Nedavno je u Kutini održano zanimljivo predavanje o tradicijskom graditeljstvu Moslavine te s veseljem donosimo autorski prilog etnologinje SLAVICE MOSLAVAC, ravnateljice kutinskoga Muzeja Moslavine te podsjećamo i na druge tekstove o tradicionalnim hižama, primjerice na zagorske etnokuće.

O graditeljstvu

Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva  o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Taj oblik svjedočanstva duhovne kulture manifestira se u arhitekturi nizom detalja, od ornamenata, ispisanih parola…Jedna od njih je i stropna greda, zvana sljemenjača ili sljeme na kojoj su zapisivani godina gradnje, ime graditelja. Na sljeme se stavlja prva šišana kosa djeteta, a prema običaju o šišanom kumstvu, tu se pohranjuje, molitvenik, pisma i svete slike.

Zajedničku značajku narodnog graditeljstva moslavačko - posavskog kraja  u prošlosti čini osnovni građevni materijal - hrastovo drvo. Kuće, hiže, iže, kuće na trem, čardake gradili su seoski graditelji, cimermani ili paliri od materijala koji ih je okruživao prema svome umijeću i prema svojim potrebama.

Istraživanja su pokazala da je stariji tip gradnje onaj od oblica ili tesane hrastove građe, dok su novije kuće na trem građene od ručno piljenih planjki. Stariji se način očituje i u ugaonom povezivanju  greda na tzv. hrvaški vugel s neotesanim uglovima, a međusobno spojenih s drvenim klinovima moždenicima, dok se koncem 19. st. javljaju otesani ugli, nemški vez. U ovakovom otesanom vezu narod je razlikovao frkani vugel - kada su tesari glave greda sferično prirezali ili vez na lastavicu sa koso prirezanim uglovima greda.

Izgled sela

U tipično agrarnom prostoru, gdje se stanovništvo isključivo bavilo stočarstvom i obradom zemlje, prevladava ušoreno selo čije su kuće čelom, a početkom dvadesetog stoljeća i dužnom  stranom okrenute prema ulici. Oblikovanje i rast naselja određivali su reljef, komunikacije, hidrografske osobitosti i demogafski razlozi pri čemu su vidljive sličnosti sa susjednim krajevima.

U naselju izduženog tipa kuće su smještene u nizu uz glavnu prometnu arteriju, s gdjekojim lokalnim prometnim odvojkom, što vodi u polje ili do drugog susjednog naselja.

Iza širokih dvorišta i gospodarskih zgrada ograđenih drvenim plotovima od pruća, prostirali su se vrtovi, oranice, pašnjaci, a nešto dalje vinogradi i šume.

Ispred svakog doma u vrteku ili vrćaku kućedomaćica je sadila mnogo raznovrsnog cvijeća. Tu se moglo naći trajnica kao što su: ruže šipkovače, lepe kate, potočnice, georgine, grge, đureki, lepi dečki, zumbuli i tulipani. Na prozorima, ogradama pristašeka (verande), te ganjku (hodniku) bilo je također  cvijeća u teglama, a najčešće su to bile belargonije i fukcije. Svaka je žena, osobito mlada snaja, željela se iskazati upravo u uzgoju cvijeća, te u čistoći doma i okućnice. Vikendima su se pometala dvorišta, prostor ispred kuće, prali prozori, stolovi i stolice, a pod koji je bio od tvrde zemlje, pred blagdane se zaglađivao.

Vrste drvenih kuća

Prema tipu, kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne - i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica.

Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino.

Kuća na kat, trijemovi počivaju na četiri oveća kamena bapca, stavljena na svaki ugao kuće, na što se slažu konstruktivne grede koje povezuju stijene, a zovu se temeljače ili podcjek, dok završne stijene koje odozgo povezuju sve uzdužne i poprečne stijene nazivaju nazidnice, vjenčanice ili nasteni. Između tih dviju greda horizontalno se slažu planjke, a međusobno su povezivane drvenim klinovima moždenjacima, čineći tako zidni omotač.

Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa .

Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat - linu,  koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u  sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec.

Sa svih strana trijemovi imaju kroviće, kroveke ili romce na dva odnosno tri reda crijepa, a služili su za zaštitu prozora i planjki od osunčanja kao i nakišnjavanja. Krovići su postavljeni na škarama, kosim konzolnim poduporama ili na tesarski ukrašenim mosnicama.

Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje), a na katu drveni.

Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koje je štitio prozore od kiše.

Raspored u kućama bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica (u kojoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središta obiteljskog života.

Prizemna kuća, brvnara, daščara ili kuća na kanate

Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradili su se kuće od debelih hrastovih dasaka - daščare ili od brvna - brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Pred ulaznim vratima ili ispred kuće dočekivali su se ophodari  koji su u pravilu željeli dobrobit  tom domu, ukućanima, obilje hrane, mnogo zdravlja, sreće i najvažnije puno male dječice.

Prehrana je bila bazirana uglavnom na kruhu, koji se pripremao od kukuruznog, pšeničnog ili raženog brašna, a pekao se u krušnim pećima.

Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s kružnom peći, koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.

Prilikom izgradnje gospodarskih objekata u stajski prag uglavljivala se konjska potkova za mir, dobro i zdravlje životinja.

Zapis se mogao naći i u temelju stambenog objekta. Pod prvi kamen-babak, babac, stavljala se boca s rakijom ili flaša prazna, unutra cedula i sitan novac. Kad se valjalo kamenje z gorskih potoka ili polagali bapki pod uglove kuća, majstori su i taj posao morali dobro zaliti, tako da bi kućedomaćinu osigurali obilje grožđa i vina.

U stijenu se mogla staviti sveta voda i svete sličice za dobrobit, sreću, blagostanje i bogatstvo u obitelji.

Osobitu ulogu imao je i krov. Kad se kuća poletvala, gore je išel cimer, tj. ukrasna grabova ili bukova grana okićena vrpcama gužvanog papira, ručnicima, maramama, pa čak i rubačom. Na sami vrh okačila se boca s pićem, najčešće je to bila rakija šljivovica kojom se na kraju posao dobro zalio.

Pokrov je nekada bio od šindre - drvenih daščica, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje crijep biber. Na njega su se polagale različite trave ili biljke koje su imale prema vjerovanjima magičnu ulogu, tj. obranu kuća od groma, bolesti, štetočina, uroka…A na zabatima, ulazima, pristašecima, gangovima, trijemovima, uvijek je bio ispisan ili ucrtan kakav kršćanski zapis kao IHS (ISUS-HOMINUM-SALVADOR), inicijali graditelja, stilizirani cvijet, list, djetelina ili kakva izreka.

Projektna dokumentacija za izrgradnju tradicijske kuće prenosila se kroz dugo vremensko razdoblje, dakako usmenom predajom, i došla je gotovo do izvjesne perfekcije. Njegovo prvo pojavljivanje, tj. začetak je nepoznat i davno je zaboravljen u prošlim stoljećima. Njegov sadašnji graditelj, tesar, palir, cimerman, majstor, samo ponavlja preuzeti tradicijski obrazac dodajući svoj stil obrade drveta kao i svoj model ukrašavanja objekata.

Prva boca vina robne marke Kraljevina Zelina ove je godine otvorena u ponedjeljak, 14. svibnja 2012. u zagrebačkoj vinskoj galeriji Miva. Berba 2011. zacijelo je prisjela mnogim vinarima, jer se robnom markom smiju ovjenčati samo troje vinara: Obiteljsko gospodarstvo Jarec-Kure iz Biškupca Zelinskoga, Obiteljsko gospodarstvo Puhelek-Purek iz Gornjega psarjeva i Vina Kos iz Hrnjanca.

Predsjednica Udruge Kraljevina Zelina Nataša Puhelek Puština za Živi selo kaže:

Unatrag desetljeća kako robna marka Kraljevina Zelina postoji nedvojbeno je porasla kakvoća toga našeg vina. Od dvadesetak članova naše Udruge čak je vino desetorice kandidat za robnu marku, ali je mnoge, zbog prošle godine povećanih šećera odnosno alkohola, mnoge to ponijelo pa su odnjegovali dobra vina, ali atipična za kraljevinu. Mi smo u našoj vinariji imamo oko 12 000 litara kraljevine, a 2200 litara odredili smo za buteljiranje u robnu marku Kraljevina Zelina.

Robna marka Kraljevina Zelina jedna je od 11 rodnih marki Zagrebačke županije. Vino označeno njome proizvodi se od 1999. godine na gospodastvima uključenima u Udrugu proizvođača marke vina Kraljevina Zelina, a iz nekih berbi bilo je i desetak nosilaca robne marke.

To se vino proizvodi od sorte kraljevina crvena, autohtone sorte Prigorja, najpoznatije na zelinskome području. Srednja alkoholnost i naglašena kiselost «prirodno» ga na stolu određuju osvježavajućim ljetnim pićem odnosno veselim i društvenim vinom. Iako to ne vole čuti, osobito za gemište. Prigorci rado ističu kako su kraljevinu uzgajali i njome se osvježavali još grofovi Zrinski. Navodno ga je kušao i sam Ludwig van Beethoven.

Kraljevinu preporučuju piti ohlađenu na 11 °C , a odlično se sljubljuje s kuhanom i pečenom puretinom, piletinom, teletinom, janjetinom i svinjetinom te domaćim prigorskim specijalitetima. Podsjećamo da je kraljevina odličan par prigorskoj perici odnosno loparki. Nekad su se time Prigorci krijepili po povratku s ponoćke. 

I Kraljevina Zelina moći će se kušati na Danima otvorenih podruma Zelinske vinske ceste od 16. do 20. svibnja 2012., koji se, kao i Dani otvorenih podruma Plešivičke vinske ceste od 23. do 27. svibnja održavaju uz Svjetski dan vina, koji se u svijetu obilježava tradicionalno posljednje nedjelje u svibnju. Obratite pozor i na prigodno besplatno kušanje vina i na zanimljivu ponudu jela. (Božica Brkan)

Nisu usamljeni kuhari koji se hvale vlastitim povrtnjakom, neki vinogradom i vinom, neki voćnjakom a neki i njivom. To bi trebao biti dokaz da kuhaju provjerene namirnice. Međutim, malo je među kuharima tako strasnih povrtlara kao što je Robert Slezak, jedan od najboljih hrvatskih chefova, stalni suradnik Oblizeka, Poljak i hrvatski zet koji od 2002. živi i radi u Hrvatskoj. Radoznao, voli istraživati i kuhajući manje poznate namirnice, a voli egzote i uzgajati, pogotovo koristeći nove spoznaje i tehnologiju. Potkraj prošle godine osnovao  je tvrtku Bio-Budućnost d.o.o. za trgovinu, usluge i savjetovanje na području bioorijentiranih novih tehnologija, poljoprivrede, gastronomije i proizvodnje hrane:

“Dugo i uspješno radim u ugostiteljstvu, a za vlastitu dušu u vrtu na Kozjači uzgajam voće i povrće. U amaterskom uzgoju bilja nisam uvijek imao uspjeha zbog klimatskih promjena, posebice učestalih suša, i mojih visokih očekivanja. Neprestano prateći zbivanja u Poljskoj, počeo sam upravo u svom vrtu upotrebljavati Mikorizu i AgroHidroGel. Rezultati su se mogli vidjeti vrlo brzo. Neke biljke koje su jedva preživljavale oporavile su se i čak imale plodove, a u drugih je kakvoća bitno porasla. Nakon što sam svoja zapažanja usporedio s raznim znanstvenim radovima, odlučio sam svoja iskustva predstaviti i drugima. Tako i vama omogućujem da koristite mikorizna cjepiva i AgroHidroGel. Zbog velike konkurencije na tržištu, povećane potražnje za visokom kvalitetom i problema zbog klimatskih promjena oni koji se prvi odluče za korištenje u svijetu provjerenih novih biotehnologija u poljoprivredi bit će u prednosti. Naš cilj je isporučiti kvalitetne proizvode uz najveću moguću razinu podrške našim korisnicima.”

Mikoriza

Mikoriza pripada najboljim rješenjima prirode za poboljšanje vegetacije i zdravlja biljaka. Riječ mikoriza doslovno znači “gljivino korijenje”. Mikoriza je simbioza korijena i micelija mikoriznih gljiva koja pojačava prehranu bilja. Tako gljive imaju idealne uvjete za rast sa stalnom zalihom ugljikohidrata od biljaka, dok zauzvrat gljive opskrbljuju biljku fosforima i drugim mineralima koje selektivno upijaju iz tla te povećavaju površinu za uzimanje vode. Gljive, isto tako, luče hormone rasta koji potiču korijenje na rast i grananje, enzime koji omogućavaju uzimanje minerala iz organskih oblika i proizvode antibiotike koji mogu pomoći u zaštiti biljke od patogenih gljiva i bakterija u tlu. Mikoriza štiti biljke od teških metala i soli. U mikoriznoj simbiozi sa specifičnim gljivama koegzistira većina biljaka koje nastanjuju kopneni ekosustav. Ta simbioza biljaka i gljiva jedna je od evolucijskih prilagodbi koja je omogućila biljkama da koloniziraju kopno, tada siromašno hranjivim tvarima. Gljive mikorize, koje su mnogo učinkovitije u upijanju minerala od samoga korijenja, pomogle su u prehrani prvih kopnenih biljaka.

Otkrijte  kako su uspjela u prirodi, sama od sebe, preživjeti stabla visoka 125 m, promjera 16 m i stara i po 1000 godina. Upoznajte se s najčešćim tipovima mikorize ektomikorizom i endomikorizom te kako ovaj drugi nalazimo u simbiozi s više od 90 posto biljnih vrsta.  

Proizvođač Mykoflor, laboratorij mikoriznih gljiva, poljska je tvrtka Włodzimierza Szałańskog, koja je startala 1978. kao rasadnik. Od 1982. su započeli suradnju s mikrobiolozima radi mikrobiološke zaštite sadnica od patogenih bolesti i patogenih gljiva. Kontakti s mikrobiolozima urodili su željom za proizvodnjom micelija mikoriznih gljiva, a u svijetu su tada bili tek počeci razvoja. Godine 1999. dr. Andrzej Księżniak napravio je prve izolate. Bilo ih je nekoliko, a jedan od njih “JUNI X” koristi se i danas, gotovo za sve crnogorično bilje. Idućih godina usavršavali su tehnologiju razmnožavanja i izloacije. Sada, kao jedini u svijetu, nude široku paletu specijaliziranih živih cjepiva za profesionalce i amatere, te kontinuiraju vrlo blisku suradnju sa znanstvenicima brojnih Agronomskih fakulteta u Poljskoj i u svijetu.

Cjepiva Mykoflor uspješno se koriste od Španjolske do Ukrajine i od Litve do Bugarske, jer su mikorizne gljive posvuda potrebne ili čak neophodne, te se u mnogim mjestima počinju sve više cijeniti.

Kako nastaju njihova mikorizna cjepiva?

Sukladno s geslom tvrtke Mykoflor, svi mikorizni preparati potječu iz prirode, koja osigurava najbolja rješenja u području mikorize. Iz odabranih ekosistema uzimaju uzorke korijenja drveća i grmlja za koje će se pripremati cjepiva. Mikorizne gljive koje su nastanjene na tome korijenju u laboratorijskim uvjetima su izolirane, očišćene i zatim razmnožavane. Nakon razmnožavanja testiraju ih na živim biljkama kako bi se najbolje od njih uvrstilo u komercijalnu proizvodnju i široku upotrebu.
Sva ponuđena cjepiva su “žive mikorizne gljive”, što znači da se u njima nalaze živi mikorizni miceliji spremni za trenutno nastanjenje korijenja, koji se nalaze u njegovom dosegu. To je jako bitno jer samo Mykoflor nudi tako bogati asortiman živih micelija i istovremeno vlastitu originalnu tehnologiju mikorizacije. Ta tehnologija omogućava direktnu aplikaciju mikoriznih gljiva u korijenski sustav drveća i grmlja.

Živi mikorizni micelij, za raliku od suhih preparata, nalazi se u vodenoj otopini i pripravan je za trenutačnu simbiozu s biljkom. U obliku gela može trajati čak nekoliko godina na temperaturi od oko 0 °C, a funkciju gubi ako se osuši ili pregrije.

Prednost tako pripremljenih cjepiva je mogućnost gljiva da lako i brzo stupe u simbiozu s biljkom, jer su žive hife spremne za to i jedva čekaju njeno korijenje, koje je njihov hranitelj. Sasvim drugačije je kada dajemo suho cjepivo od spora. Naime, spore nerado kliju, pa je obavezan biokemijski poticaj, a takav poticaj je teško postići u modernom uzgoju bilja.

Ponuda mikoriznih cjepiva Mykoflor

Namijenjena amaterima, mikorizna cjepiva Mykoflor pripremljena u obliku hidrogela suspenzije živog micelija spremna su za uporabu. Nakon otvaranja preporučujem da se iskoristi cijeli preparat, ali ako to nije moguće, preparat se može iskoristiti u roku od dva tjedna na temperaturi od +1 do +4 °C. U 1 ml cjepiva jamčimo min. 100 propagacijskih jedinica (dijelova hifa micelija).

Pakiranja za amatere namijenjena su vinogradaru, voćnjaku, povrtnjaku, ukrasnom i sobnom bilju, travnjacima. Najbolje reagiraju biljke koje po svojoj prirodi zahtijevaju više vode (npr. balkonsko cvijeće…). Biljke su otpornije na bolesti i sušu, uspijevaju i u siromašnom tlu. U gradskim uvjetima, korištena na ukrasnome bilju, mikoriza štiti bilje od teških metala i soli.

U profesionalnome uzgoju korištenje mikoriznih cjepiva omogućuje velike uštede u zaštiti, gnojidbi i natapanju s puno većom kakvoćom rasadnog materijala. No, neovisno primjenjuju li se u voćnjacima, vinogradima, maslinicima i drugdje, proizvođač odnosno distributer osigurava savjete. Zanimljivo je da, uz drugo, nude i sadnice lješnjaka u posudama mikorizirane tartufima kao i za uzgoj crnogorice cjepiva s mikoriznim gljivama za pojedina geografska područja.

AgroHydroGel

Superapsorbenti vode, koje obično zovu agrogelovima a koji se prodaju pod različitim trgovačkim nazivima, nailaze na sve veće zanimanje šumara, proizvođača rasadnoga materijala, sadnica i sl. Vrlo se malo zna o načelima njihova djelovanja i ne sluti se sva učinkovitost njihove primjene. Klimatske promjene - skraćivanje posrednih godišnjih doba (proljeća i jeseni), duge ljetne suše, zime bez padalina i sl. - uvjetuju manjak vlage u tlu i opadanje razina podzemnih voda. Agrogelovi omogućuju biljkama „racionalnije” korištenje vode od padalina ili od natapanja.

Klimatolozi i meteorolozi pokazuju da će problem trajne suše rasti. Tko prvi na svojim gospodarstvima primijeni apsorbente vode, taj će pobijediti! Procjenjuju da će agrogelovi za 10 - 15 godina biti uobičajeni kao što su danas mineralna gnojiva ili kemijska sredstva za zaštitu bilja.

AgroHydroGel je jedan od agrogelova, nastao zahvaljujući primjeni najnovije tehnologije. U specijalističkim kemijskim laboratorijima stvorena je polimerna čestica s velikom sposobnošću upijanja i skladištenja vode - može upiti i 300 puta više vode od vlastite mase!

Dostupan je u prodaji u obliku praška ili granula promjera 2 - 4 mm, koji se nakon navodnjavanja mijenjaju u trajni gel, podlogu, koja čak 95 % svoje vode može dati korijenima biljke. Taj se proces može ponavljati tisuće puta, jer je AgroHydroGel aktivan u tlu mnogo godina prije nego se počinje polagano raspadati. Važno je istaknuti da ne upija samo vodu nego i umjetna gnojiva i hranjive tvari, koja se u njoj rastvaraju. Zahvaljujući tome te tvari ne otječu u dubinu zemlje. To donosi trostruku korist: prvo - stvara biljci optimalne uvjete razvoja, drugo - ista količina gnojiva ekonomičnije je iskorištena, treće - gnojiva ne prodiru u dublje slojeve tla te u vodne tokove i spremnike za vodu, što je veoma korisno za zaštitu prirodnog okoliša.

AgroHydroGel može se prilagoditi individualnim potrebama uzgajanih biljaka, a primjenjuje se:
-  u šumarstvu za zaštitu nasada pri sađenju drveća,

- u ratarskoj proizvodnji za poboljšanje strukture tla (povećanje vodenog obujma i  aeracije),-
- u proizvodnji sadnica cvijeća i povrća,
- za zaštitu nasada povrća - npr. rajčica, krastavac, salata, paprika i sl. nakon vađenja iz spremnika,
- za ovoj korijenja sadnica za vrijeme transporta i sadnje,
- za proizvodnju u rasadnicima,
- pri presađivanju grmlja i drveća, osobito većih, odraslih primjeraka,
- pri zaštiti od patogena i štetnika - može biti nositelj mikoriznih cjepiva, sredstava za zaštitu bilja, gnojiva, mikroelemenata i sl.,
- pri sađenju biljaka i grmlja na okućnicama i u vrtovima,
- za proizvodnju travnjaka u rolama na podlozi koja sadrži agrogelove,
- kao dodatak za podlogu za cvijeće u teglicama koji jamči zadržavanje vlage,
- za rekultiviranje terena koje je degradirala industrija i atmosferski čimbenici (učvršćivanje i  pozelenjavanje riječnih nasipa i vodnih spremnika, obronaka, kopova nakon eksploatacije, neupotrebljivih slojeva rude i sl.),
- pri stvaranju protupožarnih pojaseva na šumskim terenima,
- za provođenje injekcija u tlo za jačanje drveća na terenima, gdje otječu podzemne vode (uslijed gospodarskog djelovanja čovjeka) itd.

Nisu nevažne i druge biološke i ekonomske koristi od primjene AgroHydroGela. Uz ostalo: povećava vodnu retenciju apsorpcijom vode koja je količinski 300 puta veća od vlastite mase:

povećava vodnu zapreminu tla i podloga, ograničava posljedice nedostatka vode; popravlja strukturu teških tala smanjujući njihovu zbijenost i povećavajući prozračivanje; popravlja strukturu lakih tala spriječavajući  njihovu vodnu i zračnu eroziju; smanjuje ispiranje hranjivih sastojaka i mikroelemenata, skladišteći ih (npr. kod krških terena); potiče širenje korijenskog sustava, držeći ga u stimulativnom stanju; ubrzava rast bilja, smanjuje njihovo propadanje; olakšava biljkama preživljavanje od trenutka iskopavanja do sadnje; opskrbljuje biljke vodom kroz mnoge dane, ovijajući golo korijenje; savršeno pomaže pri zimovanju rasadnog materijala u spremištima…

Također omogućuje postizanje veće kakvoće rasadnog materijala i smanjuje i propadanja sadnica u nasadima (čak i 70 posto!). Skraćuje proizvodni ciklus i smanjuje troškove proizvodnje jer AgroHydroGel učinkovito djeluje u tlu čak pet godina. S obzirom na svoju visoku izdašnost uz male troškove (0,5-2 g dovoljno je za 1 l podloge) omogućuje velike uštede i pri natapanju i gnojidbi.

Više informacija o mikoriznim cjepivima Mykoflor i o AgroHydroGelu:

BIO-BUDUĆNOST d.o.o. za trgovinu i usluge, Viktora Kovačića 3, 10 010 Zagreb
direktor: Robert Slezak / mob. +385 98 164 2614
e-mail: rslezak@bio-buducnost.com

Lički krumpir ili kako Ličani govore krompir nije sorta nego je ono što bismo danas obično nazvali brendom, a zapravo je krumpir zaštićena zemljopisnoga podrijetla. Jedini u nas. Zanimljivo je da su Ličani tim certifikatom pretekli mnogo razvikaniji i proizvodnjom veći međimurski, primjerice iz sela Belice, iako je njihova slavna proizvodnja, i sjemenska i konzumna, spala na najniže grane do sada te Lički krumpir, bilo zaštićeni bilo bezimeni ali uzgojen u Lici, jedva da i gdje možemo kupiti.

Certifikat možda uspije pokrenuti novi ciklus kao što je to učinila Marija Terezija naredivši vojnicima Vojne krajine da novu biljku uvezenu iz Novoga svijeta sade posvuda gdje ne uspijevaju žitarice kako stanovništvo ne bi gladovalo. Prvi su gomolji na područje današnje Hrvatske stigli 1779. i 1780. godine. Od tada je krumpir neizostavni dio prehrane naših krajeva, a najprije se udomaćio baš u Lici proslavivši se ličkim polama.

Desetak pšroizvođača u usgoju ima 15-20 hektara krumpira

Krumpir je ne samo u nas nego i u svijetu po važnosti u prehrani druga biljka iza žitarica. To je neshvatljivije kako se moglo dopustiti da kvalitetna i visoka proizvodnja umjesto raste za izvoz zamre a da se gotovo 90 posto krumpira danas uvozi. Dotuklo je to i Staru Sušicu, neka dnacionalni znanstveni i stručni centar za krumpir.

Udruga proizvođača ima tek desetak članova koji u proizvodnji zajedno trenutačno imaju jedva 15-20 hektara. Vjeruju da će im certifika zaštite zemljoprisnoga pdorijetla najprije povećati proizvodnji i sjemensku i merkantilnu te da će im to osigurati i viši cijenu. To bi bilo i prirodno, jer se Lički krumpir umnogome razlikuje od krumpira proizvedenoga u drugim regijama.

Prema dokumentaciji o zemljopisnoj zaštiti, Lički krumpir mora biti uzgojen u Lici, u podnožju Velebita i kraškim poljima, koja je po agroklimatskim uvjetima i posebnostima čistoga tla osobito pogodno područje, najsličnije drevnoj postojbini krumpira u peruanskim Andama, gdje ga uzgajaju već 8000 godina i ne zovu ga bez razloga «uzvišenom biljkom».

Kombinacija dva i pol stoljeća iskustva i modernih spoznaja

Za proizvod zaštićenoga zemljopsinog podrijetla u Lici koriste i iskustvo neprekinutoga uzgoja već 230 godina i moderne tehnologije. Tako, primjerice, računaju na jedinstvenu podvelebitsku klimu i tlo ličkih kraških polja, na stajsko gnojivo i integriranu zaštitu te preporučeni tropoljni plodored po kojem se krumpir na jednome mjestu smije saditi najviše dvije godine za redom odnosno svake treće. Nije strogo propisana sorta, ali se podrazumijeva da više od 40 posto moraju biti  moderne sorte Victoria i Desiree, koje su se kulinarski pokazale najboljima, pogotovo u kuhanju («raskuhani»  «krumpir koji se smije» i pole).

Lički krumpir ima na 100 g kuhanoga energetsku vrijednost samo 86 kcal. U 100 g sirova krumpira ima 89,96 g vode, 0,14 g masti, 1,89 g bjelančevina, 15,90 g ugljikohidrata (13,35 g škroba i 1 g šećera) te 1,7 g vlakana. Krumpir ima 2,5 puta manje ugljikohidrata od kruha zbog čega ga preporučuju za prehranu dijabetičara. Jedan je od najvažnijih izvora vitamina C, B1, B2 i B6. Sadržava obilje kalcija, a naročito kalija, zatim željeza, sumpora i joda koji imaju veliki značaj u sprečavanju bolesti štitnjače, čira želuca i slabokrvnosti.

Više suhe tvari u gomoljima uzgojenima u lici nego u drugim krumpiraškim područjima

Znanstvena istraživanja Agronomskog fakulteta u Zagrebu pokazala su da krumpir uzgojen u Lici ima čak 20 % više suhe stvari (vitamina i minerala) od krumpira iz drugih uzgojnih područja.

Rad na projektu zaštite, po riječima pokretača projekta i jednoga od proizvođača upravitelja Poljoprivredne zadruge Lovinac Nikole Vidakovića, trajao je čak šest-sedam godina. Sada napokon preostaje da to svoje bogatstvo, certifikat, i oplode. Dodajem na kraju kako je Lički krumpir među pet prvih hrvatskih proizvoda zaštićenoga zemljopisnog podrijetla po novim, «europskim» propisima sa istarskim pršutom, poljičkim soparnikom, varaždinskim zeljem, zagorskim puranom. Lika s razlogom razmišlja i već priprema zaštitu, primjerice, i ličkoga sira škripavca i ogulinskoga kiselog zelja.

U Opatiji je 13. travnja 2012. održana prva Nacionalna konferencija o sigurnosti pčelinjih proizvoda. Organizirali su je Katedre za zdravstvenu ekologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, „Biopčela” - udruga za promociju i primjenu ekološke pčelarske etike i Centar za brdsko-planinsku poljoprivredu.

O značaju skupa govori višestruko institucionalno pokroviteljstvo najrelevantnijih državnih tijela i institucija - Ministarstva zdravlja, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Ministarstva poljoprivrede, Primorsko-goranske županije i Turističke zajednice Grada Opatije kao i stručnih institucija Hrvatskoga apiterapijskog društva, Hrvatskoga pčelarskog saveza i domaćina Pčelarske udruge „Učka” iz Opatije.

Sa znanstvene, stručne, zakonodavne i proizvođačke razine

O sigurnosti pčelinjih proizvoda i njihovo zdravstvenoj ispravnosti na hrvatskome tržištu u Opatiji se, iako je to vrlo česta (medijska!) tema prvi put na nacionalnoj razini raspravljalo sa znanstvene, stručne, zakonodavne i proizvođačke razine. Sudionici su uvjereni kako će to priodnijeti budućim proizvodnim i zakonodavnim aspektima koji definiraju odgovornost u ovom izuzetno važnom području. Konferencijom su, naime, okupljeni predavači koji sui  ponajbolji stručnjaci, pripadnici akademske i stručne zajednice, koji se po različitim osnovama bave vrednovanja sigurnosti i zdravstvene ispravnosti pčelinjih proizvoda.

Iskustva susjeda, a sve u zborniku

Predstavljena su zanimljiva vlastita iskustva i najnovije spoznaje vezane uz sagledavanje sigurnosti i zdravstvene ispravnosti pčelinjih proizvoda iz višestruko različitih aspekata. Vrlo korisna iskustva iznijeli su stručnjaci iz EU odnosno Slovenije i Italije, a iza konferencije ostao je i zbornik radova Nacionalne konferencije o sigurnosti pčelinjih proizvoda (ISBN 978-953-6384-85-3).

Konferencija je potaknula i vrlo dinamičnu raspravu, a ponovno se pokazalo kako to područje zahtijeva multidisciplinarnost i sveobuhvatnost u pristupu te cjelovitu mobilizaciju i odgovornost hrvatskoga stručnog, znanstvenog i proizvođačkog potencijala.

Zaključci javnosti i mjerodavnima

Kako bi se osiguralo da sigurnost pčelinjih proizvoda u budućnosti dobije jasne odrednice, sudionici prve Nacionalne konferencije o sigurnosti pčelinjih proizvoda konsenzusom su donijeli i posebne zaključke te ih, među ostalim, uputili i mjerodavnim ministarstvima zdravlja, znanosti, obrazovanja i sporta te poljoprivrede, Hrvatskom apiterapijskom društvu, Hrvatskom pčelarskom savezu, Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i drugima. U njima, kako u ime organizatora prenosi dr. sc. Dražen Lušić, također stoji:

- Uočena je potreba uspostave baze standarda kojima će se jasno definirati odrednice sigurnosti i zdravstvene ispravnosti pčelinjih proizvoda u Republici Hrvatskoj;

- Istaknuta je potreba za kontinuiranim praćenjem zdravstvene ispravnosti pčelinjih proizvoda u Republici Hrvatskoj;

- Naglašena je potreba provedbe edukacije o sigurnosti i zdravstvenoj ispravnosti pčelinjih proizvoda u Republici Hrvatskoj na svim razinama, od proizvođačke i potrošačke do stručne i znanstvene razine;

- Istaknuta je potreba za podizanjem kulture konzumacije pčeljinjih proizvoda građana Republike Hrvatske;

- Uočena je potreba za promocijom ekoloških aspekata u pčelarskoj proizvodnji Republike Hrvatske;

- Istaknuta je potreba za povećanjem razine analitičkog praćenja sigurnosti i zdravstvene ispravnosti pčelinjih proizvoda u Republici Hrvatskoj;

- Naglašena je potreba za provedbom revizije statističkih podataka o potrošnji pčelinjih proizvoda u Republici Hrvatskoj;

- Uočena je potreba za promocijom apiterapijskih aspekata baziranih na egzaktnim znanstvenim dokazima i potvrđenim jasnim pravilima struke;

- Istaknuta je potreba za jasnijim određenjem prema suzbijanju pojave patvorina pčelinjih proizvoda na tržištu Republike Hrvatske.

Na odmorištu Dobra u rano poslijepodne u utorak prvi svibnja, tek je započinjao veliki povratak s velikog vikenda, izbrojila sam devet prodavača sira. Možda i deset. Zapravo: ponuda iz otvorenog prtljažnika svih mogućih sireva. Na sivo i na crno. Žena mi nudi kravlji, ovčji, kozji te kombinacije, dimljeni i nedimljeni. Ne mogu ni izbrojiti koliko ih je vrsta. Po tome se i vidi da to nije njezina proizvodnja. Tko bi danas imao toliko blaga, pa još uz krave i koze i ovce?!

A sa sira se cijedi na plus 30…

Tek dva automobila dalje je i registrirano obiteljsko gospodarstvo iz Oštarija, vidim po natpisu «prijevoz za osobne potrebe» na vratima. Glavnini ne možeš vidjeti ni registraciju, a kamoli bilo kakvu drugu «legitimaciju». K tome, na gotovo 30 °C sa sireva se cijedi, cijedi. Tko bi tu i pomislio na hladnjake i vitrine kakve su propisane po zagrebačkim tržnicama. Šverceri na rukavcu ceste od autoceste prema krčkome mostu snalaze se makar hladovinom. Prodavači uz lokalnu cestu, primjerice baš u Oštarijama, snalaze se suncobranima i simboličnim jednim istaknutim sirom, uz nedvojben nevješt natpis «sir», sa strelicom do mjesta prodaje. Taj je sir čak bio i vakuumiran. Valjda da se po njemu ne roje muhe.

Nisam čak mogla kušati ponuđeni sir kako prodavači privlače mušterije, a kamoli da bih ga kupila, oko 100 kuna, što gore a što dolje na desetice, ne znam da li po komadu ili po kilogramu. Znam da je, kad sam posljednji put računala, bio doslovce duplo skuplji nego na mojoj zagrebačkoj tržnici. Ondje bar znam tko ga prodaje i to po propisanim uvjetima protiv kojih su se mnogi bunili. Posebice prodavači kojima je «odrezan» pristup. Već godinama, uz izuzetke, kupujem sireve velikih mljekara ili na sajmovima od provjerenih, registriranih mljekara. Zauzimala sam se da se uvede reda među prodavače na cesti i kada je taj novac bio gotovo jedini koji su na pojedinim cestama mogli zaraditi, primjerice odmah poslije rata. Podržavala sam inspekciju i kad ona nije provodila mjere zbog Europe, nego zbog brige o zdravlju potrošača. Ali podržavala sam i poticaje i ma kakvu stručnu, a ponajprije financijsku podršku onima, sve malobrojnima sa sve manjim brojem stoke, koji još htjeli-htjeli ostaju živjeti na selu i ruralni prostor održavaju živim. U Bavarskoj, u turističkome Allgeau, seljacima plaćaju dodatno za svaku kravicu koja «ukrašava» turističko područje. A ovdje su u blizini Plitvice, Bjelolasica…

Može li Cesta sira konkurirati ilegalnim “cestarima”?

I sada ponovno, nakon toliko godina, eto ti opet raste crna ili siva, ma kako li je zvali, ali u svakom slučaju nelegalna prodaja po cestama. Dok se poslovanje zaoštravalo, kao da se s one naše male ceste posao samo preselio na autocestu. Nisam mogla vjerovati, jer se, eto, upravo vraćam s otvorenja prve u Hrvatskoj Ceste sira Karlovačke županije, koja uspijeva zaživjeti tek sada iako se o njoj govori još od 2008. godine, a i sama sam napisala niti ne znam koliko novinarskih tekstova ne bi li mjerodavni spoznali važnost projekta koji provodi Udruga malih sirara Karlovačke županije Korni uz stručnu pomoć JPSS Hrvatske poljoprivredne komore, projekta koji sufinanciraju Ministarstvo poljoprivrede, Karlovačka županija, UNDP Hrvatska, gradovi Karlovac, Slunj i Ogulin te općine Rakovica, Draganić, Cetingrad, Lasinja, Ribnik, Vojnić i Josipdol, koji je bio domaćin male svečanosti. Može li ta uporna, ali nejaka Cesta sira konkurirati “cestarima”?

Uz ostalo, bilo je mnogo riječi o bici Davida i Golijata, malenih stočara i velikih mljekarskih industrija, okvira u kojem maleni stočari odustaju ili jedva preživljavaju preprodajom mlijeka odnosno sira pri čemu se preprodavači naočigled hvale uokolo kako godišnje «pomuzu» odnosno zgrnu i 40.000 eura, kako reče jedan po svemu legalni mljekar-sirar, dodajući kako se poštenim radom teško može opstati. Ipak, neki od njih ne odustaju te zasad desetak njih staje na prvu Cestu sira nadajući se prodaji (i naplati!) na kućnome pragu.

Može li se umjesto na parkiralištu ilegalno na benzinskim crpkama prodavati legalno?

Spominju kako bi bilo dobro kada bi se dogovorili s benzinskim crpkama odnosno stajalištima, odmorištima uz autocestu o prodaji, posebice u turističkoj sezoni. Ali tko će, nemaju oni ni pregovarača ni para, govore. Spominju kako su sajamske klupe, a i specijalizirane prodavaonice preskupe. Spominju zajmove, poreze, odgođeno plaćanje i, dakako, prodaju na crno. Spominju i kako neće autobus turista skretati ni kilometar s autoceste zbog nekog sira, pogotovo ako se o njemu i ne zna mnogo, iako se radilo o visokokvalitnome  nagrađivanome kreiranome siru kakav je kozji mix Radočajevih sa četiri različita okusa, kažu prvi takav u svijetu, a da i ne spominjemo glasoviti lički škripavac koji nastoje zaštiti  kao izvorni lički.

Prodaju na odmorištima, ne samo Dobri, ne muče strogi propisi o uvjetima proizvodnje i prodaje i uopće bilo kakvi propisi. Ne znam je li bio na otvorenju Ceste sira tkogod od inspektora, ali priznajem meni je zbog njih - u sanitarnih i gospodarskih i financijskih i zbog koječega još, a ponajviše zbog onih deset Davida koji su namjerili svoju robu prodavati «po zakonu» bilo neugodno zbog ponude desetak crnjaka na autocesti. Pa na autocesti se ne može ni autostopirati, zar ne? K tome, da stvar bude definitivno crna: Cesta sira formalno će proraditi otprilike za mjesec dana kada Hrvatske autoceste i mjerodavni za ove i one ceste odobre cestovne natpise o ponudi! Švercerima-cestarima ni to ionako ne treba. Ni na autocesti.

Petnaest proizvođača koji su sudjelovali na I. izložbi bučina ulja održanoj u Ivanić-Gradu uz 6. Bučijadu 15. listopada 2011. godine predstavlja se u katalogu: Grbić d.o.o. iz Požege, Uslužna uljara Presečki iz Vidovca, Uslužna uljara Županić iz Vidovca, Pa-Vita d.o.o. iz Sesveta, OPG Bunjevac Dario iz Lipovca Lonjskog, OPG Čičko iz Laduča, Uljara Hladnić iz Koprivnice, OPG Hlevnjak iz Ivanić Grada, OPG Damir Selanac iz Crnca, OPG Žugec Maja iz Ljubešćice, OG šinjor iz Predavca, OPG Biber iz Podturna, OG Hranjec iz Čakovca, OG Mesarić iz Nedelišća i Pumpkin d.o.o. iz Pitomače.

U sadržajnom smislu, katalog je osmišljen kao odličan promidžbeni materijal u kojem su predstavljeni svi izlagači i njihovo bučino ulje, tekstom i fotografijama te su objavljeni kontakti za potencijalne kupce.

Katalog također sadržava i citate iz prezentacija znanstvenika na Konferenciji o bučinu ulju i zdravlju, kao i tekst tada potpisane deklaracije „Bučino ulje - smaragd kontinentalne Hrvatske”.

Objavljeni su i recepti za pripremu specifičnih jela od bučinih koštica i ulja chefa Roberta Slezaka s prošlogodišnje gastroradionice Oblizeka te pobjednice slatkih bučolača na 6. Bučijadi Nade Alić (Energetske pločice) i Marice Barec (Noćna štruca od bučinih koštica). Sve te recepture možete naći i na Oblizekima.

U katalogu, dakako, možete naći i podatke o Udruzi.

Tekstove u katalogu pripremila je Marica Svetlečić, tajnica Udruge, oblikovanje kataloga i naslovnice osmislio je Saša Forić, a autor fotografija je Luka Klun (Imagomedia/Creative Studio).

Katalog je tiskan u 2000 primjeraka.

Sedme Babičine kolače 2013. godine organizirat će Klanjec, jer je Slavica Vlahović iz Gredica sa svojom seljačkom pitom pobijedila u subotu, 14. travnja 2012. na 6. Babičinim kolačima u Đurmancu, kamo ih je prošlogodišnjom pobjedom u Radoboju dovela «babica» Mira Smiljanec s nezaboravnom jutarnjicom.

Pobjeda je u restoranu Kod žarka u prisustvu brojih gostiju i navijača stigla tek u pripetavanju, jer je prvih pet od 31 «babice» vodilo tijesnu bitku, a ocjenjivački sud drugo je mjesto dodijelio Slavici Strsoglavec iz Pregrade za kolač od čvaraka i treće Nevenki Borih iz Svetoga Križa Začretja za kolač zdravlja.

Ocjenjivački sud - kuhar Slavko Večerić, predsjednik Kuharskog saveza KZŽ, Branka Kralj, kuharica i nastavnica pri Ugostiteljskoj škole u Zaboku i Marko Živaljić, kuhar i vlasnik agroturizma Majsecov mlin - ocjenjivao je izvornost slastice odnosno recepture te sastojaka, izgled i okus i ukupnu prezentaciju, a folkloristica Senka Jurina osobito je ocjenjivala izvornost ne samo slastice i stola nego i babice, a tu je, u “izvornome zagorskom” pobijedila Mira Smiljanec.

Uz to što je, kako je rekao župan krapinsko-zagorski Siniša Hajdaš Dončić, i sama postala turistički proizvod te dio promocije županijskog turizma ondonso Bajke na dlanu, očekuje se kako će se idućih godina sve više slanih i slatkih slastica s priredbe Babičini kolači naći u ponudi ugostiteljskih objekata Krapinsko-zagorske županije nego i da će se zahvaljujući knjižicama s recepturama više peći i u domovima.

Neke su slastice uistinu dojmljive, ali ima, srećom sve manje i manje uspjelih pokušaja, zapravo modernih slastica poput ove godine, primejrice, slatkoga grijeha. Uz pobjedničke ove godine kao zanimljivost svakako valja spomenuti da nije bilo ni jednih (zagorskih) štrukla, ali je bilo čak nekoliko slastica s čvarcima, čak dvije s mljevenim mesom (!?) (pita od mljevenog miješanog mesa Mirice Sinković iz Donje Stubice i gibanica od mesa Mire Vidović iz Lepajaca) zatim jedna zlevanka od cikle (Danijela Brić iz Pregrade) te jedna kukuruzna šahovnica odnosno zlevka od bele, žute i crvene kuruze  (Marica Kipa iz Lobora). Dio Babičinih kolača predstavit ćemo i na Oblizekima.

«Za brži i lakši izlazak iz krize pomoći će nam svaki pedalj obrađenog hrvatskog tla - cvjetnjaka, povrtnjaka, voćnjaka… zato nam se pridružite na predstavljanju i saznajte više od eminentnih hrvatskih stručnjaka te autorice Lidije Komes.»

Tako su, među ostalim, samoborski Meridijani kao izdavač  te radioemisija «Slušaj kako Zemlja diše» i Projekt «Najljepši školski vrtovi u Republici Hrvatskoj» pozvali u petak, 13. travnja 2012. na predstavljanje knjige «Tajne najljepšeg vrta / od prve gredice do obilja cvijeća i plodova» Lidije Komes, urednice kultne emisije Hrvatskoga radija «Slušaj kako Zemlja diše».

O 300 stranica u boji, gotovo 600 ilustracija i crteža uz urednicu Petru Somek i samu autoricu govorili su recenzenti doc. dr. sc Ljerka Regula-Bevilacqua, mr. sc. Frane Ivković i dr. sc. Siniša Jelovčan.

A dr. sc. Darko Znaor u svojoj recenziji piše:

«’Tajne najljepšeg vrta’ predstavljaju svojevrsnu krunu autoričina dugogodišnjeg nastojanja da zemlju i čovjeka poveže u jedno. U knjizi je sabrano mnogo vrijednih i praktičnih savjeta kako suvislo osmisliti vrt te niz konkretnih naputaka kako ga ekološki obrađivati - po mjeri čovjeka i prirode. Knjiga pokušava oteti zaboravu izvornu ideju vrta. Podsjeća nasd a je vrt svjevrsno umjetničko djelo, simfonija ispjevana na komadiću zemlje, u čijoj izvedbi, pod dirigentskom palicom vrtlara. Sudjeluju brojni mali i veliki «instrumenti» - cvjetnjak, kamenjara, ptičja pojilišta, krupa, brajda, sjenica i mnogi drugi vrtni elementi koji su ovdje obrađeni. Knjiga će dati obol boljem i ekološkijem vrtlarenju u Hrvatskoj, a neagresivne metode koje autorica zagovara potaknut će svakog istinskog vrtalra da uspostavi još tješnju vezu i suradnju s prirodom. Svaki vrt dizajniran i njegovan na način koji je izložen u ovoj knjizi na najboljem je putu da postane oaza sklada i obilja.»

Knjiga ima četrnaest cjelina: Pogledi na oblikovanje i uređenje vrta, Oruđa i strojevi za vrt, Cvjetnjak, Povrtnjak, Ljekovito i začinsko bilje, Živice, travnjaci i staze, kamenjara, Vodene površine, Razmnožavanje bilja, Ishrana bilja, Biološka zaštita bilja, Osvrt na mediteranske vrtove, Redovita njega vrta i okoliša te Voćnjak. «Tajne najljepšeg vrta» jedna je od rijetkih takvih opsežnih knjiga hrvatskih autora, a uz autoricu na njij su radili i brojni stručni i drugi suradnici.

A u rodnim Piljenicama Ogranak Matice hrvatske Lipovljani i Udruge žena Mlinarice - oboje vodi profesorica Melita Lenička - tome su se, nikad brojnijem skupu pisaca, slikara i drugih umjetnika, sve slavljenikovih suradnika i prijatelja, pridružili rodbina, seljani te gosti iz Matice hrvatske te brojnih drugih ne samo lokalnih udruga, društava i skupina kojima je njihov Đuro bio podrškom i kad je bio doma i kad je bio poslanikom u Skupštini Jugoslavije odnosno kada je u hrvatskome Saboru digao ruku za osamostaljenje ili je domovinu kao veleposlanik predstavljao u Ukrajini. No bogate se političke karijere ostavio da bi - pisao.

Mnoge je, ipak, iznenadio da se na svojim zlatnim obljetnicama, poslije prigodnoga filma o slavljeniku Dražena Žetića, predstavio sa čak trima svježe objavljenim knjigama: Hrvatsko-židovske teme (Spiritus movens, Kutina, 2011.), Ukrajinsko-hrvatske teme (Naklada Bošković, Split, 2012.) i Hrvatski Boke kotorske kroz povijest, Sjećanja i zaboravi (Hrvatska krovna zajednica Dux Croatorum, Tivat, 2011.). O njima su šire govorili Dragutin Pasarić i Aleksa Pavlešin.

Sveobuhvatne, zanimljive i stilom i važnim temama, pisane s mnogo žara i potkrepe, odvagivanja, a tematski tako različite otkrivaju bit zanimanja odnosno narodnosti u Hrvatskoj ili Hrvate u drugim zemljama.

Velik je materijal prikupio i još ga mora obraditi i, želimo mu, objaviti, a osobito mu želim da napiše biografiju. Iako ozbiljnih tema kao povijesni svjedok, literarni, još nedovoljno poznato i priznato pismo puno duha koje ni malo ne zaostaje za njegovom rijetkom govorničkom vještinom.

Ona mu nije pomogla da mu ganutome ovaj put glas ne zadrhti.

Kao i prijašnjih godina, svoje je goste poveo u razgledanje pitoresknih Piljenica, zelenih kao da je već Đurđevo tri tjedna kasnije, najzapadnijega sela Slavonije koje samo rijeka Ilova dijeli od Moslavine. Ovog su se puta zadržali najprije u područnoj osnovnoj školi koja se sa tri etaže spustila na samo desetak učenika u četiri razreda učiteljice Lidije Popović, ali i dalje ponosno nosi ime Josipa Kozarca, koji je ovdje radio u obližnjoj šumi Carevini te napisao i - i danas tako aktualne - Mrtve kapitale i Tenu.

U šumi danas poučna staza nosi ime omiljene junakinje, po kojoj su nazvane i mnoge ne samo Slavonke, ali je osobito dojmljivo bilo predavanje na otvorenome, na dobru Šumarskoga fakulteta Opeke.

O povijesti je govorio šumarski inženjer Stjepan Crnko, koji je tu godinama radio, dok nas je Đuro Vidmarović odveo u povijest, ne samo vlastitu, u sjećanja upravo na šumu koja je spajala dva sela njegova djetinjstva Piljenice i Trebež, nego i na rijeke i kanale pa u Domovinski rat, turska vremena, pretpovijest čijih ostataka također se danas tu nalazi. Prema istraživanjima - a tu ima zanimljivih patronima Vidmar, Vidmarić i Vidmarovići - Đurini su preci u ispražnjenu zemlju poslije turskih povlačenja naselili iz Bijele krajine, s posjeda Zagrebačke biskupije. Po drugoj su liniji, Prebendari, također bili crkveni kmetovi koji su se mogli slobodno seliti.

Kako li bi se sve to moglo pretvoriti u zamamnu priču za obilazak, pogotovo uspiju li se obnoviti i mlinovi na Pakri, kako se krenulo, te podsjeti li se i na pilane. Tu nedaleko, uza Savu, prvi je etnopark Krapje, pa Park prirode Lonjsko polje, pa…

Razmišlja se u Piljenicama već i o susretu karikaturista, jer je tu rođen i slavni karikaturist Branimir Petrović , a neslužbeno se, zahvaljujući omiljenome kolegi Đuri Vidmaroviću, pisci već susreću.

Doživljaj je bio susresti se odjednom uživo i čuti Nevenku Nekić, Mariju Barbarić-Fanuko, Joju Ricova, Marije Peakić-Mikuljan, Nenada Piskača, Božidara Brezinščaka Bagolu, Josipa Paladu, Boženu i Željka Slunjski, Katarinu Brkić, članove Pegaza i brojne druge koji godinama na različite načine surađuju sa slavljenikom. Poput napitnice stoga je u izvedbi tamburaškoga sastava KUD-a Lipa iz Lipovljana zazvučala pjesma Vodo, vodo oko starog mlina Melite Leničke što ju je uglazbio Franjo Rodić. I to u čast slavljenika. Đuro je Vidmarović tako dobio ne samo prigodne, kurtoazne nego ponajprije izuzetno zanimljive darove, a više od svakoga uzdarja stigoše mu prijateljstvo i ljubav.