Nakon uspješnog predstavljanja na proljetnom HTC Cro a porteru, Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba i Nestlé Purina udružili su snage s poznatim hrvatskim dizajnerom Lukom Grubišićem i na jesenskom HTC Cro A Porteru zajedno predstavili modni projekt posvećen promociji udomljavanja napuštenih kućnih ljubimaca.

Kada se prije nekoliko sezona pojavio na HTC Cro a Porter pisti, mladi dizajner Luka Grubišić svojim je talentom i modnom vizijom u vrlo kratkom roku stekao status cijenjenog dizajnera s jasno izraženim modnim stavom. U samo nekoliko sezona Luka se svojim radom i zrelom kreativnošću nametnuo kao ravnopravan član među tada već etabliranim imenima domaće modne scene. Svojim izrazito ženstvenim i seksipilnim kreacijama stvorio je prepoznatljiv rukopis i postao sinonim hrvatske urbane modne scene.

Unatoč velikom poslu i pripremama za reviju, Luka je pronašao vremena za još jedan humanitarni angažman te podržao akciju udomljavanja napuštenih pasa iz azila Dumovec. Iz zajedničke suradnje proizašle su prepoznatljive i atraktivne majice zajedno s ogrlicama i prstenjem osmišljenima i izrađenima isključivo u svrhu promoviranja udomljavanja napuštenih kućnih ljubimaca. Dizajn i materijali dio su specifičnog prepoznatljivog Lukinog rukopisa, a ti isti predmeti su predstavljeni kao sastavni dio njegove revije 22. listopada u 20 sati. Westgate Shopping City je prepoznao važnost ovog projekta te omogućio promociju ove akcije u narednim mjesecima. Također, sva tri dana trajanja HTC Cro a portera, azil Dumovec je mogao na štandu prodavati svoje proizvode, uključujući i malu modnu liniju koju je osmislio Luka Grubišić.

Ovim modnim izletom svi sudionici projekta žele širu javnosti informirati o socijalizaciji pasa koji se trenutačno nalaze unutar Dumovca, kućnim ljubimcima koji su spremni za novi dom. Cilj akcije je pomoći socijalizaciji i udomljavanju napuštenih životinja u azilu Dumovec. Već treću godinu zaredom Nestlé Purina i azil Dumovec organiziraju akciju pomoći u zbrinjavanju životinja 'Udomljavanje je fora'. Azil Dumovec u suradnji sa sponzorom, kompanijom Nestlé Purina zadobio je svojim radom pažnju javnosti, sve akcije su iznimno posjećene, a sam azil zahvaljujući intenzivnoj promociji udomljuje napuštene kućne ljubimce u sve većem broju.

Luka, i sam vlasnik psa, velikodušno je ustupio mjesto pod reflektorima napuštenim kućnim ljubimcima, koji samo žele topli dom. Zauzvrat daju puno ljubavi. A Luka, azil Dumovec i Nestlé Purina poklanjaju originalne dizajnerske komade, jer udomitelji zaslužuju nagradu za plemeniti čin udomljavanja.

Moda se neprestano mijenja, ali humanost je uvijek in. Dizajn i kućni ljubimac su besplatni – iskustvo neprocjenjivo!

Međutim, sasvim je druga stvar, kako se to radi. Kad sam nedavno čitala o onim pacerskim nesnalaženjima s crnim stranačkim fondovima, došlo mi je da iskočim iz kože. Od jedne seriozne političke organizacije prosječan čovjek očekuje izvjesnu količinu sofisticiranosti: kompjutori, bankovni računi u Švicarskoj, off shore kompanije… a bolno ga pogodi spoznaja o totalno ruralnim transferima dostojnima kakvih nakupca krava - torbe s novcem, šefica knjigovodstva zakopava partijsku dokumentaciju iza štale. A tek izgovori koje su ponudili kad su ih uhvatili s torbama punim keša. Dakle, da su zatekli klinca s prstima u pekmezu, bolje bi se snašao: te nisu oni to ukrali nego Sanader, te čim su vidjeli torbe s novcem oni su rekli da se to odnese na prvi kat, te zašto novinari pišu samo o njihovim crnim fondovima, a ne o crnim fondovima njihovih konkurenata. Međutim, prosječnog hrvatskog glasača najviše boli ovaj totalno čobanski modus operandi. Što će svijet nakon ovakve ruralne blamaže misliti o nama? Kako ćemo im pogledati u oči? „Vaša ekselencijo, pričekajte trenutak, sad će ministar, svaki čas, samo da pomuze krave.“ „Gdje nam je stranački čelnik? Kopa nešto u vrtu. Znate, proučava financijsku situaciju.“

Temeljno pitanje koje je nakon neugodnosti s crnim stranačkim fondovima ostalo visjeti u zraku glasi: kako građani i glasači mogu imati povjerenja u organizaciju koja ni svoj gotov novac ne zna sakriti kako valja? Da ja imam toliko keša, sto CIA, KGB-a, Mosada, plus cijeli ovaj naš domaći sitnež ne bi ga našli da se na glavu postave. Mogli bi me pretresati, ispitivati, slati mi inspekciju za inspekcijom, prijetiti mi, mučiti me, ali moju lovu vidjeli ne bi. Nema šanse. I kakav je to vražji „crni fond“ ako je pola stranke znalo za njega, a druga polovica fasovala iz njega? Ako je nešto crno, onda je crno. Mrak. Nitko ne zna, nitko ne vidi, nitko ne piše, nitko se ne povjerava novinarima.

Kada je veliki hrvatski dužnosnik Ladislav Napuljski 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju za 100.000 dukata (u današnjoj protuvrijednosti od oko 40 milijardi eura), formirao je jedan od najkvalitetnijih crnih fondova svog doba. Za razliku od njegovih današnjih hrvatskih nasljednika, on te novce nije zakopao iza štale, niti rekao nekom da ih odnese iz dvorca, niti je zlatnike dijelio svojim bezveznim doglavnicima u maniri pijanog Rusa. Mudri je politički dužnosnik novac pametno reinvestirao: dio je plasirao u Firencu uz 10 posto profita godišnje, dio u grofoviju Lecce koju je kroz izvlačenje profita u narednih 11 godina isisao do kosti, dio je uložio u vrlo profitabilne dionice male kraljevine Taranta gdje si je kupio titulu suverenog princa, a podmitio je i mletačkog dužda Mihovila Stenu (vele da je ovaj također formirao svoj mali „crni fond“ u kojem je Ladislav participirao sa 30 posto). Sto današnjih službi ne bi dan danas, 600 godina poslije maestralne financijske petljancije, uspjeli uhvatiti okretnog Ladislava. To je bio politička persona od formata, a ne ovi današnji musavci. Da je kojom srećom poživio, cijeli bi naš narod glasao za njega. Naši ljudi vole uspješne političare koji znaju znanje.

Međutim, nešto me ipak cijelo vrijeme kopkalo. Isprva sam bila zgranuta upravo kokošarskom razinom javno razglašenih krađa. Ako netko već upravlja s 20-ak milijardi eura godišnje, za očekivati je da zdipi bar 5, 6 milijardi. Manje od toga bi krao samo totalno nesposobni papak. (Ja bih, recimo, popalila bar pola; što rekao general Rojs „Halb betrunken, halb Šarac geben“). A svi ti naši „crni fondovi“ što su ih novinari otkrili, plus cjelokupna Sanaderova navodna otuđivanja, plus sva popaljena lova iz ministarstva i državnih poduzeća ukupno su teški tričavih 10, 15 milijuna eura. Sića. Kako svi mi znamo da se, hvala lijepa, krade neizmjerno više, i da su nam kompletne državne financije de facto jedan ogroman crni fond, pala mi je koprena s očiju kad sam shvatila kako razlika između otkrivenih 10, 15 milijuna i onih pustih milijardi eura koji nestaju iz godine u godinu, najvjerojatnije završava u nekim drugim crnim fondovima, koji su, za razliku od ovih partijskih, ostali totalno zamračeni. Politički kokošari su na kraju ispali papci, dok pravi baje dudlaju svoje milijarde eura, žderu janjetinu, loču pivo i rakiju te planiraju nove, još crnje financijske poduhvate. Hoću reći, ipak nije sve propalo. Ima još nade za nas.