hr-HR http://zoompolitikon.blog.hr Sve ono desno što se ne sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma... noSve ono desno što se ne sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma... http://zoompolitikon.blog.hr/2011/06/1629272753/pobacaj-drustveni-relativizam.html Stopostotne invalide treba lišiti života jer nisu sposobni za samostalan život. To je otprilike analogija mišljenja i argumentacija pobornika legalnog pobačaja. Morbidno, jel da Religijski je stav da život započinje spajanjem spolnih stanica, a nereligijski / znanstveni da započinje u određenom trenutku fizičkog razvoja nakupine tkiva nastalog spajanjem spomenutih stanica unutar roditelja 1 (majka), kojeg su naš i manje više zakonodavci drugih zemalja, valjda na temelju znanstvenih dosega iz 70-tih godina prošloga stoljeća, odredili kao deseti tjedan postojanja nakupine toga tkiva koje kasnije nazivamo djetetom. Pored religijskog stava koji proizlazi iz rezoniranja stvari kroz sebi svojstvene principe i učenja, koegzistira njemu komplementaran, ja bih ga nazvao svjetovan stav koji svoje ishodište ima u zdravom razumu (ne znači nužno da onaj religijski nema svoje ishodište u zdravom razumu.) Dakle, iako se izravno dotiče suštine kršćanske - katoličke vjere, religije, jer se radi o životu i smrti, protivljenje pobačaju ne mora nužno biti valorizirano kroz rezone vjerskog karaktera. Idući linijom manjeg otpora pobornici pobačaja namjerno potenciraju vjerski karakter i religiju u raspravi o pobačaju, jer najjednostavnije je stvar svesti na religiju kao bajku o ovcama, a time osporiti suprostavljenu stranu. Pitanje početka života, kada govorimo o pobačaju u stvari je pitanje određivanja trenutka u kojem pobornici pobačaja nisu ili jesu ubojice i kršitelji kaznenog zakona, odnosno njihovi zagovaratelji. Pošto je riječ o teškim optužbama, animozitet suprostavljenih strana je velik. Mada ne vidim razlog zbog kojeg religijski stav ne bio i znanstveni stav, svejedno je na jednoj strani religija, a na drugoj uvjetno rečeno znanost koju, čudno, predstavljaju skupine posebno glasnih i osjetljivih ljudi na nepravdu koja se čini, primjerice životinjama, čak i biljkama. Dakle, fetus u staklenci - DA, herbarij - nipošto NE. To su oni zagovaratelji ljudskih prava samo kada se o njima i njihovom modernom srednjovjekovnom pogledu na svijet radi. Naime, ne vidim razlog da stav da život započinje začećem ne bude i znanstveni stav. Samo zato što to biće prije 10-tog tjedna svoga postojanja ne može kontrolirati određene životne funkcije mi ga imamo pravo odrediti po pitanju života i smrti Tom logikom, što nas sprječava da života oslobodimo i biće od godinu dana koje također nije sposobno za samostalan život - ta; niti zna pričat, nit hodat, nit hranit se samostalno. Smatram da je određivanje granice života i smrti prema bilo kakvim kriterijima, medicinskim, pravnim itd., neodrživo relativiziranje, jer iznova se postavlja pitanje - zašto baš ti kriteriji Tu je niz nelogičnosti. Ako se čovjek razvija do svoje 25 godine, zašto se iz tih 25 godina i devet mjeseci izdvaja vrijeme razvoja od 10 tjedana kao vrijeme u kojem proces razvoja organizma kao tvari kao da je nebitan i nepostojeći. Po meni je razvojni stadij čovjekova organizma jedan i prema tome svaki prekid toga razvoja u bilo kojem njegovom trenutku, odnosno fazi jest svojevrsno ubojstvo. Faza embrionalnog razvoja čovjeka je faza kao što je to i svaka druga njegova faza razvoja. Zašto bi ta početna faza bila manje važna od bilo koje druge faze čovjekova razvoja! Shodno tome; prekid toga razvoja dokinućem života u embrio fazi jednak je primjerice dokinuću života u fazi puberteta čovjeka - jednostavno je - stvar je logike. Nelogično je i da je biće koje raste unutar tijela majke u zadnjoj sekundi isteka 10-tog tjedna obična nakupina tkiva isto kao što je i primjerice tumor, a da je u prvoj sekundi početka 11-og tjedna svoga postojanja to biće dijete. Jednostavno morate naći bolje argumente Zdrav razum mi nalaže da nešto ne može biti apsolutno i istinito samo zato što je netko to odredio takvim, da stvar bude gora prema pretpostavkama, na kojima znanost obično počiva. Mora postojati neko prirodno ishodište nečega kao istinitog, sveopćeg, univerzalnog. Nešto što je istinito i apsolutno nije ničime određeno, ono je samo po sebi takvo kakvo je, a ne onakvo kakvim ga mi učinimo. Ne znam prema kojim je obrascima početak života određen kao točka zakona. Apsolutno mi je neprihvatljivo, a nadasve nelogično, određivanje definicije života i njegovog početka prepustiti pravnicima - naprosto ne prihvaćam da je nešto što je univerzalno, kao što su život i smrt, određeno od strane ljudi. Živimo u svijetu odobravanja frustracija i devijacija pod krinkom prihvaćanja drugačijeg i krinkom novih u biti ne postojećih sloboda i prava. Pravo žene da odlučuje o svome tijelu - odluke o svome tijelu trebaju se donositi u pravo vrijeme. Zbog toga što se ne donose na vrijeme nije krivo dijete nego čovjek sam. Ljudi svjesno ulaze u rizik stvaranja djeteta, i kad izgube, u stvari okladu, rješavaju se problema, ali ne tamo gdje je i nastao. A priča o odlučivanju majke o drugom tijelu i životu - životu djeteta, kao o samo svome tijelu i životu nije istinita - to je prebacivanje odgovornosti o svome tijelu i problema sa sebe na tijelo fetusa / djeteta, na način ubijanja istog. Takav majmunski pristup određivanja stvari kada je riječ o jednoj tako bitnoj stvari kao što su život i smrt po meni je vrijeđanje zdravog razuma i dostojanstva čovjeka, koje pak proizlazi iz zastranjenja društva nastalog novim načinom življenja u kojemu se svijet oko nas bezosjećajno realativizira. Nadam se da će, jednom u budućnosti, vrijeme u kojem živimo, biti nazvano razdobljem društvenog relativizma. http://zoompolitikon.blog.hr/2011/06/1629272753/pobacaj-drustveni-relativizam.html Tue, 07 Jun 2011 00:38:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629272753/pobacaj-drustveni-relativizam.html http://zoompolitikon.blog.hr/2011/02/1628921277/hrvatska-desnica-danas-i-sutra.html Sve ono desno što se ne sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma kao dokaza pripadnosti ostatku svijeta, i to bez presedana, jednostavno neće uspjeti, kao što i ne uspjeva. http://zoompolitikon.blog.hr/2011/02/1628921277/hrvatska-desnica-danas-i-sutra.html Wed, 02 Feb 2011 18:45:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1628921277/hrvatska-desnica-danas-i-sutra.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/11/1628381944/bih-ustavne-promjene-kraj-daytona.html Kao da pričamo o vicu; bio Srbin, Hrvat i "Bosanac", u kojemu svatko pjeva svoju pjesmu. A trebali bi govoriti o nekakvaom zboru, švicarskom triju! http://zoompolitikon.blog.hr/2010/11/1628381944/bih-ustavne-promjene-kraj-daytona.html Sun, 14 Nov 2010 13:15:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1628381944/bih-ustavne-promjene-kraj-daytona.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/07/1628096770/srb-ivo-ne-pada-daleko-od-stabla.html U društvu često vodimo polemike oko simbola, znakova i znakovlja. Osobito komunističkih i fašističkih. Realno gledajući, sam simbol kao znak je nešto nepostojeće i bezvrijedno. Što je onda to što kod simbola u ljudima izaziva emocije i vodi u ostrašćenost i žustre polemike Naravno; simboli kao reprezentativne maskote različitih političkih opcija ili uvjerenja vode ka političkoj i ideološkoj konfrontaciji pa tada u biti govorimo o klasičnoj političkoj, odnosno ideološkoj polemici. Prema tome, priča o simbolima je priča o razilaženju u mišljenjima, od kojih svako ima svoju maskotu simbol. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/07/1628096770/srb-ivo-ne-pada-daleko-od-stabla.html Thu, 29 Jul 2010 22:58:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1628096770/srb-ivo-ne-pada-daleko-od-stabla.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/05/1627607738/hdz-mozda-pobijedi-na-izborima-2015.html Napeto je kao u brijačnici. HDZ-u su za petama svi. Donedavno je SDP bio prvi koji je udarao po HDZ-u i s lijeva i s desna. U jednom su trenutku po SDP-u prijevremeni izbori bili neminovnost. Retorički ultimativno kao usred revolucije govorili su o prijevremenim izborima. Gotovo da nije došlo do puča. A nakon svega samo su se vratili u šumu (SDP). Dok su marširali prema prijevremenim izborima esdepeovci su minirali čak i dobre kolosijeke izlaska iz krize. Nije da je bilo previše dobrih i razumnih prijedloga, ali bilo ih je. Dizali su u zrak i bacali verbalne bombe na bilo što razumno. Jednostavno, duh Rade Končara kao da je izašao iz čuture. Atmosfera je gerilski dovedena do usijanja. Rekao bi čovjek; vlada pada! A HDZ se branio autističnim smješkom i knedlom u grlu, argumenti im nisu ni trebali. Nisu ih ni tražili. Jer; što je za njih ova kriza vlasti - ništa, pa pobogu - preživjeli su i 90.-tu. Prekaljeni su to prvoborci. Mnogi od njih vjerojatno još uvijek misle da krize u državi i vlasti ni nema. Dok se HDZ s kiselim osmijehom grčevito odupirao SDP-ovim napadima i maršu na prijevremene izbore, SDP je na Ibleru kovao plan. Ne kako pobijediti na idućim izborima, jer će se to dogoditi po inerciji, nego kako pobijediti i 2015. godine. Ne radi se tu o nekoj prevelikoj dovitljivosti. Stvar je zapravo jako jednostavna okosnica plana je prepustiti HDZ-u svu odgovornost za prije svega hrvatski gospodarski bezdan kao generator rastućeg općeg nezadovoljstva Hrvata i drugih na način njohova održavanja na vlasti za vrijeme krize, pa na tome poentirati. Nije da HDZ-uistinu nije odgovoran, ali pobjedom SDP-a na sada zasigurno hipotetskim prijevremenim izborima SDP bi htio ne htio u svojstvu vlasti postao sudionikom raspodjele odgovornosti krize, jer percepcija javnosti će uvijek biti takva da je vlast kriva, ma tko bio na njenom čelu. U tom smislu SDP više ne spominje prijevremene izbore, jer bolje je biti po strani i za to optuživati druge, HDZ, nego usred krize uzeti vrući krumpir u ruke i pošteno se opeći. Neka se HDZ opeče. Misle oni. SDP je shvatio da prijevremeni izbori u biti idu u korist HDZ-a, jer u tom slučaju; što prije ode s vlasti, veća je mogućnost da će HDZ pobijediti na parlamentarnim izborima 2015.. Onako; malo je to makijavelistički. Sa zadrškom kritizirati vlast, huškati siromašni puk na političkog oponenta, praviti se Bogom danim i coprati da kriza bude što teža, a time i HDZ krivlji, a njihova pobjeda slađa. Patetično ali istinito. Nema tu stvarne i iskrene brige za čovjeka. Osobito odlaskom Ivice Račana, a još osobitije dolaskom političkog gnjusa jednakog Ivi Sanaderu - Zorana Milanovića Autoritativnog. Tako da pričom o HDZ-ovoj nepravdi, socijalnoj osjetljivosti i brizi za pukom, SDP s figom u džepu u stvari samo kupuje vrijeme u političkoj borbi do prestanka krize i to jednostavnim i uobičajenim zadacima jedne klasične opozicije koja dozira kritiku. SDP sveopći kaos u državi valjda doživljava jedino kao poligon političke borbe na uštrb ljudi koji grcaju u glibu i koji čekaju rješenje problema, kojeg očito ni SDP u stvari nema. Jer da imaju rješenja izlaska iz krize ne bi kalkulirali s time da kriza prođe pod HDZ-ovom vlašću pa da onda slavodobitno oberu vrhnje, nego bi nastavili sa ofenzivom rušenja Vlade ustrajnim inzistiranjem na prijevremenim izborima. Vlast za političke elite postoji zbog same vlasti. Trenutno ne postoji netko tko bi politički posao stvaranja, pomaganja i olakšanja življenja obavljao kao osobni poziv. Ni jedni ni drugi nemaju dugoročne planove i strategije razvoja zemlje na bilo kojem planu, ali imaju strategiju dolaska i održavanja na vlasti. Barem takav dojam ostavljaju. Legitimno, ali nepošteno i licemjerno. Po tome su HDZ i SDP politički blizanci. SDP izbore dobiva zbog lošeg HDZ-a, i obratno. Ako i kada HDZ izgubi na idućim parlamentarnim izborima apsolutno se ništa neće promijeniti, samo ce se izmijeniti krivci. Jedino što može spasiti HDZ jest njima svojstveno aktiviranje neopravdanog monopola na Dom i Domovinu, te parolsko mobiliziranje emocija narodnih masa. Dokle god puk prihvaća izbor vlasti između lijevog i desnog krila "Komunističke partije" stvari se neće mijenjati na bolje. Sa njima će uvijek biti isto. Lijevo opredijeljeno biračko tijelo ima svoju jasno definiranu političku utvrdu i bazu, dok to nije slučaj sa desno opredjeljenim biračkim tijelom. Primat nad desno opredjeljenim biračkim tijelom još uvijek neshvatljivo i neutemeljeno drži HDZ. Dakle, promjenu može donijeti jedino apsolutni krah HDZ-a u smislu otriježnjenja ljudi koji u današnjem HDZ-u i dalje neshvatljivo vide Tuđmanov HDZ zbog čega uglavnom za njega i glasaju. Gledaju u vrata i vide samo vrata, ali ne i zgradu. Kada HDZ izgubi tu potporu stvorit ce se kritična masa ljudi artikuliranog političkog izričaja bez političke baze, što po prirodi stvari mora donjeti stvaranje neke nove jake političke opcije. Ja vjerujem u to, u nešto novo. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/05/1627607738/hdz-mozda-pobijedi-na-izborima-2015.html Sat, 22 May 2010 18:12:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1627607738/hdz-mozda-pobijedi-na-izborima-2015.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/04/1627416428/josipoviceva-bosanska-oda-radosti.html Čitajući govor predsjednika Josipovića uistinu se ne mogu oteti dojmu altruizma kojim je isti protkan. Samo netko autističan ne bi prepoznao duh optimizma kojim je govor prožet. Zaista, kao da se radi o balkanskoj Odi radosti. A Josipović je postao i zapadnobalkanski Willy Brandt. Ivo je zbog toga sretan. Zajedno s njim, tom epitetu raduju se i drugi hrvatski građani. Hrvati baš i ne. Jer ako je Josipović Brandt, onda je Hrvatska Njemačka - Hrvatu dosta. Okosnica Josipovićeva govora sa najviše govornice u BiH otprije pet dana poziv je na prijateljstvo, međusobno razumijevanje, suradnju i potporu u izgradnji slobodnog i demokratskog bosansko-hercegovačkog društva i njegovih euroatlanskih stupova državnosti. Ono po meni važnije, odavanje je počasti nevinim žrtvama. To treba pozdraviti i javno ustvrditi da je to stvarno državnički čin koji odlikuje dobre politike, usuđujem se reći kršćanskoga duha. Paradoksalno, ali istinito. Jednostavno se vidi da su se ljudi potrudili oko govora - predsjednički savjetnici. Međutim, segment predsjedničkog govora u kojem ta Oda radosti nažalost postaje Oda gadosti otkriva i zašto su se ljudi toliko trudili. I u tome treba napraviti jasnu distinkciju: DA za altruizam, ali NE za neistine. A eto; svekolika hrvatska medijska, politička i pučanska javnost je priglupa pa ne može ispravno interpretirati ono što je Josipović u segmentu svoga govora spinovski, "metafizičkim" jezikom bez spominjanja imena izrekao u ime Hrvata u parlamentu bosanske Hrvatske. Da stvar bude dramatičnija, i u ime tamošnjih Hrvata koji prije svih uopće ne dijele njegovo i njegovih savjetnika, ipak, samo mišljenje. Ali Ivo je institucija, valjda on najbolje zna što su ti tamo H/hrvati radili dok je on pisao po kajdanci. O altruističkim željama i nadama za bolju budućnost vraćanjem u prošlost, izraženim u govoru predsjednika RH, svedenim na puki epitetski rječnik, Bosna i Hercegovina sluša već nekoliko desetljeća. Njima koji žive bosansko-hercegovačku realnost to dođe nešto kao utopija. Ali eto, ipak podiže moral. Ljudi su lakovjerni. A Josipovićevi ljudi su sada samo cijelu priču zamotali u ljepši papir. A ono što Hercegovina i Bosna nisu do sada čuli ono je što je dovelo do opće društveno političke pomutnje u Hrvatskoj i okolici - nisu zavraga brzinom svjetlosti hrvatskim medijima protutnjali naslovi "Josipović se ispričao za Tuđmanovu podjelu BiH". To je ubolo u oko. Riječ skladba i skladanje može se tumačiti i kao činjenje sklada. A Ivo pravo i pravda Josipović je i skladatelj. Bez trunke zluradosti; njegova skladba - bosanska simfonija kao pokušaj stvaranja sklada i harmonije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine i istih tih naroda i narodnosti susjednih zemalja BiH temeljena je na laži. Politički; na neistinama. Jer, isprika koja to nije, naime Josipović je samo žalio za Bošnjacima u Ahmićima, malo manje za Hrvatima u Križančevu selu, u biti je priča o teatru apsurda. Živa drama, rekli bi. A što je laž Laž je dio govora u kojemu Ivo Josipović stvarno samo žali, a ne ispričava se. To je dio govora u kojemu ratnu situaciju u BiH i ulogu njenih aktera u svome žalu eufemistički mistificira spominjanjem politika koje su "vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu podjela.", a da im pri tom ne navodi imena. Time Josipović ostavlja prostor slutnji da ih je bilo više jednakih i da se te politike ne odnose samo na glavni i jedini razlog i uzrok ratu u BiH a to je velikosrpska politika/e predvođena Miloševićem, njegovim srpskim socijalistima, komunistima i imperijalistima. Kasnije je u svome govoru jasno imenovao jednu od tih politika "Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela." Velikosrbe i islamske fundamentaliste nije spomenuo aha (!), da, u svome balkanskome pohodu kasnije se trebao susresti u Vojvodini i sa Borisom Tadićem. Pa neće mu valjda prije susreta nabijati agresiju na BiH na nos. Razumljivo. Da se Tadić možda ne predomisli. Nije se htio zamjeriti ni Bošnjacima! Ta neće valjda dozvoliti da ga Bošnjaci prozovu Grkom koji darove nosi. Dakle; jedno je reći oprosti za zločine i pokloniti se nevinim žrtvama, a "oprosti" su Hrvati u zatvoru osuđeni za te zločine, a drugo je svesti zločine na krivnju politike na način jednake raspodjele odgovornosti za čitavu bosansko-hercegovačku tragediju, kako je to Josipović učinio. Josipović je svojom konstrukcijski pojednostavljenom interpretacijom prošlosti praktički preuzeo veću odgovornost Hrvata za cjelokupnu bosansku tragediju - rat i ratne strahote, od one stvarne odgovornosti. Bez uvažavanja ikakvih principa, činjenica, kronološkog slijeda događaja, karaktera i ciljeva događaja odigranih u BiH. Takva interpretacija prošlosti naprosto ne odgovara istini. Nisu svi jednako odgovorni za rat u BiH. Time je Josipović izjednačio velikosrpskog agresora sa tadašnjom politikom RH prema BiH, i praktički ju posredno okarakterizirao agresorskom i djeliteljskom. Josipovićevim mudrijanjem još će ispast da je pored srpske agresije na BiH i pored srpskog zauzimanja preko 70% BiH jos 1992. godine, Hrvatska isla u BiH u osvajački rat u isto vrijeme dok je doma vodila obrambeni rat, i da su Bošnjaci dok nisu ojačali za samostalnu organizaciju vlasti zajedno sa Hrvatima osvajali Bosnu i Hercegovinu. Apsurdno. Svoju tezu o hrvatskoj politici 90-tih, Josipović je htio pojačati izjavom da broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen da je ta politika valjala. I to bi trebalo stajati kao argument postojanja agresorskog karaktera te politike Bez veze! Prava je istina da je glavnina Hrvata, njih 250 000, prisilno napustila svoje domove iz Posavine pred srpskim agresorom još 1992. godine. Drugi val iseljavanja Hrvata iz BiH dogodio se nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba, a treći nakon Daytonskog sporazuma. Razvidno je da "činjenica" da je hrvatska politika devedesetih prema BiH najviše koštala same Hrvate i nije činjenica, više je tlapnja. Govor Ive Josipovića u bosansko-hercegovačkom parlamentu dobrim djelom treba načelno pozdraviti i poduprijeti! Međutim; nažalost, po meni, spomenuta Oda gadosti segment Josipovićevog govora temeljen na proizvoljnoj interpretaciji naše bliske povijesti baca drugačije svjetlo na altruizam cjelokupnog govora. Jer, sporni segment cjelokupnom govoru daje karakter vanjsko političkog dodvoravanja temeljenog na mistifikaciji istine, čime gubi na značaju i ne ostvarjuje svoj cilj pokretanje lavine međusobnih isprika i postavljanje temelja za izgradnju boljih međudržavnih odnosa. A drugi upravo zbog toga, zbog svjesnosti neodrživosti stanja temeljenog na neistini neće prihvatiti takav način i princip interpretiranja prošlosti. Ta Josipovićeva mistifikacija istine vjerojatno proizlazi iz komunističko jugoslavenske svijesti poimanja hrvatske države, kojeg gaje anacionalne hrvatske političke struje lišene bilo kakvog razumijevanja za osjećaj pripadnosti nacionalnoj zajednici. Jer ipak je Josipović na kraju samo pripadnik, doduše sada neformalno, pravnog sljednika Komunističke partije SDP-a. Što može reći i da je altruistički duh govora bio samo lubrikant da se lakše penetrira do jezgre diskreditacije hrvatske politike devedesetih, Franje Tuđmana pa i HDZ-a kao glavnog "jučer, danas, sutra" političkog oponenta. Sada kada je Josipović ničim izazvan u ime Hrvatske prvi izrazio žaljenje i kolokvijalno se ispričao za pokušaj podjele BiH, očekivati da će prije Bošnjaka srbijanski predsjednik učiniti isto čista je iluzija. Tadić neće učiniti ništa slično, a još manje predsjedništvo BiH. Odnosno predstavnici Bošnjaka koji su isto tako dijelili Bosnu. Iluzornije od toga jedino je isprika svekolike međunarodne zajednice koja je Bosnu pokušala podijeliti u nekoliko navrata: Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, da bi na kraju to uspjeli Daytonskim sporazumom, stvorivši danas BiH faktički i praktički podijeljenu na srpski i muslimanski dio. Kamo sreće da su svi šarali po salvetama. Ako je dijeliti Bosnu uopće grijeh zasto je tobožji pokušaj djeljenja gori od faktičnog djeljenja Bosne Jer za pokušaj se, evo, Josipović "ispričao", doduše zanemarujući istinu i čineći time u stvari neutemeljeni i neodgovorni ustupak glavnim krivcima bosansko hercegovačke tragedije, Srbima, ali i Bošnjacima, skidajući sa njih dio odgovornosti za bosansku tragediju, što će im samo dati podstrek u svome lakomom odnosu prema cjelovitoj BiH, gdje smanjena količina odgovornosti znači i veću količinu prava na BiH. Ivo ne pada daleko od stabla isprikom koja to nije Josipović je nastavio Mesićevu politiku "svi se svima trebaju ispričati". Na kraju će Hrvatska ostati jedina skinutih gaća. Logika kojim se Josipović ispričao logika je kojom bi se BiH, trebala ispričati za počinjenu agresiju nad Hrvatskom ludo, jel' da Ali hrvatski gradovi napadani su, granatirani i rušeni iz Bosne. JNA je ubijala ljude u Hrvatskoj granatama ispaljenima iz Bosne. Ali da, to nije bio njihov rat. Nadam se samo da neće doći do takve zlokobne svijesti hrvatskih političkih elita da se primjerice ispričavaju za pobijene srpske rezerviste i uništene tenkove u Vukovaru ili obaranje "oba dva" JNA aviona u Šibeniku. A možda se jednog dana svi međusobno budu ispričavali i za nedijeljenje Bosne. Tko zna. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/04/1627416428/josipoviceva-bosanska-oda-radosti.html Mon, 19 Apr 2010 16:20:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1627416428/josipoviceva-bosanska-oda-radosti.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/04/1627393809/registar-hrvatskih-branitelja-moj-obracun-s-registrom.html Ne, priča o Registru nije dio priče o detuđmaniziranju i odhrvaćivanju društva i naroda, upravo suprotno. Ili o huškanju na "povlastičare". Ne. Jasno je svima da nema tu nekih povlastica, ali činjenica je da ipak postoje. Pa ako netko nije zaslužio Čunga Lungu, nije ju zaslužio. Stvar je u principima i moralu. Tema registra hrvatskih branitelja nije društveno politički spin i instant instrument korišten u dnevno političke svrhe s ciljem odvraćanja od ekonomske situacije u državi, kako se cijela situacija interpretira ovih dana. To je društveno politički problem koji se nalazi na isto tako društveno političkim marginama već godinama. A jednom mora započeti i epilog te priče. Kada god da započne oni koji su stvar i pozicionirali na margine uvijek bi posegli za tim quasiargumentom. Da je Hrvatska uređen sustav institucionalnog rješavanja problema, priča da nelegalna i kriomična objava Registra hrvatskih branitelja vrijeđa, bila bi istinita! Jer uistinu, u hipotetskoj situaciji naše institucionalne izvrsnosti ispada kao da se radi o kriminalnoj bagri koju treba prokazati, u koju treba uprijeti prstom ili u gorem slučaju pokazati joj prst, onaj srednji. Dakle nitko normalan se ne slaže sa objavom imena hrvatskih branitelja na ovakav način - u hipotetskoj situaciji uređenog institucionalnog rješavanja problema, to je valjda svima jasno. Samo što; gospodo, mi ne živimo u takvoj državi - toga su najsvjesniji branitelji koje najjače mlate jedra hrvatskih institucijalnih vjetrenjača, a da na kraju ne ostvaruju ni svoja zaslužena prava. I sada bi mi i oni trebali vjerovati da će isti ti ljudi rješiti problem Registra! Zbog toga su branitelji prvi koji su za objavu (legalnog) Registra ne smećite to s uma. To navlastito pokazuje inicijativa na online društvenoj mreži samih branitelja (možda nije relevantna ali je svakako znakovita) da bez ustručavanja i sa ponosom obznane svijetu da su bili hrvatski branitelji. Branitelji su u tome jedinstveni i podjele među njima nema. Branitelji se dijele samo na one koji ih predstavljaju i one koje se predstavlja. Dostojanstvena objava imena branitelja temeljena na javnom političko-društvenom konsenzusu javnosti (javnost je već za), politike (Vlada se nećka, jer ipak se radi o biračkom tijelu) i branitelja (branitelji su za, njihovi predstavnici u sprezi politikom uglavnom ne) čista je iluzija. A nisam siguran da bi i u tom slučaju polemika prošla glatko. Jer uvijek postoje oni kojima je to škakljiva tema bliska temi "biračke potpore", pa za sobom jeftinim parolama, primjerice o izdaji nacionalnih interesa, povuku i lakovjerne hrvatske domoljube, kako bi njihova strana priče dobila na težini i značajnosti. Načelno, svatko razuman i dobronamjeran složit će se da uistinu nelegalan način objave Registra i nije način i da je takav rasplet priče o Registru najgori mogući rasplet. Međutim, možemo moralizirati od nemila do nedraga i zgražati se nad tim gerilskim i nelegalnim činom građanskog neposluha, koji je za osudu zbog svoga karaktera. Ali, bez obzira na možda i skrivene i zlurade motive objavljivača Registra, nažalost, naša surova realnost je da je ovakav način možda jedini način rješavanja problema. A sto i više tisuća ljudi u državi sa nezasluženim i nezarađenim statusom branitelja jest problem, moralni, principjelni i novčani. Od siječnja 1999. do kraja 2009. broj branitelja na popisima ministarstava obrane i unutarnjih poslova povećao se za 115.365 sa 386.301 na 501.666 branitelja! Mene kao Hrvata, građanina i pripadnika zajednice u kojoj živim - dakle pripadnika javnosti to interesira i nije mi svejedno. Samim time; to je onda javni interes. Najbolji argument u prilog tome javnom interesu je 60 000 000 pregleda stranice www.registarbranitelja.com u samo pet dana - ljudi žele znati. Iako ne bih dovodio u vezu registar branitelja sa u javnosti istaknutim popisima ljudi bivše države, jer registar branitelja karakterno je drugačiji od tih popisa, za apsolutnu sam transparentnost popisa društvenog, političkog i povijesnog značaja. To uključuje i popis pet privilegiranih skupina bivšeg režima - partizane, UDB-aše, JNA "funkcionere" i kolaboracioniste komunističkog jugoslavenskog sustava. Samo bih napomenuo da sam ZA takvu transparentnost i objavu ali neovisno o međusobnom odnosu tih popisa. Jer logika kojom sam primjerice za objavljivanje plaća svih zaposlenih u Hrvatskoj samo ako se objavi i popis svih mirovina u Hrvatskoj u stvari nije logika. To su odvojene priče. Isto tako, bitno je istaknuti da uzrok naše realnosti gerilskog rješavanja problema (Zar je to nešto novo u našem društvu, i kod doktora se ide gerilski.) nije čak ni onaj tko je Registar objavio, nego "država" (iako nije isključeno da ga je sama "država"(Vlada, bivši/sadašnji predsjednik) objavila) koja je dovela do takvog stanja da nešto što je moralno, odnosno normalno i očekivano postaje nelegalno, a time karakterno sumnjivo i fingirano, te podložno između ostalog i insinuirajućim i paranoičnim interpretacijama kakve haraju osobitno unutar dijela nacionalno osjetljivog kruga Hrvata, koji svaki napor u pokušavanju rješavanja problema karakteriziraju kao nerazumijevanje situacije i napad "crvene politike" na "hrvatsku stvar". A u biti je stvar samo u drugačijem mišljenju i pogledu na istinu i dignitet Domovinskog rata, i zaštitu istih. U tom kontekstu sam i ja dio crvene politike onda. A valjda ja sam najbolje znam tko sam. Jesam crven, ali samo ispod kože. Mnogi sa nelegalnom objavom registra, koja odaje negativan karakter upravo zbog svoje nelegalnosti, poistovjećuju objavu na legalan i dostojanstven način želeći i takvu objavu prikazati nepotrebnom i negativnom. Valjda misleći da na taj način štite hrvatske interese, bar je to izgovor. A koji je to hrvatski interes u skrivanju lažnih branitelja ili ne objavljivanju imena čestitih ljudi koji se nemaju čega stidjeti u svome državotvornom učešću Kažu: "doći će do linča hrvatskih branitelja, otpočet će lov na vještice" apsolutno, lov na vještice i treba početi, ne na branitelje, na vještice među braniteljima. Ili recimo; Savo Štrbac će pročitati imena hrvatskih branitelja i oni će se preko noći naći u brojim optužnicama. Pa dame i gospodo, Savo Štrbac odavno posjeduje Registar hrvatskih branitelja. Zar to nije očito iz dosadašnje zapadne politike ucjene Hrvatske haškim optužnicama pri ulasku u EU, čiji je Štrbac bio sukreator Ili, neće hrvatski branitelji moći u Srbiju jer će ih srpski granični policajci provjeravati da li su bili branitelji pa maltretirati zbog toga ako jesu jako neuvjerljivo. Najbolji vic na kraju je da će država sama rješiti problem. Kažu; osnujmo komisije! Ma dosta nam je komisija komisije su samo novi kanal mistifikacije problema. Budimo realni i nemojmo se zavaravati hrvatskom institucionalnom sposobnošću rješavanja problema iluzorno je očekivati da će "država" pokušati na bolji i ljepši način postaviti stvari na svoje mjesto. Kao da nije svih ovih godina imala priliku. Prilika je postojala, ali ne i volja. Razlozi bezvoljnosti su brojni. Kada znamo da je braniteljski popis dio popisa biračkoga tijela vlasti, stvar postaje jasnija. U simbiozi vlasti i predstavnika branitelja ta već iluzija za institucionalnim rješavanjem problema jako je blijeda. Objava Registra, makar nelegalna, iako je upitna i ta nelegalnost jer hrvatski zakoni o osobnim podacima koji u Hrvatskoj priječe objavu Registra nisu mjerodavni i u SAD-u gdje su objavljeni, gdje oni zapravo time postaju samo obična informacija, stvorila je pritisak kojim će se morati sinergijski stvoriti napori u pronalasku konsenzusa oko ovog društveno političkog pitanja. Bez obzira na mogućnost postojanja skrivenih namjera i ciljeva objavljivača Registra, mudro bi bilo s obzirom na to situaciju okretat ka rješavanju stvarnog problema. Dakle jedinu svrhu objave istog tražiti u kontekstu rješavanja problema, a ne paranoično se natjecati u otkrivanju, zapravo pesimističnom smišljanju potencijalnih opasnosti koje vrebaju objavom imena hrvatskih branitelja po "hrvatsku stvar". Ali, prije svega treba se izdići iznad samoga sebe, svojih uokvirenih i šablonskih pogleda na stvar i prihvatiti da problem uopće postoji. U tom kontekstu Registar hrvatskih branitelja možemo gledati i kao povijesni dokument koji društvu nalaže zadaću odavanja počasti svakome koji je dio svoga života ugradio u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Ako to možemo svakom tom branitelju učiniti ponaosob - imenom i prezimenom, stvar je puno veća. I ne može me nitko uvjeriti i pokolebati u mišljenju da je moja želja za saznanjem imena vukovarskog branitelja, oca hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić, čin izdaje. Izdaja je šutjeti o tome. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/04/1627393809/registar-hrvatskih-branitelja-moj-obracun-s-registrom.html Tue, 13 Apr 2010 18:18:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1627393809/registar-hrvatskih-branitelja-moj-obracun-s-registrom.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/03/1627323520/tito-eufemizam-svoga-lika-i-djela.html Kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, kao rješenje prijepora oko Tita nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje suprostavljene strane, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana. Antagonizam zbog opsjednuća Da je živ, na posljednim predsjedničkim izborima, ako bi se kandidirao u Hrvatskoj, Tito bi se sa Vukšićem borio da ne bude zadnji, jer ne zna skladati i nije obrazovan. Uz dužno štovanje gospodina Slavka VŠS Vukšića. No to nije ni bitno. I danas, nakon gotovo 30 godina od smrti druga Tita južni Slaveni su u šoku. Pripadnici nepriznatog naroda ili jednostavnije jugonostalgičari, plaču što je mrtav, a oni koji to nisu plaču što je živ. A živ je. Da jugonostalgičari vjeruju u Boga, suze što im niz lice teku bile bi suze radosnice. Koliko ga vole, štuju, vjeruju mu pomislili bi da se Tito ukazuje Majci Božjoj, a ne Ona njemu - narodu. Dosta priče. Ajmo realno. Tito. Jedni ga ne vole i ne odobravaju, drugi ga vole i obožavaju. Ne ulazeći u argumente "za" ili "protiv", činjenica je da je Tito prisutan u hrvatskome društvu i politici, a ponajviše u ljudima, što bi došlo nešto kao opsjednuće. Zbog toga, po meni, problem njegove prisutnosti nije taj što on post mortem živi kao transcedentna ružna ili lijepa razglednica u glavama i srcima ljudi, jednodimenzijalni slovni prikaz na tablama ulica i trgova hrvatskih gradova (iako je to dobar indikator gdje se nalazimo i kamo idemo) ili desničarsko topovsko meso. Problem njegove prisutnosti je što kao takav ima multiplicirajući bjesomučni efekt na društvo, na suprostavljene strane "za" i "protiv", koje jedino što uspijevaju jest više mrziti onu drugu stranu i što se taj antagonizam nerazumljivo povećava i projicira na ukupni "hrvatski život". A to je besmisleno. Hrvatski štokholmski sindrom Često imam dojam da kolektivno, cijelo hrvatsko društvo pati od štokholmskog sindroma. Patty Hearst, kćer bogatog nakladnika Randolpha Hearsta, oteli su i mučili teroristi iz organizacije Simbionisticka oslobodilačka vojska U zatočeništvu je Patty spontano prihvatila ideale za koje se SLA borila i zatim je s grupom učestvovala u kriminalnim i terorističkim akcijama. Nešto slično kao da se dogodilo sa hrvatskim društvom i narodom. To nije stvar ljudskog ratia i razuma. Stvar je prirode ljudskoga bića, pa i čitave nacije sastavljene od tih bića, odnosno reakcije na fenomen kulta ličnosti istih. Naša se psiha prilagođava tako da počinjemo suosjećati s uzrokom problema, čak ga i voljeti. Kada smo u nečijoj milosti i nemilosti, nastojimo mu ugoditi radi preživljavanja. Titu smo ugađali kada smo mu pjevali na Titov božić - svakog 25. svibnja, kada smo njemu u čast trčali štafetu i odavali mu sveopću počast zbog toga što se skupo oblačio. Što je skupo jeo i pušio cigare. Što se kao puran šepurio u kultnom Fleetwood modelu Cadillaca i Mercedesu, ili u jednom od njegovih preostalih 12 luksuznih automobila, i to dok je u zemlji vladala teška oskudica. Tito je zbog toga bio simpatičan. Razlog takvom pomanju stvari leži u ljudskoj psihi a može se tumačiti i kao bolest. I danas narod Tita voli jer je bio frajer dok je narod živio od opijuma titoističke religije bratstva i jedinstva koje se utopilo u bratskoj krvi. To je suština titoizma kao i svakog kulta ličnosti: ono što je druge činilo zločincima i svinjama, Tita je činilo velikim. Fenomen El Tito Jednostavno je riječ o kolektivnom društvenom psihičkom obrambenom mehanizmu koji se aktivira potiskivanjem osjećaja zbog traumatskih događaja koji se kasnije manifestiraju, odnosno vraćaju kao simptomi, kao društveni fenomeni. A hrvatsko društvo ih je danas prepuno. Tako danas s Titom spajaju nespojive ideje pa nastaju političke hibridne koncepcije socijaldemokracije sa naglaskom na komunizam. Ne mi, nego oni koji su Tuđmanu, dva puta demokratski izabranom predsjedniku, spočitali nepoštene izbore bez obzira što je njihov Tito vladao 35 godina bez izbora. Ne mi, oni koji su Tuđmanu zamjerali kontrolu slobodnih medija koji u vrijeme njihove društveno političke jugoslavenske afirmacije nisu ni postojali u pojmovnom smislu slobode, a koji se, vidimo danas, gase i guše u vlastitim govnima - bez Tuđmana, a kao utvrde titoizma zagriženo su dogmatski propovijedale demokraciju i liberalizam hipokritski paradoksalno. Danas se pozvanima ljudska prava osjećaju štititi oni koji o Titu misle sve najbolje i ignoriraju njegove zločine i karakter njegove totalitarne apsolutne vladavine. Današnji nositelji borbe za ljudska prava nastali kao derivat mulja komunističke partije zapravo su monopolisti ljudskih prava čija se količina mjeri jedino odnosom prema pripadnicima nelojalnih građana RH, što je postalo društveni obrazac. Isto tako novinari traže slobodu govora i pisanja, a istovremeno o Titu misle sve najbolje. Čak i feministice, nakon ogorčenih napada na muškarce koji mijenjaju žene kao objekte za Tita tvrde kako je bio frajer i imao mnogo žena. Sve te nelogičnosti i društveni fenomeni hrvatskoga društva rezultat su preživjelog javnog nekritičkog isticanja i obožavanja jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe društvenog napretka kulta ličnosti - TITA. Istinom protiv kulta ličnosti Tito je nesumnjivo bio značajna ličnost i sposoban državnik, ne zato što su mu sprovodu nazočili predstavnici 130 zemalja svijeta, jer možda se svijet samo došao uvjeriti da je stvarno mrtav (1999. godine svijet je vjerovao medijima), ili odmjeriti svoj status i pozicionirati se unutar odnosa svjetskih političkih elita hladnoga rata, nego zato što je činjenica da je pod njegovim vodstvom izvojevana pobjeda u ratu. Nakon toga se doduše obračunao sa svojim neistomišljenicima, uveo neograničenu represivnu vlast, strahovladu, totalitarizam i jednoumlje i pritom, zaista, nije birao sredstva. Nije mu bio problem uništiti partijske drugove za svoju vlast, nije mu problem bio pobiti desetke tisuća svojih sunarodnjaka radi osvete ili odreći se žena i prijatelja. I zato je pojam Tito eufemizam za lik i djelo Josipa Broza. Danas Titu pristupamo iz različitih kuteva. Postoje različita mišljenja o njegovoj vrijednosti/bezvrijednosti i ulozi u društvu. Ono što je bitno je poimanje ne onoga što je Tito bio, nego onoga što Tito jest. Jer povijest će sa protokom vremena dati svoj sud o tome što je Tito bio, ma što mi mislili. Želim reći da će razlike među ljudima, njihovim osjećajima i mišljenjima uvijek postojati, općenito, pa tako i vezano za Tita. To ne možemo mijenjati. Ali ono što možemo učiniti jest kontrolirati moć koja nastaje zbog tih razlika. Jednom rječju ta moć stvara opći razdor među nama ljudima, a tek onda ljevičarima i desničarima. Kontrola te moći postiže se istinom. Trenutna koncentracija društvene i političke moći počiva na postisnutoj istini. Bez obzira što se u zadnje vrijeme u znanosti i drugdje pojavljuju prve kritike Tita i njegove politike, činjenica je da je on i dalje naš društveno politički lubrikant problema. Njegovo nasljeđe nakon devedesete i danas je katalizator društvenih i političkih procesa, i to kroz nelustriranu društvenu svijest iznad svega, kroz medije, političare, gospodarstvenike, intelektualce i pripadnike civilnoga društva kao kanale distribucije Titova kulta ličnosti. Kompromis s prošlošću Trenutno stanje potisnute istine poligon je daljneg razdora među ljudima, pa ako želimo taj jaz koji priječi normalno ostvarenje društva u svojoj ukupnosti premostiti, prije svega moramo napraviti kompromis sa prošlošću na temelju istine kao zalog za budućnost. Taj kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje od suprostavljenih strana, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana. Što prije shvatimo besmislenost rješavanja ovog problema nametanjem svoga kao jedinog mogućeg mišljenja, svima će nam biti bolje. Ja sam za to. Ako bespogovorno težimo demokraciji isto tako bespogovorno moramo odustati od svega onoga što ne čini demokraciju, što ju sputava i guši. Jer, demokracija je poluga mira i prepreka ostvarenja lijevih i desnih diktatura. Demokracija je faktor koji štiti da na površinu ne isplivaju hitleri, ajhmani, brozi i staljini koji žive među nama, a koji to mogu samo u diktaturama, a nikada u demokraciji. Zbog toga se uvijek moramo boriti za demokraciju. To ne znači odustati od činjenice Tita pobjednika u ratu, to znači odustati od činjenice Tita gubitnika u miru. A to pak znači bolju, sigurniju i mirniju budućnost u jedinstvu i zajedništvu. Naravno, preduvjet je prije svega da to svi želimo. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/03/1627323520/tito-eufemizam-svoga-lika-i-djela.html Tue, 23 Mar 2010 15:35:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1627323520/tito-eufemizam-svoga-lika-i-djela.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/02/1627293666/stjepan-mesic-2000-2010-201.html Sad kad je otišao, s Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Svih ovih godina mnogi su uviđali njegovu prljavštinu i sada se ne libe o njoj i govoriti. Bit će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati. Mesić i ustavni okviri Rezultat demokratskog odabira predsjednika počiva na izbornom legitimitetu jer se njime predočuje slobodna volja građana koja kao takva potvrđuje određeni izbor. U tom kontekstu taj legitimitet odnosi se prije svega na predsjedničke ovlasti određene Ustavom RH. Te formalne ovlasti daju predsjedniku stanovitu moć, ali pored njih predsjednik posjeduje i neformalnu moć. Ta neformalna moć, moć je koja proizlazi iz duha moralne vrijednosti funkcije predsjednika kao državničkog i društvenog autoriteta i korekriva. Upravo zato sto je neformalna nema i ne može imati svoj izvor u formalnosti, u izbornom legitimitetu, a kao takva otvara mogućnost velike zloupotrebe jer ovisi isključivo o osobi koja ju posjeduje predsjedniku. Drugim riječima; snaga koju pruža predsjednička funkcija kroz svoj neformalni aspekt onakva je kakvom ju učini predsjednik i ovisi o ideološkom svjetonazoru, društvenom i političkom određenju predsjednika, ali i o predsjedniku kao osobi. Tako posložene stvari nisu problem same po sebi, one problem postaju kada ih se počne iskorištavati. Dakle kada govorimo o neformalnoj moći predsjednika RH nalazimo se na skliskome terenu jer ta moć često može biti izokrenuta i zloupotrebljena. A to je Mesić konstantno činio - kada se osvrnemo na desetljeće Mesićevog predsjednikovanja razvidno je da je taj neformalni aspekt funkcije predsjednika Mesić najviše koristio. Glavnina njegovog političkog opusa počivala je na akumulaciji političke moći sa tog izvora. Da se držao svojih ustavnih ili objašnjenih neformalnnih "ovlasti" koje proizlaze iz moralne vrijednosti predsjedničke funkcije vjerojatno ga hrvatski puk ne bi toliko često viđao. U tom smislu Mesić se zaigrao i zaboravio da je Hrvatska u jesen 2000. promjenom Ustava prešla sa polupredsjedničkog na parlamentarni sustav, čime je zbunio javnost. Prostije rečeno, Mesić je konstantno iskakao ne samo iz ustavnih okvira nego i okvira neformalnih ovlasti predsjednika i to samo i jedino sa svrhom provođenja svojih, najčešće ideoloških pogleda na svijet. To je često činio obračunavajući se sa svojim neistomišljenicima na dnevnopolitičkom planu , a nerijetko i sa apologetima davne i ne tako davne prošlosti, obično minimalizirajući rezultate i zasluge Tuđmana za pobjedu u Domovinskom ratu i demokratizaciji Hrvatske ili veličajući hrvatski antifašizam kroz pravdanje partizanskih zločina, što je za hrvatski antifašizam zapravo pogubna formula održavanja hrvatske antifašističke reputacije. Fašizam i Tuđman Mesić i opstanak Kada bi se iz opusa vladanja bivšeg predsjednika izuzele etape njegovog neformalnog djelovanja postavlja se pitanje što bi od njega ostalo Postavlja se i pitanje da li je onda svrha takvih dnevnopolitičkih prepirki i afera u stvari bila recept Mesićevog opstanka Dakle, kako bi se održao, Mesiću je bio potreban neprijatelj. U tom smislu za svoje glavne neprijatelje koje je međusobno isprepleo, pretpostavio je fašizam, odnosno ustaštvo (op.a. u 21. stoljeću), te sve ono sazdano u Tuđmanovom liku i djelu i njega samog. Fašizam mu je dobro poslužio. Sam ga je rehabilitirao stvaranjem društveno političkih mini kriza, metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili su male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto su se neki ljudi i događaji tumačili baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom još uvijek, odnosno što je i tko stvara u biti "nepostojećeg" neprijatelja (op.a. uvijek treba podsjećati na problematiku fašizma ali nikako ne na način, u mjeri i zbog svrha kojih je to Mesić činio). Da je Mesić predsjednik i sada; "kukasti Križevci" bili bi top tema ureda predsjednika. Na TV-u bi Mesić držao povijesna predavanja, dijelio bi Hrvate na ustaše i partizane, a sve svoje neistomišljenike povezao bi upravo sa samim izgrednicima, barem na misaonoj i ideološkoj, ako ne i izravnoj razini. Drugi njegov neprijatelj potreban za politički opstanak, Franjo Tuđman, na čijim je potenciranim pogreškama Mesić svojim jeftinim emocionalno mobilizirajućim parolama ostvario izbornu pobjedu (2000.), višestruko je bio bitan. Najprije je kroz Tuđmana, odnosno proces detuđmanizacije Hrvatsku morao prikazati kao izoliranu i nedemokratsku državu, da bi potom sebe pretpostavio kao onoga koji mijenja te stvari na bolje, kao onoga koji Hrvatsku vodi iz međunarodne izolacije i onoga koji Hrvatsku demokratizira. Detuđmanizacija Detuđmanizacija je bila i Mesićev osobni obračun sa nekadašnjim stranačkim šefom Tuđmanom. Nekada je naziv tog procesa "detuđmanizacija", bio skrivan, a u Grlićevom i Mirkovićevom filmu "Novo, novo vrijeme" Mesić više ni ne krije naziv procesa u kojemu je imao glavnu ulogu. Detuđmanizacija je riječ koju sada otvoreno koristi. Kada izlaskom iz HDZ-a pod opravdanjem neslaganja sa politikom prema BiH u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka nije uspio svrgnuti vlast, želeći se domoći iste, nastavio ju je svrgavati političkim djelovanjem kroz laži i optužbe. Da stvar bude gora, glavne optužbe na račun Tuđmana bile su stvari koje je on kao visokopozicionirani provodio, smišljao i vjerojatno naređivao. Mesić je Tuđmana optužio za koketiranje sa ustaštvom, a sam je poticao ustaštvo (op.a ovih dana rekao je da je on podlegao atmosferi, a snimke iz razdoblja 90-tih govore da je on zapravo stvarao tu atmosferu), optužio ga je za tajne račune i pokradeni iseljenički novac, a sam je skupljao taj novac i vodio brigu o njemu, optužio je Tuđmana za pretvorbu i privatizaciju, a sam je bio dio te visoke politike, i ono glavno, optužio je Tuđmana za podjelu BiH i agresiju Hrvatske na BiH, koja da je uistinu i postojala i sam bi bio njen sudionik. Možda jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz tog Mesićevog obračuna sa "90-tima" i procesa detuđmanizacije prije svega je skidanje krune sa umišljenih i bahatih hadezeovskih glava koje su mislile da ce Hrvatskom svojim napuhanim domoljubljem vladati za svagda, čast iznimkama. Mislili su da su Bogom dani i da nemaju rok trajanja prepoznatljiv komunistički obrazac. Nakon 2000.godine, ponešen predsjedničkom moći, nastavio je sa politikom laži i optužbi na račun Tuđmana - što iz obijesti jer 90-tih nije uspio preuzeti apsolutnu vlast od Tuđmana, što iz stvaranja podloge za prezentiranje sebe samoga kao političara novoga smjera koji Hrvatsku izbavlja iz izolacije i sl.. Mesić izvodi iz izolacije i demokratizira Treba reći da je situacija Tuđmanove politike očuvanja suvereniteta samo u Hrvatskoj nazvana državnom izolacijom. Izolacija podrazumijeva sankcije. Ja ih se ne sjećam. Jedina prava sankcija Hrvatskoj bila je zabrana uvoza oružja 1991. godine. Istine radi, najzaslužniji za nju bio je savjetnik dosadašnjeg predsjednika Budimir Lončar. Uz potporu britanske politike, Budimir Lončar molio je Vijeće sigurnosti 1991. godine da Hrvatima ne dozvoli da se naoružaju kako bi se branili od svesrpske agresije. Isto tako, da je Hrvatska uistinu bila međunarodno izolirana zbog Tuđmana, nikada ne bi ostvarila vojnu pobjedu i svjetsko međunarodno priznanje cjelovitosti i neovisnosti. Međutim, istina je da se Tuđman u drugoj polovici 90-tih našao u političkoj izolaciji. On kao političar, državnik i vođa. I to prvenstveno zbog nepopustljive politike međunarodnim interesima i utjecajima, a poradi očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa. Koje je Mesić hrvatske nacionalne interese štitio Ne, on nije štitio hrvatske nacionalne interese - danas to zovemo otvaranje svijetu, odnosno u Mesićevom slučaju; izvođenje iz izolacije. Da je Mesić uistinu Hrvatsku izbavljao iz međunarodne izolacije, Hrvatska ne bi imala ovakav nezavidan položaj u regiji, osobito kada je riječ o srpsko hrvatskom odnosu, koji je u posljednjih 10 godina u najlošijem stanju. Isto tako, ono najvažnije - Hrvatska bi već bila pripadnik europske zajednice naroda. Da je Hrvatsku izveo iz međunarodne izolacije bez obzira na ekonomsku krizu investicije u Hrvatsku rapidno bi porasle, itd.. A što se Mesićevog demokratskog karaktera tiče; on se najbolje očituje u njegovom javnom "učenju" novinara novinarskom poslu. Isto tako, da je Mesić demokratizirao Hrvatsku, ne bi bili progonjeni, zatvarani i ubijani njeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, ne bi na ulicama glavnoga grada bili ubijani nedužni ljudi, i još štošta drugo. Kako bi Hrvatsku demokratizirao i izveo ju iz izolacije morao ju je za početak tamo i odvesti - kao što sam rekao, Mesić je to činio lažima, optužbama i obmanama. Primjerice; sa tom svrhom, samo nekoliko godina od završetka rata, sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno je poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, a potom je u Haagu svojim prvo tajnim svjedočenjem (jos uvijek se ne zna kao svjedok koje strane u postupku) optužio Tuđmana i ondašnje državno vodstvo za politiku podjele BiH. Tek kada je tako postavio stvari, Mesić je mogao nastupiti kao izbavitelj. I poslije Mesića Mesić, ali sa strahom i nervozom Sad kad je otišao, sa Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Pošto je njegov rad ionako u velikoj mjeri bio neformalan, to što više nije predsjednik ne sprječava ga da nastavi istim putem. Pogotovo sada kada je instalirao svoj kontinuitet kroz savjetnike novoga predsjednika. Jedina razlika do sada biti ce u tome da je Mesić prestankom predsjednikovanja ipak izgubio dio moći. Strah i nervoza koji su ga doveli do reakcije, primitivnog ispada u intervjuu RTL-ovoj televiziji znak je da je toga svjestan - svjestan je da su ljudi svih ovih godina uviđali njegovu prljavštinu i da se sada ne libe o njoj i govoriti. Biti će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/02/1627293666/stjepan-mesic-2000-2010-201.html Sun, 28 Feb 2010 04:29:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1627293666/stjepan-mesic-2000-2010-201.html http://zoompolitikon.blog.hr/2010/02/1627252301/korupcijski-pekmez.html Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički politički preci nestanu, problemi korupcije moći će se početi rješavati. Za sada je rješavanje tih problema nemoguće jer se način funkcioniranja tih ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak na vlasti jer ona znači moć, interes i korist. "Dam ti - daš mi" mentalitet U svom omiljenom kafiću često ispijam kavu koju najčešće platim 10 kuna. Ta kava inače košta 7 kuna, ali 3 kune ostavim konobaru kao tringelt. Na taj način konobara u biti podmićujem jer želim da mi drugi puta bespogovorno, revnije, češće i sa osmijehom promijeni pepeljaru i da mi nova pepeljara koju donese bude suha kako mi se cigareta ne bi ugasila kada ju otresem nakon povučenog dima. Konobara na taj način podmićujem jer želim i da mi odmah donese sve novine i da ga ne čekam duže od dvije minute kada kročim u "svoj" kafić. Želim korist i to postižem linijom manjeg otpora podmićujući konobara koji široke ruke prihvaća isto to; linijom manjeg otpora doći do koristi. I nije nas briga za ništa drugo. To što sam ja novcem kupio nešto što bi trebao biti njegov posao i to što je on taj novac prihvatio da bi radio što ionako mora ostavljamo po strani i nije nas briga za posljedice. Moguće posljedice su da drugi koji ne ostave tringelt neće biti usluženi kako bi trebali - dakle; dolazi do pada kvalitete usluge, a ja počinjem funkcionirati kao parazit koji zaobilazi sustav kojem time opada kvaliteta. Ja kao jedan od inih taj sustav u biti rušim i dovodim u kolaps. Takvo funkcionira Hrvatska. Tringelt je u ovom slučaju samo preneseno značenje mita koji to nije, a kao banalan primjer ljudske svijesti zorno predočava "dam ti - daš mi mentalitet". Sve to, odvija se na nesvjesnoj uvriježenoj razini i zato je problem korupcije i mita u Hrvatskoj i drugdje problem odnosno stanje mentaliteta a tek onda politički, društveni i drugi problem. "Nordi" ne znaju za pojam tringelta, a i mito i korupcija su im strani. Strani su im ne zato što su oni prvotno boljeg i pitomijeg genetskog koda i mentaliteta, nego zato sto imaju sustav koji ih je na to natjerao. Teško da će se mentalitet ljudi, nas ili "Norda" promijeniti, ali zato možemo mijenjati sustav. Možemo ga prilagoditi ljudskom mentalitetu ne dajući mu prostora da se manifestira stavljajući ga u prostor minimalnih veličina. Percepcije rastu a problemi ostaju Vjerojatno europskim spinom, naša Jadranka postala je tuzlanska osoba regije nakon samo 6 mjeseci upravljanja ministrima vlade. Da im se ne ponovi "Rumunjska i Bugarska" napori u borbi sa korupcijom u Hrvatskoj su započeli, deklarativno - misli Europa; treba narodu dati novu nadu, treba pokazati da postoji hrvatski "Hope", hrvatski "Yes We Can", a u pozadini naprosto misle da samo treba instalirati nekoga za koga se čini da može promijeniti u stvari samo outfit, formu - percepciju Hrvatske u borbi protiv korupcije. Na listi sa 180 zemalja obuhvaćenih istraživanjem percepcije korupcije Hrvatska se trenutno nalazi na 66 mjestu, iza npr. Bocvane, Butana, Jordana,Tunisa, Turske, itd. Hrvatska pošto poto želi u uniju, ali i Hrvatsku se pošto poto želi primiti u Europsku uniju. Napori u tom smjeru mogu napredovati samo izvanjski jer zna Europa da se sadržaj ne može u kratkom vremenu promijeniti tako lako, pa prelaze na formu. Znaju oni to jako dobro kada nisu uspjeli sa Sanaderom, pa su ga smijenili. Sada sa Jadrankom još samo moraju sami sebi dati albi da smo dovoljno sposobni i dovoljno uznapredovali u borbi protiv korupcije. Koruptivni polet postsanaderovaca U tom smislu igara europskog i domaćeg guranja Hrvatske u EU tumačim ovu sveopću narodnooslobodilačku hrvatsku borbu protiv mita i korupcije. Svakodnevno smo joj svjedoci kroz medije. Ispostavit ce se na kraju da ista neće dati rezultata jer već sada, u odijelima i počešljanim frizurama iz zatvora izlaze glavni akteri afera kojima smo bombardirani. Na djelu je prostitucija parole "iskorijeniti mito i korupciju". Njome se sada svi razmeću i puna su im usta te parole. Svi koji ju koriste u stvari su svodnici i zavodnici. A znamo kakvi su to ljudi! Mislim da u tako posloženom sustavu stvari zakulisnih igara i zamaskiranom pristupu problemu leži velika opasnost. "Iskorijeniti mito i korupciju" toliko jako postaje izlizana parola da njen smisao gubi značaj. Ovakva situacija u kojoj je na djelu sveopća u stvari deklarativna "borba protiv korupcije" dovest će do još korjenitije korupcije u Hrvatskoj. Jer; samo će neki (ako i oni) biti pribijeni na stup srama, a ostali koje se ne dira jer su dio ekipe koja se sada bori protiv korupcije biti će amnestirani i time će dobiti jos veći polet u svom haranju. Tako je bilo kada se HDZ rješavao i kada se na kraju riješio Pašalića. Pašalić je bio sinonim onog HDZ-ovog lopovskog karakternog dijela. Kada je Sanader prevarom politički smaknuo Ivića sve se činilo kao da se HDZ dubinski reformira jer je odagnao personifikaciju svoga zla, a sada vidimo da su se poslije Pašalića događale deseterostruko veće makljaže. Bojim se da će se to opet dogoditi - sada je personifikacija zla Sanader i njegovi ljudi, a nemojte mi molim vas reći da i ovi sada nisu bili Sanaderovi ljudi. Preci komunističke svijesti Uspostavljanjem neovisne i tada suverene Hrvatske, komunizam i komunistička svijest i poimanje funkcioniranja i upravljanja državom i društvom samo su se oblikovali demokratskom formom, a još gore - preobukli su se u mentalitete. Zbog tih mentaliteta, ljudi koji u rukama drže poluge upravljanja državom, politikom i društvom probleme korupcije, mita i naših drugih boljki nikada nece riješiti i eliminirani u korijenu. Oni će samo mijenjati njihov izgled i formu, prilagođavat ce ih dnevno političkim svrhama, a sadržaj i obrasci ostat ce isti. Sada se to čini u suradnji sa Europom jer je to trenutna točka hrvatske povijesne agende. Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički preci takve svijesti nestanu, problemi će se moći početi rješavati. U ovakom trenutnom stanju rješavanje problema je nemoguće jer se način funkcioniranja ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak, opstanak na vlasti, jer ona znači moć, interes i korist. Potonje se navlastito očituje kroz borbu političkih opcija, lijevih ili desnog centra (desnih nema), gdje sve što te opcije čine, čine samo zbog vlasti. U tom kontekstu glavnina hrvatske političke scene u stvari je borba političkih struja a ne jasno odjeljenih političkih ideja i opcija. U takvom političkom kotlu Hrvatskoj ne preostaje ništa nego da se i dalje kuha dok ne provrije. Do tada će i dalje svi po malo močiti prst u pekmez da vide da li je kuhan! Nadam se samo da sam u krivu. http://zoompolitikon.blog.hr/2010/02/1627252301/korupcijski-pekmez.html Fri, 12 Feb 2010 19:22:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1627252301/korupcijski-pekmez.html nonadult