Provjeren recept za super popodne: prijateljicu ili prijatelja, muža ili partnera, ženu ili partnericu, djecu, unuke ili baku pod ruku i zajedno istražite neku atrakciju grada u kojem živite! To neka bude neko mjesto koje turisti redovito posjećuju, a vi kraj njega prolazite kao da je najobičnija stvar na svijetu. Ja sam si za vikend napravila mini avanturu, djeca i ja smo glumili turiste u Zagrebu, gradu u kojem živimo. Vrhunac obilaska bila nam je kula Lotrščak, ispod koje smo bili u trenutku kad je kroz njen prozor opalio top. A svi vi koji ne živite u Zagrebu, nego tek planirate putovanje u naš grad, zapamtite da postoji kula Lotrščak. U nastavku pročitajte zašto ju morate posjetiti, kao i zašto morate ispod nje biti točno u podne!

Do kule Lotrščak možete lako doći pješice, no mi smo se do nje za 64 sekunde gospodski dovezli najkraćom uspinjačom na svijetu, o kojoj detalje pročitajte ovdje.

Zagrebačka uspinjača i kula Lotrščak

Popnite se u najbolje sačuvanu kulu u Zagrebu!

Ulaznicu za obilazak kule Lotrščak kupili smo u informativnom centru i suvenirnici u njenom prizemlju. Do vidikovca na vrhu vode drvene škriputave stepenice, a pauzu ćete napraviti na svakom katu jer svaki je kat izložbeni prostor Galerije Klovićevi dvori. Ponedjeljkom je kula zatvorena.

Stepenice u kuli Lotrščak

Možete li zamisliti da ste u tridesetim godinama 20. stoljeća na prvom katu kule mogli igrati biljar?

Na fotografijama ćete saznati kako je Zagreb izgledao nekad, kao i činjenicu da je kula Lotrščak 1936. bila spojena s nekom građevinom.

Znate li zašto je kula Lotrščak izgrađena?

Na četvrtom katu kule potražite sliku koja prikazuje kako je Zagreb nekad izgledao. Nije to bio jedan grad, već njih dva. Zvali su se Gradec i Kaptol i bili su odvojeni potokom. Dok se nalazite u kuli Lotrščak, vi ste zapravo u nekadašnjem Gradecu.

Lijevo je Gradec, a desno Kaptol

E sad, zašto je Gradec bitan? Upravo je u njemu spas našao hrvatsko ugarski kralj Bela IV., sklonio se on u Gradecu dok je bježao pred Tatarima. Kako bi se zahvalio stanovnicima Gradeca za ukazanu pomoć, njihov je grad Zlatnom bulom 1242. godine proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Svi su se morali prihvatiti posla jer je Zlatna bula obvezala građane da utvrde grad, tj. da ga ograde obrambenim zidinama i kulama, kako grad nikakvi budući Tatari ne bi mogli osvojiti. Zahtjevan pothvat utvrđivanja grada trajao je 24 godine.

Jedna od izgrađenih kula bila je kula Lotrščak. Štitila je gradska vrata Dverce, južni ulaz u grad. Vrijedni su ljudi ovu kulu temeljito pripremili za obranu grada, izgradnjom 195 cm debelih zidova od kamena i opeke.

Nakon što je prestala opasnost od turskih napada, grad je kulu često davao u najam. Služila je kao skladište pa kao vatrogasni nadzorni toranj. U njenom je prizemlju bila i kavana. Čest je slučaj da se kule, utvrde i dvorci kroz vrijeme koriste za razne svrhe. Tako je dvorac Veliki Tabor jedno vrijeme služio čak kao sušionica mesa…

Gradska vrata Dverce srušena su 1812. godine pri uređivanju današnjeg Strossmayerovog šetališta.

Znate li da na glavnom gradskom trgu u Rovinju stoji kula iz 12. stoljeća?

Kome zvoni zvono lopova?

Kula Lotrščak je dobila ime po zvonu koje je u nju postavljeno 1646. godine, a imalo je važnu ulogu u svakodnevnom životu stanovnika grada. Zvonjavom je upozoravalo na razne opasnosti, a svake večeri je najavljivalo da će se zatvoriti gradska vrata. U grad se nije moglo ući do jutra, tako da je zvono zapravo čuvalo grad od lopova. Dobilo je naziv zvono lopova, campana latrunculorum, ili iskrivljeno starozagrebački zvono lotrijaša, pa od tuda naziv Lotrščak.

Zvono se i danas nalazi u samom vrhu kule. Tu je i uže kojim se zvono budi iz sna, ali zvonjenje nije dozvoljeno.

Stepenice u drvenom tornju na vrhu kule Lotrščak

Grički top: ispod kule Lotrščak budite točno u podne!

Točno u podne svakoga dana imate priliku čuti pucanj Gričkog topa. (Valjda se kaže pucanj, ne mogu se sjetiti bolje riječi.) Pridružite se u to vrijeme brojnim turistima okupljenima uz kulu Lotrščak. Na mom mini turističkom izletu s djecom, iz uspinjače smo izašli par minuta prije 12 sati i stali uz brojne vođene grupe turista s raznih strana svijeta. Bilo je zapravo uzbudljivo čekati da pukne top, a neki je vodič čak glasno odbrojavao zadnjih 10 sekundi. Nakon eksplozije uslijedio je pljesak.

U 19. stoljeću pucanj iz topa davao je signal za podne. Na taj se način podešavao sat, kako bi zvona u svim crkvama zazvonila u isto vrijeme.

Prvi put je Grički top pucao na Novu godinu 1877. godine, a tradicija pucanja u podne traje i danas. Do danas se izmjenilo više topova u kuli Lotrščak, a aktualni možete vidjeti i izvana, viri kroz prozor koji gleda na jug. Cijeli ćete top vidjeti kada se popnete u kulu.

Top se nalazi na četvrtom katu kule i ne možete mu prići bliže od ovoga.

Budite ispod kule Lotrščak točno u podne bilo koji dan u tjednu.

Legenda kaže da je Grički top potjerao Turke koji su se utaborili u današnjem Novom Zagrebu. Točno u podne je topovska kugla raznijela pijetla, kojeg je kuhar na pladnju nosio paši. Što su drugo Turci mogli nego pobjeći od Zagreba…

Zanimljivost: U Edinburghu top puca svaki dan u 13 sati.

Gospodin koji “oživi” Grički top, mahnut će vam kroz prozor nakon “eksplozije”.

Podsjetilo me ovo na svakodnevno mahanje trubača sa zvonika crkve u Krakovu.

Kad sam već spomenula Turke Osmanlije reći ću vam i ovo: U 16. stoljeću Osmanlije su kod Osijeka izgradili drveni most dug 6 kilometara, koji je bio pravo svjetsko čudo! A znate li da je u 17. st. zapovjednik ukupne vojske u Turskom carstvu bio Hrvat porijeklom iz Vrane?

Vidikovac na vrhu kule Lotrščak

Vrhunac obilaska kule Lotrščak je uspon na vidikovac na njenom vrhu.

Sredinom 19. stoljeća na vrhu kule Lotrščak izgrađen je drveni toranj. Kula je tada dobila današnji izgled, a i narasla do visine od ukupno 30 metara. Vi trebate prošetati po vanjskoj galeriji koja okužuje toranj, s koje pogled puca na velik dio Zagreba. Na ovom se vidikovcu uvijek zadržim predugo, jednostavno je Zagreb s te visine prekrasan.

Pogled s kule na katedralu prije potresa 2020. godine

Na vrhu kule bili su samo stranci…

I ja s djecom.

Saznajte još neke atrakcije Gornjega grada!

The post Kula Lotrščak: simbol Zagreba s najglasnijim topom u Hrvatskoj appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

U Zagrebu trebate iskoristiti priliku i provozati se najkraćom uspinjačom na svijetu! Iako vožnja traje svega 64 sekunde, dovoljno je duga da vas odvede iz užurbanog Donjeg grada u povijesni Gornji grad. Vožnja je posebno zabavna djeci, kojima se i tako kratko putovanje često pretvori u pravu malu avanturu. Danas je uspinjača Zagreb jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, a njezin poseban šarm krije se u činjenici da izgleda gotovo jednako kao prije više od 130 godina.

Uspinjača je najstarije prijevozno sredstvo javnog prijevoza u Zagrebu. Putnike je počela prevoziti 1893. godine. U svibnju 2026. godine završena je jednogodišnja obnova i sada ponovno uspinjača svakodnevno vozi putnike.

Gornja postaja zagrebačke uspinjače

Uspinjača Zagreb – zanimljivosti

Prije nego što je izgrađena uspinjača, do Gornjeg grada i kule Lotrščak vodio je poljski put. Njim su se Zagrepčani uspinjali svladavajući visinsku razliku od oko 30 metara. Kasnije su do polovice brijega postavljene drvene stube, a taj je pravac i dalje bio najprometnija pješačka veza između Donjeg i Gornjeg grada. Upravo zato rodila se ideja da se na tom mjestu izgradi uspinjača koja bi olakšala svakodnevni uspon. Inicijator projekta bio je poduzetni građevinar D. W. Klein, zahvaljujući kojem je Zagreb dobio jedno od svojih najprepoznatljivijih prometnih i turističkih obilježja.

Prva je uspinjača bila na parni pogon, a od 1934. godine je na električni.

U prvim godinama rada uspinjača se često kvarila. Dogodilo se i da su putnici morali izaći iz kabine i pomoći je pogurati, zbog čega je među Zagrepčanima dobila nadimak Zapinjača. Prve putničke kabine bile su podijeljene na razrede: dijelovi okrenuti prema Gornjem gradu i Ilici smatrali su se prvim razredom, dok je središnji dio pripadao drugom razredu. Vožnja u prvom razredu, naravno, bila je skuplja. Uspinjača Zagreb danas prima 12 stajaćih i 16 sjedećih putnika.

Pogled iz nekadašnjeg prvog razreda, iz stare kabine koja je zamijenjena 2026. godine.

Danas ćete se voziti u ovakvoj kabini.

Zagrebačka uspinjača je zakonski zaštićena kao spomenik kulture. Danas je jedan od simbola Zagreba i jedan od najčešćih motiva na zagrebačkim suvenirima.

Ovo je najkraća uspinjača na svijetu, a prugu dugu 66 metara prijeđe za 64 sekunde.

Preko GetYourGuidea se mogu kupiti razni obilasci Zagreba s vodičem, koji uključuju vožnju uspinjačom:

Najkraća avantura u Zagrebu traje 64 sekunde

Donja stanica uspinjače je u Tomićevoj ulici, a gornja stanica na Strossmayerovom šetalištu, pokraj kule Lotrščak. Ulaznice možete kupiti i na gornjoj i donjoj postaji, tako da jednostavno naslonite svoju beskontaktnu bankovnu karticu na uređaj za prodaju karata. Cijena jedne vožnje je 0,66 eura. Ako imate dnevnu, višednevnu, mjesečnu ili godišnju kartu za zagrebački javni prijevoz, ne trebate kupovati posebnu kartu za uspinjaču. Uspinjača Zagreb radi svakim danom i praznikom od 6.30 do 21.50h, osim u vrijeme remonta.

Uspinjača kreće svakih 10 minuta, ali ako je gužva, vozi i češće.

Dobro za znati: terasa kod gornje postaje uspinjače idealno je mjesto za gledanje zalaska sunca.

Kada se popnete na gornju postaju uspinjače, nastavite pješice uspon do vrha kule Lotrščak, gdje vas čeka jedan od najljepših pogleda na Zagreb.

The post Uspinjača Zagreb: najkraća uspinjača na svijetu appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Kutaisi, drugi po veličini gruzijski grad, tako je dobro lociran da iz njega možete lako autom obići nekoliko zanimljivih lokacija. Gruzija nas je oduševila, a ovaj putopis ima zadatak prikazati vam što sve možete posjetiti u krugu od sat vremena od grada Kutaisija.

Po Gruziji smo putovali rentanim autom u vlastitoj organizaciji. Prije dolaska u Kutaisi obišli smo grad Mestiju i dva spektakularna mjesta na Kavkazu. Istražili smo palaču Dadiani u kojoj se čuva jedna od tri Napoleonove posmrtne maske. Za internet smo koristi Airalo, a smještaj smo u Kutaisiju uzeli preko Bookinga.

Manastir Motsameta

U blizini Kutaisija nalaze se dva bitna povijesna manastira. Jedan od drugog udaljeni su 15-ak minuta vožnje. Prvo smo posjetili manastir Motsameta, do kojeg smo se iz centra grada vozili 20-tak minuta. Parkirali smo na parkingu iznad manastira, prošli rampu na kojoj je čuvar pa prošetali lijepom stazom iznad kanjona rijeke. Godali smo 5-6 minuta, a po toj stazi lokalci na misu idu autom. Ne preporučujem vam da i vi idete autom jer je parking uz sam manastir minijaturan.

Manastir Motsameta je smješten na litici s pogledom na vijugavu rijeku Tskalcitela.

Manastir je izgrađen po nalogu gruzijskog kralja Bagrata IV. u 11. stoljeću, na mjestu srušene crkve koju su uništile vojske kalifa Marwana II.

Naziv manastira znači “mjesto mučenika”. Povijesna priča kaže da se na ovom mjestu u 8. st. nalazila crkva kod koje su se braća David i Konstantin usprotivili arapskim osvajačima. Odbili su preobratiti se na islam zbog čega su mučeni i ubijeni. Njihova su tijela bačena su u rijeku, koja se od tad prevedeno zove “rijeka crvene vode”. Crkva je uništena, a na njenom je mjestu spomenuti kralj u 11. st. sagradio manastir.

Manastir koji danas stoji odaje počast Davidu i Konstantinu, braći mučenicima koje je kanonizirala Gruzijska pravoslavna crkva.

Ulaz u manastir je besplatan i oko njega smo se zadržali 10-15 minuta. Taman je bila misa pa smo samo provirili u crkvu i tu prvi put u Gruziji primijetili da žene na misi pokrivaju glave maramama. Na samom ulazu u crkvu možete uzeti maramu pa pokriti glavu, iz poštovanja prema lokalnim običajima.

Unutrašnjost crkve

Manastir Gelati

Nisam sigurna koliko vam se do ovog manastira isplati ići, ali blizu je prvog pa smo mi otišli. Razlog su radovi. Neobična je to priča zapravo i prilično ljuti jer Gelati je izgrađen u davnom 12. stoljeću i stajao je stoljećima kao nov. S vremenom ga je napala vlaga pa su u nedavnoj prošlosti pokrenuli višegodišnju obnovu. Obnovljen je, otvoren za javnost, ali onda je vrlo brzo počeo propuštati vodu jače nego prije obnove. U trenutku našeg dolaska manastir je stajao upakiran u bijelu plastičnu kupolu, kao neki poklon u koji sad voda ne može ući. Skele su po svuda, no u manastir se ipak može ući, a na parkingu ispred čak se i suveniri prodaju.

Manastir Gelati je UNESCO lokalitet i jedno od najvažnijih mjesta gruzijske povijesti.

Izgradnju manastira započeo je gruzijski kralj David IV. Graditelj 1106. godine. Kralj je preminuo prije nego što su radovi završili. U oporuci je zatražio da bude pokopan ispod jednih od vrata na ulazu u katedralu, kako bi svi vjernici hodali po njegovom grobu. Želio je tim činom pokazati svoju poniznost i želja mu se ispunila.

Unutar kompleksa manastira nalazi se niz zgrada, poput crkava, zvonika i akademije.

U manastiru se nalaze brojne freske i mozaici iz 12. st.. Na žalost, zbog vlage su neke freske u lošem stanju, djeluju razmazano.

Zanimljivost: postoje legende o tajnim prolazima koji povezuju manastire Motsameta i Gelati.

Najljepši vodopad u Gruziji

Nešto više od sat vremena vožnje sjeverozapadno od Kutaisija nalazi se jedan od najviših vodopada u Gruziji. U blizini njega je veliki kanjon u kojem trebate hodati visećom stazom na litici, otprilike 140 metara iznad rijeke na dnu. O vodopadu Kinchkha i kanjonu Okatse napisala sam poseban putopis, a sve detalje o tom izletu autom pročitajte ovdje.

Vodopad Kinchkha i kanjon Okatse

Prirodni sumporni bazen Vani

Kada se iz Kutaisija vozite nešto manje od sat vremena u smjeru jugozapada, doći ćete na makadamsku cestu prepunu rupa i krava koja vodi do prirodnog sumpornog bazena u kojem se možete okupati. Na ovom se mjestu nalazi po malo ukroćeni gejzir iz kojeg kroz crijevo teče oko 40 stupnjeva topla voda. Oko gejzira je zaobljeni bazen s tri razine, a najdublja je razina taman toliko duboka da će vam glava biti iznad razine vode kad sjednete. Ja sam sjela na rub srednje razine u kojoj mi je voda bila malo ispod koljena, dignula hlače iznad koljena i malo odmorila noge u toploj i ljekovitoj vodi.

Sumporni bazen se nalazi usred ničega, doslovno stoji kraj rijeke. Voda se iz njega ulijeva u pritoku rijeke Rioni. Gejzir stalno obnavlja vodu u bazenu. Sumpor ima razna ljekovita svojstva, a meni je koža nakon mini tretmana nogu bila nevjerojatno meka.

Ovdje kao da je nekad bila neka kabina za presvlačenje u kupaći kostim, no više je nema pa se ljudi presvlače iza otvorenih vrata od auta.

Nema ovdje trgovine ni wc-a, ponesite sa sobom sve što vam je potrebno, uključujući i vodu za piće.

Arheološki muzej u gradu Vani

20-tak minuta vožnje od sumpornog bazena trebalo nam je da dođemo do jednog od najpoznatijih arheoloških muzeja u zapadnoj Gruziji. Zove se Otar Lortkipanidze Vani Archeological Museum. Smjestio se u gradu Vaniju, u kojem je i veliko arheološko nalazište na kojem su nađeni artefakti iz drevne zemlje Kolhide. Neke od njih možete vidjeti u muzeju. Većina artefakata nađena je u grobnicama.

Kolhida je u 1. tisućljeću prije Krista bila izuzetno bogata država na istočnoj obali Crnog mora, kao i važna trgovačka i pomorska regija povezana s Grcima, Perzijancima i kasnije Rimljanima. Područje je bilo bogato zlatom i drvom, a bila je razvijena i poljoprivreda. Uz Kolhidu se veže legenda o Jazonu i Zlatnom runu koja povezuje Gruziju s jednim od najpoznatijih mitova antičkog svijeta.

Legendu sam napisala u putopisu o Kutaisiju, koji je bio glavni grad te drevne zemlje i u kojem se nalazi fontana na kojoj kipovi prikazuju uvećane artefakte s arheološkog nalazišta u Vaniju.

U muzeju smo se zadržali oko sat vremena.

Skroz lijevo vidite brončanu Tamada figuricu iz Kolhide. Prikazuje čovjeka koji u ruci drži rog za vino, a jako uvećanu figuru možete vidjeti na fontani u Kutaisiju.

Crkva na 40 metara visokoj stijeni

Ako se vozite oko sat vremena istočno od Kutaisija, doći ćete do okomitog vapnenačkog monolita visokog oko 40 metara, na vrhu kojeg se nalazi crkva. Do crkve srećom nije dozvoljen uspon po metalnim ljestvama, ali zanimljive se lokacije mogu naći i u podnožju. Sve detalje o Katskhi Pillaru pročitajte u ovom putopisu, a ako želite možete ga vidjeti i na organiziranom izletu:

U sljedećem putopisu saznat ćete detalje o obilasku Staljinovog rodnog grada.

The post Okolica Kutaisija: znate li što sve možete posjetiti? appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Portugal je super zemlja za road tripove, a izleti iz Lisabona divan su način da upoznate dio zemlje. Jednom smo se prilikom odlučili za jednodnevni road trip, a plan je bio ovaj: obilazak utvrđenog samostana u Tomaru, hodanje po starom akvaduktu, obilazak samostana u Batalhi i kraljevskog sela Obidosa. Šećer na kraju: zalazak sunca smo dočekali na obali Atlantskog oceana, u mjestu Peniche.

Tri do četiri dana sasvim su dovoljna za istražiti glavne atrakcije Lisabona. Na dnu putopisa saznajte još prijedloga za jednodnevne izlete, kao i jedan prijedlog višednevnog road tripa!

Najam auta u Lisabonu

Auto smo rentali na lisabonskom aerodromu. Garaža gdje se preuzima auto bila je nešto dalje od aerodroma, a do nje smo imali organiziran prijevoz. Na naplatnim kućicama na autocestama, uz uobičajene prolaze s rampama, postoje i oni bez rampi. Naš je rentani auto imao u sebi uređaj sličan našem ENC-u, s kojim smo bez čekanja u redu brzo prolazili tamo gdje nema rampi.

Savjet: na izlet krenite ranije ujutro, najbolje oko 7 sati, kako biste izbjegli prometni kolaps u Lisabonu dok svi idu na posao…

Tomar i veličanstvena utvrda vitezova templara

Sat i pol udaljen od Lisabona, nalazi se grad Tomar. Poznat je kao prijestolnica vitezova templara u Portugalu. Na brdu iznad Tomara nalazi se utvrđeni templarski samostan iz 12. stoljeća, u početku izgrađen kako bi čuvao granicu prema maurskom teritoriju. Ime mu je Convento de Cristo. Prvi put smo ga obišli prije 13 godina, a sada smo ga htjeli pokazati djeci. Kako putovanja ne idu uvijek po planu, nismo ga uspjeli obići jer se u njemu snimao neki film…

Kako nemam novu sliku, evo jedna s Pixabaya, da steknete dojam! Autor: Christian Klein

Templarski red je ukinut u 14. stoljeću, prognani su iz mnogih zemalja, ali su se portugalski templari snašli pa pristupili novoosnovanom viteškom Kristovom redu. Nastavili su s radom kao i do tada, samo pod drugim imenom. Njihov je “stožer” bio upravo tomarski samostan. Iz ovog viteškog reda potječe nekoliko portugalskih kraljeva, za čijih su se života dogodile istraživačke pomorske ekspedicije i velika geografska otkrića.

Za obilazak samostana Convento de Cristo trebat će vam oko dva sata. Možete kupiti ulaznicu na samom ulazu.

Prošetajte po starom akvaduktu

Road tripovi su super jer možeš stati gdje želiš i vidjeti svašta nešta što nisi planirao! Brzo se nađe nešto za obići ako vam se, kao nama, izjalovi neki plan. Tako smo završili pokraj velikog akvadukta iz 16. stoljeća, izgrađenog kako bi upravo samostan Convento de Cristo imao vodu. Dug je 6 kilometara.

U dolini se nalazi 58 lukova akvadukta, od kojih neki dosežu visinu od čak 30 metara!

Akvadukt je 1910. godine proglašen nacionalnim spomenikom.

Parkirali smo ovdje, na proširenju odmah uz cestu. Ispod lukova akvadukta postoji staza kojom možete prošetati, čak i napraviti piknik, ali ovdje zapravo svi dolaze kako bi hodali po akvaduktu. Ova avantura nije za manju djecu jer ograde nema. Ulaz se ne naplaćuje, a gore idete na vlastitu odgovornost!

Batalha: istražite samostan kao iz Gospodara prstenova!

Batalha je malo mjesto, čije ime u doslovnom prijevodu znači “bitka”. Radi se o bitci kod Aljubarrote, koja je rezultirala jednom od najznačajnijih pobjeda u portugalskoj povijesti.

1385. godine Portugalci su porazili brojčano nadmoćnije Španjolce, odnosno Kraljevinu Kastilju te je stvoreno neovisno portugalsko kraljevstvo. Na vlast je došao kralj Joao I., prvi portugalski kralj iz dinastije Avis. Ova će dinastija kasnije postati zaslužna za portugalska otkrića i istaknutost Portugala kao svjetske sile. Portugalcima su u ovoj bitci pomogli Englezi, a zanimljivo je da su u njoj pješaci pobjedili moćnu konjicu.

Ispred samostana u Batalhi nalazi se kip Nuno Alvares Pereire, vojnog genija iz bitke kod Aljubarrote. 2009. je proglašen svetim.

Turisti dolaze u Batalhu kako bi istražili prekrasni samostan Mosterio da Batalha. Ovo pravo čudo arhitekture, izgrađeno je kao zahvala Djevici Mariji za pobjedu u spomenutoj bitci. Gradnja samostana je počela godinu dana nakon bitke, a završena je tek u 16. stoljeću.

Za obilazak samostana u Batalhi trebat će vam oko pola sata. Ulaz u crkvu je bio besplatan, dok se obilazak okolnih prostorija i klaustra samostana naplaćivao. Djecu su pustili besplatno.

Djeca mlađa od 12 godina ne plaćaju ulaz u velik broj portugalskih znamenitosti, uključujući i brojne muzeje.

Platili smo ulaznicu kako bismo vidjeli klaustar samostana, što se stvarno isplati vidjeti.

U samostanu se nalazi grobnica kralja Joao-a I. i njegove supruge, Engleskinje Philipe, sestre engleskog kralja Henrika IV. Njihov je brak sklopljen radi učvršćivanja saveza Portugala i Engleske. Ovdje su i grobnice njihove djece, među kojima se posebno ističe grobnica princa Henrika Pomorca, jedne od glavnih osoba zaslužnih za velika portugalska pomorska okrića.

Kraljevska grobnica u Batalhi.

Par zanimljivosti o Henriku Pomorcu

Princ Henik Pomorac bio je peto dijete (na nekim mjestima piše treće?!) kralja Joao-a i kraljice Philippe. Njegov tata kralj ga je proglasio guvernerom jako bogatog Kristovog reda (onog spomenutog kod Tomara), koji će kasnije financirati sva njegova putovanja. Navodno je Henrika za putovanja i otkrivanje svijeta zaineresirala knjiga o putovanjima Marca Pola. Dobra prilika da vas podsjetim: Marco Polo je navodno rođen u našoj Korčuli!

Slavnog Henrika Pomorca ćete vidjeti i na Spomeniku otkrićima (Padrao dos Descobrimentos), u lisabonskoj četvrti Belem. Spomenik predstavlja portugalski jedrenjak, a na njemu “stoje” brojni slavni portugalski moreplovci, na čelu s našim Henrikom. Spomenik otkrićima se nalazi na mjestu odakle su brodovi isplovljavali iz Lisabona u razne dijelove svijeta.

Henrik u ruci drži portugalski brod karavelu, čiji je dizajn i funkcionalnost upravo on i osmislio.

Obidos: super destinacija za road trip iz Lisabona

Nakon obilaska samostana i ručka u Batalhi, odvezli smo se u prekrasni Obidos. Bijelo je selo opasano zidinama po kojima možete napraviti krug. U prošlosti je selo bilo vjenčani dar portugalskih kraljeva svojim novopečenim suprugama. Zanimljivo je i zato što se u njemu nalazi dvorac, koji je drugi na listi top-7 arhitektonskih čuda Portugala! Naći ćete ovdje i slavni višnjevac Ginginha, poslužen u čokoladnim čašama!

Selo nam se toliko svidjelo da je dobilo svoj putopis! Proučite ga, možda poželite našu ideju za road trip iz Lisabona promijeniti i više vremena provesti upravo u Obidosu. Sve detalje saznajte ovdje.

Šetnja po zidinama Obidosa…

Izlet iz Lisabona: Peniche, kraj dana s nogama u oceanu!

Savršen kraj dana je kada dočekaš zalazak sunca na oceanu! Peniche je malo malo ribarsko mjesto na poluotoku, 25 minuta udaljeno od Obidosa. Po poluotoku vodi cesta uz obalu te možete stati na raznim mjestima i uživati u pogledu na ocean i strme litice. Na samom ulazu u gradić, odmah uz pješčanu plažu nalazi se zavidna kolekcija pješčanih dina, preko kojih su postavljene drvene staze. U gradiću je i tvrđava koju se može istražiti.

S poluotoka na kojem je Peniche odvaja se manji, prilično divlji poluotočić (Google mapa) na kojem je uređena pješačka staza i mostovi preko litica. Da prođete stazu, trebat će vam oko pola sata. Valovi su divovski i prekrasni, biljke otporne, mesnate i niske, galebovi ne lete, nego klize na vjetru…

Ovo smo mjesto slučajno otkrili na You Tubeu. Preporuka svima, posebno ako želite osjetiti moć oceana i nevjerojatan vjetar koji ne prestaje!

Peniche je oaza za surfere. Imat ćete divnu vjetar-frizuru, a kroz zapetljanu kosu nećete moći proći prstima… Nema pomoći!

Poslije se spustite na pješčanu plažu, izujte cipele i stanite u ocean!

Ono kad jedva čekaš da se igraš na plaži…

Ako ste zainteresirani samo za dan na oceanu, iz Lisabona do mjesta Peniche autom treba manje od sat i pol, a iz tog mjesta možete otići na neki organizirani izlet brodom. Ovi izleti imaju dobre recenzije na GetYourGuideu:

Još par prijedloga za jednodnevne izlete iz Lisabona:

Najčešći road trip iz Lisabona je u Sintru. Taj smo i mi “odradili”, a detalji stižu uskoro u novom putopisu. U kombinaciji sa Sintrom (ili odvojeno drugi dan) može se obići Cascais, lijepo turističko mjesto koje zaslužuje da mu se posveti nekoliko sati te najzapadnija točka Europe, rt Cabo da Roca.

Jedan dan možete autom otići do beskrajno dugačkih pješčanih plaža, južno od ušća rijeke Tejo. Obala se zove Costa da Caparica i na njoj se plaže nižu na potezu od 30-tak km! Ovdje ćete se uvjeriti kako je naporno hodati po pijesku… Ocean baš nije za plivanje i puno je baywatch-eva koji brane ulazak u dublju vodu. Restorani, kafići, beach barovi su tu, kao i bezbroj surfera. Uživat ćete u spektakularnim zalascima sunca iznad oceana! Dok idete do plaža ili na putu nazad u Lisabon, popnite se na Spomenik Krista Kralja (Santuario de Cristo Rei).

Još jedna ideja za izlet iz Lisabona je predivni gradić Evora, u kojem možete provesti cijeli dan. Poznat je po kapeli od kostiju!

Bonus: ideja za višednevni road trip izlet!

Za višednevne road tripove iz Lisabona, najbolji je izbor Porto gdje uzmite smještaj, a na putu do njega obiđite Fatimu, može i Tomar, Aveiro i Costa Novu. Jedan dan se iz Porta odvezite na sjever do Brage i Guimaraesa, a u povratku do Lisabona posjetite Coimbru…

Javite nam svoje prijedloge za jednodnevni izlet iz Lisabona!

Sada nešto skroz drugačije: Idemo malo u Italiju, u grad Napulj, koji je super polazna točka za izlet na Vezuv i u Pompeje!

The post Izleti iz Lisabona: ideje za jednodnevne road tripove appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Ako UNESCO od 1986. godine tvrdi da je Evora “grad-muzej na otvorenom”, onda znate da se iz Lisabona trebate zaputiti na izlet u ovaj gradić. Ljeti bi vam moglo biti prilično vruće pa je možda bolje za dolazak odabrati proljeće ili jesen. Evora leži okružena zidinama na brdašcu okruženom vinogradima, u portugalskoj regiji Alentejo. Saznajte što sve trebate posjetiti u Evori!

U Lisabonu smo rentali auto. Do Evore smo se vozili nešto više od sat i pol po odličnim autocestama oko kojih se šire jako lijepi krajolici. U Evori smo proveli 5-6 sati. Slike su u putopisu malo starijeg datuma, no tekst je osvježen aktualnim informacijama u lipnju 2026. Brojne ideje za izlete autom iz Lisabona pročitajte ovdje.

Drugi najveći trg u Evori nekoć je bio dom najbogatijih obitelji u gradu. U ovoj je fontani u 16. st. završavao akvadukt.

U Evoru možete doći i na organiziranom izletu iz Lisabona. Evo nekih izleta koji se nude:

Gdje parkirati?

Evora je jedan od rijetkih portugalskih gradova u kojem su stare gradske zidine gotovo netaknute. Kralj Afonso IV. naredio je izgradnju tih zidina u 15. stoljeću. Jako dobro očuvane gradske zidine vidjeli smo i u Obidosu, gdje smo po njima i hodali.

Prvo smo u Evori autom prošli ispod lukova visokog akvadukta iz 16. st. Onda smo nadobudno autom prošli kroz jedna od nekoliko gradskih vrata u zidinama i završili u labirintu jednosmjernih ulica koje vode uzbrdo prema glavnom trgu. Nakon što nam se rentani auto s preosjetljivim kvačilom par puta ugasio pri kretanju na uzbrdici i nigdje nije bilo mjesta za parkiranje, zaključili smo da je lakše spustiti se i parkirati gospodski na velikom parkingu izvan zidina, pa smo to i napravili. Postoji nekoliko takvih parkinga. Pješice smo se onda kroz jedna druga gradska vrata uputili uzbrdo prema glavnom trgu, trebalo nam je 10-ak minuta da dođemo do njega.

Evora nas je dočekala mirna i tiha.

Postala je življa kako smo se približavali samom centru.

Zanimljivost: portugalska regija Alentejo je jedno od rijetkih mjesta u Europi gdje je moguće letjeti balonom tijekom cijele godine.

Po čemu je Evora posebna?

Evora ima specifičnu arhitekturu obzirom da su gradom do 8. stoljeća vladali Rimljani pa onda Mauri. Kuće su bijele, obrubljene žuto krem bojom i ukrašene azulejo pločicama. Bijela boja pomaže u odbijanju vrućina koje ljeti prečesto prelaze 40 °C. Neke kuće imaju balkončiće s kovanim željeznim ogradama. U 15. i 16. stoljeću portugalski su kraljevi često boravili u Evori, zbog čega su izgrađene mnoge palače, samostani i crkve koje i danas stoje. 16. se stoljeće smatra zlatnim dobom Evore.

Glavni trg u Evori zove se Praca do Giraldo. Lijep je, slikovit, prostran i okružen povijesnim zgradama s arkadama. Tu se nalazi i renesansna crkva iz 16. stoljeća, kao i brojni kafići.

Glavni je trg dobio ime po vitezu koji je pomogao prvom portugalskom kralju da protjera Maure iz regije u 12. stoljeću.

Na trgu se smjestio i turistički ured gdje možete saznati više detalja o gradu.

Od trga se na sve strane zrakasto šire male ulice.

Kapela od kostiju

Zanimljivost: Gotička crkva sv. Franje (Igreja de sao Francisco) izgrađena je na samom početku 16. st. i poznatija je od gradske katedrale jer se u njoj nalazi Kapela od kostiju.

U Kapeli od kostiju (Capela dos ossos) pažljivo su po zidovima i stupovima složene lubanje i kosti oko 5000 ljudi. Redovnici iz 17. stoljeća odlučili su ih izložiti, ne radi stvaranja umjetničkog djela nego radi potrebe. Gradska groblja u to su vrijeme bila prenatrpana, pa su kosturi iskopani kako bi nova tijela mogla zauzeti njihovo mjesto. Neka tumačenja govore da se radi o kosturima redovnika ili da su to žrtve kuge iz 14. stoljeća, no vjerojatno su to samo ljudi koji su živjeli u Evori i okolici.

Ulaznicu za obilazak Kapele od kostiju možete kupiti na samom ulasku u crkvu. Ona uljučuje i obilazak crkvenog muzeja. Cijene i radno vrijeme provjerite ovdje.

Iznad vrata kapele piše: “Nos ossos que aqvi estamos pelos vossos esperamos”.

Prevedeno: “Mi kosti koje smo ovdje, čekamo vaše kosti”

Vidjet ćete u kapeli i dvije mumije.

Nakon kostiju uhvatite malo sunca u parku Jardim publico

Predah od razmišljanja o prolaznosti života i iznenađujuće dobru kavu našli smo u kafiću u parku Jardim publico. Park je smješten malo niže od Kapele kostiju. Kava koju sam spomenula je portugalska Delta kava, “ciglicu” koje smo kasnije pronašli u trgovini u Lisabonu i nosili ju u Hrvatsku. Park je jednim dijelom smješten na vrhu srednjovjekovnih zidina koje okružuju grad. Brojni radnici zalijevali su cvijeće, kosili travu, oblikovali grmove, a par paunova je važno šetalo okolo.

Na više mjesta u parku nalaze se slavine s pitkom vodom iz kojih možete besplatno natočiti vodu.

U parku ćete vidjeti ruševine palače Dom Manuela. U toj je palači Vasco da Gama bio imenovan zapovjednikom ekspedicije u Indiju 1497., a ta je ekspedicija “otvorila” pomorsku trgovinu između Istoka i Zapada te promijenila povijest Portugala.

Ruševine ostavljaju dojam da je palača bila jako lijepa.

Ovo je jedini dio koji je sačuvan od puno veće kraljevske palače iz 15. stoljeća.

Evoru možete obići i na pješačkoj turi s vodičem:

Posjetite najveću srednjovjekovnu katedralu u Portugalu!

Katedrala u Evori (Basílica Sé de Nossa Senhora da Assunção) djeluje kao dio neke tvrđave. Nalazi se na najvišoj točki u gradu, u blizini mjesta koje su i Rimljani odabrali za svoj hram. Građena je nešto manje od 100 godina, a gradnja je započela 1186. godine, 20 godina nakon što su Portugalci otjerali Maure s ovog dijela Portugala.

Ulaz u katedralu bi trebao biti besplatan, a naplaćuje se ulaz u gotički klaustar i u muzej. Također, ako kupite ulaznicu moći ćete se po 135 spiralnih stepenica popeti na krov katedrale s kojeg se pruža lijep pogled.

Dva srednjovjekovna tornja katedrale u originalu su bili obrambeni tornjevi.

Na ulazu u katedralu nalaze se skulpture apostola iz 14. stoljeća.

U katedrali su 1497. godine blagoslovljene zastave brodova Vasca da Game, prije njegovog putovanja u Indiju.

Ispred katedrale vidjet ćete “parkirane” kočije s konjima.

Evora ima i pravi rimski hram!

Rimljani su i u “Portugalu” bili, a kao dokaz toj “posjeti” u Evori i dalje stoji rimski hram iz 1. stoljeća. Zove se Templo Romano i najsačuvaniji je rimski hram u Portugalu. Za vrijeme inkvizicije korišten je za smaknuća, sve do 1870. godine.

14 od 18 stupova hrama stoji na kamenom podiju visokom 3 metra. Nije moguće popeti se na podij. Tu je i ploča na kojoj su napisane zanimljivosti o hramu, a možete na njoj vidjeti kako je hram u originalu izgledao.

Stupovi hrama ovdje stoje već gotovo dvije tisuće godina.

Ispred hrama nalazi se Dijanin vrt s vidikovcem s kojeg pogled pada na bijelo žute kuće i polja iza nih.

Znate li da se najbolje očuvani hram iz vremena Rimskog carstva nalazi u francuskom gradu Nimesu?

Prava portugalska supa

Kad se oko 16 sati sjetite da ste gladni, shvatit ćete da je većina restorana zatvorena i da na nekima piše da ručak poslužuju od 12 do 15 sati! Na kraju smo uspjeli pronaći mali restorančić koji radi i u njemu smo probali lokalnu gustu supu.

Portugal je poznat po svojim supama što su njihova varijanta naših krem juha. Postoji i lanac superija, nešto kao neki njihov fast food, ali sa supama. Može ih se naći u svakom većem šoping centru.

Suveniri iz Evore

U malim zavojitim maurskim ulicama centra grada smjestile su se brojne suvenirnice. Prodaju se tu razne rukotvorine: predmeti od gline, željeza, pluta, kože, šarene zdjelice i ćupovi, čipka, vez, slike i torbe. Možete kupiti vrlo dekorativne drvene pladnjeve i tacne ili drvene podmetače za lonce sa šarenom pločicom u sredini. Naravno, tu su i popularni portugalski pijetlovi raznih veličina i boja. Što se tiče tih pjetlića, probajte kupiti samo jednog.

Navečer smo se puni dojmova vratili u Lisabon.

The post Evora: jednodnevni izlet iz Lisabona + što vidjeti appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Ako želite pravi wow-efekt u gruzijskoj prirodi, prošetajte ispod spektakularnog vodopada Kinchkha, odmorite umorne noge u ledenoj vodi pa, ako nemate strah od visine, prošetajte stazom po litici! Posjetili smo vodopad Kinchkha i kanjon Okatse, a u putopisu saznajte brojne korisne informacije o ovom izletu u vlastitoj organizaciji.

Po Gruziji smo putovali rentanim autom. Vodopad Kinchkha i kanjon Okatse udaljeni su nešto više od sat vremena od drugog po veličini gruzijskog grada, Kutaisija, u kojem smo preko Bookinga uzeli smještaj za jednu noć. Za internet smo koristili Airalo.

Kanjon Okatse možete posjetiti i na organiziranom izletu s polaskom iz grada Kutaisija, no mi smo otišli bez agencije. Izleti preko GetYourGuidea često uključuju i odlazak u Prometejevu pećinu i kanjon Martvili (koje mi nismo posjetili) pa pregledajte što se sve nudi, ovdje ću staviti samo neke ponuđene izlete:

Prva postaja: posjetiteljski centar

Trebalo nam je nešto više od sat vremena vožnje od Kutaisija da dođemo ispred lijepo uređenog posjetiteljskog centra. Ovdje imate izbor, možete kupiti ulaznicu za vodopad i kanjon ili samo za jedno od ta dva mjesta. Kupili smo ulaznicu za sve.

Ispred posjetiteljskog centra (do kojeg jednim dijelom vodi prilično vijugava cesta uzbrdo), dočekali su nas brojni kombiji i taksisti koji nude prijevoz do vodopada i/ili kanjona. Razlog je jednostavan – ako vam vijugava cesta do sad nije odgovarala za vožnju, tek vam neće odgovarati ono što vas čeka. Postaje ta cesta na mjestima dosta strma i još više zavojita, a vrhunac je kad se spuštate prema kanjonu – uska cestica ide toliko strmo prema dolje da ju par trenutaka ni ne vidite od vlastitog auta, a trebate se njom i popeti natrag.

Ovdje će na svoje doći ljubitelji adrenalinskih vožnji. Vidjeli smo više vozila koja ljude organizirano voze na off-road uzbrdo-nizbrdo avanture jer priroda je ovdje spektakularna.

Mi smo ipak tu avanturu na cestama “odraditi” rentanim autom, a ako smo mi uspjeli možete i vi, samo vam auto obavezno mora imati pogon na četiri kotača. Od posjetiteljskog cetra do vodopada Kinchkha treba 10 minuta vožnje na jednu stranu, a do kanjona Okatse nešto manje od 10 minuta vožnje na drugu stranu.

Vodopad Kinchkha: je li ovo najljepši vodopad u Gruziji?

Vidjeli smo vodopad Kinchkha već iz auta, i to njegove gornje dvije razine na kojima se voda strmoglavljuje preko ogromnih litica. Smješten je na nadmorskoj visini od 843 metra i jedan je od najviših i najslikovitijih vodopada u Gruziji.

Kinchkha nije jedan vodopad nego kaskada od njih tri. Najviši pad vode iznosi oko 70 metara, dok su ostala dva visoka oko 25 metara.

Ovo je srednja kaskada vodopada. Ovdje voda pada s visine od 70 metara, a gornji se dio vodopada ne vidi od litice.

Vodopad se obrušava u klanac rijeke Satsikvilo, a zovu ga i Okatse vodopad zbog istoimenog velikog kanjona u blizini.

Staza je jako dobro uređena i ne možete s nje sići bliže vodopadu i litici, radi vlastite sigurnosti i opasnosti od odrona.

Najniži dio vodopada će se u jednom trenu pojaviti ispod vaših nogu pa ćete možda vidjeti i dugu pod nogama!

Nakon što smo prošli stazu vratili smo se 30-ak metara uzvodno od nje kako bismo malo sjeli i “odmorili” noge u ledenoj vodi. Ukupno smo se kod vodopada zadržali 40-ak minuta.

Voda je ovdje izrezbarila stijene u raznim oblicima, a ovo je i dobro mjesto za napraviti piknik.

Kanjon Okatse u Gruziji

Ohlađenih nogu smo se vratili u auto, provezli se ponovno pokraj posjetiteljskog cetra pa se još par minuta vozili spomenutom uskom i strmom cestom do parkinga na ulazu u kanjon Okatse. Ako imate dovoljno vremena, do ulaza u kanjon možete doći i pješice od posjetiteljskog centra, planinarskom stazom.

Kanjon Okatse jedan je od najpoznatijih prirodnih lokaliteta zapadne Gruzije. Nalazi se u regiji Imereti. Dug je oko 16 kilometra, a dubok između 20 i 100 metara. Na njegovu dnu teče rijeka Okatse, djelomično skrivena u raskošnom zelenilu.

Kroz kanjon su neki genijalni ljudi osmislili pa nekim čudom i realizirali viseću, šupljikavu, metalnu staza koja je pričvršćena za liticu iznad provalije.

Prošetajte visećom stazom na litici

Staza kroz kanjon Okatse je kružna, jednosmjerna i duga 3 km. Za proći cijelu stazu trebalo nam je oko sat vremena.

Prvo ćete se spuštati od parkinga po (čini se bezbroj) metalnih stepenica kroz šumu, kako biste došli do samog kanjona. Šuma je u prošlosti pripadala važnoj plemićkoj obitelji Dadiani, čiju smo palaču posjetili u gradu Zugdidi. Kada prođete šumu i dođete u sam kanjon, hodat ćete po stazi koja je zakačena na samu liticu. Na nekoliko mjesta na stazi stoje čuvari i vode računa o tome da ne bude previše ljudi u isto vrijeme na istom dijelu staze. Završni dio staze vraća vas stepenicama i uzbrdo kroz šumu prema autu.

Viseća staza u kanjonu Okatse pravo je inženjersko čudo dugo 780 metara, a nalazi se do 140 metara iznad dna kanjona. Na njoj ćete dobro osjetiti i vjetar i vibracije dok hodate. Na stazi doslovno stojite iznad kanjona i gledate u provaliju ispod sebe kroz metalnu rešetku.

Ovdje nemojte ići ako imate strah od visine.

Ako ste planinar, možete od kanjona Okatse planinariti skroz do vodopada Kinchkhe.

Staza završava panoramskim vidikovcem koji nudi odličan pogled na cijeli kanjon.

Ovo je jako zumirani vidikovac kojeg vidite u daljini sa staze.

Pogled s vidikovca na kanjon Okatse.

Saznajte sada detalje o obilasku grada Kutaisi.

The post Najimpresivniji vodopad u Gruziji i šetnja po litici kanjona Okatse appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Rabat je glavni grad Maroka. Posjetio sam ga na jednodnevnom izletu iz Marrakecha, nakon jutarnjeg obilaska Casablance. U putopisu saznajte što posjetiti u Rabatu.

Casablanca i Rabat udaljeni su nešto više od sat vremena vožnje, a kako smo tog dana prvo obišli Casablancu, po dolasku u Rabat imali smo pauzu za ručak. Po tko zna koji put u Maroku jeo sam tajine. Premda je glavno jelo bilo ukusno, nekako me više impresionirao desert. Probao sam zamrznuti nougat, koji je bio odličnog okusa, ali također i veoma osvježavajuć.

Tajine s govedinom i suhim šljivama.

Zamrznuti nougat

Rabat se od 2012. godine nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, kao i Marrakech koji je na tu listu dospio 1985. godine. Premda je Rabat glavni grad države, tek je sedmi marokanski grad po broju stanovnika, budući da su ispred njega Casablanca, Tangier, Fez, Marrakech, Salé i Meknes.

Detalj s ulice u Rabatu.

Utvrda u Rabatu

Jedna od glavnih znamenitosti u Rabatu bez sumnje je Kazba Ouddayah (Qasbat al-Awdaya). Kazba je u stvari riječ za utvrdu. Konkretno, ovdje je riječ o utvrdi smještenoj na brežuljku, na ušću rijeke Bou Regreg u Atlantski ocean.

Temelji utvrde datiraju u 1150. godine, a zajedno s još nekoliko znamenitosti glavnoga grada, uvrštena je na UNESCO popis.

Na današnjem izletu vodič nam je skrenuo pozornost na to da je Maroko, u usporedbi s ostalim sjevernoafričkim državama, uspio više i bolje sačuvati svoju lokalnu kulturu. To je zato što ovo područje nikada nije dospjelo pod vlast Osmanskog carstva. Kada je riječ o političkom uređenju države, Maroko je monarhija s kraljem Muhamedom VI. na čelu. Uz kralja, Maroko ima i vladu koju bira narod, a ta vlada dijeli izvršnu vlast s kraljem. Marokom već zadnjih četiri stoljeća vlada dinastija Alavita.

Ulica u starom dijelu grada Rabata

Možete ovdje kupiti razne proizvode

Rabat i gusari

Premda je danas Rabat na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, njegova prošlost nije uvijek bila blistava. Vodič nam je pričao o djelovanjima pirata i gusara na području Rabata i Saléa. Konkretno, radilo se o Republici Salé, gradu-državi i gusarskoj republici iz 17. stoljeća, koja je bila smještena na ušću rijeke Bou Regreg. Glavne aktivnosti navedene republike tijekom njezinog kratkog postojanja, bile su trgovina robljem i gusarstvo.

Pogled na ocean iz Rabata

Toranj Hasana II.

Na kraju dana otišli smo do tornja Hasana II. Toranj je zapravo 44 metra visok minaret nedovršene džamije. Gradnja je započela za vrijeme Abu Yusufa Yaquba al-Mansura, trećeg kalifa Almohadskog kalifata. Kada je al-Mansur preminuo 1199., stala je i gradnja džamije, koja je ostala nedovršena do danas.

Al-Mansurovim nasljednicima nedostajalo je i sredstava i volje da dovrše započeti projekt pa se danas mogu vidjeti samo minaret i 348 stupova.

Mauzolej Muhameda V.

U blizini tornja Hasana II. i brojnih stupova, smješten je mauzolej Muhameda V. U njemu su grobnice marokanskog kralja Muhameda V. te njegova dva pokojna sina, kralja Hasana II. i princa Abdallaha. Ono što mi se činilo posebno zanimljivim, a što sam otkrio u naknadnom istraživanju, jest činjenica da je ovaj kompleks projektirao vijetnamski arhitekt Cong Vo Toan, pri čemu je spojio tradicionalne oblike s modernim materijalima.

Kada sam otkrio tu informaciju, baš me iznenadilo kako je netko s jugoistoka Azije uspio projektirati nešto na sjeverozapadu Afrike, gdje prevladava potpuno drugačija kulturna baština. Na neki način kao da sam očekivao da će glavni arhitekti uvijek biti lokalci ili barem netko iz obližnjih/susjednih država pa mi je upravo zato ovaj podatak djelovao toliko iznenađujuće.

Mauzolej Muhameda V.

Premoreni nakon obilaska Casablance i Rabata u jednom danu, vratili smo se navečer u hotel u Marrakechu. Sljedeći me dan čekala još jedna avantura i to u pustinji, pa sam otišao ranije na spavanje. Detalje o tom izletu napisat ću u sljedećem putopisu.

Fotografije: Ivan Arapović
Zapratite Ivana na Instagramu!

The post Rabat: saznajte što posjetiti u glavnom gradu Maroka appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Prvo parkirajte auto. Obzirom da ste se vozili neko vrijeme, dobro je malo kretati se, stoga prošetajte krug oko jezera. Napravljeno je to jezero po posljednjoj modi 19. stoljeća, u vrijeme kad su svi plemići uz dvorac “morali” imati jezero. Budite svjesni da hodate stazom zvanom Put vila, a vile će vas voditi kroz obilazak. Nacrtane su na svim edukativnim pločama i “pričaju” o raznim temama. Kao šećer na kraju, istražite dvorac Trakošćan koji stoji iznad jezera na vrhu tzv. Zmajeve stijene.

U Trakošćan smo došli autom s troje djece. Dvorac je od Zagreba udaljen oko sat vremena vožnje pa smo bili na jednodnevnom izletu, a ako želite i prespavati, u neposrednoj je blizini istoimeni hotel. U podnožju dvorca Trakošćan nalazi se parking sa suvenirnicama, a parkiranje se nije naplaćivalo.

U Trakošćan možete doći i na organiziranom izletu s polaskom iz Zagreba, a ovi izleti na GetYourGuideu imaju dobre recenzije:

Park šuma Trakošćan i jezero

Šumom pokriveno područje oko Trakošćanskog jezera pripada Park šumi Trakošćan. Čim je nešto park šuma, znate da je prekrasno. Oko jezera vodi 5 kilometara duga poučna staza za čiji obilazak treba oko 2 sata. Zove se Put vila i iskrena preporuka da njom prošetate.

Trakošćansko jezero umjetno je napravljeno sredinom 19. st. kako bi služilo kao ribnjak, ali i uljepšalo sam park. Kako sam već napisala, jezero uz dvorac bilo je pokazatelj dobrog ukusa među plemstvom 19. stoljeća pa biste si vjerojatno i vi napravili jezero da ste tad živjeli i da vam je neki kralj poklonio neki dvorac.

Jezero je dugo 1,5 km, a najveća mu je dubina 4 metra.

Staza uz jezero jako je slikovita.

Trakošćan je bio jedan od najvećih feudalnih posjeda u Hrvatskoj.

Pošetajte Putem vila

Put vila smo prehodali u raznim godišnjim dobima. Pri zadnjem dolasku u svibnju, pri šetnji nas je pratio ljubavni zov žaba pa smo im malo smetali jer smo shvatili da utihnu čim se približimo vodi. Prošli smo kroz oblak vilin konjica, vidjeli brze guštere, slušali čudesan pjev raznih ptica pa saznali na jednoj poučnoj tabli da postoji neka predivna ptičica koja pripada vrsti brgljez. Sad znate i vi da brgljez postoji! Na livadici uz jezero preko puta dvorca malo smo igrali odbojku, a ta je livadica i savršeno mjesto za piknik. Ako vas zanima kako Trakošćan izgleda u jesen, kliknite ovdje.

Na Putu vila nalazi se 20 zanimljivih poučnih tabli. Na svakoj je nacrtana jedna vila.

Saznali smo da je najveća riba ikad ovdje upecana bila som težak 52 kg i dug 202 cm!

Srećom – nismo vidjeli takvu aždaju, samo žabe i neke veće ribe koje su s ekipom mirovale ispod površine vode, 20 metara lijevo od mjesta gdje su ljudi pecali.

Evo brgljeza!

Ova vam je livadica super za piknik kad sunce nije prejako.

Kada od dvorca krenete desno uz jezero, doći ćete do kafića (u kojem nema hrane). Malo niže u istom smjeru nalazi se ribarska kućica iz 19. st., u kojoj je danas mali info centar. Kućica ima svoju terasu pa možete sjesti uz jezero. Još se jedan kafić/restoran nalazi u blizini parkinga, no tamo nismo jeli pa ne znam kakav je. Više volim na ovakvim izletima napraviti piknik, a i vama preporučujem da ponesete dekicu za piknik i nešta fino u ruksaku pa zauzmete vama najljepši dio s pogledom na jezero. Prije nego je jezero ispražnjeno prije par godina, moglo se po njemu voziti u pedalini, no na žalost više ne postoji ta opcija. Nema ni restorana koji je nekad bio na samoj obali.

Trakošćan, dvorac na Zmajevoj stijeni

Jedno od tumačenja naziva Trakošćan kaže da je nastao iz riječi “drako” (zmaj) i “stayn” (kamen). Zato dvorac stoji na “Zmajevoj stijeni”. Probudite u sebi maštu pa zamislite kako se, gledano iz velike visine, u gustoj tamnoj šumi pokraj zelenog jezera odmara bijeli zmaj, dvorac Trakošćan. Onda platite ulaznicu i uđite u dvorac.

Današnji romantični izgled dvorac je dobio u 19. stoljeću, kada ga je obitelj Drašković pretvorila iz utvrde u luksuznu rezidenciju.

Istražite dvorac Trakošćan

Na mjestu gdje danas stoji dvorac Trakošćan, u 13. se stoljeću nalazila utvrda. Ne zna se tko su bili njezini prvi vlasnici, a od kraja 14. st. utvrdom je upravljao grof Herman Celjski. Grof Celjski je dobio dvorac od kralja Sigismunda, a o gospodinu grofu i njegovim groznim zlodjelima dosta sam pisala u putopisu o dvorcu Veliki Tabor. Od druge polovice 16. st. Trakošćan je u vlasništvu obitelji Drašković. Ta ga je obitelj dobila zbog usluge učinjene kralju Maximilijanu. U 19. je stoljeću preuređen i službeno je prestao biti utvrda te postao dvorac. Danas ćete lako u prostorijama dvorca steći dojam kako se u njemu živjelo.

Mogu vam samo reći – ako želite imati dvorac, budite dobri s nekim kraljem!

Dvorac Trakošćan jedan je od najraskošnije uređenih dvoraca u Hrvatskoj. Uz dobro očuvani namještaj, vidjet ćete u njemu i bogatu zbirku oružja, slika i raznih umjetnina. Na većini namještaja nalazi se grb obitelji Drašković, što znači da je rađen po narudžbi. Iznad brojnih vrata u dvorcu nalaze se grbovi obitelji s kojima su Draškovići sklapali ženidbene veze. Obići ćete dvorsku kuhinju, saznati neke recepte, vidjeti tamnicu, prekrasnu lovačku i vitešku dvoranu, kao i prostorije koje su u svakodnevnom životu koristile plemićke obitelji. Raskošno uređenje dvorca podsjetilo me na dvorac Miramare u Italiji.

Trakošćan je više od 400 godina bio u vlasništvu obitelji Drašković, jedne od najvažnijih hrvatskih plemićkih obitelji.

Dvorska knjižnica ima oko 1.500 knjiga. Većina ih je na njemačkom ili francuskom jeziku.

Da ste plemić, možda biste imali sobu za pušenje obloženu skupocjenim tapiserijama.

Pogled s vrha kule u dvorcu.

Zanimljivost o krevetima i pećima

Kreveti su još jedan dokaz da su ovdje živjeli pravi plemići. Kratki su i odmah ćete pomisliti da su stanovnici dvorca Trakošćan bili jako niski ili da su spavali poprijeko. No, da ste vi pravi plemić, znali biste da pravi plemići spavaju u polusjedećem položaju na brdu jastuka složenih uz visoko uzglavlje. Zato kreveti nisu ni trebali biti dugi.

Uz krevete, obratite pažnju i na raskošno ukrašene peći u brojnim prostorijama dvorca. Na njima nećete vidjeti vratašca kroz koja se pali vatra.

U pećima su sluge vatru palile iz male sporedne prostorije, kako čađa i dim ne bi remetili plemićki mir…

Iskrena preporuka – posjetite dvorac Trakošćan i prošetajte Putem vila. Detalje o cijenama i radnom vremenu saznajte ovdje.

Sada vas vodim u dva prekrasna dvorca u susjednoj nam Sloveniji: Predjamski grad i dvorac Snažnik.

The post Dvorac Trakošćan: posjetite najljepši dvorac u Hrvatskoj appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Kutaisi je drugi po veličini grad u Gruziji. Kroz stoljeća je bio prijestolnica antičke Kolhide, jedno od središta srednjovjekovne Gruzije i kasnije glavni grad Kraljevstva Imereti. Pišem vam ovo kako biste znali cijeniti grad u koji ste došli. Možda vas neće toliko vizualno impresirati kao neki drugi gradovi, no priča odlične priče i svakako ga trebate posjetiti kad putujete u Gruziju. U putopisu saznajte po čemu je Kutaisi poznat i na što trebate u njemu obratiti pažnju, a napisat ću vam i par zanimljivosti o gruzijskom jeziku i pismu, kao i legendu o drevnoj zemlji Kolhidi.

Grad Kutaisi ima svoj aerodrom na koji slijeću izravni letovi iz Budimpešte. Mi smo stigli jednim takvim noćnim letom i odmah smo na aerodromu rentali auto pa se odvezli na Kavkaz. U Kutaisi smo se vratili nakon što smo obišli grad Mestiju i selo Ushguli na Kavkazu, kao i palaču Dadiani u gradu Zugdidi. Smještaj smo u Kutaisiju uzeli preko Bookinga. Parkiranje je u gradu besplatno. Za internet smo koristili Airalo.

Kutaisi je u trenutku našeg dolaska, unatoč kišici bio neobično pun mladih ljudi. Onako, hodali smo kao puževi kroz gužvu, ukrašenim, svečanim i glasnim ulicama. Onda smo malo guglali pa shvatili da smo u Kutaisi došli na Dan grada, koji se na raznim koncertima na otvorenom slavi dugo u noć. Druga stvar koju smo primijetili bilo je da su po svuda cvjetovi kamilice, tratinčica i ivančica te da djevojke šetaju s bijelim cvijetnim vjenčićima na kosi, većinom od svježe ubranog cvijeća.

Ivančice u kafiću

Ovo su neki jednodnevni izleti na koje možete otići iz Kutaisija i koji imaju dobre recenzije:

Kutaisi je najstariji grad u Gruziji

Dan grada u Kutaisiju zove se Kutaisoba ili Gviriloba (“gvirila” znači tratinčica pa je ovo Dan tratinčica), a slavi se svake godine 2. svibnja. To je jedan od najvažnijih i najveselijih lokalnih festivala u Gruziji. Tradicija je započela 1920-ih kada su srednjoškolke prodavale tratinčice koje su same ubrale, kako bi skupile novce i pomogle ljudima koji boluju od tuberkuloze. Bijeli cvijetni vjenčići su s vremenom postali jedan od glavnih simbola praznika.

Zgrada kazališta na glavnom trgu bila je ukrašena velikim bijelim cvjetovima.

Na Dan grada su u centru organizirani razni sajmovi na kojim možete kupiti lokalne proizvode. Navečer se na glavnom trgu organizira veliki koncert, na kojem se nama činilo da neke riječi pjevaju na hrvatskom pa ću vam zato sad napisati par detalja o gruzijskom jeziku.

Kratko o gruzijskom jeziku

Gruzijski jezik pripada grupi kartvelskih jezika, maloj i vrlo staroj jezičnoj porodici karakterističnoj za područje Kavkaza. Toj grupi pripadaju i svanski, mingrelski i lazski jezik. S druge strane, hrvatski pripada skupini slavenskih jezika i nema nikakve sličnosti s gruzijskim. Ali…

Dok smo stajali i slušali koncert, učinilo nam se da prepoznajemo neke riječi iz našeg jezika pa smo s brojnim drugim ljudima i zapjevali jednostavne refrene. Najčešći razlog za to bile su slučajne podudarnosti u zvuku jer su neki izrazi stvarno nalikovali nama poznatima. Također, gruzijski jezik ima puno tvrdih suglasnika i kratkih samoglasnika, pa malo zvuči „istočnoeuropski” ili djelomično slavenski. Barem nama. Iako, opet napominjem, riječi koje su nam zvučale poznato znače nešto sasvim drugo od onoga na što mi mislimo. Što se tiče Gruzijaca, čim bi nas čuli pomislili bi da smo Rusi.

Gruzijci imaju vlastito pismo

Gruzijsko je pismo jedno od ljepših koje sam vidjela, zaobljeno, lepršavo, bez velikih i malih slova. Zapravo uopće ne izgleda kao slova nego kao neki ukrasi ili umjetničko djelo. U mojoj glavi bi tako trebalo izgledati neko vilenjačko pismo. Maleni ga Gruzijci uče od početka školovanja, a latinicu uče uz engleski ili neki drugi strani jezik.

Gruzija je jedna od rijetkih država koja koristi potpuno jedinstveno nacionalno pismo.

Wendy’s u Kutaisiju

Gruzijsko pismo jedno je od najposebnijih pisama na svijetu. Počelo se razvijati oko 5. st., a vjerojatno i prije toga jer o njemu postoje zapisi iz antičkog, predkršćanskog perioda. Kroz povijest su postojala tri oblika gruzijskog pisma, a sve njih UNESCO smatra dijelom gruzijske kulturne baštine. Najmoderniji oblik njihovog alfabeta zove se “mkhedruli”, a iako se smatra modernim osmišljen je u davnom 10. st. i potpuno je drugačiji od latinice, ćirilice ili arapskog pisma.

Današnji alfabet mkhedruli ima 33 slova. Svako slovo predstavlja jedan glas, kao i naša abeceda, a koriste oni i neke glasove koje mi nemamo. Riječ se čita upravo onako kao je i napisana, pod uvjetom da ste naučili slova.

Gruzijski Spar

Kako se zove “Gruzija” u Gruziji?

Zanimljivost: Gruzijci svoju zemlju ne zovu “Gruzija”. Zovu je Sakartvelo, što otprilike znači “zemlja Kartvela” odnosno Gruzijaca. Korijen svega je riječ Kartli, naziv povijesne regije u središnjoj Gruziji oko današnjeg Tbilisija. Ta regija bila je političko i kulturno središte stare gruzijske države pa je njezino ime postupno postalo naziv za cijeli narod i državu.

“Sakartvelo” se gruzijskim alfabetom piše ovako: საქართველო. “Kutaisi” se piše ovako: ქუთაისი.

Što posjetiti u Kutaisiju?

Bijeli most na rijeci Rioni

Bijeli most je pješački most koji prelazi rijeku Rioni u starom dijelu Kutaisija. Izgrađen je sredinom 19. st. prema projektu vojnih inženjera. Naziv dolazi od bijelih ograda i bijelih kamenčića u rijeci ispod njega. Nama je padala kiša stalno i sve je na žalost bilo prilično sivo.

Rijeka Rioni, preko koje most vodi, izvire visoko u Kavkazu, a nakon više od 300 kilometara ulijeva se u Crno more kod grada Poti.

U antičko doba Rioni je bila važan trgovački put između Crnog mora i unutrašnjosti Kavkaza. Brodovi su njome prevozili robu još prije više od dvije tisuće godina.

Jedna lokalna priča kaže da su mladići dokazivali hrabrost i ljubav skakanjem s mosta u rijeku. Ta je tradicija toliko poznata da je prikazana i u gruzijskom filmu “An Unusual Exhibition”. Na ogradi mosta vidjet ćete brončanu skulpturu “Picasso Boy”. Prikazuje ona dječaka s dvije kape, a inspirirana je scenom iz spomenutog filma, u kojem dječak skače s mosta u rijeku.

Zove se “Picasso boy” jer su mu proporcije neobične i asocira na Picassov kubistički stil.

Uz Bijeli most nalazi se lijep White Bridge Art park sa skulpturama i klupama u hladovini.

U vrijeme našeg dolaska po svuda su visjeli raskošni cvjetovi glicinije.

Zlatna palača u Kutaisiju

Iako ćete zbog naziva pomisliti da ćete ne znam kakav spektakl vidjeti, Zlatna palača (Okros Chardakhi) nije ni zlatna ni velika. Smjestila se na lijevoj obali rijeke. Riječ je o maloj palači ili paviljonu koji je služio kao rezidencijalni i reprezentativni prostor gruzijskih kraljeva, posebno u razdoblju kad je Kutaisi bio prijestolnica zapadne Gruzije (Imeretije).

Današnja građevina potječe uglavnom iz 18. stoljeća, a povezuje se s kraljevima iz dinastije Bagrationi.

Kutaisi ima staru žičaru i sovjetski zabavni park

Žičarom se nismo vozili, no vama za informaciju pišem da se na uzvisini na desnoj obali rijeke Rioni nalazi sovjetski zabavni park, do kojeg iz centra grada vozi vrlo starinska žičara s mini kabinicama. Vidjet ćete žičaru sa spomenutog mosta. Ako se poželite provozati, u vrijeme našeg dolaska su primali samo keš. Trebala bi žičara raditi do 20h, a to je informacija iz svibnja. Donja se postaja nalazi u blizini Zlatne palače.

Zabavni park je izgrađen sredinom 20. stoljeća, u vrijeme dok je Gruzija bila dio Sovjetskog Saveza.

Obratite pažnju na murale

Luk Mon-Plaisir je nekad bio ulaz u drvenu zgradu kina iz 1909. Danas tog kina više nema, ali je ulaz sačuvan kao prolaz. Vodi u mali pješački dio, kao neko dvoriše na čijim se zidovima nalaze brojni lijepi murali.

Vjerojatno ćete pri šetnji gradom naići na ogroman spomenik iz sovjetskog razdoblja. Zove se Slava radu i sadrži tipične sovjetske motive, poput radnika, vojnika i kolektivnog jedinstva. Komunistička je vlast u Sovjetskom savezu pokušavala privući radnike da bolje i više rade, ističući spomenicima njihovu važnost i veličajući njihov trud.

Nije ovaj spomenik u najboljem izdanju pa baš i ne djeluje kao da ga u gradu vole.

Kada dođete u Kutaisi, ovu legendu morate znati!

Kutaisi je bio prijestolnica Kolhidijskog kraljevstva (Kolhide) od 6. stoljeća prije Krista. Kolhida je bila izuzetno bogata država na istočnoj obali Crnog mora, kao i važna trgovačka i pomorska regija povezana s Grcima, Perzijancima i kasnije Rimljanima. Područje je bilo bogato zlatom i drvom, a bila je razvijena i poljoprivreda. Obzirom da je Kutaisi bio glavni grad Kolhide, lokalcima je jako važna antička legenda u kojoj se spominje Kolhida i Zlatno runo, a čija skraćena verzija ide ovako:

U grčkom gradu Iolkos mladi junak Jazon trebao je vratiti prijestolje koje mu je oteo stric. Da bi dokazao da je dostojan kralj, dobio je gotovo nemoguć zadatak: morao je donijeti Zlatno runo iz daleke zemlje Kolhide. Zlatno runo bilo je čarobno runo zlatnog ovna, a čuvao ga je zmaj koji nikad ne spava. Jazon je okupio skupinu heroja poznatih kao Argonauti i s njima je stigao u Kolhidu, kojom je vladao kralj Ajet.

Ključ cijele priče bila je kći kralja Ajeta, čarobnica Medeja. Zaljubila se u Jazona i odlučila mu pomoći. Da bi dobio runo, Jazon je morao ukrotiti vatrene bikove, posijati zmajeve zube iz kojih niču ratnici i svladati zmaja. Uz Medejinu pomoć Jazon je uspio, uzeo je Zlatno runo i zajedno s Medejom otišao vratiti prijestolje.

Mnogi povjesničari vjeruju da mit o Zlatnom runu ima stvarnu podlogu. U Kolhidi se zlato ispiralo iz rijeka pomoću ovčjih koža, na kojima bi se zlatne čestice zadržavale. Upravo bi takva “zlatna koža” mogla biti inspiracija za priču.

Legenda povezuje Gruziju s jednim od najpoznatijih mitova antičkog svijeta i daje joj posebno mjesto u europskoj mitologiji.

Tko je spasio nacionalno blago Gruzije?

Jedna od važnijih ličnosti moderne gruzijske povijesti bio je arheolog i povjesničar koji je istraživao nalazišta drevne Kolhide, Ekvtime Takaishvili. Rođen je 1863., a umro 1953. godine. Prikupio je on i dokumentirao ogroman broj rukopisa, crkvenih predmeta i arheoloških artefakata.

Nakon sovjetske okupacije 1921., Takaishvili je s gruzijskom vladom otišao u emigraciju u Francusku. Sa sobom je ponio nacionalno blago Gruzije kako bi ga zaštitio. Desetljećima je u Parizu čuvao umjetnine, rukopise i zlatne predmete. Živio je skromno, gotovo u siromaštvu, ali nikada ništa nije prodao. Nakon Drugog svjetskog rata vratio je cjelokupno blago u Gruziju.

Zbog njegove odanosti i poštenja, Gruzijska pravoslavna crkva je Takaishvilija proglasila svecem 2002. godine.

Kutaisi: istražite glavni trg i fontanu Colchis

Ako se pitate zašto sam vam napisala legendu o Kolhidi i Zlatnom runu, sve će vam biti jasno kad na glavnom trgu u Kutaisiju vidite fontanu.

Fontana Colchis je moderna fontana koja slavi povijest Gruzije – drevnu Kolhidu i legendu o Zlatnom runu. Na fontani se nalazi 30-ak uvećanih zlatnih replika predmeta i kipova koje su arheolozi pronašli na raznim arheološkim nalazištima u zapadnoj Gruziji. Originalni kipovi su izrađeni u vrijeme dok je Kolhida bila bogata zemlja i puno su manji od replika na fontani.

Na trgu je bio koncert povodom proslave Dana grada pa je bila velika gužva.

Skulpture na fontani prikazuju umjetnički izrađene konje, jelene, lavove, bikove i mitske figure. Izrađeni su po uzoru na arheološke artefakte iz Kolhide.

Najpoznatiji motiv na fontani je replika tzv. “Tamada” figurice.

Originalna brončana Tamada figurica prikazuje čovjeka koji u ruci drži rog za vino. Vidjeli smo ju sljedećeg dana u muzeju u Vani, gradiću u kojem je nađena i u kojem je jedno od važnijih arheoloških nalazišta antičke Kolhide. Iznenadili smo se koliko je originalna figurica malena, manja od pedlja, za razliku od ogromnog zlatnog kipa na fontani.

Repliku Tamada figurice vidjeli smo i u Tbilisiju, što govori o važnosti Kolhide u današnjoj Gruziji.

Što još trebate vidjeti na glavnom trgu?

Glavni trg u Kutaisiju nosi ime po gruzijskom kralju Davidu IV., poznatijem kao David Graditelj. Vladao je od 1089. do 1125. i smatra se jednim od najvažnijih i najuspješnijih gruzijskih vladara. Na trgu se nalaze zgrade iz 19. i 20. stoljeća, iz vremena Ruskog Carstva kad je Kutaisi bio administrativno središte regije. Fasade su kombinacija klasicizma i sovjetske monumentalnosti. Na trgu je i jedno od najvažnijih kazališta u Gruziji. Prva je predstava u Dramskom kazalištu Meskhishvili održana 1861. godine.

Kutaisi voli isticati svoju povezanost s antičkom prošlošću pa se između glavnog trga i parka nalaze stupovi koji djeluju antički, iako su novijeg datuma.

Prošetajte kroz glavni park

Postoji ovaj park skoro 200 godina, a u trenutku našeg dolaska bio je prepun ljudi i štandova s raznim proizvodima. U prošlosti je bio privatni vrt gruzijske princeze. U njemu se nalaze brojni kipovi.

Bijeli kip prikazuje sestre Ishkhneli. One su u prvoj polovici 20.st. pjevale gruzijske narodne pjesme i zaslužne su za razvoje te glazbe u Gruziji.

Zeleni bazar – probajte tradicionalne slatkiše

Zeleni bazar je najpoznatija tržnica u gradu Kutaisi, na kojoj možete svašta kupiti. Preporuka, probajte tradicionalni gruzijski slatkiš churchkhela. Tržnica radi do 19h, ali čak i ako dođete nakon tog vremena prošetajte do nje kako biste vidjeli jedan zid u njenoj neposrednoj blizini.

Kolhetijska panorama (Pano Kolkhett) je masivna visoko reljefna skulptura iz sovjetskog doba. Lokalni umjetnik Bernard Nebieridze radio ju je 10 godina. Nakon njegove smrti 1987., djelo su dovršili njegovi suradnici. Prikazuje ključna razdoblja gruzijske povijesti, mitološke i povijesne ličnosti povezane s Kutaisijem i Kolhidom te je popularna kulturna i turistička atrakcija u gradu.

Glavna tema reljefa su mitovi, povijest i simboli Kolhide, drevnog kraljevstva o kojem ste već pročitali legendu.

U Kutaisiju možete obići i Francusku četvrt, crkvu Holy Annunciation Temple iz 1862. (koja je izgrađena 1862. godine kao katolička crkva u baroknom stilu pa pretvorena u pravoslavnu crkvu) i katedralu Bagrati. Mi njih nismo stigli obići.

Ako ste raspoloženi za izlet, treba vam sat vremena autom od Kutaisija kako biste došli do jednog od najljepših vodopada u Gruziji i kako biste šetali stazom na litici, o čemu detalje saznajte ovdje. U ovom putopisu saznajte što se isplati posjetiti u okolici Kutaisija.

The post Kutaisi: što vidjeti u nekadašnjoj prijestolnici Gruzije appeared first on SvjetskiPutnik.hr.

Dovezli smo se u grad Zugdidi autom pa parkirali na nekoj većoj ulici u centru grada. Hodali smo onda ulicom pa prošli pokraj baka koje ispred trgovine namještajem sjede na stolicama umotanim u plastiku i malo pričaju kao da su na klupici u parku. Neki nas je čovjek iz čistog mira na engleskom pitao odakle smo pa nas je, kao da se obradovao, počastio širokim osmijehom. Ušli smo tada u divovsku tržnicu pa krenuli u potragu za tradicionalnim gruzijskim slatkišem churchkhela. Kupili smo i neka punjena peciva u velikoj i vrlo modernoj pekari. Dok smo ih jeli i hodali, pratili su nas psi. Pitomi su, žicaju hranu. Odjednom smo iz kaotičnog grada ušli u mirnu zelenu oazu, ogroman park u sredini kojeg se uzdiže palača koja se arhitekturom nikako ne uklapa u ovo mjesto. Saznajte detalje o palači Dadiani u gruzijskom gradu Zugdidi.

Po Gruziji smo putovali 5 dana rentanim autom. Unajmili smo ga u gradu Kutaisi u koji smo sletjeli nakon izravnog leta iz Budimpešte. Prije dolaska u grad Zugdidi obišli smo grad Mestiju i selo Ushguli na Kavkazu, o čemu detalje pročitajte u ovom putopisu. Sve smo smještaje u Gruziji uzeli preko Bookinga, a za internet smo koristili Airalo.

Detalji s tržnice u gradu Zugdidi.

Churchkhela je dugački slatkiš nalik kobasici, napravljen od nanizanih oraha, lješnjaka ili badema na špagi. Omotani su gustom smjestom od reduciranog soka grožđa i brašna.

Tko je sagradio palaču Dadiani?

Moram vam prvo reći da je palača Dadiani nešto više oronula nego na fotografijama koje vidite na Instagramu. Svejedno, lijepa je izvana, a u njoj možete obići muzej. Točnije, muzej se smjestio u dvije građevine u istom parku i u obje te građevine možete ući s istom ulaznicom. Ulaznice smo kupili na samom ulazu u palaču.

Ako ste se nagledali europskih palača i dvoraca, vjerojatno vas palača Dadiani neće ništa posebno oduševiti. Ipak, zanimljivo je kako se palača europskog izgleda smjestila istočno od obale Crnog mora. Bila je ona dom obitelji Dadiani, moćne plemićke obitelji koja je nekoć vladala ovim dijelom Gruzije, regijom koja se naziva Samegrelo ili Mingrelija i glavni joj je grad bio Zugdidi. U prošlosti je Samegrelo bio zasebna kneževina, zbog čega je palača u Zugdidiju toliko važna za taj kraj.

Palača Dadiani izgrađena je u 17. i renovirana u 19. stoljeću.

Uz palaču se nalazi crkva, a iza nje je botanički vrt u koji mi nismo ušli.

Istražite Kraljičinu palaču

Glavnu građevinu nazivaju Kraljičinom palačom jer je iz nje u 19. st. kao regentica vladala princeza Ekaterina Dadiani, nakon što joj je suprug David preminuo, a sin joj je bio maloljetan. Ona je praktički vodila kneževinu u vrlo teškom razdoblju za zapadnu Gruziju. Utjecaj Ruskog Carstva bio je jak, a morala je organizirati i obranu od Osmanlija. Ekaterina je bila i velika pokroviteljica kulture i europskih utjecaja. U vrijeme njene vladavine palača Dadiani je postala još raskošnija, a u botanički su vrt donešene brojne egzotične biljke iz Europe i Azije.

“Princeza” ispred palače Dadiani.

Terase palače ukrašene su s bezbroj izrezbarenih detalja.

Spomenut ću vam u ovom putopisu samo neke pripadnike obitelji Dadiani, ali morate znati da bi se o njima dalo puno više pisati. Zbog silnih obiteljskih zavrzlama na trenutak sam pomislila da bi se ovdje mogao snimiti nastavak serije “Dinastija”.

Što ćete vidjeti u muzeju palače Dadiani?

Muzej u palači Dadiani podijeljen je na dva dijela. U prvom dijelu muzeja izloženi su razni, brojni i vrlo raskošni vjerski artefakti te drevni zlatni nakit nađen pri arheološkim istraživanjima koja je financirala obitelj Dadiani.

U muzeju ćete vidjeti razne vjerske predmete pa tako i svetu haljinu Djevice Marije.

Ako ste “uhvatili” dio gdje spominjem drevni zlatni nakit, trebate znati da se grad Zugdidi nalazilo unutar šire regije nekadašnje Kolhide. Kolhida je u prvom tisućljeću prije Krista bila izuzetno bogata država na istočnoj obali Crnog mora, kao i važna trgovačka i pomorska regija povezana s Grcima, Perzijancima i kasnije Rimljanima. Područje je bilo bogato zlatom, drvom i poljoprivredom, a o njemu ću vam više pisati u jednom drugom putopisu.

Drugi je dio muzeja posvećen obitelji Dadiani. Možete ovdje puno toga saznati jer većina eksponata ima informacije na engleskom jeziku.

Ove su sobe koristili pripadnici obitelji Dadiani.

U palači Dadiani nalazi se i knjižnica s tisućama knjiga.

Porculan s monogramom DD (David Dadiani), početkom 20.st. dala je izraditi njegova i Ekaterinina unuka, u čast svog preminulog djeda.

Kakve veze ima Napoleon s palačom Dadiani?

Spomenuta princeza regentica Ekaterina Dadiani imala je sedmero djece, od kojih je samo troje doživjelo odraslu dob. Za ovu je priču bitna njezina kćer Salome, a vi slobodno samostalno istražite druge Ekaterinine potomke, ako vas to zanima. Udala se Salome za Napoleonovog nećaka Achillea Murata koji se preselio u ovu palaču i usput donio neke Napoleonove predmete. Tako je Napoleon Bonaparte došao u vezu s palačom Dadiani u Gruziji!

Nekoliko Napoleonovih portreta krasi zidove palače u Zugdidiju.

Zahvaljujući braku Salome s Napoleonovim nećakom, obitelj Dadiani dobila je više predmeta vezanih uz Napoleona. Jedan od tih predmeta njegova je posmrtna maska.

Što je posmrtna maska?

Posmrtna maska je odljev lica osobe napravljen neposredno nakon smrti. Te su maske bile posebno popularne u vremenu prije pojave foto aparata, a cilj im je bio što vjernije sačuvati izgled pokojnika, crte lica, izraz i proporcije, prije nego što tijelo počne mijenjati izgled. Često su rađene posmrtne maske preminulih vladara, umjetnika, vojskovođa i drugih poznatih osoba. Danas imaju veliku povijesnu i muzeološku vrijednost. Na ovom smo putovanju u gradu Gori vidjeli i Staljinovu posmrtnu masku!

Ako vas zanima kako se posmrtna maska pravila, evo ukratko: Lice pokojnika prvo bi premazali uljem da se kalup ne zalijepi za kožu. Tada se na lice nanese sloj gipsa ili voska. Kad se gips ili vosak stvrdnu, kalup se pažljivo skine s lica. Iz tog kalupa izrađivala se konačna verzija maske, najčešće od gipsa.

Napoleonova posmrtna maska izrađena je nakon njegove smrti 1821. godine, na otoku Sveta Helena. Liječnici su napravili odljev njegova lica u gipsu. Postoje ukupno tri brončane kopije tog gipsanog odljeva koje su završile u privatnim kolekcijama europskog plemstva. Jedna od te tri kopije je posmrtna maska u palači Dadiani.

Napoleonova posmrtna maska.

Nakon što smo obišli palaču Dadiani, dva smo se sata vozili do grada Kutaisi u kojem smo tu večer prespavali.

The post U palači Dadiani u Gruziji čuva se Napoleonova posmrtna maska appeared first on SvjetskiPutnik.hr.