu ustupio Drugoj fundaciji takav račun dobiti ne može: mi tužimo u svoje ime, snosimo sve troškove i uzimamo svojih 25 posto samo ako se naplati. Svede li se obeštećenje na samu kamatu, taj trošak snosimo mi – klijent dobije manje, ali ne plaća ništa i ne riskira ništa. Najstrašniji primjer iz tog teksta, pročitan do kraja, zapravo je najjači argument za ustup tražbine, a ne protiv njega. Jedini potrošači koji uopće ne brinu o odluci VSRH su klijenti Druge fundacije (dok primjerice odvjetnici potrošača razmišljaju kako će se naplatiti od svojih klijenata).

Strategija: zašto ova odluka stvara zagušenje

A sada o onome o čemu se gotovo ne govori, a što će obilježiti sljedećih nekoliko godina. Redoviti put za svakoga tko je nezadovoljan ovakvom odlukom vodi kroz tri instance: revizija pred Vrhovnim sudom, zatim Ustavni sud, pa po potrebi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Realna procjena trajanja: optimistično pet do sedam godina, pesimistično desetljeće i više.

Sada uđimo u brojke, jer one su nemilosrdne. Ukupni godišnji kapacitet Vrhovnog suda iznosi otprilike 5.500 odluka godišnje, i to za sve predmete iz svih grana prava koje taj sud rješava. Procjenjuje se da na sudovima stoji najmanje tridesetak tisuća predmeta vezanih uz konvertirane CHF kredite. Jednostavna aritmetika: kada bi Vrhovni sud prestao raditi sve drugo i bavio se isključivo CHF predmetima, bilo bi mu potrebno otprilike šest godina samo da ih sve obradi. A Vrhovni sud, naravno, ima i svoj redoviti teret, pa je realnost znatno gora. Trošak obrade ovih u biti nepotrebnih predmeta, samo pred VSRH iznosi oko 30 milijuna EUR koji u cijelosti padaju na državni proračun.

Zaključak je neizbježan: ovakva odluka proizvodi zagušenje. Umjesto da spor zatvori, ona ga otvara unatrag – tjera desetke tisuća ljudi natrag u red, na put koji traje godinama, i usput dramatično usporava pristup pravdi za sve, uključujući i one čiji predmeti nemaju veze s CHF kreditima. To nije nuspojava o kojoj se nije razmišljalo; to je predvidiva i izravna posljedica izvjesno pogrešne odluke koja se ionako protivi prevladavajućoj postojećoj sudskoj praksi.

Za što je Druga fundacija stvorena

Ova odluka nije poraz za Drugu fundaciju, kako se to u gore spomenutom članku pokušava plasirati. To je privremeni zastoj, i to je samo jedan od scenarija koji smo razmatrali i modelirali odavno, davno prije nego što je itko slutio kako će prošireno vijeće odlučiti. Upravo za ovakve situacije Druga fundacija i postoji: da pojedinac ne mora sam, o vlastitom trošku i s vlastitim rizikom, prolaziti šestogodišnji ili desetogodišnji maraton kroz tri instance. Mi smo fokusirani, financirani, opremljeni i strpljivi. Iscrpljivanje i odugovlačenje na nama ne funkcioniraju.

Vrijedi podsjetiti i na nešto što se u domaćoj raspravi rado zaboravlja: Vrhovni sud nije ni nepogrešiv ni konačan. Tek prije nepune dvije godine, u srpnju 2024., veliko vijeće Suda EU u predmetu Hann-Invest (spojeni predmeti C-554/21, C-622/21 i C-727/21) utvrdilo je da je čitav hrvatski mehanizam ujednačavanja sudske prakse – uloga suca evidentičara i obvezujuća “pravna shvaćanja” sjednica odjela nespojiv s pravom Europske unije i s načelom neovisnosti sudstva. Dakle, duboko ukorijenjena, godinama nesporna praksa hrvatskog vrhovnog pravosuđa srušena je iz Luxembourga. Iznad domaćih sudova postoje instance koje su izvan dosega domaće politike i koje, povijest to pokazuje, često imaju i bolje razumijevanje prava, prakse zaštite potrošača i prakse Suda EU.

Žao nam je što je hrvatski Vrhovni sud donio ovakvu odluku. Ali srećom, i to nije floskula, nego činjenica potkrijepljena iskustvom, postoje sudovi iznad njega.

Druga fundacija u cijelosti je opremljena i fokusirana isključivo na predmete konvertiranih i nekonvertiranih CHF kredita. To je jedino čime se bavimo, i to je razlog zašto možemo izdržati borbu koliko god ona trajala.

Pozivamo svakoga tko je razočaran ovom odlukom – bez obzira na to je li već primio djelomičnu restituciju ili je tek očekuje u nadolazećim mjesecima – da nam se javi i s nama sklopi ugovor. Vaš predmet preuzimamo, vodimo ga i financiramo do konačnog razrješenja, kroz Vrhovni sud, Ustavni sud i, ako bude potrebno, sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Vi ne plaćate ništa i ne riskirate ništa; mi nosimo trošak i rizik, a naplaćujemo se posljednji i isključivo iz naplaćenog obeštećenja.

Borba se nastavlja. I nastavlja se tamo gdje se i mora nastaviti, pred instancama koje pravo na potpunu restituciju shvaćaju onako kako ga shvaća i Europa.

Misao dana:
Banks do not create money for the public good. They are businesses owned by private shareholders. Their purpose is to make a profit.

I baš zato vrijedi pažljivo gledati gdje tekst zapravo argumentira. A ne argumentira na razini činjenica (s njima je uglavnom sve uredu), nego na razini onoga čemu daje prostor i onoga što izjednačava, onoga što spominje i onoga što izostavlja spomenuti.

Provizija nije biznis nego za mnoge jedini put do obeštećenja

Krenimo od onoga gdje Drljača ima pravo. Pitanje odvjetničkih provizija je legitimno. Je li 15 ili 30 posto razmjerno trudu na predmetu „iz šprance” – pošteno je pitati. No odgovor nije u tablici postotaka (a ako ćemo iskreno, sa svim neizvjesnostima koje tekst potencira, postavlja se pitanje i smislenosti tog argumenta).

Iza ovih predmeta nisu apstraktni „dužnici”. To su obitelji koje su ostale bez domova, otišle u stečaj, izgubile zdravlje; brakovi koji su pukli pod teretom duga; a u najtežim slučajevima, a to treba reći bez uljepšavanja i ljudi koji bezizlaznuu situaciju s CHF jednostavno nisu preživjeli. Bez modela u kojem netko preuzme cijeli trošak i cijeli rizik (a to je upravo ono što Druga fundacija radi), golema većina tih ljudi nikada ne bi ni prešla prag sudnice. Nisu imali novca ni snage za desetljeće parničenja protiv protivnika s, doslovno, neograničenim pravnim proračunom.

„No win – no fee” dakle nije neki izmišljeni biznis model (niti je jedinstven za ovu situaciju), nego cijena toga da su vrata pravde uopće otvorena za nekoga tko je već sve izgubio. I plaća se isključivo iz pobjede, iz novca vraćenog od banke, iz njezine nepoštene dobiti. Usput rečeno: da su banke dragovoljno vraćale ono što su nezakonito naplatile, nijedna provizija ne bi ni postojala. “Industrija” koju Drljača problematizira nije uzrok ovog spora, ona je posljedica činjenice da banka ne vraća svoj dug dok je sud na to ne prisili. Moram i mali ad-hominem ovdje ubaciti (nadam se da ćete mi oprostiti jer to nikada ne radim), jer mi je beskrajno ironično da tekst na koji se ovdje referiram dolazi iz Jutarnjeg lista, medija koji je kupljen novcem doslovno zarađenim upravo na ovom načelu (a dalo bi se i strože argumentirati).

Aritmetika koju je nemoguće ignorirati

A sad malo o redovima veličine. Banke su u proteklih dvadesetak godina na ovom tržištu ostvarile preko 10 milijardi eura dobiti, gotovo u cijelosti iznesene stranim vlasnicima (društvena korist: minimalna do nikakva). Ukupna restitucija svih 30.000 oštećenih obitelji procjenjuje se na oko 900 milijuna eura. Provizije, uključivo i one Druge fundacije, pogreška su u zaokruživanju u usporedbi s bankarskim profitima.

Drljača, međutim, stavlja dužnikova odvjetnika i njegovih „finih 7.500 eura” na jedan kraj vage, a na drugi stavlja bankarsku milijardu, i očekuje da čitatelju to izgleda kao ravnoteža. To je usporedba kapljice i bazena. Ista operacija ponavlja se i u onoj simetriji „moralnog hazarda bankara i dužnika”, Gojko izjednačava instituciju koja je instrument sastavila i potrošača koji ga je potpisao. Autorstvo i potpis nisu ista krivnja. Cijela zaštita potrošača (Direktiva 93/13, ako ćemo pravnički) postoji upravo zato što te dvije strane nisu i ne mogu biti ravnopravne. Cijeli dijelovi prava se bave tim, skoro pa svima, očitim asimetrijama snage.

Konverzija nije obeštećenje (nikad nije ni bila)

Sad ono ključno, jer cijeli tekst počiva na jednoj tihoj zamjeni teza, poput šibicara koji u trenutku nepažnje mijenja kutiju ispod koje je kuglica. Konverzija iz 2015./2016. promijenila je budućnost duga, preračunala je buduće obveze kao da je kredit od početka bio u eurima. Restitucija o kojoj se (možda, moje informacije su malo drugačije) odlučuje 27. svibnja odnosi se na prošlost, na iznose već preplaćene po ništetnim odredbama, u godinama prije konverzije. Drugo razdoblje, drugi novac.

Zato „ni bolje, ni lošije, jednako” zvuči lijepo, a zapravo je klasična logička pogreška. „Jednako” je možda bila namjera zakona, ne i njegov učinak. A učinak je, srećom, mjerljiv: financijska vještačenja konzistentno daju omjer konverzije i punog obeštećenja oko 1:4, a u konkretnom predmetu pred vijećem točno 1:3,93. Prevedeno: konverzija je prosječnom potrošaču vratila otprilike četvrtinu onoga na što ima pravo.

Da ponovim analogiju koju sam već koristio, jer je nakon svih vještačenja postala doslovna: kad vam lopov ukrade 4.000 eura, „ravnoteža” nije sudski nalog da lopov zadrži tri tisuće a vama vrati jednu. Ravnoteža je povrat u punom iznosu. Sve ostalo je samo uljudnija riječ za zadržavanje plijena.

I tu se tekst sam objesi o vlastiti argument: priznaje da „nije dovoljno jasno definirano ostavljaju li ništetne odredbe prostora za daljnje tužbe”. To je priznanje da pitanje nikad nije bilo zatvoreno, a otpada i teza da potrošač grabi nešto „dodatno”. Cijeli teret nosi ta jedna riječ, „dodatno”, koja zakonitu naplatu pretvara u pohlepno dupliranje. A ne radi se o „još jednom” obeštećenju povrh punog. Radi se o tri četvrtine izvorne štete koje proces konverzije nije ni dotaknuo.

Tko ovdje zapravo traži da bude plaćen dvaput?

A kad smo već kod „dodatnog” i „opet”: prevrnimo tu optužbu, jer je poslana na krivu adresu.

Banke su za troškove konverzije već jednom obeštećene, od države, kroz nagodbu i arbitražne postupke pred ICSID-om vođene protiv Republike Hrvatske. Tu nagodbu uredno konzumiraju već godinama. Ako sada Vrhovni sud dopusti da, pozivajući se na tu istu konverziju, zadrže i ono što su uzele od potrošača, banke za jednu te istu stvar naplaćuju dvaput: jednom od poreznih obveznika, drugi put od oštećenih obitelji. „Opet” dakle nije riječ koja opisuje dužnika. To je riječ koja precizno opisuje banku.

I da stvar bude potpuna: po međunarodnom računovodstvenom standardu IAS 37, banke su za te sporove odavno morale rezervirati sredstva, što znači da su im profiti već umanjeni za očekivani gubitak. Presuda u njihovu korist ne bi „održala ravnotežu”; ukinula bi rezervacije i digla im dobit za nekoliko stotina milijuna eura u jednom potezu. To nije pravna ravnoteža, to je računovodstvena operacija uvećanja profita. Klasični „too big to be held accountable”.

Ovo nije hrvatski izum

Tekst suptilno sugerira i da je riječ o lokalnoj pravosudnoj anomaliji koju je stvorila odvjetnička industrija. Istina je upravo obrnuta. Načela na kojima stoji restitucija CHF kredita, ništetnost nepoštene odredbe, nemogućnost odricanja od prava čiji opseg ne poznaješ, zabrana da se nepošteni stjecatelj okoristi vlastitom nepoštenošću nisu hrvatska domišljatost. To je sama osnova, jedan od temeljnih stupova kontinentalnog, rimskog prava, gotovo identično formulirana u svim zemljama europskog pravnog kruga.

Isti instrument, isto kršenje, isti ishod prepoznati su u Mađarskoj (gdje je Sud EU-a već potvrdio puno obeštećenje neovisno o konverziji), u Poljskoj (Dziubak i lavina presuda u korist frankowiczy), u Španjolskoj (hipoteke „multidivisa”) i u Francuskoj (BNP Paribas Personal Finance, tzv. „Helvet Immo”). Presudi li VSRH za banke, Hrvatska neće braniti neku svoju osobitost, bit će europski izuzetak koji se opire odavno utvrđenom načelu. A kako takvi izleti završavaju, već smo vidjeli na Hann investu (VSRH je unaprijed znao kamo ide ECJ pa je svejedno presudio suprotno – i bio preokrenut).

Znali su da je CHF toksičan – zabranili su ga sami sebi

Najbolji dokaz da CHF nije nesretna tržišna slučajnost dolazi iz matične zemlje dobrog dijela ovdašnjih banaka. Austrijski regulator (FMA) još je u listopadu 2008. uveo de facto zabranu novog plasiranja kredita u stranoj valuti građanstvu, uz obrazloženje da takvi krediti nisu prikladan masovni proizvod za kućanstva. A iste te bankarske grupe u međuvremenu su isti taj proizvod i dalje gurale preko svojih podružnica po srednjoj i jugoistočnoj Europi, uključujući i Hrvatsku, dok ih je matični nadzor (OeNB i FMA) godinama „disciplinirao” tek neobvezujućim „smjernicama”. Dakle: proizvod proglašen neprikladnim za vlastite građane, prodan je našima. Teško je zamisliti čišću ilustraciju asimetrije i bolju definiciju očigledne nepravde za koju su banke “znale ili morale znati”.

Vrijeme radi za banku

I da se ne zavaravamo, čak je i puna restitucija ovdje samo djelomična pravda, jer banke tim novcem raspolažu i na njemu zarađuju gotovo dvadeset godina. A mehanizam koji bi to trebao ispraviti, zatezna kamata, kod nas u odnosu s potrošačem iznosi svega oko 5,15 posto – niže od prosječne kamate na same kredite (oko 5,5 posto) i opasno blizu stope inflacije (posljednji prolazni rezultat je 4.8%). Posljedica je apsurdna: svaka godina odugovlačenja banci na svakom neisplaćenom euru donosi nekih sedam centi, dok obeštećenje koje potrošač na kraju dobije nagriza inflacija. Banka, ukratko, profitira i kad gubi. Zato je „pravna sigurnost”, proglašena „jedinom preostalom važnom dimenzijom”, zapravo uljudan poziv na odgodu, a odgoda je ovdje sinonim za prihod banke.

Pravna sigurnost koja ide u krivom smjeru

I za kraj te famozne pravne sigurnosti: pozivanje na konačnost uvijek, ali baš uvijek, ide u korist onoga tko trenutačno drži novac. A i sam argument se ruši: 30.000 neriješenih tužbi i podijeljena vijeća samog Vrhovnog suda jesu nedostatak pravne sigurnosti (a i o tome kako su podijeljena bi se dalo razgovarati). Sigurnost se ne postiže rušenjem prakse, nego njezinim ujednačavanjem, a praksa je već danas ujednačena: 84,7 posto dosadašnjih presuda ide u korist potrošača (gotovo identično kao nekad kod nekonvertiranih kredita, koji su s istih 85 posto konvergirali prema 100). Sud koji bi odbacio gotovo 85 posto vlastite niže prakse, koju su neovisno stvorile stotine sudaca širom Hrvatske, ne bi stvorio sigurnost, stvorio bi presedan neobjašnjiv ijednom pravnom logikom, i (sva je prilika) kratka vijeka pred Ustavnim sudom i Strasbourgom.

Pitanje pred proširenim vijećem VSRH stoga nije jesu li dužnici pohlepni (nisu, nitko nikome nije proglasio ništetnom odluku da se zaduži, nego konkretne odredbe koje je banka sama sastavila). Nije ni koliko zarađuju odvjetnici. Pitanje je staro koliko i rimsko pravo: smije li jedna strana zadržati novac za koji je sud utvrdio da ga je uzela nezakonito (i to nakon što je za isti taj trošak već jednom naplaćena nagodbom s državom)?

Drljača kaže da banke „nisu priča o nevinosti”. Točno. A iz priznate krivnje ne slijedi pravo da se isti trošak naplati dvaput, ni da se zadrže tri četvrtine plijena.

Odluka bi, pravno, moralno i etički trebala biti jednostavna. Hoće li i biti – vidjet ćemo.

Misao dana: The bank’s case rests on a single word — “again.” It just points the wrong way.