RADOVIĆA SOKAK-sve vijesti na jednom mjestu

Hrvatski veterani optužili Moona i Inzka za ubijanje BiH

2011-03-21T18:00:00.004+01:00

Otvorena pisma

Hrvatski veterani optužili Moona i Inzka za ubijanje BiH

Veterani Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ optužili su visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka i ambasadora SAD u BiH Patricka Moona da su, podržavši formiranje vlasti u Federaciji BiH /FBiH/ bez poštovanja izborne volje hrvatskog naroda, podržali državni udar i ubili BiH.

Valentin Inzko

U odvojenim otvorenim pismima Inzku i Moonu, veterani poručuju da je učestvovanje u rušenju ustavnog poretka krivično djelo za koje je predviđena zatvorska kazna.

Veterani HVO-a u pismu Inzku navode da se, umjesto da obezbijedi funkcionisanje pravne države, zbog čega je i došao u BiH, on "pridružuje rušiocima pravnog sistema i lično negira izbornu volju hrvatskog naroda, kao jednog od tri konstitutivna i suverena naroda u BiH". "Udruživanje sa snagama koje su izvele državni udar, neosporni je čin udruživanja u zločinački poduhvat kojim ste ne samo negirali važeće zakone i Ustav FBiH, već ste ugrozili budućnost BiH, a to je krivično djelo, za to će te odgovarati", navode veterani u pismu.

"Žao nam je što Vas kao pripadnika jednog hrišćanskog naroda moramo staviti na stub srama i prozvati za kontinuirano ponižavanje hrvatskog naroda u BiH, a nakon svega što činite ne znamo da li zaslužujete da vas zovemo 'visokim predstavnikom', jer to po svojim djelima i niste. Izdali ste ne smo hrvatski narod, već i sve evropske demokratske i pravne vrijednosti današnjeg društva. Evropa će Vas se stidjeti", naveli su veterani u pismu Inzku.

Veterani očekuju od najviših predstavnika EU i njenih istinskih i demokratski opredijeljenih snaga da će, kako kažu, spasiti BiH od uništenja u koje je poveo Inzko, zajedno sa liderom SDP-a BiH Zlatkom Lagumdžijom i njegovim prijateljima u bošnjačkom nacionalizmu.

"Na Vašu, ali i žalost velikobošnjačkih nacionalista Zlatka Lagumdžije i njegovih potrčkala, BiH od rušenja će spasiti časni ljudi iz Centralne izborne komisije BiH i Ustavnog suda FBiH, jer je njihova obaveza da obezbijede dosljedno provođenje Ustava i zakona BiH", navodi se u pismu.

Veterani su poručili Inzku da će on biti samo još jedna ružna epizoda i jedan više visoki predstavnik koji nije učinio ništa dobro za BiH i budućnost njenih naroda i građana.

"Još imate priliku da BiH vratite budućnost, vladavinu prava i vjeru u ljude i spriječite dalje ponižavanje i očiglednu majorizaciju hrvatskog naroda. Nemojte propustiti priliku da na kraju ipak budete pravi visoki predstavnik koji će uzdignutog čela otići iz ove zemlje", naveli su veterani i poručili Inzku da u suprotnom neće biti doborodošao ni u jedno hrvatsko mjesto, crkvu i svetinju.

U otvorenom pismu američkom ambasadoru u BiH, veterani ističu da je njegov izazak u javnost prije odluka nadležnih institucija BiH i ocjene ko treba da bude u vlasti, a ko u opoziciji, u najmanju ruku nekorektan prema onima koji su jedini mjerodavni da donesu ove odluke i politički čin bez presedana u 21. vijeku.

"Ne možemo da vjerujemo da ste svoju podršku dali onima koji su grubim kršenjem Izbornog zakona BiH i odredbi Ustava FBiH urušili pravnu državu. Tako ste zajedno sa rušiocima pravnog sistema i lično negirali izbornu volju hrvatskog, kao jednog od tri konstitutivna i suverena naroda na kojima počiva duh BiH. Ubili ste BiH, a svako ubistvo je zločin", poručili su veterani u pismu Moonu.

Veterani su naglasili da je Moon "ličnim i do sada neviđenim i nadaleko nečuvenim nedemokratskim ponašanjem nesvjesno, a možda i svjesno, zajedno sa liderima SDP-a BiH Zlatkom Lagumdžijom i SDA Sulejmanom Tihićem i šakom nekoliko hrvatskih jadnika međunacionalne odnose bošnjačkog i hrvatskog naroda vratili u vrijeme ratnih sukoba".

"Ako neko svojim postupcima priziva i priželjkuje novi rat ova dva naroda, neka mu bude u kući i njegovoj porodici, a neka mu mirotvorci i spasioci budu Vaši prijatelji, osvjedočeni 'demokrati' i 'spasioci'BiH - Lagumdžija, Tihić, Zvonko Jurišić i Jerko Ivanković", poručili su veterani američkom ambasadoru u BiH.

Veterani HVO navode u pismu američkom ambasadoru da bi ga učestvovanja u rušenju ustavnog poretka "odvelo u zatvor" u svakoj normalnoj zemlji, osim u BiH, gdje, kako kažu, ne važi vladavina prava već zakon jačeg i zakon sarajevskog pašaluka, kojeg otvoreno podržava.

sarajevo-x.com

Od sutra u Sloveniji u opticaju partizanske kovanice eura sa petokrakom

2011-03-21T17:50:00.005+01:00

Slovenska centralna banka u ponedjeljak će pustiti u opticaj milion prigodnih kovanica u apoenu od dva eura s likom, te obljetnicom rođenja i smrti partizanskog komandanta Franca Rozmana "Staneta", te petokrakom zvijezdom, na "nacionalnoj" strani kovanice

"To je velika stvar za Sloveniju, ona tako jača svoj identitet u Evropi i afirmira svoje vrijednosti NOB-a", rekao je u nedjelju za Slovensku televiziju predsjednik udruge antifašista-veterana iz II. svjetskog rata Janez Stanovnik.

Franc Rozman, s partizanskim imenom "Stane" ili "komandant Stane" rođen je 1911. u selu Pirinče nedaleko od Ljubljane. Po zanimanju je bio pekar, a rano se uključio u radnički pokret i komunističku partiju. Do smrti 1944. nesretnim slučajem prilikom iskušavanja minobacača bio je komandant glavnog štaba slovenskih partizanskih odreda, a učestvovao je i u španskom građanskom ratu 1936-1939. na strani republikanaca.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata posmrtno je odlikovan odlikovanjem jugoslavenskog narodnog heroja.

Legenda koja se razvila nakon njegove smrti glasi da se Rozman zauzimao za formiranje "slovenske vojske" sa slovenskim zapovjednim jezikom te da nije umro nesretnim slučajem nego zapravo u atentatu prikazanom kao nesreća.

Postoje i povijesni dokumenti prema kojima ga je čelnik slovenskih komunista Edvard Kardelj kritizirao i sumnjičio za pretjerani revolucionarni teror u vrijeme NOB-a.

Svaka država članica euro-zone u pravilu jednom godišnje može izdati memorijalnu kovanicu u apoenu od dva eura, koja je zakonito sredstvo plaćanja u svim državama Evropske monetarne unije, a od standardne se razlikuje samo na nacionalnoj strani.

(FENA/md) depo.ba

FRA LUKA MARKEŠIĆ PORUČIO LIDERIMA DVA HDZ-A: Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje

2011-03-21T17:40:00.003+01:00

HDZ i HDZ 1990 svojom isključivosti i ucjenama te minimiziranjem izbornog rezultata drugih, rade protiv Hrvata, jer je hvatskom narodu uvijek bila svojstvena tolerancija, izjavio je predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH(HNV) fra Luka Markešić u intervjuu Radiju Federacije BiH

HNV je ovogodišnji kolektivni dobitnik „Šestoaprilske nagrade“ Grada Sarajeva.

Markešić je rekao da dva HDZ-a u svojoj aroganciji preuveličavaju izborni rezutat, „budući da oni nisu osvojili 90 posto hrvatskog biračkog tijela, kako tvrde, nego oko pedeset posto“.

"Manipulirajući narodom dva HDZ-a pominju majorizaciju i navodni nestanak Hrvata u BiH i to samo zato što im nisu pripale sve fotelje predviđene hrvatskom narodu u vlasti. Njima je u razgovorima o podjeli najviših federalnih dužnosti nuđeno dosta, ali oni su to odbili i svoje stranke sveli na oporbu", naglasio je fra Luka Markešić.

Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća govorio je i budućnosti BiH, istakavši da će ona odoljeti dezintegracionim tendencijama.

"Bosne i Hercegovine će biti, bez obzira na to tko će u njoj biti. Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje. To je njihovo pravo, kao što je pravo i nas koji ovdje želimo ostati da radimo za dobro i suživot", rekao je fra Luka Markešić za Radio FBiH.

(FENA/md) depo.ba

Grubo prekršeni Ustav i zakoni Federacije BiH, kao i duh Daytona

2011-03-21T17:30:00.002+01:00

Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović i predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić razgovarali su danas u Zagrebu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem i predsjednicom Vlade Republike Hrvatske Jadrankom Kosor te ih izvijestili o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini

Čović i Ljubić su obavijestili predsjednika Republike Hrvatske i predsjednicu Vlade Republike Hrvatske o svojim stajalištima da su prilikom konstituiranja zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH grubo prekršeni Ustav i zakoni Federacije BiH, kao i duh Daytona kroz pokušaj formiranja vlasti bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u BiH.

Josipović i Kosor izrazili su zabrinutost zbog trenutne situacije u Bosni i Hercegovini, i pozvali sve političke čimbenike na odgovorno ponašanje. U uspostavljanje dobrih međusobnih odnosa sva tri naroda uloženo je puno vremena i dobre volje svih strana i bilo bi zaista tragično da se oni ponovo naruše. Kao potpisnica Daytonskog sporazuma, posebno vodeći računa o stabilnosti Bosne i Hercegovine i cijele regije, Republika Hrvatska očekuje da se sve strane ponašaju u skladu sa slovom i duhom Daytona, poštujući ustav i zakone.

Republika Hrvatska još jednom poziva sve političke čimbenike u Bosni i Hercegovini, sva nadležna tijela, visokog predstavnika, i Vijeće za implementaciju mira da u cijelosti osiguraju institucionalnu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda, i poštuju njihovu političku većinsku volju izraženu u demokratskom procesu izbora, navodi se u saopćenju iz HDZ-a.

(FENA, DEPO PORTAL/eb)

DODIK I GRAD: Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH, ovakvu nakaradnu

2011-03-21T17:20:00.002+01:00

Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike.

Piše: Dražen Crnomat 6uka

I – Prvi dio

Kada želimo govoriti o nekim ljudima, a ne želimo im dati na važnosti niti u afirmativnom niti u negativnom smislu, onda koristimo termine koji su obuhvatniji i generalniji od imenovanja dotične osobe. Tako govorimo o politikama, izvršnim vlastima, strukturama, konstelacijama, potezima, tedencijama i td.

Međutim, političko jeste lično. Sva politika se shvaća preko tog ličnog. Preko projekcije vlastitoga i okružja kroz političke odluke, politička stajališta, političke zaokupljenosti, preko onih koji odlučuju o našem političkom zbivanju, o bliskoj i daljoj prošlosti i bliskoj i daljoj budućnosti. Sadašnjost je, prema tome, onaj aktualitet i mogućnost borbe ljudi bez prava i bez glasa. Borbe protiv toga da političko mišljenje i službe informisanja poklope sve one disonantne tonove vremena.

Jedno je već postalo poznato. Poznato, makar kao nešto s čim smo već davno u dovoljno razgovjetnom odnosu, a to je prekid sa bilo kavim iščekivanjem od one politike koja uvijek tvrdi da ona nije problem, nego reakcija na problem, da je ona ta koja traži rješenja. Na primjer, ona traži rješenje sukoba i pomirenje kroz negaciju genocida.

U BiH na opštim ili općim izborima 2010. nije pobijedila socijal-demokracija. Pobijedio je SNSD i SDP. O ovima drugima manje znam ili tačnije slabije mnijem. Ovi prvi, na žalost, oblikuju moju sredinu i time su toliko više prisutni u kreiranju strahova, mišljenja, habitusa i jedne nesnošljivosti življenja u gradu u kojem se ja nalazim.

1999. godine ova partija je bila podsjećena da kreiranjem koalicije „Sloga“ uvodi elemente protiv kojih se deklarativno i politički bori. „Dodikovi nezavisni socijal-demokrati i Radišićevi socijalisti iscrpljujući se u borbi za vlast i u kadrovslim kalkulacijama, nisu ni opazili da su izgubili ideološki i politički identitet... Personalno i kadrovski, 'Sloga' je žestoko protiv SDS-a i Poplašenovih radikala. Ali politički, članice 'Sloge' reprezentuju ništa drugo do ideje pripadne upravo esdeesovcima i radikalima... I to je ono što začuđuje. Neshvatljivo je da su Radišić i Dodik zaboravili da se ... ključna pitanja ovdašnjeg života, ne mogu rješavati na onim osnovama na kojima se upravo ta desnica i kompromitovala... Logičan zaključak: ako su prethodne premise tačne, onda i za 'Slogu' ne ostaje ništa drugo do ista takva kompromitacija. Bojim se samo, još veća nego li kod SDS-a i radikala. A onda, pravo rečeno, teško je reći šta nas čeka. Možda rimejk već proživljene tragedije ili samo još gore – ništa.“ (Novi prelom, 1999.). Bilo je to prije 12 godina.

Političko švrljanje i oportunizam Dodikovog SNSD-a vidi se u izjavi koju Igor Radojičić daje 2003., za vrijeme Alijanse. On za Nezavisne novine ocjenjuje „da je ljubav između vladajućih partija i dijela međunarodne zajednice završena, jer su shvatili da sa nacionalnim strankama ne mogu provesti reforme“. Tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedy Ashdown, na istom mjestu, kaže: „BiH ima jasan izbor: može se vratiti starim načinima rada u kojima je političarima ili političkim zvaničnicima bilo dozvoljeno da kradu od naroda ili se može pridružiti Evropi.“ Razlog ili povod ovim izjavama je, déjà vu, bilo upozorenje Stranke za demokratsku akciju da će se povući iz izvršne vlasti zbog uplitanja međunarodnih predstavnika u ekonomsku i sigurnosnu politiku države.

Zašto Radojičić odustaje od svojih ideja u ime „real-politike“, nije uopšte pitanje. On je, naime, još 1992. pisao o političkom programu Demokratskog saveza mladih (demokratskom hijatusu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine) kao logičnom nastavku reformskih poteza iz Markovićevog programa. U ovom političkom programu se, navodi on, nude detalji, tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, očišćeni od fraza, međunacionalne netrpeljivosti i proganjanja vječitog neprijatelja. Njegov politički manifest okrenut je, naime, čovjeku.

Dodik, koji je zajedno sa Plavšićkom rastjerivao SDS u Banjaluci 1998., nekoliko godina poslije u emisiji RTRS-a kaže da je SDS bio u pravu. Izgovaranje te konstatacije u tv programu traje manje od deset sekundi, bez ikakvog prijeloma, emisija ide dalje.

Da li ovi ljudi ovdje stvarno ne mogu prihvatiti drugu politiku do one koja im kaže da se ne može živjeti, a da se ne mrzi? Da li stvarno mogu prihvatiti način života koji opravdava zločine, jer su ih i drugi činili? Da li je to stvarno potrebno? Čitavo naše socijalno i prirodno mjesto življenja popločano je korupcijom i kompromitiranošću. Trag se zatire. Sve što se može imati u optici, prevara je. A unutarnja sloboda nije dovoljna, niti je sloboda.

II – Drugi dio

No, hajde da prelomimo ovu situaciju i problem ovako. Kroz još jedan element prizme. Nedavno je Dodik (10.03.2011.) izjavio sljedeće za RTRS: „Kako objasniti recimo činjenicu ... I neodoljivo podsjeća na proces raspada bivše Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević organizovao autobuse pa slao ljude po ostalim republikama, rušeći republička rukovodstva. Vi ste imali prije nekoliko dana ovdje došli ljudi iz Cazina, Kladuše i odaju po Banjaluci, a vijest na federalnim vijestima, kaje: Protesti u Banjaluci. I pokazuju ljude kako odaju. To su i naši neki mediji nasjeli na tome, jer su i oni, neki su od njih u toj nekoj službi rušenja i destabilizacije ...“

Riječ je naime o protestnoj šetnji Nevidljivih radnika svijeta u Banjaluci. Cilj ove šetnje 3. marta je bio da se ukaže na problem oštećenih radnika iz Bosne i Hercegovine, koji su radili ili još uvijek rade u Republici Sloveniji, kao i na neravnopravnost naših radnika i njihovog položaja u Evropskoj Uniji. Ja sam bio jedan od posrednika i organizatora ovog okupljanja.

I Dodik se sad tu, u toj emisiji, pita kako je moguće da ovi ljudi dođu u Banjaluku zbog problema u Republici Sloveniji i da „štrajkuju“. Jednostavan odgovor bi bio zato što je tu Generalni konzulat Republike Slovenije, i zato što ljudi imaju pravo na kretanje unutar BiH i to im niko ne može osporiti, a ni spriječiti. Pored adresiranja problema oštećenih radnika prema konzulatu R. Slovenije, potrebno je i senzibilizirati javnost o ovim pitanjima. Pretpostavlja se da veliki broj ovih ljudi dolazi i iz šire regije Banjaluke. Zbog toga je u Banjaluci i otvoren info-centar za prikupljanje dosijea oštećenih radnika iz Slovenije.

Sad kažem, kroz prizmu ovog slučaja, a povodom Dodikovih insinuacija i zabrane kretanja, da se grad i Dodik ne razumiju. On ne može da pojmi grad, a nije ni dovoljno zreo za to da zna da je svako pojmljenje grada, redukcija grada, nasilje nad njim. On se ne snalazi u gradu. On ne zna da grad ima svoju vlastitu dinamiku, da se ti ljudi međusobno ne poznaju, da grad ima svoju kulturu, svoj jezik, svoje sadržaje, svoje proturječnosti, svoj svijet. Grad nema onog vrhovnog, nema autoriteta koji redukuje sadržaje na bit političkog ili ludačkog mišljenja. Dodik poznaje grad samo kroz proces etničkog čišćenja, njegovog ubijanja, njegovog zatvaranja u izolovane nacionalističke idiome (uposebljenosti) i granice.

On ne može da shvati da grad zahtijeva diverzitet mišljenja, uvjerenja, ljudi, da zahtijeva otvorenost i suživot, da se on socijalno raslojava, da se preko socijalnog raslojavanja, zajedničkog življenja stvaraju i jezičke grupe, jezički kodovi, nevidljive, lakše i teže primjetljive diferencije, načini života. Da je grad bogatstvo dijaloga i neprekinutih različitosti. Jednostavno, g. Dodik nije spreman za gradski i genuin način življenja. Genuinost bi značila, makar, da mu ja i moje društvo ne smetamo ili da mu ne ometamo i remetimo njegov pojam.

Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike. A njegov pojam ne odgovara ni gradu, ni socijal-demokraciji, ni liberalizmu, ni meni.

Ja ti ne dajem oprost što ovoj djeci kvariš dom, što će im trebati godine da se izvuku iz tvog obrazovnog sistema, što meni svakodnevno otimaš prijatelje, i što se svakodnevno predstavljaš u moje ime. Iako prema gradonačelnikom Banjaluke sigurno makar nekakav respekt, prema tebi nemam. S gradonačelnikom ili izvršnom (i također, tako reći, zakonodavnom) vlašću grada Banjaluka imam problem zbog njegove ili njihove politike prema životinjama, biciklističkim stazama, Trgom Krajine, Parkom Petra Kočića, Statutom Grada Banjaluka koji ne dozvoljava kulturna prava drugih naroda Banjaluke i drugih Banjalučanki i Banjalučana, njihovog odnosa prema ratnoj prošlosti, itd.

Ali, trebaš znati da se izborni rezultati razlikuju od stvarne podrške. Kad se izađe na izbore u ovoj lošoj demokratiji, može se birati samo ono što je na glasačkim listićima. To govori dovoljno da se stvarna podrška ne podudara sa izbornim rezultatima.

Ovaj put si, pod povećalom, pogriješio protiv mene. Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH. Rušim je ovakvu nakaradnu.

depo.ba

Titov bunker u Konjicu na kulturnoj mapi svijeta

2011-03-21T17:10:00.003+01:00

PROGRAMI / PROGRAM ZA BOSNU I HERCEGOVINU / NA VRATIMA EVROPE

Titov bunker u Konjicu na kulturnoj mapi svijeta

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić

20.03.2011

Marija Arnautović

Podzemni grad – atomsko skloniše kod Konjica, koji je izgradila bivša bivša JNA, mogao bi postati mjesto ucrtano u sve kulturne mape svijeta.

Titov bunker u Konjicu danas čeka da posluži sasvim drugačijoj svrsi nego što je ona bila prije četrdesetak godina. Naime, u ovom će se skloništu, smještenom četiri kilometra od Konjica, 27. maja održati međunarodno Bijenale savremene umjetnosti D-O ARK Underground.

Ovaj događaj već je proglašen kulturnim događajem Evrope za 2011. godinu i okupće preko četrdeset likovnih umjetnika iz cijelog svijeta.

Titovo atomsko sklonište jedno je od najzanimljivijih mjesta u BiH. Njegova gradnja počela je u martu 1953. u blizini fabrike Igman. Riječ je o tri vikendice – kamuflažne zgrade - iz kojih se tunelima ulazi u zaštićeni objekat izgrađen u unutrašnjosti brda, u podnožju planine Zlatar.

Taj je objekat trebao predstavljati sigurno sklonište štabu vrhovne komande JNA u slučaju kriznih situacija i potencijalnog nuklearnog napada.

Radovi na njemu trajali su punih 26 godina i izvođeni su u najstrožoj tajnosti.

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić

1979. godine, kada je sklonište završeno, jedan od radnika koji je dobio posao u njemu bio je Konjičanin Hadžo Norić. Sjeća se kako o skloništu nije smio govoriti ni svojoj porodici, a mnoge je zanimalo šta se to u Konjicu zapravo gradi.

„Potpisali smo nekakav papir koji je bio državna tajna. Ni moji najbliži prijatelji, ni rodbina, nisu nisu mogli znati, nisam smio pričati gdje radim i šta radim. Samim potpisom te državne tajne nisam smio ni konzumirati alkohol. Baš je bila državna tajna. Ni rahmetli žena me nije pitala. Ni djeca. Niko živ. Niti sam smio reći kome šta. Stalno mi je u podsvijesti bilo da mi je to posao, egzistencija. Možda bi i sankcije neke bile. Šta ja znam šta bi bilo da je to došlo u javnost“, prisjeća se Norić.

Greške nije smjelo biti. Izgradnja Titovog bunkera je u to vrijeme bila treća po redu najskuplja državna investicija. Izgrađen je na dubini od 280 metara, mogao je primiti 350 ljudi i izdržati nuklearni udar snage do 25 kilotona. Za postojanje objekta šira javnost je saznala tek devedesetih godina.

Šifre ko može ući, a ko ne

Međunarodno Bijenale koje će se biti održano u skloništu ima za cilj da ga pretvori u Muzej savremene umjetnosti. Umjetnici iz cijelog svijeta trebalo bi da ožive ovaj mrtvi objekat, kaže jedan od selektora Bijenala, istoričar umjetnosti iz Crne Gore Petar Ćuković.

„Da na neki način ima bolju svrhu nego onu koja joj je prvobitno bila namijenjena. Ono što mogu da kažem, znajući konkretne radove i umjetnike s kojima smo mi sarađivali i koje smo odabrali da učestvuju na ovoj izložbi, ne sumnjam da će njihovi odgovori biti izuzetno duhoviti i da će imati umjetničku vrijednost sami po sebi, ali da će na izvjestan način i referirati na kontekst u kojem se taj objekat nalazi, a i na kontekst koji sada taj objekat nudi – kao jedno izolovano mjesto itd. Dakle, u tom smislu smo govorili da će se ono oživjeti“, kazao je Đuković.

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić

„Ovo je jednostavno prilika da se u tom objektu, koji je sam po sebi fantastičan, sigurno izaziva veliku radoznalost kod svih koji čuju za njega, desi jedno takvo bijenale koje bi sigurno promijenilo dosta stvari“,ocjenjuje direktor Bijenala Edin Hozić.

Direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Borka Pavićević, kaže da je jedna od osnovnih ideja Bijenala da igra umjetnost u prostoru i kontekstu. To nije novost u Evropi, dodaje ona.

„Već imate jedan dugi proces u Evropi, kojim se bivši vojni objekti dekontaminiraju kulturom, odnosno pretvaraju u mesta kulturne proizvodnje. Mi smo to uzeli upravo da ne bi bili, da kažem, u tom trendu koji ima jasnu poruku da se nešto demilitarizuje, mi smo uzeli taj bunker kao stvar, kao jedan objekt, kao produkt, takođe perioda hladnog rata“, rekla je Pavićević.

Hadžo Norić kaže da mu je tih davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka ideja da će atomsko sklonište kraj Konjica biti stjecište umjetnika iz cijelog svijeta bila nepojmljiva.

„To je bilo nemoguće. Recimo, dolazila bi naredba da ja nisam dao generalu ući u objekat. Dođe šifrovano odozgo ko može ući, ko ne može. Drago mi je što je to otvoreno, da vide ljudi da je to u centru grada, a da je sačuvano, da je ostalo, da je ipak Konjic prepoznatljiv po njemu“, kaže Norić.

Bijenale u Titovom skloništu sastojaće se od predavanja, izložbi, okruglih stolova, performansa i biti mjesto susreta mnoštva stranih i domaćih umjetnika, kustosa, teoretičara umjetnosti, a u samu organizaciju su uključene brojne institucije i udruženja iz BiH i regiona.

slobodnaevropa.org

Licorize servis

2011-03-21T17:00:00.010+01:00

Sve informacije na jednom mestu

Licorize je servis koji vam omogućuje da objedinite kanale informacija iz različitih veb-servisa i dodataka u jedan, u tzv. „stripove“ (engl. strip - traka).

Svakodnevno dobijamo veliki broj informacija iz raznih izvora. Neke od tih informacija odmah čitamo, a neke ostavljamo za kasnije, tj. pravimo obeleživače. Njih pravimo u svojim omiljenim pregledačima, zatim u Evernote, u Deliciouz, u raznim elektronskim blokovima, od izabranih tvitova u Twitter, od članaka u RSS, od članaka za kasnije čitanje u Instapaper ili Read It Later, od datoteka u Dropbox, itd.
.
Praveći te obeleživače, nadamo se da ćemo nakada kasnije imati vremena da to pročitamo. Ali, često to ne uspevamo, a što više vreme prolazi, sve slabije se snalazimo u toj gomili. Sve te informacije, mogu se importovati u Licorize.
.
Pomoću Licorize tim informacijama se može upravljati i one se mogu lepo sortirati. Sortiranje se može vršiti po: tipovima podataka, oznakama, projektima. Servis upravlja informacijama u stilu GTD (Getting Things Done – David Allen):
.

1) DOLAZNI MATERIJAL - prva etapa je prikupljanje članaka: u toku dana prikupljate materijale na jedno mesto
2) ŠTA JE TO? - sortiranje: npr. jednom nedeljno materijale sortirate; u Licorizepostoji Weekly review (nedeljni pregled) – deo u kome možete brzo pregledati materijale koji su skupljeni za nedelju dana i prisvojiti im tip, oznake, prejekte, a zatim odrediti i tip informaciji: zadatak, zabeleška, ideja,...
3) ŠTA SE SA TIM MOŽE URADITI?“ – imate 3 varijante: 1-udaljiti, staviti u korpu; 2-odložiti za kasnije (prisvojiti mu oznaku somedayMaybe); poslati u arhivu (prisvojiti Archive)
4) KOJA JE SLEDEĆA RADNJA? – ako je dolazni mateirjal vredan i zahteva neku akciju, postavljate pitanje „Koja je sledeća radnja?“
5) DA LI ĆE TO ODUZETI MANJE OD 2-3 MINUTA? - radnju, koja zahteva svega nekoliko minuta, bolje je:
6) URADITI TO ODMAH! – jer će se, inače, takvi zadaci skupljati i na kraju od njih neće biti ništa
Ako za radnju treba više vremena, onda se ona može odložiti na konkretni datum ili joj se može prisvojiti oznaka ASAP (As soon as possible — uraditi što pre).
.
Besplatni nalog daje vama lično velike mogućnosti. Ali postoje i platni nalozi, koji daju mogućnosti grupi: objedinjavanje stripova u projekte, zajednički rad sa drugim ljudima, tako da neku radnju možete prebaciti kolegi, stvaranje javnih online žurnala na bazi vaših prikupljenih materijala (platni nalozi su 5$ mesečno ili 49$ godišnje, a navedene su i mogućnosti za dobijanje popusta).
.
Integracija s Apture - kad u podešavanjima Licorize uključite integraciju saApture, onda će Apture postati dostupan pri pregledu stripova.
Servis Apture sam pominjala u više članaka: Toolbar po želji,
Praćenje sajtova (blogova)
.
Apture daje u isplivavajućem prozoru rezultate sa Interneta, za selektovani fragment teksta na veb-stranici. Možete ga instalirati u pregledač kao dodatak iApture će raditi na svakoj veb-stranici koju vi pregledate (npr.: dodatak za Chrome). Na svom sajtu (blogu), možete postaviti specijalni kod, da bi vaši posetioci mogli da koriste Apture.

blogsnelle.blogspot.com

Intervju sa mostarskom legendom, Marijanom Zovkom

2011-03-21T12:00:00.006+01:00

Zovko: Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru

arijan Zovko iz Ilića bivši je vlasnik restorana “Panorama”, najpoznatijeg mostarskog restorana osamdesetih godina. Kod njega je tad dolazila sva mostarska elita, ručali su direktori i značajni dužnosnici, večerali igrači i Uprava Veleža, a “Panorama” je tih godina bila sinonim mostarskog ugostiteljstva.

Čak i Lepa Brena je poslije legendarnog koncerta, kad se na stadion pod Bijelim brijegom spustila iz helikoptera, večerala u restoranu koji se nalazio na Žovnici.

Iz početka je na jelovniku bilo raznih jela, a kasnije se Zovko prebacio na riblje specijalitete, na koje su dolazili gosti iz cijele Jugoslavije. Restoran je radio do početka rata, a danas je Marijan u mirovini, radi malo oko kuće, i ubija dane prisjećajući se ranijih vremena.

U razgovoru uz kavu za Dnevni list priča svojim druženjima s legendarnim Mostarcem, Josipom Jolom Musom, bivšim direktorom JP Parkovi i Aluminijskog kombinata, čiji je Marijan dugo godina bio šofer. Isto tako nam je ispričao cijelu svoju životnu priču, kao i neke neugodne stvari s kojima se tijekom i nakon rata suočavao, jer su ga zbog prijeratnog uspjeha nerijetko nazivali 'komunjarom', iako nikad nije bio član Partije. O svemu tome pomalo razgovarali smo u njegovoj kući, smještenoj tik uz restoran “Panorama”, koji je danas u potpunosti zapušten, ali budi sjećanja na neka bolja vremena.

Rođen je u Ilićima u Mostaru 1938. godine. Živio je s roditeljima sve do završetka tesarskog zanata i na taj način nastavio je očev posao. Godinu dana po završetku zanata se bavio tim poslom. Vojsku je služio dijelom u Skopju, a kasnije se na vlastiti zahtjev prebacuje u Niš, gdje dobiva zaduženje voziti jednog zapovjednika JNA. Po završetku služenja vojnog roka dolazi u Mostar i mjesecima traži posao vozača. Međutim, kako ne uspijeva nešto pronaći, počinje raditi kao tesar na izgradnji Partizanskog spomen-groblja. No, kako je na gradilištu bilo jedno auto, on ga je vozao te je razvozio gdje što treba. To je radio cijelo ljeto 1961. godine.

- Tu me zamijetio pokojni Josip Jole Musa, tadašnji direktor JP Parkovi, i prebacio me je da vozim mrtvačka kola, a nakon određenog vremena predložen sam voziti Jolu Musu. Počeo sam vozeći 'Fiću' i onda smo s vremenom dobivali bolja auta. Sjećam se čak i našeg prvog službenog putovanja u Sarajevo. Krenuli smo iz Mostara, i na samom izlazu iz grada, kod današnje Inine benzinske postaje, Jole je rekao: Prelazi! I on je preuzeo auto i vozio do Sarajeva. Tu smo se na večer družili u jednom baru zajedno s radijskim voditeljem Mirkom Kamenjaševićem i još jednim novinarom...

Sutradan kad smo došli u Mostar službenice su me pitale gdje smo bili, što smo radili? Ja sam im rekao da smo odmah po dolasku otišli spavati, i nismo nigdje izlazili. Kad smo sljedeći put krenuli izvan Mostara, Jole me upitao zašto lažem službenicima? 'Što im nisi rekao gdje smo bili?', upitao me tad Jole. Na to sam mu ja odgovorio: 'Moj direktore, što one moraju znati gdje smo mi bili!' I od tad me Jole zavolio i svukuda smo išli. To prijateljstvo je trajalo dugi niz godina i ja sam bio njegov vozač više od dvadeset godina. I kad je otišao u Aluminijski kombinat i postao direktor 1976. godine, ja sam ga vozao, iako sam bio zaposlen u Parkovima. Jole nije vjerovao svojim šoferima u Aluminijskom i kad god bi išao izvan Mostara, zvao je mene. I kada sam 1973. postao šef Vile u Konjusima, ostao sam i vozač. Dolje su u restoranu odsjedali svi, od Džemala Bijedića pa nadalje. To je u to vrijeme bila živa atrakcija.

Koje godine otvarate restoran “Panorama”?

- Restoran sam otvorio 1979. godine. Jedno vrijeme sam tad radio i u Konjusima i Panorami, a prestao sam raditi kao šofer. Godine 1983. napuštam i Konjuse i posvećujem se u potpunosti restoranu.

Kako je uopće krenula ta ideja s restoranom koji je svojevremeno bio najbolji u Mostaru, pa čak i šire?

- Pokojni Jole Musa, Slavko Filipović i ja smo kupili zemlju u Žuljanima i prikolice te bi dolje ljetovali svake godine. Nakon određenog vremena ja se posvađam sa svojom i sa suprugama od Muse i Filipovića. Nešto sam se naljutio, prodao zemlju i odlučio se napraviti restoran ovdje. To je tad bilo brdo, na kojem je bilo nemoguće nešto raditi. Sjećam se da su tad govorili: 'U Zovaka uvijek mora biti jedan mahnit.' Prijatelji su mi pomagali oko izgradnje. Najveći problem mi je bila voda i njezino priključenje, što me je više koštalo nego izgradnja samog restorana. I konačno 1979. sam otvorio Panoramu, a Dragan Bijedić mi je na njoj bio arhitekt.

Odmah po otvaranju restoran je počeo odlično raditi. Sva elita koja je dolazila u Mostar ručala je i večerala u Panorami. Sve se ovdje organiziralo. Od hrane smo imali svega i svačega. S vremenom sam prešao na riblji meni, ali zadržao sam i ostalu hranu. Kakav je to bio restoran navest ću Vam kao primjer da je Getruda Munitić, operna pjevačica s društvom iz Opatije, dolazila na lignje u Panoramu. I danas me ljudi pitaju recept za lignje.

Tko je sve dolazio u restoran “Panorama”?

- Pored Jole Muse, koji je bio redovit gost, dolazili su direktori svih gradskih tvrtki, zatim gradonačelnici Jovo Popara, dr. Nijaz Topuzović, onda Žarko Markić....Sve gradske tvrtke su imale reprezentacijske troškove kod mene i 90 posto sam živio od reprezentacije. Sve je krenulo nizbrdo nakon što je Musa zatvoren, tad je prvo Hekom donio odluku o zabrani reprezentativnih troškova kod mene. Nakon toga odluku donosi Tvornica duhana, pa Elektroprivreda... Sve se mijenja, iako sam ja i dalje dobro radio. No, pred sami rat mi se razboljela žena, koja je nakon teške bolesti preminula 1989. godine. Nakon toga sam izdao restoran nekim momcima iz Širokog Brijega, no oni su to slabo vodili i dosta upropastili posao. Pred sami rat ja sam ponovno otvorio restoran, ali tad sam slabo radio. Nisam dobro kotirao, jer su me smatrali 'komunjarom' iako nikad nisam bio u Partiji.

Dolazilo je dosta poznatih osoba?

- Da, svakako. Kad je Lepa Brena imala koncert u Mostaru i spuštala se helikopterom na stadion, večera je bila kod mene. Sjećam se te večeri. Brena je pjevala na stadionu, a Rokeri s Moravu u hotelu “Mostar”. Ja sam mjesec dana prije znao da će Brena kod mene doći na večeru. To je bilo strašno. Bilo je i malo 'belaja' tu večer, ali o tome ne bih sad pričao. Zatim u moj restoran su dolazili i svi igrači Veleža, rukovodstva, ostali klubovi koji su igrali u Mostaru, ovdje su se dočekivali suci. Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru.

Za Vas se veže i anegdota kako ste kupili prvog dobermana u BiH?

- Imao sam dosta problema s čuvanjem objekta iako sam imao jednog vučjaka, za kojega sam imao osjećaj da ga treba prvo ugristi kako bi zalajao. I jednog dana sam u jednim dnevnim novinama pročitao da izlazi knjiga o svim mogućim pasminama. Knjigu je tiskala zagrebačka Mladost i nazvao sam rođakovu ženu u Zagrebu da mi kupi knjigu. I listajući naiđem na dobermana, koji mi se jako svidio. Nakon toga sam tražio po oglasima takvog psa i u oglasu naiđem na jednog da se prodaje u Ivanić Gradu. Sjednem u auto i odem po njega u Ivanić Grad. Platio sam ga tadašnja četiri milijuna dinara, što je bilo mnogo novca u to vrijeme. Govorili su kako najbolja krava košta milijun, a ja sam za 'ćuku' dao četiri milijuna dinara.

Jeste li ponovno otvarali restoran?

- Bilo je nekih ideja nakon rata. Imao sam ponudu napraviti objekt zajedno s strancima, ali nisam uspio dobiti papire. Isto tako je general Ivan Andabak želio otvoriti kockarnicu, na što nisam pristao i tako je prostor do danas ostao zatvoren i u njega bi se trebalo uložiti dosta sredstava.

Za Vas kažu da ste osamdesetih godina bili jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru?

- E, sad, to je teško reći. Od ugostitelja tih godina najjači smo bili ja, Vaha, Širaz, zatim Bale, a i Jusa je jako dobro kotirao. Dobro se zarađivalo.

Kakvo je danas stanje u ugostiteljstvu u Mostaru?

- Nikakvo. Nema narod novca. Onaj tko ima ne troši kao ranije. U naše vrijeme se znalo kad su kome plaće. Znalo se kad naplati Soko, Hekom, Aluminij, Parkovi....

Kakav je bio Josip Jole Musa kao čovjek?

- Moram ustati kad njega spomenem (i ustao je). Jole Musa je bio jedan veliki gospodin, prijatelj, raja i o njemu imam sve najbolje za reći. Nije bio sad neki veliki stručnjak, ali je znao raditi sve i sa svima, te što je najvažnije, bio je veliki čovjek. Kod nas nije bio samo odnos direktor – šofer, nego smo postali veliki prijatelji. Kad je došao iz zatvora, stalno smo se družili, bili smo kao braća. To prijateljstvo je trajalo do njegovih posljednjih dana. Jole je umro skoro na mojim rukama. Bio je jako krupan čovjek. Kad se razbolio, imao je 148 kilograma. Za bolest je doznao 4. srpnja. Umro je 5. prosinca, a tri dana prije toga ja sam ga kući uzeo u naramak i odnio da ga okupam. Tad nije imao ni 50 kilograma. Bolest ga je strašno uništila. Sjećam se njegovih riječi i komentara, kad je govorio da ga rak ni za dvije godine ne može pojest, koliki je bio.

Iako je puno dao Gradu Mostaru, Grad mu je kasnije u potpunosti okrenuo leđa?

- Kad je nakon rata pokrenuta ideja da Jole Musa postane gradonačelnik Mostara, on je rekao da može, ali samo ako će biti gradonačelnik cijelog grada. Govorio je: Jesam li ja pola čovjeka, ili cijel? Ako sam cijel, onda ću biti gradonačelnik cijelog grada! Polovici grada neću bit gradonačelnik, govorio je Musa. Kasnije je izvršen pokušaj atentata na njega, neko je ispalio rafal u stan. Igrom slučaja, Jole i supruga su, na sreću, prošli s manjim ogrebotinama.

Je li Musa poslije Partije kasnije bio član ijedne druge političke stranke?

- On je bio član Partije, ali su ga izbacili. Na prvim demokratski održanim izborima politički se organizirao i nosio je neovisnu listu. I ja sam tad bio peti na listi. Nakon toga Musa je pokrenuo privatni biznis zajedno sa Žarkom Markićem, Ivanom Primorcem. Malo poslije rata Musa je prešao u SDP, nakon čega je na njega letjelo kako kažu 'drvlje i kamenje'. Ubrzo napušta SDP i pokreće Stranku za Mostar zajedno s Radmilom Bracom Andrićem i povratnicima.

Govorite da su Vas zvali 'komunjarom', jeste li bili član Partije?

- Nikada. Jedino sam bio na neovisnoj listi zajedno s Jolom Musom. Osim toga, nikad više nisam bio član nijedne stranke, niti ću ikad više biti. To je meni 'bezveze'.

Kako se nekad živjelo u Mostaru?

- Slušajte, tko sedamdesetih i osamdesetih godina u Mostaru nije napravio kuću, treba ga 'ubiti'! Tako se dobro živjelo u to vrijeme.

A kako se danas živi?

- Pa, s dvjesta-trista maraka mirovine. Općenito mislim da se lošije živi. Znam to, jer radim pomalo u Udruzi umirovljenika 'Hum'. Svaki dan dolaze ljudi i traže financijsku pomoć.

Kakvo je stanje u Mostaru? Koje je po Vašem mišljenju najbolje rješenje?

- Najbolje bi bilo da se živi zajednički u Mostaru, ali ne vjerujem da će uskoro do toga doći. Idemo sve dublje, iako znam dosta ljudi koji su za ujedinjenje. U Mostaru nam rade ljudi sa strane, iz drugih županija dolaze i zarađuju. Ujutro od 7.30 do 8.30 sati nema šanse da se uključim u promet na Žovnici.

Koliko je Mostar izgubio u ratu?

- Mostar je sve izgubio u ratu. Ja sam mnogo putovao, i za mene su Mostar i Novi Sad bili najbolji gradovi. Odlično su se razvijali, a to je kasnije naslijedila i Čapljina. Što ćemo danas? Nemamo ništa. Kontejneri nam se nalaze nasred puta.

Čime se sada bavite?

- U mirovini sam. Radim malo oko kuće. Bavim se poljoprivredom. Imamo kokoši, svinje, i mogu Vam reći da posljednje četiri godine nisam kupio meso. Drago mi je otići i u grad po danu, i malo navečer prošetati. Tako se zabavljam nekako.

bljesak

Vedrana Rudan: Smrt se zove...

2011-03-21T09:00:00.001+01:00

Sve smo to već stotinu puta vidjeli. Ameri bi bili smiješni da nisu toliko opaki. Definitivno najveći zlikovci u povijesti čovječanstva

piše: Vedrana Rudan

Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila” koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.
Koja greška. Na američkim cestama prosvjeduju gladni Amerikanci, bez tenkova, na libijskim cestama su “borci za slobodu” naoružani do zuba. Tko ih je naoružao? Kakvo glupo pitanje. Zašto? Amerima, onom malom Mađaru koji misli da je Napoleon jer nosi cipele broj trideset i šest i ostalim američkim dečkim na terenu, treba nafta.
Rusija se suzdržala? Kina se suzdržala? Njemačka ne želi ratovati? Neki Arapi ne smiju Amerima reći ne. Krenuo je rat koji će u Libiji “civilima” donijeti mir. Koliko je libijskih civila već nakon prvih letova američkih i evropskih borbenih aviona izgubilo život ne znamo a nije ni bitno. Svi su poginuli da bi Libiji demokracija zakucala na vrata.
Sve smo to već stotinu puta vidjeli. Ameri bi bili smiješni da nisu toliko opaki. Definitivno najveći zlikovci u povijesti čovječanstva. Dnevno se zadužuju dvije milijarde dolara, Kina ih je kupila, Rusi nisu goloruki a Arapi imaju i love i iskustva sa svojim dugogodišnjim “saveznicima”…Ipak je sve nekako uzalud.

Frank Zappa - Fuck Your Self in Electric Sheep

Možda će svijetu ipak donijeti sreću revolucija koja tinja u samoj Americi. Obični Amerikanci žive poput ljudi iz trećeg svijeta i sve im je jasnije da je besmisleno ginuti u Libiji i libijama da bi njihovi gospodari spremili milijarde dolara u vlastite džepove. Čak su prozreli i lutka koji im je svojom crnom kožom garantirao promjenu.
Sve je teže živjeti u ovakvom svijetu. Mi evropski bijednici postali smo NATO sinovi i kćeri. Kad plane Amerika krenut ćemo braniti američku demokraciju od Amera. U međuvremenu God Bless Libija.

Američki odvjetnik Dražena Petrovića zaradio zlatni rudnik

2011-03-21T08:50:00.003+01:00

Nicholas Ivan Goyak zastupao je Dražena u ostavinskoj raspravi na Floridi * Tragično preminulog košarkaša pridobio je dalmatinskim porijeklom pa mu je pokojni košarkaš povjerio spor težak 10 milijuna dolara s Real Madridom * Dok je zastupao Dražena živio skromno na imanju koje je poslije pretvorio u štalu za uzgoj konja * Poslije Draženove smrti Goyak ostao privremeno bez licence za rad da bi se potom obogatio i preselio na imanje vrijedno 3,8 milijuna dolara * Danas upravlja tajkunskim carstvom i involviran je u 60 američkih poslovnih subjekata

Prvi glas o strašnoj pogibiji košarkaškog Mozarta u američkim medijima objavila je našoj javnosti potpuno anonimna osoba.

Los Angeles Times 8. lipnja 1993. donio je: "Slavni igrač New jersey Netsa Dražen Petrović poginuo je u automobilskoj nesreći u Njemačkoj",kako tvrdi njegov odvjetnik Nicholas Goyak iz Mc Minnvillea iz Oregona.
On je izjavio je kako mu je Draženova obitelj potvrdila tu tragičnu vijest.
Istražujući građu za knjigu "Kondo, kondo" otkrila sam niz zanimljivih podataka o osobi kojoj je Draženza života poklonio povjerenje u pravnom smislu.
Prvi službeni trag uspjela sam pronaći u lokalnim američki novinama.
Tako je Deseret News 30. srpnja 1989. izvijestio kako je Dražen Petrović preko svojih američkih odvjetnika Nicholasa I. Goyaka i Kevina O'Connella podigao 10 milijuna dolara tešku tužbu protiv Real Madrida.
Zatraženo je 5 milijuna dolara generalne odštete te 5 milijuna dolara kaznene odštete. Tada je Draženimao 25 godina.
U tekstu se spominjalo kako je uz tužbu koja je podignuta na jednom okružnom sudu u Oregonu priložena i kopija ugovora. Spor je nastao zato što je Dražensmatrao kako ima pravo na pripadajući dio otkupne klauzulu prema ugovoru s Real Madridom.
U to vrijeme skauti Portland Trail Blazersa pregovarali su s madridskim klubom oko Draženovog prelaska u NBA ligu.
Petrović je u tužbi tvrdio kako su predstavnici Real Madrida lažno predstavili američkom klubu da nemaju nikakve ugovorne odredbe prema kojima duguju odštetu igraču u slučaju transfera u drugi klub.
Real Madrid se teretio kako je u Portland poslao netočnu i nepotpunu dokumentaciju negirajući postojanje ugovora potpisanog u listopadu 1986. godine.
Uz Dražena formalni sutužitelj je bio i klub iz Portlanda koji nije potraživao nikakav novčani iznos
To je bila pozadina slučaja koji je na stranicama Wikipedije opisan sljedećim riječima: " Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima sjevernoameričke profesionalne lige. Košarkašku zvijezdu iz Hrvatske privolili su u svoje redove 1990. godine kada je Dražen postao član Portland Trail Blazersa. Real Madrid ga u početku uopće nije želio pustiti u NBA ligu, pozivajući se na ugovor između španjolskih klubova i NBA lige, kojim se reguliraju prelasci igrača. Dražen je podnio sudsku tužbu i nakon presude u njegovu korist mogao je igrati za Portland Trail Blazerse".
Nisu mi poznati svi detalji ishoda ovog spora. Također, postoje i različite verzije koliko je klub iz Portlanda platio Real Madridu za Draženov prelazak u svoje redove.
No jedna je izjava više nego znakovita.
Kad je u kolovozu 1989. Dražen pristupio NBA momčadi, njegov agent, sada 58-godišnji Warren LeGarieiz Los Angelesa, izjavio je kako se radi o najskupljem prelasku jednog europskog igrača u NBA. LeGarieje u uz Dražena preuzeo i zastupanje njegova prijatelja i reprezentativnog suigrača Stojka Vrankovića. Tako je LeGarie iz svog doma u mondenom predgrađu Los Angelesa, Santa Monica Bulevaru, rješavao vizu za Stojka i transfer u NBA početkom 1990.
Uz sada 70-godišnjeg odvjetnika Gojaka, agent LeGarie je dakle bio druga osoba koja je u američkim medijima objavila vijest o Draženovoj pogibiji.
Puno je medijskog prostora posvećeno temi zašto je Dražen u Portlandu više sjedio na klubi nego igrao.
Dok su neki razloge nalazili u tome da se isprva nije snašao u obrani na NBA način, drugi su isticali slavnog bek šutera Clydea Drexlera tima iz Portlanda. Spominjan je i animozitet Draženovog agenta i njegovog trenera Ricka Adelmana. Rasprave o lošim odnosima Draženova trenera i agenta išle su toliko daleko da se spominjalo kako je Adelman prezirao LeGariea jer je mislio kako mu je jedini cilj trgovina igračima, često i na štetu matičnog kluba.
Tako su napisani i neki tekstovi kako je LeGarijev cilj s Draženom bio prodati ga vrlo brzo drugom klubu te oštetiti Portland.
Bilo kako bilo, Draženovo nezadovoljstvo minutažom u Trail Blazersima nakon sezone i pol toliko je kulminiralo da je silno želio otići u bilo koji drugi, pa čak i lošiji NBA klub.
Potpisao je za New Jersey Netse i tada se dokazao kao pravi košarkaški Mozart.
Ne samo da je te 1992. bio najbolji šuter tima a pogotovo trica, nego i najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi.
Još jedan trofej, ne manje važan, bio je i onaj najboljeg beka pucača NBA te sezone. Igrački je eksplodirao a američki mediji nazvali su ga Dražen pištolj! Tako je nepogrešivo ciljao u koš!
Stravična igra sudbine 7. lipnja 1993. i fatalna automobilistička nesreća prekinula je san 29-godišnje košarkaške legende.
Njemačku nesreću su, kako je poznato, preživjele vozačica, Draženova djevojka manekenka KlaraSzalantzy, poslije supruga njemačkog nogometnog reprezentativca Olivera Bierhoffa, te košarkašica rodom iz Turske Hilal Edebal.
Imena ljudi od najvećeg Draženovog povjerenja u Americi iščezla su u zaborav. Mene je zanimalo je liDražen i u kolikoj mjeri bio prekretnica u njihovim životima, barem onom financijskom dijelu.
Na ime Nicholasa Goyaka naišla sam u floridskom zemljišnom registru.
Iz dokumenata je bilo vidljivo kako je Goyak formalno prepisao na sebe 1996. floridsku Draženovunekretninu sve do okončanja ostavinske rasprave.
No iz drugih, sudskih papira bilo je jasno kako je propustio neke pravne radnji zaštite Draženoveimovine, te su na jednom lokalnom floridskom sudu čak pokrenuti i sudski postupci u kojima se pokojniDražen pojavio kao tužitelj kako bi se razriješila jedna sporna situacija.
Što je presudilo da Dražen izabere Goyaka, čije je puno ime glasilo Nicholas Ivan, za pravnog zastupnika.
Vjerojatno njegovo hrvatsko, odnosno dalmatinsko porijeklo.
Naime, odvjetnikova je obitelj Gojak stigla u Ameriku iz mjesta Veliko Brdo iz Baške Vode.
Tako je dalmatinska veza a vjerojatno i poznavanje jezika presudilo da Dražen, rođeni Šibenčanin, izabere čovjeka kojem je uža specijalnost bila korporacijsko pravo. Naime, Goyak je od 1966. pa sve do ljeta 1995. kad je na zahtjev dviju saveznih američkih država (Washingtona i Oregona) privremeno izgubio licencu za rad bio posve izvan sfera tzv. sportskog prava ili zastupanja.
Licencu je izgubio, kako je službeno opisano, zbog kriminalnih postupaka, zloupotrebe povjerenja klijenata te neurednog vođenja kluba.
Bio je niz godina pod monitoringom disciplinke američke odvjetničke disciplinske komisije prije nego što mu je izrečena ta drakonska mjera.
Iz opisa uzroka privremene zabrane rada jasno se vidio Goyakov profil.
Opisano je kako je izdavao čekove bez pokrića, obećavao izmiriti dugove vjerovnicima a da je potom prestao se javljati vjerovnicima, odnosno izbjegavao suradnju s nadležnim tijelima.
Sve u svemu, prilično hohštaplersko ponašanje za jednog odvjetnika.
Također, iz javnih američkih registara razvidno je kako je Goyak promijenio na desetine što privatnih što poslovnih adresa seljakajući se kroz tri savezne američke draževe. Također, imao je i više identiteta što se vidi iz rubrike alias.
Neosporne su i Gyakove turbo poslovne ambicije. O njima svjedoči to da se njegovo ime u trgovačkom sudskom registru države Oregon nalazi u čak 68 registara i nešto malo manje poslovnih subjekata.
Kao biznismen bavio se svim i svačim, od uzgoja i trgovine arapskim konjima, kućnim ljubimcima, medicinskim uslugama, savjetovanjem, akvizicijama...
Sve tvrtke do zastupanja Dražena manje više su bile nesolventne i kao takve ugašene.
Godinu dana poslije Draženove smrti registrirao je tvrtku Professional Sports of Oregon Inc. te čitav niz drugih profitabilnih kompanija.
Neke od njih bave se isključivo rudarstvom a preko jedne je bio i u upravi rudnika zlata Rye Patch Gold Corp.
U vrijeme dok je zastupao Dražena, potkraj osamdesetih, Goyak je živio na skromnoj farmi na adresi 14900 NW Willis Road u gradiću Mc Minnivillle a sjedište njegova iznajmljena ureda u Portlandu bilo je na adresi 101 SW Main Street apartman broj 1550.
Ta će se adresa pojaviti i u floridskom registru uz Draženovo ime gdje je opunomoćenik.
Šokiralo me otkriće da je Draženova floridska nekretnina bila skromna čak i za domaće prilike. Činjenica da je kupljena na kredit samo je posvjedočila kako je fascinantni košarkaš bio iznimno skroman. Draženova prizemnica bila je skoro trostruko jeftinija je od Rađine ili Kukočeve američke nekretnine a čak 10 puta jeftinija od vile Stojka Vrankovića u predgrađu Los Angelesa.
Vratimo se Draženovom odvjetniku.
Kad mu je "krenulo", bivša će kućna adresa postati farma za uzgoj konja arapske pasmine koju će preuzeti na upravljanje njegova kćer Kathleen sa mužem Joshuom. Imanje je bilo oglašeno na prodajupreko weba s cijenom od 595.000 dolara.
Sada četrdesetgodišnjaci,Goyakovi sin Mark i kćerka Marianne putovat će svijetom a obići će zemlju svojih predaka.
O tome svjedoče brojne fotografije koje će na društvenim mrežama ostaviti Mark Goyak.
Da su sin i kćer američkog odvjetnika Dražena Petrovića itekako svjesni svojih korijena posvjedočit će slika s Makarske rivijere gdje će se u pozadini s velikim brdom uslikati Marko i Marijana (imena su napisana na hrvatskom) s dopisanom frazom "Volim život".
Odvjetnik Goyak je u međuvremenu od skromne farme znatno napredovao tako da je njegova aktualna adresa imanje vrijedno 3.799.000 dolara.
Na adresi 15460 SW Rock Of Ages Road u McMinnvilleu nalazi se sadašnja Goyakova rezidencija - vila s preko 400 kvadrata i 5 spavaćih soba na preko 20.000 kvadrata zemljišta. Na istoj je adresi sjedište je i odvjetničkog ureda koji je zapravo nekativan.
Goyakove usluge koristi i portlandski poduzetik porijeklom iz ex-Yu Branko Lončar kroz njihovu zajedničku tvrtku.
Nicholas Goyak aktivan je i na Facebooku. Na njegovoj stranici u kategoriji omiljeni sportaš nalazi se samo jedna slika, naravno Draženova u jugoslavenskom reprezentativnom dresu.
Nije mi poznato da je ikad obišao Draženov grob i jesu li posve utihnuli odnosi njega i obitelji pokojnogDražena nakon završetka ostavinske rasprave u Americi.
Što se tiče Draženovog agenta LeGariea zanimljivo je da se njegovo ime pojavljuje u zemljišnom registru Los Angelesa upravo 1990. godine, kad je završen transfer Dražena u Portland. Iz zemljišnih knjiga San Francisca gdje je sjedište njegove agencije vidi se posjed brojnih nekretnina. Inače, on je i dalje posrednik u košarkaškim NBA transferima preko svoje privatne agencije smještene. Agent LeGarietakođer, posjeduje nekretninu u blizini Honolulua na Havajima.
I na primjeru pokojnog Dražena vidi se, kako se u vrhunskom sportu gdje se vrte veliki novci, najbolje pozicioniraju razni agenti ili pravni zastupnici posebice ako njihovo temeljno načelo nije, "zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u nama". Odnosno likovi poput onog iz proslavljenog filma "Đavolji odvjetnik".
Nažalost, Dražen više nije među nama pa nema šansu kao mi živi - nema šansu biti pobjednik i na životnoj sceni kao što je to bio na košarkaškom terenu.

COPYRIGHT: Informacije su dijelovi iz prve regionalne interaktivne knjige "Kondo, kondo" zagrebačke novinarke Irene Divković Milanović.

(Irena Divković Milanović/SUTRA.BA)

STJEPAN ŠIBER: Dolaskom reisa Cerića počela islamizacija Armije BiH

2011-03-21T08:40:00.007+01:00

Penzionisani general Armije BiH i jedan od potpredsjednika Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) Stjepan Šiber rekao je da je proces islamizacije ove armije počeo dolaskom Mustafe Cerića na čelo Islamske zajednice BiH, dok je islamski lobi kojeg je on zagovarao doveo mudžahedine u BiH.

On je naglasio da je Cerić to provodio uz pomoć Hasana Čengića i Sulejmana Vranja, koji je kasnije postao general.

"Riječ 'mudžahedin' znači 'Alalhov nasljednik'. Zar su to Allahovi nasljednici koji ubijaju Hrvate i Srbe, kolju i otimaju tuđa dobra", rekao je Šiber za internet portal depo.ba, tvrdeći da su ratnog zapovjednika Armije BiH Rasima Delića, u stvari, ubili mudžahedini.

Prema njegovim riječima, Delić, kojeg je Haški tribunal osudio na tri godine zatvora zbog ratnih zločina, "pojeo se radi mudžahedina".

"Mudžahedini i taj reis su nalagali ubijanje što više Srba, a i Hrvata, mada se to od mene tajilo, jer su svi znali da sam ja zamjenik zapovjednika", rekao je Šiber.

Upitan jesu li pripadnici JNA prvi zapucali u Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine, Šiber je rekao da Srbima nije bilo do pucanja, već do toga da spasu goli život. On je rekao da ne može kazati da su pripadnici JNA prvi zapucali, niti da nisu, ali da je "neko zapucao".

Na pitanje slaže li se da se u Dobrovoljačkoj dogodio zločin, Šiber je rekao da je "čuo da su dvojica ili trojica bivših kolega, pukovnika, ubijeni u Dobrovoljačkoj".

"U svakom slučaju, taj zločin u Dobrovoljačkoj bi bio strašan da nije bilo Jovana Divjaka", smatra Šiber, dodavši da su ključni tada bili Stjepan Kljujić i Ejup Ganić, kao i čovjek koji se tada nametnuo Zaim Backović.

"Stjepan Kljujić i Ganić su bili na vezi na tom telefonu koji je držao u rukama Zaim Backović i oni su uglas rekli Aliji (Izetbegoviću), kad se javio iz Dobrovoljačke: 'Alija, ti nisi zapovjednik, ti si zarobljenik. Mi tebe zamjenjujemo, mi tebe zastupamo. Ne možeš ti zapovijedati odatle'", rekao je Šiber.

On smatra da su bivši predsjednici BiH i Hrvatske Alija Izetbegović i Franjo Tuđman trebali odgovarati pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu.

"Da nisu umrli bilo bi im suđeno. Ipak, Alija bi mogao odgovarati samo u vezi islamskog fundamentalizma", rekao je Šiber.
www.sutra.ba

BiH gubi tržište od 156 miliona eura?

2011-03-21T08:30:00.008+01:00

U Odjelu za regionalni i ruralni razvoj UNDP-a BiH naglašavaju da bi naša zemlja mogla izgubiti tržište na kojem godišnje zaradi 156 miliona eura, a da na tu činjenicu niko ne upozorava bh. privrednike.

"Ulazak Hrvatske u EU predviđen je za 2013. godinu, a šest mjeseci prije utvrđivanja tačnog datuma pridruživanja sav izvoz iz BiH u tu zemlju bit će zaustavljen. Nekima se možda to još čini kao daleka budućnost, ali kako napredujemo s prilagođavanjem propisa evropskoj regulativi, sigurno je da za dvije godine nećemo ništa stići završiti" - kazao je za "Avaz" Nedim Ćatović iz Odjela za regionalni i ruralni razvoj UNDP-a.

Dodao je da je na nivou BiH prije godinu donesena mapa puta, koju je napravilo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, uz podršku stranih organizacija, ali to je samo početni korak i nismo mnogo odmakli.
"Potrebno je uskladiti zakone na državnom i entitetskim nivoima kako bi se spriječilo preklapanje. Ako se to ne uradi na vrijeme, firme koje ne budu mogle plasirati proizvode na tržište EU propast će i hiljade ljudi će ostati bez posla. Zato se privrednici, posebno proizvođači hrane, moraju uključiti u ovaj proces i vršiti stalni pristisak na odgovorne" - ističe Ćatović.

Spisak želja

S ovom ocjenom slažu se i u Uredu za veterinarstvo BiH te dodaju da se bh. privrednici za sada zadovoljavaju izvozom u Hrvatsku i Srbiju.

"To je sada uredu, ali šta kada Hrvatska, a onda i Srbija uđu u EU? U BiH imamo samo četiri firme za preradu ribe i ribljih proizvoda koje zadovoljavaju kriterije EU. Nedavno smo putem delegacije EU u BiH uputili "spisak želja" da izvozimo meso peradi, jaja, med i mlijeko. No, to je proces koji traje mjesecima i godinama i moramo ga ubrzati" - kazao nam je Sanin Tanković, sekretar Ureda za veterinarstvo BiH.
www.sutra.ba

Sve veća ponuda nacističke litarature u UK

2011-03-21T08:20:00.004+01:00

Bizaran fetiš ili bestseler mamac?

Samo tokom prošle godine knjižare u Velikoj Britaniji preplavilo je više od osamsto naslovakoji se bave ne samo životom Adolfa Hitlera, već i drugim aspektima Trećeg Rajha.

Kako bi izgledala Velika Britanija da Hitler nije poražen, na koji način SAD i ostale saveznice koriste nacistička naučna otkrića i kakvu je ulogu magija imala u usponu Nemačke samo su neke od tema kojim se bave najnovije britanske knjige.

Prema podacima do kojih je došao Klajv Andreson, novinar BBC-a, u 2010. godini objavljeno je neverovatnih 850 knjiga nacističke tematike. Statistika iz 2000. godine, do koje je Anderson došao, pokazuje da je te godine objavljeno čak petsto naslova manje nego prošle godine.

Da popularnost nacističkih tema među britanskim čitaocima nije novost, govori i knjiga “Golf za mačke”koju je satiričar Alan Koren napisao 1975. godine. Na naslovnoj strani knjige, osim mačke koja igra golf, našla se i svastika. Prema Korenovom istraživanju teme o kojima Britanci najviše vole da čitaju su mačke, golf i nacisti.

“O čemu je zapravo reč? Da li kupci knjiga u Britaniji još uvek traže upozorenja iz skorije istorije ili neke od njih zaista privlači sablasan glamur najvećeg svetskog zlikovca? Da li je reč o novoj vrsti fetiša”,pita se Anderson.

On takođe primećuje da je interesovanje za Hitlera mnogo veće u odnosu na pažnju koju privlače knjige koje se bave Staljinovom Rusijom ili Kinom u doba Mao Cedunga. Tako se u prodaji pojavila i“Hitlerova privatna biblioteka”, knjiga o Hitlerovoj ličnoj kolekciji knjiga.

Međutim, osim knjiga koje drže do istorijskih činjenica, brojna su i izdanja iz oblasti naučne fantastike, sa nacistima u glavnoj ulozi. Tako su, bar u knjigama, nacisti izvodili ekperimente sa letećim tanjirima, a interesovali su se i za izgubljeni grad Atlantis, svemirske rakete i putovanje kroz vreme.

Ipak, Anderson, osvetljava i drugu, ekonomsku stranu priče. Naime, uprokos ekonomskoj krizi koja je uzdrmala i izdavaštvo, od knjiga koje na bilo koji način govore o Trećem Rajhu izdavači su tokom 2010. godine zaradili više od dvanaest miliona funti.

www.b92.net

Pronađena najveća količina sadržaja dječije pornografije

2011-03-21T08:10:00.002+01:00

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske podnijelo je Okružnom tužilaštvu Doboj dvije dopune izvještaja o počinjenom krivičnom djelu proizvodnja i prikazivanje dječije pornografije.
Prijava je podnesena protiv jednog 46-godišnjeg lica iz Dervente, izjavila je Srni portparol MUP-a RS Mirna Šoja

"Prilikom pretresa, policija je kod ovog lica pronašla do sada najveću količinu dječije pornografije u BiH. Policija je u računaru koji je koristio i na diskovima pronašla oko 2.000.000 fotografija i 7.000 video snimaka dječije pornografije, kao i torbu punu dječije garderobe", navela je Šoja.
Prema njenim rječima, Policijska stanica Derventa ranije je protiv ovog lica podnijela izvještaj zbog postojanja osnova sumnje da je počinio isto krivično djelu i izrečena mu je mjera pritvora do 9. maja 2011. godine.
Ona je dodala da ga policija sumnjiči da je pripremao i postavljao sadržaje dječije pornografije, snimke i fotografije na veb-sajtove sa ovim sadržajima.

Srna nezvanično saznaje da je riječ o Samiru Skeliću koji privremeno živi u Derventi, nekadašnjem pripadniku HVO-a koji je u ratu ostao bez obje noge.
Policija je, takođe, otkrila da je on jedan od istaknutijih članova udruženja pedofila i da je zbog svojih radova bio veoma cijenjen u ovim krugovima, da je isključivo sarađivao sa pedofilima u inostranstvu i da je svoje radove prilagođavao inostranom tržištu.
Govori njemački, engleski i arapski i odličan je programer i veb- dizajner.

Osim sadržaja dječije pornografije, policija je kod Skelića pronašla i dosta materijala, DVD-a sa islamističkim sadržajem, kao i o vehabizmu
Autor: Agencije

Srbija- Izostala zabrana navijačkih grupa

2011-03-21T08:00:00.000+01:00

Pogrešna adresa: Ustavni sud Srbije

Photo: Stock

Ustavni sud Srbije je saopštio da je odbacio predlog Republičkog javnog tužilaštva za zabranu 14 ekstremnih navijačkih podgrupa

Kako je objavljeno na sajtu tog suda predlog je odbačen "zbog nepostojanja ustavnih i zakonskih pretpostavki za vođenje postupka pred ustavnim sudom i odlučivanja o takvom zahtevu". U kratkom obrazloženju sa sednice koja je bila zatvorena za javnost nisu navedeni drugi razlozi.

Odluku Ustavnog suda Srbije da odbaci inivijativu Republičkog javnog tužilaštva za zabranu rada 15 navijačkih podgrupa, u nadležnom tužilaštvu nisu želeli da komentarišu.

Ustavni sud je u decembru prošle godine odbacio zaključak sudije izvestioca Dragiše Slijepčevića da je sud nadležan da odlučuje o zabrani registrovanih i neregistrovanih udruženja i podgrupa.

Odbacivanjem tog zaključka tada je odloženo razmatranje zahteva republičkog javnog tužioca, a sudija izvestilac je trebalo da predloži dalje postupanje.

Glavna tačka sporenja tada bila je da li je Sud nadležan da raspravlja o zabrani neregistrovanih udruženja, kao što je slučaj sa 15 ekstremnih navijačkih podgupa.

U svom zaključku, sudija izvestilac je naveo da je Ustavni sud nadležan da odlučuje o zabrani rada registrovanog, ali i neregistrovanog udruženja osnovanog u skladu sa zakonom, kao i delova udruženja bez statusa pravnog lica u okviru registrovanog udruženja, ali je podsetio i na mogućnost da neregistrovana udruženja deluju tajno.

"Međutim, da li su 'udruženja' čiju je zabranu predložio republički javni tužilac tajno osnovana mimo uslova propisanih zakonom, u konkretnom slučaju ne može se utvrditi iz dostavljene dokumentacije, zato smatram da se do odgovora na ovo faktičko pitanje može doći jedino na javnoj raspravi", ocenio je tada Slijepčević.

Inicijativu za zabranu navijačkih podgrupa podneo je bivši republički tužilac Slobodan Radovanović, 16. oktobra 2009. godine.

U predlogu se navodi da je zabrana tih podgrupa predložena zbog delovanja koje je usmereno na "nasilno rušenje ustavnog poretka, kršenje zajamčenih manjinskih i ljudskih prava, kao i izazivanja rasne, verske i nacionalne mržnje".

Na osnovu prikupljenog materijala i dokaza do kojih je došlo Tužilaštvo, te podgrupe su okvalifikovane kao ekstremne i kao one koje izazivaju nasilje i nered na sportskim terenima.

Predlog za zabranu ekstremnih navijačkih grupa i podgrupa u okviru udruženja građana i van udruženja i njihovo brisanje iz registra podneo je vršilac dužnosti republičkog javnog tužioca Slobodan Radovanović 16. oktobra 2009. godine.

Tužilac je zatražio zabranu navijačkih podgrupa: "Ultra boys", "Belgrade boys", "Ultras", "Brigate", "Alkatraz", "Ludaci-Padinska Skela", "Anti-Romi", "South family", "Head hunters", "Irriducibili-NBG", "Shadows", "Extreme boys", "Čuvari časti", "Brain damage" i "United Force 1987".

e-novine.com

Društvo J.B.Tito- Fašizam buja svuda oko nas

2011-03-20T16:00:00.004+01:00

Društvo "Josip Broz Tito"

"Fašizam buja svuda oko nas"

Desetu godinu svog postojanja Društvo "Josip Broz Tito" Sarajevo ispunit će različitim aktivnostima koje su u prvom redu namijenjene mladima, istaknuto je danas na petoj redovnoj skupštini tog društva u Sarajevu.

Predsjednica Društva Ljiljana Smailbegović podnijela je izvještaj o radu Društva u periodu između dvije skupštine, a sekretar Dževad Kapetanović plan rada Društva za ovu godinu.

On je kazao da je planirano raspisivanje literarnog nagradnog natječaja za đake srednjih škola o temi "Antifašizam - naša sadašnjost i naša budućnost", a nakon objavljivljenih rezultata bit će organizovan i okrugli sto o toj temi.

Mladima je namjenjena i javna tribina o položaju mladih u današnje vrijeme i razlikama u njihovom životu u odnosu na mlade generacije u Titovo vrijeme.

Mladi će imati priliku da javno ispolje svoju antifašističku opredijeljenost i prilikom obilježavanja 70. godišnjice ustanka naroda BiH i Hrvatske, 27. jula kada će biti organizovana zajednička centralna svečanost antifašista iz naše zemlje i Republike Hrvatske.

Društvo "Josip Broz Tito" Sarajevo će i ove godine organizovati posjetu svojih mladih članova Kumrovcu, gdje se održava centralna proslava Dana mladosti, a bit će organizovani i izleti u Jablanicu i na Tjentište u okviru obilježavanja 68. godišnjice bitke za ranjenike na Neretvi, odnosno proboja 1943. godine na Sutjesci.

Također, u novembru planiraju posjetu Jajcu gdje će obilježena i 68. godišnjica AVNOJ-a.

U Sarajevu će na priogodan način biti obilježeni: 6. april, 1. maj, godišnjica smrti Josipa Broza, Dan pobjede, Dan mladosti i Dan državnosti BiH.

Među zadacima ovog društva predviđenih programom rada za 2011. su i priprema i štampanje kalendara s Titovim portretima za narednu godinu, pošto je prihod od prodaje tih kalendara važna stavka u budžetu Društva i utiče na realizaciju plana rada.

"I dok fašizam, to najveće zlo u istoriji čovječanstva buja svuda oko nas, oni koji su najviše dužni da podrže svaku afirmaciju antifašizma, oni što upravljaju državom i državnim kapitalom, indiferentno posmatraju sve to kao da ih uopšte ne tangira", kazao je Kapetanović.

Skupština će izabrati devet članova Upravnog i tri člana Nadzorno odbora Društva "Josip Broz Tito" Sarajevo

sarajevo-x.com

Najgore Vijeće ministara BiH ikada!!!

2011-03-20T15:50:00.006+01:00

Kada vlada jedne države poput BiH nema nikakav odgovor na recesijski udar i silne političke probleme, onda kao najveće uspjehe u jednogodišnjem periodu izdvoji usvajanje Strategije razvoja sporta u BiH ili Strategije komunikacija Vijeća ministara.

To može značiti samo jedno - da je u proteklom mandatu BiH vodila najnesposobnija ministarska garnitura od rata na ovamo.

Iako je Vijeće ministara u 2010., kako se ističe u Izvještaju, izvršilo samo 506 od 823 planirana zadatka, činjenica je da je zbog njegovog nerada i skandaloznog odsustva odgovornosti za državu i građane 2010. bila jedna od najtežih godina za BiH, a ono evidentno najgore Vijeće ministara BiH od osnivanja te institucije, piše list Dnevni avaz.

Usvajanje dvije strategije su izdvojene među najvećim "uspjesima" Vijeća ministara BiH u 2010. godini u Izvještaju koji je pripremljen za Parlamentarnu skupštinu BiH.

Da bi apsurd bio veći, kao značajnu stavku državni premijer Nikola Špirić i ministri izdvajaju usvajanje Socijalnog akcionog plana za BiH, te Akcioni plan za izvršenje presude Suda iz Strazbura u slučaju "Sejdić-Finci"?!

Poznato je da je država u svojevrsnoj opasnosti od suspenzije iz Vijeća Evrope upravo zbog neprovođenja presude u slučaju "Sejdić-Finci". Istovremeno, Socijalni akcioni plan Vijeća ministara je toliko efikasan da svakog dana stotine radnika širom BiH ostaju bez posla, dok pola bh. stanovništva bukvalno umire od gladi.

Ono što je u Izvještaju za 2010. posebno indikativno jeste to da mnoga državna ministarstva uspjeh zbog ukidanja viznog režima za građane BiH pripisuju sebi, iako je do toga došlo nakon godina međunarodnih pritisaka i velikih problema.

Inače, Izvještaj o radu Vijeća ministara za 2010. pun je manjkavosti, a jasno je i da svi nisu izvršili sve zakonom propisane obaveze.

Tako iz Ministarstva finansija i trezora, uz napomenu da participiraju u nacrtu budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza, samo kratko navode da evidenciju o svemu "vodi nadležni sektor".

Istovremeno, ministar Dragan Vrankić ni riječju ne spominje s kolikim je budžetom raspolagalo ovo ministarstvo, odnosno koliko je bilo izvršenje budžeta, iz čega proizilazi kako Vrankić i saradnici smatraju da nikome ne trebaju polagati račune o vlastitom utrošku budžetskih sredstava!

U izvještajnom periodu za Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) u uvodu stoji komična opaska kako je "2010. godina bila karakteristična po dinamičnim aktivnostima bh. diplomatije", iako je ugled bh. diplomatije umnogome srozan zbog mnogih afera koje su potresale MVP i pojedina diplomatsko-konzularna predstavništva BiH.

Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u Izvještaju zaključuje da je od 122 programska zadatka realiziralo 65, što za katastrofalni bh. prosjek i nije tako loše.

Od ukupno utvrđenog budžeta za ovo ministarstvo u iznosu oko 7,12 miliona KM, interesantno je da je ostalo neplasirano čak 350.000 KM za tekuće grantove. Kao razlog navedena je informacija da Vijeće ministara BiH nikada nije donijelo odluku o raspodjeli ovih sredstava!?

Ministarstvo sigurnosti BiH priča je za sebe. Ministar Sadik Ahmetović i saradnici (kao i njegov prethodnik Tarik Sadović) nemilice su trošili sredstva države i porezih obveznika na putovanja, reprezentacije i silna telefoniranja (budžet "probijen" za stavke putni troškovi i PTT usluge).

U besmislenom opisu zbog čega nije izvršio sve planirane aktivnosti i zadatke, Ahmetović kao razloge navodi "nedostatak političke volje, prolongiranje rokova, zavisnost od volje stranog partnera (!?), manjak kapaciteta" i slično.
U Izvještaju Ministarstva pravde se vidi kako su u vrijeme kada većina građana jedva preživljava u kontinuitetu povećavane plaće svim strukturama u državnoj vlasti.

Tako je navedeno da je 2008. godine za plaće i naknade 212 zaposlenih (u međuvremenu primljeno još sedmero) iz budžeta izdvojeno oko 3,74 miliona KM. Ta cifra je 2009. povećana na 5,17 miliona, a u prethodnoj godini na gotovo cijelih šest miliona KM.
Autor: Dvevni avaz

MILAN KUČAN: Ako bi se održao referendum u BiH, ta bi se država raspala

2011-03-20T15:30:00.004+01:00

Po Gallupovu istraživanju s kraja prošle godine, 88 posto građana Republike Srpske je za otcjepljenje. Većina Hrvata i Bošnjaka to ne podržava, ali 27 posto Hrvata i 13 posto Bošnjaka ne bi se protivilo da Srbi zauvijek odu iz BiH. Podjelu Federacije BiH podržava 43 posto Hrvata i 12 posto Bošnjaka

Žele li uopće sami građani BiH tu državu ili ne, naglas se upitao bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, koji je u novembru imenovan specijalnim izaslanikom slovenske vlade za BiH, s namjerom da ispita spremost lidera u BiH za značajnije reforme što bi povećale djelotvornost države, piše Jutarnji list.

Nakon niza razgovora, Kučan je još u decembru izvještaj predao premijeru Borutu Pahoru, početkom februara o njemu izvjestio predsjednika Evropskog vijeća Hermana van Rompuya i američke diplomate. O Kučanovom se izvještaju raspravljalo u Bruxellesu, na Odboru za vanjsku politiku i sigurnost.

Izvještaj je tajan, a stavovi iz njega procurili su u ljubljanskom Delu. Prema onom što je objavilo Delo, Kučan smatra da odgovornost za BiH kao državu ne leži na međunarodnoj zajednici, nego na njenim građanima, koji trebaju odgovoriti koliko im uopće BiH znači kao zajednička država.

U slučaju negativnog odgovora, logično bi se otvorilo pitanje dezintegracije zemlje po linijama etničkih podjela, s upitnom mogućnošću priključenja dijelova države Srbiji i Hrvatskoj, i upitnom mogućnošću formiranja posebne bošnjačke države, prenosi Delo.

Kučanov izvještaj nisu vidjeli ni u Uredu predsjednika Josipovića, ni u Vladi Hrvatske pa ga nisu htjeli komentirati, a upućeni izvori iz Bruxellesa kažu da je realan, prilično kritičan i negativan, piše Jutarnji list.
www.depo.ba

Glavaša sele iz zeničkog u mostarski, blaži zatvor?

2011-03-20T15:15:00.003+01:00

Mostarski je zatvor poluotvorenog tipa, s mnogo blažim režimom od onoga u Zenici. Zatvor u Mostaru poznat je i po tome što je od kraja 1999. do danas iz njega pobjeglo devet zatvorenika koji nakon bijega više nisu uhvaćeni

Bariša Čolak, ministar pravde Bosne i Hercegovine, priprema teren za premještanje Branimira Glavaša iz zatvora u Zenici u neki gdje vladaju bolji uslovi i blaži zatvorski režim od onoga u kojem Glavaš izdržava osmogodišnju kaznu za ratni zločin.

Pobjeglo ih devet
Čolak s odlukom želi požuriti, kažu izvori bliski Ministarstvu pravde BiH, budući da se Bosna i Hercegovina nalazi pred formiranjem novog Vijeća ministara, u kojem predstavnici hrvatskog naroda u BiH više ne bi imali resor pravosuđa. Čolak je, da podsjetimo, od 2007. član Vijeća ministara BiH, kako se zove tamošnja vlada s devet članova, a resor ministarstva pravosuđa pripao je HDZ-u BiH, u kojem je Čolak član predsjedništva.

Glavaš bi, navodno, iz zatvora u Zenici trebao biti prebačen u Mostar. To je zatvor poluotvorenog tipa, s mnogo blažim režimom od onoga u Zenici. Zatvor u Mostaru poznat je i po tome što je od kraja 1999. do danas iz njega pobjeglo devet zatvorenika, koji nakon bijega više nisu uhvaćeni.

Zanimljivo, mogućnost da Glavaš zatvorsku kaznu odsluži u Mostaru spominjala se i krajem prošle godine dok se još nalazio u pritvoru u Sarajevu, čekajući presudu Suda BiH. Kao što je poznato, taj je sud potvrdio presudu Vrhovnog suda RH, koji je Glavašu smanjio prvostupanjsku kaznu sa 10 na 8 godina.

Insceniranje napada

Tada, dok je Glavaš čekao da bude uhapšen u Zenicu (jer Zenica je jedini zatvor u BiH u kojem se izdržavaju kazne za najteža djela, kakvo je i ratni zločin), pojavila se informacija iz krugova tajnih službi da je na Glavaša, odmah nakon dolaska u Zenicu, trebao biti insceniran napad.

To bi bio razlog, tvrdilo se, da se Glavaša zbog njegove lične sigurnosti odmah prebaci u neki drugi zatvor. No, kako je informacija o tome bila provaljena, od takvog se scenarija odustalo.

Pitanje o mogućem premještanju Glavaša iz zatvora u Zenici u zatvor u Mostar uputili smo Marini Bakić, stručnoj savjetnici za odnose s javnošću Ministarstva pravde BiH. U odgovoru stoji kako “Ministarstvo pravde BiH trenutno ne raspolaže informacijama o navedenom pitanju”.

Pogodna klima

U međuvremenu, Glavaševi najbliži stranački suradnici, Vladimir Šišljagić i posebnoDinko Burić, saborski zastupnik HDSSB-a, pokrenuli su novu snažnu ofenzivu kojom Glavaša žele prikazati kao žrtvu hrvatskog pravosudnog sustava.

Oni su početkom ove sedmice najavili kako će podnijeti tužbe protiv svih sudija koji su sudili Glavašu, a razloge su objasnili činjenicom da je Vrhovni sud RH upravo oslobodio optužbi za navodno kriminalno djelo osobu koja se u procesu Glavašu pojavila kao zaštićeni svjedok. Šišljagić i Burić tvrde da je zaštićenog svjedoka 06 Vrhovni sud nagradio time što je lažno svjedočio protiv Glavaša.

Akcija Šišljagića i Burića dovodi se u vezu s istodobnim nastojanjima da se Glavaša iz Zenice prebaci u Mostar. Njihova nastojanja trebala bi stvoriti klimu u kojoj bi se to moglo lakše učiniti.

(Jutarnji list/md) depo.ba

VAHID HALILHODŽIĆ: Fudbalom manipuliraju političari koji još ne mogu shvatiti da je BiH država

2011-03-20T15:00:00.006+01:00

Trener zagrebačkog Dinama Vahid Halilhodžić u intervjuu za Dnevni avaz kaže da neki još ne mogu shvatiti da je BiH država

- Vidim da nam, zbog nevjerovatne tvrdoglavosti ljudi u Savezu i njihovog upornog odbijanja FIFA-inih i UEFA-inih prijedloga u vezi sa promjenom Statuta, suspenzija reprezentacije i klubova visi nad glavom. To je strašno. Očito je da neki još ne mogu shvatiti da je BiH država. Nažalost, fudbalom u našoj zemlji još manipuliraju političari - rekao je Vaha za Dnevni avaz.

Upravo zbog te apsurdne situacije, lako se može desiti da predstojeća utakmica BiH protiv Rumunije 26. marta u Zenici bude i posljednja u kvalifikacijama.

Na pitanje kakve su nam šanse da savladamo Rumune, Halilhodžić kaže:

- Nadam se da se igrači ne opterećuju situacijom u NSBiH, što im i savjetuje selektor Safet Sušić. Ukoliko ekipa odigra na nivou potencijala koji posjeduje, dobit ćemo Rumune. Papetu i reprezentativcima želim mnogo sreće.

Vaha je prokomentarisao i zbog čega nije za regionalnu ligu:

- Kada vidim šta se dešava u zemljama bivše Jugoslavije, u kojoj mjeri i dalje ima vrijeđanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, mislim da bi takvo takmičenje bilo kontraproduktivno.Ukoliko neko insistira na regionalnoj ligi, onda treba otvoriti najširi dijalog, u kojem bi učestvovali vodeći političari regije, fudbalski radnici, sociolozi... koji bi ljudima uputili poruke koje znače toleranciju, uvažavanje, poštovanje drugog i drugačijeg. Ako se fudbal smatra takmičenjem dviju nacija, a ne dva kluba, onda nema smisla igrati takvu ligu. Tužno je to što takvo razmišljanje postoji u bh. prvenstvu - zaključio jer Vaha.

On je dodao i da se raduje dolasku na Grbavicu:

- Drago mi je da ću s Dinamom 25. marta gostovati na Grbavici. Vjerujem da će to biti spektakl, kojim ćemo uveličati proslavu 90 godina postojanja Željezničara. Poželio sam doći u Sarajevo, obići drage ljude, prošetati čaršijom...
www.depo.ba

Najgore slike poznatih osoba u photoshopu ikad!!!

2011-03-20T14:00:00.001+01:00

Pamela Anderson

Carmen Electra

Shakira

source

Britney Spears

Jessica Biel

source

Anna Kournikova

Rose McGowan

Jim Carrey

Chistina Aguilera

source

Uma Thurman

Ashley Judd

source

Jennifer Lopez

Britney Spears

The Star Sisters

Claudia Schiffer

Jennifer Aniston

Mariska Hargitay

Lindsay Lohan

Jessica Alba

source

Cameron Diaz

Jennifer Lopez

source

Penelope Cruz

source

Brad Pitt

George W Bush

Michael Schumacher

source

Christina Applegate

Amy Winehouse

source

STJEPAN KLJUIĆ UPUTIO OTVORENO PISMO IVANU BRIGIĆU

2011-03-20T13:45:00.000+01:00

Suprotstavi se!

To što radiš je nedostojno... Ti nikada ne bi trebao da zaboraviš da si svojedobno, isključivo kao Hrvat, u onom režimu bio jedan od osam izvršnih sekretara CK SKJ. Mnogi su Te osporavali kao provincijalca, poslušnika, Hrvata.

Međutim, kada je na našu državu izvršena agresija, Ti si smogao snage i stao u njenu obranu. Moraš se prisjetiti koliko sam ja bio ponosan zbog toga. Međutim, kako vrijeme odmiče, Ti se sve više udaljavaš od svoje časne uloge u obrani zemlje i postaješ marioneta u rukama Zlatka Lagumdžije. Ti si jedini Hrvat u Skupštini Sarajevskog kantona, ali Ti kao Ivan Brigić i Hrvat ne možeš biti predsjedavajući. Zlatko Lagumdžija to je nanijetio osobi koja je pobjegla iz Bosne...
To je bio prvi razlog da se osjetiš povrijeđenim, kao i svi oni koje Ti "predstavljaš".
S druge strane uspješno si šutio svih ovih godina, kada je Zlatko Lagumdžija istjerao iz Partije Tvoje istinske drugove: Miru Lazovića, Nijaza Durakovića, Bogića Bogićevića, Ivu Komšića i mnoge druge. Možda si pogrešno mislio da će njihovom eliminacijom oslabiti konkurencija, ali si se dobrano prevario...
Ti i u novoj konstelaciji ne možeš dalje od kantona. Istina, jedini si Hrvat jer Partiji više i ne treba.
Slušaj Ti, Ivane Brigiću!
Ima jedna stara kineska poslovica koja kaže: Bolje se vratiti s pola pogrešnog puta nego ići do kraja. Ti si, s obzirom na naše godine, blizu kraja. Smogni snage i suprotstavi se tom zlu u čijem krilu uživaš materijalne blagodati. Nije to najvažnije. Javno se ogradi od tog antihrvatskog procesa. Mi znamo krivicu Gruda i Zagreba prema našem narodu u ovoj zemlji, ali to ne daje pravo Zlatku Lagumdžiji i Sulejmanu Tihiću da nas vrijeđa i potcjenjuje.
Ne treba Te zabrinjavati ako ostaneš bez zastupničkih prinadležnosti. Dođi meni pa ćemo zajedno prodavati knjige o Bosni...

Hodati uspravno
Moram Ti kazati da je veoma lijepo hodati uspravno. Stoga ne smijemo oduzeti pravo našoj djeci da i oni budu dostojanstveni.
I ono najvažnije je da će Te, ukoliko odbiješ slugansku ulogu, više cijeniti i Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, a da i ne govorimo o Miloradu Dodiku i Mladenu Bosiću.
Budi uvjeren da je ovo pismo dobronamjerno, a Tvoj izbor je kako ćeš nastaviti...
Čudi me što podržavaš koaliciju s Tihićem
Čudi me da Ti kao stari partijski kadar i politički pismen podržavaš koaliciju sa Sulejmanom Tihićem i platformašima. Slika će biti kompletirana kada se na državnoj razini priključe Milorad Dodik i Mladen Bosić iz RS.
Nameće se pitanje što bi na to kazali Tvoji nekadašnji drugovi iz CK SK JUGOSLAVIJE.
www.sutra.ba

Andrej nikolaidis: Cunami idiotskih komentara

2011-03-20T12:11:00.001+01:00

Photo: Epa

Majka Priroda nije manji tiranin od Boga Oca. I ne samo to: guess what – Majku Prirodu boli kurac za vas. Hrišćanski i muslimanski fundamentalisti koji vjeruju da će naši gradovi biti uništeni zato što tolerišemo pedere i njihove neprirodne seksulane prakse, i mamini fundamentalisti koji vjeruju da ćemo biti uništeni zato što tolerišemo narušavanje prirodne ravnoteže, ontološki su jedno. Njihova osvetnička majka koja nas uništava samo je dionizijska verzija njihovog apolonskog, gnjevnog starozavjetnog oca

Photo: Kliker

U trenutku kada sam čuo za zemljotres u Japanu, dovršavao sam za žurnal.info tekst o Sanctum, filmu koji je producirao James Cameron. Ideja je bila da filmsku priču o ocu koji u pećini ponovo uspostavi vezu sa sinom povežem sa jugoslovenskom mitologijom, po kojoj je Otac svih naših naroda i narodnosti utočište pronašao u pećini u Drvaru. Onda sam od toga odustao, jer sam u reakcijama na zemljotres u Japanu prepoznao ideologiju (zapravo religiju) koju artikulišu Cameronovi filmovi. O čemu je riječ?
ŠTA JE BIT PRIRODE: Ako među holivudskim rediteljima sa A-liste postoji promoter matrijarhata, dosljedni kritičar terora oca, onda je to James Cameron. To je najuočljivije u Terminatoru 2 i Aliens, njegovim studijama o majčinstvu. Sliku kvare samo Istinite laži – nenadani, neobjašnjivi i trijumfalni upad oca u Cameronov opus. No to je sve tek predigra za Avatar, u kojem Majka Priroda pobjeđuje ne samo Oca, nego i čovjeka.

Photo: www.beyondhollywood.com

Sada, Cameron se pojavljuje kao producent filmaSanctum, prvo ime na traileru. Tako je i pravo, Sanctumsuštinski i jeste Cameronov film, jer vizuelno nastavlja tamo gdje je stao Ambis (pod vodom), a ideološki tamo gdje je stao Avatar (nad očevim lešom). Priča je to o grupi istraživača pećina, koji se spuštaju u “majku svih špilja”. Tamo će ih zadesiti nevolja – kiša će donijeti poplavu, voda će se uliti u špilju. Njihova jedina nada je da rone kroz pećinske kanale i pokušaju stići do mora. U tome će ih predvoditi otac, sin i kapitalista koji je finansirao ekspediciju, ovdje u funkciji ne-svetog duha. Film završava hepiendom, iako će preživjeti samo sin. Hepiendom, kažem, jer sukob između oca i sina, konstantno zgroženog očevom surovošću i samovoljom, biće izglađen: sin će, kada izroni iz vode i vrati se u svijet, saopštiti kako je u tami pećine, duboko u utrobi zemlje, po prvi put razumio oca, njegovu filozofiju i veličinu. Nije li to risky business, snimati film u slavu oca u trenutku kada demonstranti svrgavaju očeve država i nacija, kada se autoritet doživljava još samo kao dio onoga što treba porušiti, a zakon oca smatra samo nasilnim suprotstavljanjem prirodnom načelu ravnoteže? Nije li Sanctumom, onda, Cameron načiniofaux pas, pa još i iznevjerio vlastitu ideologiju?
U Sanctumu, naši se junaci spuštaju u utrobu Majke Zemlje. Doduše, specifičan je to silazak: ulaz u Esa-ala pećinu, snimljen iz helikoptera, asocira na džinovski anus koji se pred našim pogledom jezivo i širom otvara usred pacifičke prašume. Malo kad na filmu su analne anksioznosti junaka čijim ćemo manifestacijama prisustvovati tako nedvosmisleno najavljene.
U svojoj analnoj trajektoriji (izrazu “uvući se u guzicu” – ovaj film daje sasvim novo značenje – ovdje doista vidimo ljude kako se Majci Zemlji uvlače u prkno),Sanctum slijedi trend pećinskih horrora koji je 2005. pokrenuo izvrsni MarshallovThe Descent, i kombinuje ih sa takođe trendovskim filmovima preživljavanja (vidi očajni Boyleov 127 hours).
Podsjetimo se: u Avataru, kapitalizam je ekscesivni, samovoljni Otac iz FreudovogTotem i tabu – onaj koji nameće zabrane, i za kojega ne postoji nijedna zabrana. Film završava ubistvom tog oca i „mističnim“ sjedinjenjem sina s Majkom. U Cameronovoj interpretaciji, to je hepiend. Da li, zaista? Nije li činom oceubojstva udaren temelj za nastanak civilizacije – nije li civilizacija pobijedila u trenutku kada su se Na’vi obranili od nje? Nije li trijumf Oca već u tome što je žitelje svijeta u koji se nepozvan pojavio prisilio da ga ubiju? Žitelji Pandore obranili su se od njega, ali nije li ono što neizbježno slijedi – povratak Oca? Ne slijede li, nakon Avatara, nove Istinite laži? Jer Otac trijumfuje onako kako poštar zvoni - uvijek dva puta: prvi put dok smo mu pokoreni, i drugi put kada se, slobodni od njega, zbog svoje slobode kajemo. Cameron je na Pandori obranio Zakon Majke Prirode, ali po koju cijenu: sve što na planeti živi oslobodio je sin, koji je doslovce sišao s neba i uzeo tijelo urođenika. Ovo sa sinom koji nas oslobađa zvuči poznato?

Avatarom nam je Cameron poručio kako Čovjek treba nestati jer je etički nedostojan života, jer se etički ogriješio o Majku Prirodu – zato što je kopa, sagorijeva, zagađuje i tako povrjeđuje i vrijeđa. Ali: život je kasapljenje, krvarenje, ubijanje, truljenje, neprekidna borba – kako se, uopšte, toga može biti nedostojan? Ništa iz prirode ne traži etičko utemeljenje svoje egzistencije – ni sama priroda nema etičko utemeljenje. U prirodi prirode je da ne razlikuje vrijednosti: njoj je sve svejedno, to je sama bit prirode, kako je u Podrumu pisao Bernhard.
Cameron je u Avataru stvorio svijet etički očišćen od Oca. A onda je produciraoSanctum, film u kojem se tiranska samovolja oca pokazuje nužnom za opstanak sina. Otac se ovdje ponaša kao produžena ruka prirodne selekcije, onaj koji će dotući slabe i izdići jake. Oca u Sanctumu ne muče etičke dileme: on će ranjene bez milosti ostaviti da iskrvare, ženu sa kojom roni bez dvoumljenja ostaviti da se uguši, niti jednim činom neće dovesti u pitanje opstanak sposobnijih, neće pokazati slabost samilosti prema onima koji zaostaju.
SAMO MRTAV OTAC JE DOBAR OTAC: U Avataru, otac je zbir kulture, tehnike i kapitala, radikalno suprotstavljen Prirodi. Zato će ga Cameron bez milosti ubiti. USanctumu, otac će se sukobiti sa kapitalistom, stradati u sukobu sa njim, ali time omogućiti sinu da se spasi. Sin je isprva zgrožen očevim ja-sam-survival-of-the-fittest-fundamentalista stavom, ali će do kraja filma, rekosmo, razumjeti i prihvatiti oca. Koji je Cameronov prihvatljivi otac? Onaj koji je odbacio etičko i kulturu, pa se, opremljen tehnikom, spustio u utrobu Majke Zemlje da tamo sprovodi njen prirodni zakon. Tek takav otac vrijedan je sinovljevog poštovanja. Ali čak i takav, ne prije nego što je mrtav. Sanctum je, stoga, dosljedni Cameron – nikakva greška, nikakav korak u suprotnom pravcu. Cameronova doktrina parafraza je stare kaubojske izreke o Indijancima: samo mrtav otac je dobar otac.
Rečena doktrina, primijetimo, svakim danom dobija na popularnosti. Već u prvim satima nakon zemljotresa u Japanu, ionako idiot-friendly društvene mreže pogodio je cunami idiotskih komentara. Koji se mogu sažeti u ovo: “eto, Majka Priroda poslala nam je još jedno upozorenje, što će nam se desiti ako nastavimo da je ne poštujemo, ako se i dalje budemo suprotstavljali njenim zakonima”.

Photo: www.daemonsmovies.com

Aha. Majka Priroda nije manji tiranin od Boga Oca. I ne samo to: guess what – Majku Prirodu boli kurac za vas. Hrišćanski i muslimanski fundamentalisti koji vjeruju da će naši gradovi biti uništeni zato što tolerišemo pedere i njihove neprirodne seksulane prakse, i mamini fundamentalisti koji vjeruju da ćemo biti uništeni zato što tolerišemo narušavanje prirodne ravnoteže, ontološki su jedno. Njihova osvetnička majka koja nas uništava samo je dionizijska verzija njihovog apolonskog, gnjevnog starozavjetnog oca.
Reći kako smo sami krivi za tragedije o čijim dimenzijama ne uspijevamo ni misliti, krivi jer smo uvrijedili onoga/onu koji/a odlučuje o našim sudbinama, najbjedniji je, pa stoga i najčešći odgovor. Očito da je svaka glupost koja objašnjava “smisao” i dalje poželjnija od odsustva smisla. Koji je definitivno precijenjen. Za ništa čega nema nikada nije plaćena veća cijena.
* Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta www.zurnal.info

Balkanska Džamahirija i druge udbalaštine

2011-03-20T11:00:00.001+01:00

Photo: www.muslimvideo.com

Navodno autorski tekst, objavljen pod naslovom "Balkan 2020. islamski!", navodno potpisuje Lucija Lučić. Pomislio sam u prvi mah da je planetarna islamofobija, koja se uredno pothranjuje i po ovdašnjim novinama, iznjedrila novu hrvatsku žurnalističku zvijezdu, našu Orianu Fallaci ili barem Ljiljanu Bulatović, koje bi se čitatelji s dugim stažem i dugim pamćenjem mogli sjećati po napaljenim, dvadeset i kusur godina starim tekstovima iz Politikinog Sveta o "zelenoj transverzali" čiji su traseri tadašnju Jugoslaviju htjeli pretvoriti u Balkansku Džamahiriju, a kad ono – ništa! Ništa ni od naše Džamahirije ni od naše Lucije

Photo: Dragan Kujundžić

Bitka na Neretvi: ratari protiv stočara

Priča je filmska. Žanr: southeastern-western. Tema: rat razvojačenih ratnika i unovačenih ratara protiv jednog jedinog stočara. Glavni lik: sjedobradi stočar sa šeširom, u trapericama i kariranoj košulji. Da ga vide braća Coen, na njegovom bi licu pročitala da ni tu gdje on živi nema zemlje za starce.

A on živi svoj blues uz deltu Neretve, na granici savezne države Opuzen i savezne države Kula Norinska, napasajući svoje konje, magarce, ovce, koze i goveda na zemljištu koje je nekoć pripadalo moćnom Poljoprivredno-industrijskom kombinatu "Neretva". Od moćnog kombinata bila je moćnija tranzicijska propast u kojoj je nestajalo sve što je ljudima davalo posao. Nakon propasti ostalo je zapušteno zemljište na kojem je junak ove priče Drago Bezer, uza sve potrebne dozvole, uzgajao svoje životinje.
A onda su oko na tu zemlju bacili razvojačeni branitelji koji su se puno godina poslije rata poželjeli baviti ratarstvom, pa su zatražili da im država dodijeli poljoprivredno zemljište u svojemu vlasništvu, i to baš ono što nije obrađivano još od propasti PIK-a "Neretva". I dobili bi oni to zemljište, bez ikakvih problema, kada se oko vlasništva nad njim ne bi sporile Općina Kula Norinska i Grad Opuzen.
Iako im zemlja, zbog tih pravno-administrativnih zajebancija u kojima lokalne vlasti vide smisao svojega postojanja, nije dodijeljena, ratni su veterani odlučili ući u posjed za koji drže da im pripada. Za početak su uklonili ograde koje su sprječavale da Bezerove životinje izlaze na magistralu, pa je pitanje dana kada će neki automobil naletjeti na stado. A potom je pukla i puška. Dvogodišnji ždrijebac je preživio kišu metaka iz lovačkog oružja kojim ga je preko noći nastrijelio nepoznat netko, ali je u takvom stanju da će ga veterinar najvjerojatnije morati uspavati.
Slobodna Dalmacija je objavila priču o ranjavanju ždrijepca, stavivši u naslov "rat za zemlju" u kojemu je "pala prva žrtva". Bivši ratnici nestrpljivi da postanu ratari novinaru su ispričali kako zapuštenom zemljom tumaraju stada o kojima nitko ne vodi brigu, te prizivaju nadležne inspekcije i veterinarske službe da izvole raditi svoj posao. Veterinarski inspektor pak veli da je njegov posao odrađen i dokazuje da su Bezerova grla registrirana u Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji i da vlasnik uredno vodi evidenciju o stanju svake životinje.
Stari stočar nikoga ne sumnjiči za zločin nad ždrijebetom, pa tako ni one što ga lažima i argumentima sile i zasluga žele otjerati sa zemljišta koje legalno koristi. Kaže da je to djelo neljudi koji ne poštuju živo biće, ni čovjeka ni životinju. I veli da se on može vratiti u svoj stan u Pločama, ali da tamo ne može povesti životinje. Predlaže da mu poduzetni branitelji nađu kupca po tržišnoj cijeni i on će svu stoku prodati.
Ova je priča o ratu ratara protiv jednog stočara objavljena baš na dan kad je predsjednik HSS-a predložio da se izbori održe u periodu između berbe vinograda i svinjokolje. Pusta zemlja će tako u tom ratarsko-stočarskom međuperiodu dobiti ono što je i dosad imala. Pustu vlast koja ne zna što bi s njom. The end.

Ponedjeljak, 14.3.2011.
Ulizice i uliceToj ženi nije lako. Ne zbog onog "Jaco, odlazi!", koje je u Hrvatskoj zamijenilo i "Dobro jutro!" i "Dobar dan!" i "Laku noć!", ne dakle zbog galopirajuće nepopularnosti među običnim svijetom, nego zbog jednodušne potpore koju su joj iskazivali oni čudni svatovi okupljeni na Zagrebačkom velesajmu. Mora da je grozomorno slušati ovacije i skandiranja dok ulaziš u dvoranu, a pritom znati da ti ih upućuju oni što će uskoro bivati smrtno uvrijeđeni ako ih netko podsjeti na tu njihovu velesajamsku razdraganost. Mora da je strašno i pojaviti se među takvim ljudima, a kamoli im još srdačno mahati i darivati osmijehe. I onda otrpjeti sve te njihove izlaske za govornicu i pretvarati se da im svima redom vjeruješ dok u svojim dosadnim besjedama nemušto variraju jednu te istu poruku, onu: "Jadranka, ti znaš da smo svi mi uz tebe." A pritom sa sigurnošću znati da je to njihovo "znaš da smo svi mi uz tebe" jednako iskreno i vjerodostojno kao i ono tvoje "Kud Ivo, tu i ja!" izgovoreno u sličnom sazivu i u sličnom tonu prije nepune dvije godine.

Photomontage: E Che

Toj ženi ne samo da nije lako, nego joj je – ima biti – neizdrživo. Toliko joj je neizdrživo da je morala pristati na ponižavajući razgovor u HTV-ovom "Dnevniku plus", čak i pod cijenu da intervjuist svojom servilnošću otvoreno vrijeđa i njezinu blagohotnost prema takvom obliku novinarstva. I onda pred njim hiniti kako joj godi što se razgovor otvara kapitalnom rečenicom: "Primjećujem broš sa znakom srca." I mudro izbjegavati izravne odgovore na pitanja koja su djelovala tako naručeno da je na njih bilo suvišno i odgovarati: "Mislite li da je predsjednik Republike bio neutralan?", "Mislite li da se predsjednik ne drži svojih ovlasti?", "Stoji li oporba izvan prosvjeda?"... Trebalo je dostojanstveno otrpjeti te teške upite: "Kako je bilo slušati povike 'Jaco, odlazi!' pod prozorima vašeg stana?" i "Kako je vaša mama to doživjela?", postavljene samo da bi se duboko uzdahnulo i kazalo: "Možete i sami zamisliti." I valjalo je suspregnuti sav prezir za kojim je vapila novinarova uvlakačka natuknica: "To uopće nije realno da izbori budu odmah." Pa mu s osmijehom umjesto gađenja odvratiti: "Sve je realno."
Toj ženi je tako teško da joj teže ne može biti, ali ona ne dopušta da se itko zamara njezinim tegobama. Tlo pod njom nestaje kao da je japanska nuklearka, a ne hrvatska premijerka, ali ona prkosi svim mjernim instrumentima i onom nadri-seizmologu Josipoviću poručuje da je Hrvatska stabilna zemlja, za razliku od klimave Srbije po kojoj tumara njegov prijatelj Tadić, a kojemu pritom ne pada na pamet da se "olako razbacuje terminima poput 'nestabilnosti'".
Pa ako već taj Josipović nije shvatio da Europskoj Uniji šalje pogrešnu poruku kako je Hrvatska "nestabilna zemlja, pa bi najbolje bilo da još neko vrijeme ostane s druge strane šengenske granice, u društvu drugih sličnih zemalja", dajte, shvatite to barem vi, građanke i građani Lijepe Njezine.
Izađite slobodno na ulice, jer nema ona ništa protiv toga. Ma dođite i pod prozore njezinoga stana, pa eto i tamo, koliko vas grlo nosi, vičite: "Dolje Vlada Srbije!"
Utorak, 15.3.2011.
Slobodna DžamahirijaNavodno Slobodna Dalmacija nam iz navodnog Skoplja navodno dojavljuje kako neka navodno – pa evo da je stavimo i među navodnike – "nova strategija islamista nalazi plodno tlo u nestabilnoj Makedoniji".
Navodno autorski tekst, objavljen pod naslovom "Balkan 2020. islamski!", navodno potpisuje Lucija Lučić.
Pomislio sam u prvi mah da je planetarna islamofobija, koja se uredno pothranjuje i po ovdašnjim novinama, iznjedrila novu hrvatsku žurnalističku zvijezdu, našu Orianu Fallaci ili barem Ljiljanu Bulatović, koje bi se čitatelji s dugim stažem i dugim pamćenjem mogli sjećati po napaljenim, dvadeset i kusur godina starim tekstovima iz Politikinog Sveta o "zelenoj transverzali" čiji su traseri tadašnju Jugoslaviju htjeli pretvoriti u Balkansku Džamahiriju, a kad ono – ništa! Ništa ni od naše Džamahirije ni od naše Lucije.

Photo: googlepages.com

Lucija je, da ne budem nepravedan, pokazala nesumnjiv dar za točno prenošenje paranoidnih izjava nekakvog "bivšeg obavještajca i profesora sigurnosti" iz Skoplja koji je u intervjuu srpskom informativnom portalu Vesti online napričao kako "radikalna islamska internacionala već vrši određene radnje i provodi zacrtane planove u okviru projekta ''Balkan 2020'' odnosno ''3000''".
Potpisana novinarka je sa zavidnom akribijom prepričala veći dio intervjua s makedonskim obavještajnim doajenom (pučki: udbašem) Ivanom Babanovskim, ne ispustivši nijednu sočniju udbalaštinu.
Nije izostavljeno ni prokazivanje "nevladinih i humanitarnih organizacija, te određenih političkih struktura muslimanskih i albanskih etničkih grupa" preko kojih će se za nepunih 9 godina cijeli Balkan islamizirati i poslužiti kao – obratite pažnju na vojno-portirske stilske figure – "''nosač aviona'' za široko otvaranje vrata i prodor islama u Europu", a pedantno je preneseno i to da se planom "3000" u prvoj fazi kani stvoriti "sveislamska država od Atlantika i Španjolske do Urala", dok bi u drugoj fazi "cijeli svijet bio islamiziran, a kršćani praktično likvidirani sa Zemlje".
Sve je, dakle, tu, samo Lucije Lučić nema. Nema je nigdje osim u potpisu.
Izgubila se sirota negdje u prijepisu i tko zna hoće li iz njega ikada izroniti... Elem, islamopanični članak u Slobodnoj Dalmaciji je doslovce prepisan od novinske agencije Srna, jezično prilagođen hrvatskom standardu i ovdašnjem čitateljstvu plasiran kao autorski tekst Lucije Lučić.
Tko ne vjeruje, može ga potražiti na brojnim srpskim i republičko-srpskim portalima, gdje je donesen u izvornom obliku i gdje mu je naveden izvornik.
Ne bilježim ja sve ovo da bih ukazao na eklatantan primjer "copy-paste" tehnike koja caruje hrvatskim novinarstvom. Ja se samo čudim novinskim urednicima koji zapostavljaju autentičnu hrvatsku pamet i koji, umjesto da svoje stranice otvore ovdašnjim razotkrivačima zavjera, kupuju uvozni paranoidni bofl iz tko zna koje ruke i onda mu nalijepe svoju robnu marku.
Jer ako je ta naša autentična hrvatska pamet mogla dokučiti da će treći svjetski rat započeti 2025. godine u Rijeci, siguran sam i da nitko na ovome svijetu nikakvu panislamsku urotu ne može raskrinkati bolje od Loše, dobri mu Allah pomogao!
Srijeda, 16.3.2011.
Na Prisavlju grobnica od zlataStara je to pjesma, glupa i dosadna. Ne znaš što je u njoj gluplje i dosadnije: ta kičasta deseteračka pozlata na grobnici jednoga krvnika i diktatora ili to budalasto opjevavanje ustaškoga poglavnika kao vođe svih Hrvata, a taj je pritom u onom herojskom povlačenju pizdunski izdao ne samo svoju vojsku, koja mu je vjernost iskazivala i višegodišnjim provođenjem najogavnijih zločina, nego i onaj dio tih "svih Hrvata" koji je, misleći da slijedi svoga vođu slijedio svoju propast.
Pjeva se ta stara pjesma i danas, i svojom bolesnom metaforikom navlači bolećive dušice da tumaraju po madridskom groblju San Isidro, tragajući za grobnicom koja će ih obasjati svojom opjevanom zlaćanošću. Prije osam godina tim je hrvatskim kružnim putem u španjolskoj prijestolnici prošao i tadašnji pomoćnik ministra zdravstva Milan Kujundžić, iskoristivši nešto slobodnog vremena na Svjetskom kongresu gastroenterologa da u društvu nekoliko kolega obiđe grobnu znamenitost. I bio je poprilično iznenađen kada su novine u domovini doznale za to njegovo hodočašće. Na upit Vladimira Matijanića, novinara Feral Tribunea, je li bio na Pavelićevu grobu, Kujundžić je odvratio: "To je privatno pitanje. To je kao da me pitate jesam li u baru gledao neku djevojku."

Photo: Stock

Zanimljiv odgovor novinarima je ponudio i tadašnji Kujundžićev šef u Ministarstvu zdravstva, Andrija Hebrang: "Evo, sad sam nazvao Kujundžića i rekao mi je kako je istina da je bio na kongresu u Madridu. Neposredno prije tog putovanja je, kako je rekao, gledao na televiziji reportažu Gorana Milića o grobu Ante Pavelića. Kad je već bio u Madridu i šetao gradom, ta emisija ga je, kaže, potakla da ide pogledati grob." Saborskim je zastupnicima isti Hebrang koji dan kasnije ispričao nešto drugačiju, ali jednako hebrangovsku priču: "Milan Kujundžić je u sklopu jedne skupine, sasvim slučajno, šetajući madridskim grobljem naišao na Pavelićev grob."
Kujundžić je u međuvremenu od gledatelja Milićevih reportaža avancirao u kandidata za predsjednika Programskog vijeća HRT-a. I silno se iznenadio kad mu je Ivo Goldstein jučer spomenuo onu njegovu madridsku "privatnu stvar", onaj odlazak na "grobnicu od zlata" koju je u nekadašnjem erotskom nadahnuću usporedio s djevojkom u baru. Na jučerašnjoj se prisavskoj sjednici Kujundžić suzdržao od takvih usporedbi, kazavši samo da njegov posjet groblju nije tema Programskog vijeća i da je to "tko je posjetio koje groblje, nisko plasirano".
U raspravu se uključila i predsjednica Nadzornog odbora Silvija Luks čednom primjedbom da je i ona "svojedobno posjetila grob Majke Terezije u Indiji i da joj to nikad nitko nije spočitnuo".Tako je, eto, madridska grobnica jednoga ordinarnog zločinca, u hrvatskom imaginariju dobila i novu semantičku pozlatu, bivajući značenjski izjednačena s posljednjim počivalištem katoličke blaženice u Kalkuti. Pa se sada duhu Ante Pavelića na Prisavlju može namigivati kao djevojci u baru, a može mu se i klanjati kao časnoj majci iz reda Misionarki ljubavi. A može se i zagangati: "Na Prisavlju neka tajna veza: ćaća Ante, a mater Tereza!"

Četvrtak, 17.3.2011.
Bozanićev govor o grijehu strukeKorizma je, vrijeme je odricanja, pa bi se valjalo odreći navade da se crkvenim velikodostojnicima postavljaju nezgodna pitanja. Ali hajde ti to objasni studentariji iz doma "Stjepan Radić" koja je posjet uzoritoga kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, iskoristila da postavi jedno takvo pitanje: "Uzoriti, mora li nova zgrada Hrvatske biskupske konferencije biti tako luksuzna kao što piše po novinama?"
Korizma je, vrijeme je odricanja, pa se kardinal Bozanić odrekao mogućnosti da se pozove na izjavu glasnogovornika HBK Zvonimira Ancića, koji je na nedavni novinarski upit o skupocjenoj zgradi sa zidovima od oniksa, čija je cijena prava sitnica – pišljivih 2.000 eura po kvadratu – odgovorio više nego iscrpno: "Sa svim relevantnim činjenicama o gradnji zgrade HBK javnost će biti na vrijeme upoznata, kao što je to bilo za vrijeme natječaja i od samog početka izgradnje."
Zagrebački nadbiskup je ljubopitljivim studentima kazao da je i on osobno bio za jednostavniju zgradu od ove koja niče na Ksaveru, da je štoviše i glasao za neko skromnije rješenje, ali je i njegov glas, eto, bio nemoćan pred dvjema neumoljivim uvjetovanostima. "S jedne strane uvjetovanost urbanistike, a s druge uvjetovanost arhitekta nije dala da se negdje neku stvar smanji", pojasnio im je kardinal Bozanić o čemu se radi i ostavio ih u uvjerenju da fasada od poludragog kamena, panoramski liftovi, skupocjeni sustav grijanja i luksuzni namještaj nisu grijeh crkvenih struktura nego grijeh svjetovnih struka. Eh da, i naglasio je uzoriti da troškovi izgradnje nisu toliki kao što su se novine raspisale da jesu, te je – valjda iz kršćanskog obzira prema socijalnoj situaciji studentarije iz doma "Stjepan Radić" – istaknuo da je to "najekonomičnije rješenje" prostornog zbrinjavanja čitave Hrvatske biskupske konferencije i svih njezinih tijela (tajništva, Tiskovnog ureda, Ike, Hrvatskog katoličkog radija, Nacionalnog katehetskog ureda, Hrvatskog Caritasa...) financirano donacijama raznih dobrotvora, među kojima se svojom milodarnošću najviše iskazala Talijanska biskupska konferencija.

Ne čitam Jevanđelje, to je zastarelo: Josip Bozanić, vernik

Photo: Stock

Korizma je, vrijeme je odricanja, pa su se studenti odrekli i daljnjeg raspitivanja o biskupskim dvorima od oniksa i neumjesnog podsjećanja kardinala na Evanđelje po Mateju, u kojemu – sjećate se, uzoriti? – Isus govori na gori, pa govori li ga, govori, govori, ne zatvara usta svoja, te u neka doba reče i ovo: "Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce."
Imali su studenti milosti prema svome gostu koji bi na pitanje o opredjeljenju Crkve Kristove za blago na zemlji vjerojatno pronašao nekakav izgovor nekakve struke, pa kazao da je izbor zemaljskih dragocjenosti koje na sebe navlače moljce i rđu zapravo bio uvjetovanost trgovaca insekticidima i antikorozivnim preparatima. Baš kao što je hrvatskim biskupima za zaštitu od prokopavanja zidova stručno nametnuta izgradnja fasade od oniksa.
*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora
Piše: Predrag Lucić (e novine)

GENERAL ARMIJE RBIH STJEPAN ŠIBER: Alija Izetbegović je trebao završiti u Hagu

2011-03-20T10:00:00.004+01:00

O događajima u Dobrovoljačkoj ulici, odnosu sa Alijom Izetbegovićem, ulozi reisa Cerića u islamizaciji Armije RBiH, u intervjuu za DEPO PORTAL govori Stjepan Šiber, penzionisani general i jedan od potpredsjednika Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS)

Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Gospodine Šiber, kako komentarišete nedavno hapšenje generala Jovana Divjaka i slažete li se s njegovom ocjenom da je u Dobrovoljačkoj ulici napravljen zločin?

Ja prvo moram napraviti uvod. Poznato je da je Alija Izetbegović, po povratku iz inostranstva, bio uhapšen u Lukavici. On je sa jednom ekipom u kojoj su bili iLagumdžija i kćerka Alijina, bio uhapšen i tad su - ja ću možda biti vulgaran kad kažem četnici - Srbi dali uslov da će Alija biti pušten ako do Lukavice doprati tu ekipu Srba. Bilo ih je 50-ak ili stotinu, mahom oficira JNA visokih činova. Igrom slučaja, 7. ili 8. aprila 1992., Alija Izetbegović me je pitao - kad je već odlučeno da ja ne budem komandant, nego da to bude Hasan Efendić - da li imam nekog kolegu koji je pametan, vojnički obrazovan i dobar čovjek, ali Srbin. Ja sam mu iz cuga rekao da imam i da ću ga odmah dovesti ako on bude htio doći. Dakle, ja sam isti čas nazvaoJovana Divjaka. On je odmah došao k meni, u moju kancelariju koja je tada bila u zgradi Predsjedništva, na drugom spratu. Došao je i odmah prihvatio. Odveo sam ga kod Alije i upoznao ga s njim. Tako je to počelo. To je bio 8. ili 9. april 1992. Tako je počelo Divjakovo angažovanje. Otprilike tih dana Sefer Halilović se ozbiljno priključio nama, kao jednoj kući koja zna šta hoće, i on je bio tada određen za operativca. Operativac znači čovjek koji organizuje poslove, a Jovo i ja smo bili zamjenici. Vraćamo se na Dobrovoljačku. Mi smo bili svi angažovani na svoj način. Znali smo 2. aprila da će se desiti povratak Alije i da će biti uslovljen puštanjem četnika. O tome smo malo razgovarali, ali smo radili svoj posao za koji smo bili zaduženi. Ja sam radio posao za koji sam smatrao da sam najkorisniji da ga ja obavljam - organizacija kompletnog posla odbrane, u čemu mi je nesebično pomagao Sefer Halilović. Tada nije on bio šef, ali mi je nesebično pomagao jer je imao sistem veza koje je on dao na korištenje i meni, tako da smo nas dvojica tih dana bili okosnica odbrane BiH.

Ko je još bio uključen u događanja u Dobrovoljačkoj?

Alija Izetbegović me je pitao - kad je već odlučeno da ja ne budem komandant, nego da to bude Hasan Efendić - da li imam nekog kolegu koji je pametan, vojnički obrazovan i dobar čovjek, ali Srbin. Ja sam mu iz cuga rekao da imam i da ću ga odmah dovesti ako on bude htio doći. Dakle, ja sam isti čas nazvao Jovana Divjaka. On je odmah došao k meni, u moju kancelariju koja je tada bila u zgradi Predsjedništva, na drugom spratu. Došao je i odmah prihvatio.

Za vrijeme događanja u DobrovoljačkojKljujić i Ganić su bili na vezi preko radio uređaja putem jednog čovjeka koji se tada nametnuo u odbrani zemlji. Bio je vrlo govorljiv - i sad se on gura - a zove se Zaim Backović. I ovih dana, kada je Jovo uhapšen, on se gurao da govori o tome. Međutim, moram vam i to komentarisati. Ejup Ganić i Stjepan Kljujić su bili članovi Predsjedništva, kojem je Alija Izetbegović bio predsjednik. Članovi su bili komandant vojske, bio je tu Haris Silajdžić, kao ministar vanjskih poslova, i još neki ljudi... Sad nije ni bitno. Ali Stjepan Kljujić i Ganić su bili na vezi na tom telefonu koji je držao u rukama Zaim Backović i oni su uglas rekli Aliji, kad se Alija javio iz Dobrovoljačke: 'Alija, ti nisi komandant, ti si zarobljenik. Mi tebe zamjenjujemo, mi tebe zastupamo. Ne možeš ti komandovati odatle.' Alija je pokušavao nešto da naredi iz francuskog transportera u kojem su bili Kukanjac - njega se nerado sjećam, mada je i umro - bio je tu MacKenzie, Alija, Lagumdžija i Alijina kćerka. U Dobrovoljačkoj ulici, u drugim vozilima, bili su još ti Srbi koji su morali ići kući, odnosno u Lukavicu. Međutim, kad je Divjak vidio da se tamo radi gužva, on je skočio na transporter - imali ste priliku taj snimak da vidite - posebno kad su naši dečki počeli da pucaju i vrisnuo: Ne pucati! Dakle, da nije bilo Divjaka, da nije on bio toliko hrabar i da nije skočio i rekao da se ne puca, mislim da bi puno njih, a možda i svi ti Srbi bili pobijeni. A zašto? Razlog je bio taj što je predsjednik države Alija Izetbegović uhapšen. Svi patrioti, a ja bih da sam bio tamo uradio isto to, ne bi dozvolili da on bude uhapšen. Ja ih moram nazvati patriotama, te momke, mada će mnogi reći da su to bili kriminalci i šta ja znam, ali to su bili momci koji su se dočepali, na svoj način, oružja i municije i oni su pucali. Divjak je do njih otišao i ušutio ih, tako da ta scena ostaje upečatljiva i mislim da je cijeli svijet vidio da je Divjak vikao: 'Ne pucajte'.

Znači, pripadnici JNA nisu prvi zapucali?

Čujte, ja ne mogu reći ni da jesu ni da nisu, ali mislim da je neko zapucao, jer Srbima, odnosno četnicima u autobusu, nije bilo do pucanja. Bilo im je do toga da spasu goli život. Njima su bili jedini spas general Kukanjac i MacKenzie. Dakle, tu se završava ta scena i seansa sa Divjakom i mislim da, ako su imalo pametni ovi Srbi iz Srbije, da kažu, što su austrijske vlasti već kazale, da Divjak uopšte nije kriv i da su zahvaljujući njemu mnogi ljudi spašeni.

Alija je doveo reisa bez izbora, i vjerujte vi meni da je jedno desetak ili petnaest hodža bilo protiv toga. Mene su pitali, kad me sretnu u obilasku jedinica - zašto je došao, zašto je doveden...? Međutim, taj čovjek je doveden jer je bio poslušnik Alije, a Aliji je trebao poslušnik.

Slažete li se onda s Divjakom kada kaže da se u Dobrovoljačkoj jeste dogodio zločin?

Znate šta, ja sam čuo da su dvojica ili trojica bivših kolega, pukovnika, ubijeni u Dobrovoljačkoj. Zato je Divjak možda rekao da se dogodio zločin. Ja ne znam, ne mogu vam potvrditi, jer ja nisam bio tamo. U svakom slučaju, taj zločin u Doborovoljačkoj bi bio strašan da nije bilo Jovana Divjaka.

A da li bi se stvari drugačije razvijale da Izetbegović nije uhapšen?

Pa, da Alija Izetbegović nije uhapšen... Pazite, Kukanjac, ali ne samo Kukanjac, nego i Drago Vukosavljević, komandant Specijalne odbrane BiH, pokrali su sve bosanskohercegovačko, sve što su mogli pokrasti, i odvukli u Lukavicu. Ja, pošto sam neki stručnjak - inžinjer sam telekomunikacija - znam da su svi ti sistemi bili u kabinetu Drage Vukosavljevića i preko noći su odneseni u Lukavicu. Ne mogu vam reći da li bi se to desilo da Alija nije uhapšen. Ali vjerovatno bi se nešto dešavalo, jer Kukanjac je želio što više materijala, dokumenata iz komande Sedme armije, odnosno Prve vojne oblasti, uzeti i ponijetiMiloševiću.

Spomenuli ste Zlatka Lagumdžiju, koji je tada bio sa Izetbegovićem. Nedavno jeponovo aktualiziran snimak na kojem Lagumdžija Kukanjcu govori da je on slučajni prolaznik. Slažete li se sa Kljujićevom interpretacijom tog događaja da se Lagumdžija tada ponio kukavički ili mislite da je u pitanju njegova ironična izjava?

Mislim da se nije ponio kukavički. On nije bio ni u kakvoj delegaciji, pa da je mogao reći ko je. Bitan je bio Alija Izetbegović. Čak ni Sabina, Alijina kćerka, nije mogla reći na kojoj je dužnosti ona.

Da li znate za neke zločine u ratnom Sarajevu nad nemuslimanskim stanovništvom?

Pa, ja ne bih rekao da znam o tome nešto. Ja sam kao zamjenik komandanta, a i kao pregovarač na aerodromu, bio određen za pregovaranje sa četnicima i HVO-om, i mogao sam da saznam šta se dešava. Nije bilo zločina, siguran sam, barem ne organizovanih zločina. A bilo je pojedinačnih nekoliko. O tome se i pisalo.

Gdje ste vi bili kad su Izetbegovića uzeli za taoca?
Ja sam bio od prvog dana u zgradi Predsjedništva, gdje je bio i komandant Hasan Efendić, a kasnije je došao i Sefer Halilović.

Jeste li znali za zločin u Grabovici?

Kad sam 1994. godine došao u posjetu Sarajevu iz Berna, gdje sam bio vojni ataše, na vratima kancelarije Sulejmana Vranja me je dočekao natpis: 'Ovdje se pozdravlja sa selam'. To je dao da se napiše taj Sulejman Vranj. Ja sam došao do njega i rekao: Pa, čovječe, znaš da ima nas ovdje - neću prejudicirati, ali 20 posto Hrvata je bilo u Generalštabu, između ostalih i moja dva sina.

Ja sam čuo za zločin u Grabovici i znao sam po pričama od Sefera šta se desilo. Prema tome, Sefer ne bi bio sigurno oslobođen u Hagu da je bilo ko išta znao o tome da je Sefer kriv.

Za Aliju Izetbegovića ste rekli da je bio vrlo fin čovjek, ali nepismen za vojsku. Kakav ste odnos imali s njim?

Ja sam s Alijom Izetbegovićem bio, za to kratko vrijeme, jedno 20 puta u četiri oka. Kad god sam ja tražio da me primi, on je mene primao, a kad me je trebao, i ja sam dolazio. Dakle, vrlo inteligentan i pismen čovjek, ali vojnički nepismen. Zahvaljujući njemu Armija BiH ima toliko generala. Pored toga, Alija je doveo tog reisa, koji je i sad na vlasti, da ne spominjem njegovo ime. Jer prije toga reisa, katolici su birali papu, a muslimani su birali reisa. Do tada. Međutim, Alija je doveo reisa bez izbora, i vjerujte vi meni da je jedno desetak ili petnaest hodža bilo protiv toga. Mene su pitali, kad me sretnu u obilasku jedinica - zašto je došao, zašto je doveden...? Međutim, taj čovjek je doveden jer je bio poslušnik Alije, a Aliji je trebao poslušnik. Kad je mlinar bez ikakve druge škole postao general - a u ratu nije okusio baruta, nego je samo radio one poslove koje je njegov sin naređivao - šta da vam onda pričam dalje... A da vam ja sada govorim o nekima, da prljam usta - ne bih želio. Jedan me je čak pronašao ovdje gdje ja živim, zvao me je i rekao da samo ja trebam dati glas i on će dobiti čin generala. Jedan iz moje čaršije, iz rodne čaršije, Gradačca. Čak je i reis rekao - samo Šiber neka kaže i dobit će čin generala... Ja sam poslije otkazao mobilni telefon i bježao od tog čovjeka.

Kada je otpočeo proces islamizacije Armije? Je li prijelomni moment bio razgovor Izetbegovića s Yasserom Arafatom, kada mu je Arafat rekao da uzme neki teritorij i da ne dopusti da muslimani budu istrijebljeni kao Palestinci?

Prijelomni moment je bio dolazak ovog reisa. On je to radio uz pomoć Hasana Čengićai Sulejmana Vranja, koji je isto postao general. Kad ste me već natjerali da kažem, ispričat ću vam nešto: kad sam 1994. godine došao u posjetu Sarajevu iz Berna, gdje sam bio vojni ataše, na vratima kancelarije Sulejmana Vranja me je dočekao natpis: 'Ovdje se pozdravlja sa selam'. To je dao da se napiše taj Sulejman Vranj. Ja sam došao do njega i rekao: Pa, čovječe, znaš da ima nas ovdje - neću prejudicirati, ali 20 posto Hrvata je bilo u Generalštabu, između ostalih i moja dva sina. Poslije sam ja otišao u penziju, onda je i Divjak pomaknut, da ne bi bio i Srbin tu. Tako da je taj reis krenuo da islamizira Armiju uz pomoć ovakvih ljudi.

A bilo je situacija i da kažu: 'Neka izađe Šiber, da ostanemo samo mi, muslimani'...

Jeste, jeste. (smijeh)

Dodik je Karadžić gori od Karadžića. Ali mislim da će ga, prije nego ode, naše vlasti, naš sud, maknuti radi krađe novca iz Banjaluke.

Rekli ste da ste tad šutali, pa Vam je poslije bilo krivo. Šta biste sada uradili?

Uhvatio bih ga za vrat, jer je bio mali kao miš, i izbacio bih ga napolje.

A o kome je riječ?

Mrtav je. Umro je. Ali i on je, prije nego je umro, dobio čin generala.

Rekli ste i da ste mogli puno učiniti - Halilović, Divjak i Vi, samo da neko nije stao između Vas. Na koga ste mislili?

Haliloviću su - i to sam moram reći, jer ste me vi naveli - ubijeni supruga i suprugin brat. Halilović je namjerno maknut jer je podržavao Hrvate. Prema tome, ovih zadnjih nekoliko godina, dvije-tri, ja sam se družio na raznim skupovima i sa Seferom i sa Divjakom, jer smo željeli da se vrati multietnička Bosna i Hercegovina. Željeli smo to tada i želimo to i sada, ali vrijeme je takvo da se neke stvari ne mogu vratiti.

Kažete da je Halilović podržavao Hrvate. A jeste li imali priliku vidjeti da je Sefer Halilović, prema nedavno objavljenom transkriptu prisluškivanih telefonskih razgovora Glavnog štaba Armije BiH, Rasimu Deliću rekao:'Komandant Tuzlanskog korpusa će biti Musliman. I tu nema razgovora. Neće me je..t do juče Srbin, sad ovaj ustaša, prekosutra opet neki treći.'

Nisam.

Vjerujete li da je to Sefer Halilović rekao?

Ja ne vjerujem da je to Sefer mogao reći. On ima svoje bisere, i među biserima su i neke njegove izjave, ali da je to za Tuzlanski korpus rekao, to ne vjerujem.

U istom transkriptu se vidi da je bio sumnjičav prema prvom komandantu Drugog korpusa ARBiH, Željku Knezu, pa Rasimu Deliću nalaže da provjeri da li Knez 'igra dvostruku igru'.

Ovih zadnjih nekoliko godina, dvije-tri, ja sam se družio na raznim skupovima i sa Seferom i sa Divjakom, jer smo željeli da se vrati multietnička Bosna i Hercegovina. Željeli smo to tada i želimo to i sada, ali vrijeme je takvo da se neke stvari ne mogu vratiti.

E, to sigurno Sefer nije rekao, jer Sefer je Kneza volio i cijenio ga. Umjesto Kneza je zaista došao musliman, ali jedan dobar ljudina. Ali i on je vrlo brzo maknut i otišao je za vojnog atašea u Tursku, jer opet nije odgovarao onoj kompaniji islamista. Ja ću baš sad nazvati Sefera da ga pitam da li je on to zaista rekao.

Za kakvu ste se Vi BiH borili? Rekli ste da niko nije postigao svoj cilj i da je prošli rat bio rat bez pobjednika.

Znate šta, ja i dalje mislim da je to zemlja za koju sam se borio. I dalje mislim, a to i dokumentujem, pokazujem ljudima, recimo ovdje gdje sad živim (Orebić, op. aut.). Imam ovdje litru rakije, muslimanske rakije iz Gradačca, dakle šljivovice rakije, ali imam i dvije litre ove rakije jako ljute, koja se zove travarica. I kad meni dođu prijatelji, a ovdje mi poglavito dođu muslimani, i Hrvati normalno - Srba nema, jer su oni ovdje iseljeni - ja ih počastim sa tim pićima. Oni svi to vole popiti i ja govorim njima - za mene je pravi musliman onaj koji vjeruje u Boga, a koji slavi Bajrame i ide da posti, ali koji ne izbjegava da popije rakije. I to su pravi muslimani, moji muslimani. I često kažem 'moji muslimani', jer oni ne piju u vrijeme kad je post i kad je Bajram, nego samo u posebnim prilikama kada su raspoloženi i u dobrom društvu.

Dakle, mislim da jeste to ta zemlja, ali trebat će još dvije-tri godine dok neko makneMilorada Dodika. Dodik je Karadžić gori od Karadžića. Ali mislim da će ga, prije nego ode, naše vlasti, naš sud, maknuti radi krađe novca iz Banjaluke.

Dosad se sudstvo nije pokazalo ekspeditivnim u kažnjavanju visokih funkcionera, a najskoriji primjer je oslobađanje optužbi Bičakčića i Čovića. Zašto mislite da će u ovom slučaju biti drugačije?

Ja mislim da će sigurno neko to uraditi i konačno presjeći put Dodiku, i to vrlo brzo.

Vjerujete da je moguća BiH bez entiteta?

Vjerujem, sigurno da je moguća.

BiH se mogla i morala odbraniti bez mudžahedina. Ali islamski lobi, koga je zagovarao taj reis, je to napravio. Nisu mudžahedini puno pomogli Armiji RBiH. Čak su i odmogli. To se vidjelo i po Rasimu, koji je bio vrlo školovan čovjek, jedan od rijetkih koji nikada nije pio ni pivo, a kamoli rakiju. Neko bi rekao - vjernik, musliman... Međutim, bio je jako pošten, i krajnje korektan i dobar...

Ne mislite da je previše godina prošlo i da smo se naviknuli živjeti odvojeno, jedni pored drugih?

Vrlo brzo će se to dogoditi. Pazite, vi ste puno rekli, ali niste rekli pravu stvar. U RS-u ima nekolicina ljudi koji drže sve konce. Nije to narod iz Republike Srpske. Da ste vi gledaliČavića, koji je po svemu kontra Dodiku... Iz toga se vidi da mnogo Srba, a većina sirotinje - opet govorim o Srbima - mora da se solidariše s nekim stvarima.

Da li je, prema Vašem mišljenju, Alija Izetbegović trebao odgovarati u Hagu?

To se pitanje i na Tuđmana i na njega odnosi. Za obojicu je to trebalo da se dogodi. Da nisu umrli, bilo bi im suđeno, ali Alija bi mogao odgovarati samo vezano za islamski fundamentalizam. S druge strane, Tuđman je trebao završiti u Hagu zato što je želio dio Bosne, isto kao i Milošević.

Biste li bili iznenađeni kada bi Vas, prilikom prelaska neke granice, uhapsili kao osumnjičenog za ratne zločine?

Ne bi mene to iznenadilo, ali imam argumente. Ja sam barem desetak puta bio u Hagu kao svjedok za neke ljude koji su i osuđeni, itd.

U kojim ste procesima svjedočili?

Ja sam, između ostalog, bio svjedok odbrane za pokojnog ili rahmetli Rasima Delića. Bio sam svjedok vezano za mudžahedine. Drugih se ne sjećam, ali ja sam u Hagu od 1993. godine, kad sam došao u Bern za vojnog atašea, bio savjetnik ljudi koji su radili za Tribunal. Savjetovao sam ih kako da se ponašaju, objašnjavao im kako se ponaša Jugo-vojska, tako da sam ja imao stalno kontakte s Hagom.

Spomenuli ste mudžahedine. BiH se, pretpostavljam, mogla odbraniti i bez takvih jedinica...

BiH se mogla i morala odbraniti bez mudžahedina. Ali islamski lobi, koga je zagovarao taj reis, je to napravio. Nisu mudžahedini puno pomogli Armiji RBiH. Čak su i odmogli. To se vidjelo i po Rasimu, koji je bio vrlo školovan čovjek, jedan od rijetkih koji nikada nije pio ni pivo, a kamoli rakiju. Neko bi rekao - vjernik, musliman... Međutim, bio je jako pošten, i krajnje korektan i dobar, ali kad je reis stupio na dužnost, a to je bila 1993. godina, on je uzeo stvar u svoje ruke, zajedno sa Čengićima. Pazite, riječ mudžahedin znači 'Allahov nasljednik'. Zar su to Allahovi nasljednici koji ubijaju Hrvate i Srbe i koji kolju i otimaju tuđa dobra? Ja sam jedno pet-šest dana odgovarao na pitanja sudija u Hagu, četvero-petero njih, a Rasim je sjedio kao optuženi. Kad sam se vratio kući u Sarajevo, sinovima sam rekao da mislim da sam odbranio Rasima Delića, da će biti dobro i da, ako bude dobio kaznu, da to neće biti veća kazna od ove što je već odslužio u zatvoru. I bilo mi je strašno žao kad je umro. Njega su, ustvari, ubili mudžahedini. On se pojeo radi mudžahedina. Jer mudžahedini i taj reis su nalagali ubijanje što više Srba, a i Hrvata, mada se to od mene tajilo, jer su svi znali da sam ja zamjenik komandanta.

Aliji Izetbegoviću ste na prijemu u Predsjedništvu 1998. u čast penzionisanih generala rekli da, s obzirom da ćete živjeti do 101. godine, sutra ako bude trebalo Vi ćete opet braniti BiH. Mislite li i dalje isto?

I dalje to mislim i siguran sam da bi moji sinovi bili sa mnom.

PREPORUČUJEMO: DEPO INTERVJU/ZORAN ČEGAR: NAŠI ZLOČINCI SU PO SARAJEVO SILOVALI DJEVOJČICE, BACALI IH NA ULICU I GOVORILI DA SU IH UBILI SPRSKI SNAJPERISTI

(DEPO PORTAL)