Od švedske prijestolnice do filmske Meke

Greta Lovisa Gustafsson, poznatija kao Greta Garbo, rođena je 18. rujna 1905. godine u Stockholmu. Odrastajući u siromašnoj radničkoj obitelji, Garbo je vrlo brzo shvatila da će morati brinuti sama za sebe. Materijalne neprilike kao i gubitak oca u 14. godini prisilili su je da nakon završetka osnovne škole prekine školovanje i pronađe posao (kasnije će žaliti zbog toga i priznati da zbog manjka formalnog obrazovanja pati od kompleksa manje vrijednosti).

Svoj radni vijek započinje u brijačnici, no ubrzo pronalazi nešto ´glamuroznije´ mjesto potrčka u robnoj kući. Zbog njenog atraktivnog izgleda čelnici robne kuće odlučuju je uposliti kao model u njihovim reklamama. Jedan od brojnih reklamnih spotova zapeo je za oko i redatelju Eriku A. Petschleru koji joj daje manju ulogu u svome filmu. Zadovoljna vlastitom izvedbom, Garbo se odlučuje za glumačku karijeru i upisuje dramsku akademiju. Za vrijeme studija nastavlja snimati filmove, a zvjezdani status donosi joj izvedba u filmu Saga o Gösti Berlingu (1924.) redatelja Mauritza Stillera.

Zahvaljujući uspjehu Göste Berlinga, čelnik studija MGM Louis B. Mayer dolazi u Berlin sastati se sa Stillerom. Postoje dvije verzije ovog, kako se pokazalo, povijesnog susreta. Jedni kažu da je Mayer bio zainteresiran za Stillera, ali ne i za Garbo; njen ugovor rezultat je žestokog nagovaranja i uvjeravanja od strane samog Stillera. Prema drugoj verziji, Mayer je bio toliko očaran pojavom Grete Garbo da je primarni cilj njegova puta u Europu bio dovesti misterioznu Šveđanku u Hollywood.

Bez obzira na to koja od dvaju verzija je ´prava´, krajnji je rezultat (na svu sreću!) u oba slučaja isti – Garbo je potpisala ugovor s MGM-om i doputovala u filmsku Obećanu zemlju. Hollywoodsku karijeru započinje serijom od desetak nijemih filmova - svi su bili iznimno popularni. U nekoliko njih partner joj je bio John Gilbert; njihova celuloidna romansa vrlo se brzo seli i u izvanfilmski svijet. Tijekom višegodišnje veze Gilbert ju je opetovano prosio, no Garbo je bila skeptična

„Nikada nisam željela da me netko odvede pred oltar. Mene je vrlo teško voditi“, izjavila je.

Ako je vjerovati trač rubrikama, na koncu je ipak pristala postati gospođom Gilbert, no u zadnjem se trenu predomislila i ostavila mladoženju pred oltarom! Nikada se nije udala, te se zato i toliko spekulira se o njenoj seksualnosti, a tome ne pomaže činenica da je 3 godine bila izuzetno bliska sa glumicom Lilyan Tashman, koja je u to vrijeme slovila za opaku lezbijsku zavodnicu.

'Garbo govori!' i 'Garbo se smije'

Iako je Garbo bila među najpopularnijim zvijezdama onoga vremena, čelnici studija bojali su se da će zbog izraženog švedskog naglaska prelazak na zvučni film označiti kraj njene karijere. Srećom, prevarili su se! ´Garbo govori!´ bio je slogan pod kojim se reklamirao njen prvi zvučni film, Anna Christie (1930, adaptacije drame Eugenea O´Neillea). Film je bio pravi hit i donio Garbo prvu nominaciju za Oscara.

Nakon slabo zapažene Romanse, uslijedio je niz uspješnica. U prvoj od njih, Susan Lenox (1931.), partner joj je bio megapopularni Clark Gable. Među zvjezdanim parom, međutim, nije bilo kemije; naprotiv, Garbo je Gableovu glumu smatrala ´drvenom´, a on je nju proglasio snobom! Najbolje i najdojmljivije uloge ostvarila je igrajući poznatu špijnku Matu Hari u istoimenom filmu (1931.), usamljenu balerinu u filmu Grand Hotel (1932.), Tolstojevu Anu Karenjinu (1932.), Dumasovu kurtizanu dobrog srca (Dama s kamelijama, 1936.), švedsku kraljicu poznatu po tome što se ponašala i odijevala kao muškarac (Kraljica Kristina, 1933.). Njen zaštitni znak bilo je njeno melankolično lice u krupnom planu, pa je (što se dade zaključiti iz priloženog popisa) uglavnom igrala dramatične i snažne, ali mahom nesretne heroine.

^{Mata Hari (1931.)}

Godine 1939. filmski studio odlučuje iskušati njen komični potencijal dodjelivši joj ulogu namrgođene Ruskinje Nine Ivanovne Yakushove koja dolazi u Pariz vidjeti kako se živi u kapitalizmu. Iako je u početku zgrožena suludim traćenjem materijalnih i ljudskih resursa (opetovano se žali na količinu električne energije koja se troši kako bi se osvijetlio Eiffelov toranj), ubrzo se zaljubljuje u Pariz i, kako to obično obiva, u jednog šarmantnog Parižanina. Ninočka (reklamirana pod sloganom ´Garbo se smije!´) je bila globalni hit i donijela Garbo još jednu nominaciju za Oscara. Njen slijedeći film, Dvolična žena (Two-Faced Woman), također komedija, bio joj je, nažalost, i posljednji. 1941. godine, nakon dvadeset i sedam uspješnih filmova, Garbo, iz ne sasvim razjašnjenih razloga, zauvijek napušta svijet filma.

Garbo se vraća u Švedsku

Iako je njeno zagonetno povlačenje s filma definitivno potvrdilo njen status švedske Sfinge, Garbo je i prije toga slovila kao ekscentrična i povučena – njenu privatnu personu najčešće se povezivalo s poznatom replikom koju izgovara njen lik u filmu Grand Hotel: „Želim da me ostavite na miru“ (I want to be let alone). Bila je poznata po štedljivosti; za sebe je znala reći da živi poput redovnika – „jedna četkica za zube, jedan sapun i jedna kutija kreme“.

Bila je sklona teškim depresijama, spas od kojih je tražila u istočnjačkim filozofijama i strogom prehrambenom režimu. Današnji PR-stručnjaci imali bi pune ruke posla s Garbo – atraktivna Šveđanka, naime, nije davala intervjue niti odlazila na premijere, nije odgovarala na pisma obožavatelja niti davala autograme. Iako evidentno nije pretjerano držala do vlastite publike, vjerojatno nije bila oduševljena saznavši da se među njene najvjernije fanove ubraja i – Adolf Hitler! Brojne su anegdote sa setova njenih filmova; navodno je, kad god joj nešto ne bi bilo po volji zaprijetila: „Vraćam se u Švedsku!“ Prestravljeni čelnici studija brzo bi se pobrinuli da dobije sve što želi.

Osim toga, zahtjevala je najstrožu privatnost za vrijeme snimanja. Katkad čak ni redatelj nije smio zaviriti na set! „Tijekom snimanja na setu smiju biti samo osobe zadužene za kameru i osvjetljenje. Redatelj odlazi na kavu ili milkshake. Kad me ljudi gledaju, ja sam samo žena koja radi grimase pred kamerom. To uništava iluziju. Kada sam sama, moje lice čini stvari koje inače nije u stanju napraviti,“ objasnila je Garbo.

Usprkos novinarskim tvrdnjama da živi u izolaciji, Garbo je godine nakon povlačenja s filma provodila u druženju s brojnim slavnim osobama, putujući i skupljajući umjetnine. Njujorčani su dobro znali za njenu strast prema dugim šetnjama, pa su mnogi od njih vrebali na ulicama oboružani fotoaparatima ne bi li uslikali tajanstvenu divu (trend poznat kao ´Garbomanija´).

Greta Garbo umrla je 15. travnja 1990. godine u New Yorku od upale pluća, a svu svoju imovinu ostavila je nećakinji Gray Reisfield. Nakon dugotrajnog sudskog procesa, njen pepeo prenesen je u Švedsku, koja je nedavno se odlučila odati joj počast na vrlo specifičan način: Švedska narodna banka lansirala je novčanicu od 100 kruna s njenim likom.

„Žene prisiljena na seksualni rad silovane su i do petnaest puta dnevno – fizički, psihički, ona je izmoždena... ona je nestala,” rekla je Jasphine koja se prije gotovo deset godina preselila u Kamerun kako bi pomagala najsiromašnijima. „Ta žena na kraju nema ništa. Vraća se u istoj haljini u kojoj je i otišla.”

Jasphine i dalje aktivno traži sredstva za savjetovanje i potporu traumatiziranim žrtvama koje identificira radeći s aktivistima, voditeljima zajednica i udrugama. Bila je i među organizatoricama demonstracija na kojima je veliki broj žena marširao s transparentima koji mole "Vratite nam naše napaćene kćeri."

"Ljudi nas jako podupiru," rekla je Jasphine. "Sve ovo dopire do njih jer se oni osjećaju kao da je njihovo dijete u pitanju."

Lobirala je za prava žena pred državnim službenicima, pa i pred samim kamerunskim ministrom. Kamerun je svakako podigao standard u vezi borbe protiv trgovine ljudima - nude se i različiti oblici pomoći žrtvama te je poslana delegacija na Bliski istok kako bi se raspravila prava kamerunskih radnika.

Međutim, država i dalje ne pruža odgovarajuću pomoć žrtvama ropstva koje su i dalje na Bliskom istoku, već se oslanja na udruge kako bi ih identificirale i pomagale im. Država je nastojala locirati Kamerunke koje putuju za Bliski istok, no trgovci ljudima mijenjaju taktike, a Jasphine je ustanovila kako trenutno krijumčare žrtve preko Nigerije.

Jasphine također ističe kako država ipak ne čini dovoljno za žrtve koje su se vratile kućama. Premda njezina organizacija i različite druge grupe čine sve što mogu kako bi pomogle žrtvama, Jasphine upozorava kako je sve to i dalje nedovoljno. [K.D.] Global Citizen…

Udruge za prava životinja koje su prosvjedovale za ukidanje takvih ogrlica ohrabruju vlasnike kućnih ljubimaca na korištenje tehnika pozitivnog poticanja.

Prema anketi provedenoj 2014. godine, 74% engleskog stanovništva podržava zabranu, dok je trećina ispitanika mislila da zabrana već postoji. U Škotskoj i Walesu zabrana je već na snazi.

Dr. Rachel Casey iz organizacija Dogs Trust pozdravila je zabranu. "Znanstvena istraživanja pokazala su kako električni uređaji koji proizvode averzivni stimulans imaju negativan utjecan na pseću dobrobit, tako da će ova zabrana imati pozitivan efekt na pse u UK-u."

"Ovi okrutni uređaji koriste se kako bi trenirali i kontrolirali mačke i pse pomoću boli i straha. To ne samo da je neprihvatljivo, već je i nepotrebno kako bi se postigle dugotrajne promjene u ponašanju," rekla je dr. Samantha Gaines iz RSPCA-a.

Ograde pod naponom, koje koriste elektrošokove kako bi spriječile životinje da zalaze u određena područja, i dalje su legalne zbog dokaza da su spriječile da do 300 000 životinja nastrada u prometnim nesrećama. [K.D.] Guardian / GoodNewsNetwork...

BREAKING NEWS!

We’re thrilled to announce that the Government are banning the use of electric shock collars across the UK.

It’s been a hard-fought campaign for us, starting over 10 years ago; but today’s news will ensure dogs are trained using positive methods, free from pain. pic.twitter.com/toQMel3azo

— The Kennel Club (@TheKennelClubUK) August 27, 2018

Fenton je u izlaganju kritički razmotrila odnos medija i demokracije. U vrijeme kada se fenomen lažnih vijesti (fake news) smatra jednom od najvećih prijetnji demokratskom uređenju, srednjostrujaški mediji sebe karakteriziraju kao branitelje činjenica, kao jedine na kojima leži odgovornost širenja objektivnih informacija.

No, stvarnost je nešto složenija. Značajnije probleme Fenton nalazi u vlasničkim strukturama masovnih medija i njihovom povezanošću s društvenim i političkim elitama. Nadalje, nove tehnologije ne predstavljaju nužno napredak. Internet nije decentralizirao medijski prostor, već upravo suprotno - s jedne strane, omogućio je veću monopolizaciju, a s druge širenje nepouzdanih informacija.

“Mediji za koje se nekoć pretpostavljalo da imaju važne demokratske odgovornosti - kao javna sfera, četvrti stalež, kritički čuvari i kontrolori vlasti - komercijalizirani su, izgladnjeni od nedostatka financija, napadani i restrukturirani - tako da su sve više uvučeni u neoliberalnu logiku,” rekla je Fenton.

Neoliberalne utjecaje na medijsku produkciju Fenton je ocrtala na primjeru britanskog medijskog prostora. Tako je istaknula da dvije kompanije, News Corp UK Ruperta Murdocha i Daily Mail Group Lorda Rothermerea, kontroliraju 60% novina. Naglasila je problematičnost takvih vlasničkih struktura u doba kada su nejednakost i prevelika moć društvenih i političkih elita neki od glavnih društvenih problema. Mediji u vlasništvu elita skloniji su konzervativnim političkim i ekonomskim opcijama (npr. smanjenje deficita i mjere štednje). Takve su politike smanjile izdavanja u javnom sektoru, što je najvećim dijelom naštetilo nižoj i srednjoj klasi.

Eklatantan primjer posljedica vladinih smanjenja javnih i socijalnih davanja je požar u rezidencijalnom tornju Grenfell gdje su prilikom obnove svjesno i radi ekonomičnosti korišteni lakše zapaljivi materijali. Mediji, dijelom zbog imperativa tržišta i dijelom zbog ideoloških pozicija, nisu ispunjavali svoju ulogu u izvještavanju posljedica mjera štednje, iako su postojale naznake njihove štetnosti.

Zbog takvih uvida postaje sumnjiva tvrdnja da makedonski tinejdžeri svojim proizvođenjem lažnih vijesti predstavljaju ozbiljnu prijetnju demokratskom sustavu. Internetski divovi poput Googlea i Facebooka, koji su u velikoj mjeri odgovorni za širenje lažnih vijesti, dodatno pospješuju okrupnjavanje i monopolizaciju medijskog prostora. Google je u Ujedinjenom Kraljevstvu korišten za gotovo 90% pretraga na internetu. Prihodi od reklama većinski su podijeljeni između Googlea i Facebooka. Mediji u privatnom vlasništvu stoga moraju dodatno odabirati i modificirati sadržaje prema prometu koji će generirati na takvim platformama, a ne prema značaju koji imaju za društvo.

Nadalje, društvene mreže u određenoj mjeri samo propagiraju, poput megafona, sadržaj produciran u privatnim medijima, što pridonosi daljnjoj centralizaciji. Takvo stanje dodatno potiče propadanje kvalitete i dostupnosti informacija te istiskivanje manjih medija. Primjerice, lokalne novine ne mogu izdržati pritiske slobodnog tržišta i besplatnih izvora informacija dostupnih na internetu.

Fenton mogućnost rješavanja problema vidi u razvitku civilnog društva te grassroots pokretima i zahtjevima za reformu medija. Istaknula je i rad Koalicije za reformu medija, čija je članica, te nedavni reformski prijedlog laburističke stranke.

Što ove stranke čini privlačnim ženama?

Desno-populističke stranke obično propagiraju anakronističku sliku ženstvenosti. Međutim, to nije zaustavilo oko 17 posto žena u istočnoj Njemačkoj da svoj glas daju AfD-u na parlamentarnim izborima 2017. godine; osam posto žena u zapadnoj Njemačkoj učinilo je isto. U Poljskoj, više je žena nego muškaraca glasovalo za vladajuću stranku desnice Pravo i pravdu (PiS) na izborima 2015. godine.

Dakle, što to čini te stranke tako privlačne ženama? Elisa Gutsche, koja je uredila FES-ovu studiju, kazala je da mnoge desničarske populističke stranke obuhvaćene u izvješću nastoje prikupiti ženske glasove obećavajući da će ojačati sustav socijalne skrbi.

"Stranke kažu kako će podići isplatu dječjih naknada i uvesti dodatne mjere za promicanje obitelji", rekla je Gutsche. Poljski PiS, na primjer, pokrenuo je inicijativu Family 500+ koja jamči obiteljima s dvoje djece mjesečnu isplatu od oko 120 eura po djetetu dok ne navrše 18 godina.

Nadalje, Njemački AfD ističe "kulturu dobrodošlice za djecu" - u opreci spram razvikane njemačke "kulture dobrodošlice" prema izbjeglicama. Značajan broj žena odlučio je podržati stranku upravo iz straha za svoju budućnost te mogućeg urušavanja mirovinskog sustava. Socijalna pitanja su, dakle, jedan od glavnih motiva koji potiču žene da podrže desne populiste.

Privid ravnopravnosti spolova

Istraživači i istraživačice FES-a također su proučavali ulogu političarki u europskim desno-populističkim strankama. Otkrili su da je u tim organizacijama primjetna tek nekolicina žena te je većina njihovih parlamentarnih zastupnika muška. Na primjer, u Njemačkoj AfD-ov parlamentarni klub koji broji 92 mjesta ima samo deset žena. Mnoge desno-populističke stranke, međutim, imaju istaknute ženske figure u svom vodstvu, primjerice supredsjednica parlamentarne skupine AfD-a Alice Weidel, predsjednica Nacionalnog fronta Marine Le Pen i bivša premijerka Poljske i članica PiS-a Beata Szydlo.

"Ove su žene tamo da strankama daju otvoreniji, moderniji izgled i privuku ženske birače", objasnila je Gutsche. "To nisu progresivne stranke, nema stvarne ravnopravnosti spolova".

Iznenađujuće snažna ksenofobna uvjerenja

Izvješće također naglašava kako su upravo žene sklonije prihvaćanju snažnih ksenofobnih i islamofobnih uvjerenja od muškaraca. "Taj nalaz me najviše iznenadio", izjavila je Gutsche. U patrijarhalnom društvu žene se neprekidno suočavaju s preprekama, kazala je. Vjerojatnije je da imaju loše plaćena radna mjesta i izložene su većem riziku od siromaštva u starosti. "Mislim da žene osjećaju da su na nižim rangovima društva i da se pritom natječu protiv izbjeglica i migranata", rekla je Gutsche. To, po njezinu mišljenju, također doprinosi objašnjenju ženske potpore desno-populističkim strankama.

Feministički odgovor

Rezultati studije također poručuju da je velik dio feminističkih reakcija na desni populizam fragmentaran i da im nedostaje šira društvena i ekonomska dimenzija.

Gutsche je u studiji posebno istaknula neadekvatnost postojećih zakonskih rješenja koja su orijentirana samo na postizanje jednakosti na tržištu i uspostavljanja ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Takve politike jednostavno pospješuju integriranje žena u tržište rada, ali ne rješavaju njihove strukturalne probleme. Integracija na tržište pretpostavlja prekarnu egzistenciju, slabo plaćeno privremeno zaposlenje, nedostataka vrtića i sl. - situaciji u kojoj su žene, ali i muškarci, izloženi velikom pritisku i nesigurnosti.

“Feministkinje/i i socijaldemokratske stranke se stoga trebaju vratiti na socijalna pitanja i obraćati pažnju na klasne odnose. Ako to ne učine, onda će samo sudjelovati u pripremi terena desničarskim populistima”, kazala je Gutsche.

Preveo i prilagodio: Matko Vlahović

Što Vas je inspiriralo da istražite temu ženskog svećenstva?

Dok sam u Brooklynu studirala feminizam i rodnu teoriju, pitala sam se gdje mogu pronaći ljude koji žive feminizam inkluzije. Pisala sam lokalnim novinama pokušavajući pronaći neke nove priče i otkrila ženu iz Chicaga, zaređenu svećenicu ekskomuniciranu iz Crkve, koja je vodila malu kongregaciju. Odlučila sam je upoznati. Isprva nisam mislila da ću se zaljubiti u priču o svećenicama, no kad sam upoznala ovu ženu i stvarno vidjela predvodnicu, ali ne i vješticu, niti stereotip religiozne kršćanke, shvatila sam da želim znati više.

Smatrate li se vjernicom? Religioznom? Ili priči pristupate posve izvana, nevezano uz osobne osjećaje (ne)vjere u nadnaravno...

Na početku svog putovanja mislila sam da sam vjernica, no ne i religiozna osoba. I sigurno ne katolkinja. Onda sam se preobratila. Na katolicizam? Da, ali ne u potpunosti. Živjela sam u Izraelu, među židovskom zajednicom. Jesam li se preobratila na judaizam? Da, ali ne u potpunosti. Vratila sam se u Italiju i živjela s protestantima. Jesam li se preobratila na protestantizam? Da, ali ne u potpunosti. Smatram se religioznom, ne i dogmatičnom. A moja religija temeljena je na Bibliji i Tori.

Podnaslov Vašeg projekta je – You gave virgin a new heart. U Bibliji, djevica znači 'mlada žena'. Koje značenje ova riječ ima za Vas?

Ovo je radni naslov mog projekta! Da, kod proroka Izaije 'djevica' doslovno znači 'mlada žena' ili 'zaručnica'. U čitavoj Tori, ta riječ također označava 'ženu koja može stati pred Boga', koja je cjelovito biće. Također, u srednjovjekovnoj Europi, biti djevicom-redovnicom značilo je imati određeni stupanj društvene slobode i autonomije. 'Novo srce' motiv je koji sam posudila od proroka Ezekiela, koji propovijeda kako će Bog dati svom narodu novo srce, srce od mesa. Do sad su imali kameno srce. Ovo je moja nada, no promjena mora doći od žena koje će s novim srcem raditi stvari na nov način. Voljela bih napomenuti da mnoge žene koje sam fotografirala zapravo jesu djevice, poput bivših redovnica, koje nikad nisu imale spolni odnos. Zanimljivo je i da su me ove žene naučile i kako da masturbiram bolje. U odnosu na njih, ja sam bila ona sramežljiva!

{youtube}VSWUZRr-kDU{/youtube}

Na web stranici projekta vidjela sam koliko su fotografije estetski raznolike...

U početku sam kao fotografkinja bila jako frustrirana – ove žene nisu cool, nisu moderne ili lijepe – to su bivše časne sestre koje žive u predgrađima i vole roza boju, vretenca i leptire – sve što ja mrzim. Onda sam si rekla: „Giulia – ti si fotografkinja i želiš ispričati ovu priču! Moraš biti na usluzi tim ženama, baš kao što one stoje na usluzi drugim ljudima.“ Željela sam da moje fotografije uhvate trenutke gdje se Bog inkarnira u ženi. Samo bez stereotipa djevice Marije: u katoličanstvu, ako žena nije Marija (a obično nije), nemoguće je odgovoriti na pitanje kako uopće izgleda duhovnost žene. Kako bih ovo postigla, koristila sam razne metode: crno-bijelu fotografiju, fotografsku reportažu, pejsaže ili portret u boji. Bila sam nadahnuta knjigom Itala Calvina Nevidljivi gradovi, gdje piše da raznolike stvari utkane u priču na koncu vode do istine.

Fotografirate u okruženjima koja često uopće nisu sakralna, ali su puna simbolizma (kruh, raspela, određeno cvijeće...). Kako ste birali mjesto snimanja fotografije?

Za početak, morala sam otići vidjeti kako ove žene žive da bih ih mogla fotografirati, inače bih fotografirala ono što mi kaže Crkva ili puke stereotipe. Ako zamisliš svećenika, smjesta pomisliš na crkvu i oltar – što također postoji na mojim fotografijama. No zapravo, većina ovih žena protivi se klerikalizmu i ne smatra crkveno okruženje osnažujućim. Svećenice pružaju otpor političkoj moći Crkve i njezinoj hijerarhiji. One ne žele biti pastirice stadu ovaca, već jedan dio većeg kruga. Zato mi je postalo bitno prikazati realnost njihovih svakodnevnih života. Slikala sam ih u spavaćoj sobi, na kauču, u vrtovima...  Fotografirala sam ih kao osobe u stvarnim životnim situacijama.

Fotografija s izložbe

 

Jeste li upoznali neku posebno inspirativnu ženu koja je na Vas ostavila dojam? Možete li nas upoznati s njom i njenim radom?

Jako sam cerebralna i privlače me intelektualni ljudi, puni znanja – ali moram reći da su svećenice koje su ostavile najdublji dojam na mene bile jako jednostavne žene s vrlo značajnim životima. U San Franciscu upoznala sam Mariu Eitz, koja sada ima više od osamdeset godina. Ovo nije njezino pravo ime - rodila se u Istočnoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radila je kao špijunka pa je po preseljenju u Ameriku morala promijeniti ime. Nije imala roditelja ili druge obitelji, no imala je zaručnika koji je ubijen. Zato je mrzila kršćanskog Boga ljubavi, koji dopušta smrt i nepravdu. Njezino sporo preobraćenje počelo je na Sveučilištu Loyola u Chicagu – vrlo cijenjenoj teološkoj školi. Svađala se s časnim sestrama govoreći: „Zapišite u svoje dnevnike: Isus je imao tijelo. Isus je imao penis!“. Bile su '70-e kad je odlučila otići živjeti u Kambodžu, a nakon toga u Afriku. Zatim se vratila u San Francisco. Uvijek je bila okružena djecom koju je udomila, imala ih je više od bilo koga drugoga u gradu. I nešto vrlo neobično: bilo gdje da smo išle, životinje bi je došle pozdraviti – čak i gavrani te razne divlje životinje. Rekla sam joj: „Maria, ja nikad u životu nisam vidjela ovakvo što“. Ipak, vrlo je skromna. Ali mislim da čini sjajne stvari. Druga žena koju bih spomenula je Blanca Cecilia Cortés, iz Kolumbije. Bila je misionarka prije nego što je postala svećenica. Sad živi u vlastitom vrtu, u šatoru, jer je dala kuću grupi seksualnih radnica. Ove žene su za mene revolucionarne.

 

Katoličke žene oduvijek su bile dio feminizma, čak i onog ranog – sjetimo se samo Catholic Women Suffrage Society – ali današnji feminizam mahom je antireligijski. Žene u Crkvi, vjernice, dvostruko su marginalizirane od strane feminizma i same Crkve.

Slažem se. Diskriminirana si od strane Crkve, a i prijatelji/ce misle da si luda ako si religiozna. No vjernice trebaju druge žene – bile one religiozne ili ne. Još jedan razlog zašto fotografiram baš katoličke svećenice – kako bi bila katolička svećenica moraš ići protivno zakonu. Ipak, te žene ne napuštaju Crkvu. I ne misle da je Crkva nekakav klub - ako ti se ne sviđa, možeš otići. One ostaju, žele razriješiti stvari i promijeniti ih. Suočavaju se.

U Novom Zavjetu đakonice vode svoje zajednice, poput Febe, Evodije i Sintihe. U ranoj tradiciji nalazimo i apostolicu Juniju i Teklu koja je bila Pavlova suputnica. Papa Franjo obećao je započeti raspravu o ponovnom uvođenju ženskog đakonata. No može li on promijeniti stvari s vrha?

Da, tijekom povijesti imali smo žene svećenice. Ne, to nije hereza, to je dio ranog kršćanstva.  Mnogo puta je papa Franjo rekao da su vrata svećeničkog zaređenja zatvorena za žene. Ali pričala sam nedavno s Teresom Forcades, koja mi je rekla nešto što su potvrdili i novinari koji rade u Vatikanu – da papa Franjo neće donositi odluke s vrha, sinodalno, poput faraona, kao što su to radili prijašnji pape. To ženama ide u prilog, no borba za svećenstvo predstavlja dug put za žene. Pogotovo zbog očite mizoginije crkvenog klera, od koje mi je zlo.

Možete li komentirati situaciju svećenica – one krše zakon, ali ne napuštaju Crkvu. Rekli ste da je to revolucionarno.

Da, njihovo svećenstvo je valjano, jer slijedi apostolsku sukcesiju - zaredili su ih katolički biskupi. Isto tako su u prekršaju jer se zaređenje tradicionalno odnosi isključivo na muškarce. Postoje svećenice, kao na Filipinima, koje su napustile Crkvu i osnovale nezavisne zajednice. Njih nisam htjela fotografirati, bilo mi je važno naći žene koje teže transformaciji Crkve. Ako želimo nešto promijeniti moramo biti unutra – komunicirati, mijenjati i stvarati.

Jeste li upoznali žene koje su izbačene iz Crkve?

Sve žene koje sam susrela su ekskomunicirane, neke brutalnije od drugih. Isključenje je automatsko u slučaju kršenja zakona. Ako prekršiš zakon, vani si, osim ako se ne pobuniš. Neke od svećenica dobile su pismo izopćenja od Kongregacije za nauk vjere, kojeg je  potpisao papa Benedikt XVI. One su izgubile posao, ili, ako su bile redovnice, izbačene su iz samostana. Neke od njih bile su stare i bolesne, bez novaca, zdravstvenog osiguranja... Odgovor Crkve na to bio je samo: „to je bio njihov izbor“.

Demokracija, pravda, društvena jednakost... Žene koje ste intervjuirali često govore o ovim stvarima. No što pokret od dvjestotinjak žena može učiniti na globalnoj razini?

Trenutno postoji otprilike 250 svećenica. Vrlo malen broj. No iza svake žene postoji stotinu drugih žena (i muškaraca). U nekim zemljama nailazimo na prazne crkve, ali pune kuće svećenica u vrijeme nedjeljne mise. Vidim ih kao malene hobotnice s pedeset očiju i bezbroj pipaka. Ili kao komarce. Misliš da je komarac jako malen, ali probaj otići spavati s njim pa mi onda reci!

Kako vidite feminističku budućnost Katoličke Crkve?

Bez klerikalizma. Bez pedofilije. Bez odnosa moći. Želim se probuditi ujutro i vidjeti da je zazvan Treći vatikanski koncil i da su žene pozvane. Želim vidjeti da svi mi zajedno želimo postići društvenu pravdu.

O Amy Poehler mogu se napisati hrpa kilometrarskih novinarskih tekstova, a i dalje bi to bilo jedva dostatno za prikazati sveobuhvatnost njezine persone. Glumica, redateljica, producentica, autorica, komičarka, majka, feministkinja. Ipak, unatoč svojoj slavi, Amy je ostala prizemljena te je u redovitom kontaktu sa svojim fanovima putem Youtubea. Ondje objavljuje Ask Amy videe u kojima odgovara na pitanja svojih gledateljica o ljubavi, emancipaciji i svemu što zanima mlade djevojke.

Također, u svojoj web-seriji Smart Girls at the Party ugostila je brojne uspješne žene različitih profila pritom se nadajući kako time može pokazati mladim djevojkama kako se ne moraju ukalupiti, već im je cijeli svijet otvoren. Iz Smart Girls at the Party izrodila se udruga i web-stranica Smart Girls koja educira mlade djevojke diljem svijeta. Na stranici se tako mogu naći tekstovi o odrastanju, neugodnostima, prvim ljubavima, posjetima ginekologu, prijateljstvima, ali i znanju, obrazovanju i pravdi.

Udruga promovira mišljenje kako djevojke mogu biti štogod požele te pruža medijsku reprezentaciju uspješnih žena koja je prijeko potrebna. Na istom YouTube kanalu, prijatelji i suradnici Amy Poehler pomažu udomiti pse uz hashtag #SmartGirlsAdopt.

I u seriji Parks and Recreation, Amy Poehler je poznata po svom britkom umu i jeziku bez dlake te brizi za zajednicu i osnaživanje žena. Lik koji glumi, Leslie Knope, dokaz je svima da serije mogu biti uspješne i sa snažnom ženom na kormilu koja ima stvar u svojim rukama. Leslie je ambiciozna žena koja vodi svoj odjel, dobra je prijateljica i šefica. Ona vjeruje u timski rad i u ljude i time prikazuje kvalitete koje su mnogi od nas izgubili. Leslie nije idealna žena, ima svoje mane, sumnja u sebe kao i svi ostali, ali vjeruje u sebe i ne odustaje od svojih ciljeva. Bori se protiv seksizma, podržava druge u njihovim težnjama da budu uspješni te ne omalovažava druge žene, nego pomaže pri emancipaciji i osnaživanju žena.

"Ne razumijem to. To je kao da netko kaže: “Ne vjerujem baš u aute, ali vozim auto svakoga dana i volim činjenicu da me može odvesti od točke A do točke B. Čini mi život lakšim i bržim i ne znam što bih bez njega.”

^{Amy Poehler o ljudima koje se odriču feminizma}

Nizu njezinih uspjeha moraju se dodati i brojne nominacije za najdražu komičarku i najbolju glumicu, kao i nagrade koje je osvojila. Također, 2015. dobila je i zvijezdu na holivudskoj ulici slavnih. Među ljudima koji se srame naglas reći da se smatraju feministima/kinjama i Amy Poehler i lik Leslie Knope koji je utjelovila, pravo su osvježenje. Ispred Amy je još mnogo novih uloga i uspjeha stoga za kraj možemo samo reći da jedva čekamo!

 

^{Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala - operiseksizam.voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključenie u projekt 'Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost'.}

Rođena je 1918. godine u Novom Bečeju kao šesto dijete majke Jovanke i oca Aleksandra Ćosića. Od 1936. godine je pohađala Glumačku školu pri Narodnom pozorištu u Beogradu. Nakon dijve godine studija otišla je na praksu u Novi Sad, gdje je glumila u tadašnjem Narodnom pozorištu Dunavske banovine (današnje Srpsko narodno pozorište). Svoje prve profesionalne korake na daskama koje život znače napravila je u predstavi „Karlova tetka“. U novosadskom pozorištu je glumila sve do 1940. godine, a potom se preselila u Beograd.

Ubrzo nakon toga se udala za inženjera šumarstva Andonovića po čijem prezimenu su je pamtili stariji Beograđani, no taj brak nije potrajao jer se Brankin suprug, inače američki državljanin, želio vratiti u Ameriku. Ipak, Branka je ponovo stala na ludi kamen i to 1948. godine kada se udala za kolegu, glumca i prevoditelja Mlađu Veselinovića s kojim je bila u braku skoro sedam desetljeća. I sama Branka je bila poliglotkinja - govori engleski, ruski, njemački, francuski i mađarski jezik.

^{Foto: Vladimir Šporčić}

Zajedno sa svojim suprugom Mlađom osnovala je i Fond „Branka i Mlađa Veselinović“ čiji je rad prije svega usmjeren ka pružanju pomoći djeci s invaliditetom. Branka je izabrana za doživotnu ambasadoricu UNICEF- a, što samo potvrđuje činjenicu da je tijekom svog dugog životnog vijeka osim glume bila predana i humanitarnom radu. I dan-danas se vrlo rado odaziva na pozive domova za nezbrinutu djecu i raznih drugih srodnih institucija, gdje izvodi monologue ili recitira, a sve iz velike ljubavi prema ljudima i razumijevanju za njihovu patnju.

Kao glumica, Branka je ostvarila niz vrlo istaknutih uloga, poput uloge Gine u Nušićevom komadu „Ožalošćena porodica“ za koju je dobila „Sterijinu nagradu“ 1964. godine. Iako je igrala i u Ateljeu 212, ipak je u svojoj matičnoj kući, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, odigrala je najveći broj uloga (preko 40).

Police njene kuće krase brojni predmeti koji kao uspomene podsjećaju na sve ono što je stekla, dobila i zaslužila tijekom svog plodnog životnog vijeka – tisuće medalja, priznanja, nagrada, počasni ključevi Novog Sada, zlatni mikrofoni Radio Beograda, zvanje doživotne ambasadorice Unicefa, nagrade stečene tijekom rada u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali i iz humanitarnog rada posvećenog mališanima.

Upravo su neki od ovih predmeta poklonjeni kao legat Udruženju „Adligat“ koje je 10. rujna 2018. u okviru svog Muzeja knjige i putovanja izložilo i spomen-sobu Branke Veselinović, čime je zapravo svečano obilježen njen 100. rođendan, a u znak zahvalnosti za sve što je napravila u polju kulture, umjetnosti i humanitarnog rada. Osim ovog udruženja, rođendan Branke Veselinović proslavit će i Jugoslovensko dramsko pozorište u kojem je Branka ostavila najveći pečat i tom prilikom će najstarija srpska glumica, velika žena i velika humanitarka biti okružena svojim kolegama glumcima i glumicama, na daskama koje život znače.

"Kraljica krimića" odrasla je u Engleskoj u relativno bogatoj obitelji, stoga je imala pristup svestranom obrazovanju i knjigama od najranije dobi, a time i mogućnost književnog rada. Kako u dječjoj, tako i u odrasloj dobi, Agatha Christie bila je poznata kao knjiški moljac, revna radnica te obožavateljica životinja. Kao svoje književne uzore navodila je Wilkieja Collinsa, Charlesa Dickensa te Sir Arthura Conana Doylea i njegova slavnog detektiva Sherlocka Holmesa. Njezina službena stranica navodi kako je prvu knjigu napisala iz oklade sa sestrom koja je tvrdila da ona to ne može napraviti.

Prema Guinessovoj knjizi rekorda, Agatha Christie je danas najprodavanija autorica na svijetu s dvije milijarde prodanih knjiga. Također, jedina je žena čije su tri drame istovremeno izvođene na West Endu. 

Rođena krajem viktorijanskog doba koje nije bilo blagonakolno prema ženama, Agatha Christie uzela je najviše od onoga što joj je bilo ponuđeno te svojim književnim opusom učinila uslugu cijelome svijetu. O njezinom uspjehu svjedoči i zanimljivost da je jedan od njezinih najslavnijih likova, Hercule Poirot, do danas jedini izmišljeni lik čija je osmrtnica objavljena u The New York Timesu. Ne treba zaboraviti niti gospođicu Jane Marple koju je kao autor više simpatizirala rekavši pritom kako joj ona, za razliku od Poirota, nikada nije dosadila.

Gđica Marple simpatična je starija žena koja se može pohvaliti britkim umom, oštrim okom i cinizmom pomoću kojih rješava svoje slučajeve. Prvi puta se pojavila 1927. godine i već tada pokazala kako žena može biti uspješna, inteligentna i sretna i bez supruga što je u prvoj polovici 20. stoljeća još uvijek bilo teško zamislivo. Također, uspjesi njezinih ženskih likova se ne temelje na njihovu fizičkome izgledu, već isključivo na njihovim moždanim vijugama koje nerijetko nadmašuju muške.

Brojna Christiejina djela prikazuju uspješne i emancipirane žene, a muško-ženski odnosi temelje se na međusobnom uvažavanju, a ne na potrebi žene za muškarcem. Ravnopravnost je prisutna i među njezinim književnim ubojicama – Agatha Christie se pobrinula da ima mnogo i ženskih ubojica.

Ono što možda danas zvuči smiješno, ali je u ranijim godinama 20. stoljeća bila realnost jest dozvoljavanje ženama da voze automobile. Ženski likovi Agathe Christie često su vozili dajući tako primjer svim svojim čitateljicama da i one mogu voziti. Samostalna vožnja automobilom davala je moć i neovisnost ondašnjim ženama, a Agatha je pripomogla u popularizaciji slike žene za volanom.

Agatha Christie poznata je i po nikad razjašnjenom nestanku koji zvuči kao da potječe iz jednog od njezinih romana. Naime, nakon smrti majke, Agatha je saznala da je muž vara i da ju ostavlja zbog druge žene. Te večeri je otišla od kuće i nestala na jedanaest dana. Tražile su je tisuće volontera, bila je raspisana i nagrada, a Sir Arthur Conan Doyle je zaposlio vidovnjakinju da pronađe Agathu, ali od kraljice krimića nije bilo ni traga. Nakon jedanaest dana našli su je u hotelu u koji se prijavila pod lažnim imenom – onim ljubavnice svoga muža. Svoj nestanak nikada nije htjela komentirati te se u medijima počelo spekulirati kako je zapravo to učinila radi publiciteta ili osvete suprugu. Današnji su teoretičari skloniji vjerovati kako je Agatha patila od slučaja disocijativne fuge, nenadanog odlaska od kuće i amnezije, zbog proživjelog stresa.

Osim zbog svih svojih književnih uspjeha, strašnom je se ženom može smatrati i zbog načina na koji se nosila s razvodom u dobu u kojem je razvod za ženu značio materijalnu (i moralnu) propast. Agatha Christie nije dozvolila da je to pokoleba, već jenaporno radila i objavljivala knjige postajući sve bolja i slavnija autorica pritom se brinući za svoju malodobnu kći. Nakon suprugove nevjere ponovno je pronašla ljubav preudavši za arheologa Maxa Mallowana s kojime je bila u sretnome braku sve do njezine smrti 1976. godine.

Čitateljima je ostavila 82 kriminalistička romana, šest ljubavnih romana i devetnaest drama s kojima se popela na sam tron svjetske književnosti. Vlasnica je brojnih književnih nagrada, 1970. godine britanska kraljica ju je odlikovala titulom dame, a preko trideset njenih romana je doživjelo filmsku adaptaciju. Oblikovala je jedan žanr i s dvije milijarde prodanih knjiga visoko postavila letvicu svima koji slijede. Sretan rođendan, Agatha Christie!

^{Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala - operiseksizam.voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključenie u projekt 'Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost'.}

***

Prosječna žena će 1800 dana u svom životu imati menstruaciju.

***

Godine 1946. Walt Disney napravio je Priču o menstruaciji, vjerojatno prvi film u povijesti u kojem se pojavljuje riječ 'vagina'.

***

Godine 2011. tvrtka Always prva je upotrijebila crvenu točkicu da prikaže menstrualnu krv. Do tada su američke tvrtke kao vizualni eufemizam koristile plavu tekućinu.

***

***

Istraživanje provedeno među iranskim djevojkama pokazalo je da se polovica njih boji kupati osam dana prije početka menstruacije. U sjevernoj Indiji 98 posto ispitanica smatra da se ne bi smjele kupati za vrijeme menstruacije, a 91 posto izjavilo je da u tom periodu izbjegavaju vodu općenito. I djevojke i mladići na Filipinima smatraju da osoba koja se kupa za vrijeme menstruacije može poludjeti.

***

***

Rad Mitovi o menstruaciji španjolske umjetnice Laie Abril bavi se time na koji način pogrešne pretpostavke o ženskom tijelu oblikuju društveni položaj žena. Rad je dio umjetničina projekta Povijest mizoginije, a možete ga pogledati u sklopu izložbe Budnost, borba, ponos: Kroz njezine oči u MSU-u do 30. rujna.