Ja volim dobri steak, ali doista volim. To mi je preferirana hrana. Steak volim da budem odležan, solidne veličine i pečen medium rare (ako se malo hrana trza na tanjuru to je preferirano :). Prije nekog vremena sam bio u Mu i naručio New York strip steak (također preferirani steak). Ako odete na prethodni link od wikipedije vidjeti ćete da je new york strip premrežen masnim žilicama pa onda kada steak bude dobro pečen (na visokoj temperaturi i brzo) ta masnoća se rastopi i da steaku očekivanu sočnost i okus. Dakle, prije jedno mjesec+ dana sam naručio new york strip i to medium rare i dobio sam prepečeni komad koji sam bio jednostavno prisiljen vratiti. Desetak minuta kasnije vratili su mi ramsteak umjesto new york strip ali kako mi se žurilo bilo je besmisleno prepirati se.

Jučer je fakat bilo loše. Dakle ponovno sam dobio prepečeni new york strip, uopće nismo dobili steak noževe a krumpir u foliji je bio hladan (ne topao, ne mlak, nego hladan kao da je izvađen iz frižidera). Eh, i na poslugu smo čekali 28 minuta, jest da je restoran bio pun ali 28 minuta je too much.

Ukratko, svima koji misle ići u Restoran Mu preporučam da ga zaobilaze u doista širokom luku, nema nijednog suvislog ili opravdanog razloga da ih se smatra steak restoranom.

Kao dokaz evo i fotke steaka s time da na slici (trust me) izgleda daleko bolje nego u živo (a čini se i manje pečenim). Usput rečeno, na meniju piše da je porcija 400 grama (možda s tanjurom).

Restoran Mu - prepečeni steak s krivim nožem

Misao dana:
My favorite animal is steak.

Slični tekstovi

• Restoran Mu (25)

Podijeli/Snimi

Jedan od prvih mitova koji se uporno ponavlja je kako će internet provideri, dakle tvrtke koje vam osiguravaju internet vezu biti putem ACTA sporazuma prisiljeni promatrati ili instalirati opremu kako bi bili u stanju identificirati promet zaštićenih materijala (pjesama, videa i slično). Ničega niti sličnoga nema u sporazumu, nema ni takozvanih „three-strikes“ prijedloga, kao ni isključivanja s interneta. U sporazumu nema ništa ni o generičkim lijekovima za siromašne afrikance i azijce; tehnologija generičkih lijekova je dobro poznata i jedino što eventualno može doći na udar je kada bi neki lijek imenom, pakiranjem i izgledom podsjećao na neki drugi zaštićeni lijek (primjerice, planetarno popularna Viagra postoji u cijelom nizu sličnih ali ne i identičnih generičkih izvedenica koje slobodno  kolaju svijetom). I posljednje, ACTA ne predviđa mogućnost da bi se neke od web stranica mogle ukinuti brisanjem kroz DNS sustav, baš kao što ni internet provider neće biti zaduženi da promatraju komentare i sadržaje korisnika kako bi bili sigurni da nema objavljenog zaštićenog materijala.

Naravno, ACTA nije nužno niti dobar sporazum jer sama činjenica da je predviđen kao međunarodni sporazum, koji potom obvezuje nacionalna zakonodavstva, veže ruke zakonodavcima kako da reguliraju pojedina područja koja su već sada dijelom normirana na različite načine u različitim zemljama; prevedeno, sve ono što ACTA predviđa uglavnom je predviđeno našim zakonima i već sada je kažnjivo, no način provedbe i konsekvence su drugačije definirane. Primjerice, člankom devet sporazuma predviđeno je da odštetu mora platiti onaj koji je znao ili je postojao razumni osnov da zna da je riječ o djelu ili materijalu koji je zaštićen nekim pravom što bi moglo značiti da vaše neznanje da rukujete ili ste zaprimili ili razmijenili neki zaštićeni materijal nije dovoljno da bi vas oslobodilo. Problematičnim bi se mogao pokazati i članak 12. koji u jednoj rečenici kaže kako se vlasti moraju pobrinuti da proaktivno spriječe promet autorskim ili drugim pravom zaštićenog materijala – iako je ovdje eksplicitno naglašen promet roba i sprečavanje puštanja takve robe u trgovinske kanale (primjerice lažnu robu poput odjeće, nakita i slično) – što bi se moglo primjeniti i na internet promet kako to naglašava Anonymous, no da bi se to desilo vlasnik prava mora dokazati kako je povreda prava „izvjesna“, što pak znači da je vlastima potrebno podastrijeti neki suvisli dokaz o takvoj aktivnosti.

ACTA previđa i konkretnu kriminalnu odgovornost, dakle ne samo prekršajnu kaznu ili civilni naknadu štete ali ponovno, samo u slučajevima gdje je dokazano kako se radi o stavljanju u promet radi ostvarivanja novčane dobiti.

Najproblematičniji je ipak članak 27. koji se eksplicitno bavi prometom digitalnih dobara i koji već u prvoj rečenici kaže kako je potrebno osigurati brze i efikasne procedure kako bi spriječili povredu prava, odnosno kako je potrebno osigurati rješenja koja će odvratiti potencijalnog počinitelja. Također, ACTA kaže kako je potrebno zakonskim putem spriječiti svaki pokušaj da se utječe na uređaje ili softver koji je dizajniran da onemogući ili ograniči pojedine funkcije (primjerice kopiranje), a jednako tako je zabranjeno uvoziti, prodavati ili prizvoditi uređaje koji bi tako nešto omogućavali ili otežali kontrolu.

ACTA očito nije onoliko rigorozna koliko se pokušava predstaviti, no svejedno, kroz neke od svojih članak otvara put da se u nacionalnim zakonodavstvima kreiraju mjere poput onih o kojima govori Anonymous. Temeljna razlika je u tome što protivnici ACTA sporazuma tvrde kako je izvjesno da će to Vlade učiniti, odnosno da ACTA traži od nacionalnih zakonodavstava da takve mjere osiguraju, dok hladnokrvno čitanje teksta pokazuje da od toga nema ništa, odnosno sasvim sigurno nema ništa više što već sada nije na raspolaganju nacionalnim zakonodavstvima.

Gdje je onda problem? Problem je u tome što je dolazak digitalnog medija trajno promijenio tehnološki balans. U doba vinilnih ploča i audio kazeta, za bilo kakvu reprodukciju morali ste imati odgovarajuću opremu koja je sama po sebi ograničavala tko može biti pirat. Danas, u doba kada svatko na svom računalu može „prepržiti“ desetke muzičkih Cd-ova u jednome satu, ili još gorje, što može postaviti web stranicu koja će zaštićeni sadržaj dijeliti tisućama – svaki takav čin kopiranja ili daljnje distribucije postaje ekonomski mjerljiv, a nositelji prava umjesto da imaju relativno ograničen broj organiziranih pirata odjednom moraju svoj teritorij braniti u globalnom i umreženom svijetu.

Tri su temeljne taktike za zaštitu autorskih prava. Prva i često korištena taktika je tužakanje do iznemoglosti. Američka RIAA (donekle ekvivalent lokalnog ZAMPa) redovito i masovno tuži tisuće građana i u pojedinim slučajevima ostvaruju doista bizarne uspjehe. Prije godinu dana, nakon tri suđenja Jammie Thomas Rasset osuđen je da mora isplatiti odštetu u iznosu od impresivnih 1.5 milijuna dolara zbog toga što je podijelo 24 pjesme, dakle 62.500 dolara štete za svaku od podijeljenih pjesama. ACTA postavlja pitanje naknade štete koja se može opisati izgubljenom dobiti ili drugim ekonomskim štetama te je sud dužan prihvatiti ili barem uzeti na znanje te izračuna od nositelja prava, no tko je pravi autoritet da kaže kolika je šteta nastala. Albumi Withney Houston do prije neki dan su koštali oko 5 funti (danas nakon njezine smrti koštaju odlukom Sony Musica 8), kako je onda moguće da šteta od toga da ste s prijateljima podijelili album ili dva bude 1.5 milijuna dolara (ekvivalent kupovine 200.000 albuma?). Ili pak situacija u kojoj također amerikanac Richard Franco Montejo pred sobom ima petogodišnju zatvorsku kaznu za upload (ok, masovni) Kayne Westa, dok istovremeno liječnik koji je proglašen krivim za ubojstvo Michaela Jacksona mora izdržati četiri godine? Da li je ekonomska šteta dijeljenjem jedne epizode dr. House-a ekvivalent cijene DVD-a na kojem se ta epizoda nalazi; ili je pak šteta sličnija prihodu kojeg proizvođač te epizode ostvaruje u oglašavanju na TV kanalu. Dakle ako je TV postaja emitirala epizodu koju je gledalo 500.000 ljudi, a reklame emitirane u tom terminu su prikupile 200.000kn tada je prihod po gledatelju bio svega 40 lipa koji potom treba umanjiti za trošak odašiljača i cijeli niz drugih troškova da bi stigli do stvarnog prihodaili izgubljene dobiti kojeg je ostvario vlasnik prava na TV emisiju.

Druga taktika je ograničavanje kopiranja zaštićenih materijala, dakle ono što je predviđeno ACTA sporazumom u njegovom članku 27. Bizarno, upravo to priželjkuje naš domaći Ivan Vučica koji je predsjedniku uputio otvoreno pismo u kojem kritizira ACTA sporazum. Ivan Vučica traži od predsjednika da se založi za dolazak iTunes dućana u Hrvatsku. Appleov iTunes revolucionarizirao je prodaju muzike, videa i knjiga putem interneta zahvaljujući tzv. DRM ili digital rights managementu koji efektivno „zaključava“ muziku koju ste kupili samo na vaše uređaje, pa je tako Ivan u pokušaju da nagovori predsjednika da se usprotivi ACTA sporazumu kao argument iskoristio Apple i iTunes koji je korporativno utjelovljenje svega onoga protiv čega se oponenti ACTA-e bore, a to je da se sadržaj može slobodno kopirati i razmjenjivati za osobne potrebe – prevedeno, to mora značiti da ste u stanju muziku sa svojeg iPoda slobodno prekopirati na bilo koji drugi muzički uređaj koji posjedujete, a s muzikom koja je kupljena u Appleovom dućano tu nije slučaj.

I posljednje, treća taktika je da digitalni sadržaji budu svima lagano dostupni. Za Hrvatsku, to bi značilo otvaranje digitalnih dućana Applea, Amazona ili drugih kompanija. Problem iTunes dućana i sličnih prodavatelja intelektualnih prava iznimno je jednostavan u SAD-u koje je jedno veliko i unificirano tržište, za razliku od Europe koja je fragmentirana i gdje su u različitim zemljama različiti nositelji autorskih prava, a sve zajedno u zemljama koje na različite načine imaju riješeno pitanje poreznog tretmana prodaje i prometa muzike, knjiga i videa. Velike kompanije su naravno zaintresirane za otvaranje digitalnih dućana u zemljama koje su veliki kupci poput Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke; no malene zemlje poput nas neće skoro doći na red iz jednostavnog razloga što je pravna zavrzlama prevelika u odnosu na potencijalnu dobit pa su stoga odvjetnički aparati velikih kompanija usmjereni na velika tržišta. Utješno, jednoga dana ćemo i mi doći na red, vjerojatno među posljednjima.

I za kraj, slažem se s tvrdnjom mnogih kako je piratstvo ili kopiranje audio i video sadržaja elementarni sustav distribucije i promocije za mnoge; a u nekim situacijama do određenih sadržaja i ne možete doći bez piratstva – prije nekoliko dana sam pokušao na YouTubeu pogledati spot Nick Cavea Fifteen feet of pure white snow za koju je nositelj prava EMI i koji je onemogućio hrvatskim posjetiteljima YouTubea da je pogledaju. Ako promotrite presjek potrošnje internet kapaciteta u americi i europi vidjeti ćete kako je u Americi udio koji u europi zauzimaju torrenti preuzeo Netflix koji na jednostavan način bilo kome dopušta da za minimalnu naknadu (desetak dolara mjesečno) raspolagati bibliotekom u kojoj se sastoje tisuće i tisuće filmova – probajte to usporediti s cijenom iznajmljivanja pojedinačnog filma iz digitalne videoteke operatera koji vam pruža triple-play uslugu. U europi toga nema ili je cijena neusporedivo veća, pa je stoga taj prostor prirodno zauzet torrent klijentima i ljudima koji se pokušavaju dokopati nedostupnog sadržaja.

Hrvatska može i ne mora pristupiti ACTA sporazumu, s jedne strane kao uređena zemlja koja se trudi pripasti europskom krugu moramo regulirati i poštivati intelektualna prava – taj dio bi morao biti jasan svima; no jednako tako, zbog naše male veličine, pravnih i drugih problema jednostavno smo osuđeni da pojedine sadržaje konzumiramo kao pirati. Uz malo sreće, svijetom prošireni bunt zaustaviti će ACTA sporazum i prije nego što mi moramo donijeti našu finalnu odluku.

Misao dana:
As we’ve seen, our constitutional system requires limits on copyright as a way to assure that copyright holders do not too heavily influence the development and distribution of our culture.

Slični tekstovi

• Digitalna ekonomija besplatnog (10)
• Kakvo računalo kupiti? (19)
• Što je to meme? (3)
• intermission… (2:03, The Cranberries, To The Faithful Departed, 1996) (2)
• san francisco… (3:19, Village People, Fire Island) (0)

Podijeli/Snimi

No, ja se pitam da li je to sve baš tako kako se kaže ili možda ima načina da sve ostane po starom? (vrijedi napomenuti kako ja nisam knjigovođa niti sam ovlašten tumačiti zakone ili bilo što slično tome, tako da štogod napišem koristite na vlastitu odgovornost i morate provjeriti sa svojim knjigovođom ili poreznim savjetnikom)
Dakle, ako uzmemo primjer reprezentacije (dakle trošak ugošćavanja), trenutna pravila kažu da smijete priznati samo 30% troška i 30% pretporeza PDV-a. To bi otprilike izgledalo ovako:

100kn trošak ugošćavanja
25kn PDV
125kn ukupni trošak

Ako iskoristimo gornju formulu, u knjigovodstvu smijemo porezno priznati 30kn troška ugošćavanja (što je 30% od 100kn) i 7,5kn pretporeza PDVa (opet 30% od 25kn). Ukupno se dakle radi o 37,5kn (nemojte me sada o razlikama između troška i pretporeza i načinima knjiženja jer ukupno od ulazne fakture možete “reciklirati” 37,5kn).

Počevši s 1. ožujkom kalkulacija će biti nešto drugačija, zato što nema više odbitka za pretporez, pa tako možemo priznati samo 30kn za ugošćavanje i ne možemo priznati ništa od PDV-a, pa stoga ukupno nam je priznato svega 30kn, što je 20% manje ukupno porezno priznatog troška.

Slična priča, ide i za kombinaciju s osobnim automobilima i svim troškovima koji su na njih vezani (osim troškova osiguranja koji su 100% priznati).

Ako godišnje zbog ovog ili onog razloga imate velike troškove za reprezentaciju (neki poslovi su jednostavno takvi da ima puno takvih troškova), ili pak upravljate flotom automobila tada će se tih iznosa brzo nakupiti i odjednom gore spomenutih 7,5kn se može pretvoriti u desetke tisuća kuna razlike.

Ja se pitam da li je to doista tako i baš me zanima da li me možete demantirati.

Naime, cijela gornja matematika počiva na konceptu porezno priznatog troška i odbitka pretporeza, a preduvjet za to je da posjedujete valjani R-1 račun. Razlika između R-1 računa i gotovinskog računa je u tome što su oba 100% legalna, no samo ako imate R-1 račun sa svim obaveznim podacima smijete koristiti kao temelj za povrat poreza.

Ovdje sada imamo i tricky situaciju, što ako nemate R-1 račun? U takvim se situacijama koristi gotovinski račun kojeg ste dobili na kojem se onda bruto iznos koristi kao osnovica, a to ukratko znači da više ne govorimo o 100kn troška ugošćavanja i 25kn poreza, nego nam je osnovica 125kn, a kako se osnovica nije mijenjala osim u dijelu koji se odnosi na pretporez kojeg nemamo, tada samo treba izračunati 30% od 125kn i dobijemo porezno priznati trošak. Čisto da vas poštedim trčanja do kalkulatora, u gore spomenutom slučaju riječ je o 37,5kn.

Ukratko (ponavljam: po mojem mišljenju), osim razlike u knjiženju iznos porezno priznatog rashoda je u biti identičan (razmislite malo o tome).

I posljednje, gotovinski račun možete dobiti za skoro sve i svašta i on je legalni račun, no neke stvari ne možete kupiti putem gotovinskog računa (primjerice automobil ;), ali zato svi ostali troškovi su ok (naravno, morate moći dokazati da je usluga ili roba isporučena upravo vama, što je kod gotovinskog računa nešto teže za izvesti i u teoriji može biti problem s poreznicima, no razini zakona smatram da je to upravo tako).

Ako netko ima drugačije mišljenje, jako bih ga volio čuti, osobito zašto smatra da moja kalkulacija nije točna.

Update: danas mi je razjašnjeno kako obzirom da se pretporez više ne priznaje, u biti R-1 računi se za te namjene (reprezentacija, osobna vozila) tretiraju kao gotovinski računi, pa je stoga situacija u biti još bolja nego što sam napisao.

Slični tekstovi

• Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”) (6)
• Smanjenje povećanje PDVa na hranu (0)
• This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000) (16)
• the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992) (1)
• sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995) (6)
• king of pain… (5:52, The Police, Live! (Disc 2), 1995) (4)
• breaking news… (2)
• all bound for mu mu land… (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992) (6)

Podijeli/Snimi

Cilj Vjetrenjače je kao i u prethodnim sličnim akcijama prvenstveno informiranje i educiranje zainteresiranih građana o tome kako se troši proračunski novac i kako uopće država funkcionira. Naš je krajnji cilj stvaranje svijesti među građanima da je proračunski novac naš novac koji smo uplatili u državni proračun putem našeg dohotka, kupovina u dućanu i na razne druge načine, te da je naša obveza pobrinuti se i provjeravati one kojima je taj novac povjeren na trošenje. Sustav javne nabave opterećen je desecima raznih afera i sa sigurnošću se može reći kako je upravo taj sustav korišten za izvlačenje novca poreznih obveznika u privatne džepove. Kao i u prethodnim akcijama Vjetrenjače, i ovoga puta smo zaokupili pažnju javnosti inovativnom prezentacijom podataka i kroz desetak dana koliko se o javnoj nabavi govorilo na površinu je izronilo puno nelogičnosti koje su detektirane u sustavu javne nabave, a samu web stranicu je posjetilo gotovo 150.000 ljudi.

Nažalost, kroz našu aplikaciju izronile su i desetine problema i površnosti u objavama javnih nabava koje u biti samo ilustriraju koliko se (malo) pažnje posvećuje adekvatnom izvještavanju javnosti o trošenju proračunskog novca, a koliko je naša akcija pogrešno protumačena najbolje svjedoče izjave tadašnjih vladajućih koji su se obrušili na našu stranicu.

Kako bi dodatno stimulirali analizu podataka, u ranoj fazi projekta odlučili samo da će finalna verzija baze (dakle ista ona koja se nalazi i na samoj stranici registra javne nabave) biti dostupna za slobodni download kako bi svi zainteresirani na istom setu podataka mogli raditi analize i donositi vlastite zaključke, osobito one koje mi našom web aplikacijom nismo predvidjeli. Osim toga, uvjereni samo da iako smo svjesni desetaka i stotina pojedinačnih slučajeva zloupotrebe sustava javne nabave, da se analizom velikog seta podataka može vidjeti slika koju analizom pojedinačnih slučajeva nismo u stanju vidjeti. Iz tih razloga smo otvorili i kreativni natječaj koji je krajem prošle godine zatvoren, a tijekom siječnja smo izvjestili dobitnike i podijelili tri novčane nagrade.

Prije nego napišemo tko je dobio nagradu i zašto, treba reći da smo dobili svega pet prijava, od čega je jedna stigla nakon krajnjeg roka, dok je jedna iako dobro posložena koristila pogrešnu argumentaciju pa je sukladno tome i sam zaključak bio pogrešan (ili možda točan, no iz sasvim sigurno pogrešnih razloga). Iako smo zadovoljni nagrađenim radovima, činjenica je da smo očekivali više prijavljenih.

Treću nagradu dobio je Tin Benjamin Matuka. Njegov rad je infografika koja prikazuje presjek natječaja o javnim nabavama kroz tri godine za koju posjedujemo podatke i to grupirano po CPV-u (CPV je referentna nomenkulatura koja se koristi za grupiranje istovrsnih ili sličnih poslova, roba ili usluga radi lakše statističke obrade):

Kliknite za veću sliku

Drugu nagradu je dobila grupa studenata: Dražen Odobašić, Mario Miler, Frane Glasinović Darko Boto, Helena Pezer, Alen Huskić, Dejan Gambin. Oni su koristeći open street map tehnologiju geolocirali pozicije gdje se javna nabava događala i u nekoliko kategorija ilustrirali tijekove novca. Njihov doista impresivni rad možete vidjeti na slijedećoj web adresi (zbog kompleksnosti servera taj rad zasada nije lociran na vjetrenjačinim serverima):

http://nabava.geoinfo.geof.hr/

Prvu nagradu je u konačnici osvojio mladi i perspektivni student Igor Gulka, koji je obradio sve javne nabave te različitim metodama izolirao nekoliko vrlo zanimljivih podataka koji se pregledom pojedinačnih podataka ne mogu vidjeti. Razlog zašto je upravo ovaj rad dobio prvu nagradu je to što nije samo obradio postojeće podatke, nego je temeljem njih izvučen cijeli niz novih zaključaka. Njegov rad je u PDF formatu i u cijelosti ga možete downloadati ovdje:

Analiza javne nabave u RH – Igor Gulka – Vjetrenjača.org

Žiri za ocjenjivanje radova sačinjavali su: Marko Rakar, Krunoslav Vidić i Marko Krištof.

Skrenuli bi Vam pozornost na prvonagrađeni rad jer on ukazuje na cijeli niz problema i defacto neefikasnost sustava javne nabave u Republici Hrvatskoj. Iako je prosječni broj ponuda po jednom natječaju 3,35 što je donekle zadovoljavajući rezultat – činjenica je da je gotovo 40% svih natječaja ostvareno temeljem samo jedne jedine ponude, odnosno da je na 57% svih natječaja dobavljena samo jedna ili dvije ponude što jasno ukazuje na problem kartelizacije ili podešavanja uvjeta natječaja. Analiza nadalje pokazuje kako su trgovačka društva ponuditelja koji nude usluge državi u prosjeku značajno uspješniji od tvrtki koje ne posluju s državom, a činjenica je također i da je postignuta cijena na natječajima u kojima je bila samo jedna ponuda u prosjeku daleko bliža predviđenom iznosu u državnom proračunu od natječaja u kojima je bilo više ponuditelja – pa se stoga proces javne nabave može smatrati neučinkovitim.

Drago nam je da smo pokrenuli priču u javnim nabavama i vjerujemo da će naš iskorak pomoći u razvoju transparentnosti ponašanja države, te da će u konačnici i naše društvo biti b0lje i odgovornije zbog toga. Projekt javne nabave samo je jedan u nizu projekata na kojima radimo, a preostali planovi uključuju i druga polja na kojima smatramo da nedostaje transparentnosti i očekujemo da ćemo u slijedećem razdoblju napraviti sličnih projekata za koje ćemo se potruditi da budu međusobno povezani i daju još kompletniju sliku.

Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, svima koji su se javili s pitanjima i ispravcima, svima koji su downloadali baze i koriste ih za neke svoje analize i ciljeve, a osobito zahvaljujemo i čestitamo dobitnicima naših nagrada.

Slični tekstovi

• O bivšim ministrima (8)
• Poziv za pomoć (2)
• Vizualizacija državnog proračuna (9)
• Vjetrenjača (1)

Podijeli/Snimi

Najstarijih od njih je Garmin Nuvi 1350. Nabavio sam si auto navigaciju koja pokriva cijelu europu uključivo i istočni dio. GPS navigacije su postale u biti vrlo jeftine i poprilično efikasne iako ponekad putanja koju odrede nema očiglednog smisla (ali valjda odgovara prioritetima koje mu odredite). Osobito je zgodan eco način vožnje koji prati kako vozite i daje neku procjenu potrošnje goriva i koliko “zeleno” vozite. Nažalost, način programiranja je pomalo primitivan i s puno premalo varijabli da bi dao smisleni rezultat osobito na imalo kompleksnijim autima (naime, čini mi se da se algoritam baš ne poklapa s načinom na koji moj auto funkcionira), no princip je generalno zanimljiv. Stvar je dakle (razmjerno) jeftina i jedina dva krajnje iritirajuća problema je što se ne želi puniti iz generičkog USB punjača nego traži svoj (totalno besmisleno), a osim toga prilikom svako pokretanja automobila tj. svakog prekida dovoda struje odluči se resetirati. Slijedeći GPS kojeg kupim kriterij će biti da se mora moći puniti iz generičkog usb punjača.

Nabavio sam si i najnoviji BlackBerry 9900. Kao prvo kao i mnogi drugi pomalo sam razočaran novim uređajima jer nemaju ništa osobito novoga, odabir aplikacija je skroman i makar 9900 posjeduje skoro sve što bi me moglo zanimati (još mi jedino nedostaje mobile hotspot funkcionalnost) činjenica je da bberry platforma kaska za ostatkom svijeta. Nadalje, lokalni provideri ala VIP također ne samo da kasne s implementacijom novih modela (i to mjesecima, čak i u odnosu na njihove sestrinske tvrtke u regiji), nego ih neke uopće niti nemaju (ala Tmobile). Cijene uređaja su također smiješne, jer ispada da je 9900 skuplji od bilo kojeg drugog telefona uključivo i iPhone 4s što je jadno i razočaravajuće. Velika prednost bberrya koju i dalje nitko nije uspio stići je vijek trajanja baterija koji je superioran u odnosu na bilo koji drugi smartphone, a drugi je tarifa jer nema naplate po prometu što je osobito bitno ako puno putujete osobito u roamingu. Ja trošime previše vremena u roamingu i to je jednostavno must_have feature i pojedinačno najveći razlog zašto i dalje imam bberry.

Daleko najzabavnija stvar koju sam nabavio zadnjih dana je zezalica iz Kine koja se zove Stirling engine. Ima i slikicu. Za razliku od benzinskih i diesel motora koji se smatraju motorima s unutarnjim sagorijevanjem, stirling engine nazivaju i motorom s vanjskim sagorijevanjem. Načelno, uređaj funkcionira na način da ako postoji temperaturna razlika između gornje i donje metalne ploče tada se cilindar između njih počinje kretati i pokreće i okreće disk na postolju. Primjerice, toplina vaše ruke je dovoljna da pokrene uređaj. Evo i kraći video kako to točno funkcionira. Stirling engine za netehničku osobu izgleda kao perpetuum mobile.

Click here to view the embedded video.

Misao dana:
There are secret passages all around you if you know where to look for them.

Slučajni tekstovi

Podijeli/Snimi

Fascinantno jer je ZET odlučio ukinuti plaćanje karata SMSom jer njihovi kontrolori nisu u stanju kontrolirati tako kupljene karte a zbog toga što postoje aplikacije za smart telefone koje simuliraju kupnju karte putem ZETovog SMS servisa.

Ovo je očigledni pomak unazad. A meni je osobno nevjerojatan zato što jedna druga tvrtka, gore spomenuti Zagreb Parking (a koja je sastavnio dio ZG Holdinga, dakle apsolutno iste pravne osobe kao i ZET) uspješno koristi SMSove za naplatu parkiranja i još fascinantnije, njihovi kontrolori bez problema i vrlo uspješno mogu kontrolirati da li je neko vozilo platilo parking ili nije i to u realnom vremenu. Gdje je dakle problem?

Pojednostavljeno rečeno; unutar ZG holding VEĆ POSTOJI rješenje za problem kontrolore ZETa.

Iz gornjega slijedi da je jedini razlog zašto ZET više ne želi naplaćivati karte putem SMS poruka nešto sasvim drugo, a ne nesposobnost da se prekontroliraju tako kupljene vozne karte.

Update: razvila se na facebooku, twitteru ali i u komentarima zanimljiva rasprava. No mislim da komentatori (koji smatraju da sam ja fulao) griješe u elementarnoj činjenici a to je: Koja je stvarna uloga i zadatak kontrolora u tramvajima? Imamo dva moguća scenarija, jedan je da je cilj naplatiti kazne za vožnju bez karte (što je očito stav mnogih) ili je temeljna uloga kontrolora da poveća rizik otkrivanja i kažnjavanja prijestupnika u tramvajima? Ja mislim da je zadatak kontrolora ovo drugo i sukladno tome smatram da je daleko bolje da kada se kontrolor ukaže u tramvaju da 20-30 ljudi klikne i pošalje SMS jer će time vjerojatno ostvariti veći promet ZET-u nego što bi ga kontrolor ostvario da nađe jednog prijestupnika u tramvaju. Nadalje, ako se takva situacija događa dovoljno često i rizik otkrivanja bude dovoljno velik, tada će svatko kupiti kartu prije nego što uđe u tramvaj (ili nesporedno nakon što uđe). Nadalje, što se tiče samog koda, očito je da je način na koji se kod generira “razbijen” pa netko uspješno generira kodove koji prolaze provjeru (koja pak očito nije online). Osobno ne vidim problem da ti putnik pročita 5-6 znakova ili brojeva koje kontrolor utipka kako bi provjerio da li je karta ispravna.

Misao dana:
Stupid is as stupid does.

Slični tekstovi

• Propuštene prilike (7)
• life is a lemon and I want my money back… (7:59, Meat Loaf, Bat Out Of Hell II – Back Into Hell, 1993) (0)

Podijeli/Snimi

Moj odgovor je tu vrlo jednostavan; da, glasati ću za.

Glasati ću ZA iz više razloga i eto nekih od njih:

• zato što će meni biti bolje,
• zato što kad vidim ove koji su protiv ne vidim alternativu.

Apsolutno me ne dira Europa kojom me plaše jer problemi koje Europa ima su uglavnom vezane za Euro (kojih ionako nemam), a daleko manje za političku zajednicu. Mene strašno zanima što će se desiti kada odjednom budete u mogućnosti za 10eur dostave mogli početi kupovati robu širom kontinenta bez ikakvih procedura ili carina. Zanima me i što će se desiti sa svima onima koji će ulaskom u EU postati redundantni (a to su svi oni koji su na ovaj ili onaj način povezani s carinskom rampom). Super mi je da ću sve više mojeg rada moći ravnopravno prodavati po EU (to načelno mogu i radim i sada, ali nije isto kada dobiješ fakturu iz EU ili onu izvan nje).

Puno previše vremena provodim izvan granica da bih idealizirao EU i mislio kako će tamo sve biti super i sjajno, ali znam dovoljno da budem siguran da će meni biti bolje.

Dakle, ja barem nemam dileme.

Update: moje iskustvo pokazuje da za razliku od .hr gdje je nenormalno važno tko govori (a daleko manje što govori) i odakle dolaziš ili tko te šalje (u odnosu na što si u stanju napraviti), u svijetu te nitko živ ne pita ništa, pitaju te možeš li obaviti  konkretni zadatak i onda ti ga povjere. Ako su zadovoljni zovu te opet, ako nisu onda si povijest. Ovo naše društvo koje svoju elitu i odluke bazira na “položajnoj renti” onoga koji se iz ovoga ili onoga razloga našao na nekome mjestu, a ta činjenica nema ama baš nikakve veze s njegovim znanjem, postignućima ilizaslugama je direktno odgovorna za situaciju u kojoj se nalazimo. Dok se to ne počne mijenjati dotle nema napretka, ni za nas niti za EU (koja nam neće pomoći, ali će nas zato zgaziti ako se sami ne sredimo).

Misao dana:
Union gives strength.

Slični tekstovi

• Na putu prema EU (or not?) (2)
• Da li smo na rubu bankarske krize? (0)
• Francuska i Njemačka u sjeni nogometnog prvenstva (1)
• ZERP; biti ili ne biti pitanje je sad? (1)
• Dojam je sve (1)
• Kako dalje? (3)
• Tonći Tadić: Svjedoci smo sukoba dva T-Rexa (2)
• Europski sud za ljudska prava (7)

Podijeli/Snimi

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.

Slični tekstovi

• Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima? (11)
• Zoran Milanović čita mrak.org (2)
• Mala inventura (0)
• Reset (4)
• Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori (5)
• Slovenija, zemlja mog sna (6)
• Gromoglasna tišina (silent night) (0)
• Zrnca za razgovor (2)

Podijeli/Snimi

Naime, u božićnom trobroju Jutarnjeg lista s datumima izdavanja 24. 25. i 26. prosinca Nenad Bakić objavio je četiri pune stranice oglasa u kojima se zahvaljuje radnicima u upravama Petrokemije, AD plastika, Valamar adria holdinga i Đuro Đaković holdinga i povezanih mu tvrtki. U svakom od četiri oglasa, Nenad se zahvalio na učinjenoj tranziciji, restrukturiranju, rezultatima ili općenito odnosu prema dioničarima.

Tko je Nenad Bakić je pomalo suvišno objašnjavati osobito ako ovo čitate na internetu, a još manje ako ste ikada tražili posao, no recimo samo da je Nenad nakon što je uspješno prodao svoj projekt MojPosao.net privređeni novac krenuo ulagati u tržišta kapitala, a paralelno s time je krenuo pisati i iznimno popularni blog o tržištu kapitala, kojeg mnogi smatraju obaveznim štivom kada su vrijednosni papiri u pitanju.

Mogao bih vam ja sada pisati o tome kako je Nenad Bakić matematičar te kako očekuje racionalno ponašanje u mnogočemu, te kao osoba vjeruje u tržište i tržišne mehanizme (na kraju krajeva, tako je i zaradio svoj novac), pa je tako razumljivo njegovo povremeno čuđenje načinu na koja se naša tržišta kapitala ponašaju obzirom da i njima, kao i mnogim drugim segmentima društva upravlja relativno malena grupacija koja prvenstveno štiti svoje interese a ne interese većine (ili daj bože, javni interes).

Anyway, vjerujem u idealističkom pokušaju da skrene pozornost na tržište kapitala, Nenad je platio četiri pune strane oglasa. To je relativno čudnovati i u svakom slučaju dosada nezabilježeni način komuniciranja jednog dioničara sa kompanijom u kojoj je udjelničar. Odmah je izašlo i nekoliko tekstova koji se bave tom problematikom i to u Vjesniku i Business.hr-u. Ovaj Vjesnikov je osobito problematičan jer je netočan i tendeciozan tvrdeći kako je ovim oglasima Bakić odlučio napumpati vrijednost svojih dionica.

Primjerice, autor Daniel Patrik Brčić, u jednom pasusu hipotetski govori o tome što bi američki regulatori tržišta napravio kada bi primjerice neki američki ekvivalent Bakića, primjerice Warren Buffett napisao nešto o svojim ulaganjima. Ja se inače uopće ne bavim tržištima kapitala (iako mi je to na redosljedu za 2012 godinu :), no očito znam nešto više nego Patrik budući da je opće poznato kako Warren Buffett jednom godišnje šalje pismo svojim dioničarima koje se naveliko i naširoko citira u mnogobrojnim medijima. Pogledajte sadržaj bilo kojeg od tih pisama i usporedite ih sa sadržajem Nenadovih oglasa koji u usporedbi s Warrenovim pismom doista djeluju bezazleno.

Odmah potom, Patrik se referira na povučene oglase jednog osiguravatelja (Croatia osiguranja) zaboravljajući napisati zašto su doista ti oglasi povučeni, a razlog nema nikakve pa niti približne veze koja bi se mogla usporediti s oglasom Nenada Bakića u Jutarnjem, a da bi potom krenuo dovršiti članak referirajući se na upite HANFA-e novinarima o tome kako su došli do određenih podataka o kojima su pisali. Kruške i jabuke, oglasi Croatije su povučeni jer su se direktno referirali na druge osiguravatelje i to u negativnom kontekstu, a pisma koje je HANFA slala se odnose na potencijalno povjerljive podatke a ne javno objavljene financijske podatke koje su ponukale Nenada na objavu oglasa.

Članak u Business.hr-u govori pak o tome kako se Bakić “zaigrao” te kako je zakonom izrijekom zabranjeno nagovarati i davati preporuke na kupnju osobama (pravnim i fizičkim) a koje nisu ovlaštene za tu djelatnost, te kako istovremeno na blogu tog problema nema jer je Bakić tamo napisao “disclaimer”.

Zakon o tržištu kapitala na sreću ima poprilično opširno definirano što je to manipulacija tržištem pa tako kaže:

Članak 465.
Zabranjen je svaki oblik manipuliranja tržištem.
Članak 466.
(1) Manipulacija tržištem znači:
1. transakcije ili nalozi za trgovanje koji daju ili bi mogli dati neistinite ili obmanjujuće signale u pogledu
ponude, potražnje ili cijene financijskih instrumenata, ili koji djelovanjem jedne ili više osoba koje usklađeno
djeluju, drže cijenu jednog ili više financijskih instrumenata na umjetnoj razini, osim ako osoba koja je stupila
u transakcije ili dala naloge za trgovanje ne dokaže da su razlozi zbog kojih je to učinila opravdani i da su te
transakcije ili nalozi za trgovanje u skladu s prihvaćenim tržišnim praksama na dotičnom uređenom tržištu,
2. transakcije ili nalozi za trgovanje u kojima se upotrebljavaju fiktivni postupci ili svaki drugi oblik obmane ili
prijevare,
3. širenje informacija putem medija, uključujući i internet, ili bilo kojim drugim načinom koji daje ili bi mogao
davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu financijskih instrumenata, uključujući širenje glasina i lažnih ili
obmanjujućih vijesti, gdje je osoba koja je proširila informaciju znala ili trebala znati da je informacija lažna ili
obmanjujuća. U odnosu na novinare, kada obavljaju svoju profesiju, to širenje informacija treba se procijeniti
uzimajući u obzir pravila koja uređuju njihovu profesiju, osim ako ti novinari ne stječu, neposredno ili
posredno, prednost ili korist od širenja tih informacija.
(2) U radnje i postupke koji se smatraju manipuliranjem tržištem, a proizlaze iz definicije manipuliranja
tržištem iz prethodnog stavka ovog članka, ubrajaju se posebice sljedeće aktivnosti:
1. aktivnosti jedne ili više osoba koje surađuju kako bi osigurale dominantan položaj nad ponudom ili
potražnjom financijskog instrumenta koji ima učinak izravnog ili neizravnog namještanja kupovnih ili
prodajnih cijena ili stvaranja drugih nekorektnih uvjeta trgovanja,
2. kupnja ili prodaja financijskih instrumenata pred kraj trgovinskog dana s učinkom obmanjivanja ulagatelja
koji djeluju na temelju zadnje cijene trgovanja,
3. iskorištavanje povremenog ili redovitog pristupa tradicionalnim ili elektroničkim medijima iznošenjem
mišljenja o financijskom instrumentu ili posredno o izdavatelju, nakon što je ta osoba prethodno zauzela
poziciju u tom financijskom instrumentu i kao posljedica toga imala korist od utjecaja iznesenog mišljenja o
cijeni tog financijskog instrumenta, a da nije u isto vrijeme javnosti objavila taj sukob interesa na odgovarajući
i učinkovit način.

Očito je da se na oglase može odnositi samo članak 466. glava 1 stavak 3, no pretpostavka toga je da oglas uključuje neku lažnu informaciju ili da se tekstom oglasa pokušava obmanuti javnost. Kako se Bakić zahvaljuje na vrlo konkretnim rezultatima koji su očito lagano provjerljivi, malo je nejasno gdje bi tu bila manipulacija tržištem. Također, u istome članku glava 2 stavak 3 moglo bi se reći kako je Nenad Bakić dao mišljenje o financijskom instrumentu te je kao posljedicu toga imao korist (primjerice, rast cijene dionica što insinuiraju i Vjesnik i Business.hr), ALI, ono što su oba autora zaboravili je pročitati kraj rečenice koji kaže da je to manipulacija samo ako onaj koji objavljuje te podatke nije objavio svoj sukob interesa na odgovarajući način (a nekako mi se čini da je potpis oglasa i jasna naznaka “dioničar” više nego nedvosmislena objava na odgovarajući i učinkovit način.

Ima još, pa primjerice u daljnjim točkama imamo definirano i što je to “preporuka na kupnju”;

Članak 471.
U smislu ove Glave Zakona, pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje:
1. Preporuka znači istraživanje ili drugu informaciju kojom se izričito ili prešutno preporučuje ili predlaže
strategija ulaganja, u pogledu jednog ili više financijskih instrumenata ili izdavatelja financijskih instrumenata,
uključujući svako mišljenje o trenutačnoj ili budućoj vrijednosti ili cijeni tih instrumenata, namijenjenih
distribucijskim kanalima ili javnosti. Pod izričitim preporučivanjem ili predlaganjem strategije ulaganja,
smatrat će se preporuke kao što su: »kupiti«, »prodati« ili »držati«. Pod prešutnim preporučivanjem ili
predlaganjem strategije ulaganja, smatrat će upućivanje na ciljanu cijenu ili slično.
2. Istraživanje ili druga informacija kojom se preporučuje ili predlaže strategija ulaganja označava:
a) informaciju koju je izradio neovisni analitičar, investicijsko društvo, kreditna institucija, svaka druga osoba
čija se glavna poslovna djelatnost sastoji od izrade preporuka ili fizička osoba koja za njih radi na temelju
ugovora o radu ili na neki drugi način, koja izravno ili neizravno izražava određenu preporuku za ulaganje u
svezi financijskog instrumenta ili izdavatelja financijskih instrumenata;
b) informaciju koju je izradila osoba različita od one iz podtočke a. ove točke i koja izravno preporučuje
određenu investicijsku odluku o ulaganju u svezi financijskog instrumenta.
3. Davatelj preporuka je fizička ili pravna osoba koja izrađuje ili distribuira preporuke pri obavljanju svoje
profesije ili svoje poslovne djelatnosti.
4. Izdavatelj je izdavatelj financijskih instrumenata na koje se preporuka odnosi neposredno ili posredno.
5. Prikladni propisi označavaju one vrste propisa, uključujući i samoregulaciju, kojima se osigurava da
davatelj preporuke koji izrađuje ili distribuira preporuke, primjeni razumnu pažnju kako bi osigurao da su
takve preporuke prikazane na fer način i da otkrivaju njegove interese ili ukazuju na sukob interesa koji se
odnosi na financijske instrumente na koje se takve preporuke odnose.

Tu lijepo piše što je to preporuka i ako uspijete pronaći bilo što od toga u “spornim” oglasima slobodno dojavite.

I šlag na kraju, u pokušaju da reagira na ove članke Nenad Bakić je predložio da se Vjesnik ukine u cijelosti, budući da je riječ o režimskoj novini koja ionako ne stvara nikakvu dodanu vrijednost već godinama pa se odmah našao prozvanim i ogranak HNDa i doslovce napisao:

“Nenad Bakić, koji se javnosti predstavlja kao vodeći ulagač na hrvatskom financijskom tržištu, na svojem se blogu Eclectica – podnaslovljenom “O tržištima kapitala i ostalom”, u srijedu, u blasfemičnom ispadu obrušio na našega kolegu te, ni više ni manje, nego pokrenuo peticiju za prestanak subvencioniranja dnevnog lista Vjesnik.

HND-ov ogranak u Vjesniku ocjenjuje takav ispad pritiskom na našega kolumnista Daniela Patrika Brčića, kojem se kao krimen uzima činjenica da se u kolumni objavljenoj u Vjesniku 27. prosinca pod naslovom “Investicijski guru“ usudio upozoriti kako je Bakić- objavivši u jednom dnevnom listu oglase zahvale upravama tvrtki u kojima je i sam dioničar – izravno utjecao na tržište kapitala”, stoji u novinarskoj reakciji.

Bakiću je, otkrivaju, uredništvo Vjesnika ponudilo objavljivanje demantija, što je on odbio.

“Ma što Nenad Bakić mislio o sebi, nadamo se da on nije taj koji će presuditi Vjesniku, a kao ulagač na hrvatskom financijskom tržištu  morao bi znati  za novinarsko pravilo da su činjenice svete, a komentari slobodni”, zaključuju novinari u obrani svog kolege od Bakićevih nasrtaja.

Podebljao sam “blasfemični ispad” jer ako pogledate wikipediju onda će Vam biti jasno kako je blasfemično sve ono što napada Boga, svece ili svete predmete čime u biti dolazimo i do srži cijelog problema.

U više navrata imao sam prilike komentirati površnost hrvatskih novinara i opću degradaciju novinarskog zvanja. Ima za to puno razloga, od toga da su novinari loše plaćeni, preko toga da jednostavno moraju ispuniti “kvote” teksta kako bi popunili prostor u svojim novinama, preko loše medijske scene i fragmentiranog tržišta, odumiranja specijaliziranih novinara i nastanak novinara opće prakse pa sve do novinara s misijom i poslanjem koje god ono bilo. Tu su naravno i mediji koji su po definiciji nedodirljivi i dok oni sami mogu preispitivati sve i svašta s različitim razumijevanjem i upućenosti u detalje ili cijelu priču, vrlo često djeluju i u sinhroniziranom čoporu namečući pritom svoju verziju morala ili poretka kako bi on morao izgledati. Tipična reakcija je silna potreba da se u apsolutno svakom potezu pronađe dlaka u metaforičkom jajetu, te da se svaki akter priče neovisno o tome koliko se izdvojio mora ne samo spustiti na razinu nas ostalih koji smo ovdje zaglibili nego je potrebno preventivno i “iscipelariti” kako bi se valjda dotični, a u ovome slučaju Nenad Bakić, stavio na pravo mjesto. Mediji, pa tako i novinari, svoju nesigurnost i neznanje sakrivaju kroz bahatost.

U proteklom razdoblju bio sam s obje strane barikade i vrlo dobro znam kako je to biti na medijskoj vjetrometini bez obzira da li vas označavaju kao narodnog heroja ili nacionalnog neprijatelja.

Totalno je zato prihvatljivo novinarima Vjesnika napisati članak bez elementarne pripreme ili poznavanja teme o kojoj govore, apsolutno je razumljivo čitati nesuvislu reakciju sindikalaca Vjesnika koji su tu patetičnu novinu samoproglasili svetinjom, pa sve do novinara Business.hr-a, koji postojanje Vjesnika opravdava njegovom sedamdesetogodišnjim postojanjem ili, prevedeno, “položajnom rentom” bez prava nas ostalih da preispitujemo opravdanost njihovog postojanja pa čak i onda kada se financiraju iz našeg džepa.

Disclaimer: ovaj tekst nije nagovor na kupnju Jutarnjeg lista. Autor teksta je osobni poznanik Nenada Bakića i barem dvojce novinara koji su pisali o njemu (premda se jedan nije potpisao pravim imenom). Nadalje, autor ovog teksta je već više puta spominjao Vjesnik kao pravni subjekt za kojeg ne postoji niti ekonomski niti javni interes te ga stoga smatra parazitom ovog društva (a tu bi se doista dalo puno toga napisati i nadam se da će se netko pozabaviti tom problematikom, osobito tihom sanacijom Vjesnika i novine ali i tiskare koji sada krase portofolio Narodnih novina i koji izjedaju zdravu supstancu tvrtke koja živi na državnom monopolu).

Misao dana:
When I disagree with a rational man, I let reality be our final arbiter; if I am right, he will learn; if I am wrong, I will; one of us will win, but both will profit.

Slični tekstovi

• Media sustainability index (0)

Podijeli/Snimi

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

Slični tekstovi

• Ivo Sanader aka. el Bahati (5)
• Odgovornost vlade (16)
• Čekajući supermana (0)
• MMF (7)
• Zakašnjeli rebalans (1)
• Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori (5)
• Gdje se informira naša vlada? (2)
• Jadranka Kosor, šestomjesečni horoskop (1)

Podijeli/Snimi